of 213/213
NASLOV IZVORNIKA Charlie Fletcher IRON HAND S ljubavlju i zahvalnošću, Domenici, bez koje ova knjiga ne bi bila moguća ili barem ni pribliţno ovoliko zabavna

željezna ruka

  • View
    82

  • Download
    13

Embed Size (px)

DESCRIPTION

hjdkhs

Text of željezna ruka

NASLOV IZVORNIKA Charlie Fletcher IRON HAND S ljubavlju i zahvalnou, Domenici, bez koje ova knjiga ne bi bila mogua ili barem ni priblino ovoliko zabavna

KARTA LONDONA EUSTONSKA DRUINA 3. IKAR 4. BIK 5. GROBLJE TUROBNIH SABLASTI 6. ASNIK 7. VITEZ 8. ARIEL 9. KAMEN LONDONA 10. TOPNIK 11. CRNI FRATAR 12. CJEVUGA

SADRAJ

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 3. 9. 10. 11. 12. 13. H. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 21 A. 22. Divljina ogledala 23. Tuan udarac

Dosadanji tijek prie Pada mrak Trice i kuine Crna ptica Smija s noem Smrt sijevki ilava ruka Ikar U zraku Crvena kraljica Edie ostaje sama Objeen na muzeju Ubojiti bik Broja Topnik u tmini Paternoster Neoprezan govor stoji ivota Arielin let Ikarov let Ukopavanje Fratrova nagodba Posljednji vitez Crne vijesti

3 5 21 28 3 38 43 47 49 5i 56 59 63 65 69 73 82 93 IOI 103 106 3 124 12 6 13 1 13 9 14 3 14 8 15 5 16 4 16 7 74 18 0 19 3 19 9 20 9 21

24. Posljednja rtva Tyburna 25. Crno ogledalo 26. Pun mjesec 27. Bebenbuk 28. Kraljica preuzima kontrolu 29. Tobogan smrti 30. Tri izazova ijedna izdaja 31. Opsada na nebu 32. Bijeg u tiinu 33. Eustonska druina 34. Kua izgubljenih 35. Ulini trka

36. Stvoritelji i kamen 37. Zamjena 38. Sretan zavretak 39. Ponona zvonjava 40. Topnikov posljednji smijeh 41. Puknuta vezica 42. Topnikov kraj 43. Brbljava Smrt na groblju turobnih sablasti 44. Kako ispasti iz rijeke 45. U Hodaevim akama 46. Izazov 47. Mrzli sajam 48. Posljednje utoite 49. eljezna ruka 50. Pod ledom 51. Kamen Srca 52. Ledeni demon 53. Napukli kamen 54. Posljednja postaja za nikamo

9 22 2 3i 23 9 25 2 25 9 26 2 27 3 27 7 28 3 28 6 28 9 29 5 29 9 3 5 30 8 34 31 8 32 2 33

Zahvale

327

Udarci su za jake, za oajne su rane. Srca ranjena nepravdom melem i ulja hrane. Za tvoju izdaju i pokleknue oprost je moj dar Jer eljezo Hladno eljezo bit e svima gospodar! Hladno eljezo Rudyard Kipling DOSADANJI TIJEK PRIE... Na kolskom izletu u Prirodoslovni muzej George je razbio skulpturu zmaja s proelja muzeja. To je probudilo drevne sile zatoene u Kamenu grubo isklesanom bloku skrivenom duboko u srcu starog Londona. Istog se asa osvetniki kip Pterodaktila odlijepio od zgrade muzeja i poeo progoniti Georgea. U trenutku kada se Georgeu sve uinilo izgubljenim, kip Topnika, vojnika iz Prvog svjetskog rata, silazi s ratnog spomenika i spaava ga. I tako poinje Georgeova avantura zarobljen u jednom sloju Londona, u raeLondonu, gradu u kojem dvije suprotstavljene grupe kipova zrcalnici koji su utemeljeni na ljudskom liku i mrljavci koji to nisu hodaju, priaju i ive u nelagodnom primirju, primirju koje je Georgeovo lomljenje skulpture dovelo u pitanje. Njegove probleme oteava injenica da nitko ne vidi to mu se dogaa, osim Edie Laemmel. Edieje sijevka. Sijevke su ene ili djevojice koje dodirivanjem kamena proivljavaju prole dogaaje zapisane u njemu. Edie nitko nikada nije pojasnio taj njezin dar pa ga ona doivljava kao prokletstvo i misli da je luda. Ona je takoer u bijegu. George, Edie i Topnik zapoinju zajedniko putovanje kako bi ispravili poinjenu tetu, ali ne znaju da je Kamen probudio Hodaa, jednog od svojih slugu, koji ih proganja londonskim ulicama uz pomo svojeg vlastitog sluge, Gavrana. Na tom putovanju George otkriva da ima posebne moi koje ga izdvajaju od drugih i zbog kojih je na meti pobjenjelih mrljavaca: jedan od zmajeva koji uva londonski City kandom je urezao znak u

njegovu ruku, koji mu je drugi kip, nasmijeeni, ali zloslutni Crni Fratar protumaio kao Oznaku Stvoritelja. Taj oiljak dokazuje da je George Stvoritelj, da ima dar za stvaranje u kamenu ili metalu. Fratar mu takoer kae da mora pronai Kameno Srce i staviti odlomljenu zmajevu glavu na njega kako bi nadoknadio tetu koju je poinio. Uz pomo dobroudnih zrcalnika, a pod stalnom prijetnjom nasilnih mrljavaca, oni se konano nau pored Kamenog Srca Londona, Londonskog Kamena. No putem se Topnik rtvovao pokuavajui spasiti Edie, dopavi tako Hodau u ake. Georgeu je preostalo samo da pokua upotrijebiti svoj novootkriveni stvoriteljski dar kako bije spasio. Pria se nastavlja... 1 PADA MRAK Hoda i Topnik upali su u tamu, strmoglavili se u duboko ponorno crnilo u kojem nije postojalo ni sjeanje na svjetlost. Iako nita nije mogao vidjeti, Topnik je osjetio kako padaju kroz slojeve, od kojih je svaki sljedei bivao sve crnji, s neugodnim bljeskanjem koje nije toliko vidio koliko osjetio. To uasavajue kretanje prazninom naglo je prestalo kada su udarili u neto tvrdo. Topnik je koljenima udario o mokri ljunak, a slobodnu je ruku instinktivno ispruio pokuavajui ublaiti pad, zbog ega mu je kroz nju sijevnula otra bol kada je udario o nevidljivi kameni zid pred sobom. Stajao je tako na trenutak, pognute glave, stijenjen izmeu zida i tla, hvatajui zrak. Osjeao se pogreno, pogrenije nego ikada, pogrenije nego to je smatrao moguim. Nije mogao objasniti taj osjeaj; zapravo, bilo je to kao da je neka nevidljiva ruka dograbila samu njegovu sr i iupala je iz njezina prirodnog mjesta, ostavivi je potom da visi u njemu, pomaknuta, izobliena i slomljena. Zauo je krckanje ljunka u blizini kada se Hoda poeo kretati. Posljednjim atomima snage zamahnuo je rukom u tamu, ali meu prstima su mu prostrujali samo zrak i crnilo. Jedva je procijedio bolno uf i odmah zatvorio usta zaustavljajui tako svako daljnje jaukanje. togod bilo ovo to mu se dogaalo, nee Hodau priutiti zadovoljstvo spoznaje koliko ga je boljelo. A onda su se upalila svjetla. Prva stvar koju je ugledao bio je njegov ljem kako prevrnut lei na

kamenju pred njegovim glomaznim vojnikim izmama. Potom je ugledao zatitni glenjak privren na njegovu desnu potkoljenicu poput ostatka kakvog prastarog oklopa. Na pravome vojniku takav bi glenjak bio konat, ali je u njegovu sluaju, budui da je on naravno bio kip, bio bronan, kao i sve ostalo. Lijeva mu potkoljenica nije bila oklopljena ve vrsto stegnuta ovijaima nalik zavojima. Iznad njih ugledao je svoje ruke snanih, grubih prstiju kojima se drao za koljena hvatajui zrak. Podigao je ljem, uspravio se, poravnao prednji dio uniforme i namjestio plat na ramenima. Nije to bio pravi plat. Bio je to komad nepromoive cerade koja je sluila i kao ator za jednu osobu, a koju je ovjesio preko ramena kako bi se zatitio od kie, zavezavi je komadiem konopca provuenog kroz dvije rupe. Nabio je ljem na glavu, a onda se uspravio kao prekaljeni veteran Prvoga svjetskoga rata, kakvim ga je kipar i zamislio. Nalazili su se u velikom prastarom spremniku za vodu. Stajao je stopalima ukopan u mali nanos sitnog ljunka koji se pruao uz jedan zid. Jedino je ta siuna plaa naruavala grubi kvadratni oblik crne vodene povrine, ija je svaka stranica bila duga oko deset metara. Nepravilni kameni blokovi kojima su bili obloeni zidovi bili su proarani sluzavom prljavtinom nastalom uslijed starosti i prekriveni ljepljivim nakupinama gljivica do visine koja je, inilo se, oznaavala visoki vodostaj. Kapljice koje su padale s kamenog svoda odaje stvarale su koncentrine krugove na crnoj povrini vode. Ali Topnika nije okirala klaustrofobinost te odaje bez izlaza, s podom od tamne vode i ljunanom plaom u obliku polumjeseca. okirala ga je svjetlost. Svjetlost je sjajila iz komadia stakla koje je netko paljivo rasporedio po zidovima odaje iscrtavi njima etiri dvorca koja su se gledala preko crne vode. Metalni disk veliine tanjura lijeno se vrtio na lancu privrenom o svod i polako odbijao svjetlost po prostoriji. to je ovo? Postavio je to pitanje hrapavim glasom prije nego to ga je uspio zaustaviti. Zauoje preziran frktaj i stao zuriti u ispijenu figuru do koljena u vodi, na rubu ljunanoga nanosa. Hoda je bio odjeven u dugaki zeleni kaput od tvida ispod kojeg je izvirivala majica s kapuljaom. Zabacio je kapuljau unatrag i proao prstima kroz dugaku masnu kosu proaranu sjedinama. Na glavi je imao okruglu

kapicu, a usta iskrivljena u stalnom poluotvorenom podsmijehu okruivala je kozja bradica. U rukama je drao dva mala okrugla ogledala koja je zakvaio jedan o drugi i tutnuo u dep kaputa. Potom se sagnuo i podigao dugaki bode sa ljunka. Tanko se i kiselo osmjehnuo maui sjajnom otricom. Ovo je san o etiri dvorca, odgovorio je pokazujui na kule iscrtane po zidovima. Toje vizija koju sam davno dobio, dok sam jo bio slobodan ovjek. Toje vizija koju sam pretvorio u stvarnost. Nije to nita to bi ti mogao razumjeti. Kako je micao otricu, tako je ona svojim odsjajem otkrivala rubove tog podzemnog spremnika. Ovo je bila praznina koja je sadravala samo tamu dok ja nisam naiao na nju. Sada je sredite moi. Moje moi. Topnik je osjetio kako ga pritie i gui ogromna masa zemlje nad njim. Osjetio se izgubljenim, kao netko protjeran u utrobu zemlje i prignjeen planinom. Ali, prije e umrijeti nego li dozvoliti Hodau da uiva u njegovoj muci. Gdje smo? Gdje je ovo? Hoda se polako okretao pred njim, usmjeravajui odsjaje s otrice svog bodea prema vlanim rubovima prostorije. Nalazimo se ispod Londona. Ispod grada kojeg e ponovno vidjeti samo u sjeanju. Topnik ga je poelio udariti, ali inilo se kako mu je ona pogrenost unutar njega oduzela uobiajenu snagu, zbog ega se jedva odravao na nogama. A osim toga, morao je saznati to se dogaa. Nalazio se na mjestu na kakvome nikada prije nije bio, osjeao se drukije nego ikada prije; a uostalom, mogao je i kasnije pokuati srediti Hodaa, kada mu se dovoljno priblii. Iako, inilo mu se kako e mu za bijeg, pa ak i za puko preivljavanje toga to mu se trenutno dogaalo, trebati malo vie od razmahivanja akama. Budi jasniji. Nalazimo se na mjestu na kojemu e i ostati. Zauvijek, vjerojatno. Uivaj u svjetlosti. Kada ja odem, i nje e nestati. Hoda je gledao u Topnika s izrazom nalik zadovoljstvu. Osjea je iznutra, zar ne, prazninu, navirui uas, gubitak snage, osjeaj da nisi gospodar vlastite sudbine? Topnik se uspravio. Ne brini ti za mene, drukane. Ja sam zdrav ko dren.

