Zane Grey - Betty Zane

PREDGOVOR

Nema naroda bez junaka i junakinja. Njihova djela kroz povijest i rtve koje su prinijeli ive kao vječitiideal novih narataja. Svaki se čovjek, bio mukarac ili ena, u svojoj dui divi slavnim osobama iz prolosti.One su svojina cijeloga naroda i ive u batini to se predaje s koljena na koljeno.

Milijuni irom Sjedinjenih Drava dobro znaju tko je bila Betty Zane. Uzbudljive priče o njezinu junatvunaći će se u svakoj knjinici, djeca o njima čitaju u svojim udbenicima. Ali, kako je to uobičajeno sa svimlikovima junaka, malo se zna o njezinu osobnom ivotu. Povijest pripovijeda o njezinoj izvanrednojhrabrosti, pridaje joj isključivu zaslugu to je u Revoluciji jedna vana utvrda obranjena od napadazdruenih snaga Britanaca i Indijanaca; ali u povijesti nema ni spomena o njezinu svakodnevnom ivotu.Povijest nam ne kazuje ni jedne riječi o emocijama i čuvstvima jedne tako romantične junakinje.

Najomiljenije priče iz moga djetinjstva plele su se oko ivota i djela mojih predaka, Zaneovih. Moja jebaka stvorila pravu sagu o njihovu osvajanju divljine te smo mi djeca bili opčinjeni njezinimpripovijestima. Činjenica da je ona nekoć sjedila kraj nogu ostarjele Betty Zane i iz njezinih usta slualapriče o bratovu zatočenitvu kod indijanske princeze, o opsadi Fort Henrjja i o Bettjnoj trci na ivot i smrt,bila je nama, vjernim sluateljima, dokaz da je u njezinu kazivanju sve bila čista istina.

Mnogo godina kasnije majka mi je jednom prilikom pruila nekakvu staru, pljesnivu biljenicu koju jepronala među otpacima to smo ih palili u stranjem dvoritu. Biljenica je vjerojatno već dugi niz godinaleala zabačena. Nekada je pripadala mom pradjedu, Ebenezeru Zaneu, u njoj bijae kojekakvih pribiljeakao zgodama i događajima

iz njegova ivota i o onim davnim, romantičnim danima. Sa njezinih sam poutjelih i vremenom pohabanihstranica uzeo osnovne podatke za ovu moju priču.

Ovdje pripovijedam o tom negdanjem ivotu ispunjenom pregnućima i borbama, o ivotu onakvom kakav jeprikazan na stranicama dnevnika moga pradjeda. Ovom knjigom elim objasniti porijeklo spomen-pločekoja se nala u jednom tihom kutu u gradu Wheelingu u Zapadnoj Virginiji. Na toj ploči stoji: “OdlukomDrave Zapadna Virginija, u spomen na posljednju bitku u Američkoj revoluciji, opsadu FortHenrjja, 11.rujna 1782.”

Da nije bilo srčanosti jedne djevojke, Betty Zane, ne bi bilo ni toga natpisa.

Zane Grey

Poglavlju koje je Betty Zane ispisala u povijesti kćeri Američke revolucije, pisac smjerno posvećuje ovuknjigu.

PROLOG

Dana 16. lipnja 1716. Alexander Spotswood, guverner kolonije Virginija i odvaan vojnik koji je zaengleskih vojni sluio pod Marlboroughom, krenuo je na čelu neustraive čete konjanika iz mirnoga ipomalo neobičnoga staroga grada Williamsburga.

Pustolovan je duh gonio tu druinu prema kraju zalaze-ćeg sunca, prema nepoznatom zapadu, daleko onkrajmodrih vrhova gorja to se veličanstveno dizahu pred njima.

Mjesecima kasnije nađoe se na zapadnim obroncima planina Great North to se diu iznad ivopisne dolineShe-nandoah te su s jednog od najsamotnijih vrhova gdje dotad nije zakoračila noga bijela čovjeka,zadivljenim očima promatrali ogromno prostranstvo pod ravnicom i umom. Vrativi se u Williamsburgpripovijedali su o beskrajnom bogatstvu novootkrivenog kraja i tako ukazae put poduzetnom pioniru kojije bio predodređen da premosti sve tekoće i sebi izgradi dom u svijetu Zapada.

Ali moralo je proći vie od pedeset godina prije nego to je bijeli čovjek prodro daleko iza modrihvrhunaca onih velebnih planina.

Jednoga vedrog lipanjskog jutra godine 1769. prilika nekog snano razvijenog i plećatog mukarcaocrtavala se na divljoj i krevitoj izbočini kamenite padine to se visoko die iznad rijeke Ohio, u blizinimjesta gdje u rijeku utiče potok Wheeling. Tom je čovjeku jedino drutvo bilo lovačko pseto to mu jepoleglo kraj nogu. Naslanjajući se na dugu puku, čovjek je motrio veličanstveni prizor to se pred njimnadaleko protezao. Preko njegova preplanula lica sijevnu smijeak i srce mu poskoči pri pomisli nabudućnost takva kraja. Na rijeci to je pod njim vijugala leao je otok blagih obala i tako zelen da jepodsjećao na golem list lopoča to

spokojno pluta vodom. Zelene kronje stabala caklile su se i blistale rosnim kapima. Za njegovim leđimadizale su se gore i planine, a pred njim, koliko god mu je oko dosezalo, protezala se djevičanska uma.

Pod njim slijeva, iza jedne duboke jaruge, leala je iroka i ravna čistina. Nekoliko je rijetkih i pocrnjelihpanjeva govorilo o unitavajućoj snazi umskog poara to je morao bjesnjeti tko zna koliko godina unazad.Čistina je sada bila preplavljena bunjevima lijeske i lovora među kojima se sue puzačice, kozja krv idivlje rue. S njih se svje miomiris dizao do čovjeka na izbočini. Kraj jednoga ruba čistine mrmorio je brzpotok. Nakon dugog i mirnog toka u koritu, to je vijugao između humaka, voda se pomamno ruila prekojednog kamenitog slapa i bijelila se pjenom, te je kao u kakvu nestrpljenju izazvanom dugim zaptom urnouranjala i gubila se u irokom Ohiju.

Taj je samotni lovac bio pukovnik Ebenezer Zane. Bio je on jedan od onih neustraivih ljudi koji sunapustili prijatelje i obitelj i sami se zaputili u divljinu kad je plima pionira krenula put zapada. Poavi izsvoga doma u Istočnoj Virginiji zaao je u umu te se nakon mnogih dana puta i lova naao pred tadadalekom dolinom Zapadnog Ohija.

Prizor je na pukovnika Zanea ostavio tako dubok dojam, te on odluči da na tom mjestu zasnuje naselje.Poto je na tom mjestu obiljeio “vlasnitvo zasjekom tomahavka” (to je značilo, tomahavkom zasjeći u lubnekoliko stabala), podigao je sebi grubu kolibu i tog je ljeta ostao na Ohiju.

Ujesen krene u Okrug Berkelev u Virginiji, da svojima ispriča o prekrasnom kraju to ga je otkrio.Slijedećeg je proljeća nagovorio neke naseljenike duha sličnog njegovu da s njima podu u divljinu. Kako

su drali riskantnim da odmah povedu i svoje obitelji, ostavie ih u Red Stoneu na rijeci Monongahela.Mukarci, među kojima su bili pukovnik Zane, njegova braća Silas, Andrew, Jonathan i Isaac, te

Wetzelovi, McCollochovi, Bennetovi, Metzarovi i drugi krenue naprijed.

Kraj kojim su prolazili bila je zapravo beskonačna, gusta, gotovo neprohodna uma. Pionirska sjekira nijejo nikad odjeknula u tom kraju gdje se na svakom koraku mogla kriti nekakva neslućena opasnost.

Ti ludo smioni graničari nisu znali to znači strah, u opasnim su pustolovinama uivali i bili su vični vriskucrvenoko-aca i fijuka taneta. Wetzelovima, McCollochovima i Jonathanu Zaneu lov na Indijancepredstavljao je najprivlačniju ivotnu strast; Wetzelovi posebno nisu ni poznavali drugoga zanimanja.Vjetinu baratanja pukom ti su ljudi razvili do nevjerojatnosti, dugo im je iskustvo izotrilo čula kao ulisice. Svestrani poznavaoci ume i vrsni lovci, očiju kao u risa otrih i svakog trena spremnih da otkrijutrag, ili opaze pramen dima s logorske vatre, ili uoče i najmanji znak o neprijatelju, ti su se ljudiprovlačili umom opreznom ali tvrdoglavom upornoću svojstvenom useljenicima.

Najposlije se popee na strminu to se dizala nad veličanstvenom rijekom, zagledae se u valovito i ničimzapriječeno prostranstvo zelenila i srca im ustreptae nadom.

Otra je sjekira izmahnuta snanim rukama ubrzo raskrčila ravninu i podigla čvrste brvnare na obali rijeke.Potom su Ebenezer Zane i njegovi drugovi doveli svoje obitelji i ubrzo je naselje stalo rasti inapredovati. Kako se naselje stalo razvijati crvenokoci počee unositi nemir među pionire. Ljudi su bivalinastrijeljeni dok su orali svoja polja ili njeli ljetinu. Čete neprijateljski nastrojenih Indijanaca motale suse uokrug te je svakome bilo opasno da napusti ravnicu. Nije bila rijetkost da prvi useljenik koji ranoujutro izađe na kućna vrata bude ustrijeljen od Indijanca skrivena u umi.

Zapovjednik Zapadnog vojnog okruga, general George Rodgers Clark, stigao je u naselje godine 1774.Kako su te godine predviđali da će ih Indijanci napasti, useljenici odlučie

10

da podignu utvrdu kako bi zatitili svoje naselje u povoju. Utvrdu je isplanirao general Clark, a podigoe jesami useljenici. Isprva ju nazvae Fort Fincastle, u čast lorda Dunmorea koji je u to vrijeme bio guvernerkolonije Virginije.

Međutim, godine 1776. promijenie mu ime u Fort Henry, u čast Patricka Henrvja.

Mnogo je godina to bila najslavnija utvrda na granici koja je izdrala bezbroj indijanskih napada i dvijepovijesne opsade, jednu 1777. nazvane godinom “sedam krvavih događaja”, i godine 1782. U ovoj sudrugoj opsadi sudjelovali Hamilto-novi britanski “rangeri” zajedno s Indijancima, te je taj napad zapravobio posljednja bitka u Američkoj revoluciji.

11

GLAVA 1

U davno doba obitelj Zane bijae na glasu i gotovo svi članovi njezini bijahu povijesne ličnosti.

Prvi Zane kojem se zna podrijetlo bijae Danac aristokratskog roda, izgnanik iz svoje zemlje, to se u

Americi nade s Williamom Pennom. Nekoliko je godina bio istaknuta osoba u novom naselju to ga jePenn utemeljio, a po njemu se jedna ulica u Philadelphiji nazva, ulicom Zane. No, budući je bio gord iarogantne ćudi, ubrzo dojadi svojoj kvekerskoj okolini. Stoga ju napusti i ode u Virginiju, gdje se skrasina rijeci Potomac, u kraju tada znanom Grofovija Berkelev. Tu mu se rodie sinovi, njih pet, i kći,junakinja ovog djela.

Najstariji sin, Ebenazer, rodio se 7. listopada 1747. te je odrastao i zamomčio se u dolini Potomaca.Tamo se i oeni Elizabethom McColloch, jednom sestrom čuvenih McCollocha koji su slavno upisani nastranice povijesti američke takozvane granice.

Sreća se nasmijeila Ebenezeru kad je naao takvu enu, nije bilo pionira koji bi se mogao pohvaliti ljepimblagoslovom. Bila je to ena ne samo izvanredne ljepote, već i neobično snana karaktera i nadasve blagasrca. Posebno se isticala rijetkom vjetinom viđanja svakakvih boljetica, a svojim je spretnim baratanjemkirurkim noem pri vađenju kugle ili vrka strijele iz rane vratila u ivot mnoge useljenike nad kojima se većnadvijala naricaljka.

Granica je braću Zane najbolje poznavala po njihovim fantastičnim junačkim podvizima i prepoznavanjuindijanskoga lukavstva i načina ratovanja. Svi su bili silno snani, neumorni ljudi, a brzi kao jeleni.Izvanredno ugodne vanjtine, isticali su se neobičnom međusobnom sličnoću, svi su imali glatka licačistih, pravilnih crta, tamne oči i dugu crnu kosu.

12

Jo kao dječake zarobie ih Indijanci i odvedoe daleko u unutranjost, drali ih dvije godine u ropstvu. Potomodvedoe Ebenezera, Silasa i Jonathana u Detroit, gdje za njih dobie otkupninu. Četvrti brat, Andrew,poginu u pokuaju da putem prepliva rijeku Scioto i pobjegne. Progonitelji ga ustrijelie.

Petog i najmlađeg brata Isaaca, Indijanci su zadrali radi interesa duboko jačih od ikakve otkupnine iliosvete. U njega se zagledala jedna indijanska princeza, kći Tarhea, poglavice moćnoga huronskogplemena. Isaac je u nekoliko navrata bjeao, ali su ga uvijek hvatali, a u doba kada ova naa priča počinje onjemu se već nekoliko godina nita nije znalo te se vjerovalo da je poginuo.

U doba stvaranja male naseobine u divljini, jedina sestra, Elizabeth Zane, ivjela je s jednom tetkom uPhiladelphiji gdje se kolovala.

Kuća pukovnika Zanea, jednokatno zdanje od tesanih brvana, bila je najudobnija u naselju, a smjestila sena istaknutu mjestu na padini, otprilike oko stotinu jardi od utvrde. Bila je građena od tvrdoga drveta,izgled joj bio nekako prijeteći, s nje zlokobno gledale pukarnice i dobro utvrđeni prozori i vrata. Uprizemlju bile su tri sobe, kuhinja, ostava za oruje i municiju i jedna oveća soba “za sve”. Spavaće sobebijahu na prvom katu kamo su vodile strme stube. U primitivnim nastambama pionira teko da bi se moglonaći neto vie od onog najnunijeg - jednoga ili dva kreveta, stola i nekoliko stolica. Ali je kuća pukovnikaZanea bila izuzetak. upljine između brvana oblijepljene su ilovačom, a stijene su zatim prekrivenebrezovom korom; na njima su visjeli lovački trofeji, indijanski lukovi i strijele, lule i tomahavci; iroko jerogovlje jednog plemenitog jelena mujaka krasilo zid iznad kamina; sofe su bile prekrivene bivoljimkoama, a na podu od tvrda drveta leale prostirke od medvjedine. U dnu zapadne stijene bio je uzidanogroman kamen u kojem je kasnije usječeno ognjite.

13

To je čađavo ognjite, nad kojim su već dvije kuće gorjele, svojom buktećom vatrom razgalilo mnogoznamenitije ljude. Kraj te vatre sjedili su lord Dunmore, general Clark, Simon Kenton i Daniel Boone. Tuje i “Ratar”, poglavica Indijanaca Seneca, sklopio čuveni ugovor s pukovnikom Za-neom, kad je za bačvuviskija prodao riječni otok naspram naselju. Tu je i Logan, poglavica Indijanaca Mingo i prijatelj bijelih,mnoge lule popuio s pukovnikom Zaneom.

Jedne hladne, otre večeri za ranog proljeća, pukovnik Zane se bio upravo vratio iz lova. Izvana jedopirao topot konja pomijean s hrapavim glasovima Crnaca robova. Pukovnika su usrdno i s ljubavljudočekale ena mu i sestra. Ova potonja je poslije tetine smrti napustila Philadelphiju i dola na Zapad daivi s bratom, tu se nalazila već od prethodne jeseni. Pred očima umorna i izmučena lovca pruao senadasve ugodan prizor. enin topao poljubac, vriska razdragane djece i praskanje vatre ispunie mu srcetoplinom i potaknue ga da oćuti kako je dobro naći se ponovo u svom domu nakon trodnevna hoda umom.Odloio je puku u jednom uglu, zbacio sa sebe mokar lovački kaput, pa se postavio ispred ognjita,okrećući leda jarkoj vatri. Pukovnik Zane bio je jo uvijek mlad, snaan i veoma lijep mukarac. Visok, aline prekrupan, iz cijele prilike njegove izbijala silna snaga i izdrljivost. Lice mu bilo glatko, guste obrvesastavile mu se u jednoj ravnoj crti, tamne oči sad su iskrile njenim svjetlom; čeljust mu bila jaka,četvrtasta, usta odavala odlučnost, sa svake crte lica zapravo izbijala hrabrost i blagost. Za njim je u kućuuao golem pas vučjak i on, umoran od puta, sad se ispruio pred ognjitem, plemenitu je glavu poloio naape to ih je primakao toplom plamenu.

-1 tako, evo me kući! Priznajem da sam svisnuo od gladi i da sam presretan to sam ovdje - reče pukovnik,i zadovoljno se osmjehnu gledajući u pladnjeve s toplim jelom to ih je Crnkinja slukinja unosila izkuhinje.

14

- I nama je drago to si tu - odvrati ena njegova radosno ozarena lica. - Večera je na stolu… Annie, donesimalo vrhnja… Da, zaista ne moe zamisliti koliko sam sretna to te vidim kod kuće. Kad tebe nema, ničaska nisam mirna, a pogotovo kad znam da te prati Lewis Wetzel.

- Lov nam se izjalovio - reče pukovnik poto je sebi napunio tanjur pečenom puretinom. - Medvjedi su tekizali iz zimskog sna pa su u ovo doba neobično oprezni. Na mnogim smo mjestima nali u komadićerastrgana trula debla, gdje su traili hranu, saće ili togod. Wetzel je ubio jelena pa smo ga postavili kaomamac na zgodno mjesto gdje je bilo puno medvjeđih tragova. Cijelu smo noć probdjeli na kii koja nas jeprokisla do kostiju, u nadi da će nam se bar ukazati prilika da jednom pripucamo. Iscrpljeni smo, i ja iTige. Wetzela niti je zbunilo nevrijeme, niti zla sreća, čim je spazio nekakve tragove Indijanaca zadio jepo svom običaju svojim putem, sam, a mene pustio neka se vratim kući.

- Kakav je to bezobziran čovjek! - primijeti gospoda Zane.

- Bezobziran jest, bolje rečeno: ludo smion. Njegova će ga neusporediva hladnokrvnost iznijeti iva izdrava iz mnogih pogibelji gdje bi normalan čovjek svakako ostao bez glave. Betty, a kako si mi ti?

- Sasvim dobro - odvrati vitka, tamnooka djevojka to je bila sjela prema pukovniku.

- Bessie, je li moja sestra opet izvodila kakve svoje burgije? Nakon one posljednje, kad je dala punukutlaču jabukovače naem jadnom pitomom medi, valjalo bi da neko vrijeme miruje.

- Ne, za divno čudo Elizabeth je bila sasvim dobra. Kako bilo, po mom miljenju ono nije bio dokaz nekenjezine nastranosti: krivo je samo ovo hladno i kiovito vrijeme. Ako bi jo neko vrijeme morala ostatizatvorena, onda ne isključujem pravu katastrofu.

15

- Mene su odgajali i učili pristojnosti i doličnosti. Ali, bude li jo nekoliko dana padala kia, ja ćuizludjeti. Hoću jahati svoga ponija, lutati umama, veslati u kanuu i zabavljati se koliko god vie mogu -reče Elizabeth.

- Pazi ti nju! Betts, znao sam ja da će tebi ovdje biti dosadno, ali i ti se mora malo strpjeti. Dola si tekkasno ujesen, jo nije bilo lijepa vremena. Savreno je u svibnju i lipnju. Odvest ću te u polja gdje rastudivlje bijele banksi-je i rue. Znam da oboava umu, samo se jo malo strpi.

Elizabeth su razmazila braća - zar ne bi svaka druga djevojka bila razmaena kraj petorice velikihoboavatelja? -koja su se ozbiljno brinula zbog svake sitne nepodoptine u vezi s njom. Bili su gordi na nju,njezina ljepota i uspjesi bijahu predmetom njihovih neumornih hvala. Imala je crnu kosu i tamne očikarakteristične za sve Zaneove, isto ovalno lice i fine crte, a k tome nekakav blag i umiljat izgled to ju ječinio upravo zamamnom. No, usprkos tom čednom i naivnom licu, u nje je bilo odlučne samovolje koja seznala vjeto nametnuti; bila je pravi objeenjak, voljela je koketirati, a to je najgore, ćud joj bila tolikopraskava da bi planula na najmanji poticaj.

Pukovnik Zane navodno je tvrdio da mu je sestra vjeta bezbroju umijeća. Proteklo je istom nekolikomjeseci od njezina dolaska na granicu, i već je znala presti lan i izatkati zaista divljenja vrijednu haljinu.Pogdjekad, da udovolji Bet-tynoj ćudi, pukovnikova bi joj ena dozvolila da pripravi objed, to bi onaizvela na zadovoljstvo svoje braće i dobila bi zlata vrijedne komplimente od kuharice, ene staroga Sama,koja je s njihovom obitelji već izvjekovala dvadeset godina. Betty je pjevala nedjeljom u crkvi,organizirala je i vodila nedjeljnu kolu, a počesto je tukla pukovnika Zanea i bojnika McCollocha u ahu, unjihovoj omiljenoj igri koju su međusobno igrali jo dok su bili dječarci. Ukratko, Betty je zbilja umjelasve, od pečenja kolača do ličenja presvlake

16

od brezovih kora na zidovima svoje sobe. Ali je sve ovo bila sitnica u očima pukovnika Zanea. Ukolikose pukovnik zaista hvalio svojom sestrom, to je bilo isključivo na račun vjetina gdje je nuno sigurno oko,hitra noga, čvrsta ruka i odvaan duh. U naselju gdje je bilo ljudi koji uopće nisu poznavali Betty, svima jeispričao kako mu sestra umije jahati kao Indijanac i pucati kao vrstan strijelac, da brzinom ne zaostaje zaostalim Zaneima, i da moe provesti kanu i preko najopasnijih mjesta. Pukovnikove hvale nisu jo bileničim dokazane, ali je jedno bilo jasno - da se Betty, usprkos svojim mnogobrojnim nedostacima,dopadala svima s kojima je dola u doticaj. Gdje god bi kročila, sunce je sjalo i radost vladala. Starci suje voljeli, djeca oboavala, a plećati i krakati mladi useljenici pred njom su bivali smeteni i utljivi ali uzto presretni to se nalaze u njezinu drutvu.

- Betty, bi li mi napunila lulu? - upita pukovnik poto je zavrio večeru i iroki naslonjač dovukao blizuognjita. Najstariji sin njegov, Noah, čvrst dječak od est godina, popeo mu se na koljena i stao gaobasipati pitanjima.

- Jesi li naao među i bizona? - pitao je iroko rastvorenih očiju.

- Nisam, sine, niti jednoga.

- Kad ću ja biti velik, pa da idem s tobom?

- Neće čekati jo dugo, Noah.

- Ja se ne bojim Bettynog mede. Ja bacam na njega tri-jeske, a on kljoca zubima, i rei na mene, ali se ja nebojim. Hoće li me drugi put voditi sa sobom?- Danas mi je brat stigao iz Short Creeka. Bio je u Fort Pittu- na to će gospoda Zane. Dok je to govorila, začu se kucanje na vratima koja Betty odmah otvori i u sobuuđu satnik Boggs, njegova kći Lidija i bojnik Samuel McColloch, brat gospode Zane.

- Ah, tu si, pukovniče! Nadao sam se da ću te zateći kod kuće. Vrijeme je za lov ugavo, a neće se brzoproljepati.

i

Knjinica Stagliće

Sad pue sa sjeverozapada, sprema se oluja - reče satnik Boggs, čovjek muevna, vojničkog dranja.

- Zdravo, satnice, kako si? Sam, već te dugo nema, blaene oči koje te vide - odvrati pukovnik Zanerukujući se sa svojim gostima

Bojnik je bio najstariji od braće McColloch. Bijae poznati lovac na Indijance, u tome ga je preticaojedino Wetzel. Međutim, dok je Wetzel najvie volio da se sam izlae pogibiji i za Indijancima sam traganeispitanom divljinom, dotle je bojnik bio na glasu kao voda kaznenih ekspedicija. Stasa divovskog,masivne grade, preplanuo i bradat, bijae slika i prilika čovjeka s granice. Oči mu bile plave kao u sestre iglas mu zvučao istim ugodnim tonom.

- Bojniče McColloch, sjećate li se mene? - upita Betty.

- I te kako - nasmijei se bojnik. - Ali, kad sam vas posljednji put vidio, bili ste mala i poprilično divljacurica na Potomacu, a gle sada!

- Sjećate li se kad ste me učili jahati, penjali ste me na svog konja?

- Svega se sjećam, bolje nego vi. Međutim, ostala mi je tajna kako ste se uspijevali odrati onom konju naleđima.

- Znajte da ću ubrzo biti spremna nastaviti s onim lekcijama. Čula sam za va veliki podvig i voljela bihda mi ga ispričate u detalje. Od svih priča koje sam čula doavi u Fort Henry, najuzbudljivija mi je ona ovaem stranom skoku za spas ivota.

- Sam, ne sumnjam da će te nasmrt ugnjaviti da joj priča o toj zgodi, i tjerati te da ju uči kako se na konjuskače u ponor. Nita me ne bi iznenadilo kad bi te pokuala oponaati. Vidio si mustanga to sam ga ljetoskupio od onog trgovca koama. Plahovit je kao jelen, a ona ga je neukroćenog jahala - reče pukovnik Zane.

18

- Drugi put ću vam pričati kako sam skakao u ponor. Oprostite, ali sad nam valja pričati o daleko vanijimstvarima - odvrati bojnik djevojci.

Bijae očito da se dogodilo neto neuobičajeno, jer se tri mukarca, nakon nekoliko riječi, povukoe uskladite i nastavie razgovor utianim glasom.

Lidija Boggs imala je osamnaest godina, plave oči i plavu kosu. I ona se također kolovala i bila lijepoodgojena i u tom je pogledu nadmaila djevojke s granice koje su jedva znale neto vie od uobičajenihkućnih poslova i tkanja. Kad je otpočeo rat protiv Indijanaca, general Clark je stacionirao satnika Boggsau Fort Henrvju i tu je Lidija ivjela s ocem već dvije godine. Betty je njezin dolazak pozdravila s velikihushićenjem i dvije su se djevojke brzo sprijateljile.

Lidija s ljubavlju zagrli Betty i reče joj:

- Zato danas nisi dola k nama u Fort?

- Bio je takav ruan i neugodan dan da se nisam htjela maknuti od kuće.

- Pogrijeila si - značajno će Lidija.

- Kako to? - Zato sam pogrijeila?

- Ah, tko zna, moda te to uopće ne zanima…

- Sto me izaziva! Kako me ne bi zanimalo? Danas mene sve i svatko zanima. Daj, reci mi, molim te.

- Nita naročito. S bojnikom McCollochom doao je jedan mladi vojnik.

- Vojnik? Iz Fort Pitta? Da li ga ja poznajem? Upoznala sam se s gotovo svim časnicima tamo.

- Ne, ovoga jo nikad nisi vidjela. Nitko ga od nas nije poznavao.

- Ah, ta tvoja novost nije nikakva - prijekorno će Betty, razočaranim tonom. - Da, u ovo nae seoce rijetkonaiđe stranac, ali sudeći po onima to su svratili u posljednje vrijeme, ne bih rekla da i taj neto vrijedi.

10

- Samo čekaj da ga najprije vidi - odvrati Lidija, lagano i ozbiljno klimnuvi glavom.

- Pa onda mi ispričaj sve to zna o njemu - nato će Betty, sad već sva zainteresirana.

- Bojnik McColloch ga je doveo da ga predstavi tati, pa sam se tako i ja upoznala s njim. Junjak je, odstare loze. To mu se vidi na licu, po onom mirnom, leernom, skoro bezobzirnom izrazu. Lijep je, visok iplav, lice mu je otvoreno i čestito. Tek da mu vidi manire! Meni se lijepo naklonio, toliko sam se smelada nisam znala progovoriti. Zna kako je, naučena sam na ove divovske lovce to ti čepaju ruku pa ti jestisnu tako da bi najradije vrisnula. A ovaj mladić je neto sasvim drugo. Pravi kavalir. Sve su djevojkeveć do uiju zaljubljene u njega. Ni ti neće ostati poteđena.

- Ja? Budi pametna! No, u svakom slučaju to predstavlja osvjeenje za nas. Mora biti da je i na tebeostavio snaan dojam dok si ovoliko toga o njemu ispripovjedila.

- Betty, na mene je ostavio dubok dojam jer u dlaku odgovara opisu mukarca to si ga ti dala onog danakad smo gradile kule u zraku i kad smo jedna drugoj pričale kakvog bismo junaka htjele.

- Djevojke, okanite se gluposti - prekide ih pukovnikova ena koja je bila uznemirena ovim pritajenimapatom to je dopirao iz skladita. Bila je već navikla na predznake zla. -Zar ne moete naći pametnijipredmet razgovora?

U međuvremenu su pukovnik Zane i njegovi gosti zduno raspravljali o izvjesnim izvjećima koja su stiglatoga dana. Jedan je Indijanac, teklič iz Short Creeka, naselja na rijeci na pola puta između Fort Henrvja iFort Pitta, donio vijest da Indijanci namjeravaju ratnim pohodom opustoiti cijelu dolinu Ohija. BojnikMcColloch, koga je Wetzel upozorio na znake grozničava nemira među Indijancima - nemira to je izbijaosvakoga proljeća - bio je otiao u Fort Pitt u nadi da dovede kakva pojačanja, ali je tamo naao

samo jednog dobrovoljca, mladog vojnika, te se navrat-nanos vratio u Fort Henry.

Glas to ga je donio uznemirio je satnika Boggsa, zapovjednika garnizona, kome je veći broj ljudi bioizvan utvrde na sječi ume, negdje uz rijeku, a njihov se povratak očekivao tek za dva tjedna.

- Stie i Jonathan Zane, koga je pukovnik dao pozvati, te ga ostala trojica upoznae s događajima. BraćuZane redovito su pitali za savjet kad god je trebalo odlučiti o nečemu za to je nuno dobro poznavanjeindijanskih vjetina i lukavstava. Savjet pukovnika Zanea bio je veoma dragocjen i zato to je on bio ujakim prijateljskim odnosima s nekim plemenima. Jonathan Zane, međutim, toliko je mrzio Indijance, daje mogao dati korisne savjete i borbi protiv njih. Pukovnik Zane upozna ostale s činjenicom da su on iWet-zel otkrili tragove Indijanaca na deset milja od Fort Hen-ryja, a naročito je naglasio kako je Wetzelotiao na svoju ruku u potragu za njima.

- Budite sigurni da je ovo to vam govorim točno: veći je broj Wyandota na ratnoj stazi; Wetzel mi samoreče neka se vratim u Fort, a on sam krenu najvećom brzinom. Bili smo kraj one močvare na podnojuGolog brda. Ne vjerujem da će nas napasti. Po mom će miljenju Indijanci doći sa zapada i drat će se viihhumaka uzdu ute rijeke. Tim putem idu uvijek. Naravno, bolje je biti siguran, a računam da će Lew jonoćas ili sutra doći s točnim podacima. U međuvremenu poaljite nekoliko izviđača u umu, a bojnik iJonathan neka paze na rijeku.

- Nadam se da Wetzel dolazi to prije - prihvati bojnik. - On zna o Indijancima vie nego svi mi zajedno.Vidio sam se s njim kojih tjedan dana prije nego ste krenuli u lov. Otiao sam u Fort Pitt da dovedemkakvo pojačanje, ali im je garnizon slab, i njima su ljudi potrebni koliko i nama. Dobrovoljno se javiojedan mladi vojnik, zove se Clarke,

21

doveo sam ga. Jo nije bio u borbi s Indijancima, ali momak sasvim dobro izgleda, nadam se da će bitidobar. Satnik Boggs dat će mu mjesto u karauli, ako se ti slae.

U svakom slučaju. Bit će mi drago - prihvati pukovnik Zane.

- Nita se ne bih brinuo, da nisam ljude poslao uz rijeku - zabrinuto će satnik Boggs. - Sta mislite, da nisunaili na Indijance?

- Moguće je, naravno, ali ipak ne vjerujem - odvrati pukovnik Zane. - Indijanci su se razmiljeli pocijelom Ohiju. Bilo kako bilo, dobro je to je Wetzel tamo i to će se brzo vratiti.

- Nadam se da će ispasti kako ti kae. Imam puno povjerenje u tvoju procjenu - na to će satnik Boggs. -Otposlat ću izviđače i poduzet ću sve mjere opreza. Sad moramo poći. Hodi, Lidija, pođimo.

- Uh, bit će gadna ova noć - reče pukovnik Zane zatvorivi vrata za svojim gostima. -Noćas bome ne bihhtio spavati vani.

- Eb, to će Lew Wetzel po ovakvoj noći? - upita Betty.

- Ah, ne brini se ti za njega, njemu će biti kao zecu u majčinom krilu - nasmija se pukovnik Zane. - U tiličas ti on sebi napravi zaklon od brezove kore, naloi vatru, udobno se opruzi i zaspi.

- Ebenezer, o čemu ste se toliko dogovarali? to ti je moj brat ispričao? - upita gospoda Zane uznemireno.

- Imat ćemo malo neprilika s Wyandotima i Shawneejima. Ali, do tada ima jo vremena, Bessie. Ovdjesmo odlično zatićeni, moemo u beskraj odoljeti svakoj opsadi.

Leeran i nekako neodređen odgovor pukovnika Zanea ne zavara njegovu enu. Znala je da joj ni brat ni muneće pokazati nemir na licu zbog bilo kakve sitnice. Njezino se inače vedro lice naoblači zebnjom.Nagledala se dovoljno prizora indijanskog ratovanja, pa se sada sva uasnuta stresla

22

na samu pomisao. Betty se nije nita smela. Sjedila je kraj psa i gladila ga po glavi.

- Tige, Indijanci! Indijanci! - ona mu reče.

Pas zareza i iskezi zube. Bilo je dovoljno spomenuti mu Indijance da bi se odmah najeio.

- Pas je od tada nemiran - nastavi pukovnik Zane. - Naao je tragove Indijanaca jo prije Wetzela. Znakoliko Tige mrzi Indijance. Otkad ga je prije četiri godine Isaac doveo, od velike je pomoći izviđačima, apokazao je izvanrednu bistrinu i dovitljivost. Tige je poao za Isaacom kad je posljednji put bjeao odWyandota. Isaac je u ropstvu njegovao i hranio psa koji je dobio grozne batine od crvenokoaca. Jesi ličula kako ponekad jezovito zavija usred noći.

- Čula sam i svaki se put pokrijem preko glave - odvrati Betty.

- To Tige tuguje za Isaacom.

- Jadni Isaac - apne Betty.

- Sjeća li ga se? - Već je prolo devet godina otkad si ga posljednji put vidjela - reče gospoda Zane.

- Da li ga se sjećam? Ta, nikad ga neću zaboraviti! Pitam se, da li je jo uvijek iv?

- Po svoj prilici nije. Četiri su godine minule otkako je ponovo uhvaćen. Ne vjerujem da su ga tolikodugo drali iva, osim ako se nije oenio onom Indijankom. Zaprepaćuje me ponekad naivnost tih Indijanaca.On ih je mogao olako prevariti i pokazati im kako mu je lijepo u ropstvu. Slutim da je ponovo pokuaopobjeći i da su ga ubili, kao jadnog Andrevva.

Brat i sestra zagledae se tunim, tamnim očima u vatru to je sad dogorijevala i pretvarala se u naslagueravice. Oko njih nastane posvemanji muk remećen jedino hukom sve jačeg vjetra i bubnjanjem kie pokrovu.

23

GLAVA 2

Fort Henry stajao je na strmini iznad rijeke, na istaknutom mjestu s kojeg se pruao pogled na cijeli okoli.Ograda mu bila pravokutna, prostor zapremao duinu od tristo pedeset i est stopa, i irinu od stotinu ipedeset stopa. Ograda je bila visoka dvanaest stopa, prolaz u njoj bio je irok cijeli jard, na četiri su ugla

stajale kule u kojima se moglo smjestiti po est branitelja. Utvrda je bila tako reći neosvojiva. Karaula jeimala prizemlje i prvi kat koji je za nekoliko stopa strio nad prizemljem. Njezine su debele stijene odbrvana bijelog hrasta bile načičkane pukarnicama. Osim karaule, u samom je Fortu bilo nekoliko drugihzgrada. Unutar ograde bilo je također nekoliko bunara, za slučaj da izvor presui, i tako je pitke vode bilou svako doba.

U svim se povjesticama o ivotu na granici spominju takve utvrde i govori se o zatiti to su je pruale u dobaratovanja s Indijancima. Te su utvrde sluile useljenicima i umjesto doma; oni su ponekad i cijele tjedneprovodili unutar zidina utvrde.

Danas, u doba modernog naoruanja, mogu se činiti smijenim utvrde sagrađene od brvana bez jednogjedinog čavla ili klina (iz sasvim opravdanog razloga jer ih nije bilo). Međutim, u ono su doba takveutvrde udovoljavale svakoj namjeni, te posluile da se mnoga tek utemeljena naselja sačuvaju odbespotednih napada indijanskih plemena. Za vrijeme jednog indijanskog napada, to se zbio otprilikegodinu dana prije ove priče, useljenici ne bi izgubili gotovo niti jednog čovjeka da su se drali utvrde. Alisatnik Ogle, koji je tada zapovijedao garnizonom, poveo je cijelu satniju ljudi u potragu za Indijancima,koji na to napadoe i gotovo pobie sve do jednog, samo ih je nekoliko uspjelo pobjeći natrag u utvrdu.

24

Sutradan, po dolasku bojnika McCollocha u Fort Henry, useljenici su pozvani sa svojih proljetnih radovai sada su bili uvelike zaposleni oko sklanjanja namirnica i svega blaga koje ne bi htjeli prepustitiunitavajućim bakljama crvenoko-aca. ene su imale pune ruke posla s djecom, čistile su puke, spremalemuniciju i k tome obavljale jo tisuću i jednu sitnicu koju su im prepustili muevi zabavljeni dalekoozbiljnijim poslom. Jo zarana su bojnik McColloch, Jonathan i Silas Zane krenuli različitim pravcima putrijeke da pozorno paze hoće li otkriti ikakav znak o neprijatelju. Pukovnik Zane je kanio ostati u svojojkući i braniti ju, stoga nije nita sklonio u utvrdu osim konja i stoke. Stari Sam, Crnac, nosio je u utvrdučitave plastove sijena. Satnik Boggs razaslao je izviđače koji će pripaziti na prilazne staze, a s njima jeposlao i onoga mladića Clarkea koji je doao iz Fort Pitta s bojnikom McCollochom.

Usprkos svojom vojničkoj uniformi, Alfred Clarke je izgledom odavao čovjeka nenavikla teku radu iliavanjima to su ih trpjeli useljenici. Tako zaključie pioniri koji odmah zamijetie njegov skladan hod,njenu put i glatke ruke. Ipak, oni to su paljivije zagledali njegove čiste crte lica nisu bili razočarani; naene je dobar dojam ostavljao otvoren i poten pogled iz njegova plava oka i pomanjkanje makar jednejedine grube crte na licu, a na mukarce mladićeva dobroćudna priroda i uz to otisak nečeg čeličnog počemu se poznaje pravi čovjek.

Mladić nije sa sobom nita donio, imao je samo konja, čistokrvna vranca vitkih nogu za koga je neuvijenotvrdio da je sve i jedino njegovo imanje. Kad je razgovarao s pukovnikom Zaneom rekao je da je rođen uVirginiji i kolovan u Philadelphiji; poslije očeve smrti, majka se preudala, pa ga je to, uz njegovuurođenu ljubav prema avanturama, nagnalo da pobjegne i potrai sreću među ogrubjelim pionirima ilukavim divljacima na granici. O ivotu na granici nije gotovo

25

nita znao, samo je nekoliko mjeseci sluio pod generalom Clarkom, ali mu dosadio nerad; jak je, nije gastrah rada, kadar je učiti. Pukovnik Zane, koji se ponosio svojim umijećem u ocjenjivanju ljudskogkaraktera, odmah ga zavoli, te mu dade puku i pribor i reče kako su granici potrebni mladi i smioni ljudi,

pa ako se u ovaj ivot unese snanom rukom i voljnim srcem sigurno će i postići neto. Da je netko mogaoAlfredu Clarkeu reći to mu se sve u budućnosti sprema, moda bi mladić pojahao svoga vranog ata te bipourio da se to duim miljama udalji od tog naselja; međutim, nitko mu to nije mogao reći, i tako momakveselo pode u susret svojoj sudbi.

Tog je vedrog proljetnog jutra patrolirao stazom to je vodila rubom čistine na četvrt milje od utvrde.Budnim je okom motrio suprotnu obalu rijeke, kako mu je rečeno. Točno prema njemu, tamo gdje jepočinjao gornji kraj riječnog otoka, rijeka je zavijala irokom okukom koja se nije mogla kontrolirati izutvrde. Od nedavnih je kia vodostaj rijeke bio visok, brza je struja nosila svakojake panjeve, granje ibunje. Na nekim su panjevima i deblima čučali zečevi i druge sitne ivotinje koje su se po svoj prilici bilenale na otoku, te im drugo nije preostalo doli da ovako plutaju ili se utope. Pogledavi slučajno niza stazu,Clarke spazi gdje mu se jedan konj primiče galopom. Isprva pomisli da je to kakav kurir s porukom zanjega, ali tren kasnije uoči da je konj mustang, a jahač mlada djevojka kojoj se duga kosa vijori na vjetru.

“Gle! to je ovo sada, kog vraga? Sliči mi na Indijanku”, reče Clarke glasno. “Tko je da je, dobro jae.”

Sakrije se iza jednog lovorovog grma kraj puta i pričeka. Konj se hitro pribliavao. Kad se naao na sveganekoliko koraka od njega, Clarke iskoči, a kako se konj uplaeno tre i prope, on zgrabi oglav i jednimtrzajem spusti konju glavu. Potom podie pogled. U njega je zaprepateno i osupnuto

26

zurio par najljepih tamnih očiju u koje je on ikad, na svoju sreću ili nesreću, gledao.

Zaprepateno je Betty zurila u momka koji se iznenadio i zbunio. Tren su se gledali bez riječi. PotomBetty, koja je teko ostajala bez riječi, opet dođe do glasa:

- Pazi sad ovo! Gospodine, to ovo treba značiti? - upita ona srdito.

- Znači da morate okrenuti konja i vratiti se u utvrdu -otpovrne Alfred koji je također doao k sebi.

Slučajno je upravo tom stazom Betty najvie voljela jahati. Staza je u duini od jedne milje ili vie teklarubom strmine, pa se s nje pruao krasan pogled na rijeku. Betty ili nije znala za satnikov nalog da nitko nesmije izaći iz utvrde, ili za nj nije marila; po svoj se prilici radilo o ovom drugom, jer je ona inače činilasamo ono to bi njoj palo na pamet.

- Pustite mi konja! - uzvikne ona, zajapurena, cimajući uzdom. - Kako se usuđujete? Kojim me pravomzadravate?

Izraz to ga je vidjela na mladićevu licu ne bijae joj nov, jer ga se sjećala s lica mladih dentlmena to ih jeupoznala u tetinoj kući u Philadelphiji. Bio je to onaj sitan, izazovan smijeak mukarca koji dobro poznajesve raznolike ćudi mladih ena, onaj izraz dobroćudna nehata prema svojeglavoj djevojci. Ali, Betty nerasrdi taj izraz, već ona hladnokrvnost kojom je mladić svejednako drao konja za oglav usprkos njezinunalogu.

- Molim vas, nemojte se uzbuđivati - reče on. - ao mi je to ne mogu tako zgodnoj djevojčici dozvoliti dabude po njenom. Drat ću vam konja sve dok mi ne obećate da ćete ga vratiti u utvrdu.

- Gospodine! - uzvikne Betty, lica oblivena jarkim crvenilom - vi… vi ste bezobrazni!

- Niti najmanje - uljudno se nasmije Alfred. - U svakom slučaju, budite uvjereni da mi to nije namjera.Satnik Boggs me nije upoznao s ovakvim mogućnostima, da jest, ja bih

27

I

moda otklonio slubu. Iako, ne tvrdim da mi u ovom momentu nije ugodna. No, morao mi je napomenutikako mi prijeti opasnost da me pregaze mustanzi i svojevoljne mlade dame.

- Smjesta pustite taj oglav, inače ću sjahati i pjeke poći po pomoć! - otpovrne Betty koja je padala u sveveći bijes.

- Da ste se odmah vratili u utvrdu! - naloi Alfred autoritativno. - Naređenje je satnika Boggsa da se nitkone smije udaljiti iz utvrde.

- Ah, tako! to mi odmah ne rekoste? Mislila sam da ste Simon Girty ili kakav drumski razbojnik. Zar jepotrebno toliko ne zadravati da biste mi objasnili da ste na dunosti?

- Vi znate kako je ponekad teko neto objasniti - reče Alfred - a uz to, u ovoj situaciji ima puno cara. Ne,nisam nikakav razbojnik, a ne vjerujem da ste tako to pomislili. Samo sam se usprotivio ćudi jedne mladedame, to je po mom saznanju zaista velik zločin. Jako mi je ao. Do viđenja.

Betty ga osine jednim ubitačnim pogledom svojih tamnih očiju, okrene konja i odjuri galopom. Jo joj jedo uiju dopro mladićev slatki smijeh i obrazi joj se opet zaarie.

“Nebesa! Kakva ljepotica!” reče Alfred za se, gledajući gracioznu jahačicu gdje odmiče. “Planula kobarut! Tko li je? Nosi mokasine i rukavice od jelenje koe, kosu kratko ia, ali nije djevojka iz planina.Moda sam ispao malo pregrub, no kad sam već htio biti odlučan, nisam mogao ustuknuti, a naročito kad sepreda mnom nala ovakva tvrdoglava i uobraena mala svadalica. Preveliko iskuenje za mene. A kakve očiima! Izgleda da sam se prevario u ocjeni ovog malog, graničnog naselja - ono će mi postati veomainteresantno.”

Popodne je sporo odmicalo i ničim nije remetilo Alfredo-va razmiljanja koja su se ponajvie motala okoslike određenih rumenih usana i tamnih očiju. Upravo kad je odlučio da pode u utvrdu na večeru, začugdje laje pas to ga je nekoliko trenutaka ranije vidio kako trči stazom. Pas se javljao s nekog

28

mjesta na samoj obali rijeke, a blie utvrdi. Nakon to se u nekoliko koračaja naao na rubu strmine, Alfredopazi crnog psa gdje trči kraj same vode. Vidio je da se pas zalijeće u vodu, potom se brzo vraća na suhoi opet juri obalom. Cijelo je vrijeme bijesno lajao. Alfred pomisli da je morao opaziti lisicu ili vuka.Spusti se niza strminu i stade dozivati psa. Na to se pas jo jače razlaje, potrči k vodi, zagleda se u rijekupa u čovjeka pogledom gotovo ljudskim.

Alfred shvati. Pogledom zaokrui preko mutne vode, no isprva ne vidje nita osim naplavaka. Potomodjednom spazi deblo na kojem se dralo neto nalik ljudskoj spodobi; Alfredu se u prvi mah učini da jeIndijanac. Podie puku k ramenu i već je htio pritisnuti obarač, kadli začu slabaan povik. Zagleda malobolje i uoči da to ne niani u glatko obrijanu glavu s čuperkom kose, svojstvenu crvenokocu na ratnoj stazi,već u glavu s koje viri duga crna kosa.

Spusti puku pa se pozorno zagleda u deblo i njegov teret. Silazeći niz maticu, deblo se polako pribliiobali. Sad se jasno razabirao bijelac koji se jednom rukom drao za deblo, a drugom se nemoćno sluio kao

veslom. Alfred zaključi da čovjek mora biti ili ranjen ili na kraju snaga, jer su mu pokreti bivali svakogčasa sve sporiji i slabiji. Bijelo je lice naslonio na deblo, ono mu je jedva virilo iz vode. Alfred mudovikne neka se jo malo dri.

Na samoj okuci rijeke jedna je kamena izbočina strala u vodu. Matica je nosila deblo prema tom mjestu.Alfred skide sa sebe neto odjeće, baci se u vodu i povuče deblo k obali. Po izgledu onoga čovjekavidjelo se da je spaen ba u posljednji čas. Čim se dohvatio plićaka, Alfred zgrabi čovjeka, koji nije bio ustanju da stane na noge, pod miku i ponese ga na obalu.

Spaeni je bio obučen u lovačku koulju, hlače i mokasine od jelenje koe, sve je na njemu bilo otrcanodugom upotrebom. Hlače su mu zapravo bile u dronjcima, a iz

mokasina su virili prsti. Lice mu bilo bolom zgrčeno, na jednom mu je ramenu krvarila rana od puke.

- Moete li govoriti? Tko ste vi? - upita Clarke podravajući onu iznemoglu priliku.

Čovjek uzalud pokua odgovoriti, najzad istisne neto to je Alfredu zvučalo kao “Zane”, zatim pade unesvijest.

Za to se vrijeme pas veoma čudno ponaao. Da Alfred nije bio toliko zabavljen oko čovjeka, primijetio bida se ivotinja raspojasala i uznemirila kako to nikad nitko ne bi očekivao. Ludo se zajurila amotamo,zagrebala divljačkim bijesom po pijesku i ljunku da je pod njezinim apama sve vrcalo, pomamno jeskakala, okretala se u zraku, na kraju je dopuzala k nepomičnoj prilici i stala joj lizati ruku.

Clarke shvati da nije u stanju odnijeti onesvijetena čovjeka, stoga se na brzinu obuče i trkom pode putkuće pukovnika Zanea. Tamo naiđe na staroga roba Crnca koji je timario jednog pukovnikovog konja.

Stari je Sam inače u svemu bio odmjeren i spor. On polako podie oči i izbulji ih u Clarkea. Kako jeustanovio da pred njim nije nitko od poznatih, i kako je po prirodi bio zatvoren i mučaljiv, naročito sneznancima, nimalo se ne pouri da objasni gdje bi se pukovnik Zane mogao sada naći.

- to u mene bulji, odnio te crni vrag - planu Clarke koji je bio navikao da ga Crnci potuju i sluaju - brzoodgovaraj, idiote: gdje je pukovnik?

U tom času iz staje izađe pukovnik i zausti da neto kae, ali ga Clarke preteče.

- Pukovniče, upravo sam iz rijeke izvadio čovjeka koji mi nita drugo nije rekao doli “Zane”, to sam jasnočuo, ili se tako zove, ili vas poznaje.

- ta! - usklikne pukovnik i u čudu ispusti lulu iz usta.

S nekoliko urnih riječi Clarke ispriča to mu se dogodilo. Pukovnik dozva Sama i sva trojica pojurie krijeci gdje

nađoe onu opruenu priliku u istom poloaju u kojem ju je Clarke ostavio. Pas je jednako leao kraj nje.

- Gospode! Pa to je Isaac! - zaprepasti se pukovnik, čim je spazio ono blijedo lice. - Jadni mladić,izgleda mi da vie nije iv. Jeste li sigurni da je progovorio? Ta, to ja pitam, morao je progovoriti, kakobiste inače znali da je rekao “Zane”. Da, srce mu jo kuca.

Pukovnik podie glavu s grudi onesvijetenog čovjeka.

- Clarke, neka ste blagoslovljeni to ste ga spasili - reče on usrdno. - To vam nikad nećemo zaboraviti. ivje, mislim da je samo iscrpljen, jer ova rana na ramenu nije nita. Pourimo da ga odnesemo.

- Nisam ga ja spasio, nego pas - odmah će Alfred. Odnijeli su čovjeka s koga se cijedila voda u kuću,gdje

im je vrata otvorila gospođa Zane.

- Oh, jo jedan nesretnik - ona će samilosno, ali kada spazi ono lice krikne: - Za ime Boje! Pa to je Isaac!Oh, nije valjda mrtav?

- Jest, Isaac je to, i jo nije mrtav - reče pukovnik pola-ući brata na sofu. Bessie, imat će posla.Nastrijeljen je.

- Ima li na njemu ikakve druge rane osim ove na ramenu? - upita gospoda Zane ispitujući ranu.

- Koliko se meni čini nema, a ni ta nije ozbiljna. Samo je izgubio mnogo krvi, iscrpio se i izgladnio.Clarke, molim vas, hoćete li otrčati satniku Boggsu i reći Betty neka smjesta pouri kući? Sam, donesijednu plahtu i zagrij ju kraj vatre. Bessie, donesi viski. - I pukovnik nastavi izdavati naloge.

Alfred nije imao pojma tko bi to mogla biti Betty, ali, kako mu se to sada činilo nevanim, bez ikakvapitanja trkom pođe put utvrde. Neodređeno je pomislio da je Betty slukinja, bit će Samova ena ili kakvadruga pukovnikova Crnkinja.

Vratimo se sada njoj - Bettv. Kad je okrenula konja i od-jahala s prizorita one zgode na strmini nadrijekom, u dui joj je bilo tako strano da bi se to lake dalo zamisliti nego opisati. Mrzila je bilo kakvo ibilo čije suprotstavljanje, bilo ono opravdano ili ne; htjela je da uvijek sve teče po njezinoj volji, a kadbi pri tome bila zapriječena, iz nje je izbijala sama srdba. Da se naao netko tko će joj narediti da se vratii prestane s jahanjem, i da taj netko jo bude nekakav stranac - e, to je nepodnoljivo! Da stvar bude jogora, taj je stranac bio i nepristojan! Kako se samo usudio da ju nazove “zgodnom djevojčicom”! Većsamo to velika je uvreda, no ni s tim se nije zadovoljio, nego je u nju zurio, nejasno se sjećala togpogleda u kojem je divljenje bilo loe prikriveno. Da, to će biti onaj vojnik o kojem je Lidija govorila.Stranci su bili veoma rijetka pojava u malom naselju, teko da bi ih se pojavilo vie odjednom.

Pred kućom naiđe na brata koji joj reče neka Samu prepusti brigu oko konja. Bettv dozva Crnca, potompođe u kuću. Bessie nije bilo, bila je otila s djecom u utvrdu. Bettv nije imala s kim razgovarati, pa počnečitati. No, uočivi da se nikako ne moe koncentrirati, baci knjigu i uzme vezivo. I to se pokae uzaludnimnaporom; besmisleno je među prstima vrtkala i natezala platno, konačno i njega baci na stol. Najzad, uzeal, prebaci ga preko ramena, jer se već primicala večer i zrak je bio svje, pa side niza stube i izađe udvorite. Neko je vrijeme besciljno lunjala amotamo, potom pođe u utvrdu i ude u kuću satnika Boggsakoja je bila tik do karaule. Tu nađe Lidiju.

- Spazila sam te kad si izjahala na mustangu. to ti krasno jae! Mene bi bilo strah da ne slomim vrat -uzvikne Lidija čim je Bettv ula.

- Jahanje mi je propalo - odvrati nadurena Bettv.

- Propalo? Zato, kako?

- Upropastio mi ga je jedan mukarac, zna se - otpovrne Betty koju bijes jo nije ostavio. - Uvijek će timukarac sve pokvariti.

- Betty, ta je sad tebi? Jo nikad nisam čula tako neto iz tvojih usta - reče Lidija zapanjeno ireći plave oči.

- Ispričat ću ti. Jahala sam niza stazu kraj rijeke, kad najednom upravo na kraju čistine jedan mukaracskoči iz grma i zgrabi oglav moga Ognjenka. Zamisli! Na čas, od straha nisam znala ni kako se zovem.Odmah sam pomislila na Girtvjeve. Kako sam čula, počeli su se baviti otmicom djevojaka. Međutim, tajčovjek mi reče da je tu na strai i naloi mi, doslovce mi naloi, da se vratim kući!

- Oh, pa zar je to sve? - nasmije se Lidija.

- Ne, jo nije sve. Reče mi… reče mi da sam “zgodna djevojčica” i da mu je ao to nikako ne moe biti pomojoj volji; no, reče dalje, sadanja njegova dunost nije mu nimalo neugodna, jer u ovoj zgodi “ima punočari”. Zamisli to! Bio je bezobrazan koliko je teak.

- Betty, ta tvoja zgoda po mom miljenju nije nimalo strana, niti se zbog toga mora toliko uzrujavati - rečeLidija smijući se od svega srca. - Budi razumna. Zna da smo u divljini i da ne moemo bogzna to očekivatiod mukaraca. Ovi sirovi ljudi s granice ne znaju za lijepo ponaanje na koje si ti navikla. Ima ih kojirijetko kad progovore osim kad ih nagovori; njihova ti jednostavnost upravo bode oči. Najbolji su tiprimjeri Wetzel i tvoj brat Jonathan, kad nisu u lovu na Indijance. S druge strane, drugi su hvalisavi i akotogod popiju onda će te staviti na sto muka. Zna li ti da sam svega nekoliko tjedana poslije dolaskaovamo bila na jednom posijelu gdje se igrala nekakva igra u kojoj me svaki prisutni mukarac imaopoljubiti?

- Ajme meni! Reci kad bude takvo posijelo, da se dobro čuvam i ne maknem od kuće - odvrati Betty.

33

- Ja sam to rijeila tako to sam se naprosto prilagodila situaciji - nastavi Lidija. - Pravo da ti kaem,naučila sam potovati te sirove ljude. Neotesani su, nemaju manira, ali su srca čestita i potena, to je kodljudi na granici daleko vanije od svih onih sitnih panji i galantnosti na koje ene toliko paze.

- U tvojim riječima ima logike, nastojat ću ubuduće biti razumnija. Ali, da se vratimo na čovjeka koji mije pokvario jahanje. On nije čovjek s granice, premda ima puku i nosi odijelo od jelenje koe. To je dobroodgojen čovjek vidi mu se po dranju i govoru. Mislim da je to onaj vojnik iz Fort Pitta.

- Zar gospodin Clarke? Ah, pa naravno! - uzvikne Lidija i oduevljeno pljesne akama. - Kako se nisamodmah sjetila!

- Tebi je to smijeno - namrti se Betty.

- Daj, Betty, pa to je zaista zabavno!

- Zabavno? Ne vidim u tome zabave!

- Ali ja ju vidim i zbog toga se smijem. Zna, tata je rekao gospodinu Clarkeu da ovdje ima mnogo zgodnih

djevojaka, a Clarke mu je odgovorio da ih obično on sam nade i to bez ičije pomoći. I eto, prvog je dananaiao na tebe i jo te k tome naljutio. Pa to je divota!

- Lidija, nisam znala da moe biti toliko odvratna.

- Zaključujem da je gospodin Clarke ne samo dobar izbi-rač, već i veoma smion u izricanju svojih misli.Naslućujem da će iz toga neto biti.

- Ne budi smijena! - skoči Bettv crveneći od ljutine. -Priznajem, imao je pravo da me zaustavi, moda mije učinio uslugu to me natjerao natrag kući, iako ne shvaćam zato se sakrio iza grma. Ali, mogao je bitipristojan. Međutim, naljutio me. Drao se tako hladnokrvno i… i…

- Sad mi je jasno - izazovno će Lidija. - Nije ti odao duno potovanje.

34

- Glupost, Lidija! Valjda me ne dri za takvu sitnu budalu. Stvar je samo u tome to nisam navikla na takavpostupak, i tako to neću trpjeti.

Lidiji je međutim bilo milo to se konačno pojavio netko tko nije odmah pognuo glavu pred Betty, stogastade braniti mladića.

- Nemoj biti tako okrutna prema jadnom gospodinu Clarkeu. Moda je pomislio da si Indijanka. Inače,mora priznati da je zgodan, valjda si to zapazila.

- Oh, ne sjećam se ni kako izgleda - odvrati Betty koja se dobro sjećala mladićeva izgleda ali to ne bipriznala ni za ivu glavu.

Nakon ovoga razgovor promijeni tijek. Ubrzo se zamrači, i upravo u času kad je Betty ustala da krenekući, netko uurbano pokuca na vrata.

- Tko li to tako kuca? - upita se Lidija. - Betty, pričekaj čas, da vidim tko je to.

Na vratima je stajao nitko drugi nego glavom Clarke, s kapom u ruci.

- Pa to je gospodin Clarke! Izvolite, uđite - uzvikne Lidija.

- Hvala vam, doao sam samo na čas - reče Alfred. - Nemam vremena. Doao sam naći Betty. Je li modaovdje?

Nije primijetio Betty koja je bila ustuknula u sjenu zamračene sobe. Na njegovo pitanje Lidija se tolikosmete da nije znala to reći ni učiniti, nego je samo bespomoćno gledala u mladića.

Ali Betty se snala u trenu. Čuvi kako joj je ime biva tako prisno izgovoreno iz usta onog istog stranca kojiju je tog istog dana već jednom teko uvrijedio, samo je časak stala kao skamenjena, od iznenađenja joj seoduzeo glas, no potom hitro iskorači iz sjene.

Clarke začu njezin korak, okrenu se i nade oči u oči s njom. S lica blijedog od srdbe gledala su ga onanjezina dva tamna izazovna oka.

iŤ;

- Ukoliko mi morate spomenuti ime, iako ja ne vidim razloga za to, hoćete li biti toliko ljubazni da mezovete gospođicom Zane? - ona mu gordo dobaci.

Lidija dođe k sebi tek toliko da izmuca:

- Betty… ovaj… dozvoli… da te upoznam…

- Ne uznemiravaj se, Lidija. Ovu sam osobu već srela danas i nije mi stalo ni do kakva upoznavanja.

Kad se Alfred zabuljio u lice koje ga je progonilo cijelo to popodne, na tren je zaboravio kakvim jeposlom doao ovamo. Sad ga Lidijino pitanje podsjeti na to.

- Gospodine Clarke, pa vi ste skroz mokri! to se dogodilo? - uzviknula je Lidija uočivi kako voda curi snjegove odjeće.

Odjednom Alfredu sine. Znači, djevojka pred koju je iskočio na stazi i Betty jedna su te ista osoba.Zacrvenio se. Shvatio je da je mogao biti obazriviji, ali svejedno nije opravdavao ovakav poniavajućidjevojčin stav.

Nato se dvoje mladih, na koje je Sudbina već poloila svoje nevidljive biljege i koje je na takav čudnovatnačin povezala, zagleda jedno drugom ravno u oči. Od kakve je tajnovite sile Alfred Clarke osjetio kakoga prolaze marci, a Betty Zane uzdrhtala?

- Gospođice Boggs, ja sam dvostruko nesretan - progovori Alfred obraćajući se Lidiji, u glasu mu bijaeustar i iskren ton. - Ovaj put sam zbilja posve neduan. Upravo dolazim od kuće pukovnika Zanea, gdje seneto dogodilo, mene su poslali neka nađem Betty, uopće nisam imao pojma tko je to. Pukovnik Zane nijeimao vremena da se uputa u objanjenja. Gospođica Zane neka se odmah vrati kući i to je sve.

I ne pogledavi Betty, on se duboko nakloni Lidiji i izađe.

- Sto je rekao? - upita Betty usitnjenim, drhtavim glasom, s nje je bila nestala svaka srdba.

- Da se neto dogodilo. Niti je rekao ta niti kome. Mora odmah kući. Oh, Betty, samo da nije netko ranjen!Zato si

bila toliko neljubazna prema gospodinu Clarkeu? Za mene je on pravi dentlmen. Mogla si malko sačekatida najprije čuje njegovo objanjenje.

Betty ne odgovori već izjuri na vrata i trkom zagrabi niz stazu put glavnih vrata. Gotovo je bez daha stiglapred kuću, pred vratima je na tren stala krzmajući. Skupila je hrabrost i gurnula vrata.

Najprije ju zaslijepi jako svjetlo, odmah potom do nozdr-va joj dopre nekakav snaan vonj. Spazila jenekoliko ena iz susjedstva gdje neto doaptavaju. Bojnik McColloch i Jonathan Zane stajali su kraj sofenad kojom se gospoda Zane prigibala. Pukovnik Zane sjedio je u podnoju sofe. Sve je to Betty obuhvatilaprvim hitrim pogledom, potom, kad se pukovnikova ena odmakla u stranu, spazila je priliku na sofi,blijedo lice i crne oči koje su joj se smijeile.

- Betty - začuo se slab glas s blijedih usana.

Srce joj poskoči i kao da joj prestade tući. Mnoge su godine prole otkad je posljednji put čula taj glas, aliga nikad nije zaboravila. Bio je to njoj najmiliji glas iz djetinjstva, koji joj je dozivao slatka sjećanja nabrata i prijatelja u igri. S radosnim krikom pade kraj njega na koljena i baci mu se na grudi.

- Oh, Isaac, brate moj, brate moj! - vikala je obasipajući ga poljupcima. - Zar si zaista ti? Oh, prelijepo jeda bi bilo istinito! Bog je usliio moje molitve da nam se vrati.

Stala je grcati onom mjeavinom plača i smijeha svojstvenom enama kad im se radost prelije iz srca.

- Jesam, Betty. Ovo to vidi, to je sve to je ostalo od tvog brata - on odvrati, njeno milujući crnu glavicu tomu je počivala na grudima.

- Betty, on se ne smije previe uzbuđivati - reče pukovnik.

- Nisi me zaboravila? - apne Isaac.

- Zar da tebe zaboravim? Ne, nikad, Isaac - tiho odvrati Betty. - Sinoć sam govorila o tebi i pitala se da lisi iv. A sad, evo te ovdje! Oh, umirem od sreće!

Njezine su uzdrhtale usne i tamne oči prepune suza rječito govorile o neizmjernoj sreći.

- Bojniče, hoće li reći satniku Boggsu da dođe k nama poslije večere? Dotad će Isaac već biti u stanju dagovori, pa ćemo doznati kakve novosti o Indijancima - reče pukovnik.

- Zovi i mladića koji mi je spasio ivot, da mu se zahvalim - dometne Isaac.

- Koji ti je spasio ivot? - iznenađeno se Bettv okrene bratu, tamno joj crvenilo prelije obraze. U glavi jojbijesnu jedna pomisao na neto to bi ju moglo postidjeti.

- Da, koji mu je spasio ivot, zna se - odvrati pukovnik umjesto Isaaca. - Mladi Clarke ga je izvukao izrijeke. Zar ti nije rekao?

- Nije - jedva izmuca Bettv.

- Mladić je jako skroman. Spasio je Isaacu ivot, u to nema dvojbe. O svemu će čuti nakon večere. Sadnemoj vie zamarati Isaaca.

Bettv nasloni glavu na Isaacovo rame i nekoliko trenutaka osta nepomična. Zatim ustade, poljubi brata uobraz i tiho izađe u svoju sobu. Tamo se baci na krevet i pokua razmiljati. Nakon duga niza monotonih,dosadnih dana, danas se dogodilo toliko toga to ju je zbunilo. Dogodilo se kojeta, i to sve uzastopce, tenije stigla srediti dojmove. Najprije je kod rijeke srela nepristojnog ali zanimljivog stranca; doivjela jenapad na njezino dostojanstvo; Lidija ju je lijepo opomenula i savjetovala; opet se pojavio stranac, ovajput je iz tamnih dubina nesreće izronio na jarko svjetlo kao heroj, spasilac njezina brata. Sve su te misli unjezinoj glavi sustizale i preskakale jedna drugu, te joj je bilo nemoguće naći im nit. No, nakon nekogvremena jedna joj se misao ukopa u glavi. Htjela-ne htjela, mora priznati da je runo postupila

38

prema čovjeku kome mora dugovati vječnu zahvalnost. To se ne da ničim izmijeniti. Vječni je dunikčovjeku koji je spasio ivot njezinom najmilijem biću. A neopravdano je uvrijedila i ukorila ba togačovjeka, ba čovjeka kome duguje ivot svoga brata.

Betty bijae plahovite i napraite ćudi, ali je u njoj također bilo plemenitosti i srca na pretek. Shvativikoliko je ispala gruba i neljubazna, osjeti se veoma bijedno. Poloaj u kojem se nala ne dozvoljava jojdrugi izbor. Da, koliko god joj se ponos bunio, koliko god joj bilo mrsko da povuče izrečenu riječ, njojdrugog puta nema. Morat će se ispričati gospodinu Clarkeu. A kako će to izvesti? to da mu kae? Sjetila senjegovog hladnog i tvrdog lica koje je okrenuo od nje kad se obratio Lidiji. Zbunjena i nesretna, Bettyučini ono to bi svaka druga djevojka na njezinu mjestu učinila: pribjegne utjesi prirođenoj njezinu spolu -prepusti se gorkom plaču.

Kad se najzad isplakala, ustade, umi vrele obraze, ičetka kosu i obuče drugu haljinu, jednu bijelu koja jojje jako lijepo pristajala. Oko vrata sveza crvenu vrpcu, a u kosu zadje-nu jednu rozetu. Zaboravila je iIndijance i opasnost od njih. Kad ju je gospoda Zane pozvala da side na večeru, u njoj se već stvorilaodluka da se ispriča gospodinu Clarkeu, da mu kae kako joj je ao i kako se nada da će postati prijatelji.

Isaac Zane bio je glasovit i poznat od Potomaca pa sve tamo do Detroita i Nashvillea. Mnoge su se brinemajke na granici koristile pričom o njegovu ropstvu da uplae svojeglave momčiće to su bili naročitoskloni da sami i po svojoj volji vrljaju umama. Te večeri kad je Isaac donesen kući, cijelo je naseljeprodefiliralo kraj njega da mu zaeli dobrodolicu. Usprkos nemirnu vremenu i tamnim oblacima koji su imse nadvijali nad glavom, useljenici su slavili ovu zgodu.

Stari John Bennet, najkrupnija ljudina i najveća aljivčina u naselju, upao je u kuću i odmah zagrmio izabučao iskazujući

39

radost zbog Isaacova povratka. Bio je to pravi div-čovjek, pod njegovim se tekim koracima kuća tresla.Stao je kraj Isaacova leaja, ushićena čestita lica i Isaacu stezao ruku kao da će mu je zdrobiti.

- Drago mi je da si najzad tu, stari moj. Znao sam ja da će se vratiti. To sam uvijek tvrdio. Na cijelojrijeci nema dovoljno prokletih crvenokoaca da te čuvaju.

- Ali rekao bih ja da im je ipak polo za rukom da ga poprilično dugo dre - upade Silas Zane.

- A sad evo heroja - reče pukovnik, jer je tog trena uao Clarke, praćen satnikom Boggsom, bojnikomMcCollochom i Jonathanom. - Ima li kakvih znakova od Wetzela ili Indijanaca?

- Nema Indijanaca na ovoj obali - odvrati bojnik McColloch.

- Gospodine Clarke, po vama se ne bi reklo da shvaćate kakva ste vana ličnost postali - reče pukovnikZane. -Mojoj sestri niste ni rekli kakvu ste ulogu odigrali u spaavanju Isaaca.

- Zato to je moja zasluga u tome jako mala - odvrati Alfred. - Treba najvie zahvaliti vaem crnom psu.

- Ja drim da vam je prvi dan u utvrdi ispao veoma sretan i da predstavlja dobar znak da ćete ostvariti onozbog čega ste doli na Zapad.

Alfred se primače sofi. - Kako ste? - upita on Isaaca.

- Hvala vam, sad mi je dobro - odvrati Isaac toplo steuŤ ći Alfredovu ruku.

- Drago mi je to se lijepo oporavljate. Vjerujte mi, kad sam vas izvukao iz vode mislio sam da je s vamagotovo.

Isaac je leao na sofi, glavu i pleća podupro je mnogobrojnim jastucima. Od sve braće, on je bio najljepi.Lice njegovo, iako nagrdeno mukama to ih je podnio, bilo je čudnovato slično Bettvnu; imao je istovisoko čelo, ravne obrve i tamne oči,

40

pa i ista usta, iako su mu usne bile jače i liene one mekane crte koja je davala toliko ljupkosti Bettvnuliku.

Na vratima se pojavi Betty koja na tren neodlučno zas-ta spazivi tolike mukarce. U svojoj je bijelojhaljini predstavljala tako finu sliku da je odudarala od ostale okoline. I samom je Alfredu prva pomisaobila kako takva čarobna pojava ne pristaje među grube useljenike odjevene u otrcano i isprljano ruho odjelenje koe, opasane noevima i tomahavcima. Pukovnik priđe sestri, zagrli je oko struka i okrene seClarkeu, očiju ozarenih ponosom.

- Betty, hoću te upoznati s herojem dana, gospodinom Alfredom Clarkeom. Ovo je moja sestra Betty.

- Danas sam već dvaput imao zadovoljstvo da sretnem gospođicu Zane - odgovori Alfred.

- Dvaput? - Pukovnik se okrene sestri. Ona ne odgovori, samo se oslobodi njegova zagrljaja i priđeIsaacu.

- Najprije sam je sreo na stazi uz rijeku, ali nisam znao tko je ona - uze Alfred objanjavati. - Imao samizvjesnih potekoća da ju zaustavim i odvratim od nakane da ide u Fort Pitt ili kamo se već bila uputila.

- Ha-ha! Da, znam, kad ona potjera konja, teko ju je zaustaviti - od srca se nasmije pukovnik. - Clarke,valja vam znati da ovdje imamo neke izvrsne jahače. Jeste li čuli za skok bojnika McCollocha?

- Čuo sam gdje ga spominju, ali bih volio čuti cijelu pripovijest. I meni su konji mili, a mislim da nisamba nevjet u jahanju. Samo, sad mi se čini da moram promijeniti miljenje.

- Krasan je onaj konj na kojem ste doli iz Fort Pitta -primijeti bojnik. - Ja bih volio imati onakvog.

- Hajde, pridite svi blie da čujemo to će nam Isaac ispripovijedati - reče pukovnik.

- Nemam bogzna to ispričati - započe Isaac, glasom jo uvijek slabim i tihim. - Na alost, imam neke loevijesti, ali

ću vam ih reći na kraju. Dakle, ove bih godine navrio deset godina ropstva kod Wyandota. No, u ovomposljednjem periodu od skoro četiri godine nisu loe postupali sa mnom, ugodnije mi je bilo no to stemislili. Po svoj prilici svi znate zato su me drali u ropstvu toliko dugo. Po elji indijanske princezeMveerah godinama su me salijetali da postanem njihov suplemenik, oenim Bijelog drala, kako oni zovu

Mveerah, i postanem jedan od poglavica plemena. Na ovo nikad nisam htio pristati, ali sam se čuvao dane izazovem njihov bijes. Bilo mi je dozvoljeno da slobodno hodam po logoru, ali se na mene neprekidnobudno motrilo. I sad bih bio tamo, da se u mene nije uvrgla sumnja da Hamilton, britanski guverner,sprema plan da s Huronima, Shavvneejima, Delawarejima i drugim plemenima zada smrtni udarackolonistima du rijeke. Mjesecima sam pratio kako se Indijanci pripremaju na pohod dosad neviđenihrazmjera. Na kraju, doznao sam od Mveerah da moje sumnje nisu neosnovane. Pruila mi se povoljnaprilika za bjekstvo, iskoristio sam je i strugnuo. Pobjegao sam progoniteljima, vrsnim trkačima, pa čak isamoj Odapetoj Strijeli, koji me pogodio u rame. Tri-četiri dana strane sam muke podnio, hranio sam setravom i korijenjem, kad sam stigao na obalu rijeke bio sam na kraju snaga. Gurnuo sam jedno deblo uvodu i pokuao prijeći na drugu stranu. Kad sam vidio naeg starog psa i uočio da je i on mene opazio, znaosam da sam spaen, samo ako jo malo izdrim. Jo jednom sam pomislio da je sa mnom svreno u času kad jeovaj mladić uperio puku na mene. Nisam bio u stanju da mu doviknem tko sam.

- Zar ste htjeli pucati? - upita pukovnik Clarkea.

- Pomislio sam da je Indijanac, ali sam na sreću na vrijeme uočio greku.

-Jesu li se Indijanci zaputili ovamo? - upita Jonathan.

- To ne znam. Sada su Wyandoti jo uvijek kod kuće. Ali znam da će Britanci i Indijanci zajednički napastinaselja

42

kolonista. Moda za mjesec, moda za godinu, ali je sigurno da će doći do toga.

- I taj je plan maslo Hamiltona, trgovca skalpovima - s gnuanjem će pukovnik.

