65747646 25368885 Zane Grey Izumiruci Amerikanac

7/21/2019 65747646 25368885 Zane Grey Izumiruci Amerikanac

http://slidepdf.com/reader/full/65747646-25368885-zane-grey-izumiruci-amerikanac 1/225

ZANE GREY ± 1966. Naslov originala THE VANISHING AMERICAN IZUMIRUĆI AMERIKANAC GLAVA 1. Na znake jutarnjeg izlaza sunca, potjerao je Nophaie svoje stado ovaca i koza u pustoš, na obronke pod kaduljom. Aprilski je zrak bio hladan i oštar, prožet suhim mir isom visoravni. Taddy i Tinny, njegovi ovčarski psi, budno su bdjeli nad stadom i lavežom vraćali bezbrižne ovce natrag, ako bi koja odlutala ili se udaljila od stada. Mršave, sive prilike vukova ili. rumenkaste divljih mačaka kretale su se kroz kadulj u poput sjena. Nophaie se okrenuo licem k istoku, onamo gdje se iznad golema naz upčaina kamenjara rumena boja ineba prevratila u zlatnu. Činilo se kao da će odanle si nuti sjajna svjetlost da obasja zemlju. Nophaie je nagonski osjetio da se mora čas ak zaustaviti, da ništa drugo ne misli doli samo da promatra- i očekuje onu svjetlos t. Vrata na svakom hogainu, gdje su obitavali njegovi suplemenici, rastvarala su se suncu na uranku. Oni obožavaju sunce, elemente, sve u prirodi. Nepomično je staj ao Nophaie, sedmogodišnji indijanski dječak, vitak i visok, okrenuo tamno lice prema istoku, a tamne oči. upro ozbiljnim pogledom u onu četvrt nebosklona otkuda oduvije k dolaze svjetlost i toplota. Jednom je tankom smeđom rukom pridržavao gunj na ramen ima, a drugom stezao luk i strelice. Dok je zurio u onom pravcu, pustinja se div no preobrazila. Okomiti mračni kameni zid daleko naprijed odjednom je planuo crtom plamena; a s njegovih visova slila se nad sive nizine svjetlost sunca što se diza lo. Niophaieu je sunčev izlaz bio početak svega Ð ispunjenje obećanja ovor na molitvu . Kad je plameni krug zlata ozario pustinjske bedeme, suviše vatren i prejak za čovječje oko, No'phaie je odvratio pogled i stao se kroz arkade kadulje spuštati za svojim stadom. To mu je bio svakodnevni zadatak. Ima tome već dvije godine kako mu je ot ac povjerio čuvanje stada. Kad mu je bilo pet godina, Nophaie se prvi put istakao. Nalazio se na pašnjacima s ostalom djecom, na sakupljanju plem

enskih stada. Odjed nom se pješčana oluja srušila na pustinju, obavivši ih svojim gusti, žutim -plastom. Osim Nophaiea, svi su se mali čobani prestrašili i razbježali da potr sigurnost u svojim hoganima. Jedino je Nbphaie ostao uz ovce. Nije ih smio tjerati u susret oluji. One su tumarale i tumarale i najzad zalutale, a s mjima i Nophaie. Tri dana kasn ije pronašao ga je otac, gladna i ustrašena, ali vjerna svojojdužnosti. Hvalili su ga . Stekli su povjerenje u njega. Sad su mu pričali legende ibajke (lare) koje se r ijetko pripovijedaju tako mladim dječacima, a on je o njima razmišljao i snatrio. No phaiev pastirski posao bio je samotan i ugodan. Sve,što je imao da radi bilo je da tjera stado od travnjaka do obronka pod kaduljom, polako, korak po korak, i da ga o zalasku sunca vrati u kućni obor, vazda na oprezu pred grabežljivom zvjeradi što se šulja za stadom. On se i sam osjećao jednom česticom ovevene i purpurne pustoši. B ila mu je dom. 'Rodio se u sjeni one divne gorske kosekoja se u krivulji protez ala s istoka na zapad, uzdižući se s one strane pustoši. Uđup

ci u njoj, označavali su kan jone. Njene stijeoe i litice dizale su se kao kakvi samotni obelisci i spomenici , masivni stupovi od crvena kamena što strše u nebo, goli, tvrdi i moćni, šibani vjetrom , pijeskom i mrazom. Između tih samotnih stijena i kamenih zidina . prostiralo se pješčano tlo pustinje istačkano sivdloin kadulje, sivozelemim pjegama trave i paprati, u daljini purpurno. Ovog su se proljeća ovce rano jagnjile Ð prerano s obzirom na m razan dah praskozorja. Nekoliko je ja-gnjadi podlegalo studeni. Nophaie je mnogo ružičasto i bijelo jagnješce zavio nježno u svoje ćebe, ijao ga i njegovao sve dok mu sunčeva toplota nije omogućila da 0 se zdravo i živo vrati svojoj majci. Sad su već i janjci i jarići bili stari nekoliko dana, pokriveni svojim ovna-stim runom, te su nestašno poskakivali kaduljom. Neki . su bili posve crni, a mnogi čisto bijeb'. Neki su imali i noge i uši crne. Jedno j



e janje bilo sasvim bijelo, ali s crmom glavom. Drugo pak posve crno s bijelim r epi-ćem. Gluhu tišinu pustinjske zore često je prekidalo umiljato prodorno blejanje ja njadi i meketanje jaradi. Nophaie je tumarao za njima, od vremena do vremena Sje dao na kakav kamen i neprekidno promatrao, osluškivao, osjećao. Volio je stado, ali to nije znao. Njegov je posao bio samatan, ali on to nije shvaćao. Stado je dokono napredovalo, nalik bijelo istačkanoj mrkoj masi na sivoj pozadini, cupkajući kadulj u i brsteći korov. Taddy i Tinny trčkarali su amo-tamo i oko stada, veoma važni iozbi ljni, pravi indijanski psi koji znaju svoj posao i koji tek vrlo rijetko laju da opomenu pokoju nestašnu ovcu. Nophade je tromo slijedio stado i prartio ga budnim okom,



okupljen svojim poslom. Jedan se orao spustio sa sivoga silnog timora na vrhu go rostasnog, crvenog kamenog tornja, oborio se strelovito s neba i preletđo preko st ada, ali kad je ugledao indijanskog dječaka na straži opet se vinuo put neba, rašireni h krila i slobodan, odrazujući se na nebeskom plavetnilu svojim tamnim poput luka savitim likom. I kojot se odazvao svojim tugaljivim gladnim zavijanjem. S greben a se oglasila kanjonska lasta svojim ćurlikavim, slatkim, čudnim, divljim pjevom. Su nce se povisoko diglo. Zlatni pojas njegove svjetlosti, koji je resio vrhove sti jena, visoravni zvane »mesa« i kamene spomenike, proširio se prema dolje, potiskujući sj ene i hladovinu. Osvit sa svojom ledenom korom izblijedio je i rastopio se pred toplotom dana. A pustinja se opet izmijenila. Kao da je neka jarka svjetlost, što sve upija, progutala sjenu, boju i svježinu. Nophaie se nije razlikovao oddrugih indijanskih dječaraca, samo što se činilo da se u njemu jače ističu dominantne zke nje ova plemena i rase. Bio je nasljednik poglavice. Majka mu je umrla u porodu, šapćući n eka čudna i mistična proročanstva. Stari vračevi, plemenski mudraci okuplo njega za vrijeme jedne bolesti u djetinjstvu, prostrti su svoje slike od

r L. pijeska po glatkoj površini jedinog kamena i divili se njegovu brzu ozdravljenju, proričući mu neznana i velika djela. Prozvali su ga Nophaie Ð Ratnik. Tradicije njegov a plemena Ð izražene pjesmom, pričama i plesom Ð zauvijek su se duboko urezale u je-' g ovo pamćenje. Srčanost indijanskih ratnika spominjala se još samo u vezi s prošl ali n en. je duh živio. Dječaka su odgojili u duhu razumijevanja ratničke na-ravj i poštivanja oca i dugog niza poglavica od kojih je potjecao. Još prije nego li je Nophaie pro hodao, počeo je upoznavati tajne života u prirodi. Donosili su mu ptice, guštere, zmij e, rogate žabe, škorpijone, poljske štakore i skočimiše, sviće i zečeve, kao i

mala lja stvorenja pustinje, da ih pripitomi, da se s njima igra, da ih proučava, upozn aje i zavoli. Tako su mu zarana utisnuli u mozak briljantni i jarki kolorit pust injskog života. Ljubav prema ljepotama prirode, koja mu je bila prirođena, izrana se počela razvijati. Navike svih pustinjskih bića postale su dijelom njegovihdječačkih vj ežbi. Isto je. tako u njegovom shvaćanju vrlo brzo zauzeo najvažnije mjestelena zem ljan pokrivač sa svem svojom ljepotom i svim svojim značenjem Ð trava, zelena s proljeća , kosmata i puna sjemenki u kasno ljeto, izblijedjela u jesen; kadulja sa svojim slatko gorkim mirisom i vječitim sivilom; kaktusi, otrovni, ali plodni, skrletme i riđe boje; šarengrm boje karmina; pustinjski korov koji nije neupotrebljiv i bezvr ijedan; cvijeće u dubokim kanjonima, mahovina na vlažnom kamenju uz potok što protječe u hladu litica; paprat i lišaji; cedrovi sa svojim purpurnim plodovima, i pinije na visoravnima, i na planinama goleme smreke smeđe kore, dostojanstvenei plemenite, kraljice visina. Drugo po redu što je Nophaie naučio bila je potreba da

lovi, kao i ljubav prema lovu i uzbuđenje koje on donosi. NophaJe će jednog dana zavjeti od svo je lovačke vještine i hrabrosti. Stoga se upoznao s tragovima, znakovima, glasovima i mirisima svih životinja okolne pustinje baš kao što se upoznao sa žiteljma u svom hoi ganu. Nophaie je dokono lunjao s ovcama kroz kadulju i pijesak podno šutljivih, moćn ih samotnih litica nalik na kamene tornjeve. Bio je nesvjesno i neizrecivo sreta n, jer mu je duh bio u savršenom skladu sa stvarnošću i duhom prirode šo ga je okruživala . Tumarao je začaranim krajem misterija nad kojim s ljubavlju bdije Veliki Duh. Ni je imao briga, ni potreba. Nije bio sebičan. Tek je nejasno neštonačuo o prijetnji, k oja se s bijelom rasom nadvija nad Indijaočevom zemljom. U svom je životu vidio samo nekoliko bijelih ljudi. I tako je Nophaie korakom gonio svoje stado kaduljom, z adovoljan i zaduben u misli, pazeći, osluškujući, osjećajući, dok su se mozgom vrzli sn ovi i čežnje, pjesme i legende o bezgraničnoj ljepoti i poeziji njegova života. Kako se samotno doima golemo prostranstvo, prekriveno rumenom kadul

jom što se rastvara pod no crvenih tvrđava od stanca-kamena! Kako su šutljive i mrtvete caklaste, škuljama is tačkane stijene! Kako je miran i svečan dan! Ali se Nophaie nije nikada osjećao usamlj en. Nije shvaćao što je to samoća. Blag, sladak uzdah koji jeudisao bio je prožet šaptom duhova. Izinad crvenog kamenog zida na zapadu stršila je crno-bijela kupola Ð gorski vrhunac, zaodjenut bjelilom čistog snijega, obrubljen borovima Ð to je bio Nothsis Ahm, dom Utsay Asthon i oni su zajedno izradili sunce od vatre Ð onj su stvorili s ve. Utsay je Veliki Duh, koji pokatkad stupa u vezu s vračevima javljajući se iz nji hovih slika od pijeska. Zato je Nophaie tog jutra, kad je okrenuo leđa izlazu sunc





a, a lice prema planini, u jednom dahu izrekao svoju molitvu Velikom Duhu. I Nop haie je vjerovao da mu je dobro, da mu je molba uslišana. Suštaj kadulje bio je glas ; hladan dodir lahora na obrazu poljubac nevidljivog i prijaznog duha što bdijena d njim; stijena o koju se odupro rukom zvučan odziv što je odjeknuo duboko iz njene duše. Kad bi jastreb jedrio u niskom letu iznad njegove glave, čuo bi lepet krila ko je pokreće snaga u njegovu tijelu. Sunčana svjetlost što obuima sve, bila mu je osmije h Utsavja, zadovoljnog sa svojim narodom.