Ah, bojim se da nisi. Prekrio si zakletvu koju si mi dao. Zakleo si se svojim Stvoriteljem. Mora uiniti to ti kaem. Nema anse, odvratio je Topnik. Ah, ali ima. Ti si ponosan. Neu te uvrijediti traenjem da mi slui. Naposljetku, sve to traim od tebe je da umre. A sve to trebam uiniti kako bih to postigao jest zabraniti ti da se pokua iskopati odavde. A to i inim. Nareujem ti da se ne pokuava iskopati odavde, na svjetlost i ist zrak. Jednostavno, zar ne? Jedna jedina naredba i osuen si na propast. Doi e pono, tvoje e postolje biti prazno i tvoja e pokretaka snaga, to god ona bila, umrijeti; bit e tek ljaka za talionicu. Hodaev je pogled sjajio raspirenom zloom. Misli li da si jo uvijek svoj gospodar? Topnik je pokuao podii ruke kako bi iupao jedan kamen iz svoda i bacio ga u vodu ne bi li pokazao Hodau da nije u pravu. Ali nije mogao pomaknuti ruke. Ljutito je odmahnuo glavom. Mislim da u te epati i zgurati ti ta ogledala u grlo, eto to ja mislim. Bacio se prema Hodau, ali je bio prespor i Hoda se lako izmaknuo. Topnik je zateturao unatrag prema zidu uasnut svojom slabou, pokuavajui se ispruenom rukom uhvatiti za zid i sprijeiti vlastiti pad, zahvativi tako jedan od svjetleih komadia stakla. Pao mu je pred noge i on je zurio u nj, u njegovu mutnu povrinu i oble, morem uglaane rubove. I dok je tako zurio, u misli su mu navrla sjeanja. I sjetio se prvoga puta kadajuje vidio kako se smijei, osmijehom koji joj je rasvijetlio lice poput suneve svjetlosti, i vlastitog iznenaenja injenicom kako je za takvu svjetlost bilo dovoljno da joj se nasmijei i nazove je imenom, a potom se sjetio i kako je ta spoznaja u njemu probudila oinski instinkt spram te neobine i naizgled grube djevojice. A ta provala oinskog zatitnikog instinkta sudarila se s uasnom spoznajom koja mu se poput tamne mrlje poela razlijevati mislima. Sagnuo se i podigao morsko staklo. Ovo je kamen srca. Zauo je suh, zlovoljan smijeh i pogledao u iskrivljena Hodaeva usta. Zauo je i uas u vlastitom glasu kada su mu usta, protiv njegove volje, procijedila pitanje. to si im uinio, Hodau? Ispijena figura nad njime samo se nastavila osmjehivati, vujim

osmijehom. Sijevke, Hodau. to si im, dovraga, uinio? TRICE I KUINE Edie i George urno su se udaljavali od Ulice Cannon, sretni to ostavljaju Kamen Londona za sobom. Oboje su bili iscrpljeni i u stanju oka, a budui da su razmiljali o Teem Putu koji je leao pred njima nisu primijetili tmaste oblake kako im se skupljaju nad glavama. Zapravo, nisu primjeivali nita to im se dogaalo nad glavama. to je bila teta. Budui da je ono to im se dogaalo nad glavama definitivno primjeivalo njih. Kamena vodoriga na krovu nije morala pogledavati uvis kako bi vidjela tmurne kine oblake. Ona je osjeala kiu i prije nego to bi poela padati. utila ju je kao neku vrstu svrbljivog predosjeaja posred lea, visoko meu zailjenim lopaticama, na mjestu koje ne bi mogla poeati ak i da je imala normalne ruke, a ne krilate kande kakvima ju je kipar obdario. Osjeaj nadolazee kie bio je dio njezina identiteta. Nakon to bi kia poela padati obino je sluila kao jedan od kinih lijebova na krovu stanice St. Pancras, kilometar i pol sjeverno od mjesta na kojemu se trenutano nalazila. Na krovu na kojem je sad bila samo je potajice promatrala. Skrivala se zato jer je osjeala neto posve novo i potencijalno opasno: osjeala je znatielju. Izbacilaje svoje zlokobno zavinute kande i povirila iznad lijeba elei promotriti ulicu pod sobom. Po prvi put u svom postojanju znala je da je imala neto vanije za initi nego odgovoriti zovu kapljica kie koje su sad ve padale iz oblaka nadvijenih nad njom. Vie su je zanimali djeak i djevojica koji su urili plonikom pod njom. Dok su oni hodali ulicom u smjeru zapada, ona se pognuta skrivala iza niske krovne ograde, podvijenih imiolikih krila i kamenih tetiva uzdrhtalih u iekivanjuspremna za napad. Na prvi su pogled George i Edie izgledali kao svi drugi umorni klinci na povratku iz kole, na putu prema najvjerojatnije sigurnim i uglavnom normalnim domovima u kojima ih je ekao vrui aj, i u kojima e dugaki dan doivjeti svoj sretni zavretak. Ali, paljivijem bi promatrau brzo postalo jasno da su ta djeca dolazila iz prilino drukije prie. A ako bi dovoljno dugo zadrao pogled na njima, vidio bi da su oboje bili prekriveni tragovima te prie.

George je imao otprilike trinaest godina, ramena su mu se poela iriti, kosti su mu pomalo dozrijevale, a miii se rastezali pokuavajui pratiti nagli rast. Kosa mu je bila nepoeljana i dovoljno dugaka pa ju je bio prisiljen stalno neuredno zadijevati za ui. Jakna mu je najednom ramenu bila poderana i prekrivena prainom kao da se valjao po vrlo prljavom podu. Kroz rupu u hlaama, u ritmu hoda, izvirivalo mu je bijelo koljeno, a na lijevoj mu je jagodinoj kosti bio vidljiv trag nekakve prljavtine. Raskutran izgled bio je, meutim, u suprotnosti s njegovim smirenim i odlunim pogledom. Ediein pogled bio je drukiji. Hodala je pognute glave, a dugaki slap kose boje patlidana zasjenjivaojoj je oi. Ipak, u kratkim pogledima koje mu je upuivala, George je vidio da su izmuene, kao i to da su vidjele vie od onoga to je zapravo bilo pred njima. Njezino i inae blijedo lice inilo se sada jo bljeim, kao da je iz njega nestalo sve krvi, a koa joj je bila razvuena umorom. Spotakla se o rub plonika, i on ju je uhvatio ispruenom rukom trenutak prije nego to je pala. Edie! povikao je. Gledaj kuda ide. Ona ga je polako fokusirala pogledom, kao da se vraala odnekud daleko. Pomisli li ikad da si proklet, George? rekla je naglo. Bilo mu je potrebno nekoliko trenutaka da shvati to ga je pitala i zato. Ti misli da si prokleta? Nervozno je zatresla glavom kao da je pogreno razumio to je htjela rei. Ne u smislu da me uklela nekakva vjetica ili neto takvo, ono, pretvorila u abu, nego, zna, kao kad jednom uini neto loe pa ti se poslije zbog toga u ivotu dogaaju loe stvari? George je zakolutao oima. Hmm. Ono, kao kad pogrekom razbije kip i zavri tako da dan i pol bjei preko cijelog Londona pred vodorigama, Minotaurima i takvim stvarima? Pa... da. Ona je ponovno zatresla glavom. Ne, nisam ni na to mislila, mislila sam na ranije prije ovoga. Na tvoj cijeli ivot, kao neto vee, neto zbog ega si uope poelio udariti u taj kip, neto to ti je zauvijek pokvarilo anse za sreu u ivotu, neto takvo... Georgeu je kroz glavu prolo sjeanje: izvikivao je neto uasno svome tati. Vikao je toliko glasno da su mu s lica frcale i slina i suze.

U tatinim je oima nazreo suze. Vidio je vrata koja mu je zalupio pred nosom. A onda je vidio ta ista vrata kako se otvaraju kasnije te noi, a iza njih stoje policajac ijedna ena koji su doli rei njegovoj majci da se dogodila prometna nesrea i da njegov otac vie nikada nee proi kroz ta vrata, niti kroz ikoja druga vrata. Ne, rekao je. Dok je naginjala glavu prema njemu, oi su joj na trenutak prkosno zaiskrile. Znai, tako ti je krasan i savren bio ivot, ha? Sada je on zatresao glavom. Edie. Nemamo vremena za ovo, moramo smisliti nekakav plan. Moramo spasiti Topnika. Ne uspijemo li ga pronai i dovesti na njegovo postolje do smjene dana, do ponoi... Znam. Bit e mrtav kip. Nikada se vie nee kretati. Znam, George. Nisam glupa. Nisam to ni re... Ja ga elim spasiti jednako kao i ti, zna. Mislim, ne samo zato jer nas je spasio i sad smo mu duni... Ali mi mu jesmo duni, kategoriki je presjekao George. Znam. Ali rijeje o neemu viem od toga. Duboko je uzdahnula. Uz Topnika sam se osjeala sigurnom. I ja. Nekoliko velikih kapi palo je na plonik, a za njima jo mnotvo drugih. Za nekoliko je trenutaka kia tako snano padala da su kapljice poskakivale uvis odbijajui se o skliske ploe pod njihovim nogama. George je instinktivno zakoraio ustranu, pod zaklon jedne kavanske tende, povlaei Edie za sobom. Stajali su naslonjeni leima na zid, a od kie ih je titila tek ta uska tanka tenda. Sedam katova iznad njih vodoriga na krovu ljutito je mijauknula i nagnula se pokuavajui ih vidjeti, ali joj je pogled padao tek na plastinu ceradu nad njihovim glavama, proaranu golubljim izmetom. Neto je bijesno prosiktala i povukla se unatrag pokuavajui ih vidjeti iz drugog ugla. Zaustavila se nakon to je ugledala Edieine cipele. Bilo joj je drago to nisu uli u zgradu. To bi joj dodatno zakompliciralo stvari, koje su ve bile vie nego dovoljno komplicirane. to emo sad? rekla je Edie. Moram razmisliti. Moemo biti i na suhom dok to inim.

O. K. Ali u pravu si, vrijeme nam istjee. Ve pada mrak. Misli brzo. Stajali su nepomino, promatrajui potop pred njima. George je pokuavao smisliti nekakav plan. Problem je bio u tome to je ponajprije trebao pobijediti bolesni strah koji mu je uporno govorio da je pronalazak Topnika, koji je netragom nestao i sad bi se mogao nalaziti bilo gdje u ovom golemom gradu ili ak i izvan njega, bio preteak zadatak za njega. Znao je da jednostavno nije imao dovoljno znanja da napravi plan. U glavi mu se vrtjelo, a misli su mu se stalno vraale na Edieino pitanje osjea li se prokletim. Jedan je mladi tata proao pored njih nosei dijete u nosiljci na leima. Nosiljka je bila prekrivena prozirnom plastinom kabanicom, a dijete se smijalo provlaei ruke ispod kabanice i udarajui tatu uz niz gugutavih provala smijeha. Mladi ovjek pruao je ruku unatrag stiui dijete za bedro i kakljajui ga. Njima kia, oito, nije smetala. Gledao je kako prolaze sve dok nije primijetio da ga Edie sa zanimanjem promatra. Sjea li se vremena kada si bila dijete i kada se sve inilo sigurnim zato jer si bila s tatom? Sada je na Edie bio red da zatrese glavom. Ne ba. Duboko je udahnuo. Jedini nain da se rijei njezina pitanja bio je taj da na njega iskreno odgovori. Moda e se onda uspjeti usredotoiti na spaavanje Topnika. O. K. Da. Prije nego to je on... Shvatio je da e to vjerojatno biti teko izgovoriti. Prije nego to je umro? Ne. Prije nego to sam ja sve pokvario. Izmeu njega i mene. Rekao sam neke stvari. Svi kau pogrene stvari. Dubokoje udahnuo. Da, ali ne umre svima tata prije nego to mu uspiju rei da im je ao. Bio je iznenaen. Izgovaranje nije bilo teko kao to je oekivao. Vrijeme je prolazilo. Palo je jo kie. Onda je Edie pokvarila trenutak podrugljivo frknuvi. To je ta taaaako uasna stvar koju si napravio? Zbog toga misli da si proklet? Nije mu se ba sviao njezin ton. to?

Dakle, rekao si neto runo. To nije nita. Nije mu se uope sviao njezin ton. E pa, ne mislim ba da to nije nita. E pa, oponaala ga je. Toje sitnica. Mrzio je njezin ton. Moda zbog naina na koji je ispljunula to sitnica. Nakon to pred nekim ogoli dio sebe, zadnja stvar koju eli je preziran frktaj. Zaogrnuo se svojim dostojanstvom kao platom. Ma nemoj, onda ti valjda ima dublju i mraniju tajnu, ha? Da. Super. Nije bilo anse da je upita kakvu je to tajnu skrivala. Njezina je rije uvijek morala biti zadnja. Nije bilo anse da je upita. Onda je ona rekla. Trice i kuine. I budui da to nije imalo nikakva smisla, gotovo je upitao to?, ali se onda sjetio da nije bilo anse da je ita pita, ne nakon to mu se narugala dajui mu do znanja kako je njezina tajna tooooliko mranija i vanija od njegove. Pa je utio. A onda ga je ona pogledala, pogledom sjajnijim od kiom oprane ulice iza nje. Izmeu mene i mog tate dogodilo se neto vie od rijei. George je odjednom shvatio da mu je objanjavala zato se osjeala prokletom. Iako je znao da e odgovor biti lo, znao je da ga je ona morala izgovoriti. Pa je pitao. Kako to misli? A ona je odgovorila: Ja sam ga ubila. CRNA PTICA Neto nije bilo u redu. Gavran je to osjeao u kostima i perju dok je prelijetao zelenilo Regents Parka. Pogledao je dolje i pogledom uhvatio vlastiti crni odraz u jezercu u parku. Na trenutak je, ugledavi se onakvim kakvim su ga drugi vidjeli, zaboravio osjeaj kako neto nije bilo u redu. Ostavljao je, primijetio je s mranim zadovoljstvom, zloslutan dojam bio je praiskonska krilata sjena u otrom kontrastu s oblanim nebom. U prolosti, znao je, ljudi su pogledavali u nebo stojei uz svoja ognjita ili plugove, i uvijek bi protrnuli zbog crne ptiurine kojaje bacala sjenu na njihove ivote kao crna rupa izrezana u nebu. Ti su je ljudi doivljavali kao