- Indijanci imaju izvjesna prava. U mnogočemu se slaem s njima. Mi smo ih opljačkali, iznevjerili ih inismo se drali ugovora to smo ih sklapali s njima. Lula i Wingenund naročito su ogorčeni na bijelce. Ashvaćam i Ratara. On bi dao sve to ima za Jonathanov skalp, a svako bi pleme dalo po stotinu svojihnajboljih ratnika za Vjetra Smrti, kako oni zovu Lewa Wetzela.

- Jesi li vidio Crvenu Lisicu? - upita Jonathan koji je sjedio kraj vatre i po svom običaju utio. Od svihZaneovih, bio je najdivljiji i najsmioniji. Ponajvie je izbivao u umi, ne radi ubijanja Indijanaca, kao to jeto činio Lew Wetzel, nego iz čiste ljubavi prema ivotu na otvorenu. Kod kuće je redovito bivao zamiljen iutljiv.

- Da, vidio sam ga - odvrati Isaac. - On je Shawnee, jedan od njihovih poglavica i jedan od najvećihboraca u tom plemenu ratnika. Zatekao sam ga u Indian-headu, jednom od sela Wyandota, kad sam ondjebio posljednji put. Bio je na čelu dvije stotine ratnika.

Taj je Indijanac gad. Wetzel i ja ga znamo. Zakleo se da će nae skalpove objesiti pred svojim vigvamom-reče Jonathan.

- Zato se okomio na tebe? - upita pukovnik. - Za Wetzela ne pitam, on je svim Indijancima dumanin.

- Prije nekoliko godina, Wetzel i ja nali smo se u lovu na rijeci, na jednom mjestu zvanom Girtv’s Point, itu naidemo na tragove petorice Shawneeja. Ja sam bio za to da se vratimo kući, ali Wetzel nije htio ni

čuti. Krenuli smo za Indijancima, nali smo ih nakon to se smračilo, napali ih i pobili tomahavcima. Samonam je jedan pobjegao, ranjen, ali nismo mogli poći za njim. Naime, u njegovu logoru nađosmo

smrtno ranjenu bijelu enu, koju su oni vodili sa sobom. Kad smo ih napali, jedan od tih crvenih đavolaraskolio joj je glavu. Učinili smo sve to smo mogli da joj spasimo ivot, ali uzalud. Umrla je i tamo smo jui zakopali. Indijanci su bili ratnici Crvene Lisice, vraćali su se kući sa zarobljenicima. Otprilike godinudana kasnije od jednog Indijanca prijatelja doznao sam da se Crvena Lisica zakleo da će nas poklati.Siguran sam da će se naći među vodama napada na nas.

- Doivljavamo uasno teka iskuenja - reče pukovnik. - Ovo su zbilja muke na kojima se poznaju junaci.No, uvjeren sam da nije daleko vrijeme kad će Indijanci biti protjerani preko granice.

- Je li indijanska princeza lijepa? - upita Betty Isaaca.

- Gotovo ne zaostaje za tobom, Betty - odgovori Isaac. -Visoka je i za Indijanku neobično svijetle puti.Ali, kazat ću ti o njoj neto daleko interesantnije. Otkrio sam ljubomorno čuvanu tajnu o porijekluMveerahine majke. Tarhe je sa svojim Huronima ranije ivio u Kanadi, u okolici jezera Muskoka, na rijeciMoon. Stari su ratnici puni krasnih priča o ljepotama tog kraja. Tarhe je bio zarobio neke putnikeFrancuze, među njima jednu enu, neku La Durante. ena je sa sobom vodila kćer, prekrasnu djevojčicu.Indijanci pustie sve zarobljenike, osim te djevojčice. Kad je ona odrasla, Tarhe ju je oenio. Mveerah jenjihovo dijete. Jednom je prilikom Tarhe bio u Detroitu sa enom i tamo naidoe na jednog starog Francuzakoji poludi čim je spazio enu i stade tvrditi da mu je to kći. Tarhe vie nikad ne ode među bijelce. Etovidi, Mveerah po majci potiče iz ugledne francuske obitelji. Onaj je stari Francuz bio nekakav vitez LaDurante, Mveerahin djed.

Voljela bih je vidjeti, ali mi je svejedno mrska. Čudno ime su joj nadjeli.

- Nazvali su je Bijelim dralom, rijetkom i lijepom pticom. Ja jo nikad nisam vidio takvu pticu. Huroni seod pamtivijeka klanjaju toj ptici i slave njezino ime.

AA

- Mislim da smo za večeras dosta izmorili Isaaca - reče pukovnik. - Iscrpljen je. A sad, bojniče, ispričajIsaacu, Betty i gospodinu Clarkeu kako si ono skakao niz liticu.

- Ja sam čuo Indijance gdje pričaju o tom skoku - reče Isaac.

- Bojniče, s kakve ste litice skakali s konjem? - upita Alfred.

- Jeste li vidjeli onu liticu to se izbočila s brijega na drugoj obali potoka? S toga je mjesta pukovnik Zaneugledao dolinu i odatle sam ja skočio s konja. No, ni do danas nisam sam sebe dokraja uvjerio da sam tozaista učinio. Često gledam liticu i dvojim. Ali Indijanci, pukovnik Zane, Jonathan i Wetzel tvrde kako suto svojim očima gledali, pa tako i ja to primam kao činjenicu - reče bojnik.

- Nevjerojatno! - začudi se Alfred. - Ne znam kako mogu čovjek i konj skočiti u onakav ponor i ostati ivi.

- Ba tome se svi mi i danas divimo - reče pukovnik. -Vidim da ja moram ispričati kako je to bilo. Ovdjeimamo dosta boraca i stvaralaca povijesti, ali nemamo pripovjedača.

- Jedva čekam da to čujem - reče Clarke. - A i da vidim toga Wetzela, čija je slava doprla do moje kuće udalekoj Virginiji.

- Zelja će vam se ubrzo ispuniti, to je sigurno - odvrati pukovnik i nastavi: - A sad, čujte kako je bojnikMcColloch ludo spasio ivot skokom s brijega Wheeling. Ima tome već godina dana, Indijanci su biliopkolili utvrdu, a bojnik se bio probio kroz njihove redove i otiao u Short Creek. Sutradan ujutro vratiose sa četrdeset jahača. Odvano su usmjerili ravno na kapiju i svi se domogoe utvrde osim bojnika koji jehrabro čuvao zalede. Iako mu je kapija bila tako reći nadomak ruke, vidio je da ne moe do nje jer bi senaao pod vatrom Indijanaca koji su bili pourili da pojačanju spriječe ulazak u utvrdu. Okrenuo je svogpastuha i zagnao stazom to vodi iza utvrde prema vrhu brijega. Za njim se natisnula

gomila Indijanaca koji su se paklenski derali. Staza vodi kraj same ivice litice. Vidio sam bojnika gdje seokreće i mae nam pukom, očito da nam da do znanja neka se ne brinemo za njega. Odjednom je na samomvrhu brijega zaustavio konja nečim kao iznenađen. Odmah sam shvatio to mu se dogodilo. Bojnik jenaletio na drugu skupinu Indijanaca, koja je bila poslana da presretne pojačanje koje nam je stizalo. Izaista, tren kasnije začusmo njihovu slavodobitnu dreku, spazismo ih gdje se prebacuju od jednog dodrugog stabla, polako steu obruč oko nesretnog bojnika, nitko od njih ne puca. Bili smo skamenjeniuasom, bespomoćno smo stajali i stezali puke koje su nam tog trena bile beskorisne, čekali ono to sečinilo neizbjenom sudbinom naeg prijatelja. Ali, gdje bi se bojnik dao! Dobro znajući da za Indijancepredstavlja uđenu lovinu, bilo mu je jasno da mu je svaka smrt bolja od torture, deranja na ivo ispaljivanja na lomači to ga očekuje od ruku nemilosrdnih crvenokoaca. Stoga se odlučio za očajničkumogućnost, uhvatio se končića nade. Vidio je gdje mu se neprijatelji vjeto primiču, prebacujući se odkamena do stabla, od stabla do grma, puu među bunjem, sve su mu blii. S triju strana primicali su mu seomraeni dumani, a s četvrte je zjapio ponor. Bez ikakva oklijevanja, neustraivi bojnik podbode konjaprema provaliji. To uzbuđenje nikad neću zaboraviti! Tri stotine Indijanaca umuklo je kao jedan kadspazie to bojnik kani. Mi iz utvrde zurili smo kao omamljeni. Plemeniti pastuh poskoči jednom-dvaput, pase visoko prope na stranje noge. Kratak je čas prekrasna ivotinja stajala kao otisnuta na plavoj pozadinivedra neba, crna griva mu se uzvijorila na vjetru, visoko je podigao glavu, prednjim nogama parao zrak,pa se potom sunovratio, odozdo dopre prasak, podie se oblak praine, začu se krenje borovih grana. Iz grla

Indijanaca dolje izvio se jedan jedinstveni urlik, dok su oni gore pojurili put ivice litice. S krikovimadivljenja i osvetničkog bijesa

pokazivali su u crnu dubinu u koju su se i konj i jahač survali da bi izbjegli daleko okrutnijoj smrti. Onaje stijena visoka oko tristo stopa, strmina je ispod nje mjestimično okomita. Naravno, to smo drugo moglimisliti, doli da bojnik lei sav zdrobljen i polomljen na stijenama? Zamislite na delirij oduevljenja kadsmo opazili neustraivog vojnika i konja njegovog gdje izbijaju iz bunja to je obrubilo podnoje stijene,prelaze potok i u galopu stiu u zaklon utvrde!

- Moralo je biti divno! Divno! - uzvikne Isaac kome su se krijesile oči. - Sad se ne čudim to su teIndijanci nazvali Letećim Poglavicom.

- Da nije skočio ravno u gusto borje nekih trideset stopa ispod vrha, sad ne bi bio iv - reče pukovnik. - Topouzdano tvrdim. Bilo kako bilo, time nije ničim umanjeno njegovo junatvo. Nije imao vremena da biramjesto kamo će skočiti. Naprosto je ugrabio priliku koja mu se ukazala i sve se dobro svrilo. Taj ćenjegov skok ivjeti u predaji dokle god stoji ona stijena tamo prijeko kao spomenik McCollochova skokaza spas ivota.

Pukovnikovu je pripovijest Alfred sasluao s velikom panjom. Kad je pukovnik zavrio, mladić nita nereče, samo mu je srce jače tuklo i sav je bio proet potovanjem prema junaku koji je izvrio onakav podvig.Alfred je potivao hrabrost iznad svih ostalih ljudskih vrlina. Divio se jednostavnosti ovih ljudi sa granicekoji su, kako je on mislio, izvodili predivne pothvate i smione bravure kao od ale, uzimajući ih kaosastavni dio svoga svakodnevnog ivljenja. U jednom je jedinom danu doivio vie uzbuđenja nego zacijelog dotadanjeg ivota. Pomiljao je kako će mu se elja za ivotom u divljini i neprekidnim uzbuđenjimaispuniti jo mnogo prije no to nauči da bude koristan u svojoj novoj sredini. Jo pola sata je ostao međunovostečenim prijateljima, ali je malo sudjelovao u razgovoru, samo je mirno sjedio i iz prikrajkapromatrao mijenu izraza na Bettvnu licu i sluao

dogodovtine to ih je pričao pukovnik. Na kraju je ustao i oprostio se sa svojim domaćinom kome je zaelioda mu se brat, koji je dotle zaspao, to bre i bolje oporavi. Okrene se prema vratima i spazi Betty koja muse ispriječila na putu.

- Gospodine Clarke - reče ona pruajući mu svoju malu, tek ovla uzdrhtalu ruku - elim vam reći… ovaj…da se kajem zbog onoga to sam danas kazala kod Lidije. Bila sam brzopleta i nepristojna. Spasili stemoga brata. Bit ću vam na tome do groba zahvalna. Beskorisno je da vam se riječima zahvaljujem.Nadam se… nadam se da ćemo biti prijatelji.

Alfredu je bilo teko oduprijeti se caru njezina utiana glasa, njezinih tamnih očiju to su se srameljivim, aliipak i odvanim pogledom dizale put njegovih. No, bio je duboko uvrijeđen. Toboe je previdio njezinuprijateljski pruenu ruku i odgovorio joj hladnim glasom:

- Drago mi je to sam mogao biti u nečemu koristan, ali vi precjenjujete ono to sam učinio. Siguran sam dase va brat ne bi utopio i da nije bilo mene. Nikakvu mi zahvalnost ne dugujete. Laku noć.

Tren je Betty zurila nepomično u vrata na koja je Alfred iziao, i tek onda shvatila da je njezin pokuajpribliavanja odbijen uljudno ali hladno. Osjetila je da je u stvari dobila pljusku. Elizabethi Zanedogodilo se ono to se činilo nemogućim. Kada je dola k sebi od prvog zaprepatenja, najprije se nekakotjeskobno nasmijala, ali joj se ubrzo obrazi zaarie i ona se ogleda da vidi je li jo netko zapazio to se s

njom dogodilo. Nitko nije međutim obraćao pozornost njoj i ona duboko uzdahne s olakanjem. Pljuska jesama po sebi veliko zlo, a kamoli da k tome ima i svjedoke! To bi ipak bilo preveliko ponienje. Oči jojusplamtjee kad se sjeti prezira na Clarkovu licu i kako ona nije bila dovoljno pametna da ga uoči navrijeme.

- Tige, hodi amo! - začu se pukovnikov glas. - Sta je tom psu? Pas je bio kraj vrata, njuio je oko sipa napragu. Prijeteći se nakostrijeio. Zareao je tiho, potom dvaput zalajao.

Ljudi u sobi začue tihe korake vani. Čas kasnije vrata se raskrilie i jedna visoka prilika stupi unutra.

- Wetzel! - uzvikne pukovnik.

Cijelo drutvo umukne, sve se oči uperie u pridolicu.

I zaista, ovaj je svojom spodobom zasluio da ga se paljivo zagleda. Krupnim je koracima uao u sobu,dugu je puku naslonio na kamin, i stao ispred vatre ireći ruke put nje. Od glave do pete sav je bio uresama i perlama ukraenoj jelenjoj koi koja je nosila jasne znakove dugih i tegobnih lutanja. Ruho mubilo tu i tamo poderano, mokro i oblijepljeno blatom. Bio je to silno građen mukarac, est stopa visok,ravan kao strijela. Po njegovim se irokim plećima i miićavim, ali ne debelim rukama i nogama vidjelo daje čovjek od snage i djela. Duga kosa njegova, crna poput gavranova krila, pala mu je na sama pleća.Okrenuo se i svjetlo zasja na njegovu licu. Bilo je to lice koje se pamti, spokojno, hladno i tvrdo, kao izgranita. Najupadljivije na njemu bilo je njegovo neobično bljedilo i oči ledeno crne i prodorne topodsjećaju na bodee.

- Ako ima kakve loe vijesti, van s njima - nestrpljivo mu dovikne pukovnik.

- Nema potrebe da se uzrujava - odvrati Wetzel, pa se ovla nasmijei spazivi Bettvno uplaeno lice. - Neboj se, Betty. Crvenokoci su miljama daleko odavde, uputili su se prema naselju Kanawha.

GLAVA 3

Nakon događaja to ih opisasmo u prethodnoj glavi, uslijedie mnogi tjedni predaha. Useljenici su sijalikukuruz, nje-li penicu, cijelo su proljeće i ljeto rintali na svojim poljima a da ni jednom ne začuestrahotni bojni krik Indijanaca. Pukovnik Zane, koji je svoj čin dobio u vojsci gdje je sluio podkomandom lorda Dunmorea, otiao je tijekom ljeta u Fort Pitt kako bi tamo dobio ljude za pojačanjegarnizona. Svi su mu napori bili uzaludni. Vratio se rijekom, u drutvu nekoliko obitelji koje su se bileuputile u Fort Henry. među tim pionirima naao se i jedan pastor koji je radnim danom bio poljodjelac, anedjeljom je propovijedao Riječ Boju onima to bi se okupili u saboritu.

Alfred Clarke bio se smjestio u utvrdi, u sobici to mu je pripadala kao vojniku garnizona. Njegovedunosti, kao pripadnika garnizona, bile su veoma lake i jednostavne. U dvadeset i četiri sata imao jejednu dvosatnu straarsku smjenu. Tako je imao vremena na pretek da se upozna s useljenicima i njihovimobiteljima.

S Isaacom je sklopio čvrsto prijateljstvo. Mnoge su sate zajednički proveli u pecanju na rijeci i u lutanjuumom nedaleko od utvrde, jer pukovnik nije dozvoljavao bratu da se puno udalji. Alfred je postao redoviti rado viđen gost u kući pukovnika Zanea. Betty je viđao svakodnevno, ali je jaz među njima ostao.Ljubazno su se odnosili kad god bi ih prilika sastavila, ali bi Betty ponajčeće po ovim ili onim izgovorom

napustila sobu kratko nakon njegova dolaska. Alfred je alio to se onako nesmotreno poveo za svojimpovrijeđenim osjećajima, sad bi bio sretan da se moe sprijateljiti s njom. Ali mu ona nije davala prilike.Izbjegavala ga koliko je god mogla. Alfred pak, premda je brzo padao pod utjecaj Bettvna lijepa lica,premda mu je udnja da se nade u njezinoj blizini postala

50

gotovo neodoljiva, u svom ponosu nije htio popustiti. Mnoge je ljetne večeri proveo na stepenicamaispred pukovnikove kuće, gdje je ili puio svoju lulu ili se igrao s djecom. Bio je rijetko paljiv i strpljivsluač, ali, iako se smijao zgodama to ih je pripovijedao pukovnik Zane i neumorno sluao Isaacove priče onjegovu ivotu među Indijancima, sigurno ne bi toliko koristio pukovnikovu gostoljubivost da nije bilonade da će vidjeti Betty. Ukoliko ju ipak kojom prilikom ne bi ni na tren vidio, odlazio je nezadovoljan imrzovoljan. Nedjeljom je odlazio na misu u saboritu i sluao umiljat Bettvn glas koji je vodio kor.

U utvrdi je bilo vie djevojaka Bettvne dobi. Svima je njima Alfred bio omiljen. Toliko se razlikovao odostalih mladih ljudi sa granice, da su ga svuda primali s dobrodolicom. Djevojke u zabiti ne razlikuju semnogo od djevojaka u gusto naseljenim i civiliziranim krajevima. Njima se dopao njegov muevan istup,otvoreno i ljubazno dranje, a kad je tim odlikama pridometnuo potovanje, panju i ugladenost na koju ovedjevojke nisu bile navikle, nije čudo da ih je sve osvojio. Prema svojim znanicama bio je paljiv,posjećivao ih je, vodio ih u etnje i na jahanje, ali se među njima ne bi nala ni jedna koja bi s pravommogla pomisliti kako mu je posebno draga.

Djevojke, međutim, uočie kako on nikada ne prilazi Bet-ty nakon mise, ili bilo kojom drugom prilikom, tesu se tome čudile i o tome međusobno kojeta naklapale, jer je Betty smatrana prvom ljepoticom krajine,ali su se uz to i radovale. To su Betty i dale do znanja onim sitnim znacima i znalačkim osmijesima ukojima su djevojke majstori, a ona se osjećala duboko povrijeđena, iako je hinila indiferentnost. Na krajuje počela vjerovati da iznad svega mrzi onoga koji je sve to izazvao.

Sto bi se dogodilo da su se stvari i dalje odvijale ovim tijekom, to pisac ne bi znao reći. Po svoj prilici,da se milostiva

Sudbina nije odlučila umijeati u ovu igru, Betty bi i dalje smatrala da Alfreda mrzi iz dna due, a pisacnikad ne bi imao priliku napisati ovu priču. Ali Sudbina se umijeala, i jednog je dana za rane jesenidovela do incidenta koji je promijenio cjelokupni svijet dvoje mladih.

Bilo je to jednog popodneva, kako već rekosmo rane jeseni, ili babina ljeta. Betty, praćena svojim psom,bila je odlutala uzbrdo u umu. S vrha brijega lijepo se vidjela rijeka kako vijuga udalj, nad njezinim sevodama dizala prozračna, plavkasta, pahuljasta maglica. Suma kao da je bila ognjem planula. Na sve jestrane usplamtjela prekrasnim bojama -utilom topolova lića, smeđom bojom s bijela i crna hrasta,crvenilom i grimizom s javora, zelenilom s bora i kukute. Nad njom slegla se tiina tek tu i tamoporemećena karakterističnim, plačnim cvrkutom ptica to se ujesen okupljaju poradi hodočaća put dalekajuga.

Betty je oboavala umu, poznavala je svaku vrst stabla. Znala je i voljela i divovski crni hrast glatkeulatene kore i debelih grana, i orah isprugane, grube kore i bodljikavih či-čaka, i hikori* veličanstvenevisine i ljuskave kore. Mnogo se puta divila jasici i njezinu uzdrhtalu, treperavu liću. Danas, dok je etalaumom, njezina je se ljepota naročito dojmila. Na malim osojnim čistinama, razbacanim po umi, tamo-amo, bilo je posvukuda svakakva cvijeća.

Orahovi su čičkovi pucali. Betty se popela na jednu stijenu i posegnula za granom oraha, ali je utoizgubila ravnoteu i pala. Pri tom joj se desna noga nespretno iskrivi pod njom, osjetila je otar bol i krikjoj se ote iz usta. Ustala je i oprezno poloila stopalo na tlo te pokuala prebaciti teinu na nj, ali to izazvanovu prodornu bol. Odvezala je i skinula mokasinu i vidjela da joj je gleanj stao oticati. Znajući da ga jeuganula i svjesna ozbiljnih posljedica takve povrede,

* Hikori-orah - vrsta tvrdog sjevernoameričkog drveta iz roda oraha (vrlo upotrebljivog za izradu skija)

obuze ju jad. Opet je pokuala zakročiti i teinu prebaciti na povrijeđenu nogu, no jo jača bol prisili ju daodustane od takve nakane. Spustila se kraj jednog stabla, naslonila na nj glavu i stala razmiljati kako će seizvući iz ove nezgode.

Utvrda, koja joj je bila tako reći pred nosom, i do koje je trebalo samo sići travnatom padinom, činila jojse sada neizmjerno dalekom. Gledala je i gledala, ali nigdje ive due na vidiku. Dozvala je psa. Sjetila seda je bio krenuo za jednom vjevericom i sad ni njemu nije bilo nigdje traga. Na njezin se poziv nijeodazvao. Da joj je bar Tige tu, mogla bi ga poslati po pomoć. Stala je dozivati put utvrde, ali jeudaljenost bila prevelika da bi ju tkogod mogao čuti. Od stijene to se dizala njoj slijeva odbijala se ivraćala jeka njezine vike, kao da joj se ruga. Sad se već ozbiljno zabrinula, suze su joj stale silaziti nizobraze. Od boli u glenju, od straha da će ostati sama u samotnoj umi kad padne mrak i da ju moda dugoneće naći, njezin je obično hrabar duh klonuo. Prepustila se potoku suza i jadu.

Zapravo je prolo svega nekoliko minuta - koje se njoj učinie satima - kadli začu kako joj se iza ledapribliavaju mekani koraci mokasina po mahovini. Uspravila se uz krik radosti, okrenula glavu i ugledalazaprepateno lice Alfreda Clarkea.

Vraćajući se iz lova u umi, naletio je na nju a da ju nije ni opazio. Jednim je pogledom obuhvatio rasutocvijeće kraj nje, malu prevrnutu mokasinu, njezino ojađeno, suzama umrljano lice i shvatio da se Bettynalazi u gadnoj nevolji.

Zbunjena i potitena, Betty ponovno klone u podnoju stabla. Vie bi voljela da ju je u ovakvoj nesrećizatekao sam Girty ili koji član njegove razbojničke bande crvenokoaca, nego ba taj mladić. Ba kad senala u takvoj tegobi, mislila je, treba joj se od svih ljudi iz utvrde naći upravo onaj koga bi najmanjepoeljela za svjedoka svoje nevolje.

- Gospođice Zane! - uzvikne Alfred, poto je časak krzmao - to se to, zaboga, dogodilo? Jeste liozlijeđeni? Mogu li vam pomoći?

- Nije nita-odvano će Betty, pobere svoje cvijeće i mokasine s tla, pa polako stane na noge. - Hvala vam,ali mi nikakva pomoć ne treba.

Njezin hladan ton pogodi Alfreda i on se već okrenuo da pođe kadli u magli uhvati njezin pogled. U hipustane. Zagledavi se bolje u njezino lice uvjeri se da djevojka estoko pati i da se svim silama bori da toprikrije.

- Ali ne, hoću vam pomoći. Siguran sam da ste se ozlijedili. Naslonite se na moju ruku - reče on mirno.

- Molim vas, dozvolite mi da vam pomognem - on odmah proslijedi primičići joj se blie.

Ali ga Betty ponovno odbije. Nije mu čak dopustila ni da uzme cvijeće iz njezina naručja. Nakon nekolikomučnih ko-račaja, stade i podie bolnu nogu s tla.

- Ne smijete vie učiniti ni koraka - on će odlučno budući je primijetio kako je ona naglo problijedila. -Ičaili ste gleanj i sad se bespotrebno mučite. Dozvolite mi da vas ponesem.

- Oh, ne, ne! - uzvikne Betty tjeskobno. - Mogu ja sama. Nije ba… toliko daleko.

Nastavila je mučno i sporo koračati, ali je nakon nekoliko koraka morala opet stati i ovaj put joj se iz grlaotee mukao jauk. Malo se zanjihala i gotovo bi pala da Alfred bre-bolje ne ispusti puku i ne uhvati je navrijeme.

- Hoćete li… molim vas… otići da mi nekoga… dovedete? - apnula je nemoćno u isti mah gurajući ga odsebe.

- Besmislica! - ogorčeno prasne Alfred. Zar sam vam toliko odvratan da ćete radije pričekati ovdje itrpjeti pola sata due, nego da vam ja pomognem? Pa, molim vas, ovo je samo zbog usluge. Nemojtemisliti da mi je toliko stalo da vas ponesem. Naprotiv, mislim da ćete mi biti prilično teki.

Izgovorio je to tvrdim, ljutitim glasom, bio je duboko uvrijeđen to ona ne eli prihvatiti čak ni takav sitanznak panje s njegove strane. Betty tiho, napola prigueno zajeca, s toliko jada i alosti, da njemu srcepopusti. Napokon, ona je samo dijete. Okrenuo se i opazio da joj suze potokom liju niz obraze. Uz kletvuupućenu tvrdoglavosti mladih ena općenito, a ove ovdje posebno, priskočio je k njoj i prije no to mu sestigla oduprijeti zgrabio ju je u naručaj, zajedno sa svim njezinim cvijećem, podigao i krenuo brzimkoracima put utvrde.

Iznenađeno i ljutito Betty krikne, časkom se bijesno trza-la, da bi se najednom mirno opustila na njegovimrukama. I njegova je ljutina sada splasnula, počeo je sam sebe koriti. Pogledao je crnu glavicu to mu jepočivala na ramenu. Vjetar joj je mrsio vranu kosu koja joj je skrivala lice, u uvojcima padala na njegovegrudi, milovala mu obraze i dodirivala usne. Dodir tih miomirisnih vlasi bio je nalik kakvu njenumilovanju. Skoro nesvjesno pritisnuo ju je jače na grudi. U njemu je stala rasti slatka, luda čenja, iao jekao obnevidio, svjestan samo dragocjena tereta to ga nosi, svjestan da je zauvijek nestalo neizvjesnosti,sada je znao da ju ljubi. U takvu kovitlacu uzbudljivih misli siao je nizbrdo i stigao do pukovnikove kuće.

Crnac Sam, koji izađe iz kuhinje, čim ih spazi, samo ispusti vedro i smjesta otrča u kuću. Kad je Alfredstigao do vratiju već su mu u susret urili pukovnik i Isaac.

- Pobogu! to se dogodilo? Je li ranjena? Oduvijek sam se bojao nečeg takvog - uzbuđeno će pukovnik.

- Ne trebate se toliko uzbuđivati - odvrati Alfred. -Samo je ičaila gleanj, pa kad je pokuala hodati tolikoju je boljelo da se obeznanila te sam ju morao ponijeti.

- Samo to? - upita gospođa Zane koja je također izala. - Uasno smo se uplaili. Sam je kao pomamanutrčao u kuću i stao neto jezivo bulazniti… reče da je Betty mrtva.

I

55

- Smijeno! Pukovniče, taj va sluga uvijek izmilja koje-tarije čim je o meni riječ - reče Alfred unosećiBetty u kuću.

- Ne dopadate mu se. Ali, vi se nemojte na njega obazirati. Stari, a moda mu se i mi previe rugamo. Jakoste nas zaduili - odvrati mu pukovnik.

Betty su poloili na sofu i povjerili je znalačkim rukama gospođe Zane koja utvrdi dijagnozu - djevojka jeuganula gleanj.

- Dobro, Betty, barem će mirovati nekoliko dana - reče gospoda Zane pomalo aljivim tonom dok je pipalagleanj.

- Alfrede, ti si nam doao kao kakav anđeo spasitelj, toliko si nas zaduio da naprosto ne znam kako da ti seoduimo - reče Isaac.

- Ah, sve u svoje vrijeme. Sada ne brini za to - naali se Alfred, pa ivo doda, okrećući se ostalima: -Ispričavam se to se nisam obazirao na elju gospođice Zane da joj ne pomognem. Znam da je to najmanjeto sam mogao za nju učiniti. Uvjeren sam da joj je moja nasilnost pritedjela veće boli. ^

- to je to rekao, Betty? - upita Isaac sestru, kad je za Alfredom zatvorio vrata. - Zar nisi htjela da tipomogne?

Bettv ne odgovori. Sjedila je na sofi, a gospoda Zane drala joj je malenu golu nogu i sipala vruću vodu naotečeni i pomodrjeli gleanj. Djevojci su usne bile beskrvne. Trepnu-la je svaki put kad joj je gospođaZane dotakla gleanj, ali nije ispustila ni uzdaha.

- Bettv, da li te jako boli? - upita ju Isaac.

- Da li me boli? to misli da sam od kamena? Zna se da me boli - odvrati Bettv. - Voda je vrela. Bessie,zar mi ne bi pomogla hladna voda?

- Oprosti, neću te zadirkivati - reče Isaac uzimajući ses-trinu ruku. - Bettv, moram ti reći da i ti i ja mnogotoga dugujemo Alfredu Clarkeu. Jo ću ti neto reći po čemu će znati koliko mu toga duguje. Sjeća li se kadti je ona tvoja

Sf,

rida junica pobjegla? Bilo je to prolog mjeseca. Clarke ju je gonio cijeli dan i konačno ju uhvatio negdjeu umi. Zamolio me neka kaem kako sam ju ja uhvatio. Meni se čini da se zbog nečega on tebe boji. eliobih da vas dvoje postanete dobri prijatelji. On je zaista jako fin čovjek.

Usprkos boli to ju je podnosila, Betty se do uiju zacrveni na bratove riječi. Brat, pak, kao i svaki bratslijep za sve to se sestre tiče, nastavio je kovati u zvijezde svoga prijatelja.

Tjedan ili vie dana Betty nije mogla maknuti od kuće, te je za ove prisilne dokolice imala dovoljno

vremena da razmilja i preispituje svoje zbunjene osjećaje i duu.

Sobica koju je Betty nazivala svojom gledala je na rijeku i utvrdu. Djevojka je najveći dio danaprovodila leeći kraj prozora, trudeći se da čita iz svojih omiljenih knjiga, ali joj je pogled često lutao konom spokojnom prizoru, rijeci to je mirno tekla, drveću to se stalno mijenjalo i panjacima na kojima sublaeno pasle crvene i bijela krave. Ili bi pak odsutnim, snenim pogledom pratila let vrana preko brda iskladno kruenje sokola na aurnom nebu, nalik bijelu jedru to se gubi na ljetnom moru.

Ali, u dui njezinoj nije bilo spokojstva koje je vladalo onim prizorom. Mučila ju je i draila svijest oizvjesnoj promjeni osjećaja prema Alfredu Clarkeu, o promjeni koju jo nije znala točno odrediti. Zatotako često razmilja o njemu? Točno, spasio je ivot bratu. Da, ali mora sebi priznati da to nije razlognjezina razmiljanja. Koliko se god trudila, nikako da odagna misli o njemu. Po tisuću se puta neprestanoprisjećala časa kad ju je podigao na ruke kao da je kakvo dijete. Neto bi ju nejasno marnulo oko srca kadgod bi se sjetila snanog, ali ipak i blagog stiska njegovih miica.

Sa svog prozora nekoliko ga je puta spazila gdje prelazi čistinu između utvrde i kuće, pa je postupila kaosvaka druga ena - motrila ga je dok je sama bila dobro skrivena. Divila se njegovu uspravnom hodu,dubokom glasu to ga je

sluala kad je razgovarao s njezinim bratom. Iz dana u dan, gledajući kako joj se gleanj oporavlja i znajućida joj zatočenitvo neće jo dugo trajati, sve je vie strepila na samu pomisao da se mora s njim sresti. Nijemogla shvatiti samu sebe; čudne je snove sanjala; plakala je naizgled bez ikakva povoda, bila jenespokojna i nesretna. Na kraju je stala bjesnjeti i grditi samu sebe. Nazvala je samu sebe sentimentalnomglupačom. To joj je samo podjarilo drzovitost, ali ju nije umirilo. Nije znala da je jedan mali bog, koji sepotajice prikrada svojim rtvama, bacio oko na nju i da ta njezina blaena nesigurnost zapravo predstavljapočetak buđenja srca.

Jednog popodneva, kad je Bettvno zatočenitvo već bilo pri kraju, posjetie ju dvije njezine prijateljice,Lidija Boggs i Alica Revnolds.

Alica je bila djevojka svijetlih plavih očiju, smeđa joj je kosa u namirnim kovrčama padala oko čedna ilijepa lica. Na njezinu se rumenu obrazu krila zamamna jamica koja se pokazivala samo s osmijehom.

- Betty, kakva si ti ljenjivica! - uzvikne Lidija. - Cijeli dan samo ovdje lei i nita ne radi, tek zuri krozprozor!

- Djevojke, drago mi je to ste dole - reče Betty - ba sam neraspoloena, moda ćete me vi malo razveseliti.

- Tebi treba netko jačeg spola da te razveseli - nestano će Alica, namigujući. - Zar nije tako, Lidija?

- Dakako - potvrdi Lidija. Ja, kad sam neraspoloena…

- Molim vas, potedite me - prekine ju Betty, diući obje ruke u znak prosvjeda. - Nimalo ne dvojim da umukom spolu nalazi lijek za svaku boljku. Djevojka koja je izgubila zanimanje za negdanja lijepazadovoljstva, koja sve svoje slobodno vrijeme provodi u tkanju i ivanju i koja je i samu svoju osobnostpodloila velikom i svemoćnom tiraninu mukarcu, ne zna to je to neraspoloenje. Ona strepi da joj

58

on ne vidi suzu ili namrtenu obrvu. Ali, na svu sreću, ja jo nisam stigla na takav stupanj.

- Ah, Betty, samo čekaj! Čekaj! - Lidija će priprijetivi prijateljici prstom. - Doći će i na tebe red. A kaddođe, ne očekuj od nas nikakve milosti jer ju neće naći.

- Na svu nesreću, ti i Alica prisvojile ste isključivo pravo na jedinu dvojicu poeljnih mladića u utvrdi -nasmija se Betty.

- Glupost! Puno je mladića koji bi jedva dočekali da ih udostoji makar jednim pogledom, koketo mala -odvrati Lidija. - Tu su Harry Martin, Wil Metzer, satnik Swearen-gen iz Short Creeka, i jo toliko njih daih ne mogu nabrojati. Sjeti se Lewa Wetzela i Billvja Benneta.

- Lewu nije stalo ni do čega drugog osim do lova na Indijance, a Billy je jo dijete - reče Betty.

- Lidija, zaboravila si da jo jednog uvrsti među oboavatelje Bettyna arma - reče Alica.

- Oh, da, misli… gospodina Clarkea? Zaista, zaboravila sam ga - odgovori Lidija. - Čudno da te ba onnaao onog dana kad si uganula gleanj. Je li to bilo slučajno?

- Kako bi drukčije bilo? Poskliznula sam se s jednog kamena, noga mi se omakla - reče Betty.

- Ne, nisam mislila na to. Da li te on naao slučajno?

- Pa to si mislila, da sam čekala gospodina Clarkea u zasjedi, a zatim namjerno uganula gleanj? -otpovrne Betty čije su se oči počele opasno krijesiti.

- To svakako nisam mislila. Samo čudno mi je to se upravo on nade svaki put kad je kakva mlada dama unevolji. Prekjučer je zaustavio jednog odbjeglog konja s kolima. U kolima je bila Nell Metzer, pa ju jespasio gadne trenje, ako ne i čega goreg. Nell je ludo zaljubljena u njega. Rekla mi je da gospodinClarke…

- Vjeruj mi, nije mi nimalo stalo da sluam te priče - prekine ju Betty.

- Dobro, Betty, ali ispričaj nam, je li bilo strano to te on nosio? - upita Alice gledajući Bettynaivnostidljivim pogledom. - Zna, ti si toliko… toliko ponosna, moe se reći. Uzeo te na ruke? Moralo tije biti jako nezgodno, zbog antipatije koju osjeća prema njemu, a on pak toliko zaljubljen u…

- Odvratne ste mi! - krikne Betty i baci jastuk na Alice koja ga vjeto izbjegne. - Bolje da mi se gubite sočiju.

- Ne ljuti se, Betty, vie te nećemo zadirkivati - reče Li-dija grleći prijateljicu. - Hajde, Alice, reci Bettykoji si dan odredila za svadbu. Vidi, kakve je oči sada izbečila!

U graničnim naseljima mladi su se obično enili jo prije dvadesete godine ivota. Pritom nije bilo biranja,niti se vodilo puno računa o drutvenom poloaju i obiteljskim predrasudama. Pionirima, koji su ili naZapad, cilj je naravno bio da poboljaju svoj materijalni poloaj, ali su se zbog međusobne ovisnosti,zajedničkih stremljenja i strahovitih pogibelji kojima su danomice bivali izloeni, zbijali u jednu velikuobitelj.

Stoga su roditelji poticali rane, prve ljubavi, nisu se na njih mrtili kako to danas čine - i one su običnozavravale brakom.

Međutim, neka čitatelj ne misli da je mladom ljubavniku put bio utrt i posut cvijećem. Udvaranje i“odmjeravanje” drage imalo je i svoju lijepu i svoju mučnu stranu. Sretni se udvarač morao boriti protivmnogobrojnih i raznovrsnih trikova koje su ih izvodili njegovi konkurenti i pretendenti na ruku djevojke.Pobjednik je zaista morao biti junak. Ako bi rano navečer krenuo k njoj kući, bio bi predmetombezbrojnih ala kojima bi se zabavljala i pridruila i sama obitelj mlade dame. Kasnije, kad bi izlazio iznjene kuće, mogao bi računati da će - recimo, za zime - biti metom plotuna u vodu namočenih snjenihgruda, ili će ga gađati vedrima ledene vode, ili će mu kakav mangup, koji je strpljivo čekao

upravo takvu zgodu, gurnuti na glavu brdo snijega s krova. Za ljetnih noći konja bi mu ukrali, odveli gadaleko u umu i tamo privezali, ili bi mu skinuli točkove s kola i sakrili ih, natjerali bi ga da se pjeicevrati kući. Sretni udvarač obično bi pohodio ljubljenu jednom tjedno, naročito ako je stanovao daleko, pai onda samo kasno navečer. Tiho, poput tata u mraku, kroz travu i bunje dopuzao bi do njezina prozora.Na tihi znak, dogovoren među mladima unaprijed, ona bi se iskrala do vrata i pustila ga u kuću neuznemiravajući roditelje. U strahu da upale svjetlo, a moda i presretni to pod takvim izgovorom moguuivati u mraku toliko dragom zaljubljenima, sjedili bi mirno, aptali tiho, sve dok na istoku ne bi zarudjelo,a tada bi se on, presretna i vesela srca, vratio svom dnevnom poslu.

Svaku je svadbu i staro i mlado pozdravljalo s najvećim zadovoljstvom. Praktično je ona predstavljalajedinu zgodu kada se useljenici okupljaju, osim kad se njelo, gradilo kome brvnaru, polazilo u pomoćkakvom dalekom naselju ili pripremalo za vlastitu obranu. Svadba je svekolikom pučanstvu naselja bilaprilika da se raspojasa i provede do sita. Stariji su pak posebno uivali u tome da gledaju svoju djecurazdraganu i veselu, a mladi su u tim trenucima nalazili uitak koji donosi promjenu u sivoj monotonijinjihova radina ivota; njima je to bio dan posvećen meteu i brbljanju, dan snatrenja, dan spajanja dvojezaljubljenih i, iznad svega, dan urnebesnog plesa.

Eto, zato je svadba Alice Revnolds bila veliki događaj za sve itelje Fort Henrvja.

Osvanulo je vedro, kristalnočisto jutro. Sunce, nalik kugli crvenkasta ara, svojim je utim zrakama okupalogole, smeđe humke, ljeskalo se na bijeloj skrami mraza preko krovova brvnara, od njega sepaučinastoprozračna ledena korica na rijeci iskrila kao posuta dijamantnom prainom.

enik William Martin i njegova pratnja okupili se u dogovoreno vrijeme radi jednog starinskog običaja,uprizorenja to se odravalo prije polaska svatova put kuće mlade. Bila je to takozvana “trka za bocom”.

U toj je trci sudjelovao određeni broj mladića koje je birao mladoenja. U trci je trebalo prijeći za ovupriliku naročito odabranu, teku i opasnu stazu. to je staza bila gora, s vie jaruga, kaljua, oborenih stabala,panjeva, bunja, ukratko sa to vie raznovrsnih zapreka, to bolje, jer se time pruala ljepa prilika jahaču daiskae svu svoju vjetinu i odvanost. Engleska trka za lisicom, sad već glasovita na tri kontinenta, iako jeriskantna i ponekad veoma opasna, ne moe se po ivotnoj pogibelji usporediti s “trkom za bocom”.

I toga je dana trka bila veoma uzbudljiva. Konje su postavili usporedno koliko se god moglo bolje, istarter vrisne po indijanski. Puče zvid bičeva, bijesan topot tekih kopita, vika natjecatelja i drekagledatelja. Konji pomamno nahru-pie niza stazu. Put je cijelu milju vodio ravno koritom potoka. Prvihstotinjak jardi konji su jurili u zbijenoj grupi. Kod brane iza mosta na potoku, iz grupe konja u bijesnu trkusune lijep at vitkih nogu i kao ptica vine se preko dubokog jarka. Svi prepoznae Alfreda Clarkea na

njegovu crnom plemenitom pastuhu. Odmah za petama bio mu je George Martin na krupnu čilau snanegrade i duga koraka. Zadjeli su kroz vrbik, preko debala i grmova, uz humčiće i niz plitke jaruge, neobazirući se na granje to ih je bolo i vodu to je po njima prskala. Prevalivi polovinu puta, Al-fred seokrene i spazi čilaa odmah iza sebe. Na ravnu putu on bi se samo nasmijao na pokuaj čilaa da odri koraks njegovim trkačem, ali se sad poboja da će onaj pastuh moćnih nogu opravdati svoj glas. Upravo prednjim dizala se golema gomila debala i granja, postavili ju mangupi koji su odredili rutu trke. Svakomkonju je previsoka! Blijedog lica, stisnutih zubi, Alfred tek dotakne Rogera ostrugama i legne

62

mu na vrat. Plemenita se ivotinja odvano odazove nalogu. Podie se kao na krilima, u letu dotakne samogranje navrh gomile. Alfred se ponovo osvrne i spazi čilaa gdje skače ne dotičući ni grančicu. Časkasnije Roger zagaca u močvaru. Do koljena utonu u crnu, itku kaljuu. Mogao je samo dizati jednu nogu zadrugom i Alfredu je u hipu bilo jasno da je sad on siguran pobjednik - tu je teki čila zaglavio i izgubiotrku. I zaista, kad je Alfred izaao iz močvare, gdje se s jedne grane klatila objeena boca, konj njegovarivala nemoćno se koprcao usred podmukle barutine. Preostala tri jahača, koja su dotle pristigla, vidjevida im je svaki napor uzaludan, stadoe i prijateljskim povicima čestitae Clarkeu i priznadoe svoj poraz. Utoj trci nije bilo suca, jer je pobjednik bio onaj koji je prvi doao do boce.

Petorica jahača vratie se do startnog mjesta gdje pobjednika pozdravie općom vriskom. Prvi gutljaj izboce otpi enik, za njim se obredali njegovi pratitelji, zatim ostali, na kraju osta prazna boca koja će sečuvati kao uspomena na ovaj događaj.

Druina je tada krenula u naselje, pa je pola domu mlade. Vjenčanje se redovito obavljalo neposrednoprije ručka. Mlada je već bila spremna i čekala. U sivoj pamučnoj haljini, posve jednostavnoj i ničimukraenoj, bez ijedne vrpce ili čipke, Alice je ipak bila izvanredno mila i lijepa. S pravom ju je dragiponosno uzeo za ruku i odveo do pastira. Kad se apat utiao, svećenik upita s čijom se privolom ova enaudaje. Odgovorio mu je Alicin otac.

- Uzima li ti ovu enu da je do kraja ivota svoga ljubi, potuje i titi? - upita pastor.

- Da - odgovori dubok, grlen glas.

- Uzima li ti ovog mukarca da ga ljubi, potuje i slua do kraja ivota svoga?

- Da - priguenim glasom potvrdi Alice.

- Onda vas proglaavam muem i enom. Koje je Bog sastavio, neka nijedan smrtnik ne rastavi.

Nakon kratke molitve obred je zavren. Svojta i prijatelji pohrlie mladima da im čestitaju. No, ta jeceremonija lako mogla nervirati i najdobroćudnijeg mladoenju. Bliski su mu prijatelji krvnički stiskaliruku, ljapkali ga snano po plećima i bubetali, ali sve je to bila ala pred mukama koje je morao otrpjetigledajući gdje mu redom ljube enu. Momci bi pak smatrali nevaećom takvu svadbu gdje bi im se braniloda ljube mladu, a za njom i svaku djevojku do koje mogu doći. I tako su se sad mladi, krni useljenicitiskali i gurali pomamno kroz gomilu to je punila prostoriju da to prije poljube mladu, a za njom prvukoja se tu zatekne.

Betty i Lidija bile su Alicine djeverue. Budući da Betty nije znala običaje u svadbama na granici, morala

se osloniti na Lidijine savjete koje je u početku bila prezrivo odbila, bila je sigurna u oklop svogadostojanstva. Jadna Betty! Mladu je prvi poljubio George Martin, krupna, snana momčina koji jemedvjeđim zagrljajem stisnuo bratovu enu i cmoknuo je zvučnim cjelovom. Pustivi mladu, momak seokrene prema Lidiji i Betty. Lidija mu se izmakne, te njegova ačetina zgrabi Bettvn zglavak. Ona ga pokuapogledati uznosito, ali joj to ne pođe za rukom pokraj smijeha prisutnih i mladićeva čestita, radosna irazdragana lica. Mirno je stala i pustila neka ju George poljubi, samo je malo lice iskrenula u stranu.Sada tek ostali mladići stadoe juriati na nju. Do očiju crvena, nemoćna da izdri, Betty pobjee ravno bratu,pukovniku. On ju, smijući se, odbije od sebe. Ona se okrene bojniku McCollochu koji ju je čekao rairenihruku. Izbjegavi jednog nasrtljivog momka koji ju je uhvatio za ruku, ona dotrči bojniku. Ali, jao, Betty!Bojnik nije bio imun na takva iskuenja, i sam je poljubi.

- Izdajnice! - krikne Betty i otme mu se.

Zdvojna Betty nije znala na koju bi se stranu okrenula. I ba kad se pomirila sa sudbinom ugledala jepoznati Wetzelov lik. Otrčala je k njemu i lovac je zatitnički zagrli svojom dugačkom rukom.

- Ja ću te zatititi, Betty - reče uz osmijeh koji mu zaigra na inače mrkom licu. - Momci, dobro otvorite ui.Betty ne eli da ju ljubite, a ja ću skalpirati svakoga tko se usudi da ju gnjavi.

Veselica je bivala sve bučnija. Vrhunac svega bio je ples poslije večere. Dugačka je prostorija karaulebila okićena zimzelenjem, granjem u jesenjem ruhu i cvijećem razbacanim svukud, njime su bili prevučeničađavi zidovi i gole grede. Plamen s borovih kvrga na tapovima pobodenim u zidove osvjetljavao jeprizor neusporediv u svojim bojama i ivosti.

Glede glazbe, tu je bio Sam, stari pukovnikov rob, koji je sjedio na jednom malom podiju na gornjemkraju dvorane i strugao svojom violinom iz petnih ila; po načinu kako je sebi davao takt, klateći tijelo ilupkajući tekom nogom, vidjelo se da visoko cijeni svoju vrijednost.

Kraj podija, među ostalim mukarcima i enama, svojim su se visokim prilikama isticali Jonathan, bojnikMcColloch i Wetzel, sva trojica po običaju u lovačkom ruhu i naoruani svojim dugim pukama. Drugi suse mukarci u većoj ili manjoj mjeri potrudili da se to ljepe obuku. Svakodnevno ruho od jelenje koezamijenili su domaćim ivobojnim kouljama i rupcima. Bojnik McColloch razgovarao je s pukovnikom.Na njihovim se inteligentnim licima čitalo zadovoljstvo koje osjećaju zbog prizora radosti mladih.Jonathan Zane je bio blizu vrata. Natmureno i utljivo motrio je zabavu. Wetzel se naslanjao na zid. Unaručju je drao svoju dugu crnu puku. Ozbiljno je promatrao momke i djevojke iz mladine i mlado-enjinepratnje koji su plesali pred njim. Kad se ples zavrio, Lidija i Betty stadoe pred Wetzela i Bettv mu reče: -Lew, neće nas zamoliti za ples?

Lovac s visine pogleda u radosno, ozareno lice, nasmijei se svojim napola nujnim osmijehom, pa će: - Nepenji se uz drvo uz koje se ne moe popeti!

- Pa ti zna plesati. Ostavi tu puku i otplei jedan ples sa mnom. Načekala bih se, kad bih čekala da me tipozove. Hodi, Lew, vidi kako te lijepo pitam? A drugi mukarci umiru od elje da pleu sa mnom - izazovnoće Betty obje-enjačkim tonom.

Nije bilo Bettvna zahtjeva koji bi Wetzel mogao odbiti, stoga on odloi oruje i na čuđenje i divljenje svihprisutnih pode plesati s njom. Pukovnik stade pljeskati, ostali zinue od čuda pred dotad neviđenimprizorom. Wetzel nije bio nespretan plesač. Bio je izvanredno lakonog. Svojom je naočitom spodobom,

dugom crnom kosom i arenim, izrojtanim ruhom predstavljao nadasve neobičan kontrast kraj vitke iljupke Betty u lijepoj sivoj haljini.

- Lewisu moj, da mi je to netko ispričao nikad mu ne bih vjerovao - smijući se reče pukovnik kad su muBetty i Wetzel prili blizu.

- A ja ti kaem da bi djevojke bile presretne kad bi svi mukarci znali plesati kao Lew - reče Betty.

- Betty, ti si mi svakim danom sve ljepa - dobaci John Bennet koji je stajao kraj pukovnika i bojnika. - Dami se samo pomladiti, salijetao bih te dan i noć, ne bi me se lako otarasila.

- Ne znam, ujko John, da si mlad i da me salijeće, sumnjam da bih te odbila - nasmijei se Betty starcu kojijoj je bio veoma mio.

- Gospođice Zane, smijem li moliti za jedan ples?

Glas je odjeknuo Betty kraj uha. Prepozna ga i odjednom ju zgrabi nekakav neshvatljiv sram. Bila jeunaprijed i čvrsto odlučila da eventualnu molbu gospodina Clarkea odbije pod izgovorom da je umorna,ili da je već obećala ples nekom drugom - da kae bilo to, samo da ne plee s njim. Ali sad,

66

kad je tome kucnuo čas, ili je zaboravila svoju odluku, ili joj je pomanjkalo hrabrosti da ju ostvari, jerkada glazba započne, ona se bez riječi okrene i ne gledajući u mladića poloi ruku na njegovu miicu.Počeli su se okretati. Ona se iznenađeno i zadovoljno trgne osjetivi poznati joj korak, te se preda caruplesa. Vodena njegovom snanom rukom, plutala je prostorijom kao na krilima sna. Ples koji su svirali bioje nov mlađariji utvrde - bio je to korak tada u modi na Istoku - te su ih svi gledali s velikim zanimanjem iznatieljom. No, ples se i prebrzo zavrio i prije nego je Betty dola k sebi, njezin ju je partner već odveodo jednog izdvojenog sjedala na drugom kraju dvorane. Klupa je djelomično bila skrivena gustom masomgranja.

- Od srca vam hvala na divnom plesu - reče Alfred. -Gospođica Boggs mi reče da vi znate ovaj korak.

- Veoma sam se iznenadila i obradovala kad smo počeli -odvrati Betty koja je istinski uivala u plesu.

- Danas je uopće sve bilo prekrasno - nastavi Alfred uo-čivi da je Betty svejednako smetena. - Gotovosam se ubio jutros u trci za bocom. Jo nikad nisam vidio onolike panjeve, jaruge i grmove. Da me nijeuhvatila opća bezbrina groznica, nikada ne bih natjerao konja na onakve skokove.

- Brat mi je rekao da je rijetko kad imao prilike vidjeti konja kakvog vi imate. Dodao je da steizvanredno jahali -izmrmlja Betty.

- Pa, poteno rečeno, ne bih elio ponoviti onakvu trku. Nije fer konja tjerati na neto onakvo.

- Jeste li se već navikli na utvrdu?

- Gospođice Zane, ne navikavam se samo pomalo, nego mi postaje sve drai ovaj slobodan ivot u divljini.Dolazim do uvjerenja da sam ko stvoren za granicu. Sad su mi sasvim prirodne sve ove navike i običajikoji su mi se u početku činili toliko čudnim i neshvatljivim. Ljudi su poteni, jednostavni i odvani. Ovdje

se mora raditi da bi se ivjelo, i to je poteno. Znate li vi da u ivotu jo nikad nita nisam radio,

sve dok nisam doao u Fort Henrv? Sav mi je ivot bio beskoristan, jalov.

- Skoro vam ne mogu vjerovati - odgovori Bettv. - I prije ste znali i plesati, i jahati, i…

- Molim? - upita Alfred kad je Bettv zastala.

- Ah, nita. Radi se o vrlini koju vam ovdanje djevojke pridaju - sitno se nasmije Bettv.

- Po svoj prilici nezaslueno. Čuo sam da su me proglasili vjetakom u otkrivanju mladih dama u nevolji.

- Jeste li se već dobro upoznali s ostalim mladićima? -urno upita Bettv da bi promijenila temu razgovora.

- Da, jesam, a naročito s vaim bratom poluindijancem, Isaacom. On je zaista krasan čovjek, i veomazanimljiv k tome. Također mi se neobično sviđa pukovnik. Onaj mrki i tihi, Jack, John, kako li se zove,drugačiji je od ostale vae braće. Lovac Wetzel ulijeva mi strahopotovanje. Svi su oni bili krajnje ljubaznisa mnom i ja sam gotovo zaboravio da sam u stvari samotnik lutalica.

- To mi je drago - odvrati Bettv.

- Gospođice Zane - nastavi Alfred - nesumnjivo su vam rekli da sam doao na Zapad jer sam bio prisiljennapustiti roditeljski dom. No, molim vas, nemojte vjerovati sve to čujete o meni. Jednog dana bih vammogao ispričati svoj ivot, ukoliko bi vam bilo stalo da ga čujete. Za sada znajte tek toliko da sam od kućeotiao po svojoj slobodnoj volji i da se nemam razloga bojati povratka tamo.

- Pa, ja nisam mislila… - započe Bettv crveneći se.

- Znam, znam, ne morate mi reći. No, pričajte mi togod o sebi. Zar vam ovdje nije dosadno? Ne grize livas besposlica?

- Zimus je bilo tako. Ali ljetos, oh, bilo mi je ugodno i veselo. Naravno, ovo nije kao ivot u Philadelphiji,nedostaju mi uzbuđenja i radosti na koje sam bila navikla tamo. Tetka me je molila da ostanem ivjeti snjom i ne odem u divljinu.

68

Imala sam sve to sam htjela: komfor, drutvo, posijelo, plesove, prijatelje, sve to jedno djevojačko srcemoe poeljeti, ali vie sam voljela doći u ovu malenu naseobinu na granici. Čudan izbor za djevojku, zarne?

- Da, doista neobičan - ozbiljno će Alfred. - Moram se čuditi motivima koji vas ponukae da dođete u FortHenrv. Ja sam ovamo doao da nađem sreću. Vi ste pak doli da unesete zračak sunca i vedrine u bratovukuću, a svoju sreću ste ostavili za sobom. Pa, u vaem motivu lei plemenitost. U mojem pak ničeg drugognema osim lakomislenosti. Ba bih volio znati to me čeka u budućnosti.

- Mislim da nije opravdano gajiti takve elje. Kad biste digli veo s vae budućnosti, da li biste mogli radititako naporno, učiniti toliko toga? Ja ne elim znati svoju budućnost. Sama sam birala, donijela odluku itoga ću se zduno drati. Međutim, vama zaviđam to ste mukarac. Pred vaim je nogama svijet, da ga

osvojite. A ena, ta ona moe učiniti? Moe mijesiti tijesto, vrtjeti preslicu, sjediti kraj reetke, gledati ičekati.

- Ostavimo takve tune misli za drugi put. Jo vam nisam rekao ni riječi od onoga to sam vam namjeravaokazati. Strano mi je ao to sam bio toliko grub one večeri kad se va brat vratio kući. Ne znam to mi je bilo,te ispadoh takav, ali znam da odonda duboko alim. Hoćete li mi oprostiti i biti mi prijatelj?

- Ja… ja, ne znam - odgovori Betty iznenađena i neodređeno uznemirena ustrim pogledom njegovih očiju.

- Zato? Trebali biste shvatiti i donekle ispričati jednu brzopletu ćud, a i sami znate da niste… da stebili…

- Da, sjećam se da sam bila netrpeljiva i neljubazna. Ali, ja sam se ispričala, odnosno, bar sam topokuala.

- Sada nastojte meni oprostiti glupost. Neću vas pustiti na miru sve dok mi ne oprostite. Promislite kolikoće vam biti lake budete li irokogrudni.

- Dobro, neka vam bude, opratam vam - reče Betty, zaključujući da u ovom mladom čovjeku zaista imaodlučnosti.

- Hvala vam. Obećavam vam da to nikada nećete poaliti. A to je s vaim glenjem? No, mora da steozdravili kad ste plesali ko vila.

- Sve vie se slaem s djevojkama koje tvrde da vam komplimenti teku kao iz rukava. Noga mi je skorosasvim zdrava, hvala na pitanju. Tek tu i tamo malko zaboli.

- Sjećam se onog dana kad se to dogodilo - nastavi Al-fred, pozorno ju motreći. elio ju je malo iskuati,ali nije bio posve siguran u sebe. - Cio sam dan tada proveo u umi, sam sa svojim mislima, ponajvietunim. Kad sam vas spazio, pravio sam se kao da sam iznenađen. Zapravo, nisam bio nimalo iznenađen,jer sam prije toga slijedio vaeg psa. S njim sam se sprijateljio to mi je bilo neobično milo, vjerujte mi.Spazio sam vam lice na tren, prije nego ste osjetili da sam kraj vas. Kad ste mi čuli korake, okrenuli stese i uzviknuli od radosti i olakanja. Međutim, čim ste vidjeli da sam to ja, izraz vam se promijenio, goreme ne biste pogledali ni da sam bio Wyandot na ratnoj stazi. Jo nikad nisam vidio veću alost i gorčinu odone na vaem suznom licu.

- Gospodine Clarke, molim vas, to mi vie nemojte spominjati - dostojanstveno će Betty. - elim da tozaboravite.

- Zaboravit ću sve, samo neću zaboraviti da sam imao sreću naći vas i pomoći vam. To nikada nećuzaboraviti. Siguran sam da se nikad ne bismo sprijateljili da nije bilo te zgode.

- Eno Isaaca, trai me - reče Betty ustajući.

- Pričekajte jo samo tren, molim vas. Naći će on vas -reče Alfred, zadravajući ju. - Otkad ste tolikoljubazni sa mnom, osmjelio sam se. Mogu li vas posjetiti sutra?

- Gledao je ravno u njezine tamne oči koje su nesigurno trepnule i spustile se jo prije nego je zavriopitanje.

- Isaac me trai. Ne moe me vidjeti ovdje. Moram ići.

- Ne, ne putam vas prije nego mi odgovorite. ta mi vrijedi to ste mi oprostili ako vas ne moguposjećivati? Molim vas, dozvolite mi.

- Moete doći - odvrati Betty, i začuđena i izazvana njegovom upornoću. - Morali biste i sami znati da setako to samo po sebi razumije kad vam jedna djevojka oprosti.

- Ah, vi ste tu! Bome, oznojio sam se dok sam vas naao - reče Isaac prilazeći im zajapurena lica i očiju tosu mu se krijesile uzbuđenjem. - Alfrede, kakav je to način da sakriva kraljicu plesa? Hoću plesati stobom, Betts. Ba se lijepo provodim. Čini mi se da je čitav vijek proao otkad sam posljednji put plesao,za ovo vrijeme nita osim indijanskih plesova! Oprosti, Alfrede, ali odvest ću ti je. Vidim da se ni njojneda ići… ha-ha!

Dobacivi oboma mangupski pogled, on povede Betty sa sobom.

Alfred ostane izgubljen u mislima. No, odjednom se prisjeti da će svima upasti u oči ne bude li u drutvu,stoga ustane i nade sebi partnericu za ples. Plesao je s Aliceom, Lidijom i drugim mladim damama. Satkasnije tiho se iuljao i otiao u svoju sobu. elio je ostati sam. elio je razmiljati: odlučiti hoće li mu bitibolje ostati u utvrdi, ili u mraku iz-jahati i nikad se vie ne vratiti. Prijateljski dodir Bettvne ruke izazvaoje nov i silovit nalet poude protiv koje se borio već tjednima. Stalno su ga proimali trnci uzbuđenja to ihje osjetio na dodir njezina malenog dlana, sad je svoju ruku pritisnuo na usne.

Dugo je tako sjedio kraj prozora. Mutno je nazirao iroku krivudavu rijeku nad kojom se dizalablijedosiva maglica, a iza nje gusta crna uma. Svjei povjetarac to je pirkao s vode hladio mu vrelo čelo, atiina i samoća smirivale mu dah.

71

GLAVA 4

- Dobro jutro, Harry. Kamo si krenuo tako rano? - poviče Betty s vrata.

Momčić kojeg je Betty zvala prolazio je stazom ispred pukovnikove kuće. Nosio je puku gotovo istevisine kakve je bio on.

- Brojutro, Betty. Idem preko potoka da ubijem purana to se odande javlja - odvrati dječak zastajkujućikraj kapije i vedro se osmjehujući djevojci.

- Zdravo, Harry Bennet. Ide po purana? Već ga nekoliko jutara čujem, mora biti krupna purančina - rečepukovnik Zane izlazeći na vrata. - Imat će drutvo. Eno ide i Wetzel.

- Posluaj - reče lovac koji je zastao i naslonio se na kapiju. Svi osluhnue. Svugdje je bilo tiho, samo jecinkalo zvonce na nekoj kravi na panjaku kraj pukovnikove staje. Tiinu odjednom poremeti dug, vriskav,osebujan zov.

- Da, puran je, nema to, mora biti krupan mujak - reče pukovnik kad je zov utihnuo.

- Da li ga je Jonathan čuo? - upita Wetzel.

- Koliko ja znam, nije. Zato pita? - ispotiha će pukovnik. - Hej, Lew, misli li da nije puran?

- Do viđenja, Harry, ulovi ga i donesi mi puretine - reče Betty i vrati se u kuću.

- Sve mi se čini da je taj puran crven - odgovori lovac pukovniku, pa dade dječaku znak neka ga neslijedi, baci puku na rame i hitro krene niza stazu.

Od cijele obitelji Wetzel - poznate s kraja na kraj granice - Lew Wetzel bio je najglasovitiji. Rana jepovijest Zapadne Virginije i Ohija ispunjena neustraivim djelima tog lutalice iz divljine, samotnog lovca,nezasitnog osvetnika s pravom zvanog najvećim utamaniteljem Indijanaca.

72

Kad je Lewisu bilo oko dvadeset godina, a braća mu John i Martin bijahu neto mladi, krenue iz svogdoma u Virginiji na jedan dui lov. Vrativi se, zatekoe samo zgarite kuće, izmrcvarene ostatke oca i majke,ogoljela tijela silovanih sestara i krvavi skalpirani le nejakog im brata.

Tada se Lewis Wetzel zakleo da će se neumorno i do smrti svetiti cijelom indijanskom rodu. Tu je odlukuprovodio na uasan način. Od tog je događaja uglavnom ivio u umi, a Indijanac koji bi mu se naao na putubio je osuđen na smrt. Različita su mu indijanska plemena dala razne nadimke. Shawnee ga zvahu“Noinom”, Huroni “Zatornikom”, Delaware “Vjetrom Smrti”, a pri spomenu tih imena ledilo se srce inajodvanijem ratniku.

Čuvenim je pionirima, lovcima s granice, borba protiv Indijanaca bila samo sporedno djelo - uglavnomnunost -ali je Wetzelu ona bila ivotni cilj.

ivio je isključivo zato da ubija Indijance. Slijepo je srljao u borbu, zadovoljan je bio sam kad je lunjaodivljinom i neprekidno tragao za crvenokocima do samih njihovih domova, ili ih u zasjedi sačekivao nastazi ispred sela, kao kakav tigar to čeka rtvu. Cesto je u sivilu praskozorja Indijance, zaspale okologorske vatre, iz sna naprečac budio strahovit, prodoran krik. Stravom pogođeni skakali su na noge dapadnu rtvom tomahavka svoga bespotednog dumanina, ili da ih zaglui prasak puke i u bunilu spazespodobu dugačke crne kose kako zadivljujuće hitro nestaje u umi. Wet-zel je za sobom sijao smrt, anestajao bi jo prije no to bi zamrla jeka njegova demonskog krika. Iako su ga često gonili, Indijancima jeuvijek izmicao, jer je bio najbri čovjek na granici.

Već dugo godina smatrahu ga desnicom rukom obrane utvrde. Indijanci su ga se praznovjerno bojali, te sučesto odustajali od svojih napada na utvrdu samo zato jer su znali da se on nalazi tamo.

Mnogi su Wetzela drali divljakom, čovjekom pomamno ednog krvi crvenokoaca, bez ikakvih ljudskihosjećaja. Ali, takvo je miljenje bilo nepravedno. Kada ga je osvetnička groznica naputala - to se pokatkaddogađalo - znao je biti tih i miroljubiv. Bio je čak i ugodan onom malom broju ljudi koji su ga dobropoznavali. No, iako ga je po čuvenju svak poznavao, malo je bilo onih za koje je on mario. U naselju sezadravao samo kratko, a rijetko bi progovorio, osim kad bi ga togod upitali.

Priroda se postarala da Wetzel po svemu, pa i svojom gradom, odgovara svom istaknutom poloaju međuizviđačima i lovcima. Bio je veoma visok, plećat, snaga mu, spretnost i izdrljivost bijahu divljenjavrijedne, oko mu bilo sokolovo, imao je njuh lovačkog psa i intuiciju koja igra vanu ulogu u ivotu jednoglovca. Nije znao za strah. Bio je smion jer je smionost oruje pametnijeg. Vjet, neumoran i nemilosrdan,

Wetzel je u svom pozivu bio neusporediv.

Njegova vrana kosa, kojom se ponosio, bila mu je neobično duga; kad bi ju pustio dosezala mu je do nastopu od zemlje. Bio je to izvanredan skalp za koji bi Indijanac dao bilo to.

Indijanci su se sluili jednim uvijek veoma omiljenim trikom koji je često bio smrtonosan bijelcu - zovomdivljeg purana. Nije bila rijetkost da ljudi izađu iz naselja da ulove purana čiji su zov čuli i vie se nikadne vrate.

Nekoliko je jutara Wetzel sluao onaj zov, pa je najzad posumnjao u njegovu prirodu i odlučio da seuvjeri. Na istočnoj padini brijega koji se dizao iznad potoka nalazila se jedna pećina, kojih pedeset doezdeset jarda iznad vode. Ulaz je u nju bio skriven puzavicama i bunjem. Wetzel je to znao pa je preaopotok na izvjesnoj udaljenosti iznad pećine, iroko ju je zaobiao pa joj priao s gornje strane. Tu se sakrijeu jednom grmu i pričeka. Nedugo zatim odmah ispod sebe začu

74

puranov zov. Istodobno je iz pećine izronila ulatena glatka, smeđa glava indijanskog ratnika. Nakon to seoprezno osvrne lijevo-desno, crvenokoac opet ispusti onaj zov, pa ubrzo umakne u pećinu. Wetzel se nijemicao s mjesta, pustio je Indijanca neka jo desetak puta ponovi onu predstavu. Tako se uvjerio da jecrvenokoac sam. Kad je s tim bio načisto, brzo je nanianio u čuperak kose i opalio. Nije čekao daprovjeri ishod - toliko je bio siguran u svoju nepogreivost - nego se odmah stao sputati niz strminu,razgrnuo puzavice i uao u pećinu. Jedan je stasiti Indijanac leao iza samog ulaza, s licem u puzavicama.Mrkim je prstima jo uvijek stezao jelenji rog pomoću kojeg je izvodio onaj zov koji mu je donio smrt.

“Huron”, progunđa lovac za se i otrim noem zasiječe kou oko čuperka kose i otre skalp s mrtvaca.

Po unutranjosti pećine vidjelo se da je netko u njoj obitavao due vrijeme. Tu je bilo vjeto izrađenokameno ognjite zakriljeno brezovom korom tako da ni zračak svjetla ne dopre izvan pećine. Naslagaugljevlja na njemu jo se dimila. Na jednoj malenoj kamenoj izbočini u stijeni lealo je preno kukuruznozrnje, a s jednog kolčića visili su komadi mesa i torba od jelenje koe.

Najednom se Wetzel spusti na koljena i stane ispitivati tragove stopala na pječanu tlu pećine. Mjerio jeduinu i irinu stopala mrtvog ratnika. Pomno je proučavao svaki otisak mokasina. Ispuzao je ispred pećinei stao ispitivati mahovinu.

Ustane. Za nekoliko se posljednjih trenutaka nekako sav izmijenio. Na licu mu sad leao drukčiji izraz;umjesto spokojstva, na njemu je bila mrka jarost; usne mu se stisnule u tanku, okrutnu crtu, u očima mu sekrijesila čudna varnica.

Polako je krenuo određenim pravcem, nizbrdo do potoka. Tu i tamo zastajkivao je i oslukivao. Neobičniglasovi ume ne bijahu mu strani. tovie, bili su mu blii negoli glasovi ljudi.

Sjetio se kako je u trenu kad se zaobilaznim putem penjao uzbrdo da bi odozgo priao pećini čuo pucanj izdaljine, negdje iz umarka hikorija. No, kako je znao da tamo useljenici često odlaze u lov na vjeverice, uprvi mah nije pridao tom pucnju nikakvu vanost. Sad je ta činjenica dobila drugo značenje. Prečacem jeskrenuo sa staze kojom je iao i zabrzao niz strminu. Preao je potok, dohvatio se zaklona vrbika, pa jedoavi na jednu stazu kopitnicu potrčao. Trk mu je bio lak, kao čovjeku naviklu takvu načinu putovanja,

dugim je koracima za kratko vrijeme preao par milja. Stigavi do litice to se s brijega strmo sputala stane itad pode korak za korakom uza samu vodu. Naiao je na trag gdje su Indijanci preli potok upravo na mjestugdje je očekivao da će biti. Na vlanu pijesku leali su tragovi nekoliko mokasina, na nekima su obli ruboviotiska pete bili jo glatki i neokrnjeni. A blatna voda to je leala u tim otiscima bila je njegovu vjetu okudokaz da su Indijanci tuda proli rano ujutro.

Trag je vodio uzbrdo, pa u duboku umu. Ne dvoumeći se ni trena, lovac nastavi njime. Poput sjene seprebacio od stabla do stabla, od grma do grma; tiho, smotreno, ali hitro, slijedio je tragove Indijanaca.Kad je zaao u tamu stablja Crne ume, pred njim se ispriječie spletovi grmlja, oborena stabla i jaruge ionemogućie mu brz hod. Pred tim gotovo nepremostivim zaprekama zastajkivao je, virio na sve strane,proučavao tlo, prepreku, drijelo klanca, i cijelo vrijeme mozgao o mogućem pravcu kretanjacrvenokoaca. Stao je skretati da bi izbjegao najgori dio puta. Ta su mu skretanja ponekad bila od sveganekoliko stotina stopa, ali bi se često oduila miljama, no traga nije gubio. Ovo nevjerojatno poznavanjeindijanskog načina putovanja kroz umu, koje je mogao steći samo čovjek koji je cijeli ivot posvetio lovuna Indijance, bilo je jedno od Wetzelovih mnogih umijeća koja su ga izdizala iznad ostalih lovaca i činilaga strahom i trepetom crvenokoaca.

76

Spustio se s jedne glavice i uao na proplanak gdje su stabla izrasla prorijeđeno, a grmlje bilo tek dokoljena. Po crnom se tlu vidjelo da je nekad ovuda harao poar. Kraj jednog potoka to je uborom krivudaopreko čistine, lovac naiđe na tragove koji mu izmamie uzvik iznenađenja. Na mekanu tlu jasno se isticaootisak mokasina bijelog čovjeka. Na tragovima Indijanaca stopalo je uvrnuto prstima. U bijelca je toobratno. Neto dalje Wetzel nade ovla prignječenu mahovinu, te zaključi da je tu palo nečije teko tijelo.Kako je jo ranije uočio tragove jelena i srne kraj potoka, pomislio je da je po svoj prilici lovac bijelacubio neku ivotinju. Naao je i lokvu krvi oko koje su leali tragovi mokasina. Od tog mjesta trag je vodioravno prema zapadu - tko zna iz kakvih razloga Indijanci su promijenili svoj smjer.

Ova novost začudi lovca. Naslonio se na jedno stablo prebirući u mislima i traeći razloge takvog naglogodlaska - jer se u njegovoj prosudbi radilo o naglom odlasku. Trag to ga je dugim miljama dosad slijediobio je tipični krivudavi trag Indijanaca u lovu, to se polako i utke prikradaju motreći svoju rtvu, bila tozvijer ili čovjek. Trag koji je vodio put zapada, međutim, bio je ravan kao let vrane; otisci mokasina bilisu iroko razmaknuti, neiskusnu oku to bi se učinilo tragom jednog jedinog Indijanca. Wetzel je znao da suIndijanci svaki ponaosob kročili otiscima predvodnika. Po svom običaju, Wetzel u hipu donese odluku.Ocijenio je da ima osam Indijanaca pred sobom, ne računajući onoga kojega je on ustrijelio. Ova je grupaIndijanaca ili ubila ili zarobila bijelca koji se naao u lovu. Wetzel je zaključio da će nekolicinaIndijanaca hitati dalje najbrim korakom, dok će drugi ostati za njima čekajući u zasjedi na tragu ili pakvraćajući se po njemu kako bi provjerili da li ih tkogod slijedi.

Cijeli je sat strpljivo čekao, nije se ni pomakao, i njegova se prosudba pokazala mudrom. Odjednom, sdruge strane proplanka, mugne neto tamno, ivo, neto se potakne,

I!

77

nalik ptici kad strelimice mugne za stablo. Je li bila ptica ili vjeverica? Potom opet spazi onaj pokretskriven u sjeni ume. Nekoliko minuta prođe, Wetzel se nije micao, gotovo nije ni disao. Ona je sjena

zamakla za jedno stablo. Otrim je okom netremice motrio ono stablo i koji tren kasnije spazi sjenu koja seodbija od debla i beumno pada iza drugog stabla. Za onom prvom prilikom promače druga, pa treća ičetvrta. Bijahu to indijanski ratnici, takyom su se hitrinom kretali da je samo oko ravno Wetzelovommoglo zamijetiti njihove pokrete na onolikoj daljini.