Nophaie je koračao oprezno, da ne bi gazio po pustinjskim jaglacima što su cvali u s jeni kadulje. Iz tih širokih, bijelih cvjetova gledaju oči preminulih rođaka koji gap romatraju odozdo iz Sretnih Lovišta. Paze da li će on hodati ravno?

Da li će govoriti iskreno? Njihova ljubav živi i dalje i bit će vječna. Ni za Nophaiea i za njegov soj nema smrti duha. Ne postoji, ni zlo, osim u onome što misli, a mis liti zlo o sebi, o biio kome, to je grijeh. Misliti o ziu stvara zlo. I tako je Nophaie tumarao kaduljinim stazama, po-nosao i čio poput mlada orla, nepovjerljiv i plah, maštajući o snima što su mu ih dočarali mudri ljudi njegova plemena. Sa sedamgo dina života počeo je shvaćati što znači biti poglavica.Poglavica mora jednog dana osodi ti svoj narod. Ali najviše je volio da bude sam, u pustinji, da osluškuje glasove pr irode i tihe šaptaje svoje duše. U sjenj hogana, među dječacima i djevojčicama, om bio samo Nophaie. Bili su ljubomorni na njega. Zamjerali su mu što se pravi važan.AH na polju, u pustoši, u hladnim, rujnim zorama i svečanim, vrelim podnevima i za zlatnih zalaza sunca, kad se sumrak meko prikrada, a odozgo s baršunastog modrila smješkaju mu se bijele zvijezde Ð Nophaie je mogao da bude samo Nophaie, da sluša i osjeća, da sazna kako četiri vjetra ineba šapuću o njegovoj budućnosti i o tome kako će onaći lij k da spasi svoj narod. A Niophaie nije stupao sam. Bezbrojni su dusi stupali uko rak s njegovim lakim koracima. Kadulja je bila purpurni sag, mirisan i sladak, p rožet tihim, mekim uzdasima vjetra što piri kroz nju. Plitka brzaci vode što je uz žubor vijugala crvenim pješčanim koritom, bijelo pO'rubljemim, pričali su Nophaieuo zimsko m snijegu koji se sada otapa u brdima, o vodi kojom će se ovce napajati cijelo lje to, o Utsayjevoj dobroj volji. Na istoku, na zapadu i na jugu dizali su se crven i bogovi isklesani iz kamena, činilo se kao da se kreću zajedno s Nophaie

om, prekriv aju ga svojom sjenom i nadvijaju se nada nj kad on zastaje, motreeiga svojim ni jemim licima. Iako su bili vrlo daleko, činilo mu se da su vrlo blizu. U njihovim su tajnovitim kamenim ćelijama obitavale duše Indijanaca Ð bezbrojne popuit bijelog šlju nka u potocima. Bljesak brzokrile kanjonske ptice donosio mu je poruku. Bljesci rastopljenog mraza, iskričavog i čistog, bili su kaplje suza njegove majke koja je v ječno bdjela uza nj, tumarala s njim stazama kadulje, prateći ga na svakom koraku. S unce, mjesec, klisura s ljudskim licem, crni gavran što grakće svojim zlogukim glaso m, čegrtuša što se sunča, pauk što zatvara svoja mala vratašca nad sobtica-rugalica, p evica koja zna sve pjesme Ð svi su se družili s Nophaieom, sve su to bili njegovi gl asnici. A posvuda okolo i iznad njega, u velikoj tišini, u gorostasnim barijerama od kamena, u širokom žaru jarke sunčeve svjetlosti kao da je postojao život u skladu s n jim, bezglasan i vječan život koji je osjećao, ali ga nije mogao vdjeti. O smiraju No phaie se već nalazio daleko u otvorenoj pustinji, u društvu s br

ojnim njenim spomeni cima, visoravnima i masama rubnih kamenjara što se isprije-čiše između njega i zlatno-pu rpurnog sjaja na zapadu. Vraćajući se kući sa svojim stadom, Nohaie je pomnim okom mo trio rumenu panoramu sunca što zalazi l oblaka što neprekidno mijenjaju oblik. Sjaj nekako srodan s njegovim vizijama krunio je kupolu Nothsis Ahma i slijevao se ni z orijaške stubove i kameine tornjeve što su lomili osvijetljeni horizont. Sunce se spuštalo za rastrgane gromade mekih oblaka, pjenušastih i srebrnih, iz kojih su prob ijale zrake, zlatne na sredini zapadnog nebosklona, prelazeći brojnim nijansama u grimiz ondje gdje su gusti, gljivoliki, valoviti usukani oblaci dopirali do modr og zenita. Dok je Nophaie zurio u sliku s ushitom u svom skit-ničkom gorljivom src u, sva se priroda uokrug njega čudesno preobrazila. Sunce je izronilo donjim dijel om svog koluta ispod bijelog ruba oblaka, upalivši cijelu velebnu panoramu sjajem zlata, ruja i opala. Trak svjetla kao iz kakva svemirskog reflektora sine nebom, boje je bilo vedro na istoku, gdje su ljubičasta i jo

rgo-vamove boje maglica, poi primile sjaj zlata. Od blistavila zapadnog neba odudarale su monumentalne stijen e sa svojim silhuetama kao naslikane na izlaštanoj caklini sunčanog zapada, crne i ošt rih obrisa sablasne i kolosalne, nepomične, kao kakvi živi kameni bogovi. Lavež opomen e jedinog od ovčarskih pasa odvrati NO'phaievu pažnu od zalaska sunca. Primicala se banda bijelih ljudi na konjima. Nekolicina njih odgalopirala je naprijed i ispr iječila se između indijanskog dječaka l njegova doma. Ostali prijahaše. Imali su izabran e ko11nje, divlje, zaprašene i-zapjenjene a mule-samarnjake, teško natovarene. I lju di i životinje bili su iscrpljeni. Nophaie je dotle svega nekoliko puta vidio bije lce. Nijedan od njih nije nikad ni pokušao izvršiti neko nasilje. Ali je sada u ovim a instinktivno osjetio opasnost.







»Treba nam mesa«, uzviknuo je jedan od njih, čovjek tamna lica. »Bilo bi bolje da prona o squaw, vlasnicu ovog čopora i da ga kupimo od nje«, predloži drugi. , »Može, što si lica«, zareži prvi. »Zašto squaw?« »Zato što one uvijek imaju ovaca.« Ovi su ljudi iz zmoreni i gladni, a možda i nisu bili baš čestiti, sudeći po rezervnim jahaćim konjima e su vukli za sobom. Više puta su kradomice pogledavali prema istoku. Na njiho vim zajapurenim licima ogledavala se nestrpljivost i zloćudnost, »Za to nemamo vreme na«, progovorio je taminoliki. »U redu, ali ne bi valjalo ni da navučemo Indijance na vrat. Ja kažem da budemo strpljivi j kupimo meso.« »Au, a zatim ćeš reći da jedemo konjsk odvrati mu onaj što se zvao Može. »Mazni dijete po glavi, ščepajmo par ovaca i odmagl Tako ja mislim!« Izgleda da se Mozeova ideja dopala još nekima u bandi. Bili su nervozni i užurbam! Nophaie nije razumio njihov jezik, ali je u sebi osjećao opasnos tkoja mu prijeti. Nenadano se zaletio među konje i hitro poput jelena jurnuo kroz kadulju. »Neka netko uhvati momčića«, naredi autoritativan glas. Jedan jahač podbode kon i u trku obori Nophaiea, ispruži ruku, ščepa ga i prebaci preda se preko sedla. »Bili«glasi se vođa, »nema smisla da zlostavljaš dijete. Pričekajte sad... svi.« Taj je čovje visok, koštunjav, sjedokos, jastrep-skih očiju. Njima je pretraživao kaduljine ravnice sve do kamenih stupova. Ali dokle god je sezao pogled nije bilo ini Indijanac a ni hogana. Zatim je progovorio: »Bili, pridrži dijete, a netko neka potjera ovcei spred nas. Tu negdje mora biti voda. Pronaći ćemo je i ulogoriti se.« 12 »Ha!« usklik B ili s negodovanjem. »Ako već govorimo o smislu, kakva ti je to ideja, kapetane, da v učemo sa sobom ovoga teškog derana?« »Pa, ne bi bilo pošteno da ga ubijemo ni zbog a ma smisla da mu dozvolimo da još noćas stigne kući.« »U redu, ti si gazda. Ali ja ću kadulju ako nas u prkos tome. ne budu progonili Indijanci.« »Bili, ti si sjajan mom ak«, progunđa drugi. »Možda će dječakova obitelj do sutra pronaći naše tragove, ali ja

neće.« Nophaie je kao prazna vreća visio preko konja. Nekoliko milja dalje, jahač ga zbci s konja. Banda se zaustavila da prenoći. Dječaku su lasom svezali i ruke i no ge. Čulo se blejanje ovaca, a malo zatim i tiho tapkanje njihovih papaka dok su ih gonili u pustinju. Jedan bijelac dao mu je da jede i pije, drugi ga je pokrio g unjem. Nophaieva je straha nestalo, ali se u njegovu srcu rodila tmurna mržnja. Ni je zaspao. Čim je svanulo, banda je već trkom jahala prema jugu, a Nophade nije mogao ništa učiniti Ð morao je s njima. Prije no što se spustila noć toga dugog dana, kao d e među ljudima vratilo dobro raspoloženje. Prestali su gledati preko ustalasanih pro planaka pod rumenom kaduljom i niz milje dugačke arkade cedrova. Izbjegavali suin dijanske hogane i skretali s dobro utar foanih puteva. Narednog dana neki suod bandita bili skloni da puste Nophaiea, ali se vođa opet usprotivio. »Držim da je tu sn ošljivo samotno, a mi ne želimo da dijete zaluta i skapa od gladi.« O podne dan kasnij e oni su oslobodili Nophaiea i pokazali mu put prema nekom indijanskom logo