znak. I to lo znak. Iako gavran nije previe brinuo o tome to su lju di mislili. U usporedbi s vremenom kojim je on mjerio stvari, veina ih je jedva bila ovdje prije nego to bi umrla i bila zaboravljena. Nastavio je letjeti. Uzrok ovom osjeaju da neto nije bilo u redu bilo je to to nije znao gdje je Hoda. Veinu je vremena Hodaeva prisutnost magnetski privlaila ovu prastaru pticu kojaje posljednja etiri stoljea provela pod njegovom kontrolom. Kruila je uokolo strogog zdanja Britanske nacionalne knjinice usporavajui let nad prednjim dvoritem, u kojemu je bijeloruiasta mrea od kamena i cigle na tlu bila razbijena savrenim uleknutim krugom. Gavran je bio uvjeren kako e tu pronai Hodaa, ali krug je bio prazan. Morao je pronai Hodaa, ali i djecu koju mu je naredio da pronae. A budui da je Gavran imao beskrajno otar um ali samo jedan par oiju, odluio je da mu u potrazi treba pomo. S time na umu poletio je prema jugu, prema stablima obraslom Trgu Tavistock. U sreditu trga nalazio se kip polugolog ispijenog mukarca koji je sjedio prekrienih nogu na vrhu postolja u kojeje bilo uklesano i malo luno svetite. U njemu se nalazilo nekoliko praznih zgnjeenih limenki piva i tegla puna svjee ubranih nevena. U krilu sjedeeg kipa bilo je cvijea u razliitim fazama raspadanja od svjee ubranog do potpuno sagnjilog. A nasuprot kipu, na jednoj od klupa u tom parku, sjedio je skitnica u cipelama omotanim plastinim vreicama, kose ispletene u dreadlockse to su mu visjeli sa zatiljka poput mrtvogjazavca. Zabacio je glavu unatrag kako bi ispraznio limenku piva, zurei plavim pijanim oima u nebo. Zakljuivi da je iscijedio i posljednju kap piva iz limenke glasno je podrignuo i promekoljio se na klupi traei udobniji poloaj, uukan u jaknu koja je bila toliko masna da se inilo kako je neko zasigurno bila uronjena u motorno ulje. Gavran je sletio na naslon klupe na kojoj je sjedio skitnica. ekao je da zavri s kompliciranim napadom grevitog kalja nakon kojegje ispljunuo gustu zelenu slinu na tlo, meu svoje vreicama omotane cipele. Gavran je tad poskoio na skitniino rame snano ga stisnuvi kandama. Skitnica se lagano ukoio, ali nije pokazivao znakove iznenaenja. Nerazgovijetno je progovorio grgljajui dubokim basom. to hoe ptico, to hoe od Brojaa?

Ptica se nagnula prema njegovom obrazu. Skitnica se poeo gotovo neprimjetno trzati. Zatvorio je oi grizui donju usnu kao dijete kad se koncentrira. A koncentrirao se na kljucanje Gavranova kljuna u njegovo uho. Polako je kimnuo. Vidjet emo to moemo uiniti. Skitnica je potom otvorio oi i naglo ustao, bacivi praznu limenku meu ostale u plitkoj lunoj udubini ispod kipa s prekrienim nogama. Gavran se digao u zrak i visio ondje, promatrajui. Skitnica se jo uvijek trzao, ali oi su mu sad bile drukije. Tamo gdje su trenutak ranije bile plave, alkoholom izblijeene oi sad su treptale crne, crne oi bez bjeloonica, jednako crne i otre kao Gavranove. to su, naravno, i bile. A diljem Londona, pod mostovima i na klupama u parkovima, u zabaenim uliicama i u svratitima to su vonjala po staroj juhi i svjeem kloru, oi koje su bile vodenaste i podlivene krvlju, zamagljene piem ili beznaem, odjednom su postale drukije. Mukarci koji su odlaskom na poinak u zaklonu praznih ulaza u trgovine zaklopili normalne ljudske oi budili su se s gavranskim oima i izlazili na ulice, pregledavajui plonike. Usamljene ene koje su se vukle gradom zgrbljene pod teretom ivota svedenog na sadraj jedne plastine vreice, prestale su izbjegavati tue poglede i uspravivi se takoer poele pretraivati gradske ulice. Gavran je rekao svoje i diljem grada otvorile su se Brojaeve oi. SMIJA S NOEM E die je zurila u kiu to se slijevala niz tendu, zagonetnog izraza lica dok se stiskala od hladnoe. George je jo uvijek probavljao ono to mu je upravo bila rekla. Ubila si svog oca? Pa da... ma, ono, zapravo, ne. On ju je zaprepateno pogledao. Edie! To nije smijeno Ne, htjela sam rei, on mi zapravo nije bio tata. Ne pravi tata. Bio mi je ouh. George kao da se malice razoarao. Aha. Ali, ne brini, stvarno sam ga ubila. George je polako kimao glavom. Ponekad je bilo naporno pratiti Edie, a ovaj put je bilo i uznemirujue i zbunjujue.

O. K. Nije. Nita nije bilo O. K. Mlaz vode koji je curio iz slomljenog oluka promijenio je na vjetru smjer i poprskao ih. Tenda i nije bila ba neki zaklon. Zapravo, inilo se da uspjenije usmjerava vodu prema njima nego to ih od nje titi. Edie je vrsto stisnula jaknu uz tijelo i otrala pognuta u oblinju uliicu. George je jo uvijek pokuavao provariti njezinu tvrdnju da je ubila ouha, pa je prolo nekoliko sekunda prije nego to je shvatio da je nestala i potrao za njom kroz kiu. Uliica je bila prazna. Edie! povikaoje u naglom napadu panike. Bila je to slijepa uliica u kojoj nije bilo niega osim ulubljenog automobila japanske proizvodnje parkiranog pokraj kontejnera s graevinskim materijalom. EDIE! Potrao je uzanim prostorom povirivi u automobil u prolazu, traei nekakav skriveni izlaz iz ulice. Nije mogao vjerovati da je opet poinjalo. Nije mu se trebalo nita dogoditi, zauo je tihi glas u visini svojih koljena. Samo sam ga udarila. Pogledao je dolje. Edie je uala na suhom komadiu prostora ispod nakoene stranice kontejnera i cerade koja je visjela s njega, i gledala ga u oi. Pomakla se u stranu stvorivi tako mjesto i za njega. On je odahnuo s olakanjem i unuo pored nje, na suho. Opet nije uspio uhvatiti njezin pogled koji je, inilo se, odlutao nekuda dalje, iza automobila to su jurili mokrom cestom koju su vidjeli u dnu ove uliice. Nemoj to raditi. Nije uope reagirala na njegove rijei, kao da ga nije ni ula. Jednostavno je nastavila sa svojim tijekom misli. Udarila sam ga. Nisam znala kako ga drukije zaustaviti. Vidi, stalno je jurio za mnom. S noem u ruci. Bilo je to na plai. Samo sam ga udarila. Nisam ga htjela ubiti. Samo sam ga udarila. Ubila si ga jednim udarcem? Pa, u ruci sam drala kamen. On... Podvuklaje koljena pod bradu i naslonila se na njih. George je ekao nastavak. Snano je pritisla bradu o koljena, kao da je kanjavala samu sebe za kratkotrajni drhtaj u glasu.

... bio je pijandura, stalno naljoskan. Kad bi sepubovi zatvorili odlazio je na pecanje. Tako je on to zvao, ali zapravo je odlazio u svoju kolibu na plai gdje je nastavljao piti, barem mi je tako rekla mama. A onda, kasnije, kada je mama otila, nakon to su je zauvijek odveli, kada smo ostali sami, odveo me na plau. Tada sam prvi put vidjela tu njegovu kuicu. Nije bila neto. Bilo ih je petest, uklesanih u stijenu, u nizu. Uvijek sam mislila da je kuica bila drvena, jedna od onih cool brvnara, ali ove su vie nalikovale betonskim bunkerima uklesanima u kamen, a nakon to je otkljuao svoju ja sam pogledala kroz vrata i vidjela neto zbog ega sam shvatila da sam na pogrenom mjestu i... Jo je snanije pritisla bradu o koljena, zatvorivi tako usta kao da je htjela neto zadrati unutra. to si vidjela, Edie? Zatresla je glavom uzdahnuvi. Nije vano. Ionako to nije stvarno bilo tamo. Bilo je jednom. Davno. Kada sam dotaknula zid vidjela sam to i znala sam da nikada ne smijem ui u tu kuicu, pa sam poela bjeati. Sjetio se njezina dara da dodirivanjem kamena ili metala osjeti prolost zapisanu u njima. Osijevala si? Vidjela si prolost? Da. Nije mu htjela rei to je vidjela. Obealaje samoj sebi da je to to je osijevnula u toj kuici na plai bila jedna od onih stvari o kojima jednostavno nikada nee govoriti. Umjesto toga okrenula se i pogledala u Georgea te mu ispriala drugi dio prie: objasnila mu je kako je jednostavno potrala, a kad ju je ouh pokuao ugrabiti i pitati to nije bilo u redu udarila ga je posred nasmijeenog lica i nastavila trati ljunanom plaom. Rekla mu je i kako se bila umorila od tranja po ljunku i kako ju je on smireno slijedio, strpljivo se penjui preko drvenih ograda koje su presijecale pustu plau, nasmijeenog lica potpuno u neskladu s noem koji je drao u ruci. Rekla je Georgeu i kako se uspela uz posljednji dio strme uzbrdice od ljunka i nala pred dubokim ponorom koji ju je dijelio od novog drvenog zida izgraenog za zatitu plae od snanih oluja. A onda mu je opisala i najgori dio, trenutak kad ju je on sustigao na rubu tog ljudskom rukom napravljenog ponora. Nije mu rekla to joj je tada rekao niti kolikoje neprirodno izgledao njegov osmijeh. Rekla

mu je ipak za no i kako je osjetila glatki komad kremena pod rukom i udarila ga njime kada je nasrnuo na nju. Sruio se poput stabla i strmoglavio na dno mrane jame, povukavi za sobom cijelu lavinu kamenja. Nakon to se sve smirilo, vie od polovice njegova tijela bilo je prekriveno ljunkom. Nije znala to uiniti. Pogledala je u teak kamen u svojoj ruci, i kada je vidjela kako neto mokro bljeska na njemu, bacila ga je za njim. A onda je otpjeaila natrag u grad, sjela na vlak i dola u London. George je polako kimao glavom. Pokuavao je pohvatati konce njezine prie, znajui kako je nikada nee pitati o djelovima koje mu nije ispriala. Znai, to je bio nesretan sluaj? pitao je oprezno. Ne, odvratila je odrjeito. Vidio je kako se u njezinu pogledu neto zatvara, zakljuavajui unutra ono to nije izgovorila. Gledaj, Edie zapoeo je. Jesi li razmislio o tome kamo bismo trebali krenuti? ispalila je kao iz topa. Trebalo mu je nekoliko sekundi da mentalno zakoi i promijeni brzinu. Mislila sam da smo se zato zaustavili, nastavila je. Da bi ti mogao razmisliti. Bioje svjestan da zuri u njega iz prikrajka. Kada se okrenuo prema njoj, odvratila je pogled. Ali, znao je da ga je bila gledala. Stiskala je vilicu. Dakle, kakav je plan? Preivjeti. Spasiti Topnika. Kako? Nemam pojma. Za poetak bi mogli potraiti pomo. Pomislila je na stvari koje su im pomogle prije, stvari i ljude koji im nisu dali izravne odgovore na njihova pitanja, samo zagonetke i zakuaste naputke. Ali, ipak. Bioje u pravu. Pomogli su, na odreeni nain. Meutim, postojao je i problem. Ne moemo ii k Sfingama niti k Rjeniku zbog starogradskih Zmajeva. Na pogrenoj smo strani, zar ne? Oni e straariti irom otvorenih oiju, ekajui da se ti pojavi. Mogli bismo otii k Crnom Fratru. Ona je zurila u njega. K Crnom Fratru? Jesi li ti poludio? Rekao si da mu ne vjeruje! Pa ne vjerujem. Ne potpuno. Ne ba. Ali, pokazao nam je put do Kamena, nije li? Mislim, on ju je prilino iskitio, ali informacija je

bila tona. On se samo Samo se previe smijeio i inilo se kako se samo elio domoi te tvoje odlomljene zmajeve glave, nije li? Osjetio je sad ve dobro poznatu teinu zmajeve glave u svome depu. Edie je nastavila. A i Hoda je bio strano eljan da je se doepa. George je polako kimnuo glavom, a onda odmahnuo njome. Edie je bila u pravu, ali i u krivu. Morala je biti u krivu, inae jednostavno nisu imali otkuda poeti. Mislim da je on moda malo sumnjiv, ali ne vjerujem da je zao. Ne kao Hoda. Mislim da je jednostavno sebiniji od Topnika ili Rjenika, zna. Ali, vjerojatno e pristati na nagodbu. Nagodbu? A to mu mi to moemo ponuditi? Izvukao je odlomljenu zmajevu glavu i pogledaoje. Gledajui u nju pomislioje kakoje, iako je cijelo vrijeme bio uvjeren da je rije o zmaju, glava izgledala kao da ima kljun. Kao da se radilo o nekakvom grifonu nalik na zmaja... To. Toga se htio doepati. Nisam mu je dao jer sam htio ispraviti stvar stavljajui je na Kamen, ali na kraju sam shvatio da to ne elim, zar ne? Tako da mu je moda mogu dati u zamjenu za pomo. Ha? U nedostatku plana i u prisutnosti straha, ponekad je puko kretanje prema naprijed bilo sve to ti treba kako bi se bolje osjeao. Edie nije nalazila prigovora njegovom razmiljanju pa je kimnula glavom. Onda idemo k njemu. Primijetio je da ona jo uvijek drhti. Skinuo je kaput i pruio joj ga. Uzmi. Meni nije hladno. Ma, o. K. sam, pokuala je odgurnuti kaput natrag prema Georgeu. Edie, trese se. Obuci kaput i krenimo. Neemo spasiti Topnika sjedei ovdje i drhtei. Nakon jednog dugog trenutka popustila je i zaogrnula se njegovim kaputom. A onda je zastala i uprla prstom. George. Tvoja ruka. Dobro je. Oima je slijedio njezin pogled. Odjednom mu je pozlilo. O. K. Progutao je slinu. Nije dobro.