Svaki bi drugi lovac vjerojatno u takvoj situaciji dao petama vjetra dok mu je jo vrijeme. Ali Wetzel nebi ni sanjao da učini tako to. Polako je nategao kokot na puci. Kad su Indijanci izali na vidjelo, uočio jeda mu se ne nadaju nego se samo po svom običaju i opreza radi vraćaju vlastitim tragom.

Čim je prvi ratnik stigao do jednog debelog hrasta kojih dvjesto jardi dalje, duga crna cijev lovčeve pukestala se sporo, skoro neprimjetno dizati i u trenutku kad se poravnala crvenokoac je upravo zaobiaostablo. S otrim praskom oruja on zaglavinja i padne.

Wetzel skoči i svjestan da mu je jedini spas u njegovu munjevitu bijegu, ispusti svoj dobroznani krik ipobjee brzo poput svjetlaca.

Ostali Indijanci zapucae za onom prilikom to se prode-rala i nagnala u paklenski trk, ali bez uspjeha.Wetzel je jurio između drveća takvom hitrinom da je bilo nemoguće uzeti ga na nian. Uz vrisku i dernjavuIndijanci izvukoe tomahavke i poletjee za njim sigurni da će ubrzo dostići svoju rtvu.

Jo s početka svoga lova na Indijance, Wetzel je usavrio jednu osobitu vjetinu koja mu je u mnogo navrataspasila glavu i uvelike doprinijela njegovoj glasovitosti. Umio je u najvećem trku ponovo nabiti puku.Zahvaljujući izvanrednoj brzini odmicao je svojim progoniteljima i u isti mah ponovo punio puku. Tim setrikom i sad posluio.

78

Sve jače brzajući, napunio je puku, pa se brzo okrenuo i na mjestu ubio prvog Indijanca koji je trčao zanjim. Drugi je dotle gotovo doao do njega i bacio tomahavk koji opasno zazvida Wetzelu kraj glave. Noon samo skoči i produi trk, te opet napuni oruje. Kad god bi se osvrnuo, Indijanci bi se u neprilici smelistrepeći od njegova nepromaiva oruja. Kad je tako pretrčao milju ili neto vie naao se na jednoj čistinigdje se iznenada okrene prema svojim progoniteljima. Prvi Indijanac skoči iza jednog stabla, ali ne podemu za rukom da sakrije cijelo tijelo, te i on pade rtvom lovčeva hica. No, morao je biti teko ranjen, jernjegov suborac napusti gonjenje da bi mu pomogao. Obadvojica se izgubie u umi.

Wetzel se uvjeri da ga vie ne gone, uspori korak i zamiljeno se zaputi prema naselju.

Istoga dana, ali nekoliko sati nakon Wetzelova odlaska, Alfred Clarke se doetao iz utvrde i naaopukovnika u dvoritu njegove kuće. Pukovnik je marljivo mijeao sadrinu jednog golemog bakrenog kotlakoji je bio objeen nad jakom vatrom. Sladunjav miris jabuka mijeao se s prodornim vonjem izgorjelahikorija.

- ‘Brojutro, Alfred. Kako vidite, ulovile su me - pozdravi pukovnik mladića.

- Vidim - odvrati Alfred i sjede na gomilu cjepanica. -Sta li to mijeate tako marno?

- Pekmez od jabuka, momče moj, pekmez od jabuka. I ne dozvoljavam čak ni sestri da mi u ovom poslupomogne.

- Pukovniče Zane, doao sam vas neto zamoliti. Otkako ste nas izvijestili da ćete nas poslati na pohod uzrijeku zabrinut sam zbog mog Rogera. Nije podoban za teak teret, a ne mogu povesti dva konja.

- Dat ću vam dorata. Krupan je i snaan. Onaj je va vranac pravi ljepotan. Ostavite Rogera kod mene, paako se nećete vratiti ostade meni krasan konj. Ha-ha! No, alu

79

i

na stranu, Clarke, ovo vam ne kazujem zbog pogibelji koja vas čeka, ali ako elite radije ostati…

- Krivo ste me shvatili - odmah odgovori Alfred koji se zacrvenio. - Ne brinem ja zbog sebe. Ja ću poći,pa to bude. Ali mi nije svejedno to će biti s mojim konjem.

- Ispravno, na konja treba uvijek misliti. Zaduit ću Sama neka se potara za Rogera to god je bolje moguće.

- Radi čega se poduzima taj put i koliko dugo ćemo biti odsutni?

- Jonathan će vas voditi. Kae da vam valja računati sa est tjedana, naravno ako se vrijeme ne pokvari. Ićićete najprije u Short Creek gdje ćete pomoći da se podigne karaula. Zatim ćete poći u Fort Pitt. Tamoćete na splav ukrcati sve potreptine koje ću naručiti i vratit ćete se rijekom. Uz put ćete sigurno imatiprilike da omiriete barut.

- Sto ćemo s konjima?

- Vodit ćete ih sa sobom na splav, zna se.

- To mi je neto novo: voziti konja na splavi - reče Alfred sumnjičavo zagledajući prema brzoj rijeci. -Hoće li biti kakve mogućnosti da doznamo novosti iz Fort Henrvja dok smo na putu?

- Da, bit će nekoliko teklića.

- Gospodine Clarke, idem nahraniti svoje ljubimce. Biste li ih htjeli vidjeti? - začu se glas koji Alfreda uhipu die na noge. Okrene se i spazi Betty. Za njom je iao njezin pas koji je u zubima nosio jednu koaru.

- Prihvaćam s oduevljenjem - odvrati Alfred. - Zar imate jo ljubimaca osim Tigea i Ognjanka?

- Ah, svakako. Imam medu, est vjeverica, od kojih jednu bijelu, i nekoliko golubova.

Betty povede mladića do jedne ograde kraj staje. Bio je to prostor od otprilike dvadeset četvornih stopa,opasan zailjenim i u zemlju duboko zarivenim borovim mladicama. Betty skide zasun i otvori vrataca, a skrova staje prhnu nekoliko

golubova, od kojih se neki spuste na njezino rame. Nedorasli crni medvjedić izađe iz jedne oveće tenare idogega se k djevojci. Očito se radovao njezinu dolasku, ali je također očigledno izbjegavao Tigeovublizinu i sumnjičavo mjerkao mladića. No, kad ga je Alfred pogladio po glavi i stao mu tepati, medvjedse udobrovolji i uze njuiti Alfreda oko koljena, zatim se uspravi i poloi ape mladiću na ramena.

- Ajde, ajde, Cezare, budi miran - reče Betty. - Stalno se hoće hrvati, to mu je prvo čim se sprijatelji snekim. Veoma je pitom, uradit će to god mu se kae. Čudo jedno koliko je pametan. No, uvredu nezaboravlja. Ako mu netko neto podvali, budite sigurni da mu to neće upaliti drugi put. One noći kad smoga uhvatili, Tige ga je bio natjerao na drvo, a Jonathan se popeo za njim i uhvatio ga lasom. Otada mrziJonathana, a ako se nade nasamo s Tigeom onda je tuča neizbjena. Da nije toga, pustila bih ga daslobodno seta dvoritem.

- Zaista mu se na očima vidi da je pametan i lukav - reče Alfred.

-1 jest, ali se ponekad glupavo prevari. Jednom sam htjela pući od smijeha. Bessie, bratova ena, imala jeveliki kotao na vatri, kako sad stoji, samo je taj put ona kuhala javorov sirup. Tigea nije bilo, bio jenegdje vani s mukarcima, i ja pustih Cezara neka se malo ećka. Oboava javorov ećer, pa kad je nanjuiosirup potegao je kotao i vreo mu se sirup prelio preko njuke. Oh, uasno je urlikao. Najsmjenije je to to je,kako se čini, drao da sam mu ja namjerno podvalila, pa se na mene durio i nije me htio ni pogledati čitavadva tjedna.

- Shvaćam vau ljubav prema ivotinjama - reče Alfred. -U bićima iz divljine ima koječega veomazanimljivog. U Virginiji, gdje sam ranije ivio, malo je ivotinjskih vrsta, a ja nisam imao bogzna kakveprilike da im pratim navike i ivot.

81

- Evo mojih vjeverica - reče Betty otvarajući vrataca jednog kaveza iz kojeg izjuri nekoliko vjeverica.Neke skočie na tlo, a jedna se popne na krov kaveza, druga se nade na Bettvnu ramenu. - Navečer ihzatvaram jer se bojim da mi ih ne pokolju lisice i lasice. Ona bijela je jedina takve vrste koju sam vidjelau ovim krajevima. Jonathan ju je nedjeljama lovio, ali kad je najzad dolijala i pala u zamku, brzo sepripitomila. Zar nije slatka?

-1 te kako. Jo nikad nisam vidio takvu. U stvari, mogu reći da nisam ni znao da postoji tako lijepaivotinjica - odvrati Alfred diveći se ljupkoj ivotinji koja je s kaveza skočila na Bettvnu miicu i stala jestiiz djevojčine ruke; veliki, čupavi, bijeli rep prebacila je preko leđa, sitne su joj očice svjetlucale.

- Gle, posluajte! - reče Bettv. - Vidite onog mujaka, onog krupnog, crvenkastosmedeg? Zovem gaSatnikom, jer hoće zapovijedati svima ostalima. Imala sam drugog mujaka, starijeg od ovog, zapovijedaoje po miloj volji, ali jednog su se dana ove sive udruile i udesile ga. to govorim, ubile bi ga da ga janisam pustila. E, ovaj sada ide istim stopama onoga. Jeste li čuli onu čudnu kripu? To satnik krguće,ljubomorno bjesni to ja iskazujem toliku panju ovoj bijeloj. U svakoj takvoj prilici kripi zubima, a ipotukao bi se da je ne motrim. Čudno mi je, međutim, to u ove bijele nema ni najmanje borbenosti. Ona ilinije u stanju da se tuče ili je pretjerano pristojna. Evo, gospodine Clarke, pokaite Snjeku ovaj orah, pa gasakrijte u dep, vidjet ćete da će ga naći.

Alfred je poslua, ali je samo hinio da je orah strpao u dep dok ga je zapravo drao u aci.

Vjeverica mu vjeto skoči na rame, pretrči mu preko grudi, zaviri u sve depove, čak mu i kapu pomakne ustranu. Potom se spusti niz njegovu ruku, onjui ispod rukava i konačno zabije hladan nosić među njegovestisnute prste.

82

- Vidite, nala ga je, čak iako niste bili fer - veselo se nasmije Betty.

Alfred se divio prizoru koji je predstavljala djevojka. Crvenu je kapicu nakrivila na crnokosoj glavi,njenim osmijehom gledala svoje ljubimce i tepala im. Na ramenu joj sjedio bijeli lepezan i paljivokljucao komadić dvopeka to ga je ona drala u ustima. Sve su vjeverice sjedile, svaka je drala po orah uapicama i ispod oka oprezno i lukavo motrila na druge - da ne bi iznenada ostala bez svog oraha. Cezarse ispruio potrbuke, brundao i mljackao svoj doručak. Pas je sve to promatrao nekako s visoka, kaosvjestan da doručka svima njima ne bi bilo, da nije njega.

- Dopada li vam se veslanje i pecanje? - upita Betty mladića kad su se vratili pred kuću.

- Jako. Isaac me vie puta poveo na rijeku. Shvaćam kakvo zadovoljstvo moete naći u veslanju kanuom, alijo nisam čuo da se jedna djevojka oduevljava pecanjem.

- Jednu takvu sad upravo gledate. Oboavam Isaaca Wal-tona. Jeste li čitali njegova djela.

- Na alost, moram priznati da nisam.

- Pa zar smijete tvrditi da ste ribič? Dobro, mogu vam reći da ćete zbilja uivati i da ćete imati prilikunaučiti neto o “čovjekovom misaonom odmoru”. Posudit ću vam Waltono-va djela.

- Otkad sam doao u Fort Henry, jo nisam vidio knjigu.

- Ja imam lijepu malu knjinicu, izvolite doći i izabrati to god elite. No, da se vratimo pecanju. Oboavamga, ali gotovo svaki put putam uhvaćenu ribu na slobodu. Pogdjekad donesem kući lijepog grgeča,smjestim ga u kadu s vodom i pokuavam ga pripitomiti. Uzalud mi trud! Ne, pecanje mi se dopada zbogonoga to je povezano s njim. Kanu samo klizi niz brzu maticu, udiete čisti zrak, iznad vas je plavo nebo,gledate ptice, stabla i cvijeće, eto, to je ono to ja oboavam. Dođite da vidite moj kanu.

Povela ga je kroz dnevnu sobu i kuhinju do pukovnikova skladita u koje se ulazilo iz kuhinje, a putem jeneprestance čavrljala.

Skladite, zapravo kući dograđena koliba niska krova, bilo je krcato svakojakim stvarima. U jednom jeuglu bilo kutija, bačava i poljoprivrednog alata; na stijenu se naslanjala gomila vezova suhe koe; nasamom zidu bile su nategnute vidrine i lisičje koe; na polici leale su bačvice s barutom. S konopacaprebačenih preko greda visio je vitak kanu. Alfred ga odvee i iznese.

Kanu je bio pravo remek-djelo indijanskoga zanata. Bio je dugačak četrnaest stopa, građen od brezovekore postavljene na laganom kosturu od lipe. Pramac je bio izduen jednim lijepim kljunom na čijem jevrhu bila izrezbarena glava ratnika. Bokovi kanua bili su lijepo ukraeni slikama iz indijanskoga ivota.

- Izgradio mi ga je jedan Indijanac, vodič moga brata, zove se Tomepomehala, jedan je od poglavica izplemena Shawneea. Vidite ovaj crte na pramcu: Strijela i miica na indijanskom znače: “Trku dobiva brz isnaan”. Veoma je lagan. Vidite, ja ga s lakoćom nosim - reče Betty diući kanu s tla.

Otrčala je u kuću i odmah se vratila s dva pecačka tapa, jednom knjigom i koaricom.

- Ovo su Jackovi tapovi. Isjekao ih je iz deset godina stare lipe, tako kae. Moramo mu ih paziti.

Alfred razgleda tapove znalačkim okom i izjavi da su savreni.

- Ove je tapove načinio umjetnik, ljubitelj zanata. To bi i slijepac vidio. Sta ćemo uzeti za meku? - onupita.

- Sam mi je donio neto jutros.

- Jeste li inače namjeravali poći na pecanje? - iznenađeno ju pogleda Alfred.

- Jesam, namjeravala sam, a kako ste rekli da ćete me posjetiti, mislila sam da pođemo zajedno.

- Veoma lijepo od vas.

- Je li vi, mladi, kamo ste krenuli? - do viknu im pukovnik, diući oči sa svoga posla.

- Idemo do sikomore - objasni mu Betty.

- U redu. Ali, nemojte se aliti da prijeđete na onu stranu i da se uputite na rijeku - reče pukovnik.

- Ma hajde, Eb, to ti pada na pamet? Kao da smo gospodin Clarke i ja djeca! - uzviknu Betty.

- Pa i niste daleko odmakli od djece. No, nije stvar u tome. Nemojte me pitati za razlog. Učinite kako vamkaem, ili nemojte ići - reče pukovnik.

- Dobro, dobro, brate, neću zaboraviti tvoj savjet - mudro će Betty gledajući netremice u brata. Ton munije bio po običaju veseo i aljiv, i ona se malko zbunila. - Pođimo, gospodine Clarke, vi ponesite kanu,idite za mnom, dobro pazite na korijenje i kamenje, lako se moete spotaći.

- Gdje je Isaac? - upita Alfred, nakon to je jednim lakim potezom podigao kanu na rame.

- Uzeo je puku i poao u umarak hikorija prije otprilike sat vremena.

Za nekoliko minuta hoda niz stazu oivčenu vrbama stigli su do potoka. Tu je potok bio jako plitak i uzak,jedva je imao pedeset stopa irine, preko njegova kamenita dna bučno je brzala bistra, smeđa voda.

- Zar nije opasno poći ovim putem? - upita Alfred gledajući brzu maticu i mnoge stijene to su podmuklovirile iz vode.

- Pa i jest. Ali u tome je najveće zadovoljstvo vonje kanuom - mirno će Betty. - Ako ćete radije poćipjeice…

- Ni govora, iao bih makar znao da ću se utopiti. Mislio sam na vas. …..

85

- Nema tu opasnosti, samo ako znate koristiti veslo - odvrati Betty smjekajući mu se zbog njegovakrzmanja. - I, to se zna, ako vam partner u kanuu sjedi kako treba.

- Moda je bolje da date meni da veslam. Gdje ste naučili voziti kanu?

- Znate, sad već vjerujem da vas je strah. Čovječe, ja sam rođena na Potomacu, veslala sam jo u dobi kadsam jedva mogla dići veslo. Spustite ovdje kanu. Drat ćemo se blizu obale sve do okuke. Tamo je jedanmali pad, uivam ga preletjeti.

Drao je kanu jednom rukom dok je drugu ispruio da pomogne djevojci, ali ona se vjeto i lako ukrca bezikakve pomoći.

- Pričekajte časak, da uhvatim kojeg skakavca ili cvrčka.

- Joj meni! I to mi je neki ribič! Zar ne znate da je bio mraz?

- Ah, tako - izusti Alfred, posramljen njezinom jednostavnom primjedbom.

- Ali, ispod onih panjeva moda nađete kojeg cvrčka - reče Betty. Zacvrkutala je veselim smijehomgledajući jedinstven prizor: Alfreda gdje pue, vrti i u ruci namjeta kapu kao zamku i s njom skače najednog cvrčka.

- Oprezno se ukrcajte i gurnite kanu. Tako, krenuli smo - ona će uzimajući veslo.

Mali se čamac polako zaljulja niz potok, isprva dreći se obale kao da se nećka ući u dublju vodu, a zatimhvatajući maticu natjeran blagim zaveslajima. Betty je klekla na jedno koljeno i vjeto veslala indijanskimzaveslajima pri kojima veslo ne izlazi iz vode.

- Ovo je veličanstveno! - usklikne Alfred koji se bio smjestio na pramcu sučelice djevojci. - Nita se ljepene moe poeljeti. Krasan, bistar potok, svje zrak, lijepe obale u utom ruhu, jesenje liće, vodič koji….ŚŚŚ.-,

86

- Pazite - dobaci mu Betty. - Eno vodopada preko kojeg ćemo sada prijeći.

Alfred pogleda naprijed i opazi da se hitro primiču dvama golemim kamenovima koji se visoko diu izvode. Prolaz među njima bio je samo nekoliko jardi irok, opkolilo ih je sitnije kamenje oko kojeg se vodavrtloila bijelom pjenom.

- Molim vas, ne mičite se! - vikne Betty očiju uarenih uzbuđenjem.

Mladiću je ovaj trenutak bio takva novost, da zaista drugo nije ni mogao učiniti doli da silno uiva. Već sebio pomirio sa sudbinom, to jest da mu je kupanje neizbjeno, ali gledajući kako Betty leernim i snanimzamasima vesla i kako se smjeka, iako odlučno stisnutih usana, vrati mu se sigurnost. Vidio je da vodopadnije visok, tek nekoliko stopa, ali da tamo voda munjevito klizi kao preko mlinskog kamena i da će seprevrnuti ako samo malo jače udare u kakav kamen. Dvadeset stopa od mjesta gdje je vodopad dizaopjenuavu krijestu, jednim snanim zaveslajem unatrag Betty uspori let kanuu usprkos matici koja ga jenosila, zatim kratko zavesla naprijed i mali se čamac zaputi ravno, gotovo samom sredinom bree izmeđudva kamena. Betty podie veslo, nasmijei se mladiću, a čamcu se nagnu pra-mac i onim osobitim, brzim,uzbudljivim pokretom, toliko dragim veslačima, kanu strelovito klizne preko glatkoga pada, na tren senade u bijelom oblaku vodenih kapljica, a čas kasnije uplovi u mirnu vodu.

- Zar nije bilo divno? - upita djevojka s natruhom samosvjesnog ponosa to joj se također zrcalio utamnom oku.

- Gospođice Zane, vie nego divno. Ispričavam se zbog svojih sumnji. Vaa je vjetina divljenja vrijedna.Kamo sreće kad bih na svom putu niz rijeku ivota imao takvu sigurnu ruku i oko koji će me izvesti izmeđugrebena i prevesti preko brzaca!

I

87

- Pa vi ste pjesnik! - nasmije se Betty, no u isto se vrijeme ovla zacrveni. - to se tiče vodiča, imate pravo.Jonathan uvijek ponavlja: “Osnovno je dobar vodič”. A on bi to morao znati, jer mu je to zanat. Sadpričam o stvarima koje nemaju veze s pecanjem, a evo mog omiljenog mjesta ispod one stare sikomore*.

Uz dug zaveslaj dotjerala je kanu do jednog kamena to je leao ispod golemog drveta koji je duge granerairio iznad potoka i svojom sjenom zakrilio vodu. Bilo je to staro i golemo drvo, mora biti da jevjekovima straarilo na tom ubavom mjestu. Cvornovato, krivo deblo bilo je vremenskim nepogodamaistučeno i puno oiljaka. Gornji mu je dio bio suh. Duge su se, suhe i gole grane pruale put neba, nalikkatarkama olujom pogođenog broda. Nie se grane bile bijele, ljeskale se, tu i tamo osute krpama smeđekore to se krivila, ljutila i otpadala. Tlo je ispod stabla bilo presvučeno tepihom barunaste mahovine smalim čupovima trave i sitnim busenjem paprati. Ispod jedne stijene to se izbočila nad vodom mrmorio jevrutak kristalno bistre vode.

Alfred namjesti konopac na tapove, pa na jednu udicu natakne mamac, te uputi Betty kako će hitnuti udicudaleko u maticu i pustiti ju neka ispliva usred vrtloga. Ona tako i učini, a tek to se udica dohvatila vrtlogagdje su se vrtloi-le pahulje bijele pjene, djevojka kriknu i ustane, čvrsto stićući tap.

- Pazite! - dobaci joj Alfred. - Sjedite, prevrnut ćete kanu. Čvrsto drite tap i zateite konopac. Tako! Sadpomaknite tap prema meni. Dobro.

Mladić dohvati konop i izvuče iz vode jednog podebljeg grgeča.

- Oh, ja se uvijek previe uzbuđujem - usoptano će Bet-ty. - to mogu? Jonathan se stalno zaklinje kako mevie

* Sikomora - grč. divlja egipatska smokva i njezin plod

88

nikad neće povesti na pecanje. Dajte da vidim tu ribu. Zar nije lijepa? Pogledajte kako smijeno trepćeočima. - Radosno se nasmijala, uzela ribu za rep i spustila je u vodu. - A sad, ribice moja, budi pametnapa se ubuduće čuvaj izazovnih mamaca.

Cijeli su sat uivali u zabavi. Voda je vrvjela ribama. Mamac bi jedva dotakao povrinu vode i već bi maleribice narančaste boje juriale na nj. Tu i tamo bi se koji krupni crni grgeč podmuklo zabio među onusitnariju i oteo im koji zalogaj. Ili bi se k povrini digao grabeljivac voda - tuka otrog nosa i ratobornogoka - pa bi bahato nehajna prema svakom, bio čovjek ili riba, lijeno kruila naokolo sve dok ne bi otkrilauzrok onoj guvi među sitnijim ribama pa bi iroko razjapila usta i jednim prodrljivim zalogajem progutalamamac.

Opet se neto uhvatilo za Bettvn mamac i stalo vući udicu prema sreditu potoka. Ona cimnu, a slijedećegtrena tap joj se iskrivi i vrh mu uroni u vodu.

- Diite tap! - dovikne joj Alfred. - Dajte ga meni. Ali, bilo je prekasno. Voda se uskomea najprije lijevopa

desno, neto puče i Bettvn prekinuti konop zapliva vodom.

- Ah, kakva nesreća. Strgala mi je konopac! Jo nikad nisam osjetila toliko snaan trzaj. to sad da radim?

- Budite sretni to niste i sami pali u vodu. Mene je cijelo vrijeme bilo strah, otkad smo počeli pecati. Vise vrckate po tom kanuu kao da ste na splavi. Dopustite da odveslam do onog vrtloića, samo da jo tamookuamo sreću, pa ćemo prestati. Znam da ste umorni.

Neto dalje je jedna stijena virila iz vode i oko nje se stvarao malen vrtlog. Nekoliko je puta Alfred tamoopazio poveću tamnu sjenu iza koje se voda kovitla; bila je to velika riba pred kojom su sitne svijetlebjelice bjeale na sve strane glavom bez obzira. Kad je njegova udica s mamcem zapluta-la nad onimmjestom neto je dugačko i uto sunulo iz one duboke tame. Čuo se pljusak, gotovo nalik pljusku vesla

bačena u vodu kratkim, snanim zamahom, bjelice nestadoe i povrinu vode zasiječe irok riblji rep. Istogčasa Alfred cim-nu, voda zakuha i velika riba sva iskoči nad povrinu grčevito se batrgajući da bi seoslobodila udice. Stala je pomamno gnjuriti i dizati se, roniti ispod kanua, ulaziti u brzu maticu, strugatioko stijena, ali uzalud. Alfred je ravnomjerno i sve jače zatezao konop, riba je počela malaksati, sad jegnjurila i skakala sve kraće i u duim intervalima. Jo jednom je, posljednjim nadnaravnim naporom,skočila ravno u zrak, ali uzalud, pa se prepusti sudbini. Iscrpljena, dala se privući blizu kanua.

- Je li vas strah da ju dotaknete? - upita Alfred.

- Zato bi me bilo strah? - odvrati Betty.

- Onda polako rukom prođite niz konopac, prste joj zavucite pod krge i oprezno ju podignite u čamac.

- Pet funti - uzvikne Alfred, kad mu se riba nala pred nogama. - Najveći crni grgeč kojeg sam dosadulovio. alosno je takvu lijepu ribu ičupati iz njezina elementa.

- Kad je tako pustite ju. Mogu li? - reče Betty.

- To ne. Pustili ste sve, čak i tuke, za koje drim da ih treba ubijati. Ovu ćemo odrati na ivotu, stavit ćemoje u onu finu, bistru lokvu u dvoritu utvrde.

- Lijepo je gledati vas kako lovite ribu - reče Betty. - Jonathan ih uvijek izvuče jednim trzajem. Vi stespretniji. Pustite ribu neka malo odjuri, pa ju zaustavljate. Zatim joj opet dajete neto konopa, da odjuri nadrugu stranu. Bez sumnje je ova riba već mislila da je na slobodi kad ste ju vi opet cim-nuli i zaustavili.

- Sad govorite o izvjesnom sustavu koji je oduvijek bio, jest i bit će osobito mio slabijem spolu - rečeAlfred, smjekajući se pomalo kiselo dok je motao svoj konop.

- Moete li biti određeniji? - upita ga ona.

Mladić se nasmije i već zausti da odgovori kadli poput pucnja biča odjeknu prasak puke s padine brijega.Jeka se

90

stade odbijati s humka na humak i najzad zamre daleko u dolini.

- to li je to? - zabrinuto će Alfred i sjeti se pukovnikova čudnovatog ponaanja kad su odlazili od kuće.

- Nisam posve siguran, ali mislim da ću večeras imati purana, osim ako Lew Wetzel nije promaio -nasmije se Betty.

- Ali o tome nema govora, tko je jo čuo da je Wetzel promaio? Purana je malo u ovo doba, a Jonathan kaeda su lisice i vukovi potamanili mlade. Lew je čuo puranov zov, pa je vratio maloga Harrvja Benneta,koji je bio krenuo u lov, i sam je poao srediti onog gospodina.

- Samo to? Ah, zbog toga se ne treba uznemiravati, je li tako? Bio sam osjetio nekakav strah, bolje rećineku zlu slutnju.

Nasukali su kanu, iskrcali se i smjestili u hladovinu kraj izvora, gdje su ručali. Poslije se Alfred opruiona travi, a Betty se naslonila na stablo. Naveliko se razbrbljala o svom nekadanjem ivotu u koli, oPhiladelphiji i prijateljima koje je tamo imala. Primijetivi njegovu zamiljenost, ona će:

- Ah, vi me ne sluate!

- Molim vas da mi oprostite. Priznajem, misli su mi odlutale. Mislio sam na majku. Vi me nečimpodsjećate na nju. Ne bih znao reći čime, osim ako nije po toj vaoj navadi da nakubite usne kadoklijevate ili zastanete da razmislite.

- Pričajte mi o njoj - reče Betty, opazivi koliko se on raznjeio pri spomenu majke.

- Bila je jako lijepa, a ni srcem nije zaostajala za svojom ljepotom. Kraj nje nisam znao to je briga, svedok mi otac nije umro. Dogodilo se, te se ona preudala, a ja se nikako nisam mogao sloiti s očuhom.Pobjegao sam od kuće, ima tome već četiri godine. Za to vrijeme nisam ni jednom bio u Virginiji.

- Da li udite za roditeljskim domom?

91

- Pa, i udim. Dok sam bio u Fort Pittu, znalo me uhvatiti crno raspoloenje i drati me i po nekoliko dana.Ovdje sam se neko vrijeme osjećao zadovoljnijim. No, bojim se da će me nemir opet čepati. Vama moguslobodno govoriti, jer znam da me shvaćate i siguran sam da ćete suosjećati sa mnom. Otac je htio dapostanem svećenik. Poslao me u sjemenite u Princetonu, dvije sam godine studirao. Onda je umro. Otiaosam kući i starao se za dom sve dok se majka nije preudala. Pred mojim se očima sve izmijenilo.Pobjegao sam i odao se lutanju. Znam da nisam lijenčina, da me nije strah rada, ali su mi četiri godinepropale, a nemam se čime pohvaliti. Obeshrabren sam. Moda nisam u pravu, ali vi mi recite kako ću sebipomoći. Kod mene nema stoicizma onog lovca, Wetzela, niti filozofskog duha vaega brata. Ne mogu sezadovoljiti time da sjedim na stepenicama ispred svoje kuće, puim lulu i gledam kako zriju penica ikukuruz. S druge strane, ovaj ivot na granici, isprepleten neočekivanim pogibeljima, privlači me, mami, aistovremeno me strah da ovdje ne padnem kao rtva indijanskog taneta ili koplja i nađem se uneobiljeenom grobu.

Uslijedila je duga tiina. Alfred je ovo izgovorio mirno, ali jednoličnim tonom u kojem se osjećao jad odkojeg se Bettv rastuila. Prvi je put sada vidjela sjenku bola u njegovu oku. Gledala je u dolinu, ali nijeopaala smeđe i zlataste humke to su se smjelo ocrtavali na plavetnilu neba, i ljepotu rijeke čija se voda

ljeskala crvenilom sunca pred smiraj. Alfredove riječi dotakle su nekakvu nepoznatu icu u njezinu srcu.Kad se najzad okrenula k njemu, da mu odgovori, u očima joj je sjalo krasno svjetlo, svjetlo to ne sjaji nina zemlji ni na moru, već jedino na eni punoj nade.

- Gospodine Clarke - ona prozbori utiana glasa, njenim tonom - ja sam jo mlada, ali dobro shvaćam.Nesretni ste. Pokuajte se uzdići iznad toga. Tko zna to će se dogoditi ovom naem malenom naselju? Moguga zbrisati

92

crvenokoci, a moe postati i golem grad. Bez tog rizika ne ide. Tako morate i vi, kao i svi - mi moramoprihvatiti rizik. Kad ste već ovdje, posvetite se svom poslu, radite ga zduno, časno, a budućnost neka sebrine za ono to će doći. I, nemojte se uvrijediti, dozvolite mi samo da vam skrenem pozornost na jedno:čuvajte se nerada i pića, koji su isto tolika, ne, jo veća opasnost nego Indijanci.

- Gospođice Zane, kad biste mi vi rekli da ne pijem, sigurno ne bih vie ni kapi stavio u usta.

- Nisam tako to mislila - Betty se ovla zacrveni - ali ću pamtiti ove vae riječi, moda će doći dan kad ćuvas na njih podsjetiti.

U nedoumici je gledao u djevojku koja je sjedila kraj njega. Dugo je proivio među kolovanim i kulturnimsvijetom, a nekoliko je godina proveo i u divljini, ali pored svega svog iskustva, i poznavanja ljudi,morao je priznati da mu ova mlada ena predstavlja neto sasvim novo. Ona zna jahati kao Indijanac ipucati kao lovac s granice. Kau da u trku ne zaostaje za svojom slavnom braćom. Očito se ona ničega neboji, uočio je odvanost u izvjesnim trenucima u kojima čak ni on nije bio dokraja hladnokrvan. A uz to,ona je vedre i vesele naravi, čestita i neposredna, u nje ima i njenosti i povrh toga ima one izvanredneenstvenosti i finoće koje mukarce privlače vie od ikojih drugih vrlina.

- Da li poznajete gospodina Millera od ranije, prije nego to je doao iz Fort Pitta? - upita ga Betty.

- Zato me to pitate?

- Jer je spomenuo neto o tome.

- to je rekao?

- Pa… gospodine Clarke, ne sjećam se.

- Tako - smrkne se Alfred. - Znači, pričao je o meni. to rekao da rekao, nije me briga. Da, upoznao samga u Fort Pittu, tamo smo se sukobili: Vjerujem da o tome nije nikome pričao. To ga sigurno ne biprikazalo u lijepom svijetlu.

Meni pak nije stalo do ogovaranja ili da o nekom pričam iza leda.

- Nije teko uočiti da ga ne volite. Ni Jonathan ga ne voli. On tvrdi da je gospodin Miller bio u dobrimodnosima s McKeejem i zloglasnim Simonom Girtvjem, onim vojnicima to su dezertirali iz Fort Pitta iprebjegli Indijancima. Ali ga djevojke vole.

- Ako mukarac lijepo izgleda i uz to je ljubazan, obično je to djevojkama dovoljno. Primijetio sam da

vam je poklonio mnogo panje na plesu. Triput je plesao s vama.

- Zar? Imate otro oko - reče Betty i malo ga pogleda iskosa. - Pa, veoma je ljubazan i vrlo dobro plee.

- Tko zna da li je Wetzel ubio purana. Vie se nije čuo nikakav pucanj - reče Alfred pokazujući time da elipromijeniti temu.

- Oh, gledajte! Gledajte! - uzvikne Betty upirući prstom. Pogledao je i spazio srnu i lane kako gacaju uplićaku.

Majka je nepomično stala na čas, uspravne glave i naćulje-nih dugačkih uiju. Zatim spusti lijepu glavu iedno se napi svjee vode. Lane je razdragano bućkalo naokolo dok mu je majka pila. Ulazilo je nekolikokoraka dublje u vodu, pa bi se ogledalo da vidi odobrava li mu to majka. Očigledno se ona nije s timslagala, jer je dizala glavu i dozivala lane nekakvim tihim, nujnim glasom. Najednom naglo podie glavu,duge ui joj se u hipu uspravie, stala je njuiti zrak. Zagakala je u dublju vodu i zaobila jednu stijenu kojase izbočila u potok. Potom se okrene i dozva mladunče. Lane napravi nekoliko koraka, dok mu se voda nepopne do koljena, pa stane i neto alosno izbleji. No, bodreno majčinim glasom ude u duboku vodu tenakon dueg kop-rcanja i praćakanja uspije preplivati kratku udaljenost. Iste-turalo je na obalu, tanke sumu noice drhtale. Zgrčilo se uz majku, ili od umora ili od straha. Oboje nestadoe među vrbama to supokrile padinu.

- Zar nije slatko? Ja sam već nekoliko puta drala lane, ali sam se redovito smilovala i putala ih - rečeBetty. Zatim, kako je Alfred svejedno utio, ona nastavi: - Niste ba jako razgovorljivi.

- Nemam to reći. Drat ćete me dosadnim. A zapravo, kad togod duboko osjećam, tad nisam u stanjugovoriti.

- Onda ću vam čitati - reče Betty i uzme knjigu. Leeći na travi, on je odsutno zurio u ivopisna stabla namalom obronku i u McCollochovu liticu koja se mrtila na njih. Na plavom nebu, daleko iznad litice,polako je kruio srebrnkast orao. Alfred se upita kakva tajanstvena sila dri tu samotnu pticu kad bezvidljiva pokreta svojih irokih krila pluta onako visoko. Zavida mu, tom caru ptica, na vlasti nadneograničenim prostorom, na dalekosenom pogledu to ga ima, na slobodi. Kruio je orao i kruio, sve vie ivie, savrenim krugovima, na tren je naizgled stao, ba kao kad stoji na svojoj samotnoj litici, pa je skupiokrila i sunovratio se kroza zrak brzinom odapete strijele.

Tih Bettvn glas, milozvučan ubor vode na slapu, suanj utog lića to pada, apat lahora koji miluje cvijeće -svi su ti blagi zvuči godili Alfredu koji je leao napola sklopljenih očiju.

Vrijeme je brzo odmicalo, kako to samo moe biti u takvim prilikama.

- Izgleda da vas je danas obuzela melankolija - reče Betty pomalo alosno. - Niste ni primijetili da samprestala čitati, a vjerujem da niste čuli ni omiljenu pjesmu. Pokuala sam vam prirediti to ugodnijepopodne i nisam uspjela.

- Ne, ne - usprotivi se Alfred, gledajući je očima u kojima je gorio nekakav plavičast plamen - popodnemi je bilo savreno. Samo to sam zaboravio na glumu i dozvolio vam da vidite kakav sam u stvari, to odsvakoga skrivam.

- Da li ste uvijek tuni kad ste iskreni?

- Nisam uvijek. Ipak, počesto. Čudite se? Zar ne lei tuga u cijeloj prirodi? Evo! Čujete gdje zlatka pjeva?Tuno joj odzvanja poj u ovoj tiini. Vjetar je tuan, potok je tuan, ovo kasno ljeto je tuno. I sam je ivot posebi tuan.

- Ah, to ne, ivot je lijep.

- Vi ste premladi - on odvrati glasom koji je treperio. -Nadam se da ćete uvijek ostati ovakvi kakvi stedanas, barem u srcu.

- Kasno je. Vidite, sjene se skupljaju. Moramo poći.

- Znate da sutra odlazim. A ne elim ići. Moda je to razlog to danas nisam mogao biti ugodan i drutven.Slutim zlo. Slutim da se neću vratiti.

- Meni je ao to morate ići.

- Da li to iskreno kaete? - ivo će Alfred prigibajući se k njoj. - Znate da je poduhvat veoma opasan. Da libi vam bilo ao ako se ne bih vratio?

Digla je glavu i pogledi im se ukrstie. Glavu je međutim podigla optuujućim pokretom, kao da ga timepita kojim pravom joj upućuje onakve riječi, ali kad je spazila neizreče-nu molbu u njegovim očima,pogled joj izgubi sigurnost i padne k tlu, a vruće joj rumenilo podlije obraze.

- Da, bilo bi mi ao - ozbiljno odvrati ona, pa malko zastane i dometne: - Ponesite kanu do iza slapa, paćemo odande odveslati do staze.

Primicali su se kući. Pukovnik Zane stajao je na vratima, razgovarao s Wetzelom. Lice je u pukovnikabilo blijedo i alosno, u lovca mrgodno, turobno.

- Lew, jesi li mi donio purana? - upita Betty nakon to je tren zastala u nedoumici. Odjednom je osjetila ugrudima nekakav bezimeni strah.

Umjesto odgovora Wetzel zadie skut svog kaputa - za pojasom mu je visio skalp s čuperkom crnih vlasi.Betty je

odmah znala da je to skalp Indijanca. Problijedi i poloi ruku na lovčevu miicu.

- to to znači? To je indijanski skalp. Lew, čudno izgleda. Reci mi to je, niste se valjda uplaili to smo otiliu kanuu i izloili se opasnosti?

- Betty, Isaaca su opet uhvatili i odveli - progovori pukovnik.

- Oh, ne, ne, nije moguće! - zavapi Betty tuno i mučno, kreći ruke. - Valjda se moe neto učiniti! Moratepoći za njima. Oh, Lew, gospodine Clarke, zar ga ne moete izbaviti? Nisu mogli odmaći daleko.

- Isaac je jutros otiao u umarak hikorija. Da je tamo i ostao, ne bi ga uhvatili. Ali, zaao je duboko u Crnuumu. Puranov zov to smo ga čuli poticao je zapravo od jednog Wyandota sakrivenog u pećini. Lewis mi

reče kako je nekoliko Indijanaca tamo logorovalo vie dana. Ubio je onoga to je dozivao kao puran islijedio ostale sve dok nije otkrio da su poli Isaacovim tragom.

Uplakana Betty okrene se Alfredu i stane ga preklinjati neka joj spasi brata.

- Spreman sam da pođem s vama - reče Clarke Wetzelu. Lovac ne progovori, samo odmahne glavom.

- Ta ogavna Mveerah - vatreno plane Betty dok ju je pukovnikova ena uvodila u kuću.

- Jeste li ubili jo kojega? - upita Clarke.

Lovac kimne, preko mrkih mu crta preleti onaj njegov lagan, neodređen smijeak. O svojim djelima nijenikad govorio. Zbog toga su mnoge njegove uzbudljive avanture ostale zauvijek tajnom. Te je večeri bilotuno za pukovnikovim stolom. Nedostajala je uobičajena pukovnikova veselost, njegovo zadirkivanjesestre, njegov vedar i dobrohotan ton. Nije smogao riječi. Betty je čas-dva sjedila za stolom, potomustade i napusti sobu izgovarajući se da nije gladna. Jonathan, čuvi za bratovu sudbinu, nita ne rekne,povuče se u sumoran muk.

Q7

Silas jedini nije bio dokraja deprimiran. Reče kako je moglo ispasti i daleko gore; da se moraju pomiritisa stanjem stvari i da će za Isaaca biti najbolje da to prije oeni indijansku princezu, sačuvat će svoj skalpi svima njima vratiti mir.

- Dobro se sjećam one Mveerah - reče. - Bilo je to prije osam godina, jo je bila dijete. Čak jo tada bila jeveoma ponosna i svojevoljna, i najljepa djevojka koju sam ikada ugledao.

Te je večeri Alfred do kasno ostao u pukovnikovoj kući. elio je da prije odlaska na dug put jo nekolikotrenutaka provede nasamo s Betty. No, nije mu se ukazala prilika. Stoga je, nakon to se sa svima oprostioi zaelio im laku noć, na vratima apnuo djevojci koja ga je ispratila: - Vani je mjesečina. Molim vas,proetajte se sa mnom do vrata dvorita.

Puni je mjesec spokojno sjao i plavio dolinu svojim djevičanskim bjeličastim svjetlom; u podnojustrmine riječni su valovi svjetlucali poput bezbroj zvijezda to trepću i igraju na sagu pahuljastih oblaka.U takvu se bljetavu ruhu rijeka sputala niz dolinu, sjaj joj bivao sve slabiji, na kraju je sličila nasrebrnkast treperav končić to spaja nebo i zemlju i nestaje na obzorju.

- Moram se oprostiti s vama - reče Alfred kad su stigli do dvorinih vrata.

- Tako bude u ivotu da se prijatelji moraju rastajati. ao mi je to odlazite, gospodine Clarke, i nadam se daćete se vratiti iv i zdrav. Čini mi se kao jučer da ste spasili ivot mom bratu, i bila sam toliko zahvalna isretna. A sad, opet ga nema.

- Ne smijete toliko razmiljati o tome, niti tugovati - odvrati mladić. - Kukanjem ga nećete dovesti kući nitićete pomoći sebi. Najzad, gore bi proao da je pao u ruke kakvom drugom plemenu. Wetzel nam tvrdi dasu ga iva odveli. Molim vas, ne tugujte.

98

- Plakala sam sve dok mi suze nisu presahle. Titi me uasna bol. Otkako mi je majka umrla, najvie samvoljela Isaaca. Strahota je imati ga neko vrijeme kraj sebe, pa ga opet izgubiti! Oh, svisnut ću od jada.

Rukama je pokrila lice i stala tiho jecati.

- Ne, nemojte - on će nesigurnim glasom, dohvati njezine malene ake i makne joj ih s lica.

Djevojka zadrhti. Stresla se zbog nečega u njegovu glasu, zbog njegova tona kakvim joj jo nije govorio.Pogledala je u njega gotovo nesvjesna da je zadrao njezine ruke u svojima. Jo nikad nije bila tolikoslatka.

- Ne shvaćate moje osjećaje.

- I ja sam volio majku.

- Ali ju niste izgubili. I u tome je velika razlika.

- Htio bih vas utjeiti, a ne znam kako. Nisam sposoban da vam kaem to…

Uutio je. Gledao je u ono umiljato lice, strastvene su i vatrene riječi navirale u njemu, ali je bio nijem,nije bio u stanju izgovoriti ih. Cijeli je dan proivio kao u jednom snu. Znao je da jo samo čas moe ostatikraj djevojke koju toliko voli. Naputa ju, moda ju neće vidjeti vie nikada, ili ju moda nade izmijenjenu,drukčiju. Otra bol zapara mu srce.

- Vi mi… drite ruke - izmuca Betty slabim i uznemirenim glasom. Pogledala mu je u lice i uočila koliko jeblijedo od priguenih osjećaja.

Alfred se osjećao kao pomaman. Zaboravio je sve. Tog časa za njega nije vie ničeg bilo na svijetu, osimonog lijepog lica. Njezine oči, podignute prema njemu na mjesečini, mekano su zračile. Bile su to očiiskrenosti i čestitosti, tog trena pune tuge i jada, privlačile su ga neodoljivom silom. Sasvim nesvjesno,prepusti se slijepom porivu. Prigne se i poljubi one uzdrhtale usne.

- Oh! - izusti Betty ukočivi se kao kip i gledajući ga prekrasnim očima. Potom, pojmivi to se zbilo, licejoj se

0Q

oboji vrelim rumenilom, otre ruke iz njegovih, izmahnu i oamari ga.

- Zaboga, Betty, nemojte me krivo shvatiti! Stanite! Da vam neto kaem! Smilujte se, dozvolite mi da vamobjasnim! - on zavapi najednom shvaćajući koliko ju je teko uvrijedio.

No, Betty se oglui njegovim molbama. Otrčala je u kuću i za sobom zalupila vrata.

Dozivao ju je, ali odgovora nije bilo. Zakucao je na vrata koja se ne otvorie. Neko je vrijeme mirnostajao, trsio se da pribere misli, da nađe način da ispravi počinjenu greku. Shvaćajući posljedice svogpostupka, jekne u srcu. to je bio lud! Za svega nekoliko kratkih sati mora poći na opasan put, a ostavit ćeljubljenu djevojku koja ne zna njegove prave namjere. Tko će joj reći da ju on ljubi? Tko će joj reći da juje poljubio zato to je osjetio da svim srcem i duom pripada njoj?

Pognute glave, vukući korak za korakom, krenuo je prema utvrdi, ni na kraj pameti mu nije bilo da gajedna djevojka, to rukama čvrsto pritiće grudi da bi smirila pomamno kucanje srca, s prozora pratipogledom i gleda ga kako nestaje u sjeni karaule.

Četiri preostala sata tog značajnog dana Alfred je proveo nemirno koračajući amotamo svojom sobom.Kad je na istoku zarudjelo i osvit se stao pomaljati, čuo je promukle ljudske glasove i topot potkovanihkopita. Kucnuo je čas njegova odlaska.

Sjeo je za stol i uz mutno svjetlo s jedne borove kvrge urno je napisao pismo Betty. Sitna je nada mirnulau njegovu srcu pri pomisli da moda opet sve bude dobro. Valjda će naći nekoga kome moe dati pismo, nebude li takvog, sam će otrčati prijeko i gurnuti list pod vrata pukovnikove kuće.

U sivilu ranog jutra Alfred izjaha sa smjelom druinom teko naoruanih, odlučnih i mrkih ljudi zadubljenihu misli to se roje u čovjeku svjesnom da moda ide u smrt. Ubrzo je naselje ostalo daleko za njima.

GLAVA 5

Posljednjih nekoliko dana, tijekom kojih je mraz raskolio ljuske hikori-oraha, a vjeverice se zaposlileskupljajući i spremajući svoju zimsku zalihu hrane, Isaac je običavao uzeti puku, krenuti uzbrdo i provesticijelo dopodne u umarku.

Tog je svjeeg jesenjeg jutra već po navici krenuo, a njegov brat, pukovnik, dozvao ga je i savjetovao nekase puno ne udaljava od naselja. Ta je opomena, koliko god bila bratski smiljena i oprezno upućena,naljutila Isaaca. Kao i kod svih Zanea i kod njega je bilo urođena ljubav prema samoći i divljini. Bilo jetrenutaka kada je mogao naći zadovoljstvo i mir samo u tiini duboke ume.

Sada je bio upravo u takvom raspoloenju. Hrabar do bezumlja, smion i onda kad smionosti nije bilomjesta, Isaacu su nedostajali pukovnikov prakticizam i Jonathanova razboritost. Svojom netrpeljivoćuprema ograničenjima, svojim samostalnim duhom i, treba priznati, upornim povođenjem za svojom ćudi iodbacivanjem savjeta, Isaac je bio daleko blii Betty nego ostaloj braći.

Siguran da mu ničija briga nije potrebna, svjestan sebe, prokuana lovca i čovjeka iz divljine, odlučio jepoći u skit-nju umom. Ta mu je odluka bila potkrijepljena nevjericom u ono to su pukovnik i Jonathangovorili - kako nije isključeno da koji ratnik Wyandot vreba u blizini s namjerom da ga ili ubije ili

zarobi. Bilo kako bilo, on se toga nije bojao.

Čim se naao u sjeni ogromnih stabala nestane njegova nezadovoljstva, sve zaboravi, preda se osjećajusreće to je tu, opkoljen nijemim hrastovima, i stane sve dublje zalaziti u umu. Tu i tamo je unula grana,pao orah, vjeverica mugnula, a za drvo zamakao njezin čupav rep - sve je govorilo da su sive ivotinjiceveoma zaposlene. Na ovo bi Isaac obično mirno stao, ali sada kao da ga nita od toga nije

101

zanimalo. Pogdjekad bi zastao samo da ispita njene izdanke podno sasafrasova* stabla. Kasnije, kad senaao na obali potoka, prignuo se da ispita tragove na mekanom tlu.

Iao je sve dalje i dalje. Nakon dva sata takvog lutanja naao se u jednoj plitkoj jaruzi niz koju je prekomahovinom prekrivenog zelenog kamenja uborom tekao potok. Tu je uma bila gusta. Čvornovati hrastovi itopole daleko su nadvisili vrkove bijelih hrastova i bukvi. Nalik gigantskim zmijama, puzavice se penjaleuza stabla da bi se u gornjim granama irile i zakrilile sunce; lovor i drugo bunje gusto je izraslo; po tlutrunulo ogromno drveće tko zna kada oboreno kakvom olujom; negdje su oborena stabla bila u takvimgomilama da ih je bilo nemoguće prijeći.

Isaac zastade. Uočio je da je zaao duboko u Crnu umu. Tu je bilo tamno; vladala je pospana tiina, dubokatiina divljine koju remeti samo dalek glas hermita, čudne ptice to svojim samotnim, osamljenim krikomprobija muk ume. Iako ju nikada nije vidio, Isaac je dobro poznavao krik te ptice koji se mogao čuti samou najdubljoj umi, daleko od ljudskih nastambi.

Jedna crna vjeverica siđe niz stablo, spazi lovca i bre-bo-lje usplahireno pobjee. Isaac je znao da crnavjeverica ivi samo u najvećoj divljini, samo tamo gdje čovjek ne dolazi. Krik hermita i crna vjevericanagnae ga da stane i porazmisli. Zaključio je da se od utvrde udaljio mnogo vie no to je kanio. Krenenatrag, kadli mu do otrog uha dopre jedva čujan um iz jaruge.

On nije posjedovao instinkt koji bi ga opomenuo da se jedno jezivo oličeno lice na tren diglo izlovorovog bunja slijeva i da dva otra oka pozorno prate svaki njegov pokret.

Nesvjestan opasnosti to se nad njim nadvila, Isaac je stajao i gledao unaokolo. Odjednom, povjetaracopet donese

* Sasaparin, panj. - vrsta lovora; korijen sadrava eterično ulje koje se primjenjuje u medicini iparfumeriji

10?

onaj um koji nadjača milozvučan ubor potoka i suanj lića. Isaac se zguri kraj jednog debla i napne ui.Nekoliko je ča-saka sve bilo tiho. Zatim začu topot, sitan topot papaka to silaze niz potok. Pribliavali sumu se. Na trenutke ih ne bi čuo, potom bi se opet javili, jasnije, razgovjetnije. Čuo je bućkanje po vodi imukao um tvrdog papka to strue preko kamena u plićaku. Odjednom zvuka nestane.

Isaac oprezno izviri iza stabla i spazi srnu gdje je stala kojih pedesetak jardi nie, na obali potoka. Drhtalaje, izgledala neodlučna, nesigurna. Ui su joj se naćulile, jednu je prednju nogu malko podigla, kako točine čistokrvni psi ptičari. Isaac je znao da će srna redovito voditi čopor koji se morao ubrzo pojaviti,

osim ako ga srna ne upozori na kakvu opasnost. I zaista, tren kasnije vrbe se razmakoe i pojavi se jeleniroko razgranatih rogova i nepomično stade na obali. Iako je vjetar puhao od njih, ivotinje su ipakosjećale nekakvu opasnost, to je Isaac uočio. Netremice su gledale u lovorov bun Isaacu slijeva, to onnije uočio tog trenutka, ali mu je kasnije bilo jasno zato.

Na pucanj Isaacove puke jelen poskoči silovitim skokom koji ga gotovo letom prebaci preko potoka,potrči grčevito uz obalu, stie navrh, tu mu ponestane snage i srui se natrag u vodu gdje u smrtnom grčunogama izbućka vodu u bijelu pjenu. Srna je u hipu nestala.

Čestitajući sebi na takvom sretnom pogotku - jer bi jelen rijetko pao na mjestu, čak i pogođen u samo srce- Isaac ustane i uzme puniti puku. Oprezno je na dlan istresao baruta koliko treba - mjerkajući mu količinuodoka - jer je vjet lovac morao znati koliko će baruta staviti u naboj. Barut uspe u cijev. Na sam grlićzatim poloi krpicu iroku otprilike pola palca, na koju poloi olovnu kuglu i ipkom ju stade utjerivati ucijev.

Lagan um za leđima, nalik unju kad čegrtua pue preko lića, nagna ga da se prene i okrene. Ali bilo jeprekasno.

Toljaga u smeđim rukama jednog Indijanca srui mu se uasnom snagom na glavu i on, kao pokoen, padeonesvijeten.

Kad je doao k svijesti osjetio je da ga tupo boli glava. Otvorio je oči, ali mu je ispred njih sve titralo,nije mogao jasno razaznati predmete. Nekoliko časaka kasnije vrati mu se bistar vid. Kraj sebe spazio jeneto nalik lealjci načinjenoj od dviju lipovih motki za koje su bili čvrsto pritegnuti komadi puzavice itrake zelene kore. Bilo mu je jasno da su ga na tome nosili. Po svojoj mokroj odjeći i poloaju sunca to senalo na zapadu, zaključio je da su ga prenijeli preko rijeke i da je miljama daleko od utvrde. Pred sobomje ugledao ‘-tri Indijanca kako sjede kraj logorske vatre. Jedan je sjekao tanke krike s jelenjeg buta, drugije pio iz jedne tikve, treći je na zailjenoj trijesci pekao komad mesa. U njima je odmah prepoznaoWyandote i to oličene ratnim bojama. To nisu bili mladići, već sredovječni zreli ratnici. U jednome odnjih Isaac prepozna Vranu, poglavicu iz jednog plemena Wyandota, i ratnika na glasu po svojoj smjelostii vjetini da prođe divljinom u ravnoj crti. Vrana je bio nizak, temeljit Indijanac, grada mu odavala silnusnagu. Čelo mu je bilo iroko, jagodice ispupčene, nos strao, lice bi mu bilo i lijepo i inteligentno da nijebilo brazgotine to mu je ila preko obraza i davala mu jezivo opak izgled.

Vrana podie oči i spazi da Isaac zuri u njega. - Uh! -izusti i ostala dvojica odmah ispustie isti uzvik.

- Vrano, opet si me uhvatio - reče Isaac na jeziku Wyandota koji je tečno govorio.

- Bijeli poglavica ima sigurno oko i brzu nogu, ali on ne moe pobjeći Huronu. Od punog mjeseca Vranamu je pet puta bio na tragu. Oči bijelog poglavice bile su zatvorene, a njegove ui gluhe - naduto ćeIndijanac.

- Koliko si dugo bio blizu utvrde?

- Dva su puna mjeseca ratnici Mveerah lovili blijedo lice.

- Ima li jo ratnika s tobom?

104

Vrana kimne glavom i reče da je grupa od devet Wyandota bila oko Wheelinga punih mjesec dana.Spomenuo je imena nekih od tih ratnika.

Isaac se iznenadi: osim Vrane, poslali su i druge glasovite ratnike da ga uhvate. Poglavice iz plemenaDelaware, Wi-genund Mladi i Wapatomeka spadali su među najlukavije i najpametnije Indijance Zapada.Zaključio je da ga Mveerah nije zaboravila usprkos njegovu dugom odsustvu.

Odvezavi Isaacu ruke, Vrana mu dade vode i mesa. Zatim Indijanac uze puku, dobaci jednu riječ ostalimai krene među grmlje koje je opasalo maleni proplanak, te se ubrzo izgubi iz vida.

Nakon to je utolio glad i ed, Isaac je sa zadovoljstvom zatvorio oči i naslonio se na stablo, jer ga je glavajo uvijek uasno boljela. Razmiljajući o domu koji moda vie nikada neće vidjeti, nepokretno je tako sjediootprilike jedan sat, kad ga iz misli trgoe guturalni* uzvici Indijanaca. Otvorio je oči i spazio Vranu i jojednog Indijanca kako ulaze na proplanak zajednički podravajući trećeg crvenokoca.

Tog trećeg odvedoe do jednog panja, gdje on sjedne klonulo, sporo. Jednom se rukom drao za grudi. Bioje to krasan mukarac divovskog rasta, veoma irokih pleća, u skladu sa svojom visinom. Način na koji muje kosa bila uređena i zlatne narukvice koje je nosio na miićavim rukama pokazivahu da se radi opoglavici visokog ranga. Sedam orlovih pera u njegovoj kosi pokazivalo je da je u borbi ubio sedamratnika. Po komadićima drveta oličenim različitim bojama i utkanim u njegovu kao ugalj crnu kosu, svakibi Indijanac znao reći koliko je puta ovaj poglavica ranjen, bilo tanetom, noem ili tomahavkom.

Lice mu je bilo mirno. Čak i ako ga je boljelo, on to nije odao ni jednim znakom. Zamiljeno je zurio uvatru, polako

* guturalni - glas koji se tvori u grlu (k,g,h)

je otpasao opasač s noem i tomahavkom. Svoje je oruje uzeo u ruke i polako ga podigao visoko iznadglave, te njime zamahnuo. To ponovi triput. Zatim sporo i preko volje ispusti oruje kao da je svjestan damu ono vie neće sluiti na zemlji.

Smračilo se, proplanak je osvjetljavala jarka logorska vatra pri kojoj je Isaac mogao vidjeti onuiznemoglu priliku na panju, a u pozadini Vranu i ostale Indijance kako se neto dogovaraju apatom. Čuo jeponeku riječ, te je lako zaključio ostalo. Poglavica je smrtno ranjen; bljedoliki su im na tragu; mora sesmjesta krenuti.

Isaac je poznavao ranjenika. Bio je to Wingenund Mladi iz plemena Delaware. Svojevremeno se oeniojednom djevojkom iz plemena Wyandot, često se zadravao u selu Wyandota i odlazio na ratne pohodekoja su dva prijateljska plemena poduzimala protiv drugih. Isaac je lovio s njim, spavao pod istimpokrivačem i s vremenom mu je Indijanac postao drag.

Kako se Isaac pomaknuo, poglavica ga spazi. Odmah se uspravi, razgrne lovačku koulju i pokae rupicu nairokim grudima. Tanak je mlaz krvi curio iz rane i sputao mu se niz prsa.

- Vjetar Smrti je veliki bijeli poglavica. Njegova je puka uvijek puna - mirno reče i preko njegovogmrkog lica prijeđe sjena ponosa, kao da se ponosi to je ranjen od takva ratnika.

Čuvi to ime, jedno od mnogih nadimaka koje su Indijanci dali Wetzelu, Isaaca marnu neka nada i sadshvati da se Indijanci boje da im je Wetzel na tragu. Međutim, takva mu je nada bila kratkog vijeka, jer seubrzo sjetio da bi Indijanci prvo ubili njega u slučaju da ih napadnu useljenici, pa je k tome zaključio dasam Wetzel, koji zna Indijance i kako di-u, neće htjeti pod takvim okolnostima pokuati bilo to.

106

Četvorica Indijanaca sad se vrate i stanu kraj poglavice. Bilo im je jasno da je njegov kraj blizu. Muklim,ali ne i neskladnim glasom poglavica zapjeva huronski pjev smrti. Njegovi drugovi utke obore glave nagrudi. Zavrio je poj i polako ustao u svoj svojoj natprosječnoj visini. Bio je impozantna prilika. Polakomu s lica nestade mrke oholosti, njegove tamne oči, to su zurile ravno u mrak, kao da su ugledale nekakvuvanzemaljsku viziju.

- Wingenund je bio veliki poglavica. Doao je na kraj svoje posljednje staze. Djela Wingenunda bit ćekazivana u vigvamu Lenapea - kaza poglavica glasno, pa se srui na ruke svojih drugova. Oni ga brinopoloie na zemlju.

Poglavičinu spodobu strese estok grč, zatim isprui ilave ake i divlje zagrebe prstima po zraku, kao dahoće čepati i zadrati ivot to bjei iz njega.

Isaac je vidio ukočen, mutan sjaj u njegovu oku, bljedilo smrti to mu se prikrada preko lica. Svrnuo jepogled s takvog tunog prizora. Kad je ponovo pogledao, poglavičina je prilika bila mirna.

Mjesec isplovi iza jednog oblaka i prosu svoje blijedo svjetlo po malenu proplanku. Četiri su Indijancakopala raku u podnoju hrasta. Ni riječ se nije čula. Kopali su tomahavcima, brzo su zavrili posao.Naslagom paprati i mahovine pokrie dno poglavičina posljednjeg počivalita. Kraj ratnika poloie njegovooruje, neka s njim pode u Vječna Lovita, u zagrobni dom crvenokoaca, gdje im sunce vječno sja i gdjenema okrutnih bijelih dumana.

Indijanci su zatrpali grob, na nj dovaljali panj, pa su ča-sak zastali kraj njega, svaki je muklim glasomizgovorio nekoliko riječi, dok je noćni vjetar u kronjama stabala huklo pjevao rekvijem mrtvompoglavici.

Iako je bio navikao na krv i smrt isto toliko koliko i Indijanci, kao i na tragediju to je neprekidno lebdjelanad ivotom čovjeka na granici, jezivi je prizor ipak potresao

Isaaca. Osjećao je da nikada neće zaboraviti posljednji izgled onog tamnog, mrkog lica i one moćnespodobe nad kojom je Mjesec sjao kao da i on ali. Misli mu prekine opori glas Vrane koji mu je nalagaoneka ustane. Rekli su da će mu i najmanji znak da usporava mar koji slijedi, ili da ostavlja kakve znakoveza sobom, značiti smrt. Vrana mu presiječe spone na nogama, postavi ga između dva Indijanca i povedegrupu.

Poput aveti kretali su se na mjesečini, marirali su satima. Vrana je opravdao svoje ime. Vodio ih je prekokamenih hr-ptova gdje im stopala nisu ostavljala otisak i gdje bi čak i pas teko nanjuio njihov trag, zatimu doline i preko plitkih potoka gdje će brza voda začas otplaviti svaki znak njihova prolaza, pa poravnima gdje se mekana i elastična trava brzo uspravljala za njima.

Ili su u koloni po jedan, tragom predvodnika koji ih je vodio kroz umsku tamu i mjesečev sjaj ni časka ne

usporavajući brzi korak, stalno u ravnoj crti, ali opet izbjegavajući vrletna i neprohodna mjesta po svomnepromaivom instinktu, tipično indijanskom daru. Pred zoru mjesec zađe, ostavi ih u tami, ali je Vranavoden zvijezdama i dalje drao svoj pravac. Stao je tek u svanuće.

Na obali jednog uskog potoka Indijanci zapale vatru i ispeku neto mesa. Vrana reče Isaacu da se moeodmoriti, te on pouri da se okoristi dozvolom i u tren oka zaspi dubokim snom iscrpljena čovjeka. I drugiIndijanci zaspae, samo Vrana ostane straariti. Nesnosno i neumorno je koračao ta-mo-amo po obali, otrimje očima motrio ima li znaka od kakvih gonitelja.

Sunce je već visoko odskočilo kad je grupa nastavila put prema zapadu. Vrana je zagacao u potok inekoliko milja tjerao njegovim tokom, potom skrenuo u umu na drugoj obali. Otro i klizavo kamenje, kojeIndijanci nisu ni osjećali, Isaacu je zadavalo sto muka. Noge je izranio i natukao, ali je junački

108

stiskao zube i nije se alio. Dio noći provedoe u odmoru, a sljedećeg dana Indijanci, koji su se sad većsmatrali praktički sigurnim, ne poduzee nikakve posebne mjere da prikriju svoj trag.

Toga dana za sumraka stigoe do brze vode to je tekla put sjeverozapada. Na jednom mjestu Vrana i jojedan Indijanac razmaknu vrbe na obali i izvuku dugačak kanu od brezove kore koji spuste u vodu. Isaacse sjetio tog mjesta. Tu je blizu počinjala rijeka, zvana Luda rijeka, koja je tekla kroz naselje Wyandota.

Dva Indijanca sjednu na pramac, treći i Isaac zauzmu sredinu čamca, jedan drugom okrenuti leđima, aVrana kleknu na krmu. Čim su se otisnuli, Isaac zaboravi umor i bolne rane. Noć je bila krasna, volio jerijeku i imao je smisla da osjeti ljepote prirode. Predao se čari srebrnkaste mjeavine krajolika imilozvučnog ubora vode. Da nije bilo Vranina okrutnog lica, mogao bi sebe zamisliti u nekakvomzačaranom kanuu u zemlji snova, kao u dječjim bajkama. Kako je kanu, tjeran snanim miicama, kliziosvjetlucavom rijekom, tako se okolni prizor stalno mijenjao. Na jednoj se otroj okuci rijeka suzila,drveće s jedne i druge obale ispreplelo svoje granje i sakrilo mjesec i stvorilo taman prolaz. Potom jeuslijedio niz brzaca na kojima su razdragano skakutali i pjenili se valovi, a ispod njih se izduila glatkapovrina mirne i duboke vode u kojoj su se zrcalili mjesec i bezbrojne zvijezde. Tuda je kanu kliziobeumno kao sjena, veslo je monotono ronilo u vodu, bljeskalo mokrinom i osipalo sa sebe kapi to su sepoput dragog kamenja krijesile na mjesečini.

Iza nove okuke začu se grmljavina nalik huku prijeteće oluje to ga donosi sve jači vjetar. Bio je to huk saslapova. Rijeka se suzila, tok joj zabrzao, s obiju strana sve se vie izdizale njezine stjenovite obale.Vrana ustane i pogleda naprijed, potom klekne i usmjeri kanu posred vodenog toka. Huk je postaozagluan. Isaac spazi da ulaze u jedno duboko

mo

drijelo. Čas kasnije kanu poskoči preko jednog slapa i sune između dviju visokih, kamenitih obala.Stijene bile okomite i visoke kojih dvjesta stopa, a rijeka nije bila ira od dvadeset stopa, pa je vodapomamno jurila, bučala i pjenila se u tom uskom grlu. U sredini je tok sličio na ulateno, sablasno crnostaklo, a pri obalama bio je oivičen zapjenjenim valovima to su se propinjali, udarali i odbijali se odsvojih kamenitih granica.

Iako je opasnost bila velika, i smrt vrebala s onih otrih stijena i crnih zidina, u Isaacu nije bilo straha;poznavao je snagu one miice to je čas kruto mirovala, čas se brzinom munje micala, znao je kakva je moćoka koje ih vodi.

Jo jednom se nađu pod zvjezdanim nebom, za njima su brzo ostajali procijepi, plićaci, drijela i jezerca.Na istoku je rudjelo kad minuse kraj sjenke takozvane Uspravne stijene. Dobila je ima po Tarheu, iliUspravnoj stijeni, poglavici svih Hurona.

Spazivi tu dobroznanu oznaku koja se dizala nedaleko od naselja Wyandota, potiten i ozlojeđen Isaacosjeti i neto nalik zadovoljstvu; srce mu je stalo tući neto bre pri pomisli na ono to pred njim lei isjećanju na crnooku djevojku od koje je pobjegao.

Jedan od Indijanaca s pramca stane dozivati. Odmah su ga čuli, jer se s obale začuje vika.

Nekoliko časaka kasnije kanu je tiho zakripao po pjes-kovitoj obali. Isaac je pred sobom spazio nejasneobrise koliba vigvama. Eto, sad je ponovo u logoru Wyandota.

U neko doba kasnog popodneva Isaaca probude iz tekog sna i reknu mu da ga poglavica zove k sebi.Ustao je s bizonskih koa na koje se tog jutra bacio, protegao bolne udove i izaao iz kolibe.

Prizor to se pred njim pruio bio mu je toliko poznat, da mu se činilo kao da se nakon odsustva vratio kući.Posljednji su zraci zalazećeg sunca jarkim rumenilom bojili vrh Uspravne stijene, dodirivalimnogobrojne kolibe i vigvame

110

prosute po malenoj dolini i grimizom prelazili preko brze, uske rijeke to se bučno valjala u svomkamenom koritu. Na obali rijeke poredali se nizovi kanua, tu i tamo je preko vodena toka lealo prebačenodugo deblo. S logorskih se vatri dizale duge, tanke perjanice plavog dima i lagano se gubile uvis; visokoiznad vigvama nadvili se divovski javori to su svojim purpurnim i zlatastim ruhom snaili ljepotuspokojnog prizora.

Isaaca povedu stazom oivičenom nizovima atora. No, Indijanci koji su stajali i gledali ga, ne dočekae gavikom uobičajenom pri sprovodenju zarobljena bijelca. Neke su stare ene dizale oči sa svoga posla okologorske vatre i lonaca i cerile se zarobljeniku. Ratnici koji su sjedili na svojim dekama i puili svojeduge lule ili su pak stajali kraj toplih vatri, gledali su ga prazno i indiferentno; tamnopute djevojkestidljivo su se smjekale, a dječaci, kojima je Isaac bio miljenik, iskazae svoju radost vriskom i tiskomoko njega. Jedan mu se dječak objesio za nogu, morali su ga odstraniti silom.

Usred logora lealo je nekoliko međusobno spojenih koliba koje su se isticale među okolnim atorima. Bili

to vigvami poglavice kamo su sad vodili Isaaca. Njegovi ga čuvari uvedu u oveću, okruglu prostorijugdje ga ostave sama. Bila je to vijećnica. U njoj nije bilo ničega osim jednog niskog sjedala i nekakvečvornovate močuge.

Začuo je zveckanje perli i medvjeđih zuba, okrenuo se i ugledao visokog i impozantnog Indijanca koji jeupravo ulazio. Bio je to Tarhe, poglavica Wyandota. Iako je preao sedamdesetu, stas mu je bio kaostrijela ravan; lice mu bilo spokojno i tamno poput brončane maske, na njemu nije bilo tragovapoglavičine odmakle dobi. Svaka je crta na njegovu licu bila tipična, rasna; visoko čelo, četvrtasta,izbočena brada, mrgodna usta, sokolove oči - sve je kazivalo o ponosu i nesalomljivoj volji posljednjegTarhea.

111

- Bijeli je Orao opet u vlasti Tarhea - reče poglavica na svom jeziku. - Iako je brz kao jelen koji juri iliorao koji leti, nita mu nije pomoglo. Divlje patke kad lete put sjevera nisu bre od Tarheovih ratnika. Anajbra je osveta Hurona. Mladi je bljedoliki stajao ivota neke velike ratnike. Sto on na ovo kae?

- Ja nisam kriv za to - spremno odvrati Isaac. - Udarili su me s leda, nisam imao prilike upotrijebiti oruje.Nikad jo nisam digao ruku protiv jednog Wyandota. To ti moe potvrditi Vrana. A imao sam dobrihrazloga da prolijem krv Hurona. Tvoji su me ratnici odveli iz mog doma i ranili me mnogo puta.

- Mudro zbori bijeli poglavica. Tarhe vjeruje njegovim riječima - odgovori Tarhe svojim zvučnimglasom. - Lenapee trai smrt bljedolikog. Wingenund tuguje za sinom. On je Tarheov prijatelj. Tarhe jestar i mudar, on ovdje vlada. On moe spasiti bijelog poglavicu od Wingenunda i Ratara. Sluaj! Tarhe jestar i nema sinova. On će od tebe stvoriti velikog poglavicu, dat će ti zemlju, ratnike i čast. Neće od tebetraiti da digne ruku na svoj narod, samo da pomogne da se sklopi mir. Tarhe ne voli ovaj rat. On samotrai pravdu. Hoće sačuvati svoje zemlje, svoje konje i svoj narod. Bijeli je poglavica poznat po hrabrosti,hod mu je lak, oko otro, tane nepromaivo. Mnoge je pune mjesece Tarheova kći provela kao ptica totuguje za svojim parom. Sad vie ne tuguje. Ona će biti ena bijelom poglavici. U njoj je krv njezine majke,a ne posljednjeg Tarhea. Tako se Tarheu greka njegove mladosti sveti njegovoj starosti. On je prijateljmladom bljedolikom. Tarhe je rekao svoje. Sad idi i pomiri se s Mveerah.

Poglavica mu pokretom pokaza prema stranjem dijelu kolibe. Isaac ude u drugu prostoriju, očitopoglavičinu, jer je bljetala divljom, primitivnom raskoi. Na drugom kraju poglavičine sobe Isaac malozastade pred jednom zavjesom

od medvjedine. Mnogo je puta jo ranije bio ovdje, ali nikad ga nisu rastrzala takva suprotna uzbuđenja.Zbog čega mu srce bre kuca? Brzim pokretom podigne zavjesu i ude.

Odaja u koju je uao bila je okrugla i namjetena ivopisno i udobno. Ravan, tvrdo utaban pod od ilovačebio je pokriven bizonskim koama, stijene su bile oličene crteima ivotinja i alegoričnim slikama, svukudnaokolo bilo je lukova, strijela, kopalja, niski ivobojnih perli i indijanskih rubaca. Stijene su bile odpriivenih suhih jelenjih koa nategnutih preko dugih kolaca pobodenih u zemlju i ukrivljenih tako da im sekrajevi sastave. Svjetlo je priputala jedna ovalna rupa u stijeni. Kroz uzan prolaz to je vodio u susjednu,manju odaju, nazirao se nizak leaj pokriven crvenim pokrivačima i mnogobrojna odjeća u boji to je visilasa stijene.

Čim je uao u sobu jedna mu vitka djevojka pritrči, baci mu se oko vrata i pritisne lice na njegove grudi. S

njezinih se usana otre nekoliko nesuvislih riječi. Isaac se oslobodi onih ruku koje su ga čvrsto stezale iodmakne djevojku od sebe. Lice koje se uzdizalo prema njemu bijae zadivljujuće ljepote. Ovalno, posvebijelo, irokog čela i pravilnih crta. Oči su djevojci bile crne, krupne, iroke, u njima se duile sjenke tisućumisli.

- Mveerah, opet sam zarobljen. Ovaj je put bilo krvi. Jedan je poglavica Delavvarea poginuo i jo ne znamkoliko Indijanaca. Poglavica me hoće kazniti smrću. U velikoj sam pogibelji. Zato me ne puta na miru?

Na ove njegove riječi djevojka uzdahne, i tuno ali i ponosno odvrati lice od ljutitog pogleda mladogčovjeka. među njima zavlada kratak muk.

- Znači, nije ti drago da vidi Mveerah - reče ona na engleskom. Glas joj je bio čista glazba. Tih, umiljat,čista zvuka poput zvona.