ru. Z atim O'tkasaše zavijeni u oblak prašine. Poslužili su se njime surovo i obazrivo, nesv jesni kakvu su ulogu odigrali u njegovoj sudbini. Ali Nophaie nije nikadstigao do indijanskih hogana. Desilo se da je na njega nabasala druga skupina bijelih l judi drugačijeg izgleda i glasa. To su bili turisti, koji su razgledavaliZapad vo zeći se kroz rezervat. Imali su kola, osedlane konje za jahanje i Zapadnjake koji su se starali o njima. Nophaie je opet stao bježati, alj ga je jedan jahačstigao i odvukao ga pred žene tog društva. 13 " indiJans:koS dječaka!« uskliknula je »Pdlmo ga sa sobom«, dodala je druga Neka star ija žena koja se našla u tom skupu promaja je i proučavala ga, ali ne samo radoznalo. I ona je b,la pnjazna. Zamislila je da uradi nešto plemenito. lujem" f1*"06 ^^ P°Ve* t ĆU te M Sobom da te šk°Odvukli su Nopea sa sobom silom. Oteli su ga pustinji i od veli daleko na istok. I tako Je Nophaie punih osamnapst godina živio među bijelim lj udima te se i školovao u njihovu koledžu. GLAVA 2. Kad se vlak stao približavati gradu na Zapadu koji joj je bio cilj Ma

rian Warner je shvatila da ta vožnja nije san, n ego prvi čin slobode za kojom je čeznula, prvj korak u njenu jeddnu veliku pustolovi nu. Sva nije-na uzbuđenja, smjelost i osjećaji što su se nagomilali u njoj kao da su s ada prerasli u paničnu strepnju.Prošli su dugi dani otkako se ukrcala u vlak u Philadelphiji. Laća prijatelja, njene tetke Ð one nekolicine koji su je voljeli Ð izblije djela su kao da su točkovi vlakasvakim okretom sve više potiskivali njeno pamćenje. J edva se sjećala kako se otrgla od svojih i prepustila struji da je nosi. Ali je do posljednjeg časa sačuvala svoju tajnu. Tamo negdje daleko otraga, tamo gdje je prešla granicu ove pustinjske države,postala je svjesna ponovnog buđenja svojih već davno u





mrtvljenih čuvstava. Zar joj je prvi pogled na izblijedjelo sivilo pustoši uznemiril o srce? Sta da misli o onoj neobičnoj pruzi crvenih i žutih klisura o onim golim kam enim tvrđavama koje joj izgledaju gotovo



nestvarne? U njoj su pobudile nekakvo neodređeno, ali snažno čuvstvo. Bio je april. Ob laci su bili sivi, a vjetar je pred sobom kotrljao iščupani korov i vijao prašinu. Zai sta je gola, surova i negostoprimljiva ova pustoš! Njeno je prostranstvo unijelo u Marian divljenje i strah. Milje i milje goleti Ð krša Ð sivih ravni Ð crnih planina d aljini Ð i opet onih čudesnih fasada od crvenih litica! Između njih bilo je tek nekoli ko i na daleko razbacanih rančeva. Jedno stado goveda kao da se izgubilo u 15

beskraju. Marian je naprezala umorne oči ne bi li spazila konje i jahače, sjaj crven ih gunjeva Indijanaca, ali uzalud. ' Potom je ponovo, kao i toliko puta za vrije me duge vožnje utekla pismu koje ju je potaklo da putuje na Zapad. Oljato (Mjesečni na na vodi) Feb. 10, 1916. Draga Marian, Tvoja pisma i darovi mili su mi kao maj sko cvijeće. Nisam ih dobio za Božić, jer nisam odjahao u Kaidab. . Vrijeme je hladno, a ja sam se morao brinuti, za svoga jedinog živog rođaka. Bio je bolestan. Sad mu j e bolje. Prejahao sam devedeset milja do postaje između izlaza i zalaza suncastaz om koja je poznata samo Indijancima, l cijelim sam putem mislio na tebe, na svoj u ljubav prema tebi, koju vrijeme i daljina samo pojačavaju. Sjećao sam se koliko vo liš konje i kako si čeznula za divljim i samotnim mjestima. Poželio sam da si sa mnom. Ali usprkos radosti koja me obuzela pri sjećanju na tebe, moj povratak izstanice duboko me ogorčio. Opet sam došao u dodir sa sve većim nevoljama moga naroda j svijet om bijelih ljudi kojeg sam se odrekao. Marian, moji sunarodnjaci su sada imućni. R at je donio sobom lažne vrednote. Vani je cijena pedeset centi po funti.Za konje i ovce plaćaju se cijene koje Indijanci nisu nikad mogli ni zamisliti. Oni smatraj u da će to potrajati vječno. Zato neće da štede. Žive od danas do sutra i glutroše novac A kada se situacija promijeni, naglo će osiromašiti, jer će silno porasti c

jene hran i i odjeći. Ovdje sam sada već skoro godinu dama, a nisam se još namjerio ni na jednog jedinog Indijanca koji bi stvarno bio kršćanin. Prošao sam uzduž i poprijekocijeli ova j dio rezeirvata. Indijanci su mi pripovijedali da je među mjima bilo mnogo dobrih misionara i prijaznih bijelaca koji su proučavali njihove potrebe, pomagali im i s vremenom sfricali njihovo povjerenje. Ali iz ovih ili onih razloga^ tafcvi bij elci nisu dugo ostali među Indijancima. 16 A nama je silno potrebna pomoć. Dođi ovamo u rezervat i radi godinu ilj dvije među mojim sunarodnjacima. To ti neć škoditi. A mogla bi učiniti mnogo za njih. Mogla bj b iti učiteljica u Mesi ili nekoj drugoj školi. Nitko -ne bi nikad saznao da sa došla ra di mene. U svojim pismima mi predbacuješ mnogo toga. Ali ja nisam nj jednog trenut ka zaboravio naše ljeto u Cape Mayju. Proživljavam svaki susret s tobom i ljubim te više nego tada. Čini mi se kaoda sam sad ostario. Postao sam pametniji tu u svom pu stinjskom domu, u sjeni starog Nothisis Ahna. Rodio sam Se podno te velike gore. Kad sam bio dječak, otelj s

u me i odvukli iz mog doma pod njenim crvenim stijenam a, Vratio sam se poslijeosamnaest godina. Spalio sam odjeću bijelaca i knjige Ð čak i svoje trofeje s rugby utakmica Ð sve osim tvoje slike. Obukao sam nošnju od jelenje kože i pamuka, okitio se srebrom. Rijetko govorim engleski i opet sam Indijanac. Nisam više Lo BIandy, negoNophaie! Bio sam mlađ i pun temperamenta onoga ljeta u Ca pe Mayju. Pio sam bijelčev alkohol, Marian. Hvalili su me, čestitali, tražili jer sam postao proslavljeni sportaš Ð igrač rugbvja i baseballa, dobitnik tolikih pobjeda prot iv timova velikih koledž. Plesao sam i igrao kao i bijeli studenti koledža. N> Onda sam upoznao tebe, Marian. Razlikovala si se od drugih bijelih djevojaka. "Z aljubio sam se u tebe na prvi pogled i poštivao te kad sam te upoznao. Zbog tebe s am prestao piti. Za Indijanca, koji je jednom osjetio okus viskija nije mala stv ar da ga se odrekne. Zaljubio sam se u bijelu djevojku. Nazvao sam je Beno w d i cleash, bijelom djevojkom modrih o<čdju. I siguran sam da me je tvoj upliv poštedio od udesa koji Je zadesi

o više čuvenih sportaša Indijanaca Ð Sockalexisa, na primjer, ko ji je upropastio karijru i zdravlje u roku od jedne kratke godine. Ali, kad sam se vratio među svoje, sa mnom se zbila velika promjena. Nije se ništa promijenilo u ljubavi prema tebi, ali sam prestao bita mlad. Ja sam sad zreo muškarac, star pop ut ovih kađuljinih brežuljaka od kojih sam toliko toga naučio. Sebičnosrt me nagonila da 17trčim za tobom, nijebilo pravo da te ljubim, da ti otimam c jelove Ð iako su oni najbolje utjecali namoj život. Jer ja sam Indijanac. Kad sam se jedinom našao ovdj



e, zaboravio sam sve one divlje snove, ma kakvi bili, koje sam snivao. Uvidio sa m da je život mog plemena tragedija. Nepravda koja se nad njim vrši najcrnja je ljag a na bijelom čovjeku. Obavezni školski sistem za indijanske dječake i djevojčice pun e mana. Loš misionar je apostol mržnje i podmitljivosti. Njegovi postupci masu postupc i dobrog misionara. Ja sam školovani Indijanac Ð poglavica u svom plemenu. Ja vidim njegovu bijedu. Vidim da ono nestaje. Ne mogu uzeti za ženu Indijanku, jer volim t ebe. Ne mogu imati dijete, jer volim tebe. Ne mogu upoznati nijednu drugu ženu, je r tebe volim. A kad Indijanac voli, onda on voli zauvijek. Neizmjerno je lakše Ind ijancu da ljubi bijelu ženu, nego li njoj da ljubi njega. Ne znam zašto. I tako Mari an, ovdje nisam više Lo Blandy, nego Nophaie. Moje ime znači Ratnik. Crveni pijesak koji gazim dio je mesa i kostiju mojih predaka. Ovdje ću živjeti do kraja svoga života i pomiješati svoje kosti s njihovim. Učinit ću za



njih sve što budem mogao. Ali jao! Osamnaest godina obrazovanja koje su mi silom n ametnuli bijelci, samo su mi otvorile oči da vidim bijedno stanje i udes Indijanac a. Dođi, Marian, u Oljato Ð dođi da mi malo pomogneš ili makar da samo vidiš divljinulj epotu mog zavičaja, kako bi kasnije tvoje sjećanje bdio uvijek puno boja i muzike, v eličanstvenosti i mirisa Indijančeve zemlje. Nophaie Marian odloži pismo. U tom je mom entu jedino bila svjesna svojih emocija. Svako ponovno čitanje onih redaka kao da je izazivalo novo osjećanje boli, tuge, milja, ljubavi i strahopoštovanja. »Nophaie, R atnik«, govorila je sama za se sanjarskim glasom. »Nekako mu i odgovara to ime.« Kako ga je upoznala? Bilo je to u gradiću Cape May, gdje je grupa studenata koledža prire dila utakmice u baseballu s profesionalnim i amaterskim timovima koji suim došli u posjetu. Njena tetka s kojom je živjela, i većina njenih prijatelja iz Philadelphi je provodili su 18 uvijek po nekoliko tjedana na moru. A Marian je uživala u utakm icama, kupanju, plesu kao i svaka druga djevojka. Jednog ljetnog popodneva poveo ju je prijatelj na igralište i pokazao joj slavnog igrača Indijanca. Kakose čudno os jećala! Poslije, sjećajući se toga prvog čuvstva, osjetila je nekakavu čudn. Pogled j oj je pao na visokog, gologlavog sportaša, vitke, ali snažne građe, gipka struka i širok ih, snažnih ramena. Lice mu je bilo tamno, kosa cima kao ugljen. Ali,ma koliko bi o privlačan i lijep, nije bila uzbuđena samo njegovim izgledom. Ona jebila posve mo derna mlada žana i prisustvovala je velikom broju koleških utakmica. Ali je ovaj Ind ijanac u akciji bio naprosto divan. Kao rugby zvijezda stekao jeveliku slavu, t rj godine za redom birali su ga u reprezentativni tim. No i da nije bio sjajan i grač, bio bi lijep za oko. U momčadi je igrao na položaju izvan polja, a pravila igre bila su takva da nije Imao mnogo posla, ali je morao puno trčati. A tako je trčao, t e je Mlarian bila sve jače ushićena. Kako se lako kretao Ð kakav mu

je bio korak! Mari an je otkrila da mu se ne divi samo ona. Ovom Indijancu sportašu nije potrebani nj en pljesak. Pri kraju utakmice, u kritičan čas za domaći tim,' onje udario loptu tako snažno da je odletjela daleko izvan dohvata protivničkih igrača.Masa je zaurlala od oduševljenja. Indijanac je jurnuo prema prvom krugu i skrećući, kao da je trku davao s ve jači tempo. Marian je osjećala kako joj srce lupa, kako najednom uživa i ponosi se Indijančevim fizičkim podvigom. Trčao je kao što su valjda trčalači Grci ovjenčani svo pobjedama. Kakvom brzinom! Kako nevjerojatno brzo i sve brže! Zatim je učinio zaokr et i potrčao prema svome polju, a masa ga je bodrila divljim urlicima. Izgledalo j e kao da je primijetio Marian kad je projurio mimo nje, veličanstven u svom trku. Postigao je gol i povećao broj zgoditaka za svoj tim, podvig koji je publika nagra dila burnim aplauzom. Marian, je i sama na sebi uočila kako se prepušta frenetičnom od uševljenju. Te noći na plesu jedan je prijatelj upitao Marian »Jesi li se upoznala s Lo Blandyjem?« »Lo-om! A tko je on ili ona?« radoznalo će Maria