5 SMRT SIJEVKI Neto je bilo vrlo, vrlo pogreno. Topnikje tu pogrenost osjeao kao neku vrstu hladne vruine koja je ispunjavala cijeli podzemni prostor. Sijevke, Hodau? to si im, dovraga, uinio? Glas mu je odzvanjao podzemnom odajom. U trenutku koji je uslijedio, jedini je zvuk bilo kripanje pod Hodaevim nogama dok je koraao uokolo malenog ljunanog nanosa. Njegova se kozja brada iskrivila, otkrivajui okrutan osmijeh. Oh, inio sam ja mnogo vie nego to bi ti uope mogao razumjeti. A kad se doepam djeaka, moi u initi jo i vie. Ne govorim ja o djeaku, procijedio je Topnik, odagnavi misao o Georgeu za kasnije. Trenutano su ga najvie brinuli gorui komadii stakla privreni na zidove. Sijevke. Mudre ene, pronicljive djevojice. Ti ih lovi. Svih ovih stoljea. Svi smo mislili da su izumirua vrsta nisu one izumirale, ti si kriv. Lovi ih jednu po jednu. Ti... Golemost ove spoznaje ostavila ga je na trenutak bez rijei. Bilo je to kao da se ispostavilo da je velika stoljetna zagonetka bila toliko nevjerojatno jednostavna da ju je svaka budala mogla rijeiti. Progovorio je glasom hrapavim od uasa. Zar ne? Kako bi se drugaije domogao svog ovog kamenja srdaca? Topnik je podigao jedno staklo, optuujui. Hoda je iznervirano slegnuo ramenima u izlizanom kaputu. Kamenje srdaca? Bah! Puki ukrasi! Kada je ovjek primoran stoljeima hodati zemljom, potreban mu je... hobi. Ja sam se eto bavio skupljanjem ovih ljupkih svijetleih sitnica koje me ispunjavaju zadovoljstvom. Stanka koju je Hoda napravio dok je traio rije kojom bi opisao tu svoju aktivnost, potvrdila je Topnikove strahove i izazvala eksploziju bijesa. Ubijao si ih i krao im kamenje upozorenja iz prokletog hobija! Hoda je umorno odmahnuo rukom. Pretjeruje. Nisam ih sve ubio. Naposljetku, ubijanje je nepotrebno. Neke sam moda i ubio, ali daleko je to od navike, i nije uope u tome stvar. Na kraju krajeva, bez svojeg kamenja upozorenja one su nalik suhom liu na vjetru. Potpuno izgube razum i u stanju su tek blebetati i cviliti poput bezumnih ivotinja, uei u vlastitom izmetu i slinei u

alicu. Topnik je zatresao glavom. Zato, Hodau? Zato to ini? Zato bi Kamen to elio? Hoda je gotovo ispljunuo odgovor. Kamen? Kamen to uope ne eli. To je moja ideja. Kamen me je prokleo i u njegovoj sam moi, pa moram raditi to mi naredi; ali nije sve to ja radim njegova naredba. Bio sam velik ovjek, stoljeima prije nego to si ti bio itko dok si jo bio neotkrivena rudaa pod zemljom i ponovno u biti moan! Bradu mu je poprskala pljuvaka dok je vikao, a u oima mu je divlje sjajila svjetlost mozaika od morskog stakla. Topnik je potisnuo nadirui val oaja koji mu se dizao u elucu, i iskrivio lice u podrugljiv cerek. Moan mo mislit! Vidio sam momke koji su okirano blebetali nakon bitke, a jo uvijek su zvuali suvislije od tebe... Tijo uvijek hoda samo zato jer si se zamjerio Kamenu, pa te pretvorio u jednog od svojih slugu. Hoda ga je strijeljao pogledom. A to si ti, molim te lijepo? Hrpa bronce u ljudskom obliju koja je pogazila svoju rije i sada je osuena na samotnu smrt u tami. Mahnuo je rukama prema stakalcima po zidovima. Ta stakla upozorenja svijetle kada sam ja ovdje jer to ine kada im je blizu Sluga Kamena ili mrljavac. Kada ja odem... Zamahnuo je rukama kao arobnjak. Abrakadabra, gase se i svjetla. ekaj, rekao je Topnik, uasnut oajem kojeg je uo u vlastitu glasu. Ta djeca... nemoj... Ah, djeica? Djeak koji mi je pomrsio raune? Ne brini za njega, ve u ga ja slomiti. Sumnjam. Vidio si kako je odabrao Tei Put. Pokazao je istinsku sranost. Sraniji je nego to sam mislio. Hoda je iznervirano frknuo. On je svojeglav, Topnie, to je sve. Provukao se samo zahvaljujui glupavoj neobuzdanoj mladosti. To je sranost, nastavio je Topnik. Moda nije znao u to se tono upleo, ali je znao da nee biti lako. A uinio je to zbog djevojice. Nije ju elio ostaviti na cjedilu i svaka mu ast. Crni je humor zaigrao u Hodaevim oima.

Da, svaka mu ast, kako veli, to je zatitio djevojicu, svaka mu ast to se brine za nju, svaka mu ast ponajvie zato to mi je pokazao to voli jer kada sazna to netko voli onda to moe i ugroziti, onda ima mo nad njim. A s pravom vrstom moi, u stanju si pokrenuti svijet. A ja u uzdrmati cijeli svijet. Sve e se promijeniti. Ostavi djecu na miru, Hodau. Ne diraj ih. ao mi je, ne mogu te posluati. Imam posao za djeaka, ako je stvarno stvoritelj, kako se ini. Jednom davno imao sam dva crna ogledala, crnja od tame u kojoj e umrijeti nakon to odem. Posegnuo je u dep i rastvorio dva mala okrugla srebrna ogledala drei svako u jednoj ruci. U usporedbi s kamenim, ova staklena ogledalca su djeje igrake. Laljivi lopov ukrao mi je jedno od kamenih ogledala u strahu od moi koju imaju kad su u paru. Jedno kameno ogledalo izraeno od prave vrste kamena prilino je mono, ali dva ogledala zajedno...? Pogled mu je plamtio jednakom vatrom kao i kamenje srdaca po zidovima. Kada su u paru mogu otvarati vrata iza kojih lei mo u usporedbi s kojom je i mo Kamena nitavna. Ta e me mo osloboditi. Djeak e mi izraditi ogledalo, a djevojica izabrati kamen od kojeg e to uiniti... Ne, Hodau, djeak i sijevka su.. Hoda ga je prekinuo odmahnuvi rukom. Djeak, stvoritelj u nastajanju, i drska mala sijevka? Ah, sijevkica, sirota mala srna... Neobinaje to rije, srna. Izgovori je na jedan nain i oznaava neto srcu drago, ali izgovori je na drugi nain i priziva uitak potjere i uzbuenje lova. A ja oboavam lov i zna to, Topnie? Zna li koji dio lova najvie volim? Usta su mu se rairila u osmijeh, crvena i vlana. Ubijanje, uplje je odvratio Topnik. Ne samo ubijanje... smijeio se Hoda. Ve i trenutak prije, u kojem zna da moe ubiti ili potedjeti ivot, a i tvoja rtva to zna. To je najbolji dio. Mo nad ivotom i smru. To je prava mo... Potom je podigao jednu nogu i uz tihi pop lako zakoraio u jedno od ogledala koje je drao u ruci. Nestao je, a svjetla na zidu poela su blijedjeti. Obasjana njihovom blijedom svijetlou, prije nego to je nastupila potpuna tama, dva su ogledala ostala na trenutak lebdjeti u zraku, a Topnik je uo Hodaev glas kako nestaje u daljini. Uinilo

mu se da je govorio: Ako tko eli loviti... znam gdje se skriva kouta... Budui da je Topnik znao da je kouta druga rije za srnu, znao je o kome je Hoda govorio i opet je osjetio nalet nepodnoljivog i bespomonog straha za nju. ILAVA RUKA Edie je zurila u Georgeovu ruku razrogaenih oiju, okirana onim to je vidjela. Odlijepila je pogled od ruke i vidjela da je George problijedio prouavajui promjene na vlastitoj ruci. Toliko je napeto zurio u nju da je potpuno zaboravio treptati. to ti se dogaa s rukom? tiho je pitala Edie. On nije imao pojma. Iz oiljka koji mu je zmaj urezao u ruku izvirile su tri linije, tamne ile na blijedoj koi koje su se spiralno sputale omotavajui se oko zgloba poput mladica divlje rue. Moda trovanje krvi? oprezno je upitala. On je paljivije promotrio tri linije iako je zapravo svom snagom elio odvratiti pogled od onoga to se dogaalo. Ne, odgovorio je suhih usta, ovo je neto mnogo gore. Tri su se spiralne vene meusobno razlikovale bojom i teksturom. Sve su tri bile pomalo uronjene u njegovu kou, poput ila u kamenu. George, moramo te odvesti na hitnu ili tako neto... Odmahnuo je glavom, borei se protiv navale munine koja mu se dizala u elucu. Mislim da mi doktori ne mogu pomoi. Edie se nagnula nad njegovu ruku kako bi poblie prouila trostruki splet ila. Sve tri su razliite. Da... I nisu dio mene. Mislim, nisu napravljene od mene. Nije uspijevao odagnati muninu iz glasa iako je pokuavao. Mogu li? oprezno je pruila ruku. On je odvratio pogled. Nije elio gledati. Ova je glatka. Kao metal. Odluio je kako to ipak ne smije propustiti. Progutao je knedlu i pogledao. To jest metal, nastavila je Edie. Mislim da je to bronca ili mjed. Odgurnuo je njezinu ruku prisilivi samoga sebe da prijee prstom preko plavozelenog kanalia koji se uvijao pored prvog. Bio je hladan na dodir. Ova nije tako glatka.

Kao mramor je. Ostala je trea, blijeda ila koja mu se uvijala oko zgloba. Opipao je i nju, osjetivi grubu povrinu vapnenca. Dok je palcem klizio kanaliem, jedan se sitni komadi kamena otkrhnuo i ostao mu na palcu. O. K., rekao je stisnuvi zube, pa potom prikrivajui nelagodu osmijehom. Ovo je stvarno stravino. Boli li te? Savio je ruku u zglobu. ile od bronce i kamena savile su se s njom. Zatresao je glavom. Ne. Ali zna ono kad ljudi kau da im se od uasa jei koa? Kimnula je. On je upro prstom u svoju ruku. Jei se. Kao da mi je u ruci neto to nisam ja. Mislim, budem li o tome razmiljao, poet u stvarno paniariti. to emo onda? Zurila je u njegov napeti osmijeh. Zabrinutost u njezinu pogledu na neki je nain izazvala suprotnu reakciju u njemuopet je odluno elio izbrisati taj pogled iz njezinih oiju brinui se da sve bude O. K. Nije to bila ba racionalna odluka, ali je bila jedina stvar u njihovoj gotovo potpuno neshvatljivoj situaciji za koju se mogao uhvatiti i na koju je mogao utjecati. Neemo misliti o tome. Ustao je. Kia je posustajala. Sagnuo se i povukao je na noge. Nije zapravo znao to rei pa je iskoristio frazu koju je uo na TVu i u filmovima. Edie. Bit e sve O. K. Zajedno emo uspjeti. Uz tebe sam, i to god, tko god da pokua doi do tebe, morat e se prvo sa mnom obraunati. Dok je to izgovarao bio je uvjeren kako nije zvuao uvjerljivo poput glumaca koje je pokuavao oponaati. Moda su samo odrasli mukarci mogli biti mao. Edie je odmakla kosu s oiju i pogledala ga sa zanimanjem. to, sa svih tvojih 45 kila? On se i dalje smijeio. Barem ga nije ismijala. Ne otvoreno. Nacerio se gledajui u nju, karikirajui estoke momke iz filmova. Da. Sa svih mojih 45 kila. Ja ti pokrivam lea dok god se ne iskobeljamo iz ove situacije. Kad god se okrene, vidjet e mene. ekao je da mu se pridrui u karikiranju. Umjesto toga, polako je kimnula.