- Kakve to ima veze? Pod izvjesnim okolnostima, meni bi bilo milo to te mogu vidjeti. Ali, da me ovdjesilom dovuku,

a moda i ubiju… ne, tome se ne radujem. Gledaj ovamo, gdje me Vrana udario - reče Isaac ljutito i pognuglavu da bi ona vidjela ranu gdje ga je batina udarila.

- Zao mi je - blago će Mveerah.

Tarheova kći već ti je ranije spasila ivot, pa će ga i sad spasiti.

- Usprkos tebi, mogu me ubiti.

- Neće se drznuti. Ne zaboravi da sam te izbavila i od Shawneeja. to ti je rekao moj otac?

- Uvjeravao me da mi je prijatelj i da me hoće zatititi od Winegenunda. Ali, moram oeniti tebe i postativa suplemenik. Ja to ne mogu. Zato sam siguran da će me ubiti.

- Sad si ljut, ali ipak čuj to ću ti reći. Mveerah je svim silama pokuavala pridobiti tvoju ljubav. Međutim,kad si od nje pobjegao, ona se dugo radovala. Ali, nakon tvoga odlaska za nju vie nijebilo pjeva ptica, niglazbe vode, niti ljepote u bilo čemu. ivot joj je postao nepodnoljiv bez tebe. Tad se Mveerah sjetila daje vladareva kći. Pozvala je najodvanije ratnike dvaju plemena i rekla im: “Idite i dovedite mibljedolikog, Bijelog Orla. Dovedite ga, iva ili mrtva. Ako ga dovedete iva, Mveerah će se ponovoosmjehivati ratnicima. Ako ga dovedete mrtva, ona će samo jednom pogledati njegovo lice i samaumrijeti.” Čak i onda je Mveerah bila toliko mudra da je mislila na tebe. Zar bi htio da bude nestalna, kaoto je to Mjesec?

- Ne kaem da bih tako to elio. Radi se o tome da ne mogu ivjeti, a da vie nikad ne vidim svoje. To sam tirekao jo prije godinu dana.

- I druge si mi stvari rekao u ono davno vrijeme prije nego to si pobjegao. Bile su to njene riječi drageuima jedne djevojke Indijanke. Jesi li ih zaboravio?

- Nisam ih zaboravio. Nisam ni ja bez osjećaja. Ti me shvaća. Otkada sam se ovaj posljednji put naaokod kuće spoznao sam jače nego ikada da ne mogu ivjeti bez svog doma.

114

- Postoji li u tvom domu kakva djevojka koju si naučio voljeti vie nego Mveerah?

On ne odgovori nego se turobno zagleda u rupu na stijeni. Mveerah je bila poloila ruku na njegovu miicu,a kad on ne odgovori na njezino pitanje, njezina se aka stisnu jače.

- Ona te nikad neće imati.

Njezin je tihi glas treperio pun dubokih osjećaja, smrtonosne odlučnosti. Isaac se oporo nasmije i pogledau nju. Mveerah je bila blijeda, oči su joj gorjele vatrom.

- Ne bi me čudilo da me preda Delawareima - hladno će Isaac. - Spreman sam i na to, i nije mi punostalo. Znao sam da se nikad neće urazumiti koliko treba da bi shvatila tugu moje sestre i svih mojih. Zatome ne preda Indijancima da me ubiju?

Znao je kako će ju raniti. Iz grla joj se ote kratak potresan krik. Stajala je pred njim oborene glave iplakala. Najzad je ponovo progovorila, slomljenim i molećivim glasom.

- Okrutan si i nepravedan. Iako Mveerah ima indijanske krvi, ona je bijela ena. Ona osjeća kako tvojiosjećaju. U svom bijesu i gorčini zaboravio si kako te ona spasila od noa Shawneeja. Zaboravio sinjezinu njenost. Zaboravio si da te ona viđala i hranila kad si bio ranjen. Mveerah ima srce, srce koje jojpuca. Zar nije patila? Zar joj se druga plemena ne smiju, ne rugaju, ne nazivaju ju bljedolikom? Ali onazahvaljuje Velikom Duhu na indijanskoj krvi to je u njoj i to joj daje postojanost. Bijeli čovjek mijenjasvoje ljubavi i svoje ene, ali Indijanac ne zna za to.

- Ne, Mveerah, nisam tako rekao. Ne postoji druga ena. Stvar je u tome to se osjećam slomljenim i srcemi krvari. Ne vidi da će ovo jednog dana zavriti tragedijom? Ne shvaća da bismo bili sretniji kad bi se timene okanila i pustila me? Ako me voli, neće me htjeti vidjeti mrtva. A, ubit će me, ako te ne oenim. Akopak pokuam pobjeći, ubit će me. Pusti me.

- Ne mogu! Ne mogu! - ona uzvikne. - Naučio si me kojekakvim navikama svoga naroda, ali mi prirodu nemoe promijeniti.

- Zato me ne moe pustiti na slobodu?

- Jer te volim i ne mogu ivjeti bez tebe.

- Ako je tako, pođi sa mnom, mome domu i ivi tamo sa mnom - reče Isaac uzimajući zaplakanu djevojku unaručje.

- Moji će te radosno primiti.

- Mveerah će biti predmet saaljenja i poruge - odmahnu ona tuno glavom.

Isaac pokua svim silamastvrdnuti svoje srce, ali uzalud

- konačno, bio je smrtnik. Čar njezine pojave nametne mu se. Njezina je ljubav iz njega cijedila njenost.Te crne oči, za sve toliko ponosne, a koje su ga gledale tuno i udno, dir-nue ga do dna srca. Poljubio je

one suzama oroene obraze i osmjehnuo joj se.

- Pa, kad sam već zarobljenik, hajde da se snađem kako najbolje znam. Nemoj me gledati tako tuno.Govorit ćemo o ovome drugi put. Hodi sa mnom, da potraimo mog malog prijatelja, satnika Jacka. Sjetiome se i objesio mi se za nogu, pa su ga odvukli od mene.

GLAVA 6

Kad su prvi istraivači Francuzi oko godine 1615. doli na sjeverozapad, Indijanci Wyandot ivjeli su nateritoriju između Zaljeva Georgian i Jezera Muskoka u Ontariju. Ti su prvi Francuzi dali plemenu imeHuron po načinu kako su Indijanci iali kosu.

U to doba Huroni bijahu u ratu s Irokezima. Dva su plemena ogorčeno ratovala sve do 1649. kad suHuroni pobijeđeni u odlučnom boju. Tada napustie svoja sela i potrai-e druga lovita. Otputovae na jug inaselie se u Ohiju, du junih i zapadnih obala jezera Erie. Sadanji Zanefield, tako nazvan po Isaacu Zaneu,nalazi se upravo na mjestu gdje je nekoć ivjelo najbrojnije huronsko pleme.

U javorovoj umi na obalama male brze rijeke zvane Mad River (Luda rijeka), Huroni sagradie svojekolibe i podigoe svoje vigvame. Plodna je dolina obilovala dostojanstvenim sobom i ljupkim jelenom, ana visoravni pasli su bezbrojni čopori bizona.

Tu su Huroni proivjeli duge godine u miru i zadovoljstvu. Nije se mogao čuti otegnuti bojni zov. Bili su umiru s okolnim plemenima. Tarhe, poglavica Hurona, imao je veliki utjecaj na Delaware. Sprijateljio se sLoganom, poglavicom Minga.

Nakon provale bijelaca u dolinu Ohija, nakon to su u divljinu umarirali neustraivi junaci među kojima suBoone, Kenton, Zaneovi i Wetzel bili prvi, indijanska se narav postupno promijenila, dok Indijanac nijenajzad postao bijelcima strastven i nemilosrdan neprijatelj.

Huroni su se svrstali uz Francuze u ratu koji je vodio Pontiac, a u Američkoj revoluciji pomogli suBritance. U savezu s plemenom Mingo, Delavvare i Shawnee vodili su krvave bojne protiv pionira izVirginije. Neto je duboko

moralo izazvati takvu neutaivu mrnju prema bijelcima, naročito među plemenima Mingo i Wyandot.

Rat između Indijanaca i useljenika u Pennsvlvaniji i Zapadnoj Virginiji bio je poznat pod nazivom“Dunmoreov rat”. Plemena Huron, Minog i Delaware, koja su ivjela u “lovačkom raju” zapadno od rijekeOhio, gledajući kako im Irokezi prodaju zemlju i kako drske bande bijelaca zauzimaju njihovo vlasnitvo,prirodno su reagirali nesmiljenim bijesom i mrnjom. No, sjećajući se prolih krvavih ratova i britanskihkaznenih ekspedicija, polako su se stala pomicati prema zalazećem suncu i ostala su mirna. Međutim,1774. bijelci napadoe kod Yellow Creeka jedan kanu pun neprijateljski naklonjenih Wyandota i sve ihpobie. Iste godine, nakon ovog događaja, grupa bijelaca pod komandom pukovnika Cresopa bezrazlono jei podlo masakrirala Loganovu obitelj i svojtu. Taj je napad bacio ljagu sramote na sve bijelce i izazvaoje dugotrajan i krvav rat koji je uslijedio. Useljenici na granici poručie guverneru Dunmoreu uWilliamsburg neka im odmah poalje pomoć. Dobro znajući da Indijanci neće dozvoliti da takav masakrprođe neosvećen, useljenici podigoe utvrde i karaule.

Čuveni poglavica Minga, Logan, bio je u svoje vrijeme prijatelj bijelaca. Nakon umorstva njegovihblinjih, objavio je bijelcima bespotedan i neprekidan rat. Podjario je gnjev Hurona i Delawarea. Krenuoje ratnom stazom, a kad je zadovoljio svoj osvetnički nagon poslao je lordu Dunmoreu ovakvu značajnuporuku:

“Pozivam svakog bijelog čovjeka koji je uao u Loganovu kolibu neka kae da li sam mu odbio dati mesa;ako je doao ozebao i nag, da li sam ga obukao. Za vrijeme posljednjeg dugog i krvavog rata, Logan jeostao skrtenih ruku u svojoj kolibi, kao zatočenik mira. Moja ljubav prema bijelcima, bila je tolika da sumoji na prolazu upirali prstom u mene i govorili: Logan je prijatelj bijelog čovjeka. Ja sam čak pomiljao

1 18

da ivim s vama, da nije bilo nepravde jednog čovjeka, pukovnika Cresopa, koji je prolog proljećaneizazvano i hladnokrvno pobio sve rođake Logana ne potedjevi čak ni ene i djecu. Vie nema ivogastvora u kojem bi tekla makar jedna kap moje krvi. To je zahtijevalo moju osvetu. I stao sam seosvećivati. Mnoge sam ubio. Zadovoljio sam svoju osvetu. Radi moje zemlje, s radoću ću dočekati mir.Ali, nemojte ni pomisliti da je ta moja radost, radost straha. Logan ne zna to je strah; on ni za spas ivotaneće okrenuti pete. Jer tko će aliti za Loganom? Nitko.”

Rat između pionira i Indijanaca otegao se godinama. Useljenici su nadirali sve dublje u divljinu.Indijanci, koji su iz početka mislili samo na spas svojih polja i blaga, sad se stadoe tući radi osvete. Zatoje svakom ambicioznom pioniru koji je odlazio na Zapad mač neprekidno visio nad glavom; zato je bio ustalnoj danonoćnoj opasnosti da ga ustrijele ili mu iza kakva stabla glavu raskole tomahavkom; zato su muena i djeca ivjela u smrtnoj strepnji od uasnog neprijatelja.

Neopaeno se douljati neprijatelju iza leđa i u mraku mu zadati smrtni udarac, to je Indijancima bio načinratovanja; Indijanac to nije drao nečasnim; nije smatrao kukavičlukom. Bio je vičan skrivanju u visokojtravi poput zmije, pucanju iz busije, puzanju kradom kroz najguću umu i dočekivanju bljedolikih u zasjedi.No, o jezivim okrutnostima, o mučenju bijelih zarobljenika i njihovu spaljivanju na lomači nikad se niječulo sve dok bijelci nisu Indijancima nametnuli rat.

Relativno se malo zna o pravoj prirodi Indijanaca toga doba. Mi običavamo sjediti kraj tople vatre ipričati o djelima crvenog čovjeka. Provedemo jedan sat odmora čitajući o Pon-tiacovoj opsadi Detroita,o bici na Braddockovu polju i o Cus-terovu posljednjem boju. Odloimo knjigu s izrazom vrućezahvalnosti to je minulo doba uasnog crvenokoca. Ali, malo je pisano o tom predmetu, zaboravljene suduge godine prevare i podvale prema Pontiacu, mi nemamo pojma

119

0 uzrocima koji su doveli do unitenja Braddockove vojske, malo znamo o ivotu punom gorčine kojeg jeproivio Sjedeći Bik.

Mnogi inteligentni bijelci, koji su se upoznali s istinskim ivotom Indijanaca prije nego to su ih pioniriogorčili i natjerali u očajanje, rekoe da im je nanesena okrutna nepravda. Mnogi su bijeli ljudi u ono dobatoliko zavoljeli ivot Indijanaca, da su napustili naselja i otili ivjeti s crvenokocima. Boone, koji je dobropoznavao prirodu crvenokoca, govorio je da su potenje i jednostavnost u Indijanaca primjerne vrline.Kenton je tvrdio da je među Indijancima bio sretan. Pukovnik Zane imao je mnoge prijatelje među njima.Isaac Zane, koji je najveći dio ivota proveo među Wyandotima, tvrdio je da se crvenokoce nepravedno

dralo za krvoedne divljake, umno ograničene lopove i bijednike, liene ma kakve ljudske vrline. Tvrdio jeda slobodan, ivopisan ivot Indijanaca mora privlačiti svakoga bijelca; da se u tom ivotu krije draizvanredne ljepote; i da su prije rata protiv bijelaca Indijanci bili poteni prema svojim zarobljenicima,samo su se trudili da od njih stvore svoje suplemenike. Pripovijedao je o bijelim dječacima koji su lakopostajali Indijanci i bili toliko privreni divljem ivotu i slobodi crvenokoaca, da je bilo nemoguće nagnatiih na povratak civilizaciji. Dječaci su odrastali slobodno, zajedno sa svojim indijanskim vrnjacima, snjima su uli na pecanje, u lov i kupanje, igrali su se indijanskih igara - ivjeli bezbrinim i radosnimivotom. Pričao je kako su neki takvi dječaci otkupljeni, oslobođeni, vraćeni svojim domovima, ali suusprkos tome to ih se nije putalo s oka, uspijevali pobjeći i vratiti se Indijancima, a dok su bili ucivilizaciji bilo ih je teko navići na odjeću. Naročito ljeti, takav bi pokuaj bio posve jalov. I najjačekoulje od kudjelje, s najjačim ovratnicima i orukvicama, potrgali bi sa sebe

1 začas se nali goli u rijeci ili bi se valjali u pijesku.

120

Ako hoćemo vjerovati to su ti ljudi kazivali - a nema opravdana razloga da ne vjerujemo - Indijanac seuvelike razlikovao od slike stvorene o njemu. Nesumnjivo je da je Indijanac nekada ivio plemenitim ičestitim ivotom; da je bio jednostavan, poten i odvaan; da je potivao čast i obećanje daleko vie negovećina bijelih ljudi. Sjetimo se prekrasnih legendi i pjesama koje su ostavili ti utljivi ljudi; ljudi koji subili dijelom ume; ljudi čija je glazba bila u brujanju i huku vjetra, unju lića, uboru potoka; ljudi čije su sejednostavne radosti sastojale u hajci na jelene i u iskri u tamnom oku djevojke.

Ako elimo naći uzvien tip američkog Indijanca, moramo ga potraiti u dobi prije no to su ga zemlje gladnipioniri potjerali na zapad i prije nego su ga izopačili francuski trgovaci rumom.

Francuzi su svojatali sve zemlje natapane rijekom Mussou-ri i njezinim pritokama. Kanadski je Francuzbio neumoran lutalica i pustolov koji je naao svoj ivotni poziv u trgovini krznom. Ta trgovina krznomstvorila je čudan nekakav stale -ljude koje su nazivali umohocima - čiji je jedini posao bio da jezerima irijekama tjeraju kanu i svoj jeftini rum trampe kod Indijanaca za vrijedne koe. Tim ljudima IndijanacZapada duguje svoje izopačenje. Ti su umohoci, ili coureurs-des-bois, izopačili Indijanca i pognali ga udivljatvo.

Malobrojni putnici iz tih dana često bi se iznenadili zati-čući u indijanskim vigvamima ljude francuskekrvi koji su pak izgubili svaku sličnost s bijelim čovjekom. Ti su ljudi ivjeli u svojim atorima, sa svojimenama Indijankama i krali Bogu dane na svojim pokrivačima, dok su im ene spremale meso i obavljalesve poslove. Putali su dugu kosu i u nju uticali pera; lice su grozno ličili okerom i krmezom.

Takvi su bili ti bijelci, trgovci i pustolovi, koji su u razdoblju od 1748. do 1783. krstarili lovitimaIndijanaca i pretraivali divljinu, traili i najzabitnija plemena mijenjajući svoj

101

bućkuri od ruma za rijetka krzna. Shvaćajući da te skitnice kvare Indijance, francuska vlada im je 1784.naredila da se pokupe s tog teritorija. Budući se takav nalog pokazao uzaludnim, vlada je stala hapsiti onedo kojih je mogla doći i slati ih u Kanadu. Ali, bilo je prekasno; zlo je počinjeno; neuki je crvenokoacokusio stranu “eenu vodu”, kako je nazivao rum, i njegova je propast postala neizbjenom.

Alkohol je djelovao čudnovato na Indijance - teko se mogao naći među njima takav koji bi ga okusio iodolio napasti. Kad je trgovac dolazio u kakvo indijansko selo, mukarci bi odmah kupili bačvicu ruma,ali bi ga stali piti tek nakon to bi se posavjetovali i odlučili tko će se napiti, a tko ostati trijezan. Nuno jebilo da netko u logoru bude trijezan, inače bi se pijani ratnici međusobno poklali. Oruje bi se za takvihzgoda sakrilo. Čim bi ispraznili jednu bačvicu ruma, Indijanci bi kupili drugu, i tako dalje, sve doposljednje dabrove koe. Onda bi trgovac krenuo dalje. Kad bi se otrijeznili, Indijanci bi bili teko utučenii ojađeni, jer bi redovito bilo po nekoliko ranjenih, a počesto i ubijenih ratnika.

Logan je koristeći svu svoju rječitost obilazio sva sela svih plemena i govorio svojim suplemenicimapozivajući ih da izbjegavaju omraenu “eenu vodu”. Optuivao je bijelce da svjesno daju Indijancimaalkohol da bi ih tako izopačili no, istodobno nije negirao da je i sam sklon piću. Ovaj je pametni iplemeniti Indijanac umoren u jednoj tuči izazvanoj pijanstvom, ubrzo nakon to je poslao svoju porukulordu Dunmoreu.

I tako, nesretni Indijanci nisu imali nikakve mogućnosti da izbjegnu katastrofu; rastuća plima useljenikaotimača zemlje, koja se valjala prema zapadu i podmukli, unitavajući i poniavajući alkohol zapečatili susudbinu plemenitih crvenokoaca.

Isaac Zane krenuo je starom ivotnom kolotečinom -zauzeo je svoje mjesto u vigvamu, priključio seskupnom

122

lovu i stao sudjelovati u indijanskim igrama. Treba reći - pri tome nije bio ba posve nesretan.

Za vrijeme boravka u logoru, mladi su ratnici najveći dio dana provodili natječući se u gađanju i trčanju,u utrkama kanuom, hrvanju i drugom. Poglavice, stariji ratnici koji su već pobrali svoje lovorike, idjevojke iz plemena gledali su i pljeskali.

Isaac je sudjelovao u svim tim zabavama, dijelom zbog prirodne sklonosti prema njima, a dijelom jer jehtio pridobiti potovanje Indijanaca. U hrvanju i ostalim natjecanjima to zahtijevaju tjelesnu teinu iizdrljivost, redovito je bivao poraen. No, u utrci nije bilo ratnika koji bi se mogao natjecati s njim.Međutim, najveće je divljenje izazivao s pukom u ruci. Indijanci nikad nisu bili naročiti strijelci pukom.Boljih je strijelaca bilo jako malo.

Prema tome, prirodno je da su Isaaca vodili sa sobom u jesenji lov. U jesen su redovito tri grupe odlazileu lov da donesu meso potrebno za zimu. Kao vrsnog strijelca, Isaaca su slali s grupom za lov namedvjede. Takav je lov bio opasan i uzbudljiv pothvat. Jo prije no to bi posve ohladilo i zima pritisla,medvjedi su nalazili sebi zimovnik u kakvom up-ljem drvetu ili u pećini u stijenama. Najomiljenije imbilo uplje drvo. Čim bi Indijanci nali drvo na kojem su tragovi medvjeđih kandi a rupa bila dovoljnovelika da se medvjed uvuče unutra, jedan bi se crvenokoac popeo na drvo i dugačkom motkom staočačkati po njegovoj upljini kako bi brundalo istjerao iz njegova brloga. No, to nije bilo tako lako kako semoe činiti, jer se znalo dogoditi da medvjed, bijesan to mu remete zimski san, izjuri van prije nego selovac stigne skloniti na sigurno. Ponekad bi se nala dva do tri medvjeda u istom brlogu. Ako medvjed nebi htio izaći, to se također događalo, premda rijetko, lovci bi pribjegli vatri. Na dugu bi motku pričvrstilikomad suha, trula drveta,

zapalili bi ga i gurnuli u rupu. Medvjed bi frknuo i zabrun-dao, pa bi izletio kao pomaman.

Bizona i soba lovilo se lukom i strijelom. Takvo je oruje bilo jako efikasno i zato to nije stvaralo bukukoja bi svakako uplaila divljač. Vjeti su Indijanci puzali visokom travom do u neposrednu blizinu plijena,pogdjekad bi se čopor bizona ili jelena uplaio tek nakon to bi lovac poubijao nekoliko ivotinja. Meso susjekli na tanke krike i suili na suncu, potom bi ga objesili u nastambama. Koe su razapinjali na kolce, suiliih i od njih pravili odjeću ili im je sluila za pokrivanje vigvama i slično.

Indijanci su jako voljeli med i javorov ećer. Nađeno saće ili dobra porcija javorova ećera izazivali suopće slavlje. Javorov ećer dobivali su na dva načina. U javoru bi, na stopu od tla, izbuili rupu u koju biutakli kakvu cjevčicu, obično komad johe, ispod koje bi postavili kakvu posudu. Tako dobiven sok kuhalisu u velikim kazanima. Ukoliko nisu imali kazana, preputali su mrazu neka djeluje umjesto vatre. Onda biu plitke zdjele od kore stavljali vodu i javorov sok, putali bi ih neka se preko noći smrznu, a ujutro bi ledrazbili i bacili, ostao bi im ećer koji se nije smrznuo. Ponavljajući takvu proceduru vie puta, dobivali suveoma dobar javorov ećer.

U stvaranju zimske zalihe hrane, Isaac je sudjelovao svim silama. Uivao je u takvu poslu, a naročito upecanju na mjesečini. Za to je najpogodniji bio rani studeni, kad bi Indijanci pohvatali mnogo ribe. Napramac kanua utaknuli bi baklju i tiho bi klizili niz vodu. U bistroj vodi jarko je svjetlo mamilo ribe kojesu se okupljale oko njega i stajale gotovo nepomične.

Jedne se noći Isaac naao na pramcu kanua. Spazio je veliku ribu i apnuo Indijancima neka se utiaju. Onisu be-umno veslali dalje. Isaac je ustao i podigao koplje, čekajući povoljan trenutak. Čas kasnije, hitnuoga je, ali je u ustrini izgubio ravnoteu i naglavačke bućnuo u ledenu vodu.

124

Naravno, daljnji je lov bio pokvaren. No, zgode poput ove stvarale su među Indijancima veseloraspoloenje.

Pred samu zimu, dok jesenje večeri jo nisu posve zahlad-njele, Indijanci su plesali svoje plesove“udvaranja”. U tim su plesovima obično sudjelovali i svi momci i djevojke. Na jarkom svjetlu ogromnihvatri, u nazočnosti poglavica, starijih mukaraca, ena i djece, djevojke i mladići ulazili su u krug, najljepeodjeveni i okićeni. Svrstavali bi se u dva reda, na razmaku od nekoliko koraka. Svaki je u desnoj rucidrao tikvu s kamenčićima. Primičući se jedno drugom pjevali bi pjesme “udvaranja”, maući onim tikvamai dajući sebi takt zveckanjem kamenčića. Kad bi se tako mladić i djevojka sastali, momak bi se prignuo iapnuo neku riječ djevojci. U određenom momentu, označenom nekom jačom notom u pjesmi, djevojke biizmijenile mjesta i tako se nastavljalo sve dok svaki mladić ne bi apnuo svakoj djevojci i tada se pleszavravao.

Isaac je sudjelovao u svim tim zabavama, zduno je lovio, radio, igrao, plesao i pjevao. Ali, kad binastupili dugi, sumorni zimski dani sa svojim ledenim zapusima i Indijancima nametnuli nerad, on nijenalazio mira. Danima je bio mračan i neraspoloen, drao se svoga atora i nije niti zalazio među Indijance.Za takvih prilika Mveerah ga nita ne bi pitala.

No, čak i kad je bio raspoloen, nije imao bogzna kakav izbor da utuče vrijeme. Na svu sreću, mogao jeneumorno motriti i proučavati djecu. Kad god mu se ukazala zgoda da bude neprimijećen, on se zabavljaos bebama, majke su svoje bebe vezivale za komad drveta i pokrivale ih jednim irokim komadom jelenjekoe. Tako su omotane bebe vjeale za motku, ili za granu, ili ih pak ostavljale bilo gdje. Isaac nije nikadčuo da bi koja beba zaplakala. Često je micao pokrivač s njih i gledao im u uozbiljene očice koje bi

začuđeno zurile u njega.

Najblii mu je prijatelj bio dječačić od est godina kojega je on nazvao satnik Jack. Bio je to sin OlujnogOblaka,

jednog poglavice. Jack je pruao divan prizor u svojem lovačkom odijelu i s bojnom trakom na glavi. Onje već naučio da se uporno dri na grbači konja u punom trku, a iz svog je malenog luka slao strijelu zastrijelom u sam centar mete. Znajući da će jednog dana satnik Jack biti moćan poglavica, Isaac ga je učioengleski. Trsio se da ga Jack to jače zavoli, da bi se kao odrastao mukarac sjećao svoga bijelog brata ibio milosrdan prema zarobljenicima koji će mu pasti u ake.

Drugi je Isaacov miljenik bio jedan Ottawa Indijanac, daleka svojta Tarheova. Taj je Indijanac bio jakostar čovjek, nitko mu nije znao godine niti priblino; lice mu je bilo iz-brazdano dubokim borama, skorjeloi ispucano. Prilika mu je bila zgurena, zgrčena. Ponajvie je spavao no za svojih sjetnih svijetlih trenutakaznao je pričati o svojim ratničkim djelima.

Medu njegovim omiljenim pričama bila je uloga to ju je odigrao u događajima onog kobnog inezaboravnog 2. srpnja 1755. kada su Francuzi i Indijanci u blizini Fort Duquesnea masakrirali britanskuvojsku pod zapovjednitvom generala Braddocka.

Stari je poglavica kazivao kako je Beujeu sa svojim Francuzima i pet stotina Indijanaca iz zasjedezaskočio Braddocka, opkolio Britance, osuo paljbu po njima iz jaruga, sa stabala, iz visoke trave;ubitačnom je vatrom i kiom tanadi raspalio po unezvjerenim i prestravljenim Britancima koji su se,nenavikli na takvog smrtonosnog i nevidljivog neprijatelja, zgurili i stisnuli pod stabla poput čoporapreplaenih ovaca, gdje su ubijeni a da nisu pruili gotovo nikakav otpor.

Stari je poglavica tvrdio kako je petnaest godina nakon toga bio u naselju Kanawha, u posjetu Velikompoglavici, generalu Georgu Washingtonu, koji je tamo bio na proputo-vanju. Tada je Indijanac ispričaogeneralu Washingtonu kako se tukao u bici s Braddockovom vojskom, kako je osobno

126

ubio generala Braddocka, a pucao je vie puta na Washingtona, ubio je pod njim dva konja, ali uzalud, paje na kraju doao do zaključka da Washingtona titi Veliki Duh koji mu je odredio veliku budućnost.

Mveerah je bilo ime kojim su Indijanci nazivali krasnu i rijetku pticu - bijelog drala - koju su takođerzvali i Vodo-hocem. Takvo su ime nosile jo Tarheova baka i majka. Mveerah, o kojoj se ovdjepripovijeda, bila je kći jedne Francuskinje koja je jo kao dijete bila zarobljena, posvojena, i na kraju juje Tarhe oenio. Jedino je dijete iz tog braka bila Mveerah. Ona je postala lijepa ena, a u Detroitu i ukanadskim utvrdama glasovita Tarheova bijela kći. Stari je poglavica često odlazio u gradove du obalejezera i ponosio se kćerkom koju je redovito vodio sa sobom. Bilo je bijelaca koji su se laćali dugog putasamo da vide indijansku ljepoticu. Mnogi su francuski vojnici za njom uzalud uzdisali. Jednom, kad seTarhe zatekao u Detroitu, jedna francuska obitelj na sve moguće načine pokuala je oduzeti Mveerah.

Glava te obitelji bio je uvjeren da je u Mveerah prepoznao kćer svoje odavno izgubljene kćeri. Tarhe jenavrat-na-nos napustio grad i vie se nikada nije pojavio u naseljima bijelaca.

Kada su zarobljena braća Zane, Mveerah je imala svega pet godina. Iako tako mala, zavoljela je Isaaca i

ta se dječja ljubav kasnije razvila i usadila se za cijeli ivot. Imala je sedam godina kad su iz Detroita doliljudi da otkupe braću, ali je ona iskazala takvu tugu to će se Isaac vratiti svojima, da ga je Tarhe odbiopredati za bilo kakav i koliki otkup. I tako, kad je Mveerah odrasla u njoj se razvila silna ljubav premabijelom zatočeniku.

I, dok je u toj ljubavi bila nemilosrdna, te je odlučno odbijala Isaacu vratiti slobodu, dotle je njemuupravo ta njezina

197

ljubav mnogo puta spasila ivot, a u vie navrata i ivote drugih bijelih zarobljenika.

Prema bijelcima to bi pali u ake Huronima, Mveerah je bila ljubazna i milosrdna; mnoge je takve ranjenezatočenike svojim rukama njegovala i mnoge je jadnike spasila stupa mučenja. Kad bi njezini pokuaji daoca nagovori na milost prema nekom zarobljeniku bili uzaludni, povukla bi se u svoje odaje i tamo bitugovala.

Njezina je luda ljubav prema Bijelom Orlu, kako su Hu-roni zvali Isaaca, bila već stara i svuda poznatapriča. U svim se plemenima prepričavala, i već je odavno prestala biti predmetom rasprave. Isprva suneki mladi ratnici iz plemena Delaware i Shawnee, čiji su pokuaji da dobiju Mveerah propali, otvorenoiskazivali prezir djevojci zbog njezine ljubavi prema bljedolikom. Ratnici Wyandot, međutim, do jednogasu ju oboavali; po njezinu bi nalogu ne trepćući srnuli ravno u ralje smrti; pogodile su ih uvrede nanesenenjihovoj princezi te su ih otrli krvlju. Tada joj se vie nitko nije usuđivao rugati.

Tog proljeća, nakon njegova posljednjeg zarobljavanja, Isaacu se dogodila nezgoda koja je mogla imativeoma ozbiljne posljedice. Naime, bio se izvjebao u indijanskoj igri loptom i upravo u jednoj takvoj igridogodila mu se nesreća.

Indijanska igra loptom veoma je slična kanadskom lakro-su, zapravo je od njega i potekla. Na jednojčistini, stotine ratnika, podijeljeni u dva “tima”, trudili su se da utjeraju loptu u protivnički gol napravljenod dva stupa.

Takva je utakmica redovito predstavljala prizor krajnjih napora i uzbuđenja. Snani i vitki momci jurili sukao po-mamni poljem, urlali, vriskali, bjeali čas na ovu čas na onu stranu, tukli se, gomilali i kovitlali uludoj utrci da dođu do lopte.

Kako je i Isaac bio obdaren zaneovskom brzinom, tu i tamo polazilo mu je za rukom da se dokopa lopte.Tada bi

se s njom zaletio, praćen ruljom crvenokoaca u divljoj dreci, dognao do kraja poljane, zavarao čuvare“gola” i utjerao loptu između stupova. Bilo je to djelo kojim bi se ponosio i dičio svaki ratnik.

Tijekom jedne takve utakmice, Crvena Lisica, ratnik Wyandot koji je odavno i beznadeno ljubioMveerah, a Isaaca iz dna srca mrzio, iskoristi ovu priliku za osvetu. Lakonog, kakav je bio, natjecao se sIsaacom, ali na kraju, kad je ipak izgubio, prepustio se ludilu ljubomore i uasnim udarcem svoje batineoborio bijelca.

Na svu sreću, udarac nije bio pun, batina je postrani skliznula niz lubanju, inače bi mu okončala ivot. S

dubokom brazgotinom na glavi, odnijeli su ga u kolibu gdje su smjesta sazvani svi plemenski vračevi.

Čim je doao k svijesti, Isaac je zamolio Mveerah i zaprijetio joj neka ne kanjava Crvenu Lisicu. Znao jeda će takav postupak samo stvoriti jo veće neugodnosti, a s druge strane, ukoliko bi potedio ivot čovjekukoji ga je tako kukavički udario, ostavio bi duboki dojam na Indijance. No, njegove prijetnje nisupomogle. Mveerah je bjesnila. Crvene Lisice nije bilo, pobjegao je, a djevojka se klela da će platiti zasvoje nedjelo, samo neka se vrati, platit će makar ga ona morala ubiti svojim rukama.

Isaac je znao da će Mveerah odrati riječ. Stoga je svakog jutra, kad je k njemu ulazila starica to mu jedonosila hranu, strepio da ne čuje vijest o pogubljenju svoga napadača. Crvena Lisica bio je omiljenratnik, a mnogi su Indijanci drali da nije namjerno udario Isaaca. Međutim, Isaac je bespotrebnostrahovao, jer se Crvena Lisica vie nije vratio niti se o njemu to čulo.

Upravo u to vrijeme dok je prizdravljao, Isaac je duboko zavolio djevojku Indijanku. Toliko je jada unjoj bilo za prvih dana, toliko sreće kad je opasnost minula i kad je Isaac krenuo putem ozdravljenja, dase mladić čudom čudio.

Brinula se za njega nevjerojatnim marom i ljubavlju; kad mu je prala i vezivala ranu svaki je njezin dodirbio njeno milovanje; satima je sjedila kraj njega, svojim je tihim, melodioznim glasom pjevala huronskeljubavne pjesme. Isaacu su najslađi trenuci bili kad bi ona za sumraka, dok su se sjene skupljale,naslonila glavu na njegovo rame te bi zajedno oslukivali čeljugarevu večernju popijevku. Dani izmicahu,najzad Isaac posve ozdravi. Jednoga dana, kad je zrak bio zasićen toplim dahom ljeta, Mveerah i Isaacpodu na etnju uz rijeku.

- Opet si tuan - reče Mveerah.

- Tugujem za domom. Raspinje me udnja da vidim svoje. Mveerah, dobro si mi ime nadjela, ali orao moebiti sretan samo kad je slobodan.

- Orao moe biti sretan sa svojom drubenicom. A ima li ivota slobodnijeg od huronskog? Mveerah nenaputa nadu da će ti naći zadovoljstvo.

- Davno je to bilo, Mveerah, kad sam posljednji put s tobom razgovarao o slobodi koju traim. Hoće li mepustiti? Ili se moram ponovo izvrgnuti strahotama bijega? Ne mogu dovijeka ovako ivjeti. Jednog će medana ubiti u pokuaju bijega, a tada neće sebi nikad oprostiti, ako me istinski voli.

-Zar te Mveerah ne voli istinski - upita ona, gledajući ga ravno u oči, pogledom punim tuge.

- U to ne sumnjam, ali ponekad pomiljam da to nije prava ljubav. Previe je divlja. Ne moe se od čovjekastvoriti rob samo pod izlikom enske ljubavi. Pokuao sam te naučiti mnogim stvarima: jeziku moga naroda,naim običajima i gledanjima, ali te nisam uspio civilizirati. Ne mogu ti dokazati da tvoj postupak nijeenstven. Ne odlazi! Nisam indiferentan prema tebi. Stalo mi je do tebe. Tvoja ljepota i njenost učinile susvoje.

- Mveerah se ponosi svojom ljepotom ako je ona draga Orlu. Njezina ljepota i ljubav, njegove su. AliOrlove riječi

130

rastuuju Mveerah. Ona ne moe izreći kako osjeća. U bljedolikog riječi teku glatko i brzo kao vode brzerijeke, dok Mveerah ima puno srce, a nijema usta.

Zastali su pod jednim brijestom irokih i niskih grana to se nadvio nad rijekom. Povodanj je starombrijestu otplavio zemlju s korijenja koje je sad, za niska vodostaja, lealo golo i suho. Kao u elji da usluzizaljubljene, priroda je iskrivila i uvila korijenje tako da se stvorilo neto nalik klupi čudnovatih oblika, tikiznad same vode, na mjestu skrivenu svačijem pogledu osim dabru. Obala iznad te neqbične klupe zastrlase svjeom, rosnom travom; plavi zvončići i ljubice krile su stidljive glavice pod tamnozelenim listovima;njena paprat, nalik prekrasnoj, bajnoj čipki, podrhtavala je na ljetnom povjetarcu. U tom su tihom kutkuzaljubljeni proveli duge sate.

- Onda, ako je mojem bijelom poglavici stalo do mene, on vie ne smije bjeati - njeno apne Mveerahpritićući glavu Isaacu na grudi. - Ljubim te. Ljubim te. ta će biti s Mveerah ako ju ti napusti? Moe li onaikad vie biti sretna? Moe li ikad zaboraviti? Ne, ne, ja ću zadrati svoga zatočenika.

- Znači, nema izgleda da me pusti?

- Ako te pustim da ode, doći ću ovamo i tu ću leći zauvijek - krikne Mveerah pokazujući u crnu vodu.

- Ako je tako, pođi sa mnom u moj dom i ivi tamo.

- Da pođem u naselje bljedolikih, gdje će Mveerah svima sluiti za ruglo, gdje će se u nju upirati prstomkao u tvoju zarobljenicu, gdje će joj se svatko smijati ili ju saalijevati? Ne! Nikada!

- Ma ne bi bilo tako! - ivo će Isaac. - Ti bi mi bila ena. I moja sestra i svi moji bi te voljeli. Pođi samnom, Mveerah, izbavi me ovih okova; dođi mojoj kući i usreći me.

- To nikada ne moe biti - ona odvrati tuno nakon due utnje. - Kako moemo doći do utvrde kad je tu velikarijeka? Tarhe voli svoju kćer i neće ju dati. Ako pokuamo

pobjeći, ratnici će nas stići, a onda ti ni Myeerah vie ne moe spaavati ivot. Tebe bi ubili. Ne, neusuđujem se da to pokuam. Ne, ne, prevelika je Mveerahina ljubav za takav opasan pokuaj.

- Ipak bi morala pokuati - reče Isaac tonom gorkog razočaranja, okrećući glavu od nje. - Kad bi me zaistavoljela, ne bi me mogla gledati kako patim.

- Vie nikad nemoj to reći - uzvikne Mveerah očiju uspaljenih bolom i ponosom. - Zar da jedna indijanskaprinceza, u čijim ilama teče krv velikih poglavica, na takav način dokazuje svoju ljubav? Jednog će danashvatiti da si mi nanio nepravdu. Ja sam Tarhea kćer. Huron ne lae.

Polako su se vratili logoru, oboje ojađena srca. Isaac zbog udnje da vidi svoje drage i prijatelje, ali iraznjeen nad Indijankom koja ga neće osloboditi; Mveerah zbog saaljenja i ljubavi prema njemu i zbogstraha da joj se dugo njegovan san neće ostvariti.

Jedne crne, olujne noći, kad je potocima dadilo, a nabujala rijeka divljala i prijetila poplavom, Isaacneopaeno kliznu iz svoje kolibe i pod zatitom gustog mraka prođe među atorima i dokopa se obale.Ukazala mu se upravo prilika kakvu je elio i čekao. Bacio se u vodu i ponesen brzom strujom ubrzo jeizgubio iz vida mirkava svjetla logorskih vatri. Pola milje nie izađe iz vode i potrči uz obalu do jednogovećeg stabla to ga je jo ranije zapamtio, gdje okrene prema istoku i zađe u gustu umu. Cijelu je tu noć i

sutranji dan putovao istim pravcem, bez odmora i bez jela osim komadića suhog bizonskog mesa to ga jepaljivo sakrio jo ranije pod lovačkom kouljom. Druge se noći neto odmarao, ujutru je opet tjerao premaistoku. Nadao se da će tog dana doći na rijeku Ohio, ali rijeke nigdje nije bilo, tovie

primijetio je da se tlo postupno die. Nigdje nije naiao na močvaru, travnjak ili uopće na raslinjekarakteristično za nie krajeve. Stao je i pokuao se orijentirati. Kraj mu je bio nepoznat.

Četvrtog dana Isaac je bespomoćno lutao umom. Zalutao je, glad ga satrla, za posljednja dva dana pojeoje samo neku travu i bobice. Odjeća mu je bila u ritama, mokasine poderane, noge izbodene otrim trnjem.

Shvatio je da je zalutao. Mrak se već sputao. Pun nade čekao je da se pojavi Sjevernjača - najvjernijivodič lovcu -ali je nebo bilo oblačno i nijedna se zvijezda ne pomoli. Iscrpljen i očajan uvukao jeizmučeno tijelo u jedan gust lovorov grm i legao da tu sačeka zoru. Zloguki krik oblinje buljine, tihotapkanje zvijeri to je obilazila grm i aloban uzdah vjetra u kronjama stabala satima ga odrae budnim, aliga naposljetku svlada san.

GLAVA 7

Studeni prosinac sa svojim hladnim, kinim i naglim snje-govima minu, zapasala zima i zapuhao ledensjevernjak. Iz Crne ume nestalo je radosna jesenjeg utila i rumenila, zavladale zimske sjene i sumornost.Ledena se kora stvorila na okuci rijeke, tamo gdje počinje otok, od jedne do druge obale hrpimice sezgomilalo drveće, granje, bunje, komadi leda i ledene sante, a zbilo se toliko da odoli silnom naletustruje. Taj će prirodni most opstati sve dok proljeće ne otkravi ledeni stisak ciče. Humci oko FortHenrvja bijelili se snijegom. Veliki su nanosi dosegli vrh ograde oko kuće pukovnika Zanea, na nekim sumjestima i iljci kolaca nestali. Borje u dvoritu bespomoćno je prigibalo grane pod teinom bijelogbremena.

Toga mrazovitog siječanjskog jutra jedini su znaci ivota oko naselja bili jedan čovjek i pas to su sepenjali uz brijeg Wheeling. Čovjek je bio oboruan pukom i sjekirom, a nosio je nekoliko čeličnih kljusa.Mučno se penjao uza strmu uzbrdicu, krplje su mu upadale u snjeni nanos. Odjednom stade. Krupni je crnipas visoko digao nos i njuio hladan vjetar.

- Tige, stari moj, to je? - upita Jonathan, jer to je bio on.

Pas odvrati dugim cvileom. Jonathan pogleda uz i niz dolinu, pa uzbrdo, ali nigdje iva stvora. Snijeg isamo snijeg na sve strane, monotona mu bjelina tu i tamo prekinuta kakvim crnim stablom. Tige ponovoonjui zrak i zareza. Jonathan okrene uho povjetarcu i začu slabaan lave s one strane brijega. Ispustisjekiru i kljuse, pa potrči da to prije prijeđe preostali kratak razmak do vrha. Stigao je na vrh i sad mu douiju jasno dopre lave vukova u lovu.

Na drugoj je strani brijega bila najprije blaga nizbrdica ispod koje se kojih četvrt milje protezala bijela,ravna čistina

134

to je zavravala lovorovim gutikom. Jonathan nije vidio vukove ali je jasno čuo njihovo isprekidanozavijanje. Gone neku ivotinju, moda i čovjeka. Čas kasnije dobio je odgovor, jer je iz gutika izletio jelen.Bio je to mujak, izmučen i iscrpljen. Glavu je nisko oborio, klatio je njome amotamo. Polako se spustio

na koljena, jadan i bespomoćan.

Urlik vukova, koji je na tren bio stao, sad se začuje iz bliega. Jelen teturajući ustane, okrene se lijevo padesno. Uto spazi čovjeka i psa i bez časka krzmanja pode prema njima.

Na jednu Jonathanovu riječ pas legne na snijeg. Jonathan stane za jedno drvo koje nije bilo dovoljnodebelo da mu sakrije cijelo tijelo. Računao je da će jedan proći u neposrednoj blizini, pa će ga u pogodančas ustrijeliti.

Ali jelen ne pokaza nikakve namjere da prođe mimo čovjeka. U svom je krajnjem uasu u čovjeku i psugledao neprijatelje manje strane od onih to su mu zavijali za petama. epavim se i nejednakim kasomprimicao, iao je ravno prema stablu. Tu on klekne, bolje reći, pade na tlo jardu ispred Jonathana i psa.Drhtao je i tresao se, nozdrve mu se rairile, svakim mu je dahom krvava pjena izbijala i mrljala snijeg, unjegovim je krupnim, tamnim očima bilo tekog bola i strave, gotovo ljudske patnje.

Iz gutika odjeknu nov urlik, Jonathan ugleda i spazi gdje pet umskih kurjaka, pet mravih, izgladnjelihkrvoločnih zvijeri izbija na čistinu. Kad stigoe do mjesta gdje je jelen najprije klonuo, od njih se podie izrak ispuni urlik bijesa i gladi.

- E, ni sanjao nisam da ću doivjeti tako ta! A ja mislio da znam sve to se moe znati o jelenima! - rečeJonathan. - Tige, spasit ćemo ovog prijana od onih sivih sotona, makar nas to kotalo noge. Sad miruj, starimoj, čekaj.

Kad su se kurjaci nali u punom trku na pedeset jardi od stabla, Jonathan podie puku i izdere se iz punagrla:

- Dr’ ih, Tige!

135

Kurjaci pokuae u hipu stati, ali na skliskom snijegu prebacie se preko glave. Pod Jonathanovim mecimajedan padne mrtav a drugi ranjen. Ostali bre-bolje okrenue repove i odjurie u gutik. Tige učas poslijedokusuri onog ranjenog.

- Stari moj, ne boj se, ne bih te taknuo ni da si posljednji jelen u dolini - reče Jonathan gledajući uusoptalog jelena. -Vie nema straha od one kukavičke rulje.

Dozva psa i pode nizbrdo prema naselju.

Sat kasnije sjedio je u toplom u pukovnikovoj brvnari gdje je sve odisalo ivotnom radoću. Panjevi odhikorija pucali su i buktjeli jarkom vatrom u kamenom kaminu.

- Zdravo, Jack, otkuda ide? - upita pukovnik koji je upravo ulazio. - Nisam te vidio otkad nas je snijegzatrpao. Jesi li doao zbog konja? Da sam na tvome mjestu ne bih poao na put u Fort Pitt sve dok sevrijeme ne promijeni. Moe poći saonama, naravno, ali ako će mene posluati bolje mi-ruj i ne idi nikamo.Ovo nevrijeme neće prestati tako brzo. Neka lord Dunmore čeka.

- Sve mi se čini da će nas gadno stisnuti ciča.

- U to nema sumnje. Jo jesenas rekao sam Bessie da će nam zima biti otra. Sve je ukazivalo na to. Sjeti sedebelih komina. Ljuske hikori oraha u mom dvoritu bile su krupnije i tvrđe nego ikad. U rujnu je Tigeubio jednog rakuna izvanredno guste dlake. Mogao bih ti nabrojati jo cijeli niz takvih predznaka otrezime. Bit će jo ciče dobar mjesec, moda i est tjedana. Uostalom, pričekaj jo koji dan, pa se odluči.

- Eb, shvati da mi je dosadilo cijepati drva i nikud ne micati dalje od kuće.

- Ah, znači opet si neraspoloen - reče pukovnik ljubazno gledajući brata. - Eh, moj Jack, da si oenjen, nebi te smetala ta tvoja “neraspoloenja”. I ja sam ih imao. To je nekako nama u krvi. Sjećam se da nam jeotac samo uzimao puku i odlazio u umu gdje bi ostao sve dok ga neraspoloenje

136

ne bi minulo. I sam sam to činio, ali otkad sam se oenio vie ne znam to je to. Oeni se, Jack, pa će seskrasiti i zavoljet će rad. Neće vie imati vremena da sam luta umom.

- Onda su mi draa “neraspoloenja”, kako ih ti zove, makar me drala danomice - kratko se nasmijeJonathan. -Čovjek mojih sklonosti nema pravo na enidbu. Ovo je nevrijeme krivo, jer me sili da ostanempod krovom. Ni loviti ne mogu, besmisleno je kad nam ne treba mesa. Pa čak i kad bih nakanio u lov, nebih se mogao puno udaljiti od logora. Jutros sam ispred staje zatekao tri jelena. Umirali su od gladi. Čimsu me spazili pobjegli su, ali su nedaleko stali i odmah prili da uzmu sijeno koje sam skinuo s potkrovlja.Danas smo Tige i ja spasili jednog krupnog mujaka to je bjeao pred čoporom vukova. Jelen je doao ravnok meni. Mogao sam ga rukom dohvatiti. Nevrijeme tjera jelene s brda u nizinu.

- Ima pravo, ao mi je, jer će takva zima poubijati vie jelena nego cijela vojska lovaca. Jesi li postaviozamke?

- Jesam, postavio sam trideset zamki.

- Ako odlazi, reci Samu neka ne otpregne već mi najprije doveze jo jedan tovar krme.

Kada je pukovnik za bratom zatvorio vrata, ena će mu:

- Eb, ja nemam strpljenja s tvojom braćom. Svi su isti. Neprestano ele nekamo poći. Kao da je u njimasama indijanska krv. Zamisli, molim te, po ovoj zimi poći uz rijeku. Ako ga već nije briga za sebe, nekamalo misli na konje.

- Draga moja, prije nego sam upoznao tebe nisam bio nita bolji od Jacka - odvrati pukovnik. - moda to tine zna, ali će mlada i zgodna ena i dom čudom preokrenuti čovjeka. Mojoj braći upravo to nedostaje daih smiri.

- Moda je tako. No, ne vjerujem da će se Jonathan ikad oeniti. Silas moda hoće; već se dugo drui s onomMary Bennet. Ti si jedini Zane koji je svladao taj pustolovni duh i elju za vječitim lutanjem umom upotrazi za bilo kakvom

metom. Na Noah sve vie postaje pravi Zane. Već se tuče sa svom djecom u naselju. Od toga ga ne moguodučiti. Nije razbijač, ne mogu reći da će počiniti kakvu podlost ili okrutnost, ali naprosto slasno uiva utuči.

- Ha-ha! Bojim se da ga od toga neće nikada odučiti. Samo, valjda se ali kad kae da postaje “pravi Zane”.A ta je s McCollochima? Valjda si zaboravila svoga oca, pa bojnika i Johna? Ako oni ne vole tuču iznadsvega, onda ne znam to vole. Uostalom, ovdje na granici to je najbolja obuka koju jedan dječak moeimati. Sve je to korisno. Zato, ne brini se! A gdje je Betty?

- Rekla sam joj neka odvede djecu na sanjkanje. I njoj treba malo zraka. Previe je u kući, od nedavno jeneto blijeda.

- Ma ta kae! Pa ona nije nikad bolovala! Ja nisam primijetio nikakve promjene na njoj.

- Ne, nisi, to i ja znam. Vi mukarci ama ba nita ne primjećujete. Ali ja nisam mukarac, na svu sreću, ikaem ti da se Betty umnogome promijenila. Ponajvie sjedi kraj prozora i zuri van. Prije je bila vedra, časse igrala s djecom, čas je plela i ila. Jučer, kad sam ula k njoj, na brzinu je dohvatila jednu knjigu inamjerno se sakrila njome da joj ne vidim lice. Ali opazila sam da je plakala.

- Zna, kad mi tako govori, uviđam da se ona ne čuje -uozbilji se pukovnik. - Tiha je i mirna. Je li zbognečega nesretna? Kad si primijetila da se promijenila?

- Čini mi se malo nakon odlaska gospodina Clarkea jesenas.

- Clarke! Kakve on ima veze s naom Betty? Na ta ti cilja? - uzviknu pukovnik i stane pred enu. Lice mu jemalko problijedilo. - Zaboravio sam Clarkea. Bess, ne misli valjda…

- Ne, Eb, smiri se. uvijek me uplai takvim svojim stranim izgledom - odvrati mu ena, smirujući gadodirom ruke. - Nita naročito ne mislim, nita protiv gospodina Clarkea. On je bio pravi gospodin. Iskrenomi se dopao.

138

- I meni - prekine je pukovnik.

- Mislim da je Betty zavoljela gospodina Clarkea. Prema njemu se redovito odnosila drugačije negoprema ostalim mladićima. A ovaj je otiao i zaboravio ju. Meni je to čudno, jer ne mogu zamisliti čovjekakoji bi bio indiferentan prema naoj lijepoj Betty. No, bez obzira na privlačnost ene, događa se ponekadda ju ljudi vole a ipak odu od nje. Evo, djeca su se vratila. Ne dozvoli da Betty primijeti da smorazgovarali o njoj. Mudra je to mala lija.

Izvana dopre zvonak dječji smijeh. Vrata se otvore i Bet-ty utrča u sobu, a za njom čvrsta, rumena djeca.Sve je troje bilo pokriveno snijegom.

- Divno smo se proveli - reče Betty. - Jednom smo se prebacili preko nasipa, prevrnuli smo se u snijeg.Onda smo se grudali, momci su me natjerali da istaknem bijelu zastavu i pobjegnem kući.

Pukovnik je pozorno motrio sestru. Obrazi su joj pucali zdravljem, oči iskrile radoću. Ne spazivi ni tragabljedilu o kojem mu je ena maločas govorila, zaključio je da će ene donijeti zacijelo bolje ocjene o sebinego to će to učiniti mukarci. Sebi je priznao da na sestri uočava jednu jedinu promjenu - svakim danompostaje sve ljepa.

- Tata - obrati se Noah ocu - pogodio sam Sama ravno u glavu grudom, najurio sam Betty i sam se klizao

nizbrdo. Sama je bilo strah.

- Noah, ako je Sammy uočio opasnost u klizanju nizbrdo, znači da je bio mudriji od tebe. Sad obadvojicaidite kod Annie pa se presvucite, na vama je sve mokro.

- I meni se valja presvući u suho - reče Betty. - Smrzla sam se. Vani je sve hladnije. Vidjela sam Jackakad je doao. Hoće li poći u Fort Pitt?

- Neće. Odlučio je da pričeka dok se vrijeme ne proljep-a. Danas sam sreo gospodina Millera, hoće seodvesti večeras u sanjkama s tobom i poći kod Watkinsa na ples. Sva

mladarija ide. Dug je put, ali mislim da nema nikakve opasnosti. Samo se toplo obuci. Jo nisi posjetilastaru baku Watkins.

- Bit će mi drago da odem - odvrati Betty.

Bettvna je soba je bila veoma ugodna, s obzirom da se radilo o sobi u jednoj pionirskoj brvnari. Na njojsu bila dva prozora, veći je gledao na rijeku. Stijene su bile prekrivene i oblijepljene glatkom bijelombrezovom korom, po njima je bilo izvjeeno nekoliko slika i indijanskih ukrasa. Na podu je leao ivobojansag domaće izradbe. U jednom je uglu stajala mala polica za knjige. Od ostalog posoblja tu su bile dvijestolice, mali stol, komoda sa zrcalom i oveći ormar. U tom je ormaru Betty čuvala haljine to ih je donijelaiz Philadel-phije i kojima su se divile sve djevojke naselja.

“Čudi me zato me Eb onako motrio”, mrmljala je Betty navlačeći male mokasine. “Jo nikada nije pokazaotoliku elju da odem dalje od tvrđave. Sad najednom misli kako ću ja uivati u večernjem plesu. Tko zna tomu je Bessie govorila!”

Ubacila je nekoliko cjepanica na tihu vatru u malenom kamenom kaminu i sjela da razmisli. Poput svakogto čuva neku tajnu koje se srami, Betty je vječito bila sumnjičava i strepila da će i sami zidovi doznati tojoj je na srcu. Kao munja sijevnu joj pomisao da su brat i njegova ena pogodili to ona krije i da su o njojrazgovarali, moda su je saali-jevali. Pri toj pomisli u njoj iskrsnu strah - ako se odala pred bratovomenom, moda se tako odala i pred drugima. Tko zna, moe biti da ju upravo sada djevojke ogovaraju i smijuse na njen račun. Pritisne ju kao planina teak stid i gorčina.

Mnogo je dana prolo od one noći kad su Betty i Alfred posljednji put bili zajedno.

Pukovnikovi ljudi vratili su se u određeno vrijeme i Bet-ty je od Jonathana doznala da ih je Alfrednapustio u Fort Pittu govoreći kako će poći na jug u svoj stari dom. Iz početka je očekivala da joj se onjavi, kakvim pismom, ili da se

140

barem ispriča zbog ponaanja one posljednje noći. Ali Jonathan nita ne donese i nakon dugog nadanja inakon to minuse beskonačni dani u očekivanju pisma koje nikako nije stizalo, Betty se okanila svake nadei predala se očajanju.

Za posljednjih mjeseci ivot joj se izmijenio. Izmijenio se u onoj mjeri u kojoj neprestano namatanjenujnih misli i patnje koju valja kriti pred svijetom, izmijene ivot jedne mlade djevojke. Toliko se dubokozanosila svojim mislima i snovima, da se nije sjetila ljudi. Nije bila svjesna da oni koji ju vole

neprestance misle na njeno dobro i prirodno je da uoče i najmanju promjenu na njoj. Pretrnula je odiznenađenja i bola shvativi da se danas prvi put u mjesec dana igrala s djecom. Sammy ju je upitao zatose vie ne smije. Sad je shvaćala zato je jutros Tige tako pomamno skakao, zato je Ognjenko radosno rzao,zbog čega su vjeverice onako brbljale, a Cezar se valjukao po snijegu. Zanemarila je svoje ljubimce.Zanemarila je i rad, i prijatelje, i lekcije djeci, i svoga brata. Zbog čega? Sto bi joj prijateljice rekle? Dakopni za mukarcem koji ju je zaboravio. To bi rekle i bilo bi točno. Ne prestaje misliti na njega.

S bolnom se gorčinom sjećala prvih dana kada je upoznala Alfreda, dana to su se sada činili stoljećimadaleki. Koliko joj je izpočetka bio antipatičan! Koliko se na njega ljutila, i kako je prezrivo odbilanjegovu ponudu prijateljstva! Kako je malo-pomalo njezin kruti ponos mekao. Najzad, kako se stala boritisa svojim srcem. A kad je on otiao, shvatila je da su trenuci provedeni s njim bili njezini najslađidoivljaji. Zamiljala ga je kako stoji pred njom, kao to je nekad stajao, lijepog izgleda, snaan i odlučan,ali uz to i neobično ljubazan i blag.

“Oh, vie ne mogu izdrati”, upola zajeca Betty, preputajući se nagloj navali njenosti. “Volim ga. Volim gai ne mogu ga zaboraviti. Oh, stid me, strano me stid.”

141

Skvrčila se, glavu je oborila na koljena. Vitka joj je prilika neko vrijeme drhtala, potom se smirila. Polasata kasnije podigla je glavu, lice joj je bilo blijedo i studeno. Na njemu je bio izgled djevojke koja jenajednom postala enom, enom to je sagledala ivotnu borbu pred sobom i spremna je da se bori. Unjezinim se ivim očima arila mrka odlučnost, na stisnutim usnama nije bilo krzmanja.

Betty je bila Zane, a Zaneovi su bili borben rod. Krv im je oduvijek bila vrela i strastvena, krv čovjekakoji će brzo zavoljeti i brzo zamrziti. Tekla je ta krv ilama smionih, ludo hrabrih mukaraca to su se tukli iumirali za svoju zemlju, to su mačem u ruci osvajali dragu, mukarca nesalomljiva duha. Taj je borbeniduh sad ustao u Betty, dao joj snagu i ponos kojima će braniti svoju tajnu, i odlučnost da izbori pobjedunad udnjom svoga srca.

“Zaboravit ću ga! Ičupat ću ga iz srca!” strastveno je uzviknula. “Nije vrijedan moje ljubavi. Nije mario.Za njega sam bila samo mala budala koja ga je zabavljala. Otiao je i zaboravio. Mrzim ga!”

Uspjela je smiriti uzbuđenje, a kad je nekoliko minuta kasnije sila na večeru potrudila se da izgleda tovedrija i da brblja svojom nekadanjom ivoću.

- Bessie, sad sam siguran da si maloprije pretjerala - reče pukovnik kada je Betty otila u svoju sobu da sepresvuče za ples. - Zna, moda je stvar samo u tome to nju pomalo umara ova divljina i zabit. A zar bi tobilo čudno? I sama zna koliko je navikla na komfor, na blizinu mladoga svijeta, na zabave i tako dalje.Ali, priviknut će se, ne brini.

- Misli kako te volja, Ebenezer - odvrati mu ena gledajući ga pomalo posprdno i saaljivo. - Uzdam se dasi pogodio ono pravo. Da, to ti misli o onom Ralfu Milleru? Puno se drui sa Betty.

- Nita poblie ne znam o njemu. Simpatičan je. Mladić lijepo izgleda. Zato me pita?

142

- Jer mi je bojnik rekao da je Miller imao lou reputaciju u Fort Pittu i da se druio sa Simonom Girtvjemprije nego to će Girty dezertirati.

- Hm! Morat ću porazgovarati sa Samom. Sto se tiče poznanstva s Girtvjem, to nije nita strano. Čini mi seda sve ene dre Girtvja pravim gospodarem pakla. Međutim, ja sam dugo znao sve Girtvjeve. Simon nijelo momak. Zapravo, njegov brat James počinio je mnoga nedjela zbog kojih je ime Girtvjevo tako crno.

- Meni se Miller ne dopada - nastavi gospoda Zane nekako kao oklijevajući. - Priznajem da nemamnikakvih logičkih razloga za to. Ljubazan je i simpatičan, ali iza svega toga kao da krije nekakvu surovost.Taj čovjek ima nekakve skrivene nakane.

- Ako je zaljubljen u Betty, kako ti izgleda misli, onda svakako da ima svoje nakane. S tim se slaem. Bettypomalo naginje koketiranju. Ako je jako voljela Clarkea, neka joj to bude pouka.

- Kamen bi mi pao sa srca da se uda i skrasi. Moda joj u Philadelphiji nije tetilo da ima punooboavatelja, ali ovdje na granici to ne ide. Ovdanji mukarci to ne trpe. Iz njezine će se koketerije izlećikakva nevolja.

- Hajde, Bessie, ta ona je jo dijete! Sta bi htjela da radi? Da se uda za prvog mukarca koji ju zaprosi?

- Čuju se sanjke - reče gospoda Zane. Tiinom je zabren-čala zveka zvonaca.

Pukovnik skoči na noge i otvori vrata. iroka se traka svjetla probije iz sobe i osvijetli dvorite. Predvratima stajale su tri zaprege snanih konja upregnutih u saone, zapravo leita pionirskih kola na drvenimsanjkama. Kad je pukovnik iziao na vrata, dočeka ga hor veselih povika.

- Dobro, dobro, tu je ona - dovikne on.

U međuvremenu Betty sjuri niza stube, a brat ju omota u bizonsko krzno i smjesti u jednom kutu u prvimsaonama.

^A’^

Pod noge joj postavi vreo kamen umotan u jelenju kou, za to se brina gospođa Zane postarala na vrijeme.

- Gotovo je. Tjeraj! - vikne “pukovnik. - Vedro je večeras. Kad se vraćate dobro pazite da ne zalutate ičuvajte se vukova.

Dugački bičevi zviznue i puknue, zvonca zabrenčae, nestrpljivi konja trgnue i poletjee preko glatkasnijega. Noć je bila vedra i hladna; bezbroj je zvijezda mirkalo na crnoj praznini neba; blijedi je mjesecslao svoje bijelohladno svjetlo na studeni i bijeli svijet. Saone su glatko i hitro letjele, ispod kopita konjavrcala je fina, suha snjena praina koja ubrzo bjelinom pokri tamno odjevene putnike. Staza ih vodilanizbrdo kraj utvrde, preko mosta na potoku i ivicom Crne ume. Put je bio dugačak, stalno uz i nizbrdo ijednim dijelom mračne ume. Konje je trebalo tjerati laganim hodom uza strmu uzbrdicu, a uzagrapcepreko ravnine. Iza jednog zavoja ukazalo se u daljini svjetlo - cilj njihova puta. Pet minuta kasnije konjidojurie na prostranu čistinu. Tu je bila jednokatna zgrada ispred koje je plamsala prava vatrutina. Smalenih prozora slijevali se mlazovi svjetla, čuo se cilik violine, struganje mnogobrojnih nogu i veseosmijeh.

Konje koji su se puili otpregnue, marno ih pokrie pokrivačima i odvedoe u zaklon, a veselo drutvo ude ukuću.

Kći staroga Dana Watkinsa slavila je rođendan. Dan je bio jedan od najstarijih naseljenika na rijeci,svoju je farmu zasnovao svega nekoliko godina nakon to je pukovnik Zane udario temelje naselju. Poznatpo svojoj dobrodunos-ti i dareljivosti, Watkins je podijelio mnoga grla stoke koja nisu nikad vie vraćenai dao je mnoge vreće brana iz svog mlina za koje nije primio ita. Bio je on dobar strijelac, obarao stablobre no ijedan drvosječa, a viski trusio tako da se nitko nije mogao mjeriti s njim.

Danova je krepka prilika stajala na vratima, goste je dočekivao osmijehom dobrodolice, čvrstim stiskomruke i

\AA

prijaznom riječi. Kći mu Suan pozdravila je mukarce malim naklonom, a s djevojkama se izljubila. Nijeto bila ljepotica, ali jedra i zdrava djevojka, njezine su (nasmijane plave oči govorile o vedroj i blagojćudi, pa nije čudo da je imala puno prosaca.

Mladi nisu gubili vrijeme. U tren oka vrtjeli su se u taktu glazbe.

U jednom je uglu sjedila sitna, suha, sjedokosa starica arkih očiju. Bila je to baka Watkins. Nitko joj nijeznao godine, toliko je bila stara, ali je svoje dnevne poslove jo uvijek obavljala ivlje no mnoge mladeene. Sad je razgovarala s Wetzelom koji se naslanjao na svoju nerazdvojnu puku i sluao njezinokazivanje. Lovcu je starica bila draga te je često na povratku u naselje svraćao k njoj i ostavljao jojkakvog debelog purana ili komadinu smetane.

- Lew Wetzel, nemoj me sramotiti - govorila je baka Watkins. - Ajd’, putaj tu puku i idi plesati. Zabavljajse. Ta, jo si mladić.

- Meni je ljepe promatrati, majko - odvrati lovac.

- Ne pričaj gluposti! Ako hoće, zna dipati, ritati i smijati se kao i svaki drugi. Nadam se da ti je zapela zaoko ona lijepa sekica Eba Zanea.

- Nisam ja tip za nju - odvrati on blago. - Ne mogu se uspoređivati s njom.

- Tko te pita za uspoređivanje. Nemoj s takvim razlozima dolaziti meni koja sam triput i vie starija odtebe. Ovdje, na Zapadu, ena ne trai mua prema sebi. Inače bi se loe provela. eni je potreban mukarac jakemiice da podigne brvnaru, brza i sigurna oka i odvana srca. eni na granici potrebni su dom i djeca. Onamora odgajati mukarce, prave mukarce koji će drati crvenokoce na uzdi, obrađivati zemlju, inače kakvogima smisla to se mi ovdje patimo?

- Pravo govorite - zamiljeno će Wetzel - ali bi meni bilo mrsko gledati cvijet kakav je Betty Zane ujednoj lovačkoj kolibi.

- Četrdeset godina poznam Zaneove, jo nisam vidjela nijednog koji bi se bojao rada, Bila bi ona tvoja,samo kad bi se ti okanio tog mahnitog jurenja za Indijancima. S tim se svakako ni jedna ena ne bipomirila, i to ja shvaćam. Dosta si Indijanaca ubio. Tvoja bi osveta morala biti zadovoljena.

- To je meni u krvi i bez moje volje - polako odmahne lovac glavom. - Ako bih se oenio, groznica bi meprije ili kasnije opet zgrabila i ja bih napustio dom. Ne, nisam ja za enu. Jedino valjam za borbu.

- A zato_se_§nda ne bi borio za enu? Ne dozvoli da ti ju netko odvede ispred nosa. Pogledaj je! Voli sezabavljati i biti predmet panje. Sigurna sam da nisi indiferentan prema njoj. Zato ju ne zaprosi?

Lovac ne odgovori, a starica će:

- Tko je onaj visoki s njom? Tamo su, sad idu u drugu sobu. Tko je on?

- Zove se Miller.

- Ne dopada mi se. Cijelo vrijeme sam ga motrila. Znam da sam netrpeljiva starica, ali, upoznala samljude, a njegovo je lice, lice nepotenjaka. Zaljubljen je u nju. A je li on njoj drag?

- Nije, ne mari ona za Millera, samo se voli zabavljati jer je sva iva i vesela.

- Moda se vara. Svi su Zaneovi iva vatra, a ona je Zane od glave do pete. Dovedi mi je, Lewis. Ja ću tiposlije reći ima li kakvih izgleda.

- Majko draga, moda na onom svijetu postoji ena za mene, ali na ovom je nema - odvrati lovac i nujanosmijeh preleti mu preko spokojnog lica.

Čovjek koji je na se privukao pozornost starice bio je Ralfe Miller. Upao bi u oči u bilo kakvu skupuuočljivih mukaraca.

146

Na njegovu je tamnom licu bilo nečega to je izazivalo zanimanje, ali je promatrača ostavljalo unedoumici. Njegova četvrtasta brada, duboko usađene oči i odlučna usta govorile su da je čovjek jake inepokorene volje. Vidjelo se da je čovjek kome je opasno stati na put.

O njemu se malo znalo. Doao je iz Fort Pitta. Tamo su ga znali kao dobra vojnika, ali mračne i svadljivećudi. Pričalo se da pije i da je bio pajda zloglasnim dezerterima, McKeejv, Elliotu i Girtvju. Od jeseni jebio na dunosti u Fort Henrvju. Otkad je upoznao Betty Zane, stao joj je iskazivati svaku panju.

Te bi večeri pozorniji promatrač zamijetio da Millera neto silno muči. U njegovu je crnu oku leala nekatek upola priguena vatra. Po čudnom, nervoznom podrhtavanju noz-drva vidjelo se da se uzalud trudi dasavlada nekakvo snano čuvstvo.

Cijelo je vrijeme slijedio Betty poput sjene. Moda ga je ohrabrila i njezina blagonaklonost. S njim jeponajvie plesala i pokazala da joj je njegovo drutvo drago. Alice i Lidija čudile se Bettvnu ponaanju.Kao njezine intimne prijateljice, drale su da znaju to je Betty simpatično a to nije. Zar im Betty nije reklada joj nije nimalo stalo do onog Millera? Ali, ako joj do njega nije stalo, ta trebaju značiti oni pogledikoje mu dobacuje? Naravno, to se Betty osmjehuje nikakvo čudo - ona osmijehe uvijek dijeli akom ikapom - ali nije nikada hrabrila i podsticala nekog mukarca!

Istina je, međutim, bila u tome da je Betty stala provoditi svoju odluku. Htjela je biti vesela i zanosna,koliko god to moe biti slobodna djevojka, da u nje nema niti trunke mlade dame to tuguje za nekakvim

dalekim i indiferentnim draganom. Betty je tu ulogu odigrala i predobro - na svoju alost.

Osim Wetzela, čijem je otrom pogledu malo ta izmicalo, nitko ne bi pridao naročitu panju Millerovojrazdraganosti

147

u jednom trenutku i nagloj zamiljenosti u slijedećem. A ako bi tkogod to i primijetio, jamačno se ne bizamislio nad tim. Mladići su dobro potegnuli najbolje Danove rakije, pa njihova zajapurena lica ineuobičajena razdraganost nisu potjecale samo od igre.

Nakon jednog plesa, Miller odvede Betty u jedinu pokrajnju sobu gdje su na slabom svjetlu naokolo lealeklupe u kojima su se sad plesači odmarali. Betty se neto uznemirila, sad je prieljkivala da je ostala kodkuće. Tek to su izmijenili nekoliko konvencionalnih fraza, glazba opet započe i Betty urno ustade.

- Pođimo, evo idu i drugi. Vratimo se u salu - reče ona.

- Čekajte - odvrati Miller. - Nemojte jo ići. Hoću vam neto reći. Dodue, mnogo sam vas puta već pitao,ali evo vas ponovo pitam: hoćete li se udati za mene?

- Gospodine Milleru, već sam vam zahvalila na panji i zamolila vas da i sebe i mene potediteneugodnosti i vie se ne vratite na taj predmet - dostojanstveno otpovrne Betty. -Ako ćete biti tolikouporni, vie se nećemo druiti..

- Čekajte, pa, molim vas, čekajte. Rekao sam vam da ne prihvaćam vae “ne”. Volim vas svim srcem iduom i ne mogu se odreći svoje ljubavi.

Glas mu bio mukao, hrapav, drhtao je snanom ljudskom straću. Betty pogleda u njegovo lice i oči joj senapune suzama saaljenja. Srce joj se stislo, savjest ju malko zapeče kajanjem. Zar nije mogla sve ovoizbjeći? Nedvojbeno je mnogo krivice do nje. Zbog takvog zaključka, ona mu odvrati tihim glasom iblagim tonom:

- Ja vas volim kao prijatelja, gospodine Milleru. Ali vie od prijatelja ne moemo biti. Jako mi vas je ao,ljutim se na samu sebe to vam nisam pomogla, nego sam jo pogorala stvar. No, molim vas, o tome vienemojmo govoriti. Sad je najbolje da se priključimo ostalom drutvu.

148

Bili su posve sami u sobi. Čim je Bettv okrenula put vrata, Miller stane pred nju. Od njegovog blijedoglica ona zapanjeno ustukne.

- Ne, jo nećemo ići. Neću vas se tako lako odreći. Nema te ene koja će me tako vući za nos. Shvaćate li?Sta ste cijele zime mislili? Bodrili ste me. I sami znate da je tako - jarosno uzvikne.

- Drala sam vas za dentlmena. Dobro znate i da sam vas branila pred osobama koje očigledno boljepoznaju vau pravu prirodu. Vie neću ni jednu čuti - hladno otpovrne Bettv. Odvratila je lice od njega, svajoj se blagost pretočila u prezir.

- Morat ćete čuti - on promrsi, zgrabi joj zglavak pa ju potegne k sebi. Sad je u njemu buknula sva

brutalna muka strast. Bez krinke uljudnosti, pokazao se u svojoj pravoj boji - surov i opasan desperado sgranice. Ispod smrknuta čela oči su mu se crno i zlokobno arile. Nasmijao se kratkim, ciničnim smijehom:

- Natjerat ću vas da me volite, gorda moja ljepojko. Imat ću vas, milom ili silom.

- Pustite me, kako me se usuđujete drati! - uzvikne Bettv sva uspaljena crvenilom. Slobodnom rukompljusne ga vrućim amarom i svom se snagom stade otimati, ali je u njegovu stisku bila nemoćna. On jupritegnu jače k sebi.

- Vratit ću vam pljusku poljupcem, makar me to stajalo ivota - muklo izgunđa.

- Kukavico! Huljo! Pustite me, inače ću vrisnuti.

Već je zaustila da zovne upomoć, kadli spazi tamnu priliku to prijeđe preko praga. Odmah je znala da jeto Watzelova visoka spodoba. Trenutak je lovac nepomično stajao na vratima, pa kao svjetlica skočinaprijed. Samo je ispruio ruku i Miller se treskom prevrne preko jedne klupe i nade na podu. Nesigurnoje ustao, jednom se rukom drao za glavu.