19 Hjj^^^^^^^^^M^^^

»Onaj indijanski as kojeg si đamas gledala na utakmici. Lo Blanđy.« I tako se desilo tese Mariaoi našla licem u lice s indijanskim sportašom kojem se divila. I mada to nij e baš tada shvatila, -činjenica jest da se u njega zaljubila na prvi pogled. Nešto un joj, o čemu nije nikad prije ni sanjala, privuklo ju je tom Indijancu. Imao je fin o, tamno lice markantnih crta i prodorno cime oči. Bilo je nečeg plemenitog u njegov u liku, ili u načinu kako je držao glavu ili u njegovu oTlujskom pogledu. »Hoćete l ple sati sa mnom?« upitao ju je neusilje-nim tonom, kako bi je pitao svaki drugistude nt. Marian je zaplesala sa Indijancem Ð što joj se učinilo vrlo važnom i neobičnojenic m. Bilo je očito da on nije prošao nikakav plesni tečaj, kao što to običava većindića, i je bio lagan i jak; držao ju je u naručju bez onoga smionog stiska kojim se služj veći na mladića; Marian je uživala u tom plesu. Zatim su se ponovo slučajno susreli

plaži i pošto nije došao nitko drugi, a oni su osjetili obostrani interes, dugo su razgova rali. I tako je Lo Blandy postao jedan od njenih brojnih obožavatelja, na veselje njenoj tetki i prijateljima. No za Marian su ti sastanci positali strahovito ozb iljni. Ona se zaljubila u Indijanca. Borila se protiv sebe Ð a zatim se predala i prestala se boriti. Zatim je Marian počela odlaziti na sve baseba.ll utakmice. U t om je Indijancu otkrila navike i principe daleko bolje nego kod ostalihbijelih mladića. I tako je onog ljeta za hladnih jutara obasjanih svjetlošću jantarove boje, n a morskoj obali, i za noći obasjanih mjesečinom, kad je u plesu lebdjela utaktu muz ike, Marian. na dušak iskapila aromatični magični napitak ljubavi. Pitala se da li je njena narav isto tako vjerna i postojana kao Indijančeva. Da li će ona vol



jeti jedin



om i samo jednom? Jalova pitanja. Ona voli sad, i u tome je sva njena bol. Zuril a je kroz prozor vlaka na prizor, krajolik koji je promicao. Sad se kraj izmijen io. Na pustinjskom tlu, koje se postepeno diže, pojavilo se veoma lijepo, tamno-ze leno grmlje između kojeg se bjelasala izblijedjela tra20 va. Više nema na vidikunik akvih kamenih litica. U pozadini se propinju šumoviti brežuljci. Zatim je niskozele no grmlje ustupilo mjesto većem drveću smeđih debala, širokih grana i zelenih kroša. Bo rovi! Obradovala im se. Htjela se veseliti svakoj sitnoj radosti ili novom sazna nju, htjela je sebe uvjeriti da će joj ovaj ludi put na Zapad donijeti mova iskust va, znanja i bolje shvaćanje ljudi. Ni dosad se ndje stidjela svoje ljubavi prema Lo Blandyju, a sad je osjećala da bi u toj ljubavi mogla doseći veličanstvenukulminac iju. Ali nikako ndje htjela da sa svojim osjećajima upozna tetku i prijatelje. Nit ko od njih nije ni slutio istinu o onome što se zbilo u Cape Mayju. A sad se ona n alazi u vlaku, već daleko na Zapadu, te će ubrzo uzeti prvo prevozno sredstvo koje j oj se nađe pri ruci da stigne u indijanski rezervat. Sto je dalje putovala, to joj se njen položaj činio sve nerealnijim. Pa ipak se radovala. U najdubljoj svojoj nut rini osjetila je buđenje neobičnih čuvstava. Nastojala je da u vlastitimočima opravda s voj čin. Sigurno joj se ne može zamjeriti jedan izlet u slobodu. Ona je, doduše, živjela u jednoj sredin; s odveć labavim nazorima, ali time nije rečeno da j opravdavala d rskost i ludost. Zapravo je mrzila žene koje piju i



puše, raskalašene plesove, nedostatak učtivosti, nepobitan pad morala. Zato se obradov ala prilici da pobjegne iz te atmosfere. No povrh ljubavi prema Lo Blandyju, ili poštene želje da pomogne njegovu narodu, gonio-ju je nekakav silan poriv, nekakvas krivena, urođena ljubav prema divljini. Prerija, planine, more, pustinja, sve ju j e dozivalo svojim neodoljivim glasom. Jednog dana bi se svakako morala odazvati tom pozivu. »Nemam nikakve bliske rodbine«, govorila je sebi, nastojeći da se iskreno opravda. »Imam dvadeset i tri godine. Svoj sam gospodar. Uvijek sam maštala o časnoj l jubavi Ð o braku i djeci. Možda uzalud! Tetka i prijatelji smatrali bi me ludom. Oni me ne razumiju. Ja ne odbacujem život. Ovdje mogu koristiti. Mogu njemu pomoći... N ophaie Ð kakvo neobično, krasno ime... ! Nisam bogata, ali imam nešto novaca i sada ću g a s radošću upotrijebiti. A budućnost Ð neka bude kakva bude.« 21

Tako je orna dokrajčila svoju zbunjenost l ušutkala glas savjesti te se posve predal a jedinstvenom zovu onog što je ležalo pred njom. Oduvijek je čeznula za tim da učini ešt o drugačije, neobično, veliko. Ponešto je putovala, predavala u školi, pokušala se i novinarstvom i izvjesno kratko vrijeme oduševljavala se glumom. Bila je svjesnada na kraju nije polučila ništa. Sad, međutim, pred njom se pomaljalo blistavo lice avan ture, misteriozno i primamljivo, spojeno sa radom koji bi je mogao oplemeniti i potpuno zadovoljiti. Flagerstown, prvi grad na Zapadu koji je Marian ikad vidjel a, nije ni izdaleka bio onakav kakva ga je ona zamislila. Sve što je znala o Zapad u skupila je iz knjiga i filmova, no-, s vremenom će saznati da ti izvori nisu uvi jek vjeran odraz stvarnosti. Bio je to gradić u procvatu, pun automobila, veoma živ zahvaljujući željezničkoj stanici i trgovini drvetom i stokom. Nije imao nikakv obilj ežja tipičnog pograničnog grada. Marian se pomalo iznenadila što ni vlasnik hote

a, ni b ankar, ni poštanski službenik, ni trgovački pomoćnik u dućanu, kao ni stočar koe ona s učajno obratila, nisu pokazali ni najmanje radoana-lo'siti prema njoj. Kad se rasp itivala o indijanskom rezervatu, jednostavno je rekla da je zanimaju Indijanci i da bi pošla onamo po svom novinarskom zadatku. Morala je sebi priznati da nije uo pće impresionirala Zapadnjake. BiU su učtivi i ljubazni, ali i nekako rezervirani. T o je za nju bila novost. Na Istoku se beskonačno susretala s jednom činjenicom Ð da je mlada, ženstvena i privlačna. Ovdje, međutim, nije bilo one atmosfere nabjene seksom . Zapad je bio mlađ, krepak, otvoren. Mariain je već počela osjećati da nem onih okova kojima je bila opterećena. Ondje, kod kuće, ideali većine sastojali su seu potjeri za bogatstvom, užicima, uzbuđenjima. Gradovi su bili prenapučeni. Mladi su ljudi napuštali zdravu provinciju da bi se sjatili u prepune centre i miješali se s tomašnjim življem te se borili za opstanak u gusto naseljenim četvrtima. Marian je osjećla jalovost i lažnost takva života Ð osjećala je da taj život znači početak dekadence.

je da po polazi iz Flagerstowna dvaput tjedno za Mesu, Red Saody i Kaidab, naselje u raze r« 22 vatu. Poštanski činovnik bio je ljubazan te joj je išao na raku. Naredog jutra ja vio joj se hotelski nosač, da joj ponese prtljagu. Našla se pred jednimrasklimanim fordom Ð neviđenom starudijom! I ono što je od njega preostalo kao da je bilo sastavlj eno žicom i bisagama. Bila je tu i krletka s nekoliko pilića koje je netko slao poštom . Do vozača bilo je sasvim malo slobodnog prostora očito rezerviranogza Marian. »O bože !« uskliknula je Marian gledajući onaj sumnjivi stroj. »Hoće li se ti? Je li sigurn a vožnja?« »Ovaj će vas Indijanac dovesti živu i zdravu onamo, gospođicovori joj nos dijanac! Da li je šofer Ð Indijanac?« »Da, gospođo. I nimalo ga ne smeta li vije snijeg ili pijesak.« Marian bi se mogla od srca nasmijati, usprkos nelagodnosti koju je osjećala. Ali nije mogla drugo nego da bulji bespomoćno u omu mašinu. Tad se pojavio m lad čovjek u otrcanoj tamnoj odjeći. Na malim stopalima nosio je smeđemokasine od jel enje kože zakopčane srebrnom dugmadi. Tamno mu je lice bilo napola s

kriveno crnim so mbrerom. Vidjelo se da je mlad. Marian je uočila njegove ruke kad je uzeo volan Ð ta mne, uske žilave ruke lijepa oblika i vrlo gipke. Sjeo je na šo-fersko sjedalo i pog ledao u nju. Bio je još mladić. Lice mu je bilo oštrih crta, koža gltka poput svile, be z bora i mrka kao bronca, čelo nisko, a oči crne kao noć. One su odjednom zasjale inte ligencijom i humorom. Taj je Indijanac osjetio njeno zaprepaštenje. »Vi spremni ići?« up itao ju je razumljivom englešti-raom. Njegov -je ton malopanjio Marian. N,ešto u njemu, tiha neka nota podsjeti je na glas Lo Blandvja. »D-a, mislim da jesam«, promu ca Marian. Smije li se odvažiti na to dugo putovanje pustinjom u tom strašnom autu's