To je... pokuavala je pronai pravu rije, onda ga je pogledala ravno u oi i rekla, ... to je dobro. Zbog neoekivane iskrenosti njezine vjere u njega, poelio je pobjei iz tog trenutka. Hajde onda. Idemo posjetiti Fratra. Njegovo ju je samopouzdanje obodrilo i ispunilo energijom, a i osjeala se neobino oputenom zbog injenice da joj je on uvao lea, pa se uspravila i krenula u sad ve oslabljeni pljusak, upirui prstom niz cestu. Most Crnih Fratara je tamo. A upravo zbog toga to je hodala ispred Georgea nije vidjela kamenu vodorigu koja se strmoglavila s oluka na vrhu zgrade stutivi se prema ploniku poput pola tone kamena, to je i bila, da bi u posljednji trenutak rastvorila imiolika krila i poletjela uvis, precizno udarivi jednom kandom Georgea meu lopatice, a drugom mu vrsto omotavi gleanj. A budui da pola tone mokrog leteeg pjeenjaka ima moan udarac nije ula ni Georgeov jauk. Nije ni uspio jauknuti. Vodorigin udarac izbio mu je sav zrak iz plua i neujno ga je odnijela, kruno se diui u sumrano nebo. Nita ne slutei, Edie se okrenula da vidi zato je George toliko zaostajao za njom, i nije vidjela nita. Tamo gdje je samo trenutak ranije bio, Georgea vie nije bilo. Nestalo je jedino prijateljsko lice u gomili pokislih prolaznika koji su urili plonikom iza nje. Nitko joj nije uvao lea. inilo joj se kao da je netko pritisnuo prekida i jednostavno iskljuio Georgea. A ona je ostala sama. 46 7 IKAR Zaulo se tiho pop i Hoda je, neprimijeen u kiom okupanoj guvi Old Change Courta, iskoraio iz svog sitnog ogledala i osvrnuo se uokolo. Ugledao je nekoliko mladih poslovnih ljudi kako ure u pub na putu prema autobusnoj stanici, avrljajui i smijui se. Odluio ih je pratiti preko trga. Njihov je razgovor poeo zamirati im im se Hoda neprimjetno pridruio, postajui sve sumornijim pretvorivi se na kraju u neugodnu tiinu. Hoda se tada zaustavio putajui ih da nastave sami niz cestu,

ali njihovi su planovi za zajedniko ispijanje piva prije odlaska kui svima odjednom postali manje privlani, iako nitko od njih nije znao objasniti zato. Hoda se zaustavio pokraj bronanog postolja na kojem je stajala groteskno izobliena krilata muka figura. Straga je bio gol, privren za odsjeena krila aparaturom koja je vie nalikovala spravi za muenje negoli za letenje. Glava mu je bila nelagodno zabaena unatrag, a torzo zarobljen unutar naprave nalik prsnom oklopu, koji mu se omotavao sprijeda skrivajui mu lice i sputavajui mu ruke. Bio je to spomenik boli, a ne letu. Zacvilio je kada mu je Hoda priao sprijeda gdje su jedini vidljivi ljudski dijelovi bile noge, svinute pod teinom te, inilo se, bolne naprave. Ikare. Mislio sam da bi moda htio znati. Brat ti je mrtav. Ikar je ustuknuo i poeo se trzati. Trenutak kasnije, iz brutalnog kaveza koji mu je skrivao lice i torzo, zaulo se prigueno stenjanje. Da. Tvoj brat, Minotaur. Minotaur koji ima istog stvoritelja kao i ti. Brat ti je mrtav. Ikar je vrisnuo dubokim mukim vriskom, uasnim i hrapavim, iako priguenim, kao da su mu skrivena usta bila zaivena. Da. Loe je zavrio. Nisam to nikako mogao sprijeiti. Vrisak je promijenio ritam i sada je bio isprekidan stenjanjem i jecajima, dok je stvor unutar kaveza prihvaao ovu vijest. Nadao sam se da bi mi moda htio pomoi u pronalasku njegovih ubojica. Dvoje djece. Meni su potrebni, ali ako mi ih dovede, dobit e ih nakon to ja zavrim s njima. Ima moju rije. inilo se kako se Ikarov vrisak produbio kao da su neki od avova na ustima popucali od siline ranijeg vritanja a ondaje groteskno, nespretno poskoio s postolja i doekao se na noge u nekoj vrsti pogrbljenog unja, dok je podrezanim krilima energino mahao iznad glave u pobjenjeloj elji za osvetom. 8 U ZRAKU Svatko eli letjeti. Svatko je barem jednom u ivotu pogledao u nebo, i vidjevi varljivu lakou kojom ptica struji zrakom pomislio: volio bih, barem jednom, to biti ja. Ali, nitko nije elio letjeti kao George. Okrenut naglavce, svijenih lea, zurei u tlo pod sobom, guei se

neujno zbog snanog udarca meu lopatice, uzaludno pokuavajui doi do zraka. Sve to je uspijevao uiniti bilo je oajniki pruati ruku prema sve manjoj figuri Edie koja se okretala na zakrenom ploniku, pokuavajui vidjeti kamo je on nestao. Vrtjela se poput lista uhvaenog u brzom virovitom potoku i gledala u svim pravcima osim u onom pravom u visinu. A onda je, u trenutku kada su mu se u vidnom polju poele pojavljivati tokice i sve se poelo magliti, konano doao do zraka udahnuvi ga punim pluima, dvaput, da bi odmah za tim viknuo upravo u trenutku u kojem je vodoriga nadletjela zgradu i nestala joj iz vida. Edie! Izderaoje grlo jednim jedinim povikom koji mu se oteo iz usta poput umirue nade, ali je njegov povik uguila gradska vreva pod njim. Zauo je vodorigin siktaj neodobravanja i osjetio kako se stisak oko njegova glenja pojaao. U par gromoglasnih zamaha krila su preletjelajojednu skupinu zgrada i odjednom su se nali iznad Temze. George je pogledao u rijeku pod sobom, a onda podigao pogled u pravi trenutak, u kojem je uhvatio pogled kamenog stvorenja na sebi. U djeliu sekunde u kojem su se nali oi u oi, prepoznao je iskeenu maju glavu. Zinuo je u nevjerici. Cjevugo? Nije bilo sumnje. Ovo je bila vodoriga koju je nazvao Cjevugom, vodoriga koja ga je pokuala ubiti na Spomeniku toga jutra vodoriga koju je Topnik propucao u komadie. Mrljavka koja je definitivno bila mrtva. Ali, ti si mrtva. Potom je vodoriga jo jednom neto prosiktala, a George se okrenuo i vidio kako mu se pribliava ciglena oplata industrijskog dimnjaka koji se dizao iznad zgrade Tate Moderna. Iako je bio uvjeren kako ga Cjevuga namjerava razbiti o nj ipak ga je samo bespomono promatrao nemajui snage niti ispruiti ruku u uzaludnom pokuaju obrane. Ali, Cjevuga se u posljednji trenutak okrenula u zraku, i izbacivi kandu kojom joj je zavravalo krilo, uhvatila za vrh dimnjaka i naglo zaustavila. George je visio naglavce, nosa priljubljenog uz cigle, duboko diui dok mu je krv jurila u glavu i pitao se hoe li mu srce iskoiti iz grudi

kako se inilo da eli. CRVENA KRALJICA Crni Fratar energino je koraao u smjeru istoka, prolazei pored mosta Westminster i mimoilazei se s malobrojnim prolaznicima od kojih ga, naravno, nitko nije mogao vidjeti, a ako netko i jest, imao je snaan racionalan um koji nije prihvaao dokaze iracionalnih oiju jer im se oito nije moglo vjerovati, budui da su govorile da je meu njima koraao kip. Temza mu je bila zdesna, a veliki satni toranj Big Bena dizao se nad njim, sve sjajnijeg brojanika u sve dubljoj tami. Pogledom je okrznuo dojmljivu dvostruku konjaniku skulpturu. ena kraljevskoga dranja u jednostavnoj haljini, zaogrnuta vijoreim platom i s malom bodljastom krunom na glavi stajala je u bojnim kolima. U desnoj je ruci drala ubojito koplje, a drugom je eznutljivo gonila svoja dva propeta konja naprijed. U lakim su je bojnim kolima okruivale dvije keri, nagnute zbog uspostavljanja ravnotee nad prijetei zakrivljene otrice koje su virile iz sredine kotaa. inilo se kako bi se cijela ova grapa mogla svakoga trenutka sjuriti s postolja na Trg Parlamenta. Fratar je kimnuo glavom prolazei pored nje. Nakon to je postalo jasno kako se nema namjeru zaustaviti, kraljica se oglasila. Fratre. Zaustavio se, priekao jedan trenutak, a onda se okrenuo razvukavi ljubazan osmijeh kojim je nevoljko pokuavao sakriti injenicu kako se nije htio zaustavljati. Kraljice. Nisi se naklonio. Jo ire je razvukao osmijeh. Uistinu. Nikada mi se ne nakloni. Rairio je ruke kao ovjek koji nita ne skriva. Ja sam prijatelj svih ljudi, jednak svima, pokoran nikomu. Nisam elio uvrijediti. Kraljiino se lice ljutito namrtilo. Ne eli uvrijediti, a ipak to ini. Ne namjerno. To je moj nain, koji prilii mom pozivu. Sveenici se klanjaju kraljevima. Polako i duboko je uzdahnuo, onako kako to ine ljudi kada ele

pokazati koliko pate. Ne oni dobri, moja damo. Barem ne oni koje ja drim dobrima. Ali, kad sam rekao poziv nisam mislio na onaj sveeniki. Mislio sam na svoj posao krmara. Jer, kao domainu i gostioniaru, svi su mi muevi jednaki. I ene, dobacila je ona otro. Sjenka osmijeha zaigrala je na Fratrovu licu i nestala u trenu. ene su, to se mene tie, potpuno jednake dok god se dre podalje od mogpuba. Kraljica se na to nakostrijeila i snanije stisnula svoje koplje. Iza nje, njezine su se keri znaajno pogledale. Tebi je ovo zabavno? Takve ti stvari propovijeda, debeljko? Fratar je podigao jednu obrvu i pogledao je. Zagladio je halju preko trbuha. eznete li za propovijedi, moja damo? Pa, tako mi svega, mislio sam da Vam je drai rat... ali nema problema, uvjeren sam da sam u stanju osmisliti pouan tekst za Vas. Samo malo, da, ide ovako: Kad je Adam na Evinu spletku pao, tko je od ljudi slobodan ostao? Ona ga je prostrijelila pogledom istodobno pokuavajui otkriti gdje je i koliko duboko u njegovim rijeima bila skrivena uvreda. Na kraju je odmahnula rukom, kao da to nije bilo vrijedno njezina truda. Hvalisave rijei koje ne razumijem. Moda su razumljivije u krmi. On se nasmijeio svojim najarmantnijim osmijehom. Pa jasno mi je da nemaju nikakvog smisla u palai u kojoj kraljice umiljaju da su iznad obinih ljudi. Koplje u njezinoj ruci zadrhtalo je kadaje progovorila, glasom sve hrapavijim od bijesa. Namjerno si drzak. Razvukao je lice u razdragani cerek, kao kad se raspukne veliki kolut sira. Nasmijeio se, pokuavajui se ispriati. Ne gospo, molim oprost. Osjeam djetinje zadovoljstvo u zadirkivanju otmjene crvenokose dame kakvi ste Vi, jer kao to zna svaki lugar najbre se zapali trijeska crvene kore. Keri su okirano zinule i skrenule pogled. Ti misli da sam ja crvenokosa, pope? Pa naravno, zato bi Vas inae zvali Crvenom Kraljicom? Konano je eksplodirala, strijeljajui ga pogledom i gurajui otricu koplja prema njemu dok je govorila.

Ne zbog moje kose, debeljko ne zbog moje kose! Zovu me crvenom jer sam se stutila na ovaj grad iz osvete za zlo poinjeno mojim kerima, a kada sam poslije toga sa svojom vojskom okrenula lea spaljenim ruevinama i krenula natrag, ruke su mi do laktova bile crvene od londonske krvi i njegovih drskih Majko, progovorila je ki koja joj je stajala s lijeve strane, uhvativi je za ruku i pokuavajui je umiriti. Druga ki zgrabila joj je desnu ruku i pokuala zaustaviti njezinu bujicu rijei preusmjerivi joj panju. Majko. Sijevka... Kraljica se pribrala uz vidljiv napor. Fratrove su oi pokazivale samo nevinost i razdraganost, previe nevinosti uivajui u eksploziji koju je izazvao. Ona je progovorila najsmirenije to je mogla. Da. Naravno. Sijevka. Sijevka, Fratre. Prole je noi ovuda protrala sijevka. S jednim djeakom. On je podigao obrve hinei iznenaenost koja je bila u potpunom neskladu s izrazom na ostatku njegova lica. Ma da. Sigurni ste da je to bila sijevka? Zna i sam da ih osjetimo jednako snano kao to one osjete ono to je u kamenu. Mlada je. Jaka i hrabra. Ali u bijegu. Hou znati to joj se dogodilo. A zato, molim Vas. Oprostite mi moju nametljivost, ali kakve veze Vi imate sa sijevkama? Ona je stisnula svoje koplje i lupnula njegovim krajem o pod koije. To su jake djevojke koje ive u nepodnoljivoj opasnosti. Nisam ih vidjela godinama. Moda ste pogrijeili. Slegnuo je ramenima. Nisam, Fratre. A svaka ena u opasnosti moja je briga. A zato je tome tako, molim Vas? Jo je snanije lupnula kopljem o pod, zbog ega su se i njezine keri lecnule. Zato to ja tako hou. ODUVIJEK sam tako htjela. inilo se da joj u oima gori vatra. Fratar je imao pravo u vezi njezine zapaljivosti. A zato me to pitate, gospo? Zato jer je trala uz rijeku koja prije ili kasnije prolazi ispred tvojih vrata. Preao je rukom preko lica izbrisavi tako s njega svaki traak razdraganosti. Jo je jednom pognuo glavu, ali ne dovoljno da bi se taj