- Ne, Lew, ostavi no - uzviknu Betty spazivi gdje Wetzel see rukom pod lovačku koulju. Bacila se prednjega, svojim je ručicama stiskala silne lovčeve miice, ali je vidjela da joj to ne pomae. Wetzelova seruka već spustila k pasu.

- Zaboga, Lew, nemoj ga ubiti - zavapi Betty ukočeno i uasnuto zureći u smrtonosan bljesak lovčeva oka.- Dosta si učinio. Samo me htio poljubiti. I ja sam dijelom kriva. Ostavi no. Nemoj proliti krv. Mene radi,Lew, mene radi!

Uviđajući da mu ne moe zadrati ruku, ona mu se baci oko vrata i svom se snagom, stisne uz njega.Nesumnjivo je ba ta gesta spriječila tragediju. Da je Miller namjeravao izvući oruje, sad mu se pruilapovoljna prilika. Za njega se kazivalo da je brz na nou, a svojim je mnogobrojnim tučama i borbamadokazao da nije kukavica. Ali, ni prstom nije pomakao da napadne Wetzela. Naprotiv, očito je mjerkaorazmak do vrata. Wetzel se razlikovao od drugih. Bez obzira na njegovu silnu snagu i okretnost, na lovcuje bilo nečega to bi prestravilo svakog. Pred onim njegovim pogledom, Miller se zguri. Shvatio je danjegov pustolovni ivot jo nikad nije bio blii koncu. Između njega i smrti nije bilo ničega osim njenih rukuone krhke djevojke. Na mig lovčeve ruke on se okrene i izađe.

- Oh, strahota! - reče Betty sputajući se na jednu klupu uz uzdah olakanja. - Drago mi je to si stigao upravi čas, iako si mi zadao vie straha nego on. Obećaj mi da mu nita neće učiniti. Da ste se potukli, ja bihbila kriva. Netko je mogao poginuti, moda i obojica. Nemoj me tako gledati. Za njega me nije briga. Niprije nisam puno marila, a sad, kad znam kakav je, prezirem ga. Izgubio je razum i pokuao me poljubiti. Ija bih sama bila kadra da ga ubijem u takvu momentu.

Wetzel ne odgovori. Dok je govorila, Betty je objema rukama stiskala jednu njegovu aku.

isn

- Znam da ti je teko opratati uvredu meni nanesenu -ona ivo nastavi. - Ali, ja te za to molim. Ti si mojnajbolji prijatelj, gotovo brat. Evo, dajem ti riječ: samo neka jednu kae koja ne bi bila na mjestu, ja ću tito odmah reći. Da li vai?

- Vai. Pustit ću ga, kad ti je toliko stalo.

- Ali te uz to upozoravam, Lew, da je osvetoljubiv i da se i sam mora čuvati - reče Betty sjetivi seMillerova zlobna pogleda.

- Opasan je samo koliko i guja to se krije u travi.

- Jesam li… zguvana… ili… uzbuđena? Kako izgledam? - upita Betty.

Lewis je sa smijekom gledao kako se ona pred njim okreće. Kosa joj bila malo razbaruena i čipka navratu u neredu. Lice joj jo nije vratilo prirodnu boju. Preko njezine skladne prilike lovac je preaopogledom o kojem bi Betty sigurno dugo razmiljala, samo da ga je uočila. Uvjerio ju je da izgleda kao iuvijek, lijepo i dobro, i povede ju u sobu gdje je tutnjio ples.

- Znači, to je Betty Zane. Drago dijete, poljubi me - reče baka Watkins kad joj Wetzel dovede Betty. -Dozvoli da te dobro pogledam. No, prava si Zane. Crna kosa i tamne oči. Sva od jedre vatre i ponosa.Dijete, poznavala sam ti roditelje jo mnogo prije no to si se rodila. Otac ti je bio jako fin čovjek, ali iponosan. Kako ti se dopada na granici? Nalazi li zabave?

- Oh, svakako - odvrati Betty vedro se osmjehujući starici.

- Draga, provodi se samo dok moe. Teak je ivot u pionirskoj brvnari. Neće vječito imati uza se pukovnikakoji će se starati o tebi. Rekoe mi da si bila u nekoj koli u Philadelphiji. Nauka je lijepa stvar, ali ti nećepuno pomoći u brvnari jednog od ovih naih grubijana.

i si

- U domovima pionira nuno je potreban odgoj. Nagovorila sam brata Eba da na proljeće dovede učiteljau Fort Henry.

- Momci neka se najprije nauče plugu, a djevojke kuhanju. Pamtim tvog brata Isaaca. Često me jeposjećivao. To bi i ti morala činiti, kad dođe ljeto. Jadan momak, moda vie nije iv. Ah, koliko je odvanihi dobrih mladića otilo za moga ivota! De, de, nemoj se rastuiti. - Baka Watkins potapa Bettvnu ruku iuzdahne.

- Isaac je često pričao o vama, spremao se da me jednom dovede da me upoznate. Sad ga nema - rečeBetty.

- Da, nema ga, Betty, ali ne smije tugovati dok si tako mlada. Neka tuga pričeka dok ostari kao ja. Kolikodugo već poznaje Lewa Wetzela?

- Otkad znam za sebe. Nosio me na rukama dok sam bila mala. Naravno, toga se ne sjećam, ali znam dami je ostao i u najranijim uspomenama. Oh, koliko mi je puta pomogao! Ali, zato me to pitate?

- Jer mislim da je Wetzelu stalo do tebe vie no do cijeloga svijeta. utljiv je kao Indijanac, ali sam ja starai znam čitati čovjeku u duu. Kad bi se njega moglo nagnati da se okani svoga lutanja, bio bi najbolji mu nagranici.

- Oh, tu mislim da se varate. Lew ne gleda u meni enu - reče Betty iznenađena i uznemirena estinomstaričina tona.

Bučno trubljenje iz lovačkog roga skrene opću pozornost na podij pri dnu prostorije, gdje je sad stajaoDan Wat-kiins. Svirači prekinue svirku, plesači stadoe, svi su s ičekivanjem gledali put Dana. Prizor jebio jednostavan, ali snaan i upečatljiv. Svjetlo koje je gorjelo u očima djevojaka bilo je nalik svjetlu sluči na stijenama - mekano i toplo. A smioni sinovi divljine, ustrajni sinovi napretka, to su stiskali rukesvojim partnericama i u tom času znali samo za sreću, nehajni za sve osim za radosti toga trena, bili su

152

spremni da sutradan iziđu na megdan i nasmrt se bore za svoje domove i ivote svojih ljubljenih.

- Prijatelji - otpočne Dan kad se amor glasova utiao -ni sanjao nisam da ću se morati popeti na ovomjesto i drati govor, inače bih na vrijeme kidnuo u umu. No, majka i Suan kau da je već vrijeme da seneto prigrize. U velikom je kolaču skriven zlatni prsten. Ako ga nade djevojka, neka ga zadri za sebe, kaodar od moje Suan. Ako ga nade momak, neka ga daruje najmilijoj djevojci. Uz to će dobiti poljubac odSuan. Ona je tome prigovorila, rekla je da se s tim ne slae, ali neka odluči onaj tko nade prsten. A sad jurina gozbu slavljenice!

Gosti se bogato poslue puretinom, jelenjim i medvjeđim mesom. Pite od jabuka i tikve, po kojima je bakaWatkins bila čuvena, nestale su kao čarolijom.

Kada je veliki kolač izrezan i podijeljen, Wetzel u svom komadu nade zlatni prsten. Darovao ga je Betty,a pravo da poljubi Suan poklonio je Georgeu Revnoldsu govoreći:

- George, kako ja mislim, Suan će biti oduevljena da ti preuzme taj zadatak.

Svima je bilo poznato da George upravo oboava Suan i da ona nije indiferentna prema njemu. No, ipak jeprosvjedovala da to nije pravo. George se pak drao kao čovjek kojem se ukazala jedinstvena ivotnaprilika. Usred bučnog smijeha tjerao je Suan preko cijele prostorije, a kad ju je najzad uhvatio, skinuo jojje ruke sa zajapurena lica i od srca ju poljubio. Svi se zapanjie, a Wetzel se prenerazi kad mu Suan pritrčii poljubi ga govoreći mu da ga tako kanjava to se jeftino izvukao. Siromani Lewis! Bio je prava slikajada. Po svoj prilici to mu je bio prvi poljubac koji je dobio u ivotu.

Sati su kao na krilima izmicali u veselju. Kad se zabava zavrila, gosti se oprostie od domaćina, djevojkese umotae toplim ogrtačima, jer je u to doba bilo ledeno hladno, a

konji, eljni da to prije krenu na dug put kući, ivo i snano potegoe saone.

Na povratku nije bilo buke i smijeha kao na odlasku. Zvonca su sa saonica skinuta jo prije odlaska i svaje orma ispitana s pomnjom ljudi koji znaju kakva im opasnost prijeti i neće nita prepustiti slučaju.

Zimi su umski vukovi bili useljenicima najopasniji neprijatelji. Tisuće tih krvoločnih zvijeri vrvjele sudivljim umskim krajevima kroz koje su vodile puste staze. Svojim su otrim njuhom, brzinom i neumornoćuvukovi pretvarali svako dugo noćno putovanje u pogibelj od koje valja zazirati. Dok su konji hitro iglatko jurili, opasnost od vukova nije bila neminovna. Ali su se nemarnost ili kakva nezgoda na putu čestopretvarale u tragediju.

Stoga nije nikakvo čudo to su vozači ove nae druine duboko i olakano uzdahnuli kad su stigli na vrhposljednje strmije kosine. Djevojke su utjele, od umora i hladnoće stiskale se jedna uz drugu. Mukarci subili tihi i oprezni.

Kad su se nali na pola puta do kuće, upravo na rubu Crne ume, otro je Wetzelovo uho začulo dalek urlikvuka. Dopirao je s june strane, a bio je tako slab da se Wetzelu u prvi mah učinilo da se prevario.Nekoliko je trenutaka lovac paljivo oslukivao, uha okrenuta prema jugu. Gotovo je već zaključio da seprevario, kadli vjetar donese ovaj put sasvim jasan vučji urlik. Uslijedio je drugi, jo jasniji i čujniji.Vozač se okrene Wetzelu i neto mu apne. Lovac mu tiho odgovori, na to vozač osine konje.

Iz crnih dubina ume odjekne otegnuto i turobno zavijanje. To je vuk odgovarao zovu svoga para. I konji suga čuli, ui im polegoe, brzina se pojača. Djevojke se jače privinue uz mukarce.

Grozno je zavijanje vuka. Kad čovjek sjedi kraj praskave vatre u sigurnosti logora, kratak, otar urlik vukalecne ga, a otegnuto zavijanje tjera mu jezu niz kičmu. Toliko je

154

u njemu čame i turobnosti. Pri tom nema nikakve razlike da li vuk sjedi ispred brvnare čekajući ostatkepionirove večere, ili u punom trku juri za svojom rtvom - zov mu je pod jednako divlji, surov i jeziv.

Betty ga je sad čula prvi put. Ona je bila hrabra, ali kad je zovu iz ume odgovorio drugi vuk iz gutika okopotoka, malenom se rukom u rukavici uhvatila za Wetzelovu miicu i preplaeno pogledala u njega.

Za pola sata zrak je bio pun urlika i zavijanja, a stalno rastući čopor vukova bio je jedva stotinu jardi izasaonica. Jasno se čulo tapkanje njihovih brzih nogu po snijegu. Iz časa u čas bile su im sve blie mrave,

mrke prilike. Već su se primakli toliko da su putnici u saonicama vidjeli kako im oči svjetlucaju naliksitnim kuglicama zelene vatre. Jedna se krupna zvijer, odvanijia od ostalih i očito predvodnik čopora,zajurila naprijed, nala se na svega nekoliko jardi od posljednjih saona. Svakim je skokom iroko otvaralaralje i kratko urlala kao da hrabri svoju pratnju.

Gotovo istog trena kad je modrikasti plamen liznuo iz Wetzelove puke začuo se smrtni urlik predvodnika.Prebacio se nekoliko puta, odmah zatim bukne pandemonij urlika, rezanja i kljocanja zubi - čopor se staotući nad tijelom svoga predvodnika.

Konji iskoristie kratak predah. Kad su se vukovi opet pojavili, saonice su već bile daleko odmakle. Sadanije bilo daleko do utvrde, a konji su zapeli iz sve snage. Vukovi nastavie utrku sve do mosta i mlina napotoku, zatim uspo-rie, zavijanje im počne jenjavati, i njihove se crne prilike ubrzo izgubie u gutiku.

GLAVA 8

Zima se Betty razvukla bez ikakvih novina. Dok su druge djevojke cijelo vrijeme bile zauzete krpanjem,tkanjem i drugim kućnim poslovima, Betty nije imala druge razonode osim veziva i knjige. Ali, i to joj jebilo dosadno. Njezina slukinja bila joj je veoma odana i nije joj dozvoljavala ni maknuti prstom. Bila jeto Annie, staroga Sama kći, koja je dvorila Betty jo od djevojčinih malih nogu. Sve čemu bi se Bettymogla posvetiti da razbije monotoniju - čićenje, krpanje i ivanje - bilo bi obavljeno prije no to bi stiglatrepnuti okom.

Preko dana provodila je vrijeme u svojoj sobici, a ponajvie umotana u snove, pokraj prozora. Ponekad suje pohodile Lidija i Alice i priredile joj pokoji vedriji trenutak svojim veselim čavrljanjem i radosnimsmijehom, građenjem kula u zraku, snovima o junacima, ljubavi i udaji, uobičajenim djevojačkimrazgovorima bez kraja i konca. Jednom su počele neto spominjati gospodina Clarkea, ali kako ih je Bettypresjekla otrinom koja nije dozvoljavala nikakvu alu glede tog pitanja one su se u svom zadirkivanjuprebacile na gospodina Millera.

Bojeći se bratova bijesa, Betty nije nita govorila o nezgodi koja joj se dogodila s Millerom na plesu.Njezino joj je iskustvo i poznavanje okrutne graničarske pravde kazivalo da bi odavanje takve tajnedovelo do stranih posljedica. Dozvolila je Milleru da ju posjećuje, iako nikad nije bila nasamo s njime.Miller je sa zahvalnoću prihvatio ovu njezinu ljubaznost. Ispričao se da je one večeri na plesu ispaoonakav nepristojan krivnjom Watkinsova estokog pića koje ga je skupa s gorkim razočaranjem nagnalo dase onako ludo ponaa i nju bolno uvrijedi. Svim se silama trudio da ishodi njezin oprotaj. Betty je pakoduvijek bila dobrog srca, i iako nije imala povjerenja u Millera, rekla mu je da mogu ostati dobriprijatelji,

ali će to ovisiti o njegovom dranju i pristojnosti. Miller je obećao da se vie nikada neće vratiti napredmet one nemile scene i drao je tu riječ.

S druge strane, Betty se i te koliko veselila svakoj promjeni za dugih zimskih večeri. Rado je primalaposjete prijatelja, za tih se zgoda pjevalo i plesalo, pekle jabuke, prile kokice i igrale razne igre. Počestosu Wetzel i bojnik McColloch dolazili k Zaneovima poslije večere. Betty bi im se pridruila, pjevala im,pa bi Wetzela izmolila neka joj priča o Indijancima i o ivotu u umi, ili bi igrala ah s bojnikom. Ako bi gapobijedila, to istini za volju ne bi bilo ba tako često, rugala bi mu se nemilosrdno. Kad bi pak pukovnik ibojnik zasjeli i zagrezli u beskonačne partije od kojih bi ih mogao otrgnuti samo napad Indijanaca, Bettybi sjela kraj Wetzela. Lovac, kome je njegova mučaljivost donijela nadimak “utljivi umski čovjek”, bio je

u stanju da djevojci, i to samo njoj, priča bez kraja i konca.

Jedne večeri, kad su se kod pukovnika nali satnik Bog-gs, bojnik McColloch i nekoliko Bettvnihprijateljica, nakon uobičajenih pjesama dole su na red pripovijesti. Mali je Noah počeo pričati kako sejednom penjao na jabuku u dvoritu da bi uhvatio rakuna, a ivotinja ga dobro izgrizla.

- Ovako je to bilo - kazivao Noah. Čujem ja gdje Tige laje ispod stabla, otrčim tamo i vidim kako nadrvetu visi nekakva smijena loptica od dlaka, s crnim repom na kojem je bio bijeli prsten. Izgledalo jekao kakva fina mačkica, samo joj nos iljatiji nego u obične mačke. Kad god bi Tige zalajao, ona biivotinjica kezila zube i nakostrijeila bi se. Odmah mi je palo napamet da je ulovim. Nagovorim Sama dami da jednu vreću, i stanem se penjali na drvo. to sam se vie primicao, to je ivotinjica bjeala sve dalje nakraj grane. Krenuo sam za njom, pa sam podigao vreću, da ju nataknem zvjerčici na glavu a ona meugrize. Pao sam s grane, ali pade i rakun, te ga Tige ubi.

- Noah, pravi si neustraivi lovac - reče Betty. - Sada je na tebi red, Jonathane. Nisam zaboravila da si miobećao ispričati o svom susretu s Danielom Booneom.

- Bilo je to na Muskingongu, blizu uća Sanduskvja. Lovio sam u rijetkoj umi kraj obale, kad odjednomspazim jednog Indijanca. Istog časa i on je mene opazio, pa obojica mugnemo iza stabla. Tako smo dugo ijedan i drugi stajali, ni jedan se nije usuđivao promijeniti svoj poloaj. Najzad je meni dosadilo, papribjegnem starom triku. Stavio sam svoju konu kapu na pučanu ipku i pruio ju iza stabla, sve čekajućikad će zazvidati crvenokočevo tane. No, umjesto toga začujem nečiji veseo glas gdje vriti: “Hej, mladićumoj, morao bi pokuati neto pametnije od toga.” Ja pogledah i spazih bijelog čovjeka gdje stoji na čistini igrohotom se smije. Priao sam mu i ustanovio da je to ljudeskara potenog i veselog lica. Samo reče: “Jasam Boone.” Bio sam bome dobrano iznenadan i zatečen, naročito kad sam ustanovio da je cijelo vrijemeznao da sam bijelac. Zajednički se ulogorimo kraj rijeke gdje smo u lovu proveli tjedan dana, pa se kodslapova Muskingonga oprostio sa mnom i otiao svom domu u Kenituckvju.

- Evo i Wetzela - reče pukovnik koji je ustao i krenuo prema vratima, - Betty, pokuaj Lewa nagovoriti danam togod ispripovijedi.

- Hodi, Levvis, sjedni kraj mene - reče Betty. - Lijepo se zabavljamo. Pričamo ti o medvjedima, zmijama,duhovima, sve moguće priče. Hoće li nam ti ispričati togod?

- Lewis, jesi li ikad namjerno propustio priliku da ubije kakvog Indijanca neprijatelja? - upita pukovnik.

- Samo jednom - odvrati lovac.

- Pa to nam ispričaj. Mora biti zanimljivo.

- Pa, nisam vam ja pripovjedač - započe Levvis. - Inače, da znam pričati, mogao bih govoriti osvakakvim čudesima to sam ih doivio. No, sad ću vam pričati kako sam

158

potedio tog jednog jedinog crvenokoca. Prije tri godine, bila je jesen, lovio sam u Big Sandvju i naletiona grupu Shav/neeja. Jednog sam poglavicu odmah umlatio i nagnao bjeati. među njima bilo je dobrihtrkača, pa ih se nisam mogao otarasiti na otvorenom. Dojurio sam na Ohio, skočio u rijeku i preplivao je

dreći visoko nad glavom puku i barut, da mi se ne smoče. Na drugoj strani sakrio sam se u nekom grmlju isačekao. Ubrzo stigoe tri Indijanca, pa kad spazie po mojim tragovima da sam preao rijeku, stadoe se naobali neto dogovarati. Zatim sva trojica uđoe u vodu. Ba na to sam i čekao. Kad su već bili blizu obaleubijem prvoga, brzo nabijem puku i ustrijelim i ostalu dvojicu. Međutim, treći nije je potonuo. Pratio samga gdje se otiskuje niz rijeku, svakog sam časa čekao kad će nestati jer sam vidio da je teko ranjen budućije jedva drao glavu nad vodom. Dugo je tako plutao i struja ga nanese na naplavinu drveta to se zaustavilana obali jednog otočića. Vidio sam gdje pue na naplavinu. Poao sam niz rijeku, pazeći da me otočić krijeod njegova pogleda i stignem do njega. Izvukao sam tomahavk i priao crvenokocu koji je leao na jednomdebelom brvnu. Bio je to mlad ratnik, snaan, lijepa izgleda. Pokuavao je zaustaviti krv to mu je curila izrane u slabini. Kad me spazio, pokuao je ustati, ali je bio preslab. Nasmijeio se, pokazao na ranu i rekao:“Vjetar smrti ne često slab strijelac.” Potom je pognuo glavu kao da strpljivo čeka da ga moj tomahavkdokusuri. Ja ga međutim podignem i ponesem na obalu i smjestim na kraj jednog izvora gdje mu napravimzaklon. Ostao sam kraj njega. Kad se oporavio toliko da je mogao izdrati par dana puta, prebacio sam gapreko rijeke, dao sam mu komad mesa i rekao mu neka ide, a ako li ga sretnem jo jednom, bolje ću gađati.Dvije godine kasnije, prateći dva Shawneeja, uletio sam u logor Wingenunda i tu me uhvate. PoglavicaDelawarea mi je opaki neprijatelj. Premlatili su me, proveli kroz ibe, svezali me za leda divljeg

mustanga. Zatim se spremie da me pribiju na stup mučenja i ivoga zapale. Te noći oličie mi lice crnombojom i stadoe plesati uobičajene plesove smrti. Neki se ratnici napie i us-palie do mahnitosti. Bio samsiguran da vie neću ugledati sunce. Opazio sam da se među mojim straarima nalazi i onaj mladi ratnikkojeg sam onaj put ranio i pustio ivog. On se pravio da me ne vidi. U samo praskozorje, kad je cijelilogor spavao, a drugi su straari kunjali, osjetih kako mi se među zglavke na rukama zavlači hladan čelikotrice i kako se kidaju spone kojima sam bio vezan. Čas kasnije i noge su mi bile slobodne. Ogledam se ina mutnom svjetlu spazim onoga mog ratnika. Prui mi moju puku, no i tomahavk, stavi prst na usta i vedrose nasmijei, kao da će time reći kako smo “kvit”, pa pokae prema istoku. U tren oka bio sam daleko odlogora.

- to je bio plemenit! - usklikne Betty kojoj su se oči caklile oduevljenjem. Vratio ti je dug, moda uz cijenusvog ivota.

- Jo nisam čuo da je Indijanac prekrio obećanje, ili da je zaboravio nečije dobro djelo, ili pak nečijuuvredu - primijeti pukovnik.

- Jesu li zapravo Indijanci toliko zli koliko se za njih tvrdi? - upita Betty. - Koliko god sam sluala onjihovoj plemenitosti, toliko sam čula i o njihovoj okrutnosti.

- Indijanci dre da smo ih opljačkali i otjerali iz njihove domovine. Ono to mi smatramo podlim inečovječnim, za njih je normalan način borbe - odvrati pukovnik.

- Kad sam doao ovdje iz Fort Pitta, mislio sam da ću ih danomice gledati i tući se s njima - reče kapetanBoggs. - A evo, ovdje sam u Wheelingu gotovo dvije godine i jo nisam vidio Indijanca neprijatelja. Biloje Indijanaca u blizini, ali se nijedan nije pokazao. Znam da nemam iskustva s njima, ne poznajem njihovetrikove, ali drim da im je posljednja

opsada utjerala pamet u glavu. Čak drim da nas vie neće uznemiravati.

- Satnice - glasno će pukovnik lupajući dlanom po stolu - kladim se u mog najboljeg konja prema jednomburencetu baruta da će vidjeti masu Indijanaca prije nego godina dana mine, toliko će ih vidjeti da će

zaeljeti da nikada nisi ni čuo za zapadnu granicu, a kamoli doao na nju.

- I ja se pridruujem takvoj okladi - reče bojnik.

- Vidi, satnice, treba malo poznavati Indijančevu prirodu - nastavi pukovnik. - Imamo dokaze da seDelaware i Shawnee već mjesecima pripremaju na ratni pohod. Jednog ćemo dana doivjeti jo jednuopsadu koja će po mom miljenju biti dua i tea od one posljednje. to ti kae, Wetzel?

- Neću reći mnogo, jedino to da ovog ljeta ne mislim poći na dug lov - odvrati lovac.

- Misli li da će Tarhe, Wingenund, Lula i Ratar i sve ostale poglavice ujediniti svoje snage i napasti nas?- Betty upita Wetzela.

- Ratar neće. On nije toliko ogorčen na nas, jer mu je za najveći dio njegovih zemalja plaćeno. Ni Tarhenas po svoj prilici neće uznemirivati. Ali Lula, Wingenund i Crvena Lisica, sva ta trojica trae krv.

- Jesi li ih ti vidio? - upita Betty.

- Jesam, sve ih poznajem i svi oni mene znaju - odgovori lovac. - Na mnogim sam tragovima čekao uzasjedi neće li koji od njih naići. Bude li mi ikad uspjelo da makar jednog od njih ustrijelim, odreći ću sepuke i uhvatit ću se pluga. Vrijeme mi je da pođem. Laku noć, Betty.

- Čudan čovjek ovaj Wetzel - reče Betty nakon to je lovac otiao. - Zna, Eb, on se razlikuje od sviju vas.Gledala sam djevojke gdje se stresu pri spomenu njegova imena i čula sam ih kako govore da nemajuhrabrosti da mu pogledaju u oči. No, na mene ne djeluje tako. Dodue, ne mogu ga uvijek nagnati daprogovori, ali mi ponekad ispriča prekrasne

stvari o umi; i kakav mu je ivot u divljini, i da mu je dom pod ogromnim stablima; kako u svakom listu i usvakoj vlati trave nalazi nove radosti i nova saznanja; kako se zguri u svom zaklonu od luba i zaspi krajuzdaha vjetra u kronjama borova. Rekao mi je kako često satima promatra zvijezde. Doznala sam da udubini Crne ume ima jedan slap kamo on ponekad ide naprosto zato da sjedi i promatra vodu kako se ruiniza stijenu.

- Wetzel je divan čovjek čak i onima koji ga poznaju samo kao istrebljivača Indijanaca i čovjeka koji sene eli baviti drugim zanimanjem. Jednog će dana otići na uobičajeno dugo lutanje i vie se neće vratiti. Toje jasno kao na dlanu. Brzo se primiče dan kada će čovjek poput Wetzela biti posve beskoristan. Sada onpredstavlja nudu. Sposoban je da, kao i na Tige, nanjui Indijanca. Betty, uvjeren sam da ti Lewis tolikopriča i toliko je s tobom dobroćudan i ljubazan samo zato to si mu draga.

- Dakako da sam mu draga. Ja to znam i elim - odvrati Betty. - Ali mu nisam draga onako kako tipretpostavlja. Baka Watkins isto mi reče, ali sam sigurna da se oboje varate.

- Zar ti je to i Danova majka rekla? Pa, ona je prilično pametna ena. Da, bit će da je tako, Betty, bit će daje tako. Meni se pak čini da nisi toliko dovitljiva koliko si ranije bila.

- Kako to? - odmah skoči Betty.

- Bila si mi nekako drugačija - odvrati joj brat tapući ju po ruci.

- Misli li da sam ozbiljnija?

- Jest, a ponekad si tuna.

- Pokuala sam biti hrabra i… i vesela - reče Betty tek malo drhtavim glasom.

- Da, da, znam, Betry. Divno si se drala u ovoj mrtvoj zabiti. Nemoj se ljutiti to te pitam, ali reci mi, dane misli moda i previe na izvjesnu osobu?

162

- To me nema pravo pitati - odvrati Betty zacrvenjevi se i okrene se prema stubama.

- Hajde, dijete moje, nemoj se ljutiti. Nisam zlo mislio. Laku noć, Betty.

Dugo nakon sestrina odlaska sjedio je pukovnik kraj kamina i od vremena do vremena duboko uzdisao.Mislio je na stari dom u Virginiji i na majčin osmijeh. Činilo mu se da je prolo tek nekoliko kratkihgodina od časa kad je majci obećao da će se starati za svoju sestricu. Sjećao se kako se tog obećanjadrao kad je Betty jo bila djetece to mu je ska-kutalo na koljenima. Izgledalo mu je da je to bilo tek danranije. Kako ludo juri vrijeme! I sad je Betty već ena, njezini su veseli i slatki djevojački dani minuli,preko lica joj se iz-duila sjenka, sjenka tajnovite tuge.

Proao je i oujak sa svojim studenim vjetrovima i sad je ćudljivi travanj svojim pljuskovima i vedrinamaunosio radost u srca useljenika. Padine humaka osvjeie se krpama zelenila, grmlje jorgovana izlistalosićunim lićem, a pupoljci javora već pucali. Jednog je dana modrovoljka - najpouzdaniji vjesnik proljeća- sletjela na ogradu i otpjevala svoju alopojku. Tek nekoliko dana nakon toga sve je pupalo; rumenilo ibjelilo mijealo se sa zelenilom; humke proarae grahorica, glog i sviba u cvatu.

- Bessie, proljeće je tu - reče pukovnik stojeći na vratima. - Zrak mirie, sunce je toplo, ptice pjevaju.Krasno se osjećam.

- Da, lijepo je dočekati proljeće - odvrati mu ena. - No zima mi je draa. Ljeto mi uvijek donese brige.Strah me zbog djece koja mi izmiču iz vida, a kad ti pode u lov nemam mira sve dok se ne vrati kući.

- Ako nas crvenokoci ovog ljeta puste na miru bit će to veliko čudo - nasmije se pukovnik. - Da, sad samse sjetio da ti kaem da su sinoć u utvrdu stigli neki novi. Doli su iz naselja Monongahela. Neke su enemeđu njima gadno izmučene. Hoću im dati brvnaru na humku dok ne obore

potrebna debla i podignu kuću. Sam mi reče da tamo curi krov, da je dimnjak začepljen, ali uz malo poslaonim će ljudima biti ljepe u brvnari nego u karauli.

- To je jedina prazna brvnara u naselju. ene moemo smjestiti i ovdje.

- Dobro, o tome ćemo jo porazgovarati. Ne bih elio da se ti i Betty jako uznemirite. Poslat ću Sama nekabrvnaru malo uredi i osposobi za stanovanje.

Vrata se otvore i ude pukovnikov stariji sin. Dječakovo je lice bilo zamazano, nos mu je krvario, a prekodesnog oka iskočila je debela masnica.

- Za ime Boje! - usklikne majka. - Pogledaj kako nam mali izgleda. Noah, hodi ovamo. ta si to radio?

Noah polako priđe majci, objema akama zgrabi njezinu pregaču u koju zabije glavu. Gospoda Zanenamoči jedan ručnik i obrisa dječaku lice. Malko ga potrese te mu reče:

- Noah, opet si se tukao?

- Pusti ga, ja ću ti ispričati to je bilo - reče pukovnik, a kad je malian otiao on nadovee: - Odmah poslijedoručka, Noah je sa mnom otiao do mlina. Nekoliko se djece igralo pred Reihartovom kovačnicom. Uaosam u kovačnicu, maloga sam pustio pred vratima. Iao sam po leme to sam ga kod Reiharta ostavio da miga popravi. On me isprati do vrata i najednom reče: “Pazi to rade djeca!” Pogledam i vidim Noaha gdjeprilazi jednom dječaku i neto mu govori. Dječaka nisam poznavao, pomislio sam da mora biti od doljakao kojima sam ti pričao. Vii je od Noaha. Isprva se dječak drao prijateljski, reklo bi se da se htio pridruitiostalima u igri. Bit će da se Noah nije sloio s tim, jer je najprije odmjerio onog dječaka, pa se odmakao isnano ga udario. Da budem kratak, onaj dječak ispremlati Noaha na mrtvo ime. Rekao sam malom nekabude iskren i sve ispriča tebi.

- Ma to mi kae! - zapanji se gospođa Zane. - Da, Noah je zaista postao bezobrazan. A ti si gledao kako setuče! Sad se tome smije! Ebenezeru, ne bih se čudila da si ti nagnao Noaha da se tuče. Sjećam se kako siCrnčiće huckao neka se potuku. Bilo kako bilo, tako je Noahu i trebalo, nadam se da će izvući potrebnepouke iz toga.

- Hajde da se ti i ja okladimo, Bessie - opet se nasmije pukovnik. - Kladim se da će Noah, osim ako ga nezatvorimo, svakoga dana traiti priliku da se tuče s onim dječakom.

- Neću se kladiti - odvrati gospođa Zane uz osmijeh rezignacije.

- Gdje je Betts? Od jutros ju nisam vidio. Sutra ili preksutra idem u Short Creek, mislio sam da jupovedem sa sobom. Zna već da idem zbog osnivanja naselja du rijeke, pa hoću jo za proljeća zavritiposao u Short Creeku. Gospođa Ravmer bit će oduevljena da joj dovedem Betty. Sta ti kae, da li da jupovedem?

- U svakom slučaju. Put i posjet razvedrit će ju i koristiti joj.

- No, sto mu đavola, pa ta si ti radila? - uzvikne odjednom pukovnik zapanjen pojavom koja je u tom časuizbila na otvorena vrata.

Bila je to Betty, na ornu je kosu eretski nakrivila nekakvu crvenu kapicu, haljina joj bila zguvana i svaoblijepljena suhim vlatima.

- Bila sam u sijenu - veselo će Betty maući jednom koaricom. - Cijeli me tjedan oma stara crna kokovukla za nos, ali sam joj na kraju doskočila. Nala sam joj gnijezdo u najdaljem kutu sjenika.

- Kako si se popela gore? - upita gospoda Zane.

- Čudna li pitanja, “kako”! Po ljestvama, zna se! Jutros sam naročito raspoloena i vedra, ali mi jo nisuizrasla krila. Sam mi reče da se ne mogu popeti uz onako strme ljestve, a ja sam dokazala da je to posvelako.

165

- Ne bi se smjela penjati - odvrati gospoda Zane. - Jesi li zaboravila da je jesenas sin Hugha Bennetaskliznuo sa sijena u jednu pregradu, pa ga konj zamalo nije ubio?

- Hajde, Bessie, nemoj praviti od muhe sloma. Najzad, nisam dijete - plane Betty. - U staji nema togkonja koji neće radije stajati propet ne znam koliko negoli da mene nagazi. A da me namjerno udari, otome nema ni spomena!

- Moda je tako kako kae, Betty, ali mislim da će onaj vranac kojeg je ostavio gospodin Clarke svakogaudariti -primijeti pukovnik.

- Ah, nije tako, mene neće.

- Betty - prihvati pukovnik blago - tri dana smo imali lijepo vrijeme i za cigla tri dana sve nam je tumbeokrenuo onaj tvoj medo, jer si ga pustila. Jučer sam zamazao ruke bojom, jer si obojila kanu, iako sam tirekao da s tim mora sačekati jo mjesec dana. Silas mi reče da si pala s humka nad potokom, Sam pak dasi htjela potjerati njegovu zapregu niza strminu. Sad, shvati me, nama je drago to si opet raspoloena kaoranije, ali, ne bi li mogla biti malo paljivija? Tvoja je mata fantastična, čovjek naprosto ne zna to svemoe dočekati od tebe. Zaista se ne bih začudio da mi se jednom vrati kući osakaćena za cijeli ivot, ili dati ta tvoja lijepa crna kosa ode za dekoraciju pred kakav huronski vigvam.

- A ja vam kaem da sam presretna to je vrijeme opet lijepo te mogu izaći van. Nasmrt me izmučilo onosjedenje između četiri zida. Jutros sam htjela zaplakati od radosti. Bessie će mi ubrzo drati prodiku ojahanju, kako ne smijem jahati dalje od utvrde. Nije me briga, bilo to bilo, ja ću jahati svukuda.

- Betty, ne bih htjela da to dri prodikom - odvrati pukovnikova ena - ali ti si divlja kao kobila u oujku, anetko ti mora kazivati to valja i to ne valja. Dobro posluaj to mi je brat bojnik ispričao: netko je čuoSimona Girtvja, onog izdajnika, gdje govori da je vidio sestricu Eba Zanea i

166

ako ju ikad čepa svojim akama, napravit će od nje svoju squaw. Ne alim se, Betty, istinu ti kazujem. Girtyte vidio u Fort Pittu, kad si tamo bila prije dvije godine. to bi ti mogla da te uhvate negdje nasamo, kadizjae daleko u pustaru, pa te odvedu u svoj vigvam? Takva je zlodjela već počinio. James Girty oteo jeJohnsonovu. Njezina braća pokuala su je spasiti, pa su poginuli. Takvim se trikovima slue Indijanci, da.

- A ta ti misli, da Simon Girty pokua od mene načiniti svoju squaw, da bih ja stajala skrtenih ruku? -uzvikne Betty očiju uspaljenih opasnom vatrom. - Ta, ja bih ga ubila!

- Vjerujem ti, Betty, časna moja riječ da ti vjerujem - reče pukovnik - ali, bolje da nikad ne sretneGirtvja. Ja te samo molim da bude oprezna. Sutra idem u Short Creek. Hoće li poći sa mnom? GospođiRavmer bit će drago da te dovedem.

- Oh, Eb, pa to će biti divino!

- U redu, onda se spremi pa ćemo poći rano ujutro. Dva tjedna kasnije Betty se vratila iz Short Creeka,činilo

se da joj je koristilo kratko putovanje. Sa zadovoljstvom je pukovnik Zane saopćio eni kako je Bettyposve vratila svoje veselo raspoloenje.

Sutradan po Bettvnu povratku bilo je krasno proljetno jutro - prvo takvo jutro za tih svibanjskih dana.Sunce bistro i toplo sja, rauha u punom cvatu, zrakom lebdi miris planike, trava i liće svukuda zeleno isvjee, kroz otvorena vrata staje lastavice lete čas unutra čas van, sojka cvrkuće, eva izvija svoju čistumelodiju, s miomirisnih jabuka u cvatu dopire zuj marnih pčela.

- Gospođica Betty, Ognjenko neto strano dilitalo, - reče stari Sam kad je priveo konja k prečagi zavezivanje kraj koje je stajala Betty. - Hua, mir ti, zloćo jedna!

Betty se nasmije i lako skoči u sedlo. Ubrzo je letjela dob-roznanom cestom, pa preko mosta na potoku,kraj staroga

167

mlina, oko utvrde i ravno na obalu rijeke. Mali je mustang bio čista vatra. Propinjao se, skakutaoporebarke, galopirao i kaskao. Po njemu se jasno vidjelo koliko se raduje to se ponovo naao naotvorenom i na suncu. Najvećom je brzinom grabio dobru milju cestom. Na povratku ga Betty natjerala daide hodom. Snatrila je, iznebuha ju iz misli prene grana koja ju osine po licu. Zaustavila je konja i slomilagranu. Ogledala se i odjednom se sjeti događaja koji se zbio upravo na tom istom mjestu. Upravo ju je naovom mjestu zaustavio mukarac koji je iz njezina ivota ičezao istom brzinom kojom je onog nezaboravnogpopodneva iskrsnuo na njezinu putu. Misli joj se opet stale namatati oko vječite dvoumice. Da nije bilokakvog nesporazuma? to, ako je ona njega krivo shvatila? Na to se uzburkala njezina stara ćud koja seprotivila takvu popustljivijem i njenijem raspoloenju, u njoj se stala po tko zna koji put odvijati staraborba. No, kako je to često bivalo, i ovaj put to raspoloenje pobijedi i Betty se na čas prepusti nujnimmislima koje su se u njoj rojile poput zvukova tune melodije nekad pjevane iz ljubljenih usta to su sadzanijemjela zauvijek.

Nije mogla odoljeti elji da odjae do stare sikomore. Mustang krene stazom koja je vodila na obalu svojimsigurnim korakom, pomno birajući put preko kamenja i korijenja. Bettvno je srce jače zakucalo čim jespazila plemenito drvo ispod čijih je irokih grana provela najsretniji dan svoga ivota. Staroga vladaraume ni trunke nisu promijenile razularene zimske vjetruine. Rosa je blistala na gotovo već posve izraslomliću, loptasti su plodovi već nabrekli kao ljunak.

Nad samom malom padinom Betty potegne uzde, zaustavi konja i stane odsutno zuriti u zapjenjenu vodu.Tog časa njezine oči nisu zapaale nita fizičko. Caklile su se onim odsutnim pogledom sanjalice, pogledomkoji vidi kojeta iz prolosti, a nita iz sadanjosti.

168

Čas kasnije prenu je Ognjenkovo dranje. Konj je zabacio glavu, ui mu polegle, prednjim je kopitima staostrugati po tlu. Betty se ogleda da vidi u čemu je uzrok ovog nemira. to je to?! Na kamen se naslanjalajedna visoka ljudska prilika u surom. Betty spazi dugačak pecački tap. Sto joj je toliko poznato u stavuone prilike? Ispod Ognjenkova kopita jedan se kamen odbije i odvalja niza stranu te bučne u vodu.Čovjek je to čuo, okrenuo se i pogledao gore. Betty odmah prepozna Alfreda Clarkea. Na tren pomisli dasanja. Mnogo je puta sanjala o staroj sikomori. Opet pogleda. Jest, on je. Bijedi je i slabiji, nesumnjivo istarijeg izgleda, ali su one crte svakako njegove. Srce joj silno poskoči, potom kao da prestade tući dok u

njoj buknu radost toliko silna, da se gotovo obeznani. Znači, iv je! Bila joj to prva pomisao, donesena nakrilima raspjevane sreće, na čas sjećanje oivi, lice joj problijedi, stisnutih zuba silovito okrene konja ipotjera ga zvidukom biča. Čim se nala na ravni bijesnim je trkom jur-nula prema kući.

Pukovnik Zane upravo je izlazio iz staje, zaprepateno je stao gledajući kako mustang brie cestom, Bettvnase kosa vijori na vjetru, na licu joj nema ni kapi krvi, kao da ju gone tisuće pomahnitalih Indijanaca.

- Hej Betty, ta se kog vraga zbilo? - dovikne pukovnik čim je Betty stigla do ograde.

- Zato mi nisi rekao da je onaj čovjek opet ovdje? - ona upita u krajnjem uzbuđenju.

- Onaj čovjek?! Koji čovjek? - Pukovnik je bio zapanjen sestrinim jarosnim izgledom.

- Gospodin Clarke, zna se. Sigurno si uivao u divnoj prilici da izvede novu podvalu!

- Ah, Clarke! Ta, i ja sam to doznao tek malo prije. Ni ja nisam nikamo odlazio. Samo, nije mi jasno kakojedan mukarac moe izazvati takvo uzbuđenje kod tebe. Jadni Clarke, ta ti je sad učinio?

169

- Mogao si mi reći. Trebao mi je netko reći i potedjeti me glupe situacije u kojoj sam od sebe napravilabudalu. - Betty su suze navrle na oči. - Otila sam do stare sikomore i on me spazio tamo. Molim te,zamisli kakav peh da me nade ba tamo gdje ne bih htjela da me vidi, ni pod koju cijenu.

- Uh! - izusti pukovnik koji se često sluio tim indijanskim usklikom. - Zar je to sve? Ja sam mislio da seneto ozbiljno dogodilo.

-1 to tebi nije ozbiljno? Pa ja bih radije umrla! Taj će misliti da sam ga ja slijedila do tamo dolje, da sammislila na… oh, joj! - jarosno klikne Betty i potrči u kuću, tresne vratima, putajući pukovnika nekazapanjeno gleda za njom.

“Te ene vie uopće ne razumijem! Nikako da dokučim ta bi htjele, to vie starim, to manje shvaćam”, onreče i povede konja u staju.

Betty se trkom uspela uza stube, uletjela u svoju sobicu, u glavi joj bio komar. Snanija od iznenađenjazbog Alfredove neočekivane pojave, i od stida to je zatečena na mjestu koje bi zbog svog ponosa moralasmetnuti s uma, bila je gorkoslatka spoznaja da ju je njegovo samo prisustvo uzbudilo do dna due. To juje boljelo, tog je časa zbog toga samoj sebi bila odvratna. Od stida je skrila lice, od stida to se usprkossebi raduje jer je vidjela čovjeka koji se samo poigrao s njom, mukarca koji je njihovo poznanstvosmatrao toliko beznačajnim te se nije potrudio niti joj napisati koju riječ niti joj togod poručiti. Krila jeuzdrhtale ruke. Mučno se trsila da smiri uzburkano srce, da ugui ono neodređeno ali slatko čuvstvo kojeje njome miljelo i oduzimalo joj snagu. Suze briznue, Betty se jecajući baci na postelju i zagnjuri lice ujastuk.

Sat kasnije, kad se smirila i sjela kraj prozora, začulo se lagano kucanje na vratima i pukovnik uđe. Netoje krzmao, uao je nekako usplahireno, jer se s Betty nije moglo aliti.

170

Opazivi ju gdje sjedi kraj prozora, pukovnik joj priđe i sjede uz nju.

Betty nije pamtila ni oca ni majku. Jo davno, dok je bila mala, naučila se da bjei k bratu, poloi glavu nanjegovo rame i ispriča mu svoje nedaće. Sad ju je spopala upravo takva silna elja. U snanom stiskunjegove ake bilo je utjehe. Tome nije mogla odoljeti i ubrzo joj glavica klone na njegovo rame.

I tako se Alfred Clarke vratio u Fort Henry. U listopadu, kad je napustio naselje radi pohoda uz rijekuMonongahela, namjera mu je bila da se vrati čim obavi zadatak. No, da je učinio upravo suprotno, samoje dokaz vie da neznana sudbina određuje sve. Čovjek nadobudno snuje i kuje planove, a neumoljivasudbina kroji mu kapu i vodi ga putovima koje je ona odabrala.

Ljudstvo se na vrijeme vratilo u Fort Henry, ali se Alfred nije vratio. Zbog jedne nezgode i teke ozljedemorao je u Fort Pittu potraiti liječničku pomoć. Međutim, dobio je glas da mu majka lei teko bolesna i damora pouriti k njezinoj bolesničkoj postelji, ako ju eli jo jednom vidjeti ivu. Smjesta je napustio Fort Pitti krenuo u svoj stari dom u Junoj Virginiji, gdje je ostao do majčine smrti. Ona mu je bila jedina spona sastarim domom, i sad kad nje vie nije bilo odlučio je da zauvijek napusti mjesto gdje se zamomčio.

Alfred je, dodue, bio jedini pravni nasljednik cijele ostavtine, ali se između njega i zadovoljstva to bi gamoda tamo naao, ispriječio nepravedan i sebičan očuh. Stoga je odlučio da postane vojnik od zanata.Zavolio je opasan ivot graničara, pa mu je bilo drae da potrai sreću među surovim naseljenicima sgranice negoli da svoj vijek izvjekuje u lagodnom ivotu gospodina posjednika. Svoje je nakane

ni

saopćio očuhu koji nije umio kriti koliko ga raduje obrat stvari. Tako je Alfred spakirao svoje stvari,uzeo majčine dragocjenosti, jednim se tunim pogledom oprostio od dostojanstvenog starog roditeljskogdoma i odjahao.

Bila je nedjelja ujutro, Clarke se već dva dana nalazio u Fort Henrvju. Iz svoje je sobice u karaulirazgledao dobroznani krajolik. Uzvaljani humci, iroka rijeka i zelene ume činile su mu se starimprijateljima.

“Evo me opet ovdje”, promrsio je zamiljeno. “to čovjek moe biti lud! Ostavio sam krasnu staru plantau,robove, konje, kraj poznat po lijepim enama, a zbog čega? Ovdje nema ničega, doli Indijanaca, rintanja,odricanja i nevolja. A opet, kakvom sam se urbom vratio! Fuj! Kakva mi korist da se tjeim mogućnostimakoje prua nova, neiskoritena zemlja? Nema smisla da sam sebe varam. Radi se o njoj. Tisuću bih miljapropjeačio, mjesecima bih nasmrt gladovao, samo da joj jednom na tren vidim slatko lice. Da, samo zbogtoga fućkam na sve ostalo. Čudne li igre sudbine, jučer je dojahala k staroj sikomori taman u trenu kadsam ja bio tamo i razmiljao o njoj. Bit će da se upravo vratila iz posjeta. Tko zna da li je ikad brinula, dali se ikad sjetila mene? Da li bih trebao taj slučaj prihvatiti kao sretan predznak? Dobro, tu sam dapronađem to me čeka, a bogme pronaći ću! Aha! Eno, zvoni s crkve.

Malo se smijući svojoj ustrini ičetkao je kaput, stavio na glavu kapu i krenuo niz stube. Useljenici sulistom odlazili u vijećnicu. Na samim stepenicama zgrade Alfred sretne Lidi-ju Boggs.

- Ah, gospodine Clarke, čula sam da ste se vratili - ona će, pruajući mu ruku uz ljubazan osmijeh. -Dobrodoli u nau utvrdu. Drago mi je to ste opet ovdje.

Dok su njih dvoje čavrljali naiđu njezin otac i pukovnik Zane koji toplo pozdravie mladića.

172

- I tako, vratiste nam se na granicu - reče pukovnik na svoj dobrosrdačan način. - Drago mi je to steponovo u naoj tvrđavi. Clarke, mogu vam reći da sam se naprosto zaljubio u onog vaeg vranca. Nisamznao to da mislim kad mi je Jonathan doveo mog konja natrag. Da vam istinu kaem, nisam se prestaonadati da ćete se vratiti. ta ste cijele zime radili?

- Bio sam kod kuće. Majka mi je dugo bolovala, umrla je u travnju.

- Moja sućut, mladiću - reče pukovnik, ljubaznom rukom primajući mladića za rame. - Ba sam se pitaootkud vam taj ozbiljniji i nekako ostrjeli pogled. Takve stvari nas se teko doimaju, ali takav je ivot.

- Vratio sam se na staru dunost, pukovniče, ukoliko me primate.

- Dakako, a obećavam vam da ćete s vremenom dobiti i neto bolje. Krčim put za Mavsville, uKentuckvju, i osnivam nekoliko naseobina du rijeke. Trebat će mi mladi ljudi, pa sam stoga oduevljen toste se vratili.

- Hvala vam, pukovniče. To je vie no to sam se nadao. Uto Alfred spazi skladnu priliku u sivoj pamučnojhaljini,

koja je prilazila cestom. Nekoliko se mladih pribliavalo, ali su njegove oči vidjele samo Betty. Zla jesudbina htjela da se Betty tog časa nade kraj Ralfa Millera, a iz nekakvih tajnovitih razloga, o kojima eneuvijek mudro ute, osmjehivala se i gledala u njega ba u trenu najmanje pogodnom za tako neto, Alfredu sesrce skameni.

Kad su mladi stigli podno stepenica, oči dvojice suparnika sretnu se, tek na kratak čas, ali im je to bilodovoljno da shvate jedan drugog. Ne izustie ni riječi. Lidija se uzvrpolji i pogleda Betty.

- Betty, tu je… - započe pukovnik, ali Betty samo promače kraj njega, zajapurenih obraza, ne osvrćući seni

kratkim pogledom na Alfreda. Tog je trenutka mladić doivio paklenske muke.

- Uđimo - rekao je staloeno i svi uniđoe u vijećnicu-kapelicu.

Taj sat Alfred Clarke neće zaboraviti do smrti. Ponos ga je prikovao za mjesto gdje je sjeo. Izvana jezadrao spokojstvo, ali mu u glavi umi, buci, puca. Kakav je idiot ispao! Sad zna zato nije dobio odgovorna pismo. Betty voli Millera, čovjeka koji njega mrzi, čovjeka koji bi prevrnuo i nebo i zemlju da uniti inajmanju trunčicu simpatije koju bi ona mogla gajiti prema njemu, Alfredu. Da, Miller mu se ponovo naaona putu, ovaj put ga je porazio. Sad odjednom, u tuzi i očajanju, shvaća da su sve nade to ih je tetoio bilesnovi, snovi jedne lude. San o trenutku kad će Betty podariti majčine dragocjenosti, san o licu opojneljepote to gleda u nj, san o malenoj brvnari kojoj će on hrliti nakon dnevnog rada dok će ga ona čekati navratnicama predvorja - sve te snove mora odagnati za vječita vremena. Jedva čeka kad će zavritibogosluje. eli ostati sam, da nad sobom izbori pobjedu, da iz svog srca ičupa onaj divni lik. Najzad! I tajje čas otkucao! On zagrabi van ispred ostalih i pouri u svoju sobicu.

Cijelo to popodne Betty je imala drutvo, pa se tek kasno navečer pukovnik stigao popeti uza stube i ući unjezinu sobu gdje ju zateče samu.

- Betty, elio bih znati zato si se jutros onako ponijela prema gospodinu Clarku - reče on gledajućinetremice u sestru. Oči su mu se nekako krijesile, oko usta lebdio mu nekakav izraz to se rijetko viđao napukovnikovu licu.

- Čini mi se da je to moja osobna stvar - odmah otpovrne Betty diući glavu i u očima joj zaigra iskraveoma nalik onoj u bratovu oku.

- Oprosti, ali se ne slaem s tim - dočeka pukovnik. -Samo tvoja stvar nije. U ovakvu malenom mjestu gdjesvak

174

zna o tebi sve, ne moe činiti tako to i očekivati da prođe nezapaeno. Martinova je ena vidjela kako siomalovaila Clarkea, a ti zna kakva je ona jezičara. Sad ste ti i Clarke na svačijim ustima.

- I nije me briga!

- Ali mene jest briga! Neću da te itko olajava - prihvati pukovnik koji je usprkos urođenoj blagoj ćudiveć pomalo gubio strpljenje. - Jesenas si Clarkeu dozvolila da ti pokloni punu pozornost, kad je otiaočinilo se da si s njim u sasvim lijepim odnosima. Sad kad se vratio, neće ga ni pozdraviti. Dozvolila si

onom Milleru da jurca za tobom. Po mom miljenju Miller ne moe biti ni sluga Clarkeu, a sudeći potoplom prijemu kojim je Clarke na moje oči jutros dočekan od nekih ljudi, izgleda da ih ima lijep brojkoji dijele to moje miljenje. Nemoj misliti da ti ovo govorim zato to ti hoću hvaliti Clarkea. Sve ti ovopričam jednostavno zato to je i Bessie i Jacku i svakome tvoje dranje neshvatljivo. Ljudi te nazivajuobičnom koketom i kau kako bi im bila draa da si jednostavnija.

- Ja nisam dozvolila gospodinu Milleru da jurca za mnom, kako si se blagoizvolio izraziti - indigniranoodsije-če Betty. - Meni on nije simpatičan. Ne primam ga ako netko nije prisutan, bio to ti, ili Bessie, ilitko bilo. I ti to dobro zna. No, ne mogu mu zabraniti da me isprati na misu.

- Dobro, ne moe mu zabraniti, ali nisi li mogla sebi zabraniti da mu dobacuje onakve koketne poglede!

- Nisam. Nije istina! - krikne Betty jarosno, zacrvenjevi se od bijesa. - Ne dozvoljavam ni tebi niti bilokome da me naziva koketom. Čim sam s nekim mukarcem uljudna sve me one stare babe i usidjelicenazivaju koketom. To je gnjusno!

- No, no, Betty, nemoj se uzrujavati. Skrenuli smo s teme. Zato nisi uljudna s Clarkom?

Djevojka ne odgovori, pa pukovnik malo kasnije nastavi:

- Ako postoji neto u vezi s Clarkom to ja ne znam, a trebalo bi da znam, hoću da mi kae. Meni se mladićdopada. Time ne mislim reći da se zbog toga mora dopasti i tebi. Neka te uopće nije briga za njega, ali tito ne daje pravo da se onako ponaa. Bettv, u ovim graničnim naseljima ne treba čekati dugo da se nekomčovjeku spozna prava vrijednost. Clarke se svima u utvrdi dopao. Djeca ga upravo oboavaju. Bessie jemio. On i Isaac postali su najbolji prijatelji. A danas se ponio kao čovjek. Uhvatio sam pogled to mu gaje Miller uputio. Tog Millera nikako ne podnosim. Hoću ti reći kako ja gledam na cijelu stvar. Uopće nepostavljam pitanje da li ti se Clarke sviđa ili zato ti se ne sviđa, to se mene ne tiče. Ja sve to svodim nadva moguća aspekta: ili on nije onakav kakvim ga mi drimo, ili se ti ponaa onako kako ne dolikujejednom Zaneu. Ne elim da se takva situacija produi. Stoga, dosta tog zaobilaenja kao mačka oko vrućekae.

Vie je puta Bettv vidjela pukovnika gnjevna, ali taj gnjev jo nikad nije bio uperen na nju. Shvaćajući daga je razgnjevila, zaboravila je svoju vlastitu ljutnju. Srce je njezino s toplinom prihvatilo bratovu lijepuocjenu Clarkea. No, sjetivi se onoga to se između njih dogodilo, prezrivo je odbacila slabost i njenačuvstva i strastveno uzviknula:

- Igrao se sa mnom. Nije mu bilo do mene. Teko me uvrijedio!

Pukovnik samo segne za eirom, ustade, ne proslovivi izađe i siđe niza stube.

Bettv nije namjeravala kazati ba one riječi koje je izgovorila, te se odmah pokajala zbog svojenepromiljenosti. Zazvala je brata, ali joj on ne odgovori niti se vrati.

- Bettv, ta si pobogu rekla mom muu? - upita gospođa Zane koja čas kasnije banu k Bettv. Bila je zadihanajer se trkom popela, na njezinu lijepu licu lebdio je nekakav nemir. - Bio je blijed kao ova plahta, nita minije rekao, samo je poao put utvrde.

17A

- Samo sam mu rekla da me gospodine Clarke uvrijedio - spokojno odvrati Betty.

- Za ime Boje! Betty, shvaća li to si učinila? - vikne gospoda Zane. - Ne zna kakav je Eb kad je bijesan!Ionako je lud kad se o tebi radi! On će ubiti Clarkea!

U Betty je jo od ranije kuhalo, pa odvrati kako ih zbog toga ne mora boljeti glava.

- Kad te to uvrijedio? - upita pukovnikova ena potaknuta prirodnom znatieljom.

- Jesenas, u listopadu.

- Pih! Dugo si čekala da mu to kae! Ne vjerujem da je to bilo bogzna to. Po gospodinu Clarkeu se ne bireklo da je to čovjek koji će nekoga vrijeđati. Lani su sve djevojke ludjele za njim. Da nije bio na svommjestu, ne bi se sve redom zagledale u njega.

- Ba me briga ako su se u njega zagledale. Neka ga imaju i nazdravlje im on! Ja ga ne elim. Niti sam gaikad eljela. Navrh glave ste mi se svi popeli tim neprestanim kovanjem u zvijezde gospodina Clarkea.Mrzim ga! Čuje? Mrzim ga! Jedva čekam da ode i da me pusti na miru!

- Dobro, Betty, hoću ti samo reći da si čudna djevojka -reče gospoda Zane koja je u Bettvnu praskanjujasno sagledala uvertiru burnom plaču. - Ne vjerujem ti ni riječi od svega to si izgovorila. Ne vjerujem tida ga mrzi. I to je sve!

Pukovnik Zane ode ravno u utvrdu, uđe u karaulu i pokuca na vrata Clarkove sobice. Iznutra se začuje glaskoji ga pozva da ude. On irom raskrili vrata i nade se u sobi. Po Clarkeu se vidjelo da se malo prijemorao vratiti s lutanja po humcima, jer mu je odijelo bilo puno čičaka, a čizme zapra-ene. Bio je umoran,ali mu je lice bilo spokojno.

- Ah, to ste vi, pukovniče. Izvolite sjesti. Cime vas mogu usluiti?

- Doao sam da mi objasnite neto to mi je rekla sestra.

- Samo izvolite, stojim vam ma raspolaganju - polako će Alfred paleći lulu, potom pogleda pukovnikuravno u oči.

- Moja me sestra obavijestila da ste ju jesenas, prije odlaska iz utvrde, uvrijedili. Drim da zasigurno nisteni laov ni kukavica, stoga očekujem da mi neuvijeno odgovorite, kao čovjek.

- Pukovniče Zane, laov nisam, a nadam se da nisam ni kukavica - mirno dočeka Alfred. Potegao jeduboko iz lule i otpuhnuo oblak dima put tavanice.

- Vjerujem vam, ali zahtijevam izvjesno objanjenje. Moda se radi i o nesporazumu. Jutros je Betty krajvas prola bez riječi. To mi se nije dopalo, pa sam ju izgrdio. Na to mi ona reče da ste ju uvrijedili. Bettyje sklona preuveličavanju, ali meni jo nikad nije slagala. Vi ste mi pak simpatični jo od časa kad siteizvukli Isaaca iz rijeke. Eto, zato bih volio izbjeći ma kakav sukob. No, cijela je stvar zala predaleko.Budite razumni, potisnite svoj ponos i dajte da čujem vae stajalite.

Na prve posjetiteljeve riječi Alfred sav problijedio. Pukovnikovo je dranje bilo nedvosmisleno. Alfreduje bilo jasno kao dan da će ga pukovnik, ukoliko utvrdi da se prema Betty doista nedolično ponio, odmah

izazvati i ubiti. Pukovnikov je ton bio miran, čak i ugodan, ali je u tom tonu strujala nekakva smrtonosnaodlučnost to se zlim udesom grozila svakome tko bi mu se tog trena ispriječio na putu. Alfredov je prviporiv bio da pukovniku drsko dobaci kako mu nema ta objanjavati, te je spreman da mu prui kakvu godzadovoljtinu trai. Ali se na vrijeme urazumi. Sjetio se da to ne bi bilo poteno, jer, bez obzira ta djevojkarekla ili učinila, pukovnik se prema njemu oduvijek ponaao prijateljski. I tako se Alfred pribere i rijei dapukovniku ispripovjedi sve u tančine.

- Pukovniče, unaprijed vam kaem da sam uvjeren da vaoj sestri ne dugujem nikakvo objanjenje, a vamaću ovo reći

178

samo zato jer ste mi od prvog časa bili prijatelj i ne elim da stvorite krivo miljenje o meni. Reći ću vamistinu, a vi sami prosudite da li sam bio nepristojan prema vaoj sestri. Zaljubio sam se u nju tako reći naprvi pogled. Onog dana kad su vaeg brata opet zarobili Indijanci, navečer smo Betty i ja stajali namjesečini; ona je izgledala tako čarobno, a meni ju je bilo tako ao i toliko me zanijela ljubav prema njoj,da sam se prepustio jednom časovitom porivu i poljubio ju. Naprosto nisam mogao odoljeti. Opravdanjanemam. Ona me ćunula i pobjegla u kuću. Te večeri kanio sam joj kazati koliko ju volim, kako elim svojusudbinu spojiti s njezinom, ali me ta nesretna zgoda u tome spriječila, zna se. Kako mi je sutradan u zoruvaljalo krenuti, to sam cijelu noć probdio razmiljajući to da radim. Najzad sam se odlučio za pismo.Napisao sam joj list u kojem sam joj objasnio to i kako osjećam i zamolio je da mi bude ena. Pismo sampredao vaem robu, Samu, rekao sam mu da se radi o ivotu i smrti, neka kojom nesrećom ne izgubi pismo,nego da ga svakako uruči gospođici Betty. Uopće mi nije odgovorila. Danas me onako ledeno ignorirala.Eto, tako stoje stvari po meni, pukovniče Zane.

- Ja mislim da ona nije primila to pismo - reče pukovnik.

- Nije se ponijela kao mlada dama koja zna kako se čeka na njezino “da” ili “ne”. Ne, u njezinu je dranjubilo nečeg sasvim drugog. Znate, Sam vas ne voli. Bali ste mu antipatični od prve, nikad nije propustio datogod kae protiv vas.

- Ubit ću tog prokletog Crnca ako nije predao moje pismo!

- uzvikne Clarke, uzbuđeno skačući na noge. - To mi uopće nije palo na pamet. Zaboga! Pa ta je moglapomisliti? Da sam otiao od nje bez ijedne riječi! Pa da… da je znala koliko ju volim, sigurno se ne biponaala tako strano.

-Jo kojeta valja račistiti, no u svakom slučaju ne nalazim prigovora vaem dranju i ponaanju - rečepukovnik. - Iz ovih stopa idem Samu da otkrijem kamo se djenulo to pismo. Milo mi je to se nisamprevario u ocjeni. Pretpostavljam da

no

vas je sve ovo zaboljelo, i to me ne čudi. Moda nije kasno da razmrsimo taj čvor. Savjetujem vam da…dobro, pustimo to zasad. Znajte da sam glede ove stvari na vaoj strani. Obavijestit ću vas o ishodu mogarazgovora sa Samom.

“Znao sam ja da je momak dentlmen”, gunđao je pukovnik kročeći preko zelene čistine i krećući uzbrdoput svoje brvnare.

Starog je Crnca zatekao gdje sjedi na stepenicama pred svojom nastambom.

- Sam, to si učinio s pismom koje ti je gospodin Clarke dao u listopadu s tim da ga uruči Betty?

- Ja se ne sjeti nikakvo pismo, gospod - odvrati Sam.

- De, Sam, ne lai. Clarke mi je maločas rekao da ti je dao pismo. Sta si s njim učinio?

- Gospon Zane, ja ne vidi nikakvo pismo - odgovori stari Crnac izvadivi nekakvu musavu luletinu iz usta ikolutajući očima.

- Slae li me samo jo jednom, kaznit ću te - tvrdo će pukovnik. - Već si star, Sam, ne bih te volio iibati, aliću i to učiniti ako mi smjesta ne nađe to pismo.

Sam jeknu i odgega u brvnaru. Pukovnik ču kako negdje neto prevrće. Koji čas kasnije iziđe na vrata ipukovniku prui jednu dozlaboga zamazanu kuvertu.

- to te spopalo da tako to učini, Sam? Uvijek si bio čestit. Izazvao si gadan nesporazum, a moglo je doći ido gorega.

- On nedobro bijela sirotinja od Jug. On za nita dobro - odvrati Sam. - Ja vidi vaa sestra, gospođica Bettysa on, i ja vidi ona sve bolje voli on, i ja ne eli gospođica Betty bjei sa on. I ja ne hoću dati pismo nagospođica.

Dalje od toga Sam nije htio ni slova prosloviti, te ga pukovnik napusti, znajući da je uzaludno uvjeravatidobronamjernog, ali neukog i praznovjernog starog Crnca, i zaputi se

natrag kući. Pogledao je kuvertu, adresiranu Elizabethi Zane, crnilo je već bilo izblijedilo, slova su sejedva poznavala.

- Sta to ima? - upita ga ena koja ga je vidjela kad je otiao prema brvnari starog Crnca. S olakanjem jeuzdahnula kad je uočila da se na lice njezina mua vratilo staro, uobičajeno spokojstvo.

- Pisamce za ono nae burence baruta. Vjerujem da će ovaj list račistiti situaciju. Clarke ga je dao Samu jojesenas, ali ga Sam nije htio predati Betty.

- Oh, kamo sreće da to malo smiri Betty. Najveću mi brigu zadaje svojim ljubavnim jadima.

Pukovnik ode na kat i nađe mladu damu istu onakvu kakvu ju je napustio. Čim je uao samo je prkosnozabacila glavu.

- Madam, u mojoj se ruci nalazi neto to će čak i vas zanimati.

- Sta? - lecne se Betty. U čas se do uiju zacrvenjela opa-zivi kuvertu, ali ga prvo ne htjede uzeti, gledalaga je sumnjičavo. Nije shvaćala otkud i zato joj je brat tako raspoloen. Ta, nekoliko časaka ranije nije bioniti najmanje ljubazan.

- Hajde, uzmi. To je pismo od Clarka to si ga trebala primiti jo jesenas. Ujutro prije polaska dao je pismoSamu neka ga preda tebi, a ona crna luda sakrila ga je. Sad je već kasno govoriti o tome, znam, ali je usvakom slučaju jako alosno. ao mi je vas oboje. Clarke ti nikada ne bi oprostio, čak i kad bi ti to traila,iako sam siguran da ti to nikad ne bi učinila. Ne znam točno to ti pie, ali znam da će se postidjeti to nisiimala povjerenja u njega.

S tim se prijekornim riječima pukovnik oprosti od sestre naputajući ju krajnje unezmirenu. U glavi su jojneprestance bučale riječi: “Sad je već kasno”, “nikad ne bi oprostio”, “jako alosno.” Sta to treba značiti?Rastrgala je kuvertu i drhtavim prstima podigla pismo k svjetlu to se brzo gasilo, te pročitala:

181

“Draga Betty,

Da ste se strpili jo samo čas, siguran sam da ne biste imali razloga tako se ljutiti na mene. Riječi to samih toliko elio izgovoriti, zagluile su me i ja ih nisam mogao izustiti. Ljubim vas. Ljubim vas od prvogtrenutka, od onog blaenog časa kad sam podigao pogled s vaeg mustanga i spazio najslađe lice nad kojimsunce sja. Bit ču največi sretnik ovoga svijeta samo ako mi kaete da vam je ipak stalo do mene i da mihoćete biti ena.

Nije bilo u redu da vas onako poljubim, ja to znam i molim vas da mi oprostite. Ali, da ste mogli vidjetisvoje lice onako kako sam ga ja gledao, sad vas ne bih morao uvjeravati. Znali biste da je bilo nemogućeodoljeti porivu koji me pognao. Tim sam vam poljupcem htio dati svu svoju nadu, svoju ljubav, svoj ivot,sve svoje. Neka taj poljubac govori za mene.

Nadam se da ću se iz Fort Pitta vratiti za est do osam tjedana, ali se nadam da ću jo prije dobiti vaodgovor.

S najvećom nadom, ostajem do smrti

VaAlfred”

Dočitala je pismo. Slova se pred njezinim očima zamute. Osjetila je nekakav pritisak i vrtoglavicu, objeje ruke bespomoćno ispruila. Zanjihala se i pala. Prvi put za svoga mladog ivota Betty Zane seonesvijestila. Pukovnik ju nade gdje blijeda i nepomična lei pod prozorom.

18?

GLAVA 9

Gyantwaia, bolje poznat pod nadimkom Ratar, bio je najprije poglavica Seneca, ali kad je pet ratničkihplemena stvorilo savez koji će kasnije ući u povijest kao savez “Pet naroda”, on je postao njihovimvodom. O tom je glasovitom poglavici jedan je stari povjesničar kazao:

“Prema legendi, krv jednog čuvenog bijelca tekla je ilama Ratara. Nad njegovim je plemenom nekadvladala jedna indijanska kraljica neuobičajene moći i ljepote. Bila je kao stvorena da svojim narodomvlada silom svoje osobnosti. Mnogi su je veliki poglavice snubili, ali ona se vie voljela uzdati u svojumoć i dostojanstvo. Kad je taj bijelac, tada veoma mlad čovjek, doao u dolinu Ohija, kraljica se u njegazaljubila. Iz njihove se veze rodio sin, Ratar.”

Ratar je doivio duboku starost. Bio je to mudar i velik vođa, umro je u starosti od sto godina, nakon to jeod bijelaca ishodio vie ustupaka no ijedan drugi indijanski poglavica. O njemu je general Washingtonpisao:

“Zasluge Ratara i njegovo prijateljstvo prema Sjedinjenim Drava dobro su poznati i ne smiju se nikadazaboraviti.”

Ali, Ratar nije oduvijek bio prijatelj bljedolikih. Za vrijeme Dunmoreove vojne i godinama kasnije,Ratar se isticao kao jedan od najnemilosrdnijih indijanskih poglavica u borbi protiv pionira osvajača.

Upravo je u tom razdoblju Ratarovih akcija protiv bijelaca Isaac Zane doivio nesreću da padne u aketome velikom poglavici.

Sjećamo se da se Isaac, iscrpljen glađu i naporom, izgubio u umi i najzad se zavukao u jedan bun gdje jezaspao. Probudio ga je nekakav pas to mu je lizao lice. Isaac začu glasove Indijanaca. Ustane i stanebjeati koliko je bre mogao, ali onakav slab nije mogao daleko umaći goniocima.

183

Stigli su ga i, vidjevi da nije u stanju braniti se, zgrabie ga za ruke i povedoe jedinom ugaenom stazom,kopitnicom.

- Vraki slab trkač. Nema dobre noge - reče jedan Indijanac, a ostala se dvojica nasmijae. Potom stadoevriskati i derati se, a na taj signal drugi im se Indijanci pridrue. Vodili su ga u jedan veliki logor. Upitaoje krupnog crvenoko-ca, koji ga je drao, koji je to logor i tako je doznao da je sada Ratarov zarobljenik.

Na prolazu kroz veliko indijansko naselje Isaac je spazio nesumnjive znakove priprema za rat. Vrvjelo jena sve strane. ene su pripremale velike količine hrane - bizonovo su meso sjekle u duge, tanke odreske iprile su kukuruz u kamenim sudovima. Mukarci su čistili puke, otrili tomahavke i mijeali ratne boje. Posvemu ovome Isaac je dobro znao da se Indijanci spremaju za duge mareve i bojeve. Te je noći čuo gdjese u susjednoj kolibi dri govor za govorom, ali mu je jezik bio nepoznat. Kasnije je začuo vrisakIndijanaca i tup topot nogu, odjeknue tomahavci to su se zabijali u tvrdo drvo. To su Indijanci plesaliratni ples oko ratnog stupa. Takvo je stanje s tek manjim prekidima trajalo sva četiri dana za kojih jeIsaac leao u svojoj kolibi i vraćao snagu. Petog dana u kolibu ude jedan čovjek. Bio je visok i snaan,kosa mu pala na pleća, na sebi je imao oskudnu indijansku odjeću od jelenje koe. Isaac je u njemu odmahprepoznao bijelca, pomislio je da je to moda jedan od mnogobrojnih trgovaca Francuza to su obilaziliindijanska naselja.

- Ti si Zane - reče čovjek na engleskom, otro zagledajući Isaaca.

- Tako je. A tko si ti? - iznenadi se Isaac.

- Girty. Tebe ne poznajem, ali sam upoznao pukovnika i Jonathana. Vidio sam ti i sestru. Svi ste vi nalikjedno drugom.

- Jesi li ti Simon Girty?

- Jesam.

184

- Čuo sam da tebe Indijanci sluaju. Moe li mi pomoći da me izvuče iz ovoga?

- Kako si dospio ovdje? Nisi daleko od Wingenundova logora - reče Girty svejednako otro motrećiIsaaca svojim crnim očima.

- Girty, budi siguran da nisam nikakav pijun. Pobjegao sam iz naselja Wyandota preko Lude rijeke, trisam dana putovao, pa sam zalutao. Upuzao sam u jedan grm gdje sam zaspao, probudim se i nađem krajsebe indijanskog psa. Skočio sam i pokuao pobjeći, ali su me lako stigli i uhvatili.

- Znam ja za tebe. Staroga Tarhea kći nije dala da te otkupe.

- Tako je, a sad bih volio da sam s njom. Ne sviđa mi se situacija ovdje.

- Pravo ima, Zane. U zao si čas uhvaćen. Indijanci su razjareni. Moda ne zna da je prije nekoliko danapukovnik Crawford pobio puno Indijanaca. Teko svakom bijelcu koga sad uhvate. Bojim se da ne mogunita učiniti za tebe.

Nekoliko riječi o Simonu Girtvju, bijelom divljaku. Imao je dva brata, Jamesa i Georgea, koji su najprijebili odmetnici, zatim ih Indijanci Delavvare uhvatie i primie pod svoje; najzad oni postadoe okrutni ibespotedni neprijatelji bijelom čovjeku. Simona su Indijanci uhvatili kad i njegovu braću, ali je on tekkasnije zavolio nemirni i slobodni indijanski način ivota. No, izgleda da je za vrijeme svoga zatočenitvastekao nekakvu moć nad Indijancima, naučio kako će ovladati njima - stekao je mogućnosti koje je malokoji bijelac imao. Izvjesno je da je i Simon, kao i poznati kanadski Francuz Joucaire, uivao sjediti uzlogorsku vatru, te ulaziti u vigvam na vijećanja i tamo govoriti okupljenim Indijancima.

Kad je izbila revolucija Girty je bio podoficir u Fort Pittu. Dezertirao je iz Fort Pitta i poveo sobomMcKeeja, Elliotta i jo dvanaest vojnika. Ti su izdajnici posijali strah i trepet koliko među IndijancimaDelavvare toliko i među bijelcima.