kalupljenom od hrpe starog željeza i s njegovim indijanskim vozačem? Marian nije mog la baš olako obračunati s izvjesnim predrasudama koje joj je usadio Istok. »Vi ići Kaia b?« pitao je šofer. »Da«, odgovorila je Marian. »Ja dovesti vas tamo Ð pet sati«,' odon sa smiješkom. U njemu kao da je primijetila bljesak ra23



zumijevanja. On joj je čitao misli i želio da je razuvjeri. Marianin nov duh naglo j e oživio. Spalila je sve mostove za sobom. »Hoće li biti hladno?« upitala je u trenu kd se htjela popeti u kola. »Trebati vam neko vrijeme gunj«, reče on. Marian nije imala pokrivač, ali je ponijela teški kaput koji će joj isto tako dobro poslužiti. Ona 'ga nv uče. Zatim se stisnu na uski prostor uz vozača. Na-cereni nosač joj zaželi »Laku noć«umnjivi oproštaj nije nimalo umanjio Marianiinu zabrinutost. Indijanski šofer pomaka o je nešto zbog čega je klimavi auto zapucketao kao pištolj i posrnuo naprijed. Marian nije mogla suspreći uzdah straha. Zgrade s kvadratnim pročeljima i čudnim visokim nat pisnim pločama počele su promicati silnom brzinom. Naiprijed se bijela asfaltna cest a pretvorila u mrku zemljanu, a zatim se pojavio dug obronak obrašten borovima. Hl adan, bridak, jedak vjetar hladio je Marianine obraze, štipao ih je svojim mraznim dahom, a donosio je sa sobom neobičan, suh miris. Kola su projurila pored niza zg rada, a slijeva se otvorio vidik na moćnu zeleno-bijelu planinsku masu što je skriva la svoj vrh u tmastim valovitim oblacima. »Oluja«, reče Indijanac. »Mi požuriti t da po bjeći od snijeg.« Ako je bilo potrebno još nešto da se Marian potpuno demoralizia, onda je to bila brzina koju je razvijao auto. Tek se sada pokazalo koliko muje izgl ed lažan. »Oh, da me sada vide!« promrmljala je, stišćući se u svom to-plom kap izvirk jući iz njega da promatra divni zeleni šumski proplanak. Mislila je na one kod kuće ko ji bi se zaprepastili nad njenom smjelošću. Možda je to bio čas prekida. Alia što to bi lo, sve njene zle slutnje i prkos nadjačao je tihi glas radosti. 24 GLAVA 3. Cesta, kojom je IncLija^ic voui« iJtviazMa je borovom šumom. Između visokih stabala Ma rian je od vre-' mena do vremena mogla vidjeti oblacima zastrte planine. Hladnoća, oštar vjetar, dan što se sve više smrkavao, sa svojom zloslutnom prijetnjom olje, ni su ni najmanje ohladili Mariani« entuzijazam i radost koju je probudila slo

bodna p riroda. Morala je vidjeti sve, osjetiti sve, iskusiti sve svakim svojini osjetil om. Koliko se sjećala, cio je život provela zatvorena u gradu kao u nekoj krletki. A u srcu joj je ležala ljubav prema prirodi. Konačno! Duboko je udahnula britki zrak. A jak, prodoran miris bora poče je bodriti. »Kakve su to planine?« upitala je. »Španske p lanine«, odgovori šofer. Postavila mu je i druga pitanja na koja je on da kratke ne dovoljne odgovore. Možda je morao usredotočiti svu svoju pažnju da održi aut na cesti. A osiin toga, kola su toliko klopotala i zveketala da konverzacija zaista nije b ila laka. Marian je prestala postavljati pitanja. Cesta je vodila kroz borovu šumu kakvu Marian nije još nikad vidjela i koja joj je divno mirisala nakon boravka u gradovima i vožnje željeznicom. Trava je bila suha, olovnobijela, ali je zelenilo bo rova bilo prava blagodat za oči. Automobil je prevalio deset milja šume, projurio ot vorenom dolinom, krasnim krajem za rančeve, kako je prosudila Marian, odakle se pr užao 25veličanstven vidik na planinske kose, a zatim ponovno zašao u šum

samo s tom razlik om što se tlo sada činilo kao da je od samog pepela. S grebena kose pozdravio je Mlarianine oči neobičan i pus t prizor Ð široka crna dolina, obronak odcrna pepela i bujica stvrdnute i nazubljan e crvene lave, a iza njih podnožja od crne troske, glatka i strma, valovita i s kr estama poput pješčanih sprudova koje jemoć'- irao vjetar. Linija borova krunila je pr vi brežuljak, !:<k se pod tim zelenim pojasom pružala duga kosina od snijega u napad nom kontrastu sa svojom čistom bje i inom od troske crne poput ebanovine. Cio lana c ovih podnožnih brežuljaka uzdizao se prema jugu, bivao sve viši i gladi, nalik avetn im i mračnim spomenicima koje je podigla razorna snaga vulkanske erupcije prije mn ogo vjekova. Iza i iznad tog lanca brežuljaka stršila je planina od troske, neobično g oletna. čudesno obojena purpurnm, crnom i crvenom bojom. Marian je toliko toga vi djela u tom izbrazdamom i opustošenom predjelu da je požalila što je njime projurila t olikom brzinom. Uskoro je njen indijanski vodič stigao do šumske nizbrdice, izjurio iz zone pepela ponovo na tvr

du cestu, gdje se Marian poboja da će svaka strelovito provaljena milja biti i njezina posljednja. Malo-pomalo borovi su bivali sve ma nji i rjeđi, tako da je sve češće ucao pogled na otvorene krajeve. Onda je auto naglo, zaobišavši krševit niz brežuljaka,jurnuo u rijetku šumu iza koje se prostirala prostrana siva pustoš. Pustinja! Marian nije ni pokušala zatomiti usklik ushita i stranopoštovai nja. Ona je iz brzih kolapregledala mnogo milja pustinje. Borovi su iščezli, zamije



nili su ih cedrovi, a iza njih razvijale su se i talasale bijele, izvaljane, sil ne milje pus'toši. Prevladavale su samo dvije boje Ð crna i siva. Ali, kako meke ib aršunaste! Samo se Zapad pričinjao go pred pogledom koji nije imao granica; a ondje je redoslijed zaobljenih brežuljaka, golih, izuzev trave, vodio dolje u pustinju. Cedrovi i krivudava cesta privlačili su



Marianin pogled dokle god je dopirao, prema nekakvim nejasnim nizom orijaških step enica, maglovitih boja, nedostižnih i nevjerojatnih. Gdje crta horizonta razdvaja ovo zabitno purpuuno tlo od neba? Ali je nebo bilo tmurno, a oblaci što su se protegu obzorjem tmastoolovne boje i k oprenaste zavjese oluje ispunjali su cio prostor. Pustinja se protezala dalje mi lju za miljom te se valjala veličanstveno uzbrdo, cijela otvorena oku. Mlarian je prikovala pogled trudeći se da obuhvati sav prizor. Prošli su trenuci i milje, kadli se odje-dared odzada sruči silovit zaputi vjetra noseći siv plašt kiše i snijega, obavi vši auto. Sa sobom je donio oštru studen. A se uskoro prometnu u tuču. Obasula je M arian. Mnoga zrnca građa odbijala su se odstakla vjetrobrana i bockala joj lice. Protiv ovakve studeni i rukavice i džepovipružali su- slabu zaštitu. Marian je trpjel a. Činilo joj se da su joj se obrazi, nosi uši skrutili poput leda. Svijet što se raz astirao uokolo auta bio je bijel, njime je mela snježna vijavica. Nebo je bilo mračn o. Kad bi Mlarian od vremena do vremena otvarala oči, ne bi vidjela daleko ispred kola. Ali ta tama nije ipak spriječila Indijanca da brzo vozi, pa je tako Marian, uz boli i strepnje, herojski uživala u tom satu vožinje. Napokon se sivi oblak rasvj etMo, snijeg prorijedio, a modrilo neba zasjalo kroz tanku bijelu sumaglicu. A i ona je izblijedjela ili se rastopila, a zatim je oluja promijenila smjer, te je velik dio neba sinuo vedrinom. Marian je sad postala svjesna da se nalazi dubok o dolje u pustinji, okružena posve golim gorskim lancima i silno udaljenim vidicim a. Snijeg je prestao sipi-ti, a zemlja je svoju crnobijelu boju zamijenila zagasitocrvenom. Još jednom se auto popeona uzvišicu ·odakle se Marian pružio nov pogled na duge milje pustinje. Ovdje se nje jače dojmilo neizmjerno prostranstvo horizonta i padina, a naročito silan opseg svjetlosti. Sunce je izašlo iza naslage oblaka, a p ustinja je umnogostručila svoje crte

i boje i najedared skinula masku i otkrila sv oju zapanjujuću ljepotu. Jedanput je Indijanac zaustavio kola da nešto ispita u moto ru, što je omogućilo Marian da izađe iprotegne ukočene, promrzle udove. Nakon toga, kad su nastavili putovanje, ubrzo joj je postalo udobno pod toplim suncem, te je ko načno zaboravila i na bolove i nabojazni, posve zaokupljena pustinjsikdm krajem. Šo fer 27 r je vozio nizbrdicom ništa maoje nego puna tri sata. Ta ih je vožnja dovela do naizgl ed nezgrapnog željeznog mosta preko gudure krševitih stijena kojom je protje-cala bl atna voda. Tu je sunce upravo žeglo, tako da je Marian morala skinuti svoj teški kap ut. S druge stranerijeke prostirala se vjetrom čvrsto nabita šljunkovita ravnica, u z njan blag uspondošli su do druge uzvišice. Vidik koji se pružio s njenog sljemena p otvrdio je Marianina divotna očekivanja. 2ivo-bojna pustinja prostirala se u tr; v odoravne naslage što su se penjale visoko poput planina, divno obojene, crvene pur purne, siive i žute, sve tamo do nebeskog modrila. Bio je to kraj šaranih stepenica. Prizor je nadm

ašio Marianinu moć poimanja. Jedino je bila u stanju da se divi i čudi mozaiku boja ineobičnom prostranstvu zemlje i krša. A to je tek bila kapija Lo Blam dvjeva zavičaja! Kakav će onda biti Oljato? Marian je bila zbunjena vlastitim dojmov ima. Jednom se i obazrela iza sebe, kao da bi se htjela uvjeriti da je izvjesnu udaljenost prevalila, da je kraj koji Je sad upoznala zaista stvaran, a ne plod snova. Spektakl iza nje silno se razlikovao od onoga pred njom: milju za miljom koso se spuštali pustinjski proplanci, naizmjenično sivi i crveni, pa su se potom pe njali do velike, mračne visoravni' s koje su Španske planine odražavale na nebu svoje vrhove ogrnute čistim, bijelim snijegom. Slijedeći sat, u roku kojeg je auto projuri o preko golih pješčanih i šljunčanih ravnica i uspeo se nanizanim stepenicama od obojena , kamena,prošao je prebrzo za Marian. Sunce je žarilo. Na sjeveru, prema kojem su j urila kola, skupljalo se sve više olujnih oblaka. Iznad posljednje stepenice pusti nje zemlja je bila nalik prostoru pokrivenu ruševinama i rasulom, zoni tmurnog crv enila i

neobičnog sivila, gdje je zub vremena oblikovao kamen i glinu u fantastične oblike. Mlarian je taj predio podsjetio na pakao. Ali i on joj uskoro ne-sta za leđima ioma se nađe sučelice širokoj dolini koja se protezala između blistavih kam>anih s



tijena. Tio doline tvorila su soonozelena polja djeteline a u kontrastu s



njima vrele su se kamene stijene činile gole i ukočene. Marian je spazila zelenu sku pinu drveća i dva ravna kućna krova. 28