pokret mogao protumaiti kao naklon. Rijeka protjee ispred mnogih vrata. Nikoga nisam vidio. Laku no, moje dame. I okrenuvi se, nastavio je prema istoku. Kraljica ga je gledala kako odlazi. Nekoliko je puta duboko uzdahnula, a onda se okrenula prema keri s desne strane kola. On lae. Sijevka je u gradu. Moramo izjahati. Ako je moj unutarnji osjeaj ispravan, djevojka je u opasnosti. 10 EDIE OSTAJE SAMA Jedan trenutak bio je tamo. A onda je nestao. Tako jednostavno, tako uasno, tako nepojmljivo. Iskoraila je iz uliice, pogledala udesno i ulijevo, okrenula se da mu kae kako bi moda trebali poeti trati ako je on bio za a njega jednostavno vie nije bilo. Njegovje nestanak bio toliko iznenadan i okantan da je Edie odbijala prihvatiti da se zaista dogodio. Prvo se iznervirala mislei da se George poigrava s njom. Bila je umorna, mrtva umorna, a svim je silama pokuavala to sak riti od njega. A on se sada igrao skrivaa ili tako neeg. Hajde, George, rekla je napeto. Nisam raspoloena... A onda je uplaeno pomislila moda se sakrio jer je ugledao mrljavca ili Hodaa. Pa se okrenula i jo jednom dobro pogledala iza sebe. Nije bilo nikoga. S druge strane ceste neka je stara beskunica gurala rasklimana kolica za oping puna plastinih vreica i novina. Bila je daleko pa Edie nije primijetila da su joj oi bile potpuno crne i da su gledale u nju. A njezino je tiho mrmljanje uguila buka prometa. Edie je, ne slutei opasnost dopustila da joj pobjegne tihi uzdah olakanja, a onda se vratila u uliicu iz koje je izala u potrazi za Georgeom. George! Nije ga bilo. Pogledala je u kontejner i uokolo auta. Vie nije bilo sumnje. Netragom je nestao, kao da ga nikada nije ni bilo. eludac joj se stisnuo od panike, a potom i grlo, a srce joj je poelo luaki lupati. Opet se poela okretati traei skrovite koje joj je moda promaknulo, stisnute ake kojom ga je namjeravala udariti im iskoi odnekud i pone joj se smijati. Ali, nije joj promaknulo nikakvo skrovite. Georgea nije bilo. Uokolo se prostirao grad, ulica puna uurbanih ljudi na kii. Onda je na jedan podmukli trenutak bila sigurna kako je ula Georgea gdje je

oajniki doziva iz velike daljine, ali kada se okrenula u pravcu iz kojegje pomislila da je dozivanje dolazilo, tamo nije vidjela nita i znala je da se njezin um poigravao s njom pa je ula stvari kojih nije bilo samo zato jer je htjela da ih bude. I vrtei se polagano na ploniku osjetila je kako se njezina povezanost s ulicom i svime uokolo nje poinje raspadati, im joj je mozak konano dopustio misao kako je George jednostavno nestao s lica zemlje. aka kojom je zavravala njezina podlaktica rastvorila se, koata nakupina bijelih zglobova i napetih tetiva opustila se u otvorenu ruku iji su beivotni prsti poeli mlitavo kruiti zrakom dok se vrtjela plonikom, poinjui se pitati gubi li razum... ... a onda se spotaknula o neto i pogledala dolje. Pa iakoje nastavila usporeno okretanje, koljena su joj se savinula i ispravila, a beivotni prsti iznova oivjeli podigavi stvar o koju se spotaknula. Cipelu. Georgeovu cipelu. Bila je mokra i ofucana, ali kada je stavila ruku u nju jo je bila topla. A onda joj se vratio djeli normalnosti i shvatila je da je dobrovoljno gurnula ruku u cipelu djeaka koji je posljednja dvadeset i etiri sata gotovo neprekidno trao, pa je brzo izvukla ruku iz njezine vlane nutrine. Nabrala je nos u kratkotrajnoj zgaenosti, a potom se kratko nasmijeila snano stisnuvi tu cipelu, crpei snagu iz konkretnog dokaza da je George zbilja bio tamo, da je bio stvaran i da ona nije gubila razum. Pronaavi cipelu prestala se vrtjeti u krug, a znala je i da je to bilo dobro jer je odjednom shvatila kako je na trenutak zaista poela gubiti razum polako se vrtei na tom ploniku. S tim je bilo gotovo. Potisnula je podmukli glas u svojoj glavi udarajui petom Georgeove cipele o dlan svoje ruke, odluna u namjeri da se tako ponovno osnai. Ta ju je cipela, sa svojim razvezanim vezicama podsjetila na Topnikove vrsto stegnute vojnike izme i ohrabrujui topot avala kojim su odzvanjale u hodu ili trku. A razmiljanje o Topniku kao da joj je takoer pomagalo. Instinktivno je znala to bi on rekao da je sada bio tamo, da je mogao biti u njezinoj glavi i sluati kakva joj se sve pitanja motaju mislima. On bi ih sve bio u stanju odbaciti i odagnati. Tono je znala to bi on uinio, pa je to uinila sama. U redu. Dostaje bilo ovoga. eka te posao. Kreni, protisnula je.

Poludjeti moe kasnije. I zato jer je pomislila na njega crpei snagu iz te misli, na odreeni je nain Topnik bio s njom, u njezinoj glavi. A moda joj je upravo to oeliilo pogled i ispravilo kraljenicu dok je odluno kretala u pravcu rijeke. 11 OBJEEN NA MUZEJU Sva krv u Georgeovu tijelu posluno je slijedila zov gravitacije dok je visio okrenut naglavce, nosa priljubljenog uz cigleni dimnjak. Srce mu je luaki lupalo bezuspjeno pokuavajui ispumpati krv iz glave u ostatak tijela i uspostaviti normalnu cirkulaciju. Bubnjanje u uima mu se pojaavalo i bio je uvjeren da e mu glava eksplodirati. Od ranog djetinjstva nitko ga nije drao tako, okrenutog naglavce. Jasno se sjeao kako je njegova nasmijana mama zaustavila oca koji ga je tako ljuljao iznad hrpe otpaloga lia, a sjeao se i olakanja u trenutku kada ga je tata okrenuo, nakon ega su se sve troje bacili na lie i poeli se njime gaati. Moglo mu je tada biti oko est godina i to su bila sretna vremena, kada je smijeh njegove mame bio samo smijeh, i kada njime nije nita pokuavala prikriti. Pomisao na nju kao da je stigla iz nekog drugog ivota. Pitao se je li se vratila iz inozemstva, je li primijetila da ga nema. Morala je primijetiti. Negdje tamo vani, sigurno ga je traila. Sigurno. Pokuao je smisliti to mu je initi, a onda mu je, upravo u trenutku kada su mu u vidno polje prokuljale rasplesane crne tokice nesvjestice, vodoriga omotala drugu kandu oko vrata ne prejako i okrenula ga tako da se konano naao oi u oi s velikom divljom makom. Cjevugine kamene oi buile su ga pogledom dok mu je pritisak u glavi slabio, a crne tokice nestajale iz vidnog polja. Srce mujejo uvijek snano tuklo u grudima, ali bubnjanje u uima stialo se do razine muklih pozadinskih udaraca. Jedna se maja obrva podigla nagovjetavajui pitanje. Poela je micati kamenim ustima punim ogromnih zuba pokuavajui izgovoriti rije, nalik nekom tko pokuava ispljunuti riblju kost iz grla ne koristei se rukama. Bak? rekla je i zastala, kao da eka odgovor. Kad ga nije dobila, namrtila se i, inilo se, pokuala iznova. Bouk?

Najudnija stvar u cijeloj situaciji, udnija i od injenice da je visio s vrha visokog industrijskog dimnjaka u kandama letee vodorige, bilo je to to je vodoriga, barem se tako inilo, pokuavala razgovarati s njim. George je znao da neto tu nije valjalo. Osjeao je to duboko u sebi. Zato nisi mrtva? upitao je glasa hrapavog od vjetra to je huao uokolo dimnjaka. Izgovorivi to shvatio je da je takoer htio znati zato on nije bio mrtav, zato ga ovo stvorenje nije rastrgalo u komadie ili ispustilo da se razbije o kameno tlo pod njima. Cjevuga je zurila u njega i, iako nije nita rekla, George je okirano shvatio da je slegnula ramenima, a budui da joj je raspon krila bio sedam metara, bilo je to najvee slijeganje koje je mogao zamisliti. Prema svim pravilima o zrcalnicima i mrljavcima koja je George nauio otkakoje upao u ovaj sloj ne Londona, u kojem su kipovi hodali i priali i letjeli i borili se, Cjevuga je trebala biti mrtva, trebala je biti na svome postolju, zauvijek nepomina. Vidio je kako ju je Topnik rasprio u komadie s onih nekoliko posljednjih metaka u svom pitolju. Bila je mrljavka. To je znailo da je morala biti mrtva. Kad su mrljavci bili tako oteeni, znailo je da su gotovi. S druge strane, zrcalnicipoput Topnika imali su snaniju ivotnu energiju. ak i nakon to bi pretrpjeli velika oteenja, bilo je dovoljno da se domognu svog postolja prije ponoi vremena koje je Topnik nazivao smjenom dana i iznova bi oivjeli. Mrljavci nisu imali taj duh koji bi ih odravao na ivotu. U njihovoj je sri bila praznina. Umjesto duha imali su tek zlou i zavist. A Cjevuga je bila mrljavka, i k tomu jo raznesena u komadie pred njegovim oima. To je znailo da nikada vie nije smjela hodati gradskim ulicama niti nadlijetati gradske krovove. To je znailo da vie nije smjela predstavljati prijetnju. Ali, ona se ipak obruila na njega. Oborila se na njega iz visine i ugrabila ga. I sada ga je radoznalo gledala. A on nije imao pojma zato. Osim ako... Odjednom je pomislio kako zna to je Cjevuga htjela. Stvar je bila jednostavna. Htjela je isto to i Hoda. Htjela se domoi slomljene zmajske glave koju je on skrivao u depu. Odjednom je osjetio ushit: trenutak ranije nije imao nikakve nade, tek snano uvjerenje da nije imao drugih izlaza iz situacije osim dugakog pada prema tlu, ili kratkog barem se tako nadao i uasnog susreta s

Cjevuginim ubojitim kandama. Sada je pak imao neto to je mogao ponuditi u zamjenu za svoj ivot. Nije imao nita protiv predaje odlomljenog komada skulpture vodorigi, ne ako bi time kupio vlastiti ivot, ne ako bi time kupio vrijeme u kojem bi spasio Topnika i opet pronaao Edie. Gledaj! pokuao je. Gledaj. Znam to hoe. Evo. Imam to kod sebe. Spusti me dolje i dat u ti ga. O... Sve dok mu ruka nije napipala prazninu tamo gdje je trebao biti dep njegova kaputa, a njegova usta izrekla O, plan mu je bio gotovo sjajan. Nagodio bi se s Cjevugom, prijetei kako e baciti odlomljenu zmajevu glavu u duboku rijeku pod njima ne spusti li ga na tlo u jednom komadu. Samo, njegova je ruka otkrila, trenutak prije nego to se i sjetio, sada vjerojatno smrtonosnu injenicu da je svoj kaput dao Edie kada je kia poela posustajati. Kaput u iji je dep stavio zmajevu glavu. Oh, ponovio je. K vragu. Bragu? oponaala je Cjevuga, jo uvijek zlokobno nakrivljene glave. Tono. Georgeov je glas zazvuao jednako beznadno kako se i osjeao. Bono? Da, odvratio je George. Bono. Postajao je histerian. Zasigurno. U njemu je neto raslo, navirui poput plimnog vala, a nije bila rije ni o vrisku ni o zapomaganju. Radilo se o smijehu, samo to nita nije bilo smijeno. A onda ga vie nije mogao zaustaviti, ak ni nakon to je Cjevuga pojaala svoj stisak i bacila se s vrha dimnjaka u zranu struju pod njima. Oi su mu se napunile suzama smijeha dok je letio zrakom, pa je bijelu metalnu otricu Milenijskoga mosta vidio tek kroz maglu, dok je vodoriga letjela nisko nad rijekom u pravcu sjevera. Bono, guio se George, dok mu je prvi nalet smijeha grevito provaljivao kroz nos, a velika se bijela kupola katedrale Sv. Pavla pojavila ravno pred njim. Ode sve bragu... 12 UBOJITI BIK Hoda je uz tihi plop izaao iz malih ogledala koja je drao u rukama i podigao pogled prema klasinome trijemu muzeja Tate Britain, a potom se osvrnuo uokolo. Nije vidio nikoga, osim nekoliko ljudi na

autobusnoj stanici s druge strane ceste. Priao je sivim stubama i pourio uz njih drei se lijeve strane irokog stubita. Kapuljau je drao navuenu preko desne strane lica, to je odavalo neuobiajenu tajnovitost za bie koje je, uslijed same prirode svoga prokletstva, bilo naroito dobro u prikrivanju vlastita prisustva. Bila je rije samo o tome da je doao posjetiti jedan novi kip, no nikako nije elio vidjeti jedan drugi kip, niti da ovaj vidi njega. Kip koji je elio vidjeti nalazio se s lijeve strane ulaza, na malom bonom balkonskom prostoru, smjetenom uz rub dvostrukog reda stupovlja trijema. Kip koji nikako nije elio vidjeti nalazio se na suprotnoj strani. im je zamakao za ugao, opustio se i poeo hodati svojim uobiajeno arogantnim nainom. Pogledao je u grupu kipova koju je doao vidjeti. To je bila hibridna grupa u kojoj je bilo i mrljavaca i zrcalnika. Odnosno, ljudski su kipovi bili zrcalnici, dvojica miiavih mukaraca nalik grkim hrvaima, a borili su se s mrljavcem, ogromnim i ubojitim bikom na ijim se leima nalazila svezana naga ena. Nije to bila sretna skupina. Bio je to spomenik injenici da su se stari Grci previe zabavljali smiljajui na koje sve naine pogubiti ljude. Hoda se nakaljao. elim razgovarati s Bikom. Nitko se nije pomaknuo. Zaleeni trenutak borbe i dalje je stajao zaustavljen usred pokreta. Hoda je uzdahnuo. Radi se o Minotauru. Bikovo je oko oivjelo i pogledalo ga. Ubijen je. Bik se ritnuo i zbacio dvojicu mukaraca u kut balkona. ena zavezana za njegova lea poela je vritati. Da, rekao je Hoda hladno. Da, to su tune vijesti. Bik je stajao u mjestu bijesno frkui, dok se ena pokuavala osloboditi. Zanima me hoe li mi pomoi u kanjavanju odgovornih? A onda je ena poela glasnije vritati, a Bik je zabacio svoju rogatu glavu unatrag i nadglasao njezin vrisak svojom praiskonskom rikom koja je odzvanjala sumranim nebom. Hoda je pogledao gore i nasmijeio se kada mu je jedan poznati crni