185

Delaware je u ono vrijeme bilo jedno od rijetko miroljubivih plemena. Da bi ih naveo da se pridruesnagama guvernera Hamiltona, britanskog zapovjednika, Girty je uvjeravao Indijance da je generalWashington ubijen, Kongres razjuren, a Britanci pobjeđuju na sve strane.

Girty je poznavao mnoge indijanske dijalekte. Hamilton mu je dao zadatak da obilazi indijanska plemenai da kod njih raspaljuje mrnju prema pionirima. Pokazalo se da je to upravo ivot kakav je jedan SimonGirty mogao poeljeti. Ubrzo se istakao svojim silnim i zlim utjecajem nad Indijancima. Pročuo se povrenju pljački zajedno s Indijancima, po svojim noćnim napadima, skalpiranjima, otimanjima bijelih ena ipo svojim đavolskim lukavostima i okrutnostima.

Mnogo je godina Girty bio oličenje zla i smrti na granici. Samo spominjanje njegova imena unosilo je uasu svaku kući, u pionirskim kolibicama djeca su plakala od straha a i najodvanije ene su blijedile.

Teko je shvatiti da bijeli čovjek, čovjek iz civilizacije, postane takva nakaza. Takav se fenomen ne moeobjasniti čak ni krajnjom surovoću i okrutnoću, nego jedino luđačkim delirijumom. Istini za volju, trebareći da su izvjesni momenti, o kojima se doznalo tek poslije njegove smrti, pokazivali kako Simon Girtynije bio ba toliko svirep i podao koliko se dralo; pridodana su mu i neka dobra djela; tvrdilo se da je uzopasnost po vlastiti ivot spasio Kentona od smrti na stupu mučenja i da su mnoga njemu pripisana krvavanedjela, počinila ustvari njegova divlja razularena braća.

Isaac se nije imao zato poaliti na Ratarove ratnike sve do sedmog dana zatočenitva. Nitko nije ni ulaziokod njega osim ene koja mu je donosila kukuruz i meso. No, sedmog dana po njega dođoe dva ratnika iodvedoe ga u golemu kolibu gdje su se sastajale poglavice “Pet naroda” radi vijećanja. Ratar je sjedioizmeđu svojih doglavara i poglavica,

Orijakog Stabla i Pola Utvrde. Tu su bile i sve ostale plemenske poglavice.

Usred prostorije stajao je jedan vremeni Indijanac i neto govorio. Ostali su ga nepomično sluali, lica imbila mirna i tvrda poput kamenih maski. Očito se nisu ni obazreli na ulazak zatočenika.

- Zane, oni vijećaju - apne jedan glas Isaacu na uho. Okrenuvi se, Isaac spazi Girtvja.

- Budi spreman na najgore - nastavi Girty.

- Znači, svaka je nada izgubljena? - upita Isaac.

- Bojim se da je tako - nastavi renegat tihim apatom. -Nisu mi dozvolili da govorim na vijećanju. Rekaosam Rataru da će navući na sebe Hurone, ako tebe ubije, ali me nije htio niti čuti. Jučer sam u logoruDelawarea gledao kako spaljuju pukovnika Crawforda na lomači. Bio mi je prijatelj u Fort Pittu, a ovdjese nisam usudio ni riječi reći pred po-mahnitalim Indijancima. Morao sam gledati kako ga muče. I Lula iWingenund, obojica stari Crawfordovi prijatelja, bili su tu i gledali ga kako pet sati hoda oko stupamučenja na ivoj eravici.

Na renegatove riječi Isaac se strese i nita ne odgovori. Jo otpočetka je uvidio da mu nema spasa i da muse u takvom velikom logoru neće pruiti prilika za bjekstvo. Stisnuo je zube i odlučio Indijancima pokazatikako umije umrijeti bijelac.

Govorilo je jo nekoliko poglavica, potom je uzeo riječ Orijako Stablo. Iako nije znao jezik, Isaac jeosjetio da je Indijančev govor impresivan. Kad je vijećanje zavreno, Ratar prui jednu ratnu toljagupoglavici Pola Utvrde. Ovaj ustade, obiđe krug poglavica, pa muklim udarcem tresne toljagom o tlo.Zatim prui toljagu poglavici Orijako Stablo. Svečano i dostojanstveno, sve poglavice ponovie istuceremoniju.

187

Isaac je kao omamljen gledao to se zbiva pred njegovim očima. Već je kod Hurona vidio taj obred sratnom toljagom i znao je da znači rat i smrt.

- Čovječe, ti si ubojica Indijanaca - reče Ratar pravilnim engleskim jezikom. - Kad sunce ponovo izađe,

ti će umrijeti.

Jedan ratnik istupi i oboji Isaacu lice crnom bojom. Isaac je znao - to znači da ga sutra ujutro čeka smrt.Na putu natrag u svoju kolibu vidio je da ratnici pleu ratni ples.

Stotinjak je ratnika naoruanih tomahavcima, noevima i toljagama opkolilo jedan stup i plesalo uz mukao,priguen takt bubnja. Čvrsto zbijeni, pognutih glava, kročili su, u određenom trenu ukrutili su noge i toptalio tlo, zatim se okretali, vritali jezivom vriskom i nastavljali kročiti u suprotnom pravcu. To su ponavljalitri puta, pa bi jedan ratnik istupio iz reda, i priao stupu u koji bi zabio svoj tomahavk ili no. Zatim biglasno izvikivao svoja ranija djela i velike pothvate u ratovima. Ostali su mu odobravali, pljeskali ivitlali orujem. Zatim bi se cijeli obred ponavljao.

Toga su popodneva mnogi Indijanci doli vidjeti Isaaca, prijetiti mu i upirati u njega noeve. Siktali su ireali na njega. Na njihovim se licima čitala osvetoljubiva radost koju osjećaju ičekujući čas kad će gastaviti na stup mučenja.

Kad je pala noć, njegovi straari zatvorie vrata i tako ga odvojie od pogleda pomahnitalih ratnika. Tama tose oko njega spustila donijela mu je olakanje. Od vremena do vremena vani bi se sve utialo, samo bi sezačuo osamljeni vrisak kakvog pijanog crvenokoca. Isaacu se taj vrisak činio otegnutim urlikom smrti tose valja i odjekuje logorom, te mu ubija san. Od njegova se uasnog značenja tresao, koa mu se jeila. Svremenom je i taj vrisak prestao. Psi se umi-rie, na logor se spusti posvemanja gotovo opipljiva tiina.Isaacovim duhom neprekidno su sijevale iste riječi: Njegova posljednja noć! Silio se misliti na drugo.Leao je tako u kolibi omotan tamom, ali je bio duhom daleko u prolosti, s

188

majkom i braćom, prije nego to su doli u ovaj krvoedni kraj. Misli mu odlutae u dječatvo, kad je iaotjerati krave na panjak. U svojoj zbrkanoj, smućenoj mati ponovo je skidao zasun s vratnica. Zatim jegacao u potoku i ubadao zelene abe prutom. S crnih stijena kolibe u njega su gledala lica iz onihdječačkih dana, lica prijatelja već odavna zaboravljenih. Ono je Andrew, eno i ostale braće, a ono jenjegova nasmijana sestra, zatim je tu i spokojno majčino lice. Dok je tako leao ispod sjenke smrti to senad njim nadvila, slatka mu bila pomisao da će se sad sjediniti s majkom. Oni likovi polako ičezoe,proguta ih tama. Odjednom mu se ukaza jedna vizija, jedno jarko bijelo svjetlo prođe kolibom i ozarilijepo lice djevojke Indijanke koja ga toliko voli. Mveerahine su crne oči blistale neunitivom ljubavlju, snjezinih se usana smjekala nada.

Grubi udarac razagna Isaacu sne. Mrki crvenokoac natjera ga da ustane i izgura ga iz kolibe.

Bilo je rano jutro. Sunce se upravo otkinulo od niskih hu-maka na istoku, njegovi su crveni zracirumenilom bojili rubove magle to je nalik ogromnoj zavjesi visila nad rijekom. Iako je zrak bio topao,Isaac se malko strese pri dodiru povjetarca koji ga je blago pomilovao po licu. Uputio je dug pogledsuncu, istoku kamo ga je srce toliko vuklo, zatim odlučnim pokretom svrne oči s onoga prizora.

Premda rano, svi su Indijanci bili na nogama, njihova je dreka odjekivala cijelom dolinom. Straari suvodili zarobljenika glavnom stazom kroza selo, a za njima se derala gomila ena, mladih ratnika i djece tosu kamenjem i cjepanicama gađali omraenog bijelca zvanog Dugi No.

Učas se cijeli logor slegao na zelenoj ovalnoj čistini usred sela. Kad se zarobljenik pojavio, Indijanci se

svrstae u dva reda u razmaku od nekoliko stopa. Isaac je morao “proći kroz ibu”. Bilo je to jedno odnajteih mučenja. Osim Ratara i nekoliko njegovih poglavica, svi su se ostali svrstali.

Bilo je tu djece koja bi se jedva mogla dobaciti kamenom, djevojaka i ena naoruanih ibama i batinama,snano razvijenih mladih ratnika s bljetavim tomahavcima, natmurenih, zrelih ratnika koji su izmahivaličvornatim toljagama -svi su bili u redovima, vriskali i vitlali svojim orujem tako da bi i hrabar čovjekrado ustuknuo.

Nalog je dat, pa se Isaac, gol do pojasa, zajuri između redova brzinom jelena. Znao je da se po običaju napočetku reda nalaze stari ratnici, te mu najveća opasnost prijeti upravo tu. Stoga se zaletio munjevito, ucikcaku, izmičući ovom ili onom Indijancu, dreći se to blie podignutom oruju, rueći ovog i odbacujućionog ratnika kakvim udarcem u eludac, ne smanjujući brzinu ni časa, te je crvenoko-cima bilo jako tekoda ga dobro uzmu na nian. Kad je proao najstraniji dio reda, zavrilo se i ovo mučenje, jer su se ene idjeca s vriskom razbjeali pred njegovim snanim akama.

Stare su poglavice gunđajući odobravale. Isaac je na čelu imao posjekotinu, nekoliko se kapi krvi mijealosa znojem. Na golim mu ramenima i miicama iskočile masnice i ogrebotine, ali ozbiljnijih rana nije bilo.Bio je to podvig bez presedana u “prolaenju kroz ibu”.

Svezali su ga mokrim remenjem od jelenje koe za stup usred čistine, te su mlade, mladi ratnici i ene staliplesati oko njega i urlati kao demoni. Stare ene stale su mu u meso zabadati zailjene prutiće namočene uslanu vodu. Djevojke su ga snano bičevale vrbovim prućem koje je na njegovoj bijeloj koi ostavljalocrvene masnice. Ratnici su zabijali tomahavke u stup to blie njegovoj glavi.

Isaac je dobro poznavao indijansku ćud. Skratiti svoje muke moe samo ako zadobije potovanjecrvenokoaca. Samo jedan vapaj za milost pojačat će patnje, a neće pouriti smrt - djelovat će upravosuprotno. Odlučio je da umre bez jauka. Pokazat će se apsolutno neosjetljivim, to mu je

1Q0

jedini put da potrese svoje mučitelje čiju milost moe pobuditi samo indiferentnost rtve. Ako ih međutimizazove toliko da ga oni na mjestu ubiju, tim bolje, jer će biti poteđen strahovitih muka.

Jedan je lijepi mladi ratnik naizmjence s udaljenosti od deset, petnaest i dvadeset stopa bacao tomahavkto se blistao na suncu, svaki put se otro sječivo sjekirice zabijalo na palac od Isaacove glave. Prezirnim iponosnim pogledom Isaac je zurio ravno preda se i nije obraćao nikakvu pozornost svom mučitelju.

- Da li indijanski dječak misli da moe prestraiti jednog bijelog ratnika? - najzad izazovno dobaci Isaac. -Neka najprije ode zasluiti orlovo perje. Bljedolikom samo izaziva smijeh.

Mladi je ratnik razumio jezik Hurona jer je uasno vrisnuo i opet bacio tomahavk, ovaj put je Isaacuotkinuo čuperak kose.

Upravo ono to je Isaac elio! Ponadao se da će netko baciti sjekiricu nespretnije od drugih i tako ga ubitina mjestu.

Tada priskoče drugi mladi ratnici koji s porugom od-gurnue svog druga te i sami stadoe kuati svojeumijeće u bacanju noa i tomahavka. No, Isaac im je stalno neto izazovno dobacivao. Na kraju je stup oko

Isaacove glave i ramena bio tako načičkan noevima i tomahavcima, da nije bilo vie ni trunke mjesta.

- Bijelom Orlu dosadie dječaci - dovikne Isaac jednom poglavici koji mu je bio blizu. - Sta je on učinioda bude igračka djeci? Dajte mu da umre smrću jednog poglavice!

Djevojke su već odavno odustale od mučenja zarobljenika, čak su se i tvrde stare ene povukle.Zarobljenikovo lijepo, ponosno lice, njegovo uspravno dranje, prezir prema neprijateljima, nehaj premaposjekotinama, ranama i brazgotinama to su se crvenjele na njegovoj bijeloj koi djelovali su na njihovasrca.

101

Ali ne i na ratnike. Vidjevi da bljedoliki niti ne trepće, oni se obratie poglavici Orijako Stablo. Na jednunjegovu riječ prestade kruenje oko stupa, Indijanci stvorie iroki polukrug. Čas kasnije pojavi se jedanvisoki ratnik s naručjem pruća.

Usprkos svojim eljeznim ivcima, Isaac se sav strese. Računao je na “prolaenje kroz ibe”, čupanje noktiju,sipanje baruta i soli na ive rane, skalpiranje i tko zna kakve druge muke, ali, kako nije ubio nijednogpripadnika toga plemena, nije računao da će biti iv spaljen na lomači. Nebesa, ovo je i za njega previejezivo!

Sada su se Indijanci umirili, ali će njihovi plesovi i pjesme uskoro ponovno otpočeti. Oko Isaacovih nogusloie pru-će. Jedan je ratnik kleknuo, metal je kresnuo o kremen, varnice pljusnue po suhom granju, potomliznu jedan plami-čak, tanak pramen dima izvi se uvis.

Isaac stisne zube i u dui zavapi za to brom smrću.

Iz redova Indijanaca to su čekali i promatrali izdvoji se Simon Girty i urno priđe Isaacu. Dobio jedozvolu da neto kae čovjeku svoje boje koe.

- Zane, izvanrednu si hrabrost pokazao. U bilo koje drugo vrijeme, to bi te spasilo. Ako hoće, javit ćutvojima. - Potom se prignu i primače se Isaacovu uhu, pa će apatom: -Učinio sam za tebe sve to sammogao, ali je prekasno.

- Javite mojima u Fort Henry - kratko će Isaac.

Suho je drvo zapucketalo, iz gomile pruća sunu tanak, crveni plameni jezik i liznu rese nazarobljenikovim nogavicama.

U tom krajnje napetom trenutku, kad je pozornost svih bila usmjerena na nepomičnu priliku vezanu zastup, i kad je tiinu remetio samo tihi poj pjesme smrti, jutarnjim zrakom odjeknu dug i prodoran vrisak.Toliko je zapanjujuće snano i naglo taj vrisak proparao savrenim mirom to je tamo vladao, da se muk kojije nakon toga uslijedio učinio grobnom tiinom. Sve se oči uprave prema hrptu s kojeg je siao vrisak.

3 1 Q”>

Sad jasno zatutnjae konjska kopita koja u bijesnom trku jure kamenitim terenom. Indijanci su stajali kaoomamljeni, skamenjeni. Na hrptu se prema plavom nebu odrazila prilika krupnog vranca plemenitoizdignutog vrata i leprave grive. Na njemu je sjedio perjem okićen ratnik to je visoko mahao pukom. Onaj

prodoran vrisak opet dopre do uiju zapanjenih Indijanaca.

Zarobljenik je od ranije znao onog konja i onog ratnika; poznat mu je bio onaj otegnuti vrisak; srce muposkoči nadom; i Indijanci su znali onaj vrisak; bio je to stravični bojni zov Hurona.

Iza vođe pojavi se jedan jahač, potom i drugi izbije na hrbat. Za njima se pojavie dva, potom četiri ujednom redu i začas se humak crnio jahačima. U bjesomučnom trku sjuri-e se niz padinu i niza stazu to jevodila kroz selo. Kad se vranac naao na čistini pred stupom mučenja, dugi se niz jahača za njim protezaosve do vrha humka. Na povjetarcu leprala su pera, oruje se caklilo na jarkom suncu.

Bilo je to potpuno i nevidljivo iznenađenje. Za ranog jutra Huroni su se douljali do na pukomet od logora,a u zgodnom času, kad su izviđači i straari bili okupljeni oko stupa, Huroni su izbili na humak s kojeg suse sjurili u naselje prije nego je itko shvatio u čemu je stvar. Nitko ne podie oruje. ene i djeca vrisnue, aliOrijako Stablo neto vikne i sve se umiri.

Olujni Oblak, ratni poglavica Wyandota, zaustavio je svog vranca u jednom hipu na jedva dvadeset stopaod stupa za koji je bio privezan zarobljenik. Za njim se zbila njegova druina obojenih đavola. Bilo ih jeoko dvije stotine, sve samih odabranih i prokuanih ratnika. Bili su goli do pojasa. Preko njihovih mrkihgrudi plamsala je iroka traka crvene boje, lica su im bila pokrivena jezivim crnim i bijelim arama. Nanjihovim se obrijanim lubanjama isticao čuperak kose koji je strao poput bodlji u jea. Svaki je ratnikimao

koplje okićeno perjem, tomahavk i puku. No, sam izgled njihovih glava s malenim čvrsto vezanimčuperkom kose bio je dovoljan znak da se nalaze na ratnoj stazi.

Nekakva vitka prilika skoči s jednog od konja to stajahu u prvim redovima. Prilika strelovito jurne kzarobljeniku. Po dugoj kosi to se divlje viorila vidjelo se da to nije ratnik. Razgorjelo granje stane frcatilijevo i desno, bijesnu otrica, padoe spone sa zarobljenikovih zglavaka, čeoni red Huro-na razdvoji se iponovo zatvori za oslobođenim čovjekom. Osloboditelj se okrene zaprepatenim Ratarovim Indijancima.Pred njihovim je izbuljenim očima stajala blijeda i lijepa Mveerah, princeza iz plemena Wyandot.

- Zovnite svoga vođu - ona naloi.

Visoka spodoba poglavice Seneca probije se između ratnika i sporim, odmjerenim korakom priđedjevojci. Njegovo je dranje odgovaralo časti vođe pet indijanskih plemena. Bilo je to dranje čovjekasvjesnog da je on najmudriji od svih poglavica, heroj stotine okraja. Tko se to usuđuje prodrijeti mu ukuću? Tko se usuđuje suprotstaviti se najvećoj sili među indijanskim plemenima? Stao je pred djevojku,prekriio ruke i sačekao da ona progovori.

- Mveerah zahtijeva Bijelog Orla - reče ona.

Ratar ne odgovori odmah. Mveerah jo nikad nije vidio, ali je čuo mnogobrojne priče o njezinoj krasoti.Sad se nalazio licem u lice s indijanskom princezom oko čijeg su se imena tkale mnoge indijanskeromanse, a ljepotu joj opjevale mnoge indijanske pjesme. Lijepa je djevojka smjelo i uspravno stajalapred Ratarom. Neuredna odjeća, poderana, zguvana i uprljana dugim putem, nije krila njezine skladneoblike. S njezine je gole glave vrana kosa padala u valovima na ramena, u crnim je očima gorjela muka ičvrsta vatra, grudi joj se nadimale od dubokog disanja. Bila je to kći jednog velikog poglavice,utjelovljenje divlje ljubavi.

194

- Huronka je smiona - reče Ratar. - Kojim pravom trai da oslobodim zarobljenika?

- Jer je on posvojeni Wyandot.

- A zato se bljedoliki skriva poput lisice blizu logora Ratara?

- Bjeao je. Izgubio je put prema utvrdi na rijeci.

- Ratar ubija, a ne oslobađa zarobljenike.

- Ako ga ti ne da, Mveerah će ga uzeti - odvrati djevojka, pa pokae na dugi red jahača. - A dogodi li setogod Tarheovoj kćeri, ona će biti osvććena,.

Ratar pogleda u Olujnog Oblaka. Dobro je poznavao njegovo junatvo na bojnom polju. Preao jepogledom preko utljivih, mirnih Hurona, zatim je opet pogledao njihovog vodu. Olujni je Oblak krutosjedio na svom pastuhu, glavu je visoko podigao, svaki mu se snani miić napeo, spreman na munjevituakciju. Spreman je i eljan da uđe u okraj. On i svaki njegov ratnik tući će se za svoju princezu poputtisuću tigrova - tući će se za čast ponosnog plemena Wyandota.

To je Ratar shvatio i osjetio da u predvečerje vanih događaja ne smije rtvovati niti jednog svog ratnikabez obzira koji razlozi bili, a kamoli zbog jednog bezvrijednog bljedolikog. Ipak, oholog je poglavicuSeneca boljelo to mora pustiti zarobljenika.

- Dugi No ne vrijedi ivota jednog mog psa - on reče svojim dubokim glasom koji je odzvanjao prezirom.- Da Ratar hoće, potjerao bi pred sobom Hurone kao to oluja pomete liće. Neka Mveerah odvedebljedolikog u svoj vig-vaim, neka ga hrani i od njega napravi enu. Kad ju on bude ujeo kao zmija iz trave,neka se Mveerah sjeti riječi poglavice. Ratar okreće leđa Huronki koja je zaboravila svoju krv.

Kad je sunce doseglo zenit, dugačak je niz Indijanaca na konjima nalik ogromnoj zmijurini vijugao uskomstazom kroz umu i preko ravni. Ś-,., <Ś-Ś.,.,

Bili su to Wyandoti, među njima je bio Isaac Zane. Spaen od uasne kobi to mu je bila zaprijetila, znajućida se jo jednom nalazi na putu za logor Hurona, pomirio se sa svojom sudbinom i vie se nije odupiraoonome to mu je bilo odmjereno. Bio je neizmjerno i neiskazivo zahvalan to je spaen od lomače.

Na jednom bistrom i brzom potoku ratnici sjahae i stadoe se odmarati dok su se konji edno napajalihladnom vodom. Jedan Indijanac dodirne Isaacu miicu i utke pokae put prema golemom javoru pod kojimsu sjedili Olujni Oblak i Mveerah. Isaac okrene konja i pode tamo. Mveerah je jednu ruku prebacilapreko vrata svoga mustanga. Oči to ih je podigla bile su umorne i tune, ali je u njima bila nekakvaponosna i plemenita odlučnost.

- Bijeli Orle, ovaj potok vodi ravno k utvrdi na rijeci -reče ona kratko, gotovo hladno. - Idi njime i kadsunce dosegne vrh onog brijega bit će sa svojim ljudima. Idi, slobodan si.

Okrenula je lice. U Isaacovoj je glavi sve umjelo i bučalo. Nije mogao vjerovati svojim uima. Zagledaose u nju paljivije i uočio kako joj bilo na vratu snano tuče premda joj je lice spokojno, i kako joj ruka tolei preko mustangova vrata grčevito stee uzde. Isaac pogleda Olujnog Oblaka i druge Indijance koji su

bili u blizini. Sjedili su kao da ih se nita ne tiče, na njima je bio onaj njihov nepromjenjiv, nedokučivizgled.

- Mveerah, to to govori? -upita on.

- Ratarove su se riječi duboko sjekle u Mveerahino srce - ona gorko otpovrne. - Bile su istinite. Orlu nijestalo do Mveerah. Ona ga vie neće drati u kavezu. Slobodan je, moe odletjeti.

- Orao neće svoju slobodu. Ljubim te, Mveerah. Ti si me spasila i ja sam tvoj. Ako hoće poći sa mnom umoj dom,

da se tamo vjenčamo po običajima mojih, ja ću se s tobom vratiti u naselje Wyandota.

Djevojčine se oči smekae neopisivom ljubavlju. Uz kratak, sitan krik nađe mu se na rukama. Nakonnekoliko ča-saka zaborava, ona se okrene Olujnom Oblaku i reče mu nekoliko riječi pokazujući rukomprema zapadu. Poglavica skoči na konja, ratnicima dobaci kratak nalog i krene k obali potoka. Ratnicipođu za njim i stanu prelaziti plitki potok, ni jedan se ne osvrne. Kad je posljednji jahač nestao međuvrbama na drugoj obali, zaljubljeni okrenue konje prema istoku.

197

GLAVA 10

Bilo je rano ljeto, dan se bliio kraju. Malena se grupa okupila oko pukovnika Zanea koji je sjedio nastepenicama ispred svog doma. Od vremena do vremena pukovnik je iz dugačke indijanske lule odbijaoguste oblake dima koji se polako gubio iznad njegove glave. Kraj njega su bili bojnik McColloch i satnikBoggs. Na travi se ispruio Silas, pukovnikova ena stajala je na vratima, a Betty je sjedila na jednojstepenici’nie i glavu naslanjala na bratovo koljeno. Sva su lica bila uozbiljena. Nakon tri tjedna odsustva,Jonathan se tog dana vratio i sad je odgovarao na mnoga pitanja kojima su ga obasipali.

- Najbolje da me nita ne pitate, a ja ću vam ispričati sve to znam - upravo je rekao, briući znoj s čela.Lice mu je bilo ispaćeno, brada zarasla i neuredna, cijelim je izgledom odavao krajnje napore kojima jebio izloen. - Bilo je ovako: pukovnik Crawford imao je četiri stotine i osamdeset ljudi. Slover i ja bilismo mu vodiči. Bila je to poveća udarna snaga, sastavljena od vojnika iz Fort Pitta i drugih utvrdauseljenika s rijeke. Crawford je htio jednim udarcem razbiti Shawneeje. Kad smo stigli na rijekuSanduskv, nakon jednog usiljenog mara, nigdje nije bilo Indijanaca. Crawford se nadao da će na prepadnapasti Shawneeje u njihovu logoru, ali kad tamo, nigdje ive due. Nije znao ta će sad. Slover i jasavjetovali smo mu neka se svakako bez odlaganja povuče. No, Crawford nas nije htio posluati. Pokuaosam ga upozoriti da nas od pokolja kod Guadenhuttena otre oči indijanskih izviđača neprekidno prate.Vijest o naem pohodu raznijeli su brzi teklići po svim plemenima gdje je moralo vr-vjeti kao u konicipobjenjelih pčela. Činjenica da je naselje Shavneeja bilo prazno upozorila me je da je alarm već dat posvim naseljima Shawneeja i Delavvarea, a moda i Wyandotima

1Q8

na sjeveru. Međutim, pukovnik Crawford uporno je navaljivao da se nastavi mar na indijanski teritorij.Sutradan nai-dosmo na Indijance koji su ili ravno na nas. Bile su to zajedničke snage dvojice poglavica,Lulaa i Wingenunda. Tek to je bitka počela, kad crvenokocima stigoe i četiri stotine Hurona, pod

poglavicom Shanshotom. Neprijatelj se uljao iza stabala i stijena, krio se u jarugama i puzao kroz visokutravu. S njima su se mogli mjeriti samo lovci na Indijance, kojih je s pukovnikom bilo svega pedesetak.Cijelog tog dana uspjeli smo odrati svoje poloaje, ali smo izgubili ezdesetak ljudi. Navečer smo seodmarali kraj velikih vatri koje smo zapalili da bismo spriječili iznenađenja.

Sutradan rano ujutro bitka je opet počela. Vidio sam Gir-tyja na bijelom konju. Podbadao je i podsticaoIndijance na slijepi juri. Vatra im je postala tako ubitačna, da smo se morali povlačiti. Slover, koji je biootiao u izviđanje, vratio se popodne i javio da se neki konjanici pribliavaju, on misli da su to pojačanjakoja je i pukovnik Crawford očekivao. I zaista, pojačanje stie, ali ne nama! Pokazalo se da su to Butle-rovi britanski jahači iz Detroita. Neprijateljska je vatra bila sve gora. Nai su ljudi padali kao snoplje.Onda su nai najednom stali bacati puke i bjeati, mnogi su uletjeli ravno u ruke crvenokoaca. Vjerujem dasu nekoji iskusni graničari i uspjeli pobjeći, ali je većina Crawfordova ljudstva izginula na mjestu. Jasam se sakrio u jednom upljem deblu. Sutradan, kad sam računao da sam već siguran, ispuzao sam. Nasve strane bila su unakaena i skalpirana tijela, ali ne vidjeh Crawfordov le. Indijanci su pokupili svuodjeću, ćebad, sve to je bilo iole vrijedno. Wyandoti su krenuli prema sjeverozapadu, a Delawarei iShavraee uputie se prema istoku. Tri dana kasnije stajao sam na visokoj strmini iznad logoraWingenunda. S tog sam mjesta gledao pukovnika Crawforda vezana za mučenički stup, ispod nogu muzapalili vatru. Bio sam jedva pet stotina jardi od njihova logora. Vidio sam i

i

199

dvojicu poglavica, Lulaa i Wingenunda, pa Simona Girtvja, i jednog britanskog oficira u uniformi.Poglavice i Girty bili su nekad Crawfordovi prijatelji. Spokojno su stajali i promatrali jadnu rtvu kakopolako gori na lomači. Indijanci su vriskali i plesali oko lomače, izmiljali svakojaka đavolska mučenja.Kad je na kraju jedan Indijanac dotrčao jo ivom Cravvfordu i strgao mu skalp s lubanje, vie nisam mogaogledati, okrenuo sam se i pobjegao. Vidio sam svakakvih je-zivosti, ali tako neto jo nikada.

- Uas, uas! Čovjek ne bi vjerovao da je taj Girty također bijelac! - uzvikne pukovnik.

- Malo mu je falilo da pogine od moje ruke - reče Jonat-hain. - Za vrijeme bitke gađao sam ga, ali je bilopredaleko, samo sam mu pogodio konja.

- Prava teta to si ga promaio - reče Silas.

- Evo nam Wetzela. ta će on reći o masakru? - dobaci bojnik.

Wetzel priđe grupi i rukova se s Jonathanom. Upitan ta zna o propasti pukovnika Crawforda i njegovaljudstva,, Wetzel odvrati kako je Slover upravo stigao u brvnaru Hugha Bennetta, nag je i vie mrtav negoiv.

- Drago mi je to se Slover izvukao. On je cijelo vrijeme bio protiv toga da se ide dalje. Da je Crawfordposluao nas dvojicu izbjegao bi onakvu katastrofu i svoju vlastitu propast. Lew, znade li Slover koliko seljudi spasilo?

- Kae da ih je malo. Crvenokoci su ubili sve na licu mjesta, osim Crawforda i Knighta.

- Pukovnika Cravvforda sam vidio kako gori na lomači, ali doktora Knighta nisam viđao. Moda ga nisu niodveli u logor, nego su ga putem ubili.

- Wetzele, to će se po tvom miljenju izroditi iz ovog masakra i smrti pukovnika Crawforda? - upitapukovnik Zane.

200

- Doivjet ćemo novu krvavu 1777. godinu - odvrati Wetzel.

- Hoće reći da se svakog časa moemo nadati napadu Indijanaca?

- Bit će rata du cijele rijeke. Hamilton kuje nekakve nove đavolske planove zajedno s Girtvjem.Pukovniče, po mom sudu, Girty mora imati svoga dounika među useljenicima na rijeci te zna o utvrdama injihovoj odbrani taman toliko koliko ti zna.

- Ne misli valjda da ima dounika bijelca.

- Da, upravo to mislim.

- Smjela je to tvrdnja, Lewis, ali kad ti tako tvrdi, onda tu nečeg mora biti. Hodi malo sa mnom, da mi topodrobnije obrazloi - reče pukovnik.

Prili su ogradi, neto dalje od ostalih.

- Meni se ne dopada stanje stvari - reče lovac. - Prije mjesec dana spazio sam Millera kako njuka okokaraule u vrijeme kad se nije morao nalaziti tamo. Nastavio sam paziti na njega. Ako su moje sumnjeopravdane, on sprema neku podvalu. Dokaza nemam, ali stvari loe stoje.

- Čudno, Lewis - odvrati pukovnik - ali sad, kad si to spomenuo, palo mi je na pamet da je Jonathan rekaokako je sreo Millera blizu Kanavvhe prije tri tjedna. To je bilo kad je Crawford iao prema logoruShawneeja. Pukovnik je pitao Millera hoće li im se pridruiti, ali je ovaj odgovorio da mu se uri natrag uutvrdu. A jo se nije vratio.

- Ne čudi me. Pukovniče, najbolje je da ja pazim na Millera. Mene se neće puno čuvati. Samo ti meneovlasti, a ja ću već doskočiti njegovoj igri.

- Svakako, Lewis, ima sva moguća ovlatenja. Samo radi onako kako dri najpogodnijim, a mene izvijesti.No, vodi računa da i ti moe pogrijeiti, nemoj Millera unaprijed smatrati krivim. Meni se on ne sviđa. Načudan način se pojavljuje i nestaje, bez ikakvih vidljivih razloga, pa nemam

i I

201

povjerenja u njega. Ali pobogu, Lewis, kakve bi imao koristi da nas izda?

- To ne znam. Jedino znam da treba motriti na njega.

- Sto to moje oči vide, Lew Wetzel? Zar si dovde doao bez puke? - usklikne Betty kad su pukovnik ilovac opet prili ostalima. - I ima novo odijelo!

Lewis se koji čas zadra s Betty, gledao je u nju onim svojim lakim osmijehom. Izgledao je izvanrednolijepo. Lice mu jo nije bilo preplanulo ljetnim suncem. Njegova duga crna kosa, kojom se ponosio kao tobi se ponosila ena, i o kojoj je vodio računa koliko i puci valovito mu je padala na pleća.

- Betty, danas mi je rođendan, ali to nije razlog to sam se ovako dotjerao. Stvar je u tome to sam tebe htioiznenaditi - odvrati Wetzel smjekajući se.

-1 uspio si, vjeruj mi. Tko ti je saio odijelo? I gdje si naao te lijepe rese i krasne perle?

- Pokupio sam ih u jednom indijanskom logoru. Odijelo sam sam saio.

- Onda te moram angairati da mi pomogne da saijem novu haljinu - objeenjački će Betty.

- No, moram natrag - reče Wetzel diući se.

- Oh, nemoj jo ići. Nita mi nisi pričao - Betty će zlovoljno. Pola ga je ispratiti do vratnica.

- Zar će jedinu ljepoticu s granice zanimati nekakve priče lovca na Indijance? Zar se ona moe zabavljatitime?

- Ne zahtijevam da me se zabavlja, ali nisam navikla da budem zanemarena, a naročito ne od tebe. -Potom Betty nastavi tie. - Sta si govorio o gospodinu Milleru? Čula sam da ste ga spominjali, vidjela samna Ebu da je zabrinut. ta si mu ti rekao?

- Pustimo to, Betty. Moda ću ti jednom reći. Za sada samo znaj da pukovnik ne voli Millera, a ja gasmatram jako loim čovjekom. Tebi nije stalo do njega, je li tako, Betty?

202

- Niti najmanje.

- Nemoj se vie sastajati s njim, Betty. Laku noć, moram jo najprije na večeru.

- Lew stani, inače ću potrčati za tobom!

- - Zar bi ti to koristilo? Nikad me ne bi stigla. Evo, dajem ti dvadeset koraka “fore” i kladim se s tobomda ću prije stići do onoga stabla tamo.

- Pusti hvale. Ajd’, probaj! - reče Betty hvatajući skute. Takve izazove uvijek je spremno prihvaćala.

- Ha-ha! Sad ćemo gledati trku. Betty, ako ga pobijedi, makar i s “forom”, moe se pohvaliti djelom naddjelima -doviknu pukovnik.

- Hodi, Silas, izmjeri dvadeset koraka, ali neka budu dugački - zovne Betty brata.

- Bit će ih kao četrdeset - odvrati Silas i stade grabiti ogromnim koracima.

- ta to Lewis gleda? - primijeti pukovnikova ena.

Spremajući se za trku, Wetzel se bio okrenuo rijeci. Gospoda Zane je spazila gdje se naglo trgnuo,uspravio i na tren stao nepomično kao kip. Njezino pitanje skrene pozornost ostalih na lovca.

- Gledajte! - uzvikne lovac pokazujući prema rijeci.

- Wetzel, ti uvijek sve vidi prije nas. ta da gledamo? Ah, da, eno se neka crna prilika miče nad obalom.Očiju mi, bit će da je to Indijanac! usklikne pukovnik.

Jonathan jurne u kuću. Čas kasnije pojavi se noseći tri puke.

- Vidim konje, Lew. ta ti vidi? - upita Jonathan. - To je velika drskost, osim ako ih nije mnogo.

- Neprijateljski raspoloeni Indijanci ne bi se ovako pokazali. Moda uopće nisu crvenokoci. Poći ćemo dostrmine.

- Oh, da, idemo - uzvikne Betty i odmah pode uz Wetzela stazom.

203

- Pukovnik krene za njima, pa se cijela druina nala na putu k rijeci. Stigavi do strmine, opazie dva konjagdje silaze k rijeci na suprotnoj obali i ulaze u vodu. Potom nestadoe iz vida. Visoka su stabla bacalagustu sjenu na vodu i konji su se izgubili u onom polumraku. Pukovnik i Jonathan vrtjeli su se amotamo postrmini traeći pogodnije mjesto s kojeg se vidi bolje.

- Eno ih - uzvikne Silas.

- Da, vidim ih gdje izlaze iz sjene - reče pukovnik. - Na konjima su jahači. Lewis, tko je to?

- To su Isaac i jedna Indijanka - odvrati Wetzel. Ova zapanjujuća izjava izazove uzbuđenje cijele grupe.Svi se raz-galamie.

- Nebesa mu, Wetzel! Kakve oči ima! Bit ću presretan, ako se nisi prevario. Gle, prvi jahač nam mae -uzvikne pukovnik.

- Oh, Bessie, Bessie! Da, Lew ima pravo! Gledaj Tigea! -uzbuđeno krikne Betty.

Dotad nisu ni opazili da se pas doklatio stazom za Betty i da se drao njoj uza skute. Sad je stao drhtati,potom ka-mutati, cviljeti, pa glasno zalaje, potrča niza strminu i baci se u vodu.

- Hej, Betts - začu se povik s rijeke. Nije bilo sumnje da je ono zvonki Isaacov glas.

Iako je sunce već zamaklo za humke, jo se dobro vidjelo. Oni na strmini sad su prepoznali Isaaca Zanea.Jahao je na prvom konju i vodio za uzde drugog konja, jednog mustanga koji je plivao kraj njega. Namustangu je sjedila vitka prilika jedne djevojke. Prigibala se naprijed, drala se mustangu za grivu.

Dotle su se pukovnik i Jonathan spustili do vode i sad su stajali u plićaku i čekali da dohvate uzde iizvedu konje na strmu obalu. Privučeni neuobičajenim prizorom grupice koja je mahnito gestikulirala nastrmini nad rijekom, useljenici

pourie iz utvrde na poprite događaja. Grupi se pridrue satnik Boggs i Alfred Clarke. Trkom stari Samizjuri iz staje. Svi su bili izvan sebe od uzbuđenja kad su pukovnik i Jonathan dohvatili uzde i izveli konjena sklisku i strmu obalu.

- Eb, Jack, Silas, evo me iva i zdrava - vikne Isaac skačući s konja. - Betty, mila moja, to sam ja, Isaac.Nemoj buljiti u mene kao da sam kakav duh.

Na to Bettv jurne k njemu, baci mu se oko vrata i čvrsto se privije uz njega. Isaac ju njeno poljubi ioslobodi se njezina zagrljaja.

- Smočit će se. Je li ti drago to sam se vratio? Ovo je najsretniji trenutak moga ivota. Bettv, doveo sam tinekog koga mora zavoljeti. Ovo je Mveerah, bit će ti sestra. Sva je mokra i studena. Odvedi ju kući, staviju u toplo, neka se malo oporavi. Mora zaboraviti sve to je bilo, jer me je Mveerah spasila lomače.

Bettv je bila zaboravila na bratovu pratilju. Na njegove riječi okrenula se i spazila vitku djevojčinupriliku. Čak i u mokru, blatom zamazanom i poderanom indijanskom ruhu ta je prilika zračila ljepotom igracijom. Bettv je vidjela jedno krasno lice, bijelo kao njezino i crne oči pune suzdranih suza.

- Orao je slobodan - reče Indijanka svojini tihim, muzikalnim glasom.

- Dovela si ga k nama, kući. Hodi - reče Bettv prihvaćajući ruku djevojke koja je drhtala.

Useljenici se natisnuli oko Isaaca da ga radosno pozdrave i stali ga obasipati bezbrojnim pitanjima. Je lislobodan? Tko je ova Indijanka? Je li s njom pobjegao? Spremaju li se Indijanci na ratni pohod?

Putem do pukovnikove kuće Isaac ukratko ispriča kako je pobjegao od Wyandota, kako ga je uhvatioRatar i kako je izbavljen. Nije zaboravio spomenuti pripreme za rat koje je

vidio u logoru Ratara kao i Girtvjevu priču o pogibiji pukovnika Cravvfbrda.

- Kako to da si doveo Indijanku? - upita pukovnik kad su se oprostili od radoznalaca i uli u kuću.

- Jer ću oeniti Mveerah, zato sam ju doveo. Nakon to se vjenčamo, odlazimo natrag k Wyandotima gdjećemo ivjeti sve dok se ne uspostavi mir.

- Hm! A hoće li se uopće uspostaviti?

- Mveerah je obećala, a ja vjerujem da ona moe to učiniti, naročito ako se ja njome oenim. Mir sHuronima pomogao bi nam da to prije sklopimo mir i sa Shavraeejima. Nikada neću prestati raditi na

tome; ali, čak i ako se mir ne zaključi, moja je dunost da budem uz Mveerah. Spasila me od najuasnijesmrti.

- Ako nam tvoja enidba s tom Indijankom osigura prijateljstvo takvog bijesnog starog ratnika kakav jeTarhe, onda će polučiti vie no to bi postigla ne znam kakva oruana pobjeda. Ali, nije mi drago to će sevratiti k njima. Da li ćemo te ikada vie vidjeti?

- Kako ne, i to često. Zna, ako oenim Mveerah, Huro-ni će mi dozvoliti svaku slobodu.

- Pa, to je već sasvim druga pjesma.

- Ah, to bih volio da ste ti i Jonathan bili prisutni onog trena kad je Olujni Oblak na čelu svojih dvijestotine ratnika ujahao u Ratarov logor! Bilo je veličanstveno! Svi su se Ratarovi ratnici okupili oko stupaza koji sam bio zavezan. Vatra je već bila zapaljena. Odjednom je tiinu proparao straan vrisak. To jeOlujna Oblak vrisnuo. Poznao sam ga smjesta, jer sam ga već ranije čuo, a tko je jednom čuo taj vrisakvie ga nikad neće zaboraviti. Za nevjerojatno kratko vrijeme, tako reći u tren oka, ratnici Olujnog Oblakanali su se postrojeni usred Ratarova logora. Iznenađenje je bilo tako silno, da su mogli komotno napastiRatarove ratnike, pola ih ubiti, ostale pognati u bijeg i spaliti selo.

206

Mnogo će vode proteći rijekom dok Ratar dođe k sebi od tog iznenađenja.

Betty je oduvijek mrzila i sam spomen imena Indijanke koja je bila uzrokom bratova dugogodinjegzatočenitva. Ali, sada, u spoznaji da se on vratio, bila je toliko sretna da se osjećala jakom da kojetazaboravi; tovie, Indijankino bijelo, izmučeno lice dirnulo je Bettvno toplo srce. Svojom je brzomintuicijom shvatila da ovaj trenutak mora biti Indijanki jako teak. Nedvojbeno se Indijanka boji da će jusvojta njezina dragog dočekati s prezirom. Vidjelo se to po njezinim drhtavim rukama, po bojaljivimpogledima.

Kako je ustanovila da Mveerah govori engleski, Betty se s rastućim oduevljenjem predala zadatku koji jojje dao brat. Dala se na posao da poslui Indijanku, i dok je Mveerah skidala sa sebe mokru i prljavuodjeću, Betty joj je neprekidno neto pričala. Rekla joj je koliko je sretna to se Isaac vratio iv i zdrav.Junatvom koje je iskazala kad je spasila Isaaca, Mveerah se iskupila za sve to se dogodilo u prolosti,reče joj Betty, Isaacova obitelj bit će sretna to će ju moći primiti u svoj dom.

Postupno se uzbuđena i uznemirena Mveerah primirila zahvaljujući Bettvnoj ljubaznosti i umiljatosti. Kadju je Betty najzad obukla u bijelu haljinu, ičetkala njezinu crnu kosu i jednostavnoj toaleti dodala jednuvrpcu jarke boje, Mveerah je zaboravila svoje zebnje te se srameljivo stala ogledati u zrcalu. Betty je paksitno kriknula oduevljenjem.

- Oh, pa ti si prekrasna - uzviknula je. - U toj haljini nitko u tebi ne bi prepoznao princezu iz plemenaWyandot.

- Mveerahina majka bila je bijela ena.

- Čula sam priču tvog ivota, Mveerah, ganutljiva je. No, morat će mi ispričati o svom ivotu međuIndijancima. Govori mojim jezikom gotovo nita slabije od mene. Tko te naučio?

907

- Myeerah je naučila govoriti s Bijelim Orlom. Ona zna govoriti i francuski sa coureurs-des-bois.

- Zna vie od mene, Mveerah, a ja sam jo imala učitelja Francuza - nasmije se Betty.

- Hej, vas dvije! - dovikne im Isaac iz prizemlja.

- Hodi gore, Isaac - odvrati mu Betty.

- Pa zar je to moja ljubljena Indijanka? - uzvikne Isaac zastavi na vratima. - Betty, zar nije…

- Jest - dočeka Betty - naprosto je predivna.

- Dođi, Mveerah, moramo sići na večeru - reče Isaac gr-leći i cjelivajući svoju dragu. - Samo hrabro, nenerviraj se to će te gledati.

- Svi će biti ljubazni s tobom, ne brini - reče Betty uzimajući joj ruku. Mveerah se bila otrgla od Isaaca,ustuknula i sad je oklijevala. - Dođi - nastavi Betty - ja ću biti kraj tebe, pa ne mora ni govoriti ako neće.

Tako ohrabrena Mveerah dopusti da ju Betty povede niza stube. Isaac je već bio poao naprijed i sad ih ječekao kod vrata blagovaonice.

Velika je soba bila jarko osvijetljena lučima. Gospoda Zane postavljala je stol. Stari Sam i Annie urili suod kuhinje do blagovaonice i natrag. Pukovnik se upravo vraćao iz podruma noseći nekakvo naizgledpljesnivo burence. Po izgledu bi moglo biti burence baruta, ali se pukovniku po lukavom pogledu vidjeloda u njemu ima nečeg moda dragocjenog kao barut, ali ne tako opasnog. Bilo je to burence vina starogpreko trideset godina. S ostalom pukovnikovom prtljagom to je bure podnijelo iskuenja dugog putakaravanom preko brda Virginije i splavom niz Ohio. Pukovnik je zaključio da je gozba koju priređuje učast bratova povratka i izbavljenja najbolja prilika da se načme takvo burence.

Pozvani su bili bojnik McColloch, satnik Boggs i Hugh Bennet. I Wetzela su nagovorili da dođe. Tu subile i Bettvne prijateljice, Alice i Lidija.

Kad je Isaac, dreći se vano i ponosno, uveo dvije djevojke u blagovaonicu, stari Sam je uskliknuo:

- Za Boga miloga, gospon Zane, to dva lutke, ne zna koja jedna koja druga.

Doista su Betty i Mveerah bile slične, otprilike istog rasta, visoke i vitke. No, Betty je bila rumenihobraza, vedra i nasmijana, dok je Mveerah čas crvenjela, a čas blijedjela.

- Prijatelji, ovo je Mveerah, Tarheova kći - jednostavno objavi Isaac. - Sutra ćemo se vjenčati.

Betty se uvelike iznenadi. - Oh, pa zato mi nisi rekao? Ni ona mi nije nita rekla.

- Eto vidi, Mveerah ti ima jednu za enu izvanredno rijetku osobinu: zna kad treba utjeti - nasmijei seIsaac.

Tog se trena otvore vrata i u sobu udu Will Martin i Al-fred Clarke.

- Bessie, svi su tu, pa moemo sjesti za stol - reče pukovnik. - Dobri moji prijatelji, ova je prilika zaistadostojna velikoga slavlja. Ne mislim samo na sutranju Isaacovu svadbu. Svadbu moemo uvijek slaviti,samo neka Lidija ili Betty pokau malo onog elana koji je Alicei pomogao da dobije dobrog mua. Stvar jeu tome to je Isaac sada slobodan čovjek i to se nadamo da će taj njegov brak dovesti do mira s jednimjakim indijanskim plemenom. Nama, a naročito vama mladei, ova je stvar od izvanrednog značaja, jer biprijateljstvo s Huronima moralo utjecati i na odnose s drugim plemenima. Nadam se da ću doivjeti dankad će se ostvariti moj san: miran i prijateljski odnos s Indijancima, slobodna zemlja, napredne farme irastuća naselja i, na kraju, otvaranje ove zemlje svijetu. Stoga, radujmo se: neka se svi vesele, nekaodjekne na radostan smijeh, ispričajmo i čujmo nae najljepe priče.

Betty se estoko zacrvenjela kad je Alfred uao i kad ju je pukovnik spomenuo u svojoj pozdravnoj riječi.Jo se jače zbunila kad se za stolom nala upravo nasuprot Alfredu. Bilo

je to prvi put da se naao u njezinoj blizini od one nedjelje ispred vijećnice i taj je trenutak čudnodjelovao na Betty. Odjednom je postala neshvatljivo stidljiva, nije mogla dići očiju s tanjura. Najzad seusudila kradom pogledati prema Alfredu. Na njegovu licu nije vidjela nikakvog znaka onom slomljenomduhu o kojem joj je brat pripovjedio. Zapravo je lijepo izgledao. Večerom se gostio kao svaki zdravmukarac, smijao se i pričao s Lidijom. Zbog toga se u Betty pojavilo novo neshvatljivo čuvstvo, ovaj putje to bila ljubomora. Tko je ikad vidio da mukarac koji je strasno zaljubljen, kako je Alfred u svom pismukazivao, izgleda tako lijepo i da se zabavlja s nekom trećom osobom, umjesto s onom za kojom navodnoizgara? Da, njega je prolo i to je sve. Upravo tog trena Alfred se okrene i njegov se pogled sretne s Bet-tynim. Ona u hipu obori oči, ali je ipak stigla u njegovom pogledu opaziti prijekor.

- Ostat će neko vrijeme kod nas, je li tako? - Betty upita Isaaca.

- Ne, Betts, samo jedan dan. Hajde, nemoj se odmah duriti i alostiti. Ne vraćam se kao zarobljenik.Mveerah i ja često ćemo vam doći u posjete. No sad mi je prva elja da se vratim kako bih spriječioDelaware da Tarhea uvuku u rat.

- Isaac, mislim da čini ba ono to je najpametnije -reče satnik Boggs. - No, kad ti gledam buduću nevjestu,čudim se kako ti je polo za rukom da se ne eni toliko dugo.

- Ima pravo satnice - odvrati Isaac. - Vidi, stvar je u tome to se nisam mogao smiriti ni zadovoljiti kaozarobljenik. elio sam samo jedino: da budem slobodan.

- Drugim riječima, bio si slijep - primijeti Alfred smjekajući se Isaacu.

- Jest, Alfrede, ta ti je na mjestu. Da si ti bio na mom mjestu, ti bi već odavna shvatio kolike vrline ikakva ljepota krasi moju princezu. Ipak, molim te, nemoj ju toliko

210

gledati. Nije navikla da joj se netko toliko divi. Sad sam se sjetio da će sutra biti guve. Vi ćete je svihtjeti poljubiti!

- Betty će joj biti djeverua. I ona će sutra biti u guvi -dobaci pukovnik.

- Zamisli to, Alfrede, - reče Isaac - ukazuje ti se prilika da poljubi dvije najljepe djevojke na granici. To

je zaista ivotna prilika!

- Pa to je samo reda radi, zar ne? - spokojno će Alfred.

- Jest, reda radi, ukoliko čovjek dođe do djevojke - otpovrne pukovnik.

Na Alfredovu primjedbu izrečenu onakvim spokojnim glasom Betty se do uiju zacrveni. Usprkos svojojodlučnosti, nije mogla odoljeti sili koja ju je tjerala da pogleda u njega. I u njegovim mirnim plavimočima spazila je kako, kao crno napisano na bijelom, blista sjaj jedne uspomene - uspomene na jedanpoljubac. Zaarenog lica oborila je glavu, a u srcu je zapeče stid, ljubav i kajanje.

- Bit će to i meni dobra prilika - dobaci Wetzel čije riječi odmah svrnue opću panju na njega.

- Priča besmislice - skoči Isaac. - Moj Lew, ne znam čija i kakva sila bi tebe mogla natjerati da poljubineku djevojku.

- Ja ne bih dizao toliku halabuku oko toga ljubljenja - reče pukovnik.

- Dragi moj - podrugljivo će gospođa Zane - izgleda da si zaboravio larmu koju si digao kad su momcimene ljubili.

- Mila - odvrati pukovnik alobnim tonom - nisam, napokon, ni digao toliku larmu, kako ti kae, nego tekkad je to ljubljenje prelo sve razumne granice.

- Isaac, reci nam jo neto - reče satnik Boggs. - Kako je Mveerah doznala da te je Ratar zarobio? Je livaljda tragala za tobom?

- Hoće li nam reći? - Isaac upita Mveerah,

- Jedna mi je ptičica ispjevala - odvrati Mveerah.

- Izvjesno je da nam nikada neće reći - na to će Isaac. -Ja mislim da ju je Girty na neki način obavijestioda se ja nalazim u rukama Ratara. U posljednjem trenutku, kad sam već bio na stupu, Girty mi je priao irekao kako je zakasnio.

- Da, moda je to Girty i učinio - reče pukovnik. - A vjerujem da se nije usudio priskočiti u pomoć sirotomCrawfordu.

- Isaac, moe li nagovoriti Mveerah da nam togod ispriča? - Betty doapne Isaacu. - Uivam ju sluati kakogovori.

- Mveerah, hoće li nam pjevati jedinu huronsku ljubavnu pjesmu? - upita Isaac Indijanku. - Ako nećepjevati, onda nam ispripovjedi kakvu priču. Hoću da vide kako dobro govori engleski.

- A ta će Mveerah pričati? - ona će stidljivo.

- Ispripovjedi im legendu o Uspravnoj stijeni. Mveerah obori oči, rukom potrai Isaacovu ruku, pa nakončasa krzmanja otpočne:

“Nekoć je u golemoj umi obitavala prekrasna djevojka Indijanka. Glas joj bio kao ubor gorskih voda,ljepota kao izlazeće sunce. Sa svih strana, čak iz najvećih daljina, dolazili su ratnici samo da vide krasnolice te djevice. Svima se osmjehivala, stoga ju nazvae Nasmijeenim Mjesecom. Na velikom je jezeru iviojedan poglavica Wyandota. Bio je mlad i smion. Nije bilo ratnika većeg od Tarhea. Nasmijeeni Mjesecmu začara srce. Mnogo je puta on dolazio k njoj da ju prosi i učini svojom enom. Ali mu NasmijeeniMjesec reče:

“Idi, izvri velika djela, pa opet dođi.”

Tarhe je prokrstario i istok i zapad uzdu i poprijeko. Donio joj je neobične darove iz neobičnih krajeva.A ona reče:

“Idi, ubij moje neprijatelje.”

Namazan ratnim bojama Tarhe krene i ubije ratnike to nju nazvae Nasmijeenim Mjesecom. Vratio se knjoj, ali ga ona opet otpravi riječima:

“Idi, poteci bre od jelena, budi dovitljiviji od dabra, roni dublje od gnjurca.”

Jo jednom je Tarhe prelazio na otok gdje je Nasmijeeni Mjesec obitavala. Led bio debeo, snijeg dubok.Nasmijeeni Mjesec ne okrenu se od svoje tople vatre, samo mu reče:

“Poglavica je veliki ratnik, ali se Nasmijeeni Mjesec ne moe tako lako dobiti. Studeno je. Nekapoglavica promijeni zimu u ljeto, onda će ga Nasmijeeni Mjesec voljeti.”

Tada Tarhe iz sveg grla doviknu Velikom duhu:

“Daj mi takvu silu.”

A jedan glas iz ume mu odvrati:

“Tarhe, veliki ratnice, mudri poglavico, ne gubi vremena, vrati se svom vigvamu.”

Ali se na to Tarhe nije osvrnuo, nego je kriknuo:

“Tarhe ili pobjeđuje ili umire. Daj mi takvu silu da mogu otjerati led put sjevera.”

Izdivljala se oluja ledenim bijesom; praskao je i bučao led na rijekama; studeni sjevernjak, vjetar sasjeverozapadnih strana, borio se s toplim jugom; snjeni dusi i olujni dusi pobjegli su pred toplim kinimkapima; bijele su planine is-kopnile, i gle! Bi ljeto!

Na vrhu brda, Tarhe je čekao svoju nevjestu. Neumorno, vjerno, mnoge je godine čekao. I tu se pretvoriou kamen. Eno ga i danas stoji, Uspravna stijena. A Nasmijeeni Mjesec, od Velikog je duha pretvorena uNoćni vjetar to vječito nariče svojom alopojkom u sumrak kroza umsko stab-lje, i jauče preko vrhovaplanina.”

Lijepa Mveerahina priča sve je zainteresirala i razdragala, stadoe ju nagovarati neka ispripovijedi jotogod, ali ona se samo osmjehnu i odmahnu glavom. Sad, kad je donekle savladala svoju srameljivost, svelikim je zanimanjem stala pratiti ale i razgovor za stolom.

Pukovnikovo fino staro vino pilo se kao voda. Čim se jedna čaa praznila, nova se punila. U tome senaprosto

i i

213

bodrilo i gotovo utrkivalo, ali je pukovnik naravno, oduvijek vodio računa da tako to ne prijeđe granicedozvoljenog u njegovoj kući.

- Prijatelji - reče on - već je pozno doba. Sutra, nakon sretnog događaja, zabavljat ćemo se igrama,gađanjem, utrkivanjem i svakojakim nadmetanjem. Satnik Boggs i ja spremili smo i nagrade, a djevojkepozivam da i one doprinesu nečim, to će dati veći polet natjecateljima.

- Hoće li i one sudjelovati? - upita Isaac. - Ako sudjeluju, onda bih volio vidjeti utrku između Betty iMveerah.

- Betty će uteći svakoj eni na cijeloj granici, bila bijela ili crvena - reče Wetzel. - A moe i neke mukarcenatjerati da se dobrano oznoje.

- Pa, moda joj sutra damo priliku da se iskae - na to će pukovnik. - Bila je ona dobra trkačica nekad, alise sad nekako posvetila knjizi, pa…

- Oh, Eb, pa to nije istina - prekine ga Betty. Pukovnik se nasmije i potape sestru po obrazu.

- Dobro, dobro, Betty - reče joj, pa ustane, te nastavi: -Pijmo u zdravlje nevjeste i mladoenje. SatniceBoggs, de ti reci koju.

- Pijmo u čast nevjestine krasote i mladoenjine sreće reče satnik diući čau.

- Ne zaboravite djeveruu - dobaci Isaac.

- Da, tako je, ne zaboravimo djeveruu. Gospodine Clar-ke, hoćete li vi reći togod u to ime? - dočekapukovnik.

Clarke ustade pa će: - Bio bih sretan da mogu reći togod to bi bilo na visini ovakve prigode, ali je todoista teko. Kao i pukovnik Zane, i ja se nadam da će ova indijanska princeza biti prva spona u lancumira koji će jednog dana sjediniti bijelog i crvenog čovjeka. Umjesto Bijelim dralom, nju bi trebalonazvati Bijelim Golubom. Gospodo, diem ovu čau sa eljom da doivi dug ivot i sreću.

214

Zdravica se ispila. Clarke ponovo napuni svoju čau i diući ju visoko pogleda u Betty.

- Gospodo, u čast djeverue. Gospođice Zane, za vae zdravlje i sreću nazdravljam vam ovim dobrim,starim vinom,

- Hvala vam - promrsi Betty oborenih očiju. - Svima elim laku noć. Hodi, Mveerah.

Naavi se ponovo nasamu s Betty, Indijanka ju pogleda očima nalik dvjema zvijezdama blizankama.

- Moja me sestra usrećila - apne ona svojim tihim, barunastim glasom. - Mveerahino je srce puno.

- Vjerujem ti da si sretna, jer jako voli Isaaca.

- Mveerah ga je oduvijek voljela. Ona će voljeti i njegovu sestru.

- I ja ću tebe voljeti - reče Betty. - Voljet ću te zato to si ga spasila. Ah, Mveerah, divna, predivna je bilatvoja ljubav.

- I moja je sestra voljena - apnuo Mveerah. - Mveerah je uočila pogled u očima velikog lovca. U njemu jebilo tuno svjetlo to ga Mjesec baca na vodu. On te voli. A i drugi je gledao u moju sestru očima nalikplavetnilu sjevernog neba. I on te voli.

- uti! - izusti Betty drćući i krijući lice. - uti, Mveerah, ne govori mi o njemu.

215

GLAVA 11

Slijedećeg dana popodne sunce je toplo sjalo, zrak je bio nabijen slatkastim mirisom hrastova luba, pticesu pjevale svoj radosni poj. Veoma je ivopisna bila slika ispred mrke palisade izbrazdane oiljcimamnogih bojeva. Niske, puzavicama pokrivene brvnare na padini bijahu vie nalik kućicama s kakve slikenego li istinskim ljudskim nastambama; po samotnom i vremenom izgledu mlina, s njegovim izgorjelimkrovom - uspomenom na Indijance - i sad nepomičnim i tihim kolom, reklo bi se da je naputen jo prijestotinu godina.

Na jednoj glavici zastrtoj mekanom travom sjedili su Isaac i njegova nevjesta Indijanka. On je izabraoovo mjesto jer se s njega lijepo vidjela zelena čistina na kojoj će se odrati trke i natjecanja. ene su sdivljenjem zurile u njegovu nevjestu. apatom su naveliko raspredale o njezinoj bijeloj puti, malim rukamai neobičnoj ljepoti. Djevojke su začuđenim, irom otvorenim očima netremice buljile. Djeca suneprestance optrčavala oko grupice, gurala se, valjala po visokoj travi i cičala oduevljeno.

Bit će to prvorazredna svečanost, na zelenilu okupilo se cijelo naselje, muko i ensko, staro i mlado.Pukovnik i Sam postavljali su jedan stup nasred čistine. Na njemu će biti meta za strijelce. Satnik Boggs ibojnik McColloch određivali su redoslijed natjecatelja. Jonathan Zane, Will Martin, Alfred Clarke iostali mladi mukarci pomno su nabijali i mazali svoje puke. Betty je sjedila na krupnom pastuhu to ga jepukovnik Zane irokogrudo dao za nagradu pobjedniku. Bila je izvanredno raspoloena, upravo je Isaacaizmolila neka ju podigne na visokog konja s kojeg je htjela pratiti natjecanje. Jedino Wetzel nije bioobuzet razuzdanim veseljem to je proimalo sve. Stajao je po strani, naslonio se na svoju dugu

216

puku i nije se uopće osvrtao na ono to se unaokolo zbiva, nego je kao zanesen zurio u umu na suprotnojobala rijeke.

- Mamci, spremni smo za zabavu - veselo dovikne pukovnik. - Pamtite, svaki samo po jedan metak, osimu slučaju jednakog rezultata, zna se. A sad, neka svaki puca kako najbolje zna.

Prvo se streljačko natjecanje zvalo “ukucavanje čavla”. Kako se po nazivu moe naslutiti, radilo se ogađanju čavla. U pomanjkanju čavla, kojih je bilo uvijek malo, obično se pravilo neto slično, od kakvestare otrice, ili stara brusa, ili čak iz srebrnjaka. Čavao bi se tek ovla ukucao u stup, a takmičari su ga

gađali iz daljine koliko god je pogled dosezao. Ukucati čavao ravno u stup s udaljenosti od stotinjak jardibilo je rijetko izvedeno djelo. Mnogi su ga lovci drali teim od “tuljenja svijeće”, druge zabave tipične zagranicu, koja se sastojala u tome da se metkom utuli svijeća postavljena u mraku na određenojudaljenosti. Mnogi su useljenici, naročito oni to su bili vičniji plugu nego puci, gađali leećke i pu-čanucijev naslanjali na grumen zemlje, da joj smanje trzaj.

Gađanje je počelo. Od prve estorice, najbolji su bili Jonathan i Alfred Clarke. Obojica su pogodili unutarkruića, na pola palca kraj čavla.

- Alfrede, moram priznati da ste zaista vrlo dobar - reče pukovnik. - Od posljednjeg gađanja jako stenapredovali.

Izredalo se est useljenika. Nitko nije uspio pogoditi unutar kruića. Tako je na Jonathanu i Alfredu ostaloda jo jednim metkom rijee konačni ishod.

- Pazi kako gađa, Alfrede - izdere se Isaac. - Volio bih da ga pobijedi. On me uvijek tukao, pa me poslijejo i zavitlavao.

No, Alfredovo drugo tane promai, a kako je Jonathan smjestio jo jednu kuglu unutar kruića, ovaj put jo iblie čavlu, to se Alfred morao priznati pobijeđenim.

217

- Eno Millera - javi se Silas. - Moda će i on htjeti da se ogleda.

Pukovnik se okrene. Miller se pridruio drutvu. Nosio je puku i opremu, očito se tek vratio u naselje.Ljubazno je klimnuo u znak pozdrava svima.

- Miller, hoćete li gađati za prvu nagradu koju sam upravo htio dati Jonathanu? - reče pukovnik.

- Neću. Zakasnio sam, pa nemam pravo da sada gađam. Sudjelovat ću u drugom natjecanju - odvratiMiller.

Čim je Miller stigao, Wetzel je promijenio poloaj, primaknuo se gomili. Pas Tige iao mu je za petama.Nitko nije čuo Tigea kad je tiho zareao, niti Wetzela kad ga je strogo uutkao. Wetzel prebaci ruke prekoBettvna konja i naizgled stade promatrati natjecatelje. Zapravo je pozorno motrio Millera,

- Za ovu nagradu nadam se da će biti dobrog gađanja -reče pukovnik Zane i zamahne Bettvnim darom,lijepo izvezenom kesom za kugle, od jelenje koe.

Budući je već dobio jednu nagradu, Jonathan je otpao, vie se nije mogao natjecati. Tako je Alfred stekaopravo da prvi puca za drugu nagradu. Dao bi sve to ima samo da dobije onaj preslatki i predragi dar to gaje pukovnik pokazivao diući ga visoko iznad glave. Njegov se metak abi u drugi krug. Nije bilo slabo, alije znao da mu to nikad neće donijeti nagradu.

- Malo ste nervozna, a? - dobaci Miller pomalo se cereći svojim tamnoputim licem.

Nakon Alfreda gađalo je nekoliko mladića, ali veoma slabo. Potom dođe red na Harrvja Benneta. Mnogeje nagrade Harry dobio u ranijim natjecanjima, drali su ga jednim od najboljih strijelaca u cijelom kraju.

- Malo ih je poslije tebe, Harry - dobaci mu pukovnik. -Sad ili nikad! , , .Si. ťi

218

- U redu, pukovniče. To je Bettvna nagrada. Bome će netko morati izvesti pravo čudo da me nadmai -reče momak i plave mu oči bljesnue kad je nanianio.

Njegov pucanj poprate poklici i odobravanja. Tane je ulo u stup tako blizu čavla da se između njih ne bimogla zavući ni otrica noa.

Doao je red na Millera. Bio je dobar strijelac i svjestan svoje umjenosti. Pouzdanjem rođenim iz dugogiskustva i poznavanja svoga oruja, briljivo, ali ipak brzo, nanianio je i opalio. Okrenuo se, zadovoljan toće odnijeti udenu nagradu. Okrznuo je čavao.

Ali Miller je pravio račun bez krčmara. Betty je vidjela onaj samozadovoljni osmijeh na njegovu licu.Pratila je one koji su gađali nakon njega, nekoliko useljenika koji su se uzalud mučili da neto postignu.Uvjerena napokon da nitko neće nadmaiti Millera, skliznula je s konja i prila Wetzelu koji je stajao krajnjezina mustanga.

- Lew, vidim da će Miller dobiti moju nagradu - ona mu apne poloivi aku na njegovu miicu. - Okrznuo ječavao, sigurna sam da nitko ne moe bolje. Neću da dobije ita od mene.

- I tako, curice mala, hoće da ja gađam za tebe.

- Da, Lew, molim te, gađaj za mene.

Za Wetzela se govorilo da ne troi barut uzalud. Nikad nije sudjelovao u streljačkim natjecanjimauseljenika niti u njihovim utrkama, ali se dobro znalo da je najbri trkač i najsavreniji strijelac diljemgranice. Stoga se pukovnik i iznenadio i obradovao kad je čuo Wetzela kako se javlja da i on “opali jedanmetak”.

Miller je s mrgodnim osmijehom pratio zbivanje. Znao je da lovac mora izvesti pravo čudo, makar sestoput zvao Wetzel.

- Gađam za Betty - reče Wetzel. Svojim je otrim pogledom stao motriti stup. Na toj se udaljenosti čavaočinio malenom crnom mrljicom. Lovac dohvati jedan od svojih

219

uvojaka to su mu padali na pleća, pa ga pridri neko vrijeme pred očima. Tako se uvjerio da nema nitinajmanjeg povjetarca. Crna se duga cijev stala polako dizati - uzbuđenim promatračima činilo se da nikadneće stići u vodoravan poloaj - a kad je napokon stala, na jedan kratak čas reklo bi se da su čovjek i pukaisklesani iz jednog kamena. Sunuo je crveni plamen, s cijevi se odbio pramen dima, začuo se zvonakprasak.

Mnogi su pomislili da je lovac posve promaio. Izgledalo je da se čavao nije ni pomakao. Na kruguoličenim krečem nije bilo rupe od taneta. Ali, kad su bolje zagledali, vidjeli su da je čavao ukucan udrvo.

- Neviđeno! - vikne pukovnik. - Lewis, ne pamtim da sam tako neto doivio vie nego jednom dosad!

Wetzel ne odgovori, samo se vrati svom ranijem mjestu i uze puniti puku. Betty mu priđe trkom, drećinagradu -vrećicu za kugle.

- Oh, Lew, kad bih smjela, poljubila bih te. Ne zna koliko mi je drago to si ba ti dobio tu nagradu. Izasluio si je, jo nisam vidjela ljepi i precizniji pogodak.

- Betty, vrećica je malo prelijepa za lov na crvenokoce, ali ću je ipak zadrati za uspomenu - odvratiLewis u čijim se očima zrcalio vedar osmijeh s djevojčina lica.

U ono se doba mlade zabavljala natjecanjima u snazi, brzini i smjelosti, te su pioniri dobroduno i poletnogajili takve sportove isključivo radi njihove koristi. Natjecatelji su se zduno iz petnih ila upinjali danadmae svoje protivnike.

Od Alfreda se nije moglo očekivati da se u takvim natjecanjima ovjenča slavom. Navikao na relativninerad, nije se mogao natjecati s otvrdnulim momcima to su odrasli i odgojili se u takvu ivotu gdje desetmilja hoda za plugom, ili hvat iscijepanih drva dnevno predstavljaju sitnice. Tako je Alfred izgubio usvim natjecanjima, samo je uspio oboriti najboljeg hrvača. Na tome se zadovoljno zaustavio i ispruio

990

na travu da vrati dah. Danas se za divno čudo osjećao radosnim. Za vrijeme popodneva dvaput su mu očisrele Bettvn pogled od kojeg mu se srce stislo nekakvom čudnom primjesom bojazni i nade. Razmiljao jeo onome to se zbilo između njega i Betty i pogledom lutao po ljudima. No, kad mu je pogled pao naWetzela, on se prene. U lovčevu dranju ima nečeg neobičnog. Wetzel je licem bio upola okrenutmomcima to su skakali u njegovoj blizini, nehajno se naslo-nivi na jedan hrast. No svaki bi pozornijipromatrač vidio ono to je i Alfred opazio - da u onoj krutoj i nepomičnoj prilici ima nekakve opreznosti.Wetzelove su oči bile usmjerene prema zapadnom kraju otoka. Gotovo nehotice i Al-I fred pogleda u tompravcu. Zapadni kraj otoka predstavljao | je dugačak i nizak jezičak zemlje pokriven bunjem, trnjem itravom. Čim je pogledao na onu obalu, Alfred je jasno primijetio jednu tamnu priliku koja je hitromugnula iz jednoga buna za drugi. Bio je siguran da se nije prevario. Polako i neupadljivo je ustao iodetao do Wetzela.

- Wetzelu, neto sam opazio - reče on tiho. - Neto se pomaklo iza onog bunja na početku otoka. Nisamsiguran da li je ivotinja ili Indijanac, ali neto jest.

- Indijanci. Vrati se i dri se kao da nita nije bilo. Nikome ne govori i pazi na Millera - odvrati mu Wetzelapatom.

Uznemiren i pitajući se to li će sada biti, Alfred se vrati. Tek to se primaknuo ostalima, začu Bettvn glaskako se die u indigniranom prosvjedu.

- Kaem vam da sam s mustangom prela preko rijeke -vikala je Betty. - Ba na onom mjestu, a voda je bilajo via nego sad.

- Vjerojatno vam se tako učinilo - odvratio je Miller uz onaj svoj antipatični, sumnjičav osmijeh. - Znamda je voda ponekad toliko niska da konj lako odgaca na drugu obalu. Ali sad, va mustang ne bi mogao

preplivati ni do pola puta.

il

221

- Odmah ću vam pokazati - otpovrne Betty sijevajući očima. Uvukla je nogu u mamuzu i vinula se na svogOgnjenka.

- Ne, Betty, nemoj praviti gluposti! - viknu gospoda Zane. - ta te briga da li ti kakav tuđinac vjeruje iline? Eb, reci joj neka ne ide.

No, pukovnik se samo nasmije i ničim ne pokua zaustaviti djevojku. Uivao je u njezinom temperamentu.

- Zaustavite je! - izdere se Clarke.

- Betty, kamo će? - Wetzel će seući da uhvati uzde njezina konja. Ali je Betty bila hitra. Izbjegla je lovcai s podrugljivim smijehom okrenula konja i potjerala ga na obalu.

- Betty, stani! - poviče Wetzel za njom. Nije se ni osvrnula; jo samo čas i njezin će se vatreni malimustang odbiti od plićaka i zaplivati.

- Stani! Betty, vrati se, ili pucam u konja - zaurla Wetzel, ovaj put je u njegovom glasu bilo nekakvesmrtonosne odlučnosti. Napeo je kokot i podigao dugu puku.

Betty ga je čula, pa je navrat-nanos okrenula mustanga. Pogledala je u njega iznenađenim i zaprepatenimpogledom jer je znala da s Wetzelom nema ale.

- Sto mu gromova! - zapanji se i pukovnik, u čudu gledajući u lovčevo lice koje je sad bilo blijedo imrgodno.

Stigavi na obalu, Betty će prijekorno:

- ta ti je, Lew, valjda ne bi zbilja pucao u Ognjenka?

Svi su utjeli, napeto su ičekivali lovčev odgovor. Osjećali su prisustvo one čudnovate sile to navjećujeneobična zbivanja. Pukovnik i Jonathan znali su odmah, čim su pogledali u Wetzela, da se sprema netoneobično. Lice mu postalo sivo i hladno, usne je čvrsto stisnuo, oči rairio, u njima se caklio nekakavčudan sjaj.

- Kamo si krenula s konjem? - upita Wetzel.

- Htjela sam do one točke gdje je voda plitka - odvrati Betty.

- To sam i sam shvatio. Dobro, Betty, znaj da se u onom bunju, tamo gdje si se ti zaputila, kriju Indijanci ičekaju te.

S tim riječima Wetzel prebaci puku na rame i hitrim se korakom udalji.

- Oh, pa nije valjda! - uzvikne Betty. - Oh, to sam glupa!