»Kakvo je to mjesto?« upitala je šofera. »Copenwashie«, odgovorio je Indijanac. »Da li lja pripadaju indijanskim farmama?« »Neka. Bijeli ljudi imati sada najviše zemlje.« »Paar to nije indijanski rezervat?« nastavila je Marian radoznalo. Sofer je samo zagu nđao zlovoljno. Vozio je punom brzinom kroz ravnu dolinu, dižući oblake prašine. Onda e zaustavio kod prve kuće i u nju unio neke pakete. Marian nije vidjela nikoga. Ali su na poljima radili živopisno odjeveni težaci. Ona zaključi da su Indijanci. Nastavi vši vo<žnju, vodič joj prstom pokaza nekoliko oi-skih kamenih kuća koje su se skutril u pozadini ispod nagnutih litica, okružene drvećem koje se počelo zelenjeti. To su bili domovi misionara. S te strane ceste se uspinjala uz bok strme kotline. Gore,na vrhu uzvi-šenja, tlo je bilo ravno, prekriveno čupavim niskim grmijem zagasito zele ne boje. U daljini su se ukazale sive i crvene zgrade i duge pruge ogoljela drveća . Auto je stigao do njih za nekoliko časa'ka. Marian je bila sva obuzeta radoznalošću. »Mesa. Mi kratko vrijeme tu stati«, reče šofer, zau-stavivši kola pred jednim zda njem. Bilo je golemo', a tek nekoliko prozora, a izgled mu je bio prilično negosto primljiv. U blizini su stajali mali, divlji, čupavi poni, opuštenih uzda te grubo iz rađenim, ravnini sedlima na sebi. »Jesu li to indijanski konji?« upita Marian. »esu. Ne mnogo dobri. Vi čekati«, odgovorio joj vodič uz ohrabrujući smiješak. »Ovo trgotani Ljudi prijazni. Vi ući. Ja uzeti poštu.« Marian izađe iz kola, radosna što može po is ružiti udove i prošetati gore-dolje. Spazila je široku aleju s drvoredom, sa lijepo iz građenim sivim kamenim kućama s jedne, a velikim zgradama od crvena kamena s druge s trane. To su vjerojatno bile zgrade državne škole. Ali kako su odudarale od kr

ajolik a! Gorostasna ravan pustinje kao da ih je opasala, naglašu-jući njihov nesklad. Alej a je bila tako dugačka da Marian nije mogla vidjeti šta leži na njenom kraju.Tada obr ati pažnju trgovačkoj postaji iz koje su upravo izašla tri muškarca Ð IndijancNa sebi s u imali 29

odjeću bijelaca, pa čak i cipele i šešire, ali nisu pobudili Marian i no divljenje. Kak a tamna lica, tajnovita i besćutna Ð kakve prodorne crne oči! Indijanci su je promatra li. Ugledavši ih, Marian osjeti nešto kao razočaranje, kao da je prevarena u svojimil uzijama. Tada se pojavio bijelac, visok, žutokos, poštena lica. »Uđite. Ja sam Patoo tr govac«, oslovi je on. »Moja žena se uvijek raduje posjetiocima. Mora da ste umorni i g ladni. A do Kaidaba je još dobar komad puta.« »Hvala vam. Gladna sam, ali nisam umorna«, odgovori Marian, pošavši za njim i čudeći se kako je saznao kamo ona ide. On jeovede kroz skladište golemo kao kakva dvorana, u kojem su tezge i police bile pret

rpane razinom robom. Iz skladišta su prešli u drugi dio kuće, u udobnu i prijatnu gostinjsk u sobu. Tu Marian upozna trgovčevu suprugu, mladu i Ijepuškastu žanu, veoma ljubaznu i prijaznu. Ona nije ni riječju ni pogledom pokazala nikakvu znatiželju. Samo se siln o obradovala što je upoznala strankinju i pružila joj malo odmora i osvježenja. Marian i se vrlo dopala. »Ja putujem za Kaidab«, reče Marian. »No, to me raduje. Lijep od vas št o vas to zanima. Sam bog zna da su Indijancima potrebni prijatelji. Mitrgovci v jerujemo da smo jedini koje oni imaju.« Marian je postavljala prigodna pitanja u v ezi s Indijancima, pazeći da ne ostavi dojam kao da je nedolično znatiželjna. Sve u sv emu provela je ugodan sat u čavrljanju s gospođom Paxton. »Nadam se da ćeteopet svratit i u Mesu, rekla joj je domaćica dok su prolazile kroz dućan. S vratijuMarian spazi jednog bijelca kako stoji kraj automobila i razgovara s indijanskim vozačem. »Ono je Friel«, rede gospođa Paxton. Pogled na omog čovjeka očito je promijenk njenih misl i. »Tko je Friel?« zapita Marian. »On je misionar«, odgovori gospoda Paxt

n, »ali od onih, bojim se, koji će prije postići da Indijanci zamrze crkvu, nego što će nadahnuti pra vim duhom kršćanstva.« Ponešto zbunjena, Marian ne odgovori na ove riječospođe Paxton. » la vam na dobroti«, rekla je. »Sigurno ćemo se opet vidjeti. Zbogom.«



Marian je pošla prema kolima. Začuvši njen korak, čovjek o kojem je govorila gospoda Pa ton okrenu se da je pogleda. Marian je bila navikla na susrete sastran-cima i na to da ih odmah svrsta na posve žens.ki način. Ali ovog čovjeka nije mogla svrstati ni u kakav tip. »Ja sam Friel«, rekao je, dotaknuvši se prstom svog sombrera. »Mogu li vs nečim, uslužiti?« »Ne, hvala«, odgovori Marian. Njegovo je lice bilo preplanulo od bok a u prirodi, ali Mariani nije bilo ni zanimljivo, ni simpatično. Ona je u hipu spa zila blistaj radoznalosti u njegovim očima, a zatim kad ju je dobro promjeno od gl ave do peta, i sjaj i divljenje. »Putujete sami«, reče on. »Smijem li znati u koju vrhu ?« Marian mu ispripovjedi ono što je rekla trgovčevoj ženi i nato najprije osjeti,a pot om i ugleda na onom čovjeku pojačano zanimanje za nju pomiješano nekom notom neprijate ljstva. »Imate U dozvolu da posjetite rezervat?« upita je on. »Nemam. Da li jeobavezn a?« »Ja Ð pa Ð nije, ne bih rekao. Ali je uvijek najbolje da se posjetioci najpije jave gospodinu Blucheru.« »Tko je on?« »Vladin agent koji upravlja rezervatom.« »Vrbro. Gd e ga mogu naći?« »Gospodin Blucher je na žalost odsutan, jer prisustvuje nekoj strazi. Ali ja ću preuzeti na sebe Ð da bude sve kako treba. Da li biste željeli razgledati škol u?« ' Marian pomisli da je možda nepravično procijenila tog čovjeka, koji jeo vrlo vj ešt na riječima, ali neovisno od toga u pogledu gospodina Friela bilo je nečega neprij atnog. Nije voljela sresti takav pogled dva puta. No pomislila je dabez obzira na sve mora prihvatiti ovdašnje ljude kakvi jesu i mora od njih i učiti,po mogućnosti čuvajući sv^je dostojanstvo. »Bilo bi zaisita interesantno vidjeti indijasku dječicu. Možda ću se vratiti ovamo da radim s njima. Ali sada nemam vremena.« »Mogum ovdje osi gurati namještanje«, on će najednom. Bio je prenagao. 31 pw^ L »A kakvu vlat vi imate?« upite ga Marian neuvijeno. Nije mu ini zahvalila. »Pa, zapra vo nemam ovlaštenje da namještam ljude«, on odgovori. »Ali od zgode do zgode angažiram lju de da

e za mene. S Morganom sam u vrlo dobrim odnosima. On je ovdje vlast.« »Morg an«? »On jeovdje već preko dvadeset godina. I vodi sve poslove.« »Što je on?« »Misionar.« Ako se vvamo radi posla Ð na koga najprije da se obratim?« »Dođite ravno do mene, a zatim ćemo organu. Kad biste dobili namještenje prije no što biste njega posjeti li, brzo biste ga izgubili.« »Zaista? Pa, razmislit ću o tome«, odvrati Marian ulazeći u a uto. Friel uze za ruku, ali ne da joj pomogne, nego da je spriječi da uđe u kola. »Dajte da vasja ođvezem u Kaidab. Imam ovdje svoja kola. U ovoj prljavoj krntiji n ema mjesta.Osim toga, ovako lijepa djevojka kao što ste vi ne bi se smjela voziti sama s jednim Indijancem.«



»Zašto ne? On je poštar. Plaćam mu zato što me vozi.« »Oni su svi jednaki, ti indijansk. Niste si-* gurni ini s jednim od njih.« »Ako je to istina, gospodine Friel, onda to ne služi na čast vašem misionarskom radu. Ja ću ipak riskirati da se vozim s ovim In ijancem. Zbogom.« S tim riječima Marian sjedne u kola i dade šoferu znak da potjera auto. On to i uradi na način kao da se raduje što napušta ovu okolinu. Marian se zvaliu sjedalo isto tako spremna za put. Povjetarac je bio ugodan. Široka šarena prostran stva su ih dozivala. Nju je donekle zbunila izvjesna vrućina koju je osjetila u žila ma. Nakon trijeznog razmišljanja Marian shvati da je ona više zamjerila uvredu nanes enu Indijancu, negoli on sam. Stoga mu se obrati. »Jeste li razumjeli što je onaj čovjek i>ekao?« 32