oblik to je ispao iz nonog neba njeno sletio na rame. Ah. Tu si. Gavran mu je kljucnuo u uho. On je kimnuo. Dobro. Gdje god bili, Broja e ih pronai bre nego itko. A sad doi. Moramo na istok. 13 BROJA E die je stajala na rubu plonika i ekala da na semaforu zasvijetli zeleno. Stajala je pokraj grupe prolaznika koji su svi nestrpljivo ekali da se promet zaustavi kako bi mogli nastaviti prema stanici Crnih Fratara. Svaki je od njih bio u svome vlastitu svijetu, sa slualicama u uima iz kojih je tretala glazba. Neki su pak razgovarali na mobitel, a drugi odsutno zurili u daljinu, izgubljeni u vlastitu Londonu. Nitko nije obraao panju na Edie. Jedna sijevka. Vrka Lokvi. Bile su to jedva ujne rijei. Glas je bio muki, grgljav i hrapav, jednoline modulacije poput robotskog govora. Edie se okrenula, napola uvjerena da nije dobro ula, napola sigurna da je postala paranoina, da je poela umiljati stvari. Nitko je nije gledao. Zacijelo je umislila cijelu stvar. Rijei ionako nisu imale nikakva smisla. Vrka Lokvi nije znailo nita. Oito je naula tek djeli neijeg razgovora koji nije razumjela, paje njezin um samostalno popunio praznine u reenici zvucima koji su ih pretvorili u tek napola suvisle besmislice. Puddleduck je bila rije iz njezina djetinjstva, ne iz ovog sadanjeg Londona. U mislima joj je sijevnulo sjeanje pravo sjeanje, ne vizija na sitne blijede ilustracije bijele patke s ruiastim alom i plavim eiriem, plavim poput naunica od mutnoga stakla kakve je uvijek nosila njezina majka; te na prste njezine majke koji su pratili tekst pored crtea i iz njega kao arolijom stvarali prie. Sjeanje je bilo sretno pa zato i opasno i nije se smjelo dugo zadravati u glavi, da ne bi postalo prebolno. Na semaforu je zasvijetlilo zeleno, zapreke je nestalo i sabijena grupica ljudi prisilno zaustavljena na ploniku iznova se poela kretati, rasipajui se razliitim brzinama hoda. Edie je skrenula prema rijeci ugledavi krajikom oka jasno i itko ime ulice privreno o zgradu na uglu. Hodala je Ulicom Lokvi. I u trenutku dok je u mislima pretvarala Lokvi u Lokvi i natrag, zaula je hrapavi glas jo jednom, vrlo jasno.

Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Hoda prema rijeci. Okrenula se i ovaj ga je put i vidjela, i u jednom uasavajuem trenutku pomislila da je to Hoda, a onda je uz jednako snano olakanje shvatila da to nije bio on. Bio je to samo neki beskunik u dugakom kaputu zbog kojeg je nalikovao Hodau. Umjesto kapuljae, glavu mu je uokviravalo pramenje masne kose spletene u neuredne raupane dreadlockse. mirkao je stisnutih kapaka i dahtao razjapljenih usta u Edie kroz malobrojne utocrne zube. Zurio je u nju kao da je ekao da neto uini. Onda se lagano stresao i slegnuo ramenima. Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Stoji nepomino nasred ceste... Glas mu je i dalje bio nezainteresiran, gotovo bestjelesan. Izgledao je kao ovjek pretvoren u zombija pod nemilosrdnim valovima alkohola. Zakljuilaje da je bio mrtav pijan. Drugih je prolaznika nestalo. Ostali su samo njih dvoje, jedno nasuprot drugom, nasred ceste. Trebala je pobjei, kasnije je zakljuila, ali nasuprot joj je stajao ulini luak, a ona se nije bojala ulinih luaka i pijandura. Prvo, zato to je negdje duboko u sebi osjeala da je i ona bila ulina luakinja, a drugo zato jer je znala sve o pijandurama i razliitim razinama zombifikacije kroz koje su prolazili A nije se radilo samo o tome da se nije bojala beskunika zanimalo ju je to to je govorio. Zato je, drei se dovoljno daleko u sluaju da je odlui zaskoiti, oprezno zakoraila prema njemu. to si rekao? Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Stoji nepomino nasred ceste..., ponavljao je glas bezizraajnu repliku svoje prethodne reenice. Zato me zove sijevka? pitala je Edie, a usta su joj se suila u iekivanju odgovora. Zato jer ti jesi sijevka, odgovorio je nezainteresirano, ne skidajui kiljavi pogled s nje. Izostanak zanimanja na odreeni ju je nain uznemiravao vie od injenice to se inilo kako on zna tkoje ona. Isturila je bradu, odluna u namjeri da ne pokae nelagodu ili strah koji su se poeli dizati oko nje. Tko si ti? Jezikom je preao preko krnjavih zuba. Mi smo Broja. Vi ste, to?

Mi smo Broja. Glas je opet bio jednak onom kada je prvi put progovoriobezizraajan, nezainteresiran, beivotan. Poput snimke. Poput kompjutoriziranog govora. Mi? odvratila je, osvrui se uokolo. S olakanjem je primijetila da nije bilo nikoga. Vozai koji su ih zaobilazili nisu osjeali olakanje. Bili su bijesni, a nekoliko ih je zatrubilo kako bi to i pokazali. Ti si mije li? Uzvien poput kraljice, ha? Mi smo Broja, ponovio je, kao jeka samoga sebe, nezainteresiran, nepomian, pogleda prikovana uz nju. Bezizraajno ponavljanje istovremeno ju je i ljutilo i plailo. to radite? upitala je, a pokraj desnog ramena projurio joj je kamion. Brojimo te. Brojite me? Brojimo te. Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Stoji nepomino nasred ceste... Zato? pitala je Edie, zbunjena. Zato me brojite? Kada se visoki kamion zaustavio na cesti iza Edie bacio je Brojaa u sjenu i on je prestao mirkati. Mi smo Broja. Vi steto? Mi smo Broja. Opet taj bezizraajni odgovor, kao da je objanjavao neto to je bilo oito. Odjednom se osjetila prikovanom za asfalt i to ne zbog tona njegova glasa, ve zbog njegovih oiju koje vie nisu mirkale. Zbog toga to te oi nisu bile ljudske, niti podlivene krvlju kakvima ih je zamiljala; bile su to potpuno crne oi, oi bez imalo bijelog tamne i okrugle, i neljudske poput gavranskih. I odjednom je bila uvjerena kako u nju ne zuri samo ovaj beskunik. Uspjela je pokrenuti noge i provui se izmeu automobila i uzrujanog dostavljaa na motociklu, brzo trei prema rijeci. Broja nije potrao za njom. Samo je mirno progovorio, ekajui da prijee cestu. Jedna sijevka. Tri niz Ulicu Lokvi. Prema rijeci. 14 TOPNIK U TMINI Ako tko eli loviti, znam gdje se skriva kouta... Hodaeve rijei kao da su ostale visjeti u vlanom ustajalom zraku dugo nakon to je

ostavio Topnika samog u tmini. A on je osjeao muninu jer je znao da e Hoda loviti Edie dok je ne ulovi. Okruivalo ga je previe kamenih srdaca drugih sijevki, rasporeenih poput jezovitih trofeja po zidovima spremnika za vodu, da bi se mogao nadati drugaijem ishodu. Hoda je oito znao to ini. Svaki od tih uglaanih komadia stakla bio je dragocjen nekoj djevojici ili eni, toliko dragocjen da se sigurno ne bi odvojile od njega bez estoke borbe. Topnik se pitao koliki je broj ovih stakala bio iupan iz hladnih, mrtvih prstiju. Od same mu je misli pozlilo. O. K., rekao je samom sebi. Pauza za cigaretu. Opipao je zid iza sebe i skliznuo u sjedei poloaj, lea priljubljenih uz vlani kamen. Posegao je pod kabanicu koju je nosio privezanu za ramena i ispetljao neto iz depa. Prvo se zauo zvuk trenja i planula je jedna ibica, a potom se zacrvenjela upaljena cigareta. Ispruio je ruku sa ibicom u njoj, ne elei potratiti ni trenutak njezine svjetlosti, i ljutito uvlaei dim cigarete iskoristio je kratkotrajnu svjetlost kako bi se snaao u prostoru: vidio je obrise dvoraca oblikovanih morskim stakalcima i primijetio disk objeen usred prostorije i u njemu odsjaj siunoga plamena u svojoj ruci. A onda se plamen ugasio i on se iznova naao u tami. uo je samo vlastito disanje, isprekidano tek uvlaenjem i ispuhivanjem duhanskog dima. Svaki put kada bi udahnuo siuna bi se crvena tokica na vrhu njegove cigarete jae zaarila, nalikujui pulsiranju siunoga srca. Razmatrao je stanje u kojemu je bio i mogunosti izlaza iz te situacije. Iznutra se osjeao nekako pogreno, iskrivljeno i na izmaku snaga, stoje, shvatio je, bilo zato jer je je prekrio zakletvu kako bi spasio Edie. Bilo mu je jasno i kako e se taj osjeaj samo pogoravati. Od njega je oslabio, a inilo se da nije bio ni u stanju razmiljati jasno kao inae. Ono to ga je najvie brinulo, nakon onoga to je prijetilo Edie i Georgeu bez njegove pomoi, bilo je to e se dogoditi u pono. Pono ili smjena dana bilo je vrijeme kada su kipovi utemeljeni na stvarnim ljudima zrcalnici morali biti na svojim postoljima. Nisu imali izbora, to je bio dio njihove osobnosti i naina postojanja. Prazno postolje u pono znailo je zrcalnikovu smrt. Nakon to bi se vratio, ili bio vraen na postolje poslije ponoi, nikada vie ne bi hodao postavi tek hrpa metala ili kamena u ljudskom obliju. Budui da je on sada plaao kaznu za krenje zakletve poloene Kamenu i ruci koja ga je

stvorila, vjerovao je da e pono oznaiti, ako ve ne njegov kraj, a ono poetak vjenoga lutanja u Hodaevom stilu, u vlasti mranih sila zarobljenih u Kamenu. Znao je da nee izai iz ove podzemne elije prije ponoi, osim ako ga Hoda ne izvue istim putem kojim su i doli, a to nije bilo ba vjerojatno. ak i da je jo uvijek posjedovao svoju uobiajenu snagu, nije znao koliko je duboka bila ova prostorija, a nije bogme ni vjerovao da e biti u stanju iskobeljati se na povrinu budui da je posljednji put kada je podigao ruke prema svodu odmah klonuo. inilo se da je Hoda uistinu imao mo nad njim. Pitao se hoe li se on vratiti prije smjene dana, prije nego to stigne pono, a s njom i njegova smrt. Nije se radovao njegovu povratku jer je ve i samu njegovu podrugljivu hvalisavost bilo teko podnijeti, povrh svih loih stvari koje su mu se dogaale. A onda se dosjetio naina kako e se barem potedjeti gledanja u Hodaevo lice i u glavi mu se rodio plan. Hajde, ti oamueni jadnie, rekao je samome sebi, dok se stenjui podizao na noge. Budui da su stakalca sijevki gorjela kao upozorenja kada bi im se pribliio netko iz roda mrljavaca ili Slugu Kamena poput Hodaa, i da je to ujedno bio izopaeni nain na koji je Hoda za sebe osvjetljavao svoj podzemni brlog, onda je, shvatio je Topnik, on mogao neto uiniti. A injenica da je to ukljuivalo uklanjanje Hodaevih paljivo izraenih dvoraca samo je pojaavala njegovu elju da to i uini. Skinuo je kabanicu i poeo opipavati stakalca na zidu iza sebe. Snano uvlaei dim cigarete u plua uhvatio je pogledom slabi umirui odsjaj nekoliko komadia stakla. Paljivo je odloio kabanicu na ljunak pod svojim nogama i objema rukama poeo grebati po zidu skidajui tako s njega komadie stakla koji su potom padali na ceradu pod njegovim nogama. Abrakadabra i tebi drukane, promrmljao je s mrkim zadovoljstvom. Kada je bio siguran da je poistio prvi zid, skupio je kabanicu, okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva i siao sa ljunane plae u vodu. Doavi do sredine prostorije zaustavio se i mahao rukama po zraku, dok nisu udarile o tanjur to se okretao na lancu. Stao ga je snano vui, a onda se zaulo otro ping kada je lanac puknuo, a disk mu ostao u rukama. Iz depa je izvukao ibice. Zapalio je jednu i stajao tako, do pojasa u vodi, promatrajui disk osvijetljen siunim