- Povucimo se od obale, svi! - naloi pukovnik. Clarke priđe pukovniku i kročeći uz njega reče mu:

- Pukovniče, primijetio sam da Wetzel nekako naročito motri otok, bilo je to upadljivo s obzirom na općeveselje, pa sam i ja stao motriti. Opazio sam nekakvu crnu priliku kako je promakla za jedan bun. Priaosam Wetzelu i rekao mu, a on mi odvrati da su na otoku Indijanci.

- Pakla mu, ne znam ta da mislim - namrti se pukovnik. Najprije mi Wetzel iznosi neke svoje sumnje, pase pojavljuje Miller i izaziva Betty da pokua onakvu ludost, a onda otkrijemo da su tamo Indijanci! Sve tomoe biti slučajno, ali u svakom slučaju crno se pie.

Uto im priđe Miller.

- Pukovniče - reče on - ne mislite li da se Wetzel prevario? Ja sam jutros doao s one strane i nisam vidionigdje traga Indijancima. Mislim da je Wetzel izazvao nepotrebnu uzbunu.

- To to ste vi doli s one strane rijeke ne znači da tamo nema Indijanaca - otro odvrati pukovnik. - Zarmoda sumnjate u Wetzelov sud?

- Ja sam vidio Indijanca! - uzvikne Clarke i stane pred Millera gledajući ga uspaljenim očima. - Akotvrdite da nije tako, onda laete! tavie, ja pretpostavljam da vi znate mnogo vie o cijeloj ovoj stvari.Motrio sam vas. Vidio sam da ste nemirni i da od vremena do vremena gledate na rijeku. Moda bi bilobolje da objasnite pukovniku zato ste nagovarali njegovu sestru da pokua prijeći rijeku.

Miller zarei i iskesi zube, vie nalik tigru nego ljudskom biću, pa skoči na Clarkea. Lice mu pocrnjelozlobnom mrnjom,

segnuo je rukom i isukao nekakvu ubilačku noinu. Djeca kriknue i ene vrisnue uplaeno. Izvanrednomhitrinom izvjebanog boksača Alfred skoči u stranu i isprui desnu ruku. Pesnica mu tekim udarcem zgodiMillera u glavu, obori ga, no u luku odleti nekamo na tlo.

Sve se zbilo takvom brzinom da su svi stajali kao uzeti. Useljenici su nepomično gledali kako se Millerpolako pridie.

- Dajte mi no! - muklo je kriknuo. No je bio pao kraj nogu bojnika McCoUocha. On ga je brzo poklopiostopalom.

- Odmah ćemo ovo račistiti - zapovjednički će pukovnik. - Clarke, tekom ste se optubom nabacili. Imateli ju čime potkrijepiti?

Clarke je mirno stajao, podignute glave, bio je veoma blijed, ali su mu oči bile nalik plavkastu čeliku.

- Mislim da imam - reče. - Millera znam jo iz Fort Pitta, laov je i pijanica. Prijateljevao je s Indijancimai Britancima. Ono to je tamo radio sigurno je nastavio i ovdje. Sam Wet-zel mi je rekao neka pripazim nanjega. Nagovarao je Betty da prijeđe rijeku, a i ja i Wetzel vidjeli smo Indijance na otoku.

- Pukovniče, sve je to la - muklo će Miller. - Pokuava me obijediti. Mrzi me jer vaa sestra …

- Huljo! - vikne Clarke i zamahne na Millera. Pukovnik na vrijeme zgrabi ruku raabjenjela mladića.

- Dajte nam noeve, bilo kakvo oruje - sopćući će Clarke.

- Da, najbolje da se odmah obračunamo - dometne Miller. ! - Satnice Boggs, odvedi Clarkea u karaulu.Ne smije ti ni maknuti odanle, makar ga morao zatvoriti - naredi pukovnik. - Milleru, to se vas tiče, nemogu vas osuditi bez dokaza. Kad bih zasigurno znao da su na otoku Indijanci i da ste znali da su tamo,ostali biste bez glave i ne beknuvi. No, ovako, smatrat ću cijelu stvar sumnjivom i dat ću vam dvadeset ičetiri sata vremena da napustite utvrdu.

Useljenici se raziđu i podu svojim kućama. Svi su odobravali Clarkeu. Miller je svima postaoantipatičan. Njegova

sklonost piću, arogantno i drsko dranje postepeno su razorili simpatije koje je stvorio u prvo vrijemesvoga boravka u Fort Henrvju. Clarke je naprotiv svojom dobrodunoću i spremnoću da svakom pomogne,svojom ljubavlju prema djeci i smjelim istupima pridobio opće simpatije i potovanje.

- Jonathane, ovo mi se čini Girtvjevim maslom. Volio bih znati točno ta se zbiva - reče pukovnik kada ses braćom, Betty i Mveerah vratio u kuću. - Zamisli! Ne moemo se čak ni jedno popodne mirno zabavljati!Moram se naći s Lewi-som. Ne mogu se uzdati u Clarkeov sud jer je on očito ogorčen na Millera. Stranobi bilo da su se potukli. Ta su se dvojica već ranije zakvačila, a sve mi se čini da ovime nije zavrenanjihova svađa.

- Nadu li se opet… ali, kako će ih drati daleko jednog od drugog? - reče Silas. - Ukoliko Miller ne ubijeClarkea prije nego napusti utvrdu, sigurno će se skrivati u blizini, u umi, i čekati priliku da ga ustrijeli.

- Neće dok je Wetzel ovdje - odvrati pukovnik. - Betty, vidi li to je tvoje… - on započne, okrećući sesestri, ali zastane opazivi njezino blijedo i očajno lice, te ne zavri misao.

- Ne jadi se, Betts, nisi ti kriva - uze Isaac tjeiti sestru, njeno grleći njezinu uzdrhtalu priliku. - Javjerujem da Clarke ne grijei kad tvrdi da je Miller znao za Indijance na otoku. Meni se čini da je sve tosmiljeno da bi se tebe odvelo. Ne strahuj za Alfreda. On je u stanju da se sam čuva, to nam je dosadpokazao sasvim lijepo i jasno.

Sat kasnije, Clarke je upravo bio večerao, pa je zapalio svoju lulu i sjeo kraj prozora. Bijes mu se ponetostiao, pa je sad kritički razmiljao o svom postupku. Nisko je spao, da se potuče s čovjekom koji nije punobolji od drumskog razbojnika. Ipak, s nekakvim se mrkim zadovoljstvom sjeti udarca kojim ga je sruio.Sjetio se i kako je zatraio no, pa da se njih dvojica potuku na ivot i smrt. Najbolje bi bilo da se tamo, nalicu mjesta, okončala i rijeila kavga među njima

dvojicom. Jer, zna on Millerovu opaku ćud, zna da je Miller ubio već vie bijelih ljudi i da taj nećeprezati ni od kakvih sredstava. Pa, pomisli, vrlo vano! On se zbog toga neće nervirati. Ovako ili onako,nije ga puno briga. Doma nema, a bez ljubljene ene ne moe ga ni stvoriti. Napokon, on je samo vojniknajamnik, zavisi od milosti sudbine, tjerat će svojim putem, pa kud puklo da puklo.

Misli mu prekine tihi korak na stepenicama za kojim se začu kucanje na vratima.

- Izvolite - on viknu.

Vrata se otvorie, u sobu ude Wetzel. Lovac uze jednu stolicu, prinese ju k prozoru, sjedne i prebaci puku

preko koljena.

- Doao sam ti neto reći.

- Spreman sam i da sluam i da govorim, samo reci - odvrati Alfred.

- U prvom redu, Miller je i te kako zasluio onaj tvoj udarac. Ne bio ja tko sam, ako se on i Girty nisudogovorili da onim trikom namame Betty u klopku. No, zasad mu nita ne moemo dokazati. Ja sam uvjerenda je znao za crvenokoce. ta moe, na temelju samo mojih zaključaka ne mogu ubiti jednog bijelca. Moramto pouzdano utvrditi. A tebi kaem da se dobro čuva najgoreg gada na rijeci.

- Toga sam svjestan - odgovori Alfred. - Znam ga jo iz Fort Pitta. to bi ti htio da poduzmem?

- Izbjegavaj ga dok ne ode.

- Pa nisam kukavica!

- Ne, to nije kukavičluk. On će te ustrijeliti iz potaje, skriven iza kakvog stabla ili brvnare.

- Mnogo ti hvala na prijateljskom savjetu, ali neka mi glava i bude u torbi, ipak se neću zatvarati u sobu.Alfred se pomalo čudio lovčevoj revnosti.

- Ti voli Betty, je li tako?

776

Wetzel je uputio pitanje na svoj način neposredno, i ono je zaprepastilo Alfreda. Nije se mogao ljutiti, anije znao ta će odgovoriti. Lovac nastavi:

- Ne mora mi odgovoriti, jer to i sam znam. A znam da i ona tebe voli. Eto, zato traim da se čuva Millera.

- Čovječje, poludio si! - gorko se nasmije Alfred. - Mari ona za mene kao za lanjski snijeg.

- Mladiću, tu grijei. Prelako plane, a takva je i Betty. Oboje se volite i zbog toga ste nesretni. Naravno, tine poznaje Betty, a ona tebe krivo procjenjuje.

- Wetzele, pobogu, ako ti je to poznato, reci mi! Da li ju volim? Nema te riječi kojom bih ti mogaoodgovoriti! Toliko ju volim da bih maločas poginuo u blaenstvu od Millerove ruke samo da padnem krajnjezinih nogu i umrem braneći ju. Tvoje me riječi uzbuđuju. Kakvo pravo ima da mi tako to govori?Otkud zna?

Lovac se prigne unaprijed i poloi ruku Alfredu na rame. Njegovo je blijedo lice bilo ozareno onimuzvienim svjetlom koje se javlja na čovjeku plemenitog duha u času kad odaje tajnu čuvanu cijelog ivotaili kad rtvuje ono to mu je najdrae. Njegova su se iroka prsa burno nadimala, dubok mu je glas zadrhtao:

- Sluaj. Nisam čovjek od puno riječi, a inače je teko tako neto reći. Betty te voli, znaj. Ja sam ju nosio narukama kad je bila malena beba. Pravio sam joj igračke i igrao se s njom kad je bila djevojčica.Poznajem ju u duu, do tančina. Nju mogu čitati kao to čitam s mahovine, s lića i s luba u umi. Cijeli sam juivot volio. Eto, zato znam da ona voli tebe. Ja to osjećam. Njezina je sreća meni jedina briga na ovom

svijetu. I zato sam ti prijatelj.

U tiini to je pratila njegove riječi, lovac tiho ustade i izađe.

Betty se trgne iza sna. U hipu se rasanila. Kroz kronju javora ispred prozora sipila je mjesečina i bacalafantastičme sjene na zid. Mirno leeći, Betty je promatrala sjene nalik

Ś797

likovima iz bajki i pozorno oslukivala. ta ju je probudilo? Noć je bila tiha. Jedan je pijetao najavljivaoskoru zoru. Sačekala je hoće li čuti Tigeov lave ispod njezina prozora, ili Samov glas, ili tapkanje i batkonjskih kopita u staji - bilo kakav znak koji je redovito prekidao njezin san u rane sate. Ali, nikakvebuke, nikakva zvuka. Odjednom začu nekakav lagahan tropot u drugom uglu. Bio je to zvuk kamičaka topadaju, odskakuju i kotrljaju se po podu. tropot se ponovi. Netko je bacao kamičke kroz prozor. Sila je skreveta, pritrčala prozoru i nagnula se van. Mjesec se sputao iza humka, ali je Betty mogla jasno razaznatipredmete. Spazila je nekakvu tamnu priliku gdje čuči kraj ograde.

- Tko je to? - upitala je pomalo uplaeno, ali jo vie radoznalo.

- S, to sam ja, Miller - začula je priguen odgovor.

Prilika se uspravila. Kad je zakoračila blie njezinu prozoru, Betty prepozna tamno Millerovo lice. U rucije stezao puku, a preko ramena je prebacio zaveljaj.

- Odlazite, ili ću dozvati brata. Neću vas sluati - reče Betty i pokrenu se da napusti prozor.

- S, ne tako glasno - brzo i muklo će Miller. - Bolje će vam biti da me posluate. Odlazim preko granice,Girtvju. On će dovesti Indijance i Britance, spalit će naselje. Ako pođete sa mnom, spasit ću ivot vaojbraći. Ja sam pomogao Girtvju i on će mi učiniti tu uslugu. Nećete li poći sa mnom, zarobit će vas, paćete gledati kako vam svu rodbinu i prijatelje skalpiraju i pale na lomači. Brzo, odgovorite!

- Izdajnice, nikad! Nakazo! Radije ću gorjeti na lomači nego da makar samo korak napravim s vama! -uzvikne Betty.

- Onda upamtite da ste se zamjerili čovjeku spremnom na sve. Ukoliko izbjegnete masakru, na koljenimaćete me preklinjati. Naselje je osuđeno na propast. A sad, samo izvolite svom vatrenom draganu. Sad seohladio. Ha-ha-ha!

Đavolski se smijući Miller preskoči ogradu i nestade u tami.

Prestravljena, uasnuta, Betty klone na pod. Jezom se stresla od paklenske zlobe u Millerovim riječima.Kako se mogla toliko prevariti u njemu? U dosluhu s Girtvjem! U srcu je divljak, renegat. Ponavljala je usebi njegove riječi.

“Izvolite svom vatrenom draganu. Sad se ohladio”, apne Betty. “ta je htio reći?”

Uto joj sinu: Miller je umorio Clarkea! Bolno se stresla, kao da joj se no zario u slabine, a ukočeni jojudovi odmah ivnue. Pojuri u hodnik i zalupa na bratova vrata.

- Eb! Eb! Dii se! Brzo, zaboga! - kriknu. Začuje se prigueni uzvik, brzi enski glas, teak bat koraka. Vratase otvore.

- ta je, Betts, ta se desilo? - ustro ću pukovnik. Istog se časa otvore druga vrata na kraju hodnika i izađeIsaac.

- Eb, Betty, čujem neke glasove i vani i u kući. ta se događa?

- Oh, Isaac, Eb! Dogodilo se neto strano! - bez daha viknu Betty.

- Stani, smiri se - mirno će pukovnik. Jednom je rukom zagrlio Betty i privukao ju u sobu. - Isaac, donesipuke. Hajde, Betty, vrijeme je dragocjeno. Reci mi, ali brzo i kratko.

- Probudila sam se jer sam čula kako mi kamenčići padaju u sobu. Otrčala sam k prozoru i spazila jednogčovjeka kraj ograde. Priao je prozoru, prepoznala sam Millera. Rekao mi je da ide k Girtvju. Ako ću japoći s njim, on će spasiti ivote sve moje rodbine. Ako pak neću, svi će biti unakaeni, ivi spaljeni, a meneće odvesti u ropstvo. Rekla sam mu da bih radije umrla nego to bih ila s njim. Onda mi je kazao kako smosvi osuđeni na propast, i da je moj vatreni dragan sada hladan. Nasmijao se jezivim smijehom od kojegmi se koa najeila i otrčao put rijeke. Oh! On je ubio Clarkea!

229

- Pakla mu! Kakav zlikovac! - uzvikne pukovnik i stade se urno oblačiti. - Betts, imala si puku kod sebe,zato ga nisi ubila? Oh, zato nisam ozbiljnije uzeo Wetzelov savjet?

- Valjalo je jučer pustiti Clarkea neka ga ubije - reče Isaac. - Sigurno je kao na dlanu da će ovamodovesti Girtvja s cijelom bandom razularenih đavola. Sto da radimo?

- Poslat ću za njim Wetzela i taj će mu brzo smrsiti konce - odvrati pukovnik.

- Molim vas… pođite… vidite… nađite… Clarkea…

- Da, Betty, odmah idem. No, ne kloni djevojko, budi spremna na sve. Lako moguće da je Miller doistaubio Alfreda, a jo će i do gorega doći.

- I ja ću za tobom, Eb, samo da kaem Mveerah. Nasmrt je uplaena - reče Isaac.

- Dobro, samo pouri - odgovori pukovnik i zgrabi puku. Ne gubeći vie ni časka, on trkom izađe iz sobe,uz put

kopčajući svoju lovačku koulju.

Prvi se prosvit zore stao uvlačiti kroz prozor. U njegovu hladnu sivilu kojim je najavljivao rađanje novogdana, nije bilo radosti. ta li će sunce na ishodu donijeti? Moda će zracima svojim obasjati dugi redobojenih Indijanaca. A svje povjetarac s rijeke moda će donijeti njihovu otegnutu bojnu vrisku.

Nije bilo čudno to su Noah i njegov brat, probuđeni glasom svoga oca, sad sjedili u svom krevetiću iogledavali se uplaeno. Nije bilo čudno to je lice gospođe Zane izgubilo boju. Koliko je puta gledala kakojoj mu grabi puku i trkom odlazi van u susret pogibelji!

- Bessie - reče Betty - ako je Clarke mrtav, ja ga neću dugo nadivjeti. Svemu sam ja kriva.

- Glupost! Čula si Eba kad je rekao da su se Miller i Clarke već i ranije svađali. Mrzili su se jo prijenego to su tebe vidjeli. ,;,

230

Neka se vrata zalupie, brzi koraci zatabae uza stepenice, u sobu banu Isaac. Smrtno blijeda Betty rukamaje pritis-kala grudi i gledala Isaaca očima u kojima je lealo pitanje to ga njezina usta nisu mogla izustiti.

- Betty, Alfred je teko ranjen, ali glavno da je iv. Zasad ti vie ne znam reći. Bessie, uzmi iglu, svilenikonac, zavoje, sve to ti treba za duboku ranu od noa. Pouri!

Zgrčeno se Bettvno lice ozari kao da je kakvo toplo svjetlo palo na nju, usne joj se pomakoe, uz jecajradosti ona otrči u svoju sobu.

Dva sata kasnije, dok je Annie doručkom sluila Betty i Mveerah, pukovnik uđe u blagovaonicu. Njegovose smrknuto lice malko razvedri.

- Čovjek se mora pomiriti sa svim to ga snađe - reče. -Betty, gadan je zločin počinjen. Kad sam uao uClarkeovu sobu, naao sam ga gdje lei na krevetu, iz njega viri drak noa. Kako sada stvari stoje, sumnjamda ćemo ga izvući.

Blijedih usana Betty apnu: - Mogu li ga posjetiti?

- Ako dođe do najgoreg, odvest ću te k njemu. No, sad ne bi valjalo da ide, sigurno bi se uzrujao. Jouvijek ima nade.

- Jesu li se tukli, ili ga je Miller izbo u snu?

- Miller je uao k njemu kroz prozor i izbo ga u mraku. Sreo sam Wetzela, pa sam mu rekao neka pođeMillerovim tragom i provjeri ima li istine u njegovoj prijetnji Girtvjem i Indijancima. Sam je maločasnaao Tigea čvrsto svezana u jednom uglu kraj ograde iza staje. Sada je jasno kako se Miller uspioprimaći kući neopaen. Zna da mu nikad nije uspjelo sprijateljiti se s Tigeom. Jadan pas, tako je biosvezan da nije mogao ni maknuti ni zalajati. Oh, Miller je lukav kao Indijanac! Sve je on to unaprijeddobro smislio. Imao je on vie strijela u svom tobolcu, ali mislim da je sad ispucao posljednju.

231

- Dosad mora da je odmakao, bit će siguran od gonjenja

- reče Betty.

- Zasad, da - odvrati pukovnik. - Ali dok Jonathan i Wetzel ive, ne bih dao ni prebijenu paru za njegovukou. Čujem nečije glasove. Poslao sam po Jacka i bojnika.

Pukovnik irom otvori vrata. Nadolazili su Wetzel, bojnik McColloch, Jonathan i Silas. Svi su bilinaoruani do zuba. Wetzel je bio opremljen za dug put. Noge je umotao dvostrukim uvijačima, uzeo je inaprtnjaču od jelenje koe.

- Bojniče, ti i Jonathan pazite na rijeku - reče pukovnik.

- Silas, ti pođi u izviđanje do uća ute rijeke. Moramo se spremiti za opsadu. Mogla bi trajati dvadeset ičetiri sata ili deset dana. U međuvremenu, ja ću pripremiti utvrdu za obranu. Lewis, ti si već dobio nalog.Ima li to predloiti?

- Uzet ću psa. Utedjet će mi vrijeme. Drat ću se Millerova traga, pa ću tako pronaći gdje je Girty sasvojim snagama. Cijelo sam vrijeme sumnjao da Miller radi za Girtvja, siguran sam da će me Millerovtrag dovesti do Girtvja i njegovih crvenokoaca. Ako se vratim noću, oglasit ću se kao buljina tri putabrzo, neka bojnik i Jack znaju da to ja prelazim rijeku.

- U redu, Lewis, nestrpljivo ćemo te čekati - prihvati pukovnik.

- Betty, odlazim, pa bih ti htio neto reći - reče Wetzel djevojci koja se uto pojavila na vratima. - Ispratime do kraja staze.

- Zao mi je to mora ići. Pazi Tigea, on je sav oduevljen

- reče Betty hodajući kraj Wetzela, dok je pas otrčao naprijed.

- Betty, htio sam ti reći da se ne miče od kuće jer je onaj Miller tebi spremao zamku, a Indijanci su sadiskopali ratnu sjekiru. Nema jahanja, već sjedi kod kuće.

- Vjeruj mi da vie nikad neću ponoviti onakvu glupost kakvu sam htjela učiniti jučer. Lekcija mi jekoristila, i ja sam poneto naučila. Oh, Lew, koliko sam ti zahvalna to si me spasio. Kad će se vratiti?

232

- Moda se vie nikad neću vratiti, Betty.

- Oh, ne govori tako. Znam da će sve te priče o Indijancima ostati puste priče, kao dosad, i ti će se vratitii sve će opet biti lijepo i dobro.

- Volio bih da ispadne kako ti kae, Betty, ali se nikad ne zna, nikad se ne zna.

- Ide izvidjeti da li se Indijanci spremaju da opkole utvrdu?

- Da, upravo to. A ako putem naiđem na Millera, izručit ću mu Bettvn pozdrav.

Na ove riječi pune prijetnje Betty se strese. Davno jednom, u jednom času nestaluka, Betty je urezalasvoje ime na lovčevoj puci. Od toga dana Wetzel je svoje smrtonosno oruje nazivao njezinim imenom.

- Da ide samo zato da mene osveti, ne bih te pustila. Ne boj se, onaj će zlikovac jednog dana ionakodobiti po zasluzi.

- Betty, teko će on meni izmaći, a izmakne li, čeka ga Jonathan. Jutros, kad smo poli Millerovim tragomdo rijeke, Jonathan je samo upro prstom na onu stranu i upitao: “Ja ili ti?”, a ja sam odgovorio: “Ja”.Time je sve rijeeno.

- Hoće li Clarke preivjeti? - reče Betty izmijenjenim glasom. To joj je pitanje neprestano i iznad svegalebdjelo u mislima.

- Nadam se i elim. On je tvrd momak, a rana nije ba tako strana. Izgubio je mnogo krvi, zato to je jakoslab. Ako ozdravi, htjet će ti neto reći.

- A ta to, Lew? - brzo upita Betty.

- Sinoć smo se on i ja nadugačko porazgovarali i…

- Nisi valjda iao k njemu i pripovjedao o meni? - prijekorno će Betty.

Bili su stigli na kraj staze. Wetzel stade i spusti kundak puke na tlo. Tige pogleda i zamahne repom.

- Da - progovori lovac - o tebi smo razgovarali.

- Oh, Lewis! Pa ta… ta si rekao? - izmuca Betty.

- Misli da nisam smio govoriti o tebi? - Ne vidim zato bi morao. Dakako, ti si mi najbolji prijatelj, ali…nekako ne pristoji da govori o meni.

- Ovaj put se ne slaemo. Znao sam to on osjeća, pa sam mu rekao. Znao sam i to ti osjeća, i to sam murekao. A znam to ja osjećam, pa sam mu i to rekao.

- Sto ti osjeća?! - apne Betty.

- Jest, to ja osjećam. Na to imam neko pravo, je li tako, budući da je poradi tvoje sreće.

- to ti osjeća? - tiho ponovi Betty.

Sad je počela shvaćati da uopće nije poznavala ovog čovjeka. Pogledala je u njega. Oči su mu bilezamagljene nekakvom neizrecivom tugom,

- Oh, ne! Ne, ne! Lewis, reci da nije tako! - uzviknula je ojađeno. Odjednom joj je bremen postao preteak.Stala je kriti svoje malene ruke. Bratov ljubazan savjet, Bessiene opomene i riječi bake Watkins stutie sena nju. Sad je shvatila da su znali ta govore - Wetzel nju voli. Iznenada joj se zastor ispred očijurazgrnuo, spazila je pravu prirodu ovog čovjeka koji stoji pred njom. Sve se sad hrpimice stiskalo unjezinu duhu - sjećala se one tisuću i jedine sitnice to ih je za nju učinio, kako ju je učio jednostavnostimaivota, koliko je bio paljiv, vjeran, kako je oprezno bdio nad njom -sve su to bili dugovi koje ona nećenikad platiti. Jer, to sad moe dati ovom čovjeku kome duguje i vie od ivota? Nita. Prekasno je. Svojomljubavlju mogla ga je obratiti, mogla je okončati njegova samotnička lutanja, mogla je od njega stvoritidobra i sretna čovjeka.

- Da, Betty, doao je čas da ti to kaem: oduvijek te volim - reče on tiho.

Pokrila je lice rukama i zajecala. Wetzel ju prigrli i privuče k sebi, crna joj je glava počinula na njegovuramenu. Tako su čas stajali.

- Nemoj plakati, mala moja - reče joj njeno. - Nemoj tugovati zbog mene. Moja je ljubav prema tebi bila

jedino

234

dobro u meni. Bio sam sretan to te mogu voljeti. Na mene ne smisli. Vidim tebe i Alfreda u sretnomdomu, okruene radosnom djecom. Bit će tu i jedan odvaan dječak koji će dobiti ime po meni, a kad jabudem dolazio, ako budem iv, pripovijedat ću mu priče, učit ću ga tajnama ume, gađanju i svemu to dobropoznajem.

- Oh, jadna li sam i bijedna! Zar sam mogla biti toliko… toliko slijepa. Jo sam i izazivala… a moglo je…moglo je biti… oh, sad je prekasno - grcala je Betty.

- Da, znam, i tako je bolje. Ovaj čovjek to ga voli pravi je mukarac. Obrazovan je i dobro odgojen. Umene ničega nema osim snage i hitra oka. A to će sluiti tebi i Alfredu kad god budete u opasnosti. Sadidem. Ostani tu dok me ne izgubi iz vida.

- Poljubi me za rastanak - apne Betty.

Lovac prigne glavu i poljubi ju u čelo. Zatim se okrene i brzim korakom pođe uza strminu prema zapadu.Kad je stigao do lovorova bunja na samoj ivici ume osvrnuo se. Spazio je vitku, sivu priliku to jenepomično stajala na uskoj stazi. Mahnuo je rukom, pa se okrenuo i uronio u umu. I pas se osvrnuo,podigao glavu, noćnom tiinom odjeknu njegovo dugo, alostivo zavijanje. Zatim i on nestade.

Milju zapadno od naselja, Wetzel izađe iz ume i stade silaziti strmom padinom prema rijeci. Stigavi kvodi, uzeo se spremati za prelaz na suprotnu obalu. Skinuo je sa sebe odjeću, prostro ju na tlo, u sredinipoloio ranac, pa je sve to čvrsto svezao u malen zaveljaj koji je zakačio za puku. Potom, steući pukuiznad samog kokota, zagacao je u vodu do pojasa, pa je vjeto bućnuo na leda diući puku i naslanjajući jukundakom na prsa. Desna mu je ruka bila slobodna. Snanim leđnim zamasima brzo je preplivao rijekukoja je na tom mjestu bila uska i duboka. Malo kasnije je u suhoj odjeći nastavio put. … ,

235

Nalazio se sada dvije milje nie od otoka gdje su se jučer skrivali Indijanci i gdje je jutros Miller preaorijeku. Miller svakako očekuje da će ga goniti, pa će se koristiti svim svojim lukavstvom i poznavanjemume da zavara gonitelje ili ih navede u kakvu smrtnu zamku. On se svakako pridruio Indijancima koji supo svoj prilici čekali ba na njega, ili na kakav njegov signal, te će se njima koristiti da postavi zasjedu naputu.

Wetzel odluči da se udalji od rijeke daleko prema zapadu i da tamo negdje nade Millerov trag. Time jepuno riskirao jer se moglo dogoditi da vie ne nabae na pijunove tragove. No, nije gubio ni trena. Odabraopravac je. Najvećom mogućom brzinom, to je kod njega značilo hodati samo tamo gdje je trk nemoguć,zaputio se prema sjeverozapadu. Ako nije pogrijeio u ocjeni pravca kojim je Miller morao krenuti, trebaobi na njegov trag naići kojih desetak milja od Ohija. Međutim, tek to je prevalio otprilike milju umom,kadli pas visoko podie nos i stade reati. Wetzel uspori korak i uzme polagano i oprezno napredovati,vireći i zirkaju-ći niz zelene umske staze. Neto dalje Tige opet zareza i stade njuiti po tlu. Naao jenekakav trag. Ispitujući tlo, Wet-zel otkri tragove mokasina. Dva su Indijanca jutros prola ovuda. Zaputilisu se k sjeverozapadu, ravno prema logoru Wingenunda, Wetzel je cijeli dan pratio taj trag i na sat predsumrak začu prasak puke. Čas kasnije iz gustia Wetzelu zdesna s bukom i praskom izbije srna, preskoči

jedan potočić i nestane.

Jedno je stablo guste kronje bilo olujom ičupano i prebačeno preko potoka. Wetzel upuza među njegovogranje, pas pode za njim i legnu kraj njega. Prije nego će pasti mrak Wetzel zapazi da se bistra vodapotoka zamutila; znači negdje uz potok Indijanci su zagazili u vodu. Vjerojatno su ubili kakvog jelena isada sebi spremaju večeru. Ś.

Sati su odmicali. Sumrak se pretoči u noć. Zvijezde se stadoe paliti jedna za drugom, zatim za umovitimbreuljkom na zapadu izbije mjesečev srp. Lovac je cijelo vrijeme nepomično leao. Oko pola noći on netoapnu psu, ispuza iz svog zaklona i stane se nečujno uljati uz potok. Daleko naprijed, u dubini umske tamepalucalo je mirkavo svjetlo logorske vatre. Pola sata trebalo je Wetzelu da se primakne na stotinu jardiod te vatre. Potom se spusti četvoronoke i bočno stade za jedno drvo na vrhu glavice koja se ispriječilaispred onog logora.

S tog je uzvienja Wetzel spazio čistinu okruenu borjem i jelama. Usred proplanka ivo je gorjela vatra.Dva su Indijanca čvrsto spavala, umotana svojim gunjevima. Wetzel akom pritisne psa neka miruje, odloipuku, izvuče tomahavk i stade se polako, palac po palac, potrbuke primicati zaspalim crvenokocima.Visoka je paprat podrhtavala putem kojim je lovac prolazio, ali ni najmanjeg uma nije bilo, niti jegrančica krenula niti je list unuo. Noćni je vjetar tiho uzdisao u kronjama borova, s gorućih je klada dizaopraskave varnice, crvenim je arom jario eravicu, nehajno brisao preko zaspalih Indijanaca, ali ih nijemogao upozoriti da se drugi vjetar, zvan Vjetar Smrti, nalazi tu blizu.

Minulo je četvrt sata. Sve se blie, polagano ali pouzdano dovlačio lovac. Zadivljujućim strpljenjem isamosavlađivanjem primicao se taj hladnokrvni osvetnik svojim rtvama. Svaki bi drugi neprijateljIndijanaca zaizvjesno opalio iz puke i nasrnuo noem ili tomahavkom. Ali ne i Wetzel! Poput zmije puzaoje sve blie svom plijenu. Ispruio je jednu ruku predae, naslonio se njom na tlo, isprva lagano, potomčvrće, pa kad se uvjerio da ima dobar oslonac privukao je tijelo naprijed za svu duinu ruke. Najzad jenjegova tamna prilika ustala i stala iznad besvjesnih Indijanaca, kao kakav izvrilac kobi. Na odsjajuplamena tomahavk bijesnu jednom, drugi

put, a Indijanci bez glaska samo se grčevito stresoe i opru-ie tijelo, iz prirodnoga sna uskočie u vječit sansmrti.

Wetzel pouri s proplanka, zanemarujući da po svom običaju Indijancima skine skalpove. Uočio je da suto bili Shawnee, a on je očekivao da budu Delaware. Znao je da Millerovi crveni prijatelji pripadajuovom drugom plemenu. Prisustvo Shawneeja u takvoj blizini naselja potvrdi mu sumnju da se spremazajednička akcija indijanskih plemena protiv bijelaca. Ne bi se iznenadio da uma njima vrvi. Ostatak jenoći proveo tijesno priljubljen uz jedno deblo s psom koji se bio skvrčio uz njega.

Ujutro je Wetzel naletio na trag jednog bijelca i est Indijanaca. Tim je tragom iao cijelog dana i polovinunoći, pa je zastao da otpočine. U podne sutranjeg dana spazio je stijenu s koje je Jonathan gledao mučenjepukovnika Crawforda. Sada je Wetzel izvrio svoj omiljeni manevar, zaobiao je logor u irokom krugu temu se privukao sa suprotne strane.

S vrha strmine gledao je ravno u selo Delavvara. Dolina je vrvjela Indijancima zaposlenim poputdabrova; neki su se bavili oko oruja, neki su se bojili, drugi plesali ratni ples. Za leda mustanga bili susvezani zaveljaji. Na sve strane uurbanost i mete ratnih priprema. Ples i pjesma potrajae do duboko unoć.

U praskozorje Wetzel je opet bio na svojoj promatračnici. Tek to se sunce diglo, odjekne duga vriska pokojoj je zaključio da to stie nekakva vana druina. Pogodio je. Usred prodorne vriske i dernjave uWingenundov logor ujaha Simon Girty na čelu vojske od stotinu ratnika Shawnee i dvije stotineBritanaca, takozvanih “rangera”, iz Detroita. Opazivi britanske crvene uniforme i bajunete, Wetzel selecne. Zajedno s Lulaevim i Wingenundovitm ratnicima, na utvrdu će krenuti vie od est stotina ljudi!Lovac se stao tresti nemoćnim bijesom gledajući kako disciplinirano nastupaju

rangeri i ponosno se dre indijanski ratnici. Miller je rekao istinu. Fort Henry osuđen je na propast.

“Tige, jedan od onih uobraenih purana neće ugledati Ohio” - reče on psu.

urno je skinuo s vrata kesu koju mu je Betty dala, iz nje istrese jednu kuglu i vrkom noa u mekano olovoduboko usiječe jedno W Potom je kroz kuglu provrtio rupu, iz kese izvukao uzicu, provukao je kroz kuglui zagrizao u olovo. Uzicu je privezao psu oko vrata i pokazujući mu prema zapadu reče: “Kući.”

Pametna ivotinja savreno ga je shvatila. Duna je tu poruku odnijeti kući. Njezine bistre smeđe oči kao dasu govorile: “Uzdaj se u mene.” Pas zamahne repom, lizne lovčevu ruku, poskoči i nestane u umi. Wetzelubi odmah lake pri srcu. Znao je da pas neće ni pod koju cijenu stati i da ima daleko vie ansi i od njegasamog da sretno stigne do utvrde.

Sad se okrenuo prema indijanskom logoru, oko mu se tmurno caklilo. S ovog mjesta neće se maknuti prijenego to svojim olovnim vjesnikom ne zgodi nečije srce. Ogledajući se unaokolo najzad odabere put kojimće se primaći logoru koliko mu treba da nekoga pogodi. Pomno je proučavao tlo, stabla, stijene, grmlje,travu - sve to mu je moglo pomoći da se ukloni otrom pogledu indijanskih izviđača. Čim je odredio sebipravac, krenuo je na opasan poduhvat. Stao se sputati i sat kasnije naao se podno strmine. Ispruio se ipribio uz tlo, opet je stao puzati kao zmija. Put ga je vodio preko nekakve barutine gdje je gusto izraslatrava i korov. Tu mu je bilo lake iako je morao gmizati kroz blato, mulj i baru. S panjeva su mu seuurbano sklanjale abe i kornjače to su se do maločas blaeno sunčale. Guteri su mirkali u njega. Jedan jebarski kos pred njim prestraeno prhnuo iz svoga gnijezda u travi i plačljivo cičući stao oblijetati nadbarom. Bijeg ptice zabrinu Wetzela. Upravo će takve sitnice privući pozornost indijanskog izvidnika. No,ponadao se da

će u onom grozničavom ratnom uzbuđenju takve stvari izmaći pozornosti. Napokon je stigao na krajbarutine. Pred njim se pruala njiva na čijem se drugom rubu nalazio lovorov bun to ga je sebi odredio zacilj jo s vrha strmine. Na njivi je kukuruz bio već otprilike pet stopa visok. Wetzel se sretno provukao dokraja, iza lovorova buna je legao i nekoliko minuta ostao nepomičan. U trku to mu uskoro predstoji, kadće se zaletjeti u umu, trebat će mu sva snaga pluća i nogu. Pogledao je udesno, da ocijeni daljinu do ume.Nema vie od stotinu stopa. S te je strane siguran. Čim se jednom nađe u tmini među onim stablima, nekaga goni cijela furda Delawara. Pregledao je puku, provjerio barut, pomno namjestio kremen, potom tihoustao.

Otrim je okom zirnuo lijevo i desno i uhvatio svaki detalj u logoru. Nalazio se gotovo u samom selu.Kojih dvadesetak stopa od njegova skrovita dizao se jedan ator. Mogao bi se kamenom nabaciti posredena, ratnika i poglavica. Indijanci su se najvećim dijelom nalazili usred logora. Britanci su se postrojilineto dalje. I Indijanci i britanski vojnici naslonili su se na svoje puke i čekali. Odjednom se Wetzelprene, srce mu poskoči. Ispod jednog javora, oko stotinu i pedeset jardi od njega, četiri su čovjeka ivoraspravljala. Jedan je bio Indijanac, Wetzel prepozna ponosnu, uspravnu priliku, mrko, tvrdo lice, duguratnu perjanicu. Ta se perjanica mogla naći samo na jednoj glavi - na glavi poglavice Wingenunda, prve

glaveine Delavvara. Kraj njega je stajao jedan britanski časnik, s epoletama i earpom. S njima su bili jorenegat Simon Girty i izdajica Miller.

Lovac klekne. Znoj ga ćurkom oblije. Silni je lovac zadrhtao, ali od poudne revnosti. Zar se na dometuovog nepogreivog oruja ne nalazi sam Girty, bijeli divljak, smrtni otrov jadnim useljenicima? Zar tamosasvim izloen ne stoji glavom uasni poglavica koji je njega, Wetzela, jednom iz-bičevao i izmučio, koji jeCrawforda spalio ivog? Časak se

940

Wetzel sladio đavolskim zadovoljstvom. Njeno je pomilovao dugu cijev svoje puke. U tom je času vienego ikad uivao u svojoj moći u moći da na daljini gdje su sada oni ljudi stajali zgodi i vjevericu zrnomu samo oko. Ali lovac se samo kratak časak nauio toga čuvstva. I predobro je znao to znače dragocjenovrijeme i prilika.

Opet je ustao i zirnuo iz sjene lovorova lića. Nato se prema njemu okrene tamno Millerovo lice. Cijelomlovčevom prilikom prođe drhtaj nalik onom kojim se tigar strese kad će skočiti. U ludoj radosti to se naaona pukomet od svog velikog neprijatelja Indijanca, zaboravio je čovjeka čijim je tragom iao dva dana.Zaboravio je Millera. Moe ispaliti samo jedan metak a Betty treba osvetiti. Zakripao je zubima.Poglavica Delawara siguran je kao da se nalazi tisuću milja daleko. Uzalud se Wetzelu pruila prilika nakoju je vrebao godinama, uzalud se pred njim ukazao cilj to mu umalo ne posta ivotnim. Lovac se nađe ustranom iskuenju.

Podie puku blijedog lica, njegovo crno oko, to se osvetnički caklilo, klizne du cijevi. Muica na prednjemnianu padne najprije na britanskog časnika, potom se ukrsti na irokim Girtvjevim grudima. Nevoljko sepomakne i potrai Wingenundovo srce gdje se na tren zadri. Napokon počine na mrkom Millerovu licu.

ťZa BettyŤ, promrsi lovac stisnutih zuba i pritisne otponac.

Za ljutim praskom oglasi se tisuću jeka. U času kad je pucanj proparao tiinu, Miller je neto govorio igestikulirao. Ruke mu mrtvo padoe, tren je stajao, glava mu polako klonu, tijelo mu se zanese, potom sesrui kao klada, licem udari u ljunak. Vie se ni ne pomače. Bio je mrtav jo prije nego je pao na tlo.

Grobni je muk popratio ovaj kobni kraj. Wingenund, Indijanac okrutan i nesmiljen, ali nikad nevjeran,samo pokaza na krvavu rupicu posred Millerova čela i svečano klimne glavom. Zaprepateni su Indijancistajali kao skamenjeni.

941

Čas kasnije, s uasnom se vriskom ratnici sruče prema njivi. Pretraie lovorovo grmlje. No, pronađoe samootiske mokasina na pijesku i pramen bijelog dima to se razilazio na ljetnom povjetarcu.

242

GLAVA 12

ivot je Alfredu Clarku doslovce visio o koncu. Dodue, Millerov no, premda je stvorio duboku i opasnuranu, nije povrijedio nijedan ivotni organ, ali je Alfredovo stanje bilo kritično uslijed velikog gubitkakrvi. Zapravo, ne bi doivio niti drugi dan da nije bilo njegove izvanredne vitalnosti. Kad je pukovnikova

ena kojoj je bio povjeren delikatan zadatak da ga previja, uočila pravac kojim se no zarinuo, samo jeodmahnula glavom. Detaljnijim ispitivanjem rane utvrdila je, međutim, da je otrica skliznula s jednogrebra i tako za dlaku promaila pluća. Ranu je isprala, saila i previla i poduzela sve moguće mjere kako biranjenika spriječila da u bunilu strgne zavoj. Kad god se vraćala od mladića gospoda Zane je na vratimasvoje kuće sretala Betty koja bi ju tu čekala. Za tih dana napetog ičekivanja djevojka je izgubila svojuprirodnu boju, na njezinu se blijedom licu očitavale posljedice besanih noći.

- Betty, da li bi otila u utvrdu i sat-dva smijenila gospodu Martin? - reče jednog dana gospođa Zane popovratku kući. Vidjelo se da ju je svladao umor. - Obje smo strano iscrpljene, a Nell Metzar nije mogladoći, Clark je u nesvijesti, neće ni znati da si ti kraj njega.

Betty pouri do brvnare satnika Boggsa, kraj karaule gdje je leao Alfred, te uzburkanog srca, sva strepećiusprkos odluci da se hrabro i odvano dri, lako kucne na vrata.

- Ah, to si ti, Betty, ba mi je drago - reče malena ena koja joj otvori vrata. - Samo izvoli, uđi. Jadnik, sadspava, to mu je prvi pravi san. Četrdeset i osam sati mahnitao je u bunilu.

- Gospodo Martin, to trebam raditi? - apne Betty.

- Samo bdjeti nad njim, draga moja, Ukoliko ti zatrebam poalji nekog dječaka po mene. Vratit ću se čimbudem

mogla. Tjeraj od njega muhe i počeće mu ovlai čelo. Ako se probudi i pokua sjesti, to često čini, mora gadrati. Ne brini, nije jači od mačeta. Počne li buncati pripovijedaj mu togod, tako će ga umiriti. Idem sada,mila moja.

Premda je sjela kraj kreveta, Betty se nije usudila ni pogledati u Alfreda, no najzad, svladavi svojeuzbuđenje, svrnula je oči prema krevetu. Alfred je leao nauznak, usprkos toplom danu pokriven dekom.Svjetlo je s prozora padalo na njegovo lice koje je bilo smrtno blijedo, na njemu nigdje traga boji, čelomu bilo nalik mramoru, crni podočnjaci iskočili, cijelo je lice odraavalo bol i patnju.

Ima trenutaka kada ena pretače svoju ljubav u materinske osjećaje. Najednom se taj mukarac učini Bettynalik bespomoćnom djetetu. Oko srca ju neto stegne gledajući patnika uz nekakvo dotad neznano čuvstvo.Zaboravila je svoju ponositost, strah i razočaranje. Znala je samo jedno, da taj inače snani čovjek leipred vratima smrti jer nije mogao oprostiti uvredu njoj nanesenu. Sva je gorčina prolosti othujala nekamou nepovrat, na njezinu je mjestu bujala i nadimala se snana, slatka i nadobudna plima opros-ta. Od dodiranjezine ruke na njegovu čelu, njezina ljubav buknu i oivi nalik ognju zapretanom i priguenom to jeneugaen tinjao i rasplamsao se s prvim povjetarcem.

Jedan je sat minuo. Dotle se Betty oslobodila, mjesecima već nije se osjećala toliko radosnom. Bolesnikje i dalje leao u mirnom i dubokom snu. enski radoznalo Betty se ogleda po sobi. Iznad grubog kaminavisjela je sablja, kraj nje dva pitolja i dvije slike koje najvie privukoe njezinu panju. Bila su to dvaportreta, na jednom ena umiljata lica u kojoj je Betty po sličnosti odmah prepoznala njegovu majku. Očisu joj njeno počinule na tom licu toliko nalik onom to je lealo na jastuku. Na drugom je bila lijepadjevojka, crnih, privlačnih očiju to su izazovno gledale Betty. Je li mu to sestra - ili netko drugi? Osjetinesuzdrljiv alac ljubomore,

bilo joj je krivo to svoje lice uspoređuje s onim na slici. Odvratila je pogled od portreta, ali je produila

razgledati sobu. Na vratima je visio eir iroka oboda s orlovim perom zataknutim za vrpcu. Na podu u ugluleale su jahaće čizme, sedlo i uzde. Stol je bio pokriven indijanskim lulama, duhan-kesama, mamuzama,rupcima i drugim drangulijama.

Iznenada Betty osjeti da je netko motri. Bojaljivo se okrene prema krevetu i uplai se spazivi napet pogledonih če-ličnoplavih očiju. Umalo ne padne sa stolice, no odmah se sjeti da je Alfred već danima u bunilui da ju po svoj prilici neće prepoznati.

- Majko, jesi li ti? - upita mladić tihim i nemoćnim glasom. Betty se sjeti savjeta gospode Martin kako ćeumiriti ranjenika.

- Jest, ja sam - ona odgovori.

- Mislio sam da si bolesna.

- Bila sam, sad mi je bolje, ali si ti bolestan.

- Strano me boli glava.

- Sad ću ti je ovlaiti.

- Koliko sam dugo kod kuće?

Ovlaila mu je i rashladila vrelo čelo. Gledajući ju u čudu on joj zgrabi ruke i zadra ih uza se.

- Majko, mislio sam da si umrla. Mora biti da sam sanjao. Sad sam presretan. Reci mi, je li stigla kakvaporuka za mene?

Betty odmahne glavom, glas joj je otkazao. Shvatila je da mladić ponovo proivljava prolost kad je čeznuoza njezinim pismom koje bi mu ona od sveg srca napisala samo da je to znala.

- Nema poruke, a dugo je vremena prolo.

- Bit će sutra - apne Betty.

- Ah, majko, stalno mi isto ponavlja. - Ranjenik je umorno mahnuo glavom. - Zar mi neće nikadodgovoriti? Nije ona takva da bi me ostavila u neizvjesnosti. To je najmilija i

245

najvjernija djevojka na svijetu. Čim ozdravim, majko, vidjet ću da li me voli.

- Sigurna sam da te voli, ja to znam - njeno odvrati Betty.

- Lijepo je od tebe to mi to kae - nastavi Alfred. -Jednog dana dovest ću ti je, stvorit ćemo od nje kraljicuu naem starom domu. Odsad ću ti biti bolji sin, vie neću bjeati od kuće. Svojoj sam dragoj, staroj majcizadao dosta boli, ali sad je sve to prolo. Vratio se zalutali sin. Poljubi me, majko.

Zamagljenih očiju Betty je gledala u ono izmučeno lice. I nesvjesno je milovala prstima plavu kosu to mu

je pala na vlano čelo. Zaboravila se u svojoj sućuti i njenosti, pa se pri njegovim posljednjim riječimaprigne i poljubi ga u usta.

- Ti nisi moja majka. Ona je mrtva. Tko si ti? - poviče on, divlje se trgne i pogleda ju uagrenim očima.

Betty ispusti lepezu i hitro ustane. to je to učinila? Jedna je uasna pomisao bljesnula u njezinu duhu. Akonije u bunilu, ako ju je prevario? Oh, gdje bi se sakrila, zato se zemlja ne otvori pod njom? Oh, samo kadbi netko htio doći!

Na stepenicama odjeknue koraci i Betty pritrča vratima. S velikim je olakanjem ugledala gospodu Martin.

- Sad moe kući, draga. Noćas će nas nekoliko bdjeti. Ubrzo će se njegova sudbina rijeiti, ili će prebroditikrizu ili će umrijeti. Jadan mladić, daj Boe da ozdravi. Je li bio miran? Je li dozivao izvjesnu mladudamu? Ne brini, Betty, čuvat ću tajnu. A on neće doznati da si bila kraj njega, osim ako mu ti sama ne kae.

Tih je dana pukovnik imao pune ruke posla. Pripremajući se za napad Indijanaca, useljenici su jačalisvoja sklonita i to bolje utvrđivali karaulu. Sve su iole vrijedne pokretnine smjetene unutar palisade,izvan dohvata crvenokoaca koji sve unitavaju. Sva je stoka okupljena u utvrdi, u karauli su smjetenamnoga kola sijena, ita i hrane.

246

Granica nije pamtila takve uzbudljive dane. Tekliči iz Fort Pitta, Short Creeka i drugih naselja potvrdieglasine da se u svim mjestima du Ohija pioniri pripremaju za rat. Toliki mete i uznemirenost pioniri nisudoivjeli jo od početka revolucije. Dotad su stanovnici na samoj granici, kao na primjer oni u FortHenrvju, malo strahovali od Britanaca. Dugo je vremena na zapadnoj granici vladao relativan mir, tek tu itamo poremećen kakvim sporadičnim ubojstvom, pljačkom ili čak i pokoljem koji su izvrila raznaindijanska plemena, nesumnjivo na poticaj Girtvja i Britanaca iz Detroita. Sada su kruile sve mogućeglasine: Washington je poraen; stvoren je čvrst savez između Engleske i zdruenih indijanskih plemena sazapada; Girty uiva sigurno zalede britanske moći i bogatstva. Od naselja do naselja putovale su ovakve ijo alarmantnije vijesti.

Smrt pukovnika Crawforda uasno je prestravila cijeli kraj. Opća je turobnost zavladala granicom, ljudi sutihim, mrkim kletvama davali oduka svom osvetničkom bijesu. Crawford je bio istaknut i popularančovjek, i vrlo djelotvoran voda osim u svom posljednjem i fatalnom pohodu, njegovo je iznenadnostradanje shvaćeno gotovo nacionalnom katastrofom. Njegov je gubitak najbolnije pogodio samogaWashingtona kojem je Crawford bio intiman i cijenjen prijatelj.

Pukovnik Zane drao je da su Britanci i Indijanci uzeli na oko Fort Henry. Posljednji glasnik iz Fort Pittaobavijestio ga je da se Millerov opis poklapa s opisom jedinoga od one desetorice koji su 1778.dezertirali iz Fort Pitta zajedno s izdajnicima Girtvjem, McKeejem i Elliottom. Pukovnik je biozadovoljan to je najzad pouzdano utvrdio da je Miller bio Girtvjev i prema tome britanski agent. Kako jeGirty sada dobro poznavao sve slabe točke utvrde, broj branitelja i podobnosti za opsadu, pukovniku injegovim ljudima nita drugo nije preostalo doli da se spreme za junački otpor.

247

Jonathan i bojnik pazili su na rijeku. Wetzel je bio ičezao kao da ga je progutala zemlja. Neki su tvrdili

da se vie nikad neće vratiti, ali je pukovnik bio uvjeren da će Wetzel ipak uetati u utvrdu, kako je totoliko puta učinio za posljednjih deset godina, i donijeti sva potrebna obavjetenja o kretanju i namjeramaIndijanaca. Međutim, dani su prolazili i nita se novoga nije zbivalo. Kada su obavili sve pripreme,useljenici su čekali na pojavu neprijatelja. No, kako neprijatelja nije bilo njihov je strah postepenoičezao i već su počeli pomiljati da je alarm bio laan.

Za to se vrijeme Alfred Clarke oporavljao i vraćao snagu. Doao je i čas kad je bio u stanju napustitikrevet i sjesti kraj prozora. S radoću je ponovo gledao zelene ume i vijugavu rijeku, slatko mu je u uimabrujao pjev ptica, umirivao ga pospani zuj pčela u miomirisnoj kozjoj krvi ispod prozora. Tanka je bilanit koja ga je drala na ivotu, pa mu je sad ivot bio lijep. Prezrivim se osmjehom sam sebi rugao sjećajućise svoga omalovaavanja ivota. U stvari, nije ga volio, u svojim je turobnim trenucima često pomiljao daje ivot nevrijedan ivljenja. Odurne li misli! Naao se jednom nogom u grobu, ali se otrgao zagrljaju crnihvalova rijeke smrti. Upravo mu je to trebalo da ocijeni radost ivljenja, ljepotu ljubavi i privlačnost ivota.

Odlučio je da za nj vie nema lutanja, vie nema bescilj-nosti. Ukoliko je točno ono to mu je Wetzel rekao,ukoliko doista ne voli uzalud, njegova je čaa sreće puna. Nalik dalekom i gotovo izgubljenom zvukunekakav se dojam borio da se u njegovu duhu konačno uobliči, ali je bio suvie maglovit, nejasan,neodredljiv, Alfred se ničega nije sjećao jasno.

Jednog popodneva Alfreda posjetie Isaac i njegova nevjesta Indijanka.

- Ne mogu ti iskazati koliko sam sretan to te opet vidim na nogama - ivo će Isaac stićući ruku Alfredu. -Dragi moj, ba si za dlaku izbjegao. Gadno si se proveo.

248

Stidljiv, ali i rječit Mveerahin pozdrav s ničim se ne bi mogao usporediti po svojoj njenosti. Pruila jeAlfredu svoju malu aku i rekla mu svojim kitnjastim jezikom:

- Mveerah je sretna zbog tebe i zbog drugih. Ti si snaan kao vjetar zapadnjak to nikad ne umire.

- Zna - reče Isaac - Mveerah i ja odlazimo danas poslije podne, pa smo se doli oprostiti. Hoćemoodjahati niz rijeku petnaestak milja, pa tek onda ju prijeći da ne bismo naletjeli na kakvu indijanskudruinu.

- Kako se tvojoj Mveerah dopalo naselje?

- Oh, fantastično se snala. Betty i ona zaljubile su se jedna u drugu. Zabavno je sluati Betty kako se mučida kae koju riječ na jeziku Wyandota i gledati zapanjenu Mveerah kad joj Betty daje lekcije kako trebadrati tijelo.

- Vjerujem da je jako zabavno. Zar se ne vraća Wyandotima u nezgodan, opasan trenutak?

- To ni sam ne znam. No, uvjeren sam da je bolje da se vratim u Tarheov logor prije nego počnepucnjava. Zapravo, cilj mi je da tamo stignem prije Girtvja ili kakva njegova agenta.

- Pa, ako već mora poći, neka ti je sa srećom, nadam se da ćemo se opet vidjeti.

- Siguran sam da neće dugo proći. I, stari moj - dometne Isaac uz vedar osmijeh - kad se ja i Mveerah

vratimo u Fort Henry, elimo te naći posve sređena. Glavu gore i do viđenja.

Bile su izvrene već sve pripreme za odlazak Isaaca i Myeerah u njihov daleki indijanski dom. Ponijet ćeih isti mustanzi ma kojima su doli u utvrdu. Pukovnik je Isaacu dao jednog svog tovarnog konja, koji će imnositi pokrivače, odjeću i hranu potrebnu da im olaka dugo jahanje preko divljine.

- Ići ćemo starom stazom sve do umarka hikorija - govorio je Isaac pukovniku - potom ćemo skrenuti ipoći na

rijeku. Kad prijeđemo Ohio ostatak ćemo prevaliti u dva dana.

- Vjerujem da će sve ići kako treba - reče pukovnik.

- Čak i ako sretnem Indijance, nemam se čega bojati jer uza se imam zatitnika - dobaci Isaac privodećiMveerahina konja do stepenica.

- Do viđenja, Mveerah. Sad je tvoj, ali ne zaboravi da je i nama drag - reče Betty grleći i ljubećiIndijanku.

- Moja sestra ne poznaje Mveerah. Bijeli će se Orao vratiti.

- Do viđenja, Betts, ne plači. Doći ću ja opet kući. A kad slijedeći put dođem, nadam se da ću sudjelovatiu drugom sretnom događaju u kojem će ti biti junakinja. Do viđenja, do viđenja.

Mustanzi stadoe kaskati niza stazu. Na zavoju se Isaac i Mveerah okrenue; mahali su sve dok ih liće nijesakrilo.

- Pa, tako to bude. Morali su poći. Zna se, volio bih da je Isaac ostao s nama. Hej! ta je to, kog vraga?Pobogu! Pa to je Tige!

I zaista bio je to Bettvn pas. Dolazio je stazom s rijeke, hramao je mučno i alosno. Prilazeći pukovnikupas zacvili i dopuzi do njegovih nogu. Bio je mokar, sav oblijepljen čič-cima, s njegove je lijepe crnedlake, Bettvnu dragom ponosu, curila krv.

- Silas, Jonathan, hodite ovamo - viknu pukovnik. - Vratio se Tige bez Wetzela, jadan pas je gotovoraskomadan. ta li ovo treba značiti?

- Indijanci - reče Jonathan koji je na pukovnikov poziv izaao iz kuće zajedno sa Silasom, gospodom Zanei Betty.

- Prevalio je dug put. Pogledaj mu noge. Ranjave su i natečene - nastavi Jonathan. - Bio je u bliziniWingenundova logora. Vidi mu onu crvenu prainu na nogama? To je od crvene gline, ovdje je nigdjenema, ali je zato moe naći miljama oko logora Delawara.

- ta je to s Tigeom? - upita Betty. Ś-..Ś’Ś>

- Gotov je. Nastrijeljen je, jadan pas. Kako li je samo doao dovle? - reče Silas.

- Oh, ne moe biti! Dragi moj stari Tige! - usklikne Betty i klekne, te njeno poloi Tigeovu glavu sebi u

krilo. - A to je ovo? Eb, Jack, pogledajte! Ima neku uzicu oko vrata.

Uzbuđena Betty pokazala je tanku uzicu koju je gotovo posve skrivala gusta, kovrčava dlaka.

- Zaboga, Eb, gledaj! Pa to je uzica s kese koju je Wetzel dobio na Isaacovoj svadbi. To je poruka odWetzela - reče Betty.

- Nebesa mu, čudna stvar! Da, tako je. Sjećam se te uzice. Skini mu je, Jack - reče pukovnik.

Jonathan presiječe uzicu i podie ju, te svi opazie olovnu kuglu. Pukovnik Zane ispita kuglu i ostalimapokaza gdje je na njoj neto grubo urezano.

-Jedno W Znači li to “Wetzel”? pitao se pukovnik.

- Ne, nego “war” - rat. Wetzel nas obavjetava da su Indijanci zaratili, u to nema sumnje - reče Jonathan. -To nam poručuje jer zna da će nas napasti i jer dvoji da će se moći vratiti. A Tigea su nastrijelili dok sevraćao kući.

Jonathanove riječi skrenue panju opet na psa kojeg su na čas zaboravili. Glava mu ispade iz Bettvna krila,tijelo mu se strese, on se pokua dići na noge, ali ga je sva snaga ostavila; dopuzao je blie Bettvnimnogama, oči mu pogledae pogledom koji je zračio gotovo ljudskom ljubavlju, potom se zaklopie i on sesmiri. Tige je bio mrtav.

- Gotovo je, Betty. Tige vie neće skakati. Nikad ga nećemo zaboraviti jer nam je bio vjeran do kraja.Jonathane, reci bojniku to nam Wetzel javlja, te se vi obojica vratite svojim promatračnicama na rijeci.Silas, poalji satnika Boggsa k meni.

Sat kasnije svi su useljenici bili obavijeteni i sad su stali čekati kad će odjeknuti zvono s vijećnice kojiće ih pozvati na okup u utvrdi.

Te se večeri za pukovnikovim stolom jelo bez uobičajenih poalica i ugodnog razgovora. Gospoda Zanebila je uznemirena i zabrinuta, Betty blijeda i mirna, čak je i pukovnik bio tmuran, a djeca, koja suosjećala pomanjkanje veselja za stolom, stiskala su se blie majci.

Tama je polako padala, a s njom je nadolazilo nekakvo olakanje bar za tu noć, jer se znalo da Indijancirijetko napadaju naselja nakon to padne mrak. Satnik Boggs je doao i neto se tiho dogovarao spukovnikom.

- Ujutro odmah pođi u Shoort Creek po pojačanje. Poslat ću i bojnika, ali drugim putem. Nadam se da ćemi se Wetzel javiti jo noćas. Već je tko zna koliko puta izbio na ona vrata s obavjeću koja je preduhitrilaiznenadan napad. Osjećam da će i ovaj put doći.

- ta je to? - reče Betty koja je sjedila ispred vrata.

- ! - apne pukovnik diući prst.

Noć je bila topla i tiha. U savrenoj tiini koja je uslijedila za pukovnikovom opomenom prisutni čuelupanje svoga srca. Zatim, s rijeke dopre krik buljine. Slab, ali jasan dopro im je do uiju, uzbudi ihnjegov melankoličan ton. U daljini, u pravcu otoka, odjeknu mu odgovor.

- Znao sam ja. to sam vam rekao? Odmah ćemo doznati novosti - reče pukovnik.

Minute su prolazile. Djeca su spavala na prostrtoj med-vjedini. Gospoda Zane i Betty čule su ta jepukovnik rekao, te su blijeda lica čekale, čekale su ni same ne znajući to.

Poznato, lagano tapkanje mokasina začu se sa staze, iz tame izroni jedna visoka prilika; prila je, popela seuza stepenice, prela prag.

- Wetzel! - uskliknue pukovnik i satnik Boggs. Odista bio je to lovac. Zastraujuća prilika! Lovačko

ruho njegovo i uvijači bijahu mu mokri, voda je s njih curila, pod njim su se na podu irile barice; samo sumu puka i rog s barutom bili suhi. Lice mu bijae jezivo blijedo, osim

na čelu gdje se crvenila rana od metka s koje je krv silazila niz obraz. Oči mu se caklile nekakvimneprirodnim sjajem. Tog je časa Wetzel bio pravo strailo.

- Pukovniče, već bih odavna stigao da nisam naletio na neke Shawneeje koji su me svojski poganjali.Moram te izvijestiti da je Girty sa četiri stotine Indijanaca i dvije stotine Britanaca na putu za Fort Henry.

- Sto mu bogova! - usklikne pukovnik. Lovčeve su riječi potresle i njega, čovjeka čeličnih ivaca.

U tihom je noćnom zraku odjeknulo zvono s vijećnice. Samo je jednom zazvonilo, ali se jekom oglasilopreko svih humaka, njegov se jedini mukao brenčaj činio pogrebnim. Ljudi koji su ga čuli gotovo suočekivali da se za njim zaori onaj jezoviti bojni zov, onaj vrisak to će mnogima navijestiti propast i smrt.

GLAVA 13

Jutro je u utvrdi zateklo sve useljenike, osim pukovnika Zanea koji je bio odlučio da s bratom Jonathanomi Crncem Samom brani svoju kuću. Dvaput mu je kuća gorjela, zapalili ju Indijanci. Zato je pukovnikodlučio da zatiti svoje vlasnitvo i u isti mah s tog istaknutog poloaja dobrano podupre obranu utvrde.

Tog istog jutra zarana je u utvrdu stigao satnik Sullivan s trojicom vojnika i zatraio da se pridruibraniteljima. Doli su rijekom, na pirozi krcatoj topovskom đuladi koju su prevozili iz Fort Pitta zaLouisville. U odsustvu satnika Boggsa i bojnika McCollocha, koji su bili krenuli po pojačanja, pukovnikje postavio svoga brata Silasa za zapovjednika utvrde. U tom je svojstvu Silas primio satnika Sullivanakoji mu je izloio kako su njih na pirozi napali Indijanci te su potraili sklonite u Fort Henriu. Dolazak ovognenadanog pojačanja primljen je u utvrdi sa zadovoljstvom.

Sve u svemu, brojno je stanje u karauli bilo - četrdeset i dva branitelja, uključujući dječake i ene koje subile u stanju baratati pukom. Kratke su pripreme zavrene, sad se čekalo na dolazak neprijatelja. Malo segovorilo. Djeca su sklonjena na sigurno mjesto, gdje ih neće stići zalutali metak. U strahu su se zbijala ugrupi, dok su se ene blijedog ali odlučnog lica vrtjele po karauli, neke s koaricama hrane, druge svedrima vode, treće su spremale zavoje; mukarci su mrko virili iz pukarnica. Svi su ičekivali kad ćeodjeknuti indijanski bojni poklič.

Nisu dugo čekali. Pred podne iz ume na obali rijeke odjeknuo je dobroznani krik i odmah zatim pojaviese Indijanci - stotine njih. Rijeka, čija je voda sad bila niska, odjednom sva oivi. Njezine su se mirne,glatke vode zatalasale, uzmutile, zapjenile. Ratnici jahači tjerali su konje

niz obalu i u rijeku, dok su pjeaci pravili improvizirane splavi na kojima su postavljali oruje i municiju tesu prelazili plivajući, gurajući splavi, cijelim putem diući paklensku vrisku. Neki su Indijanci plivali i zasobom vukli tovarne konje. Iza Indijanaca nastupi odred britanskih vojnika. Za nepun sat čitava je vojskastajala na obali nepune tri stotine jardi od utvrde. Nije im se urilo da otpočnu napad. Naročito Indijancikao da su se sladili zatijem pred oluju, etkali se gore-dolje na dogled utvrde, ili su u grupama stajali ipromatrali palisadu, pokazivali se u svojim jezivim ratnim bojama i braniteljima predočavali svu svojustrahovitu ratnu snagu. Upravo su likovali. Njihova su se orlova pera gordo talasala na povjetarcu. Tu itamo odjeknuo bi zvonak i snaan otegnut i osebujno isprekidan ratni zov Shawneeja. Britanski vojnici bilisu se okupili na jednoj strani, izvan dometa puaka useljenika. Njihove su crvene uniforme i bljetavibajuneti bili novi većini ljudi u karauli.

- Hej, vi u utvrdi!

Bio je to snaan, samosvjestan glas čovjeka na vrancu.

- Sta je, Girty, ta bi htio? - odvrati Silas.

- Traimo da se bezuvjetno predate.

- To nikad nećete dobiti.

- Dobro promislite. Valjda vam je jasno da smo toliko jaki da moemo za sat posla zauzeti utvrdu.

- To tek treba vidjeti - dovikne netko kroz pukarnicu.

Proao je pun sat. Vojnici i Indijanci besposličili su na travi ili su se muvali amotamo na zaravni iznadrijeke. Od vremena do vremena zrak bi proparao izazovan krik Indijanca, uasan u svom nagovjetaju. Kadje sat minuo, iz gomile Indijanaca izdvojie se tri čovjeka na konju i pođoe naprijed. Jedan je bio u ruhuod jelenje koe, drugi u uniformi britanskog oficira, treći je bio indijanski poglavica. Njegova moćnapojava bila je gola do pojasa.

- Hoćete li se predati? - odjeknuo je opor i arogantan glas otpadnika.

- Nikad! Vratite se vaim enama! - izdere se Sullivan.

- Ja sam satnik Pratt, oficir Kraljičinih rangera. Ako se predate, pruit ću vam svu zatitu koju garantirakralj Geor-ge - dovikne oficir.

- Do đavola i ti i kralj George! Vrati se svom trgovcu skalpovima, Hamiltonu i reci mu da nas cijelabritanska armija neće prisiliti na predaju - zagrmi Hugh Bennet.

- Ako se ne predate, napast ćemo i zapaliti utvrdu. Mukarci će biti pobijeni, a ene predane na milost inemilost Indijancima - reče Girty.

- iva nećete uhvatiti ni jednog mukarca, enu ili dijete - vikne Silas. - Pamtimo to je bilo s Crawfordom,izdajico bijela, ne damo se mučiti. Samo priđi sa svojim crvenim do-lamicama i crvenim davolima. Mi tečekamo.

- Znajte da smo uhvatili i ubili glasnika kojega ste poslali po pomoć, sva vam je nada uzaludna. Sudbina

vam je zapečaćena.

- Hajde reci kako je izgledao taj na glasnik? - dovikne Sullivan.

- Mlad, snaan i spretan momak.

- E, lae, ba je bio star i sijed - otpovrne Sullivan.

U času kad su se oficiri i otpadnik okrenuli svom indijanskom kompanjonu, valjda da se s njim dogovore,iz jedne pukarnice na karauli izbije pramen bijela dima. Uslijedio mu je otar prasak puke. Indijanskipoglavica grčevito se uhvati za prsa, pade konju na vrat, uzalud se pokua odrati na njemu, te sklizne natlo. Opet se pridie, potom se prevrnu na leda i umiri. Ni na dvjesto jardi nije čovjek bio siguran odubitačne Wetzelove puke. Crvena Lisica, najistaknutiji ratni poglavica Shawneeja, leao je mrtav u praini,skolila ga osvetnička lovčeva ruka. Tipično je za Wetzela bilo da puca ba na indijanskog poglavicu, jerje mogao isto

tako ubiti Britanca ili otpadnika. Ova dvojica pobjegoe, ostavljajući poglavičino tijelo gdje je palo, dokje njegov konj prestravljeno njiteći zajezdio u umu. Za pucnjem se zaorio Wetzelov vrisak, na to Indijancikao da pomahnitae i jur-nue na utvrdu pucajući i vriteći kao demoni.

U oblaku dima to je začas zastro prizor, Indijanci razvi-e svoje redove i opkolie utvrdu. Jedna jepovelika grupa u stranom naletu napala kapiju utvrde. Mahnito navalie po njoj svojim tomahavcima ijednim deblom to im je sluilo kao “ovan”. Ali je čvrsta kapija odolijevala njihovu napadu, a estokapaljba iz pukarnica ubrzo ih prisili da se povuku i zaklone iza stabala i stijena. Odatle su osulineprekidnom paljbom. Vojnici su pak nasrnuli na palisadu, izrugujući se malenom francuskom topu koji jebio postavljen na karauli. Drali su da je top laan, jer su čuli kako se posada utvrde za vrijeme opsade1777. posluila trikom s drvenim topom. Sullivan, koji je rukovao topom, nije se urio da im dokaezabludu. Pričekao je, i kad su se vojnici zgomilali i jo jednom nagrnuli da provale u utvrdu, on ispalisvog “buldoga” koji unese stravu i propast među redove Britanaca.

- Natrag! Natrag! - vriskao je satnik Pratt. - Bogamu, nije to drvo, nego pravi top!

Nakon ovoga se opsjedatelji povukoe da predahnu. Ljudi iz utvrde opaze gdje Indijanci nose topovskukoju to su ju nali u Sullivanovoj pirozi. Radovali su se jednostavnoj ideji koja im je pala na pamet. Nalisu jedno hrastovo deblo promjera otprilike jedne stope, presjekli ga popola, izdubili one polovine svojimtomahavcima, pa ih opet sastavili i učvrstili lancima i ipkama koje su nali u Reihartovoj kovač-Improvizirani top privukoe blie utvrdi, postavie ga

mci.

na dva panja i na nj natovarie kamenje. Zatim mu u cijev sa-sue podosta baruta i tanadi. Vojnici se, iakosu bili zainteresirani ovim pothvatom, odmakoe na sigurnu udaljenost, dok su se mnogi Indijanci nabili uneposrednoj blizini novog

oruja. Planula je baklja, sunuo crveni plamen - bum! Zemlja se potresla od uasne eksplozije, a kad se dimraziao na tlu su se valjale mnoge gole prilike Indijanaca. Od drvenog topa nigdje ni traga. I sami su lanciizazvali pravi pokolj među Indijancima koji su tamo stajali. Tada Indijanci ponovo krenue na svoj način.Sakrie se u visokoj travi, u naputenim brvnarama, iza stabala i u kronjama. Nigdje se nije mogao vidjeti

niti jedan Indijanac, ali je kia metaka neprestance zasipala utvrdu. Iza svakog grma i stabla izbijalo jepramenje bijelog dima i olovni su vjesnici smrti zvidali zrakom.

Nakon jo jednog pokuaja da obore dio palisade, vojnici se povukoe. Njihove su crvene uniformepredstavljale odličnu metu izvrsnim strijelcima useljenicima. Satnik Pratt ranjen je u kuk. Ne samo to gaje rana boljela, već se ljuto jedio zbog ovakve nenadane i estoke obrane utvrde. Saveznici su ga biliuvjerili da će utvrda biti lak plijen odredu Njegova veličanstva. Trećinu je ljudstva dosad izgubio.Preostali su odbili da se bore protiv nevidljiva neprijatelja. Satnik Pratt je bio prisiljen da svojimvojnicima naredi povlačenje do obale gdje se stao neto dogovarati s Girtvjem.

U karauli je bilo ivo, ali nije bilo metea. Grupica branitelja bila bi dostojna ma kakve elitne čete. Izasvake pu-karnice na strani okrenutoj rijeci klečao je po jedan čovjek spreman da se bori do posljednjegdaha. Ti ljudi nisu pucali u prazno, kao to su to činili Indijanci, nego su čekali dok se ne ukae spodobacrvenokoca, ili crvena uniforma, ili pramen bijelog dima; tek onda bi hitro uperili puku, dobro nanianili iopalili. Kraj svakog mukarca stajala je po jedna junačna ena, lica blijedog poput krpe, ali koja je nijemohladila vrelu pučanu cijev u vedru vode, suila ju i pruala natrag strijelcu.

Silas je ranjen kod prve pucnjave. Metak se odnekud odbio i ranio ga u glavu. Sad ga je previjalapukovnikova ena čiji su vjeti prsti već bili umorni od ispiranja i previjanja rana. U stravičnom meteubitke, usred prodorne vriske crvenokoaca, mukle vike useljenika, tutnja topa, praska puaka i zvidanjatanadi, usred te strahotne buke, zaguljivog dima, smrada baruta, jezivog prizora teko ranjenih i mrtvih,pukovnikova hrabra ena nije ni časka poklekla. Bila je i tu i tamo, zamatala rane, pomagala Lidiji i Bettyda izliju kugle, hrabrila mukarce i svojim je dranjem i primjerom poticala i dizala duh enama koje su prviput doivljavale uase ovakve bitke, tipične za granicu.

Odjednom se Sullivan, koji se nalazio navrh karaule, sruči niz ljestve gotovo i ne dotičući ih. Krv mu jetekla niz golu miicu i curila s prstiju.

- Zane, pogodili su Martina - reče muklo. - Isti je Indijanac i meni odbio prste. Meci dolaze s nekogpovieg mjesta. Poalji jednog čovjeka gore neka izvidi gdje se taj prokleti Indijanac krije.

- Martina pogodili? Jadna njegova ena! Je li mrtav? -upita Silas.

-Jo nije. Bennet će ga snijeti. Previjte mi ruku, da mogu drati puku.

Wetzel je samo prelazio od jedne do druge pukarnice.

Njegov je stravični vrisak odjekivao iznad opće buke. Kao da je bio začaran, metak ga nije ni okrznuo.Silas mu prenese ono to je Sullivan rekao. Lovac se pope uz ljestve i pode na krov. Ubrzo opet side ipotrči prema zapadnom krilu karaule. Kleknuo je iza jedne pukarnice i uperio svoju dugu crnu puku. Silasi Sullivan pritrčae mu i pogledae u pravcu koje je pokazivalo oruje. Cijev je bila uperena prema gustojkronji jedne visoke topole na humku zapadno od utvrde. Čas kasnije iz lisnatih grana izbije pramenbijelog dima, a gotovo istodobno planu Wetzelova puka. Grane se

na topoli zanjihae, stadoe pucati i praskati, jedno se mrko tijelo s njih sunovrati, pade na kamenitu padinui otkotrlja nekamo dalje od pogleda. Zaori se lovčev uasan vrisak.