»Ja ga znati. Njegova glava veliki bat prevučen kožom.« Marian je morala priznati da In ijanac ima i razbora i smisla za originalnost. Stoga je mjesta odagnala neraspol oženje. Vožnja pustinjom je važnija. Koliko li ima od Kaidaba do Oljata? Svaka pređen m ilja približava je zavičaju Lo Blandvja. Neprestano je šaputala njegovo indijanskoime , trudeći se da ga usvoji i učini bliskim. Ali joj nije uspijevalo. Svaka pomisao na njega jačala je Mariaminu..slutnju da će se ona naći u kušnji, neshvatljivoj i siloj p o svom značenju. A ipak, kakvo slatko uzbuđenje Ð kakva neobična žarka i magična s Siv oblaci uskoro su zastrli sunce i Marian je ponovo osjetila studeni vjetar.Opet se sva uvila u kaput. Sofer je skrenuo s ceste za Mesu na sjever i vozio je uva lom g'dje Marian nije mogla vidjeti daleko. Zatim su se neko vrijeme vozili prek o pješčanog terena, uspeli se uz dugačak obronak koji je vodio na ravni plato oskudno ozelenjen rašćem i okružen monotonim sivilom daljina. Tu je Indijanac potjerao punom b rzinom. No vožnja je bila prebrza i prebučna a da bi Marian u njoj uživala. Pa

ipak je gledala čas na jednu čas na drugu stranu, željna da sve vidi. Prema istoku pružla se d uga nazubljena linija modre zemlje ili pećina, koja je očito označavala kanjon. Na zap adu jedina vrijedna pažnje bila je jedina litica, nalik na,panj, usamljena, ravno odsječena vrha i golih, kosih strana. Uskoro se pokazalo da je siva tmica naprijed u stvari snijeg, silovita i žestoka oluja koja je stavila Marian na novu kušnju. Za kopavši lice u šal i ovratnik kaputa, ona se skutrila i izdržala je. Međutie proteklo vrijeme, a protekle su i milje puta. Kad se oluja udaljila, a sunce opet zasjal o, Mtoian je primijetila da su stigli do prostranog crvenog bazena pješčanih obronak a i ozidanog niskim klisurama kojih su naličja sjala mo-krinom. U dvasata Indijan ac je zaustavio auto pred Red Sandyjem, trgovačkom stanicom nalik natvrđavu, smješten om visoko na sljemenu neizmjernog pješčanog proplanka. Trgovci, dva mada čovjeka, bil i su isto tako brižni i ljubazni kao što su bili Paxomovi. Marian se. £ istinski radovala što je mogla ogrijati ozeble obraza i ruke. Trgovci su je pove

li do potkrovlja nad dućanom. Tu je bilo toplo, a gunjevi, košare i drugi predmeti ind ijanskog zanatstva nekako su ovamo pristajali i davali prostoriji živu notu. Akak o je sablasno hujao vjetar napolju! S prozora kuće pružio se Marianinim očima divan vi dik koji ju je očarao. Pust i stravičan! Činilo se kao da 'se neizmjeran bazan prostir e na sve četiri strane svijeta. Pod natmurenim nebom ljeskale su se bare. Vegetaci ja je bila tako oskudna i rijetka da je grmlje, izraslo tu i tamo, podsjećalo na živ otinje. S druge strane te pustoši dizao se krug bijelih klisura, goletaihi turobn ih, što su ih elementi izgrizli u neobične i nepravilne oblike. Ta je masapećina nagl o završavala okomitom liticom okrenutom prema jugu. Prema istoku se protezao i šaren io pojas pustoši nad kojom se dizala crna visoravan koja se pružala prema sjeveru sv e do samog horizonta. Prateći pogledom liniju horizonta, Marian ugleda nekakvu nej asnu rumenobijelu kupolu. Dugo je na njoj zadržala svoj udivljeni pogled, ali ne s amo zbog njene ljepote. Ona ju je mamila. Izgledala je nestvarna,

tako je tamno bilo njeno rumenilo i tako eterično njeno bjelilo. »Da li je ono nekaplanina«, upital a je jednog od trgovaca. »Svakako«, odgovori joj on. »To je stari Niotsis Ahn, koji I ndijanci obožavaju.« Marian se vrati autu gdje ju je čekao Indijanac.Gotovo je zamrzi la tu brzu vožnju pustinjom. Nije joj dala vremena ni da shvati,a kamoli da razmišl ja. Samo je još jedan čas posvetila Red Sandyju. Bilo je u njemu ljepote, ali kako s troge! Nije bdio ni živcrta, ni pokreta. Dominirale su crvene boje, ali se nisu is



ticale. Stapale su se sa tmumosmeđom, smeđom, svjetloljubi-častam i sivom. Možda su nis i oblaci prouzročili te šture efekte. Tišina je bila svečana. Putem, dok su se spuštal pješčani bazen, Marian je ugledala tamne prilike Jahača kojd su im se približavali obi liticu. Promatrala ih je kako postaju sve veći, dok ih nisu sreli i dok nisu proja hali pored nje. Indijanci, dva muškarca i jedina žena, jahalj su na čupavim panijima,. iza sedlala imali su svezanu ćebad i ovčje kože. 2ena je bila krupna, u nekoj široko, prljavoj haljini, lice joj je bilo ozbiljno, tamno, a kosa ne-počešljana. Ti su Indi janci samo izdaleka izgledali slikoviti. Nato je čitav sat auto soptao pješčanom cesto m, većinom uzbrdo, s koje se vidik pružao samo na istočnoj strani. Tu je dugačka, cma, ravna planina poprimila nekakve finije crte. Čopori malih konja istačkali su sivozel eno tlo. Na vrhu jednog brežuljka pojavio se jahač Indijanac goneći konja galopom, te je cijeloj slici dao notu divljine i života. Malo kasnije vozač skrene Marianipažnju na zemljanu gomilu na kojoj je zijevala mračna rupa. »Hogan. Indijanska koliba«,on reče . Kako gruba i primitivna! Doista, mora da su potrebe tih Indijanaca veoma male. Marian je spoenala da samo s uzvišica može shvatiti ovu nevjerojatnu golemost, bezg raničnost pustinje. Stigli su na vrh jednog brda, s kojeg je mogla razgledati kraj nadaleko i naširoko, spustiti pogled i njime preletjeti preko prerije, sve tamo d o goletne pustoši što se propinje prema rumenim i crnim visovima. Te su boje privukl e njeni pogled.



Postepeno su u njenim očima izgubile značaj one visoravni što su se nanizale zdesna ikameniti brežuljak obla vrha što se dizao slijeva. Sat kasnije razabrala je da su na ovim visovima crne cedrove šume, a rumene livade pod kaduljom. I još mnogo prije no što će stići do onih prekrasnih čistih krpa rumeni, ona je osjetila miris kojim je odi ao zrak. Postajao je sve oštriji, jači, slađi. Prepoznala je miris kadulje. Ali kakod ivlji i neobičan, gotovo zagušljiv, ali i okrepljujući! Tu je nestalo goleti. Našli s s e na velikoj visini. Sa svih strana prostirala se cedrova šuma i polja kadulje. Da taj dvadeset milja dugačak uspon nije polagano prelazio iz pustoši u zelenilo, iz s tarosti i jalovosti u krasne visine sa svježim, mirisnim zrakom i prekrasnim bojam a Miarian ne bi bila spremna za slijedeći prizor koji će je očarati još jače. Ali ovako imala mogućnosti da se spremi za nj, da ga nasluti. Zato se i nije posve zbunila prizorom koji joj se pružio kad 35·j^^^^ je automobil izjurio iz šume strmini usjekom i najednom iza jednog zavoja izbio dr ugačiji svijet ka-rnangara. Cesta se pružala kroz dug, uzak klanac nad kojim su stršil e litice crvene, zlatne i žute boje, tako visoke da je Marian morala gledati gotov o okomito uvis da bj vidjela rubove. Nisu izgledale kao litice, već kao kamena lic a planina. Marian je zurila uvis sve dok je nisu zaboljele oči. Auto je prebrzo ju rio, a klanac je bio prekratak. Izbijao je u naboranu sivu puštanju s crnom visora vni zdesna, što se pružala u krivudavoj liniji prema istoku, i crvenim kamenim zidom slijeva što se gubio prema sjeveru parajući mebo. Deset milja dalje kameni bedemi s u se razmaknuli, a s jednog drugog brežuljka Marian prvi put baci pogled na Kaidab . Pisma i poklone Lo Blandvjaslala je na ovu trgovačku stanicu. A sad Ð ugledala je svega nekoliko nistolh kamenih kuća ravna krova. Kakovo primitivno j jezivo nasel je! Pa ipak, nijedan od onihprekrasnih prizora koje je vidjela na putu za vrije me duge vožnje, nije je prožeo t

olikim uzbuđenijem kao sada ova slika. GLAVA 4.u blizine, trgovačka postaja Kaidab pokazivala je bujnu živost i djelatnost. Marianje gledala i gledala sa sve većim užitkom i divljenjem. Prvo, tamo se nalazio izvjes tan, broj čupavih indijanskih ponija bez ulara, koji su stajali podignutih glava, te su kolutajući crnim očima poprijeko gledali po-štarev automobil. Nekoliko ih nijei malo sedla, već samo pokrivače svezane na hrptovima; jedan je bio gotovo ružičast, sane obično svijetlim očima i prekrasnom dugom grivom i repom; većina ih je bila crvenkasto -riđe boje, a bio je jedan mali, vatreni vranac, koji je privukao Mairianin pogled . Indijanski su težaci tovarila na jedna kola velike platnene vreće napunjene vunom. Naokolo je bilo besposličara, koji su se dokono naslanjali na kameni zid trgovačke postaje. Njihov je izgled nekako zadovoljio Marian. Vrana kosa, bezizražajnalica bakrene boje, oči crne poput noći, mršave i uspravne prilike, odjevene u »omot i p

mučnu t kaninu, sa srebrnim i staklenim ukrasima Ð svi su ti elementi njihove vanjštine neka ko odgovarali sentimentalnoj slici koju je Miarian bila unaprijed zamislila. Pre d otvorenim pročeljem jedne zgrade, očito skladišta, drugi su Indijanci trpali vunu u duge vreće, što je bio veoma težak posao sudeći po njihovim naporima da drže vrspravno i da u nju nabijaju vunu. Sva je unutrašnjost te otvorene zgrade bila pretrpana or mama, užadi, gomilama bijelih vreća, vune i koža. Marian osjeti neugodan vonj ovaca. S unce je bilo vruće i žarilo crvene pokrivače. Bosivuda su zujale muhe. I na37 pokon tu se našlo i tuce mršavih pasa, divljeg izgleda i radoznalih očiju, koji su njušk ali oko Marian. Nijedan nije mahnuo repom. Bijelci u košuljama zasuka-nih rukava, znojna lica i ruku, zaprljani, popravljali su jedan automobil, koji je bio isto tako raskliman kao poštanski. Dvije Indijanke natovarene zavežljajima izašle su naotv orena vrata trgovačke postaje. Starija je bila debela i prijazna lica. Nosilaje šir oku haljinu drečećih boja i srebrne ogrlice, a na leđima veliki svežanj ili kuti

Kad je prošla kraj Marian, djevojka spazi tamno lišće djeteta što je izvirivalo kroz rpu na toj kutiji. Druga žena, mlada, vjerojatno kći starije, imala je izvjesne draži.Nešto l jupko zračilo je s njena glatka i tanina lica. Bila je vitka. Na malim stopalima i mala je smeđe mokasine. Haljina joj je naizgled bila od somota, a srebrni ukrasi b ili su optočeni ne-brušenim plavim kamenčićima. Stidljivo je pogledala Marian. atim se pojavio jedan Indijanac na konju, koji sjaha blizu MHrian. Bio je star,njegovo j



e mršavo lice bilo posve naborano, a kosa mu bila protkana vlasima sivim poput želje za. Nosio je tanku pamučnu košulju i radno odijelo Ð onakvo kakvo nose bijelci, ali od materijala najgore kvalitete. Iza njegova sedla visio je dug zavežljaj, kozja koža smotana s krznom prema unutra. On je od veže i odnese u trgovačku postaju. Dojahalo je još Indijanaca. Jedan poni počeo je uzmicati i ritatd se. Psi su lajali; kovitlac i topla i mirisava vjetra podizali su prašinu; vonj ovčje vune postade jači; tihi grle oi glasovi Indijanaca miješali su se s oštrijim i jačim glasovima bijelaca. Jedan muškar ac, čvrste građe, živa oka, krupnim korakom izađe iz postaje, držeći jednu ruku nu I dijanca poštara. Bio je gologlav i bez kaputa, na flanelskoj košulji imao je samo pr sluk. Čizme su mu bile grube i prasne. »Unesi njen prtljag«, reče on Indijancu. Ka joj se približio, Marian osjeti kako je promatra pogledom u isto vrijeme prodornim i p rijaznim. »Raduje me što vam mogu zaželjeti dobrodošlicu, gospođice Warner.« rečeeć dva sata. Ja sam John Withers.« Marian mu pruži ruku. »Očekivali ste me?« upitala jeznalo. 38 »U ovoj zemlji novosti brzo putuju«, odgovorio je on sa smiješkom.« Jedan je ndijanac d ojahao prije dva sate s viješću da dolazite.«





u nastanjenom duhovima, gdje se čuju neobični glasovi, muzika, šapat Boga i vječnosti. ednostavni su poput male djece. Oni sve personificiraju, u svemu nalaze simbolik u.« Gospođa Withers časak zašuti, gledajući u Marian svojim izražajnim očima. j