plamenom. Bio je to stari kositreni tanjur: netko je u njega ugravirao niz koncentrinih krugova, a uz rub i etiri dvorca okrunjena tornjevima, koji kao da su oznaavali strane svijeta. Iz lunog ulaza u svaki od dvoraca tekao je puteljak, a puteljci su se sjekli u sreditu tanjura tvorei kri u kojemu se nalazio i drugi niz koncentrinih krugova nalik sredinjem ukrasu na titu. Cijeli je crte bio prekriven natpisima, ali je Topnik uspio proitati samo Kralj i njegova odabranica... i Occidens prije nego to se ibica ugasila. Paljivo je pospremio tanjur u jaknu i krenuo prema dvorcu na zidu pred njim. Kralj, kako da ne, podrugljivo je procijedio. Nee ti trebati ovakve budalatine, jer im opet navrati u ovu tamu ja u te okruniti kako spada, prokletnie. Iako nije bilo nikoga da ga vidi, nasmijeio se od uha do uha zadovoljno poseui prema prvom komadiu stakla na zidu pred sobom. 15 PATERNOSTER U isto vrijeme dok je Edie trala prema jugu, u pravcu rijeke, George ju je prelazio u pravcu sjevera. Cjevuga ga je vrsto drala oko prsa, letei prema velebnoj kupoli katedrale Sv. Pavla. Bio je to istrzan let jer je sa svakim udarcem krila vodoriga stenjala i napinjala miie, pritom se opasno zanosei kao da je za ovo nezgrapno kameno stvorenje letenje bilo vie stvar volje nego aerodinamike. George je imao osjeaj da bi se svakog trenutka mogla poeti strmoglavljivati prema tlu. Jedina pozitivna stvar bila je to vie nije visio naglavce, pa mu ni glavom nije kuljala sva krv. Pogledom je uhvatio bljesak fotoaparata kada su preletjeli grupu turista koji su slikali katedralu u sve slabijem svijetlu. Povikao je Upomo! vie iz forme nego neke stvarne nade, pokuavajui verbalnom udicom zakvaiti sigurnu stvarnost koje se ve jedva sjeao. Ba kao to je i oekivao, nitko od turista nije podigao pogled. Nisu mogli vidjeti njegov sloj Londona. Podsvjesni, instinktivni dio njihovih umova preuzeo je kontrolu i izbrisao ga, titei ih od prizora nemogueg: djeaka kojeg kroz grad nosi vodoriga, poput sove kad uhvati mia. Prethodni dan bio je toliko ispunjen uasom i bjeanjem, i ljudima koji ga nisu ni vidjeli niti mu pomagali, da se ve navikao na

to. I ba zato to je prestao oekivati da ga itko primijeti, nije vidio ilavog bezubog starca u zguvanom prijavom odijelu kako sjedi na ulazu u jednu od trgovina pored kojih je proletio. Nije vidio ni kako je ispustio bocu s jabukovaom na tlo, niti kako je mirkajui podigao pogled prema njemu. Nije vidio njegovu neopranu kosu niti ispucale kapilare koje su mu prekrivale lice alkoholiarskim grimizom. Niti je vidio ugljeno crne oi, niti pak uo beivotni glas koji je govorio: Jedan djeak na nebu. Nosi ga vodoriga. Leti iznad Sv. Pavla u smjeru sjeverasjeveroistoka. Cjevugaje naglo zaokrenula najednom krilu i nespretno se okrenula pod pravim kutem na nebu, ponirui nisko sjedne strane kupole, iznad bijelog zrakastog oblika umetnutog u povrinu Trga Paternoster. Sada je ve bilo jasno da ga vodoriga nije namjeravala odmah ubiti pa je uz strah poeo osjeati i bijes: oajniki je htio spasiti Topnika, a to nije mogao uiniti zato jer ga je ova vodoriga ugrabila i nosila tko zna gdje. Razmiljao je o Topniku i o tome kakvo je olakanje osjetio kada se bio vratio iz mrtvih kod Spomenika. U dnu eluca George je bio uvjeren kako priliku za povratak iz mrtvih dobije samo jednom, a i to samo ako ima iznimno puno sree. A Topnik je urekao samoga sebe rtvujui se za njega i Edie, i George je znao da mu, ne oslobode li ga i ne omogue mu povratak na njegovo postolje do ponoi, srea nee ni trebati jer e to biti njegov kraj. Krajikom oka uhvatio je zamagljeni prizor neobino mu poznate vratareve kue na lukovima, ija je georgijanska elegancija bila u neskladu s modernim trgom iza nje, a onda je, neobjanjivo, zauo toliko nevjerojatan zvuk da se poeo divlje ogledati uokolo traei njegov izvor: bio je to zvuk tugaljivog meketa ovaca usred tog vjetrovitog kamenog trga. Imao je smirujui prizvuk trave, brda i ljeta i uza svu svoju neobinost, uao je u njegov pregrijani mozak poput hladne vode nakon duge sue. Iz nekog neobjanjivog razloga razvedrilo ga je nevino ivotinjsko glasanje usred ovog metea. Onda su, kao da je uistinu postao lakim, naglo poletjeli uvis i preletjeli preko uredske zgrade pred njima, prebrzo da bi mogao biti siguran ali ipak dovoljno sporo da je bio gotovo uvjeren kako je uo glas meu ovcama koji je viknuo za njim: Dri se, sine moj!

George se poeo otimati i okretati u Cjevuginu zagrljaju, oajniki pokuavajui vidjeti ovce ili pak ovjeka iji je glas, bio je siguran, bolno siguran, i uo i prepoznao ali vodoriga je nastavila letjeti preko krovova i nije vie mogao vidjeti trg. Bio je to tek djeli zvuka, ali u njemu je izazvao provalu adrenalina. Osjetio je navalu nove energije, kao da se upravo probudio, svje nakon prospavane noi. Nije se osjeao nita manje preplaenim niti zbunjenim onim to mu se dogaalo samo se odjednom osjetio sposobnijim suoiti se sa svime. Krivudavi oiljak na njegovoj ruci otro ga je zapekao, ali bol nije bila nepodnoljiva, niti je zaustavljala neobjanjivu provalu zadovoljstva koje je odjednom poelo strujati njegovim tijelom. Nabrzinu je pogledao u tri ile koje su mu se plele oko zapea. inilo mu se da su se produljile, jedna je zapravo prela preko zapea i poela mu se plesti gornjom stranom podlaktice. Nekako mu je od pogleda na te ile koje su mu, inilo se, putovale kroz meso, pozlilo vie od svog manevriranja zrakom. Bavran, procijedila je odjednom Cjevuga, a onda se naglo podigla i svijet se iznova opasno nakrivio. U sluaju da je mogue spotaknuti se na nebu, sto metara iznad bilo kakvih prepreka, onda su to upravo uinili. George se usredotoio na to da zadri sadraj svog eluca u njemu, a potom je, uspjeno izbjegavi povraanje, pogledao prema gore da vidi to je to muilo vodorigu i zato se osvrtala. Potom se svijet jo jednom propeo i zavrtio i Georgeov je eludac poskoio kako bi opet pozdravio njegove krajnike, a on je shvatio da Cjevuga bjei od nekoga, jer je zaronila izmeu dva nebodera kao da se pokuava sakriti od neega na veernjem nebu. Nagnuo se u smjeru u kojem je vodoriga gledala, ali nije vidio nita osim zgrada u kojima su se palila svijetla, dok je uokolo nestajalo dnevne svjetlosti. Na nebu nije bilo niega, osim velike vrane ili nekakve takve ptice koja je polako letjela u daljinu, u pravcu sjevera. U tome nije bilo niega prijeteeg i George jednostavno nije shvaao zato se Cjevuga ponaala tako udno. Bavran! prostenjalaje vodoriga, ovaj put s vie napetosti u glasu. A onda je nestalo ranoveernjeg neba i oni su nadlijetali krovove velike stare zgrade koja kao da se prostirala preko cijelog jednog gradskog bloka. George je nakratko ugledao stupovlje Kraljevske

burze s desne strane i shvatio da je to znailo da su letjeli iznad zgrade Engleske narodne banke u Ulici Threadneedle. Pogledao je dolje i ugledao tamnu prazninu sredinjeg dvorita zgrade, a onda je zauo nekoga kako pjeva. uoje tek djeli pjesme kojaje presijecala buku uurbanog grada, ali uo ju je jednako jasno kao i zvuk meketa na Trgu Paternoster. Radilo se o glasu djevojice koji je posjedovao nevjerojatnu lakou i istou, prizivajui u misli sunce i lagane proljetne povjetarce. Bio je to sretan zvuk nekoga tko je pjevao samo iz vlastita uitka, naglaavajui rimu na kraju svakoga stiha s radou u kojoj je bilo neega djetinje istog i nevinog. S pelicama ja pelud vadim, ujaglaevu zvonu dok leiiiim; kad sove huu pak ne radim, na leima netopira letiiiim... Pjevanje je dolazilo s vrha kupole koja se dizala iz otroga ugla oblinje zgrade. Pjevaica je bila sjajna mrlja zlata, jasno ocrtana na sivilu zgrade i mranoj sjenovitoj uliici iza nje. Balansirala je poput balerine na prstima jednog tananog stopala, dok je drugu nogu drala zabaenu unatrag u nagovjetaju draesne arabeske. Zlatni nabori bljeskali su joj oko nogu i torza, kao noeni nevidljivim povjetarcem koji joj je mrsio zlaanu kosu, dok je pjevala, vrata izvijenog unatrag u radosnome zanosu, nebu i mjesecu koji se upravo poeo dizati na nebu. Bila je vizija elegancije, draesti i sree a onda je, trenutak nakon to ju je George ugledao, i ona ugledala njega, pa je, iako su joj usta ostala otvorena prestala pjevati gledajui s nepatvorenim iznenaenjem Cjevugu kako leti pored nje. AGeorgeu se uinilo da joj lice sjaji, ne samo zato jer je bilo zlatno. Sjajilo je zbog toga to su joj oi bile blistave i pune nade i neega to ga je inilo nervoznim iako ne nuno na lo nain. Djeak? izgovorila je ona, uborei glasom poput bistrog planinskog potoia. Zdravo, djeae. A onda se, nakon to je Cjevuga nastavila letjeti, njezin osmijeh pretvorio u malu tunu grimasu i kratko je odmahnula rukom. Zbogom, djeae. Upomo! povikao je s osjeajem nelagode. Cjevuga je ljutito prosiktala. George se okrenuo prema djevojici koja je nestajala u daljini. Hej, zbilja! povikao je. UPOMO!

Onda je djevojica nestala jer su zamakli za ugao sljedee zgrade. Cjevuga se takoer osvrtala, i nije bila nimalo zadovoljna neime to je vidjela jer je odjednom glasnije prosiktala i spustila jedno rame, zaokrenuvi iza visoke uredske zgrade uz nagli istrzani pokret skijaa kada se mora naglo zaustaviti. Uhvatila se kandom za nisku krovnu ogradu i elegantno se zaustavila uz okret, stisnuvi se uz kosi krov prekriven zelenkastosivim crijepom. Krila je potpuno rastvorila, a George je zaglavio izmeu njih i kosine krova. Stajali su tako nepomini neko vrijeme. ulo se samo teko Cjevugino dahtanje i lupanje Georgeova srca. Pogledao je dolje i vidio kako su mu stopala uglavljena u skliski lijeb ispod kojeg je zjapila duboka smrtonosna provalija zavravajui plonikom. Primijetio je i da mu je preostala samo jedna cipela jer mu se arapa odmah natopila vodom. A onda je Cjevuga uinila neto stravino. Ispustila ga je. Rukama je poeo grabiti uokolo, a potom je shvatio da se, ako je elio izbjei pad, mora priljubiti uz kosinu krova i nadati se da lijeb nee popustiti. Prestao je mahati rukama i priljubio se uz krov. Cjevuga gaje promatrala, a onda polako kimnula. Uperila je u njega jednu kandu kao upozorenje. A onda je krenula naprijed, puui prema vrhu krova. Ui je priljubila uz glavu paje zbilja izgledala kao velika grabeljivica. Georgeu se pruao pogled na otre iljke njezine kraljenice koji su drhtali kao dlaka na pseim leima kada nanjui opasnost. Pitao se to je to plailo vodorigu. Osjetio je podmuklu iskricu nade: moda ga je netko traio. Moda se Topnik oslobodio i dolazi ga spasiti, moda je pozvao u pomo neke letee... U tom ga je trenutku napustila sva nada jer se sjetio da su svi letei kipovi za koje je znao bili mrljavci, a ne zrcalnici. Vidio je kako se Cjevuga priuljala vrhu krova, a potom se poela prebacivati na drugu stranu. Zastala je na trenutak, jednom nogom i jednim krilom jo na Georgeovoj strani krova, spremna za povratak u sluaju da u zraku primijeti opasnost. George se usredotoio na pridravanje za zastraujue strmu kosinu krova. Vjerovao je da e preivjeti ako ne napravi neki nagli pokret. Bio je prilino uvjeren da moe ostati nepomian, naroito stoga to je posljedica kretanja bilo brzo klizanje prema dolje, a potom vjeno

mirovanje. Skoncentrirao se na priljubljivanje uz krov. Izdrat e u tom poloaju. Osjeao je crijep od kriljevca pod svojim rairenim dlanovima. Vidio je zelenkaste mrlje na sivoj povrini pred svojim nosom. Osjetioje kamen podjagodicama prstiju. Moda zato to se tako snano koncentrirao na to da ostane slijepljen uz njega, imao je osjeaj da je u stanju osjetiti samu strukturu kamena, tanke zrnate, stlaene slojeve koji su omoguavali njegovo razbijanje u tanki krovni crijep. Osjetio je a