- Gospode! Ovaj je čovjek lud! - vikne Sullivan zureći u Wetzelovo demonski unakaeno lice.

- Ah, ne! To on samo tako! - odvrati Silas.

Toga časa se u otvoru na krovu ukae iroka Bennetova spodoba. Poao je niz ljestve jednom rukom drećinečije mrtvo oputeno tijelo. Stigavi dolje on poloi tijelo na pod i kimnu gospodi Zane. Prisutni spazie daje to Will Martin i da je jo iv. No, bilo je očito da neće dugo. Lice mu je bilo olovnosivo, oči zacakljene.ena mu Alice baci se kraj njega na koljena i njeno mu podie glavu. Na licu koje je podigla prema gospodiZane leala je riječima neizreciva bol. Na njemu je bilo nekakvog nijemog preklinjanja, neke neizrecivemolbe za utjehom i nadom. alostivo se gospoda Zane dala na posao. Ali, tu nije pomagala ni njezinavjetina. Al-fred Clarke, kojem je bilo naloeno da preuzme ispranjeno mjesto navrh karaule, na tren je staou nijemoj sućuti. Pogledao je rupicu na grudima iz koje je liptala krv jezivim mlazom, stresao se i poaodalje. Betty je pogledala sa svoga posla, zatim je s bolom, gotovo nesvjesna okrenula glavu. Usne joj sebez riječi pomakle, kao u molitvi.

Alice pustie nasamu kraj umirućeg mua. Njeno mu je pridravala glavu na svojim grudima, naslanjalaobraz na njegov i ljubila mu hladne, ukočene usne. U već gluho uho aptala mu i tepala. On ju jeprepoznao, jer ju je nemoćno pokuao zagrliti oko vrata. Osmijeh mu ozari lice. Zatim ga zgrabi smrt.Rairenih, divlje razrogačenih očiju, čvrsto pri-tićući sljepoočice dlanovima, Alice polako ustade.

- Oh, Boe! Oh, Boe! - ona krikne.

Molba joj bi usliana. Za jednog kratkog zastoja začuje se smrtonosan zviduk taneta koje je prozujalo krozjednu pu-karnicu, zatim mukli udar kad se olovo zariva u meso. Bez

760

glasa Alice padne preko grudi svoga mua. Silas ju nađe mrtvu kako rukama divlje stee muevo tijelo.Prebacio je preko njih jednu deku i umorno nastavio obilazak utvrde.

Opsjedateljima je jako smetala neprekidna paljba iz pukovnikove kuće. Indijancima je bilo vrlo teko, aBritancima nemoguće da se toj kući primaknu dovoljno blizu kako bi mogli pripucati. Kuća je bila uprednosti jer je leala na uz-viici. U kući su imali po četiri puke po glavi i svaki su čas zatija koristili daih ponovo napune. Takvom su smrtonosnom vatrom zasuli neprijatelja, te je ovaj mislio da ih ima dalekovie nego to ih je u stvari bilo.

Kad je sumrak stao padati, pukaranje je prestane i Indijanci se povuku na strminu nad rijekom. Kratkonakon toga njihove se logorske vatre pogasie i sve se smrkne i stia. Dva sata su prola. Na sreću se oblacikoji su isprva sakrili mjesec malo raziđu, te su branitelji mogli vidjeti i razlikovala barem oblinjepredmete. Pukovnik se stao dogovarati s bratom i Crncem. Bojao se da će Indijanci smisliti kakvolukavstvo.

- Sam, uzmi togod za jelo i pođi u potkrovlje. Dobro pazi i sve to vidi odmah javi Jonathanu ili meni.

Cijelo je popodne Jonathan mrgodno i postojano punio i praznio puke. Jedna mu je prsnula, druga sezaglavila. Sva su trojica bili dobri strijelci, ali je zaizvjesno Jonathanovo sigurno oko činilo kuću takonedostupnom. Njegove su puke bile teke, dalekometne. U rukama snanog čovjeka koji im moe podnijetitrzaj, bili su to pravi topovi. Indijanci su brzo naučili da potuju domet tih puaka, pa su se drali daleko odbrvnare.

Sad, kad je tama pokrila dolinu, prednost su imali crvenokosi! Pukovnik je značajno pogledao u bratovosmrknuto lice.

- to misli, hoće li utvrda izdrati? - upitao je muklim glasom. Usprkos svojoj izvanrednoj hrabrosti, sad sepočeo brinuti za enu i djecu.

- ta ja znam - odvrati Jonathan. - Prepoznao sam jednog poglavicu Shawneeja. Ime mu je Oganj. Dobro sumu ga dali. Taj je pravi davao. Girty ima odabranu druinu.

- Utvrda je sjajno izdrala sve njihove snane nalete. Indijanci napadaju slijepo, izbezumljeni su. To selako vidi po tome to se naprosto daju ubijati kao muice. Čistina je pokrivena njihovim leevima.

- Ako pomoć ne stigne za dvadeset i četiri sata, nijedan od nas neće iv umaći. Čak se ni Wetzel ne bimogao probiti kroz onakve redove Indijanaca. Ali, ako uspijemo jo jedan dan zadrati Indijance, oni će seumoriti i obeshrabriti. Girty ih ne moe drati due. Britanaca se ne moramo bojati. Ovakvo ratovanje njimane lei. Pucati ne znaju, koliko sam vidio nisu počinili bogzna kakve tete.

- Drimo se i mislimo na ene i djecu u utvrdi. Izvjesno vrijeme, koje se njima u kući činilo satima, ni

um se nije čuo, niti je neprijatelj odao ma kakav znak sivoga prisustva. Mjesec su opet zakrilili potanjioblaci kroz koje su se slabano probijali njegovi blijedi zraci. Vrijeme je prolazilo, oblaci se zgusnue isasvim sakrie i mjesec i zvijezde. Sveudilj nikakva znaka ni uma od neprijatelja.

- ta je to? - odjednom, apne pukovnik.

- To je Sam zviznuo. Pođimo gore - odvrati Jonathan. Stubama se popee na prvi kat, a odatle prekoljestava u

potkrovlje. Tamo je bilo tamno kao u rogu. U takvoj je tmi-ci bilo uopće suvino naprezati oči, stoga seoni bauljajući naslijepo ispentrae preko gomila sirove i suene koe to je leala posvuda. Stigavi domalenog prozora, razabrae Crnčevu priliku.

- ta je bilo, Sam? - apne Jonathan.

- Gledaj tamo, gospon Zane - dopro je do njih Crnčev mukli apat. Sad je pokazivao van.

Pukovnik i Jonathan napregnuli su oči da probiju tamu.

- Jack, vidi li ti togod? - upita pukovnik.

- Ne vidim, ali pričekaj samo čas, da mjesec poviri tek malo.

Povjetarac je bio popuhnuo. Sad su oblaci brzo prelazili ispred mjeseca, pa se po koja njegova traka tu itamo probijala između dva oblaka i na tren padala na zemlju.

- Eno, gospon Zane, gledaj! - uzvikne Crnac.

- Nita ne vidim. A ti, Jack?

- Neto vidim, ali nisam siguran je li panj ili togod drugo. Upravo tog trena mirne nekakvo svjetlo, netonalik

sviću, ili iskrici s gorućega drveta. Jonathan opsova ispotiha.

- Prokletnici! Latili su se svoga starog sredstva, vatre! Znao sam ja da se iza sve ove tiine neto krije.Trava tamo vrvi Indijancima, uljaju se i pod sobom kriju zapaljene strijele, da se ne vidi plamen. Alićemo ovaj put doskočiti tim crvenim đavolima.

- Ja njih vidi, gospon Zane.

- S, sad vie ni riječi - apne pukovnik.

Čekali su zapetih puaka. Opet je iskra skočila, reklo bi se kao da je vrcnula iz zemlje. Ovaj put blie kući.Tek to je to slabačko svjetlo zgasnulo, Crnčeva je puka prasnula i probudila zaspalu jeku. Za njom jeodjeknuo vrisak po kojem bi se reklo da dolazi ispod samog prozora. Nekoliko je tamnih prilika iskočilo,kao da su naglo izrasle s tla. Začuo se karakterističan fijuk indijanskih strijela. Osule se varnice, ognjenekugle s repom, nalik kometama, stale u paraboli padati put brvnare. No, nisu ju dosegnule, već su pale natravu gdje su prskale i cvrčale. Jonathanova puka planu i jedna se hitra prilika strovali. Za ovim pucnjempodie se vrisak sa svih strana oko utvrde, ali ni jedan Indijanac ne opali iz puke.

Sad su zapaljene strijele letjele put karaule, no nijedna ju ne pogodi, samo ih se nekoliko abi u palisadu.Oprezni je pukovnik na vrijeme dao sasjeći svu visoku travu oko utvrde. Sad se pokazalo koliko je to bilomudro jer se crvenokoci

263

nisu mogli dovući na domet krovu karaule. Kako im ovaj pokuaj propade, Indijanci se povukoe da smislekakav drugi način da zapale utvrdu.

- Pazi! - najednom uzvikne Jonathan.

Na kojih pet stotina jardi od utvrde, daleko dolje na putu, pojavila se nekakva svijetla točka. Isprva jemirovala, potom se stala kretati nekakvim grčevitim trzajima, slijeva udesno i gore dolje.

- Sta je to, pakla mu? - promrsi pukovnik iznenađeno. -Gledaj, Jack, sve je blie.

Plamen je odista bivao sve veći. Pukovnik pomisli da će to biti baklja koju nosi čovjek na konju. Ali,zato se onda ne čuje topot konjskih kopita? Po onom kamenjaru konj ne moe nečujno juriti. Znači da nijekonj! Zabrinuti ovom novom zagonetkom, useljenici su kao začarani čekali strpljivo, strpljenjem ljudinaviklih na opasnosti. Jasno im je bilo da se radi o jo jednom paklenskom lukavstvu i da će jako brzoosjetiti njegove posljedice.

Svjetlo se sada zadivljujućom brzinom u cikcaku primicalo utvrdi. Kretanje mu je podsjećalo na lanternuto se klati u noćnoj tami. Jo je časak potrajalo napeto ičekivanje, pa se iza svjetla pojavi vitka prilikajednog Indijanca. Konj mu je gotovo nevjerojatnom brzinom jurio cestom put utvrde. Prolazeći u punojbrzini kojih sedamdeset i pet jardi od palisade, Indijanac odape strijelu. Poput plamene zmije vine sestrelica uvis, preleti karaulu te se tupo i prijeteći zabije u krov jedne brvnare. Usprkos salvi ispaljenoj nanjega, smioni je ratnik neokrznut odjurio i izgubio se iz vida.

Takvi su podvizi crvenokocima bili najveće slavlje. Oni su mladog Indijanca pretvarali u ratnika, a zatakvu bi čast crvenokoac bezbroj puta uzastopce izlagao svoj ivot pogibelji. Radosna vriska poprati ovodjelo i njegov uspjeh.

Povjetarac se već postarao da raspiri plamen, suh krov brvnare učas se naao u vatri.

264

- Onaj će đavo izvesti to jo jednom - izgunđa Jonathan. Pogodio je. Ponovo je na cesti izbilo malosvjetlo, svakim

je časom bivalo jače i blie. Zapaljena brvnara osvjetljavala je prostor pred utvrdom. Jasno se vidjelaIndijančeva viljas-ta prilika kako izbija iz tmine. Svakim je trenom sve blie, konj kao da mu ima krila!Evo ga, sad je usred svjetla poara. Kakve prekrasne odvanosti, kakve strahotne sigurnosti u njegovudranju! Svi su kao paralizirani. Crvena se strijela odbija, s nje vrca tisuću varnica. Ovaj put leti ravno,zabija se u krov karaule.

Gotovo istog trena, samo jedna puka odjeknu - i smioni ratnik isprui se naglavce i otkotrlja u prainu nacesti. S utvrde se podie onaj sad već znani paklenski vrisak.

- Wetzel ga je počastio - zagunđa Jonathan. - Ali je zlo već učinjeno. Pogledaj kako gori ona vrajastrijela. Od nje bi cijela utvrda mogla izgorjeti.

Strijela se isprva vidjela kao kakva sitna varnica, poar joj čas jačao čas blijedio. U jednom se časugotovo ugasi, ali se slijedećeg raspiri. Ljudima, koji su bili prinuđeni samo da gledaju nemoćni daspriječe poar koji će po svoj prilici unititi karaulu, ona se plamena strijela činila okom samoga Sotone.

- Hej, vi, u utvrdi! - prodere se pukovnik svom snagom svojih moćnih pluća. - Hej, Silas, krov vam gori!

Među Indijancima izbio je pandemonij. Osvjetljavao ih je crvenkast odsjaj goruće brvnare. Kako je prijetoga dugo vladala sua, crijeplje od luba gorjelo je kao ludo, građu je brzo zahvaćala vatra koja jegolemim plamenim jezicima rasvijetlila dolinu sve do same ume. Bio je to prizor strave i uasa. K nebu sedizahu uti i crni stupovi dima, svaki se predmet unaokolo činio obojen tamnim purpurom, stabla supoprimala čudne oblike, rijeka se skrila pod platem rumenog sjaja. Iznad praska i buktanja vatre dizao seneljudski vrisak crvenokoaca. Jurili su amotamo kao kakvi paklenski demoni, obojena tijela presijavalaim se na svjetlu vatre. Jedna je grupa

265

plesala u kolu. Hrvali su se i muvali jedni druge, skakutali i poskakivali, na sve moguće načine iskazivalisvoju đavolsku radost.

Britanci nisu sudjelovali u ovom veselju. Treba priznati da su se drali u pozadini, kao postiđeni ovimčinom paljenja krova nad glavama ljudi njihove krvi i rase.

- Zato ne pucaju iz topa? Zato ne poduzmu togod? -pukovnik će nervozno.

- Tko zna, moda im se pokvario, ili nemaju municije -odvrati Jonathan.

- Karaula će nam na oči izgorjeti. Pazi! Oni su vragovi zapalili i palisadu. Eno, nai trče i zalijevaju juvodom.

- Neto se miče na krovu karaule - viknu Jonathan. -Gledaj tamo na istočnoj strani, u sjeni dimnjaka! Pa tonetko pue prema onoj strijeli, ne bio ja tko sam. Indijanci ga jo nisu spazili, jo je u sjeni. Ali vidjet će ga.Gospode! Pa to ne moe izvesti pred tolikim crvenokocima, smrt mu je sigurna!

- Da, da. Vidjeli su ga - dometne pukovnik.

Uz prodorni vrisak Indijanci skočie i stadoe pucati u zgurenu ljudsku priliku. Neki su se krili iza debala tosu ih dovaljali blie utvrdi, drugi su se mahnito isprsili pred neprekidnom pučanom vatrom koja je sadasipala iz pukarnica. U onom su čovjeku Indijanci spoznali opasnost koja je priprijetila njihovu najdraemsnu - da spale utvrdu. Vidjevi da su ga otkrili, onaj čovjek ni časka nije časio, nije se premiljao. Hitno jeskočio i poletio prema rubu krova gdje se bila zabila goruća strijela oko koje je sad plamsalo većuvelike. Kako je uspio pretrčati kosi krov, jo s vedrom u ruci, bilo je neshvatljivo. U takvim trenucimačovjek nadmauje sama sebe. Sve se zbilo u hipu, u tren oka. Udarcem noge izbio je strijelu s krova isručio vedro vode na vatru. U tom jednom trenutku njegova se visoka prilika odrazila na jarkom svjetlu zanjegovim leđima, te je Indijancima bio savrena meta.

266

Desetine se puaka podiglo i planulo. Kia se zrna osula po krovu karaule, ali nijedno ne pogodi cilj, jeronaj čovjek otrči natrag i nestane.

- Clarke! Bio je to on! - vikne pukovnik. - Po kosi sam ga prepoznao. Ama, zar ovo nije čudo?

- Spasio je karaulu za noćas - reče Jonathan. - Vidi, Indijanci se povlače. Ne mogu izdrati vatru naih.Hura! Pazi ih to padaju! Ljepe ne moe biti. Sad će ih svjetlo s brvnare bar jedan sat spriječiti da juriaju, adan je blizu.

267

GLAVA 14

Sunce se pojavi, njegovi rumenkasti zraci izvirie iza hu-maka, poljubie vrike, kliznue niz kamenitestrmine i iz doline odagnae sjenke noći. Njegov je topli sjaj prodro kroz pukarnice u karaulu i dugim sezracima poigrao po zidovima. Ali malo je radosti unio među pospane i gotovo iscrpljene braniteljeutvrde. Mnogi se sjetie stare mornarske poslovice: “Crveno s jutra, crno za dana.” Diući se u svojojgrimiznoj ljepoti, sunce je preplavilo dolinu, obojilo i rijeku, i liće, i travu, i kamenje, sve je oličiloistom strahotnom bojom to se nala na stepenicama, klupama, podu i čak na pukarnicama karaule.

Ovakve trenutke povjesničari nazivaju trenucima velikih pregnuća i iskuenja. Sto su tek enama bilaiskuenja, koja su i za mukarce bila velika, moemo samo zamisliti. Iako su četrdeset i osam sati bezodmora pomagale mukarcima da pune oruja i da iz njih pucaju, iako je dugačka prostorija bila nabijenazaguljivim dimom i odvratnim vonjem izgorjelog drveta i baruta, iako se neprestano povećavao redzauvijek zanijemjelih, pokrivenih tjelesa, enama nije ni na tren pala na pamet pomisao na predaju. Smrt biim bila slasni uitak prema onome to bi ih čekalo od ruku crvenokoaca.

Kad je sunce granulo Silas je, gol do pojasa, mrgodna lica i uarena oka, obiao grudobran to je biopovezan s karaulom. Bila je to mala prostorija čije su pukarnice gledale na rijeku i umu. Tu je bitka bilanajeća, pet je ljudi ovdje poginulo. Četiri su umorna čovjeka, koja su klečala iza pukarnica, podiglaprema njemu svoja barutom očađavjela lica. U jednom je kutu leao mrtvac.

- I Smith je poginuo - reče Silas. - Sad ih je petnaest. Četrdeset i dva manje petnaest, ostaje dvadeset isedam.

268

Moramo izdrati. Ljudi, ne izlazite se neoprezno. Kako ide na junom grudobranu?

- Dobro. Tamo je praskalo cijelu noć - odgovori mu jedan. - Mislim da je bilo poprilično vruće. No, većneko vrijeme ne čuje se nijedna puka.

- S njima je mladi Bennet, da im je togod zatrebalo poslali bi njega - odgovori Silas. - Naredit ću da vamdonesu malo hrane i vode. Treba li vam jo to?

- Baruta! Ostali smo gotovo bez zrna baruta! A sprema nam se lijep koncert. Oni đavoli ne miruju uzaludveć dobar sat.

Silas pode uskim prolazom to je vodio s grudobrana u karaulu. Na vrhu jedinih stuba pred njega iskrsnemladić koji se vukao uza stube.

- Hej, ta je to? Ah, to si ti, Harry! - uzvikne Silas, prihvati mladića i uvede ga u prostoriju karaule.Mladić se jedva drao na nogama, bio je sav obliven krvlju to mu je curila iz zavoja čvrsto vezanog okojedne ruke, kapala iz jedne rupe na njegovoj lovačkoj koulji i ikljala iz rane na sljepoo-čici. Prekonjegovog utog lica već se navukla sjenka smrti, ali mu je u sivim očima sjao nepokoran duh, duh koji moeunititi samo smrt.

- Brzo! - zasopti mladić. - Poaljite pojačanje na juni zid! Indijanci provaljuju na mjestu gdje potokprolaza ispod palisade!

- A gdje su Metzar i ostali?

- Poginuli su! Jo noćas. Cijelu sam noć bio tamo sam. Pucao sam koliko sam mogao. Onda me ranie tu,pod grlo. Vidio sam da sam gotov, pa sam dojurio ovamo, da vas upozorim, jer Indijanci hoće razvalitipalisadu tamo gdje je sinoć gorjela.

- Wetzelu, Bennet, Clarke! - vikne Silas polaući mladića na klupu.

(i

Gotovo istog časa pred njim se stvori visoka lovčeva spodoba. U trenu se pojavie i Clarke i ostali.

- Wetzelu, odjuri na juni zid. Indijanci provaljuju tamo. Lovac se okrene, zgrabi puku i jednu sjekiru izačas

nestane.

- Sullivane, preuzmi komandu nad ljudima ovdje. Bessie, vidi to moe učiniti za ovog naeg\junaka. Benne\Clarke. pođite za mnom, morate pomoći Wetzelu - naloi Silas.

Gospoda Zane urno priđe mladiću koji je već gubio svijest. Isprala mu je ranu na sljepoočici. Tane jeokrznulo kost, rana nije bila ni duboka ni opasna. Bessie odvee ovratnik lovačke koulje i razgrnu je. Nadesnoj strani grudi, na mjestu gdje lei vrak pluća, zjapila je uasna rana. Tane je probilo mladića skroz.Pri svakom otkucaju srca iz rupe je ikljala tmasta krv. Na čas je gospoda Zane odvratila blijedo lice ustranu; potom smota komadić platna, čvrsto ga pritisnu na ranu i priveza ga jednim ručnikom.

- Nemojte sa mnom gubiti vrijeme. Gotov sam - apne mladić. - Hoćete li dozvati Betty samo čas?

Djevojka priđe, blijeda i uasnuta. Proivjela je stravične trenutke. Pokreti su joj bili gotovo mehanički,kao da je prestala čuti i osjećati. Sjaj u očima umirućeg mladića privede ju k strahotnoj svijesti ostvarnosti zbivanja oko nje.

Mogla je samo apnuti: - Oh, Harry, Harry, Harry!

- Odlazim, Betty. Htio sam… da moli za mene… i da se oprostim s tobom - s mukom istisnu mladić.

Betty klekne kraj klupe i pokua moliti.

- Betty, bilo mi je mrsko napustiti svoje mjesto, ali sam uzalud čekao da netko dođe, a Indijanci su staliprovaljivati. Naći će ih tamo na gomile. Pucao sam za tebe, Betty, svaki put kad sam naciljao pomisliosam na tebe.

Glas mu je bivao sve slabiji. Najzad utihnu. aka kojom je stiskao Bettynu ruku rastvori se. Oči mu sezaklope. Betty pomisli da je mrtav, ali ne! Jo je uvijek disao. Najednom otvori

oči. U njima vie nije bilo sjenke bola, pogled mu je zračio nekakvim prekrasnim sjajem.

- Betty, bila si mi jako draga… sad umirem… sretan to sam se borio za tebe… a neto mi kazuje… da ćese ti izbaviti. Zbogom.

Lice mu se preobrazi osmijehom, njegove sive oči zagledae se ukočeno u nju. Zatim mu glava padne. Uzduboki uzdah ugasi se njegov hrabri duh.

Hugh Bennet samo je jednom pogledao blijedo lice svoga sina, pa je otrčao niza stube za Silasom iClarkeom. Sva trojica zaobidoe brvnaru satnika Boggsa koja je leala odmah kraj karaule i od njihovapogleda skrivala juni zid utvrde. Začue teak tutanj balvana koji je izvana udarao u palisadu, potom prasaki krhanje jedno est palaca debele hrastove grede. Odjekne jo jedan pa drugi tutanj, jedna se greda prelomipopola, donji dio padne i stvori se rupa dovoljna da se čovjek provuče. Trojka poleti u pomoć Wetzelukoji je stajao kraj rupe s podignutom sjekirom. Istog časa začu se pucanj, Bennet zaglavinja i padne.Jedan ga je Indijanac ustrijelio kroz rupu u ogradi: Silas i Alfred skrenue u stranu, izvan dometa. Sad suse nali na svega dvadesetak stopa od Wetzela, spazie gdje se jedan atletski razvijen, mrk crvenokoacprovlači kroz rupu. Jo se nije uspravio kadli mu se na glavu spusti sjekira kojom je izmahnuo div lovac.Raspolovljene lubanje, crvenokoac se bez glasa srui. Drugi se Indijanac, snaan, do pojasa gol, uvuče krozrupu. Morao se prignuti, tek to je podignuo glavu spazi Wetzela i pokua izbjeći smrtonosnoj sjekiri.Wetzel mu promai glavu, ali ga zgodi preko pleća, sjekira se Indijancu zari u meso i zasiječe u kost.

Indijanac ispusti smrtni krik koji se zavri krkljanjem. Wetzel trgne sjekiru i istim je pokretom okrene.Ovaj put uicama pogodi jednog Indijanca posred čela, začu se udar kao kad mesar obara bika batom.Indijancu puka ispadne iz ruke, tomahavk mu nekamo odleti, on se svali u potok. Jo

971

dvojicu napadača dostie isti sudbina. Zatim se dvojica uspiju utisnuti u otvor. No, strana sjekira,izmahnuta onim čeličnim rukama, ubi ih u tren oka. Tijela im se zaglavie u rupi.

Silas i Alfred stajali su kao ukopani. U svom je stranom poletu Wetzel predstavljao prizor od kojeg bi sei najhrabrijem čovjeku sledila krv u ilama. Jo prije, dok je trčao k palisadi, zbacio je sa sebe svojulovačku koulju, bio je gol do pojasa. Krv ga je svega oblila. Na njegovim su irokim plećima i silnimrukama miići poigravali i nadimali se pod mrkom koom. Pri svakom zamahu krvavom sjekirom vrisnuo bivriskom kakvog bijelac nikad nije čuo. Bio je to njegov osvetnički vrisak. U svojoj eđi za osvetomzaboravio je da tog trena zapravo brani utvrdu, ene i djecu u njoj; borio se samo zato to je uivao uubijanju.

Silas začuje gdje izvana jača galama i shvati da stotine Indijanaca hrle k tom mjestu. Neto mora učiniti,odmah. Ogledao se i pogled mu padne na gomilu hrastovih balvana dovučenih u utvrdu po nalogupredostronog pukovnika. Silas zgrabi Clarkea i povuče ga za sobom prema gomili, objanjavajući mu tohoće. Zajednički dovukoe jedan balvan do otvora i tu ga spuste. Wetzel odmah stane na nj i stranimudarcem smlavi jednog Indijanca koji je pokuao postrance provući puku kroz rupu. Taj je isti Indijanacveć dvaput pucao. Dok je Wetzel drao Indijance na odstojanju, Silas i Clarke podigoe gomilu balvana izatvorie otvor. Time su zapravo ojačali i utvrdili slabo mjesto u palisadi. Useljenici su takvom ubitačnomvatrom obasuli Indijance, da su se ovi morali povući izvan dometa.

Dok je Wetzel ispirao krv s ruku i ramena, Silas i Clarke pourie k mjestu gdje je pao Bennet. Mislili suda će ga naći mrtva, no poskočie od radosti kad opazie useljenika gdje mirno sjedi kraj potoka i zavijasebi ranu na ramenu.

97?

- Nita naročito. Samo ogrebotina, ali eto, sruila me -reče on. - Sad sam mislio doći k vama. Sto ih nistepustili neka udu? Oni bi samo navirali jedan za drugim, a Wetzel bi onako pobio cijelo pleme. Jedini bivam posao bio da maknete mrtve kako bi imao mjesta za izmah.

Uto im se pridrui Wetzel i oni zajedno pohitae ka karauli. Na strmini je prestalo pukaranje. Nastepenicama sre-toe Sullivana koji je očito poao potraiti njih.

- Zane, Indijanci i Britanci se spremaju za odlučan i konačan napad - on reče.

- Otkud zna - upita Silas.

- Uzeli su čekiće iz kovačnice, a iz mog su čamca izvukli bačvicu čavala. Prave ljestve. Ako sviodjednom navale, postave ljestve i stanu se penjati, utvrda će biti puna u roku od deset minuta. Ja mislimda ih jedino top moe spriječiti.

- Clarke, pođi u brvnaru satnika Boggsa i donesi dva burenceta baruta - reče Silas.

Mladić pode prema brvnari, dok Silas i ostali krenue uza stube.

- Sad se puca samo na junoj strani i to slabije nego ranije - reče Silas.

- Pa da, jer kako sam ti rekao, Indijanci na rijeci dali su se na novi posao - odvrati mu Sullivan.

Nakon to je pričekao nekoliko časaka na vratima duge prostorije, Silas će: - to li nema toga Clarkea? Nesmijemo gubiti vrijeme. Hoću ljudima podijeliti jedno burence baruta.

Uto se pojavi Clarke. Teko je disao, vidjelo se da je trčao uza stepenice, lice mu bilo posivjelo odnekakva uzbuđenja.

- Nisam naao barut! - on uzvikne. Sve sam pretraio, svaki ćoak Boggsove kuće, ali baruta nigdje nema!

Nastao je kratak muk. Svi su čula to je Clarke rekao. Nitko se ne pomače. Svi kao da su ičekivali da netkoprogovori. Konačno Silas ljutito plane:

273

- Nisi ga naao? Nisi ni gledao kako treba! Sam satnik mi je rekao da u smočnici ima tri burenceta baruta.Idem ga ja naći.

Alfred ne odgovori nego sjedne na klupu, oko srca ga neto tupo stegne. Znao je to će sad biti. Ranije jebio u sat-nikovoj kući i vidio je ta tri burenceta baruta. Sad ih nije bilo na mjestu gdje su inače stajala,niti bilo gdje u kući. Dok je tako sjedio i čekao da i ostali spoznaju stranu istinu, oči su mu lutale odjednog do drugog kraja prostorije. Najzad mu pogled nade ono to je traio. Jedna je mlada ena klečalapred vatrom koju je raspirivala mijehom. Bila je to Betty. Blijedog i umornog lica, račupana, lijepih rukupocrnjelih od ugljena, ali svejednako mirna, odlučna, sabrana. Kraj nje je klečala Lidija, na jednom jepanju drala kalup za lijevanje tanadi. Betty je dizala posudu sa eravice i sigurnom, pouzdanom rukom,lijevala vreli metal u kalup. Trebalo je dobro paziti, od premalo ili previe olova ispala bi slaba kugla.Lidija bi potom uronila kalup u vedro s vodom, pa bi ga izvukla i njime lupila o pod. Iz kalupa bi seotkotrljala malena svijetla kugla. Djevojka bi ju protrljala masnom krpom i spustila u jedan ćup. Te suhrabre djevojke skoro četrdeset sati bez sna i odmora obavljale taj posao i nisu naputale svoja mjesta.

U sobu trkom upade Silas. Lice mu je bilo jezivo zgrčeno, čak su mu i usne poblijedjele i stanjile se.

- Sullivane, pobogu, to da radimo? Baruta nema! - on krikne kripavim glasom.

- Nema ga? - ponovi nekoliko glasova. ‘

- Nema ga? - ponovi i Sullivan. - Pa gdje je?

- Tko će znati?! U praini se vidi trag gdje su stajala bu-renca. Netko ih je odnio.

- Moda ih je Boggs prenio ovamo. Treba pogledati - reče Sullivan. ;

274

- Nema smisla ni gledati. Baruta nema i gotovo! Ovdje ga nikad nismo drali, zbog opasnosti od poara.

- Miller ga je ukrao - začu se Wetzelov mirni glas.

- Sad nam je svejedno tko ga je ukrao - plane Silas okrećući se ljutito prema lovcu čiji je mirni glas takobezosjećajno zvučao u onom trenutku - Nema ga, i to je ono najgore!

U muku koji je nastao nakon ovih Silasovih riječi ljudi se zgledae blijedeći. Svaka je dalja riječ bilasuvina. Pogled im je kazivao to će ih sada snaći. Dostići će ih ruka one iste nemilosrdne sudbine koja jesnala tolike utvrde na granici! Propali su! I nitko ne pomisli na sebe, ne uplai se zbog sebe, nego zastrepizbog udesa koji čeka nevinu djecu, one odva-ne djevojke i junačke ene.

Mukarac moe umrijeti. I on časno umire kad mirno prihvaća smrt. Ali, kad se bori poput tigra, pritisnutuza zid, izmahuje tek krnjagom oruja, krvlju poprskan, ponosan i prkosan, do posljednjeg svoga daha,tada je uzvien. Tada stiče potovanje i najgorega dumana svoga. Tada i u smrti nalazi osvetu.

A ena - to ona moe učiniti u krvavoj borbi? Pomae, bodri, nadahnjuje, a ako njezina strana gubi, onanalazi smrt ili togod gore od smrti. Malo je ena koje će odvano sebi oduzeti ivot. “Pobjedniku pripadaplijen”, a ene su uvijek predstavljale ratni plijen.

Nije čudo to su Silas i njegovi u takvom času izgubili hrabrost. S malo baruta za svega nekoliko nabojakako se mogu nadati da će suzbiti napad crvenokoaca? Da su sami, mogli bi potegnuti svoje tomahavke ipokuati se probiti kroz redove neprijatelja, ali sa enama djecom to im je nemoguće.

- Wetzel, hajde ti reci, to da radimo? Pobogu, savjetuj nas! - muklo će Silas. - Bez baruta ne moemoizdrati. ene ne moemo ostaviti ovdje. Radije ćemo sve ene pobiti nego da ih pustimo da padnu u akeGirtvjevoj bandi.

- Poalji nekoga po barut - odvrati Wetzel.

- Misli li da je moguće? - skoči Silas na čijem izmučenom licu zasja zračak nade. - U Ebovoj brvnari imabaruta koliko hoće. Ali koga da poaljemo. Tko će poći dobrovoljno?

Tri čovjeka odmah istupe, drugi se za njima pokrenu.

- Svakog će odraslog čovjeka napuniti olovom prije nego napravi tri koraka - reče Wetzel. - Ja bih sampoao, ali znam da nema koristi. Treba poslati dječaka, i to dječaka koji će juriti kao strijela.

- Nemamo nijednoga koji bi mogao ponijeti burence baruta. Harry Bennet bi mogao poći - reče Silas. -Kako mu je, Bessie?

- Mrtav je - odgovori gospoda Zane.

Wetzel samo odmahne rukom i okrene se. Njegov beznadean gest poprati kratka, napeta tiina. ene shvatie,neke pokrie lice rukama, druge zajecae.

- Ja ću poći!

Bio je to Bettvn glas to je čisto i zvonko odjeknuo prostorijom. Potaknute tim svjeim, mladim glasom,ojađene ene trgnue glave. Mukarci zaprepateno pogledae. Clarke kao da se skamenio. Wetzel hitro priđedjevojci.

- Ni govora! - reče Sullivan.

Silas odmahne glavom, i sama mu se zamisao činila apsurdnom.

- Pusti me, brate, pusti me, molim te - molećivo će Betty, njeno i s ljubavlju polaući svoje male ake nabratove gole miice. - Znam, da je to očajnički pokuaj, ali uvijek vrijedi pokuati. Dozvoli mi da pođem.Bolje mi je i da tako poginem nego da ovdje čekam na smrt.

- Silas, iz toga bi moglo neto biti - upade Wetzel. - Bet-ty moe trčati kao jelen, a kako je ena moda će jupustiti da se prebaci do brvnare, neće pucati na nju.

Ruku prekrtenih na irokim prsima Silas je stajao i utio. Gledao je u sestru i krupne suze kotrljale su mu seniz obraze

i padale na one malene ruke to su onako njeno stiskale njegove miice. Betty je bila kao preobraena, s njeje nestalo zamora, oči su joj sjale odlučnoću, bijelo joj i ivo lice bilo prekrasno ozareno nadom, molbom,odvanoću.

- Pusti me da pođem, brate. Zna kako mogu trčati, a danas ću letjeti! Svaki je čas dragocjen. Tko zna?Moda je satnik Boggs već blizu s pomoći. Ne moe rtvovati niti jednog mukarca. Pusti mene.

- Betty, budi blagoslovljena… poći će - najzad će Silas.

- Ne! ne! Ne putajte ju! - krikne Clarke bacajući se pred njih. Drhtao je, oči je sumanuto iskolačio,čitavim je izgledom odavao čovjeka koji je poremetio pameću.

- Neće poći! - uzvikne Alfred.

- S kakvim se pravom ti nameće? - mrko će Silas. - S kakvim će pravom to zabraniti?

- Samo tim to ju ljubim i to ću poći umjesto nje - očajnički otpovrne Alfred.

- Ne mijeaj se! - skoči Wetzel svojom snanom akom odgurne Clarkea. - Ako ju ljubi, neće valjda htjeti daovdje sačeka one crvene đavole - on nastavi pokazujući prema rijeci. - Ako se vrati, spasit će utvrdu.Ako pak padne, barem se neće naći u Girtvjevim akama.

Betty se zagleda najprije lovcu, zatim Alfredu u oči. Shvatila je obojicu. Jedan ju alje u smrt jer zna da ćeta smrt biti tisuću puta laka od udesa koji ju čeka od ruku Indijanaca. Drugi nema snage da ju gleda kakoodlazi u smrt, drugi radije nudi sebe nego da promatra kako se ona izlae takvoj strahovitoj opasnosti.

- Znam. Kad bi bilo moguće, obojica biste me spasili -reče ona jednostavno. - Ali sad drugo ne moeteučiniti doli da se molite za mene, da mi ivot bar potraje toliko koliko mi treba da stignem natrag dokapije. Silase, ja sam spremna.

Dolje je grupica blijedih mukaraca stala ispred kapije. Silas je izvukao eljezni zasun. Sullivan je biospreman da

277

raskrili vratnice. Bistrim glasom, kratko i saeto, Wetzel je djevojci dao posljednje upute:

- Pazi, kad izađe pred tobom će biti prazan put. Trči, ali ne prebrzo. Čuvaj dah. Reci pukovniku nekajedno burence baruta presipa u plahtu, ti ju svezi i prebaci preko ramena. Onda potrči natrag, trči kao kadsi se natjecala sa mnom, ako te pogode, nastoj da ne padne. Sad, idi!

Golema kapija zakripi, vratnice se raskrile. Betty istrči gledajući ravno preda se. Pretrčala je pola putaizmeđu utvrde i pukovnikove kuće kad se zrakom prolomie podrugljivi vrisci.

Indijanci su se samo rugali, ni metak ne opalie. Betty se pomno drala Wetzelovih uputa. Trčala je lako,nije se naprezala, a bila je mirna kao da miljama naokolo nema ni jednog Indijanca.

Pukovnik je opazio da se kapija otvora i Betty izlazi. Kad je utrčala uza stepenice njegove brvnareotvorio je vrata i ona mu je uletjela u naručje.

- Betty, pobogu, zato si dola? - uzvikne on.

- Nemamo vie baruta. Isprazni jedno burence u neku plahtu. Brzo! Ne smijem gubiti ni sekunde! - onaodvrati istodobno skidajući sa sebe gornju suknju. Sjetila se da će joj smetati u trku natrag.

Čim je Betty izustila zato je dola, Jonathan je trknuo u skladite. Pojavio se s jednim burencem pod rukom.Jednim udarcem sjekire odbio mu je dno i u tren oka se dragocjeni crni prah naao na gomili nasred stola.Zatim dohvatie krajeve stolnjaka i privezae ih, te zaveljaj prebacie Betty na rame.

- Junačino moja, uspjet će, siguran sam! - viknu pukovnik otvarajući vrata. - Znam da će uspjeti. Trči kaoto jo nikad nisi trčala!

Poput odapete strijele Betty pojuri mimo pukovnika i nade se vani. Jedva je prela deset od onih stotinudugih jardi

278

koje su je dijelile od cilja, kad odjeknu prava grmljavina dreke i vike koja ju upozori da su Indijancipogodili to nosi i shvatili da ih je jedna djevojka prevarila. Prve puke pla-nue s jednog mjesta na strmininedaleko od pukovnikove kuće, zatim se prasak polukruno nastavi do istočnog kraja čistine. Olovnivjesnici smrti stadoe zvidati oko Betty. Fi-jukali su ispred i iza nje, pred njezinim nogama praskalo jekamenje, dizala se praina, tanad je brazdala tlo. Prela je četvrtinu puta! Stigla je na vrh glavice, pa sestala kao vjetar hitro sputati blagom nizbrdicom. Samo bi najvrsniji strijelac mogao pogoditi onu njezinumalenu leteću priliku. Vriska i dreka postadoe zaglune. Prasak se puaka stopio u jedan tutanj. I iznadsvega ovoga Betty je jasno čula Wetzelov gromoglasni vrisak. To joj nogama dade krila. Polovina puta!Neto joj vrelo, bolno probode miicu, ali se ona na to ne obazre. Tanad je upravo pljutala oko nje, zvidalajoj nad glavom, pitala oko uiju, kosila travu pred njom. Poput tuče su meci udarali po palisadi, ali jedjevojčina vitka, tamna prilika svejednako netaknuta, neranjena jurila put kapije. Tri četvrtine puta! Netojoj čupnu razbaruenu kosu, jedan je dugi, crni uvojak, otkinut metkom, zaleprao na vjetru. Betty spazikapiju kako se otvara, vidjela je visoku lovčevu spodobu, prepoznala je brata. Samo jo nekoliko jardi!Jo, jo malo! Na oči joj padne nekakva crvena magla. Vie nije vidjela kapiju, ali je jednako trčala. Časkasnije zaglavinjala je; osjetila je kako ju grabe nečije čvrste miice, udne ruke, čula je gdje se kapijatreskom zatvara i zasun navlači. Potom u njoj utrne svaki osjet.

Noseći dvostruko dragocjen teret, Silas trkom prede stepenice. Dočekao ga silan krik radosti. AlfredClarke, koji je pognute glave sjedio na klupi, lien svakog osjećaja vremena i mjesta, tre se i pogleda. Nadčim to ene jecaju i plaču? Čije li je ono bijelo lice? Naravno, to je lice njegove ljubljene

279

djevojke. Lice djevojke koja je krenula u smrt. Zgrčio se u boli.

Uto, zbi se neto divno. Preko onog blijedog lica prijeđe topla, iva rumen. Trepavice trepnue, otvorie se, atamne, prekrasne, blistave oči zagledae se ravno u njega.

Nije mogao vjerovati svojim očima. Bit će da ono blijedo-lice i predivne oči pripadaju duhu njegovedrage. Dole su ga mučiti i progoniti. Ali je uto začuo glas.

- Oh, ali to peče!

Spazio je golu, lijepu miicu. Njezina je krasota bila nag-rdena nakaznom, okrutnom opeklinom. Čuo jeonaj isti slatki glas kako se istodobno smije i plače. Vrati mu se ivot i nada. Jednim se skokom nađe zasvojom pukarnicom.

- Boe, kakva ena! - promrsi kroz zube i progura cijev puke van.

Zaista nije bilo vremena za razmiljanje. Shvativi podvalu kojom su izgubili zlatnu priliku, Indijanci usilnom naletu navalie na utvrdu. Juriali su sa svih strana, upornim bijesom ljudi čije su se nade izjalovile.Dočekala ih je smrtonosna vatra. Top zagrmi, cijela grupa Indijanaca ispusti svoje ljestve i razbjei se.Malog su “buldoga” brzo okrenuli na kotačima i uperili ga u drugu grupu. Tanad, komadi lanaca i eljezasmrću zaorae po redovima neprijatelja. Indijanci nisu mogli izdrati i prkositi dobro usmjerenoj topovskojvatri. Stadoe uzmicati. Useljenici, nadahnuti heroizmom jedne djevojke, nadmaie sami sebe i borie se kaojo nikad. Svaki metak nade jednom crvenokocu srce. Ispaljeno barutom radi kojega je junačna djevojkastavila ivot na kocku, usmjereno čeličnim rukama i miicama, upravljeno očima sigurnim i mrkim poputočiju same sudbine, svako je tane izbacilo iz stroja po jednog Indijanca,

Turobno i polako, crvenokoci su uzmicali pred takvom vatrom. Povukli su se stopu po stopu. Girtvja vienije bilo. Oganj, poglavica Shawneeja, leao je mrtav na cesti, gotovo

280

na istom mjestu gdje je dva dana ranije njegov pobratim, Crvena Lisica, zagrizao prainu. Britanca suustuknuli jo prije.

Kad je pala noć, iscrpljeni i izgladnjeli ljudi pod opsadom, konačno su se mogli najesti i otpočinuti.

Kao postiđen svojom sinoćnjom izdajom, ovaj put mjesec je zasjao lijepo i čisto, te osvijetlio dolinu iutvrdu, okupao rijeku i umu svojim srebrnim zracima.

Ujutro, tek iza svanuća, ne uzdajući se vie u uspjeh, Indijanci se stadoe neto dogovarati. Dok su tako biligrupirani, na očigled ljudi u utvrdi, i dok su po svoj prilici raspravljali da li da odustanu od opsade začuose otegnut, karakterističan zov indijanskog izvidnika koji je vjerojatno bio postavljen da promatra hoće linaići pomoć utvrdi. Kao da je time dan znak za povlačenje. Jedva je zamrla jeka tog vris-kavog zova,

kadli Indijanci i Britanci brzo krenue preko rijeke, naputajući svoje mrtve na bojnom polju.

Ubrzo se na stazi potoka ukae grupa konjanika. Bili su to satnik Boggs, Svvearengen i Williamson sasedamdeset ljudi. Slavlje je bilo golemo. Satnik Boggs očekivao je da će naći samo pepeo spaljeneutvrde. A herojski mali garnizon, iako oaloćen gubitkom polovice svoga ljudstva, predao se radostipobjede nad zdruenim snagama indijanskih ratnika i Britanaca. t

281

GLAVA 15

Mir i spokojstvo jo jednom su zavladali oko Fort Hen-ryja. Ubrzo nakon onih junačkih dana, useljenicipopravie svoje otećene brvnare i sad su bili zauzeti jesenjim oranjem. Utvrda je doivljavala daneneobične ivosti i radinosti. U maloj kapelici sretala su se mnoga nova lica. Pioniri iz Virginije, Fort Pittai drugih istočnih krajeva doznali su da je Fort Henry odbio dosad najjaču silu Indijanaca i vojnika koje jeguverner Hamillton skupio uz pomoć svojih odmetnika. Sa svih točaka du rijeke pristizali su useljenici unaseobinu pukovnika Zanea. Nove su brvnare iarale padinu, na sve strane dizahu se nove nastambe i staje.Odjekivali su čekići, zvečale sjekire, ruili se silni borovi i topole.

Pukovnik je sad čeće i due sjedio na svom omiljenom mjestu pred kućnim vratima. Te se večeri upravovratio s tekog rada na polju, sad se malo odmarao pred večeru. Nekoliko dana prije posjetili su ga Isaac iMveerah. Indijanka je donijela mirovni ugovor koji su potpisali Tarhe i druge poglavice Wyandota.Nekoć nepomirljivi Huron sada je bio spreman da se sprijatelji s bijelcima. Pukovnik i njegova braćatakođer potpisae ugovor, a Betty je nakon napornog uvjeravanja uspjela pridobiti Wetzela da zakoparatnu sjekiru bar prema Huronima. I tako je Mveerahina ljubav, poput ljubavi mnogih drugih ena, urodilaboljim plodom nego duge godine ratovanja i krvoprolića.

S pukovnikova lica uopće nije silazio njegov radostan i dobroćudan izraz, samo bi mu se oči rairileponosom i zadovoljstvom kad bi gledao kako rijekom nailaze dobro natovarene splavi i promatrao ivost iuurbanost u rastućem naselju. Ispunilo se njegovo proročanstvo koje je izrekao dvanaest godina ranije.Njegov se san ostvario. Lijepo, ali divlje mjesto gdje je tada podigao kolibu i gdje je est mjeseci

282

ivio, a da nije ni vidio bijelog čovjeka, sad se pretvaralo u naselje koje se ivo razvija; a bio je siguran daće jo doivjeti prerastanje toga naselja u napredan grad. Nije ni pomiljao na one tisuće jutara koje će gajednog dana učiniti bogataem. Bio je on pionir iz dna srca i due; prokrčio je put u tu bogatu zemlju;savladao sve prepreke, i to mu je bilo dovoljno da ga podari srećom.

- Tata, kad ću ja moći loviti medvjede, bizone i Indijance? - upitao je Noah koji je napustio igru te seispentrao na očevo koljeno.

- Mali moj, zar nisi jo nedavno imao posla s Indijancima?

- Jesam, tata, ali ja nisam ni jednoga vidio. Samo sam čuo pucanje i vrisku. Sammvja je bilo strah, alimene me. Htio sam viriti kroz male rupice, ali su nas zatvorili u jednoj mračnoj sobici.

- Svisnut ću od jada ako to dijete postane neto nalik Jonathanu ili Wetzelu - reče pukovnikova ena koja je

čula dječakove riječi.

- Ne brini se, Bessie, dok Noah odraste vie neće biti Indijanaca.

Pukovnik začu konjski galop i pogleda te spazi Clarkea gdje dolazi cestom na svom plemenitom vrancu.Ustavi, pukovnik pode k prečki za vezivanje konja kraj koje je mladić zaustavio vatrenog konja.

- Zdravo, Alfrede. Jesi li to izaao u etnju?

- Jesam, da mi Roger malo protegne noge.

- Krasna je to ivotinja. Mogao bih ga do smrti gledati kako se kreće. Nema boljeg konja na cijeloj rijeci.Nego, od opsade nismo vas jako često viđali. Znam, imali ste posla. Spremate se da na sebe nataknetejaram, je li? Pa, to i očekujemo od mladih ljudi. Dođite nam čeće u posjet.

- Htio sam doći. No, znate kako je sa mnom… hoću reći, to se tiče Betty… Pukovniče, ja ju volim… i…to je sve…

283

- Da, Alfrede, znam to i ne čudim se vaem strahu. Oduvijek ste mi se dopadali, mislim da je sad dolovrijeme da malo pogurnem točak sreće. Ako vas Betty voli, a meni se čini da je tako, dat ću vam je.

- Ali ja nita nemam. Svega sam se odrekao kad sam otiao od kuće.

- Mladiću moj, neka vas to ne brine. Nama nisu potrebni bogatai. Cesto sam ponavljao da nama ovdje nagranici trebaju samo potena srca i snane, radine ruke. A vi to imate. To je dovoljno kako za mene tako iza moje, a to se tiče zemlje imam ju za cijelu vojsku momaka. Jeftino sam je dobio. Onaj sam otok tamokupio od Ratara. Moete ga dobiti ili bilo koju drugu parcelu du rijeke. Jednog ću vas dana postaviti načelo mojih ljudi. Imat ćete godinama posla na probijanju ceste do Mavsvillea. Oh, imam puno posla zavas.

- Pukovniče, ne znam čime i kako da vam se zahvalim - odvrati Aflred ganuto. - Trudit ću se da zasluimvae prijateljstvo i potovanje. Molim vas, hoćete li reći vaoj sestri da bih ju posjetio ujutro i da bih htionasamo porazgovarati s njom?

- Svakako, Alfrede. Laku noć.

Lica ozarena osmijehom sreće, pukovnik ude u kuću. Volio se naaliti i podvaljivati, te takvu priliku ne biolako propustio.

“Izgleda da sve teče kako treba. A sad, da se malo nasmi-jemo na račun Njezina Visočanstva”, reče on zase.

Promatrajući ugodan prizor u kući osjetio je da su mu sve elje ispunjene. Djeca su se igrala s jednimčupavim psićem koji je u njihovom lako prilagodljivom srcu već zauzeo Tigeovo mjesto. ena je neto tihopjevuila i blago ljuljala staru zipku u kojoj je mirno drijemalo prekrasno djetece. Annie je pripravljalastol za večeru. Isaac je sa zadovoljnim osmijehom na licu čvrsto spavao na onoj istoj sofi na kojoj je jone tako davno leao sav u krvi, napola mrtav. Betty je

284

neto čitala Indijanki Mveerah koja je kao začarana prigibala glavu blie svojoj posestrimi i paljivo slualanjezin tihi glas.

- No, Betty, to kae? - upita pukovnik zastavi ispred njih dvije.

- Kako to kaem? - odvrati Bettv. - Kaem da si jako nepristojan to me prekida. Mveerah sad prvi put sluaroman.

- Imam veoma vanu poruku za tebe.

- Poruku? Za mene? Od koga?

- Ajd’, pogodi.

Bettv nabroji cijeli niz svojih poznanika, ali joj brat nakon svakog imena samo odmahne glavom.

- Oh, vrlo vano, napokon, nije me briga - reče ona na kraju, ali joj se boja obraza nekako izmijenila.

- U redu. Ako tebe nije briga nema smisla da dodam ita vie - odvrati pukovnik.

Uto ih Annie pozva na večeru. Kasnije, kad je pukovnik sjeo pred vrata i zapuio, Bettv mu priđe, sjedne inasloni glavu na njegovo koljeno. Pukovnik je i dalje utke odbijao dimove. Ona se tamna glavica nemirnopomače.

- Eb, reci mi kakva je poruka - apne djevojka.

- Poruka? Kakva poruka? O čemu to priča?

- Nemoj me zavitlavati, barem sada nemoj. Reci mi. U Betrvnu je glasu bilo neke alosti koja blago dirnubratovo srce.

- Pa, danas me je izvjestan mladi mukarac upitao moe li me rijeiti dunosti da pazim na izvjesnu mladudamu.

- Oh …

- Stani malo. Rekao sam mu da bih bio presretan.

- Eb, to nije bilo lijepo od tebe.

- Zatim me je zamolio da joj kaem kako će on doći sutra ujutro da s njom uglavi stvar.

- Oh, uasno! - vikne Bettv. - Zar je ba tako rekao?

285

- Betts, da ti poteno kaem nije gotovo nita ni rekao. Samo je izmucao: “Volim je” i oči mu planue.

Betty sitno krikne i otrči u svoju sobu. Srce joj se uzburkalo. to da učini? Osjetila je da će iz nje izvjetritisva snaga pogleda li samo jednom u oči svom dragom. Kako moe sebi dozvoliti toliku slabost? Znala jeda je doao kraj. Vie se ne moe pretvarati. Osjetila je da joj u srcu tuče neto jače od svega ostaloga, netočemu ne moe odoljeti - predivno, slatko, slijepo, burno oduevljenje i ushićenje ene koja voli i koja jevoljena.

- Bess, to kae na to? - reče pukovnik sutradan ujutro kad je uao u kuhinju nakon obilaska panjaka. - Clarkeje maloprije doao i traio Betty. Dozvao sam ju. I dođe ona, sva mirna i spokojna. “Ah, pa to ste vi,gospodine Clarke”, reče mu. “Skoro vas nisam ni prepoznala. Drago mi je to ste doli. Vjerujte da nam jesvima jako drago to ste se oporavili od onih gadnih opekotina.” I nastavila je s takvom pričom da bisvatko rekao kako za njega ne mari ni koliko za lanjski snijeg. A svjesna je toga da ja znam koliko joj jezapravo mio. tovie, mjesecima je patila zbog njega. Kako joj to sad ide od ruke? Ali, vama enama neću senačuditi do smrti!

- Zar si ti očekivao da će mu se objesiti oko vrata? - revoltirano upita časna pukovnikova supruga.

- Ne ba to. Ali bila je previe mirna, previe se “prijateljski” ophodila. Jadan Alfred, po njemu se vidjeloda je bdio cijelu noć. Bio je nervozan i na smrt uplaen. Kad je Betty otrčala uza stepenice, ja sam Alfreduneto apnuo. Sve će biti u redu, samo ako poslua moj savjet.

- Hm! A to mu je to savjetovao uvaeni pukovnik Zane? - zlovoljno će Bessie.

- Nita naročito. Jednostavno sam mu rekao neka ne gubi ivce: ena ne misli ozbiljno kad kae “ne”; ona točesto kazuje samo zato da bude privoljena na “da”. Na kraju sam

286

mu rekao da ako se Bettv stane malo ritati, kako to čine čistokrvne drebice, neka pokua čvrstom rukom.Jer i ja sam uradio tako.

- Pukovniče Zane, ako me pamćenje nije izdalo, bio si pokoran i krotak kao jaganjce, mekeg te ne bipoeljela ni najponosnija djevojka!

- Tko, ja pokoran i krotak? Nikad!

- Ja se u stvari nadam da će ju Alfred pridobiti. On mi je jako drag. Ali, bojim se. U Bettv je tolikoprkosa da bi ga bila kadra odbiti samo zato to je podigao brvnaru prije nego je upitao nju.

- Besmislica! Već odavno ju je upitao! Ne brini, Bess, moja će se sestra vratiti, krotka kao janje.

Međutim su Bettv i Alfred polagano kročili znanom im stazom prema rijeci. U listopadskom svjeem zrakuosjećao se nagovjetaj snijega. S humaka je dopirao zvonak glas roga nekog lovca. Jato divljih patakaspustilo se na močvarno tlo na kraju jezera i tamo je neprekidno gakalo. Smeđi humci, crvena uma i utapolja bijahu sada na vrhuncu svoje jesenje ljepote. Ubrzo će studen vjetar razgolititi stabla i ponosnomcvijeću pognuti glavu. Ali sad su krasuljci svom svojom krasotom sjali na suncu i lelujali se na vjetru.

- Vidim da epate. Niste jo posve ozdravili? - pitala je Bettv.

- Oh, dobro mi je, hvala na pitanju - odvrati Alfred. -Samo to mi je ova noga najvie stradala, pa mi je jo

slaba.

-1 vi ste zaista pretrpjeli svoje. Brat mi je rekao da ste za godinu dana triput ranjeni.

- Četiri puta.

- Jonathan mi je rekao za ranu od sjekire; zatim vas je ranio Miller, i najzad ste dobili opekotine. Toznači tri, zar ne?

- Tako je, ali sve te tri zajedno ne mogu se ni usporediti s onom jednom koju ste zaboravili.

287

- Pridimo malo blie ovuda - urno će Betty da bi nekako promijenila temu razgovora. - Ovdje ste sepotukli s Millerom.

- On se pridruio Girtvju, a nije se s njim pojavio pred utvrdom, pa mi se sve čini da je poginuo. Naravno,to su samo nagađanja, ali mi neto govori da ne grijeim. Jonathan i Wetzel nisu nita rekli o njemu, a ja sam,međutim, siguran da oni ne bi mirovali sve dok bi on bio iv.

- Mislim da imate pravo, iako moda nećemo nikad doznati. Sve to znam to je da su Wetzel i Jack polinjegovim tragom do rijeke. Nikad neću zaboraviti Lewisove riječi i njegov pogled onoga dana. Miller jebio podlac, podli izdajica.

- Da, gad od glave do pete, a gotovo mu je polo za rukom sve to je smislio. Ni najmanje ne sumnjam da bivas uspio zavesti, mene ubiti i Girtvja dovesti ovdje, samo da se nije umijeao u ono gađanje.

- Mnogo je toga to nikad nećemo doznati, ali me jedno naročito zapanjuje i čudi. Kako mu je uspjelosvezati Tigea?

- A ja vam kaem da od toga nita lake nije bilo ni ući u moju sobu i zamalo me ubiti, ili ukrasti barut izbrvnare satnika Boggsa.

- Ali ovo posljednje barem je pruilo priliku meni da budem korisna - reče Betty s natruhom svog starogobjeenjač-kog tona.

- Bio je to najveći pothvat koji je ikad izvela jedna ena - tiho će Alfred.

- Ah, nemojte, pa samo sam brzo trčala.

- Dao bih cijeli svijet da sam vas mogao gledati, ali samo sam leao na klupi i elio umrijeti. Nisam imaosnage pogledati kroz pukarnicu. Oh, bilo je uasno! To nikad neću zaboraviti! Noću se budim i čujemvrisak i pucnjavu. Zatim sanjam kako jurim preko gorućeg krova i cijeli mi se onaj prizor vraća toliko ivoda gotovo osjećam ar plamena i

288

vonj paljevine. Pa se budim i razmiljam o uasu kad sam vidio kako vas unose u karaulu, mislio sam da stemrtvi.

- Najbolje će biti da zaboravimo one uase. Sve je to prolo. Pravo je čudo to je itko ostao iv. Ebenezerkae da ne treba tugovati za onima koji su izginuli, jer su poloili ivote kao junaci, spasili su utvrdu. Ontakođer tvrdi da nas Indijanci vie nikad neće uznemiravati. Zato, najbolje je da zaboravimo i da seveselimo. I Millera sam zaboravila, pa je najbolje da se i vi ugledate u moj primjer.

- Da, tako je. - Nakon due utnje Alfred proslijedi: -Hoćemo li poći do stare sikomore?

Krenue vijugavom stazom. Na jednom strmom mjestu na kamenitoj nizbrdici Alfred skoči pa se okrene dapomogne djevojci. Ali ona izbjegne njegov pogled, napravi se da ne vidi ispruene ruke i lako skočipokraj njega. On pogleda u nju s dvoumljenjem i zebnjom. Prije nego to je dospio progovoriti, ona većpotrči ispred njega i spusti se k vodi. Slijedio ju je polako i zamiljeno. Doao je odlučni trenutak. To muje bar jasno, ali sad mu nekako nedostaje pouzdanje koje mu je ulio pukovnik. Lako je bilo smiljati kakoće upokoriti tu mladu damu, ali sad, kad je kucnuo čas, kad se treba iskazati na djelu snagom volje,odjednom je uvidio da vie ne zna to je kanio reći. Zna samo jedno: da su mu osjećaji rastrzani ljubavljuprema njoj i uasnim strahom da ne ostane bez nje.

Kad je stigao do sikomore, Betty je već sjedila iza nje, u krilu je drala pregrt cvijeća. Alfred se zagleda unju, svjestan da sve njegove nade u sreću sad zavise isključivo od onih nekoliko riječi koje će za koji čassići s Bettvnih nasmijeenih usana. U onim malenim preplanulim akama koje se sad poneto nervoznopoigravaju cvijećem, lei neto vrednije i od samoga ivota.

289

- Zar nije slatko? - upita Betty trepnuvi tek jednom prema njemu. - Mi ga zovemo “crnookom Suzanom”.Ima li ičeg ljepeg od ove mekane, tamno smeđe boje?

- Da - potvrdi Alfred gledajući joj u oči.

- Ali… pa vi uopće ne gledate u cvijeće - reče Betty obarajući pogled.

- Ne, ne gledam - Alfred će, zatim naglo nastavi: - Danas je točno godina dana da smo bili ovdje.

- Ovdje? Ah, da, čini mi se da se sjećam. Da, to je bilo onaj put kad smo se vozili kanuom i lijepo smo sezabavljali pecanjem.

- Je li to sve čega se sjećate od onog dana?

- Ne sjećam se ničeg posebnog. Pa to je uostalom bilo tako davno!

- I sad ćete mi po svoj prilici reći kako ni ne sanjate zato sam vas pozvao da sa mnom pođete naročito naovo mjesto.

- Zato… valjda zato to ste se htjeli proetati, ovo je mjesto sasvim ugodno.

- Znači, pukovnik vam nije rekao? Ne dobivi odgovor, Alfred proslijedi:

- Jeste li pročitali moje pismo?

- Pismo? Kakvo pismo?

- Ono to vam ga je stari Sam imao predati jo jesenas. Jeste li ga pročitali?

- Jesam - Betty će slabanim glasom.

-Je li vam brat rekao zato se elim jutros sastati s vama?

- Jest, rekao mi je i ba to me jako naljutilo - reče Betty diući glavu. - Kakav je to način… vi… vi kao daste… ah, pa… nije mi se dopalo!

- Mislim da vas razumijem. Ali moram vam reći da se varate. Nikad nisam bio prepotentno uobraen pa dapomislim da sam vam drag, da me volite. Usprkos najluđim snovima, kod mene nije nikad bilo takvesigurnosti. Čak sam drao da su se pukovnik i Wetzel varali u svom sudu…

290

- …koji vam nisu smjeli prenijeti - prekine ga Bettv ljutito. Oslonila se na noge, cvijeće joj ispalo natravu. - Takav je njihov sud prava besmislica. Nikad im nisam dala razloga da tako to pomisle jer… jernije tako.

- U redu. Prema tome, vie se nema to reći - dočeka Al-fred glasom koji nije bio samo miran već inemarno hladan.

- ao mi je to sam vas uznemirio. Istina, bio sam lud, ali vas uvjeravam da vam odsad dalje vie neću zadatinikakve glavobolje. Dođite, vrijeme je da se vratimo kući.

Okrene se i polagano pođe stazom. Odmakao je valjda desetak koraka kadli ga ona zovnu.

- Gospodine Clarke, vratite se.

Alfred se vrati i opet stane pred nju. Sad je stajao pred jednom drugačijom Bettv. Nestalo je one njezineuznositosti. Pognula je glavu. Svojim je malenim akama silno pritis-kala nemirne grudi.

- Da - reče Alfred nakon časka utnje.

- Zato… zato vam se toliko uri kući?

- Doznao sam to sam htio doznati. I nakon toga ne vjerujem da bih mogao biti jako ugodan. Zato mi se urinatrag. Hoćete li poći i vi?

- Nisam ba… nisam ba mislila sve onako kako sam rekla

- apnu Bettv.

- Pa ta ste onda mislili? - upita Alfred tvrdim glasom.

- Ne znam. Molim vas, nemojte govoriti takvim tonom.

- Bettv, oprostite to sam grub, ali zar od čovjeka s mojim osjećajima očekujete da bude miran ihladnokrvan? Vi znate da vas volim. Ne smijete se vie poigravati. Ne smijete vie prkositi.

- Ali ja ne mogu drugačije!

- Gledajte mi u oči - reče Alfred uzimajući joj ruke. -Dajte da vam vidim oči. Vjerujem da vam je ipakmalko stalo do mene, inače me ne biste pozvali da se vratim. Ja vas ljubim. Shvaćate li to? ,

291

- Shvaćam. I mislim da biste me morali puno voljeti ako hoćete ublaiti sve zlo to sam ga pretrpjela vaomkrivicom.

- Betty, pogledajte me.

Ona lagano uspravi glavu, sporo, veoma sporo podie oči. I te ju oči izdadoe, vie nisu imale snage krititajnu. S krikom radosti Alfred ju zagrli. Ona pokua odvratiti lice, ali joj on rukom podigne bradu i čvrstoju podri, njezine se slatke rumene usne nađoe tik pred njegovima. On polako prignu glavu.

Betty mu shvati nakanu, zaklopi oči i apnu:

- Alfrede, ne… molim .. nije poteno… molim .. oh!

Taj poljubac slomi Bettvn otpor. Ispustila je sitan, neobičan krik. Njezina crnokosa glava nade leajnegdje na njegovu srcu, a njezino vitko tijelo koje se tren prije estoko odu-piralo, sad se udno prepustinjegovu stisku.

- Betty, usuđuje li se i sada tvrditi kako me ne voli? -apne Alfred u vranu kosu koja mu je u uvojcimapočivala na grudima.

No, Betty ostade odvana i u predaji. Ruke joj lagano pođu uz njegove miice, nađu mu se na ramenima,stisnu se oko njegova vrata. Zatim ona podigne zajapureno i suzama uprljano lice, uzdrhtalih usana i očijukoje su blistale prediv-nim sjajem.

- Alfrede, volim te… oh, zaista te volim svim srcem. Sad mi je tek posve svanulo.

Sati su letjeli kao da imaju krila. Produeno brenčanje zvona za večeru prizva zaljubljene k stvarnosti ipodsjeti ih da nisu sami na ovom svijetu. Korak za korakom stanu se penjati dragom im stazom, no ovajput kao nikad dosad. Drali su se za ruke. S vrha se osvrnu, htjeli su se uvjeriti da ne sanjaju. Voda seruila preko slapa milozvučnije nego ikad; bijela se pjena vrtloila u viru u sjeni; liće sikomore radosno jeukalo na lahoru; na jednoj je suhoj grani vrijedno kuckao djetlić.

292

- Hoću ti neto ispovijediti jo dok smo blizu ovom dragom starom stablu - reče Betty cupkajući rese naAlfredo-vom lovačkom kaputu.

- Nema potrebe da mi se ispovijeda, to god bilo.

- Ali radi se o nečemu zbog čega me peče savjest.

- Dobro, onda ću ti ja biti sudac. Dobit će blagu kaznu.

- Jednog dana kad si leao ranjen i u bunilu, Bessie me poslala da bdijem kraj tebe. Satima sam te pazilai… nemoj me krivo suditi… onda sam te… poljubila.

- Predraga moja! - uzvikne mladić očarano. Kad su najzad stigli do kuće zatekoe pukovnika kako sjedi napragu.

- Gdje ste bili, pobogu? -upita on. - Wetzel je sad bio tu. Nije vas htio pričekati. Eno ga gdje ide uzbrijeg. Sad je iza onog lovorovog grma.

Pogledae i ubrzo spazie visoku lovčevu spodobu gdje izranja iz bunja. Wetzel zastade i nasloni se napuku. Casak je ostao nepomičan, potom im mahnu rukom i opet zagnjuri u gusti. Betty uzdahnu, a Alfredreče:

- Jadan Wetzel… vječito nemiran, vječni lutalica!

- Hej, vi! - odjednom odjeknu nečiji veseo glas za njihovim leđima.

Zaljubljeni se okrenue. Pred njima stajali su nasmijeeni Isaac i Mveerah sva ozarena radoću.

- Ti si jedno zaista sretno prase, Alfrede, ali za ovo mora zahvaliti u prvom redu Mveerah i meni. Danisam bjeao od nje i gotovo zaglavio u rijeci, te ti tako pruio izvanrednu priliku da se iskae, danas ti licene bi bilo sama sreća i blaenstvo. Samo se ti crveni, Betts, stoji ti jako lijepo.

- Bessie, evo nam ih! - vikne pukovnik svojim dobroćudnim glasom. - Ona je ukroćena najzad. De,Alfrede, ne pre-nemai se, ulazi, večera vas čeka.

I pukovnik pogurne mlade pred sobom uza stepenice. Kad je zastao na pragu da istrese lulu, usne mu serastegnu u osmijeh zadovoljstva. 293

POGOVOR

Betty je svoj vijek odvjekovala u ozračju prizora svog slavnog pothvata. Bila je sretna ena i majka. Kadje ostarjela, uivala je da unucima okupljenim oko nje pripovijeda o zgodi kad je kao djevojka jurila krozunakrsnu paljbu Indijanaca.

Pukovnik Zane sprijateljio se sa svim crvenokocima. Dugo je godina drao trgovačku postaju i u svom jeposlovanju uvijek ostao ljubazan i častan. Kada se kraj naselio, u vie je navrata dobio odličja od stranevlade. Najveće mu je odličje odano 1796. godine. U elji da izgradi cestu od Fort Hanrvja do Mavsvilleau Kentuckvju, predsjednik Washington ukazao je veliko povjerenje umjenosti pukovnika Za-nea time tomu je povjerio vođenje tog smionog poduhvata. Pukovnikov brat Jonathan i indijanski vodičTomepomehala izuzetno su pomogli pri krčenju puta kroz divljinu. Ta je cesta, mnogo godina poznata podimenom “Zaneova trasa”, otvorila ambicioznim pionirima put u prekrasnu dolinu Ohija. Za tu je usluguKongres odobrio pukovniku Zaneu da na temelju posebnih vojnoposjedničkih prava odabere tri terena,svaki od po jedne četvorne milje, koje mu je vlada kasnije podarila u trajno vlasnitvo. Pukovnik Zaneosnovao je naselja Wheelimg, Zanesville, Martins Ferry i Bridgepoirt. Umro je 1811.

Isaac Zane dobio je od vlade pravo na deset tisuća jutara zemlje na Ludoj rijeci. Podigao je sebi kućuusred tog posjeda, gdje je ostao do smrti s Wyandotima. Tu je niknulo jedno naselje bijelaca koje serazvilo i razraslo i koje je danas napredni grad Zanesfield.

Nakon objave mira s Indijancima i Jonathan Zane se smirio, naao sebi enu i kasnije postao ugledangrađanin. Međutim, nikad mu nije usahnula ljubav prema divljoj umi. Od vremena do vremena skidao je sklina svoju staru puku i nestajao na dva do tri dana. Sa svog samotnog lova uvijek se vraćao veseo izadovoljan.

294

Samo se Wetzel nije pomirio s pohodom civilizacije. Napokon, on nije bio pionir nego lovac. Odrao jeriječ mira sa svojim starim neprijateljima Huronima, ali se nije nikad okanio lutanja i osvetničke hajke naDelaware.

Tijekom godina Wetzel je bivao sve utljiviji i mrgodniji. Gdjekad je posjećivao Fort Henry i za tih seposjeta satima igrao s Bettvnom djecom. Ali u naselju nije imao mira, te su njegovi boravci s vremenombivali sve kraći i rjeđi. Vjeran svom uvjerenju da na zemlji ne postoji ena za njega, nije se oenio. Dommu je bila besputna divljina u kojoj se postojano drao svog poziva - neprijatelja crvenokoaca.

Za divno čudo, njegova duga crna kosa nije nikada ukrasila stijenu nekog indijanskog vigvama gdje biratnik mogao s mrkim ponosom uprijeti u nju i reći: “Smrtni Vjetar vie ne huji preko brda i dolina.”Mogli bismo pričati kako je njegovo otro oko jo jednom uzelo Wingenunda na nian preko muice onenjegove smrtonosne puke i kako se jo jednom naao kao zarobljenik u logoru svoga ivotnog neprijatelja,ali to je druga priča koju ćemo moda ispričati jednoga dana.

Danas se krasni gradić Wheeling die na obali Ohija, na mjestu gdje su nekad pioniri drhtali od bojnogvriska Indijanaca. iroka se vijugava rijeka i dalje valja kao u ono doba, jedino se ona nije promijenila.Sto su njoj predstavljali Indijanci i pioniri, utvrde i naselja? Tisućama i tisućama godina prije prvih ljudivaljala se ona polako prema moru, a i nakon to čovjek i njegova djela postanu tek samo prah, vjekovimaće se spokojno valjati po svom vječnom zakonu prirode.

Na otoku sveudilj stoje plemenite bukve, hrastovi i hiko-riji, koji su već odavno zacijelili svoje rane odtanadi, ali bi mogli ispripovijediti mnoge ludo uzbudljive priče kad bi imali dar govora. Otok ukraavajudivni parkovi i prekrasne zgrade; bljetava kola glatko prelaze tlom koje je nekada znalo samo za mekankorak jelena i mokasina.

295

McCollochova litica i danas se prkosno die iznad rijeke, strma je i vrletna kao u doba kada je junačnibojnik skokom s nje stekao besmrtnu slavu. Na strmini iznad potoka nalazi se pećina koja se danas nazivaWetzelovom. Oko njezina ulaza gdje su negda lukavi crvenokoci leali u zasjedi i mamili useljenike lanimpuranovim zovom, sad se namnoile vinja-ge i grmovi divlje rue. Subotom popodne u pećinu dolazedječaci da se “igraju Indijanaca”.

Nedavno je pisac ovog djela proveo tamo jedno spokojno popodne, oslukujući milozvučni ubor potoka isanjare-ći o onima koji su ivjeli i voljeli se, borili se i umirali kraj te vode prije stotinu i dvadesetgodina. Pred njegovim se očima izgubio grad sa svojim dugim blokovima zgrada, svojim krovovima imostovima, a zadrao je prizor kakav je bio u doba Fort Henrvja - nezastrt dimom: rijeka bez zapuhanihbrodova i uma posvud bujna i zelena.

Nita nije manjkalo toj slici iz snova: Betty je jurila na svom mustangu; pionir je orao svoje polje;crvenokoac se potajice prikradao; Wetzel i Jonatnan motrili su na rijeku; jelen je zajedno s kravamabrstio travu na panjaku, a pali-sada negdanje utvrde dizala se mrko i prijeteće iznad strmine. Sve se točinilo ivim kao u ona vremena koja su ljudsku duu izvrgavala tekim iskuenjima.

Kad se pisac vratio ivotnoj stvarnosti, kad je razabrao da je sanjario o dalekoj prolosti, rastuila ga jepomisao da su okončani napori pionira, da je zavreno djelo njegove vjerne i junačke ene. Taj će divnikraj kojeg su njihove rtve učinile naim, zauvijek biti spomenik njima.

Tuna je također pomisao da je siroti Indijanac neopla-kan. Gotovo je zaboravljen. Bačen je u zasjenak.Njegove su pjesme ispjevane i on ih vie neće pjevati svojoj tamnoputoj nevjesti. Njegova su djeladovrena, vie se neće ponositi svojom nepobjedivom miicom ili svojom brzinom vjetra sjevernjaka.Njegovo srce vie neće poskočiti na riku jelena jer počiva u sjeni hrastova, ispod mahovine i paprati.

Kraj

296