»U svoje vrijeme ovaj Eabačeni kraj bio je daleko od putova bijelih ljudi. Zato, uko liko se tiče ovoga plemena, kod njih je zakasnila demoralizacija i degradacija. Ov o pleme, Nopah, jest najponosnije, najinteligentnije, najbrojnije i najbogatije od svih plemena što su preostala u Sjedinjenim Državama. Takozvana civilizacija jošni je dosegla Kaidab. Ali ona dolazi. Osjećam da će slijedeće godine biti teške za Indianc a Ð možda i odlučne za njegov udes«. »Oh Ð zar nema nikakve nade?« promrmlja Marianzaista nema nikakve, ako se na to gleda trezveno i bez milosti. Ali ja gledam na to pitanje kao što Indijanac gleda na sve. On započinje svoju molitvu sa »neka sa mn om bude sve dobro« i završava je sa »sada je sa mnom sve dobro«. On osjeća Ð on vjeruj uštate mi da vam pomognem shvatiti Indijanca... Radi vaše sreće!« Marian nije mogla zas titi od iznenađenja. 41

»Nophaie mi je pokazao vašu sliku, pričao mi o vama«, nastavi gospođa Withers svojim iz redno mekim glasom. »Ah, nemojte se zaprepastiti. On je dobro učinio što mi se povjeri o ... Upoznala sain ga istog dana kad se vratio s Istoka. Sjetila sam ga se. Zna la sam ga kao dječaka, malog pastira koji je odbio da napusti svoje stado u pješčanoj oluji. Poznajem mjesto gdje se rodio. Znala sam i konjokradicu koji ga je oteo. A i ženu koja ga je povela na Istok i dala u školu... Ali se'Nophaie nije sjetiomen e. Otišao je na kaduljioe obronke Nothsis Ahna, a kad je dojahao natrag, nijeviše n osio odijelo bijelca, niti je govorio bijelčevim jezikom, čak je i ime odbacio. Osta o je samo Nophaie. Indijanci mi pričaju o njemu. On je poglavica koji želi fla im po mogne na način bijelog čovjeka, ali Indijanci 'žele da bude čarobnjak... Ja sam vidjela što ga muči i kad je došao ovamo razgovarala sain s njim. Pomogla sam inu. Onje pono vo učio svoj jezik. Vidjela sain da je nesretan. I na kraju ma je pričao o v

ama, pok azao mi vašu sliku, ispovjedio mi svoju ljubav.« Marian pokrije usplamtjelo lice uzđrh talim rukama. Ne zato što je ova dobra žena saznala njenu tajnu, nego zato što joj se srce uzburkalo kad je čula one riječi istine i shvatila da njena ljubav nije nikakav san nego neizbježna činjenica. Nophaie je ljubi. On je to priznao toj plemenitoj ženi , prijateljici Indijanaca. »Marian, nemojte se stidjeti Nophaieve ljubavi«, nastavi gospođa Withers umirljivim tonom. »Nitko drugi to ne zna. John sumnja, ali nije sigu ran. Ja vas razumijem, suosjećam s vama, a znam i više. Vi ne biste bili ovdje da in e ljubite Nophaiea.« »Naravno da ga... ljubim«, reče Marian nesigurno, otkivši lice. »Vi s e me krivo shvatili. Ja se ne stidim ... To je samo zato što ste mi to otkrili tai ko naglo.« »Nemojte se obazirati na mene Ð i na to što ja sve anam«, odgoi žena. »Ovo je stinja. Vi ste ovdje među jednostaivtnim ljudima. Ovdje nije ništa zamro. Vaše će krive pretpostavke otpasti poput zelenih ljusaka.« Skupivši hrabrost, pokrenta intenzivn om i savršeno aaguimiom simpatijom, Marian ukratko ispripovjedi gospođi

Withers o sv ojoj romantičnoj ljubavi s Nophaiomp 42 a zatim o uslovima pod kojim je živjela i o svojoj odluci da se jednim zamahom oslobodi, da živi neko vrijeme na Zapadu, i da, pomažući Indijancima možda nađe nešto sreće. »Ah! Vi ćete se nažalostitako bit o sretni«, odgovori gospođa Withers. »Što se tiče Nophaiea Ð vi ćete ga spasiti.o je ce slomljeno. A kad se Indijancu slomi srce, on umire... Ja pratim Nophaiea. On je imao u koledžu pred sobom značajnu karijeru. Bio je sjajan student i velikisport aš. Čula sam da mu je otac bio izvanredan trkač. I već generacijama nije nitko noio kam en kušnje hnibrih tako dugo koliko on. Ali šta će Nophaievo školovanje i junaštvnačiti o dje, to je pitanje. On mora naučiti da bude Indijanac. Osamnaest godina provedenih vani učinilo ga je više bijelcem nego crvenokošcem. On se više nikada neće vrat životu ijelca. Marian, pitam se da li vas to zabrinjava? Hoćete li biti iskreni samnom?« »Ne . Neću tražiti od njega da se vrati«, odgovori Marian. »I vi kažete da nematvih bli skih i dragih veza?« pitala je gospođa Withers dalje uprijevši svoj magnetičan

ogled u Marian. »Nikakvih jako bliskih ili dragih.« »A zasitili ste se vještačkog životernih vika r- i svega onoga ...» »Zaista jesam«, prekide je Marian. »I vi stvarno čezneza jed nostavnim životom u prirodi?« »Čeznem!« usklifcnu Marian gotovo strastveno. »Ja a ne z am šta je to, ali mislim da se ispod moje bijele kože krije divljak!« »A imate l što nova ca?« »Oh, nisam bogata ali ni siromašna.« »I ljubite Nophaiea... kako sigurno ljubit drugog muškarca Ð bijelca?« »Ja Ð ja ga volim strašno«, šapnu Marian. »Kako bih budućnost Ð i kakvu moguću ljubav Ð ponovo? Mrzim i samu pomisao na to. Oh, postavljal sam sebi to pitanje u posljednje vrijeme čed43





sto Ð brak zbog novca ili koristi Ð radi doma Ð radi djece Ð zbog ičega osim ljubavi? NNe! Nije to za mene.« »A hoćete li se udati za Nophaiea?« upita gospoda Withers. Mariai uzdahnu. Obrazi su joj se ponovno žažarlli, ali ne od stida, nego od emocije koju j e obuzdavala. Ova iskrena i jednostavna žena dinnula ju je do samog dna duše. »Nophaie je Indijanac«, nastavi gospođa Withers. »Ali on je pravi muškarac. Nikad nisam vidjel plemenitijeg čovjeka Ð bijelca ili crvenokošca... Mislim da ste sretna djevojka. Ljubi ti i bita ljubljena Ð živjeti u ovoj pustinji Ð gledati njenu divljinu i veličaj-nostuči i o njoj od Indijanaca Ð posvetiti se plemenitom dl ju. Nadam se da uviđate vrijedno st takve istine!« »Ne vidim baš posve jasno, ali vam vjerujem«, odgovori Marian. »Viraža ate nešto što je maglovito i duboko u meoi Ð što želi da izađe... Ne smijem zabora v m kažem Ð da me Nophaie nije nikad pitao da se udam za njega.« »Pa sigurno ne zato šon to ne bi želio, vjerujte mi«, odvrati gospođa Withers. »Za mojih dana vidjela sam Inija nce kako umiru od ljubavi, ali Nophaie ih sve tuče... Sto ćete učiniti Ð poslati ponjeg a ili odjahati k njemu?« »Ja Ð ja bih se radije sastala s njime vani Ð dalje Ð neg u pu stinji«, odgovori Marian zbunjeno. »Ali, da li je to u redu? Nečuveno je ovo što a radi m. A ja to želim. Moji najsnažniji osjećaji to traže. Ali ja sam osjetljiva Ð nem da t ljudi znadu. Oh, to je meni svojstven kukavičluk i zavaravanje.« »Sigurno će svebiti u redu. Joto će vas povesti da se sretnete s Nophaijem«, odgovori gospođa Withers toplo . »I nitko neće, osini mene i Johna, znati za vašu tajnu. Mii ćemo reći ljudima vakome tko bi se slučajno zadesio, da ste otišli da radite među Indijancima.« »Hvala va.. Tako će mi biti lakše dok se ne snađem ... Ja sam prilično smiono nastupila, ali md e čini da je moja hrabrost istekla.« »Ovi prvi dani bit će teški za vas. Ali nemojte seeshrabr iti. Sve će biti dobno. Vi ste mladi, zdravi^ 44

snažni. Imate razuma. Steći ćete ovdje sjajno iskustvo i time ćete pomoći sebi, da budebolji i sretniji.« U tom kritičnom času u sobu nahrupi John Withers. »Gle, vaš je izgle obar lijek za oči, što rekli Indijanci«, on će srdačno, gledajući djevojku iznenađenimogledom. »Što će učiniti pustinja toj puti...! Pa, gospođice, Pahute je upravo dojahao.dio je jutros Nophaiea i razgovarao s njim. Mislim da će vas obradovati da to čuj ete.« »Oh Ð danas! Tako blizu!« uskliknu Marian. »Baš se to ne može nazvati blizu Ð ako msto gdje se nalazi Nophaie. 'Gotovo stotinu milja.« »Sto vam je rekao?« zapita M arian živo. »Ne mnogo, ja sam ga samo pitao da li je vidio Nophaiea, Rekao je da ga je vidio jutros o izlas'ku sunca. Ntophaie je bio s ovcama. Upravo je vrijeme ja gnjenja. Nophaie je velik ovčar. Već sam čuo kako se vratio pastirskom životu. Pahute se namijao i rekao: Nophaie je odbacio svoj bijeli duh i vratio se danima svoje m ladosti. Mislim da se sivi Indijanci raduju što se Nophaie odrekao života bijelaca.« »Mo g li vidjeti tog Pahutea?« upita Marian. »Dođite ja ću vas upoznati«, odgovori Withers s

jući se. »Da, pođite s nflim«, dobaci gospođa Withers. »Ja se moram postarati za večeruiti tog Pahutea niti da on vidi da me zanima«, reče Marian Withersu kad su iz ašli izkuće. »Mlislim da je to stvar osjećaja. Želim samo da Ð da pogledam Indijanca koji e baas vidio Nop-haieja.« »Samo sam se salio, gospođice Wamer«, odvrati Withers ozbil jno. j Pahute je zao Indijanac. Na žalost ima svašta na duši. Ubio je i bijelaca i In dijanaca. »Oh! Čula sam ili valjda čitala da su te borbe i krvoproliće stvar prošlosti.« »S Withers s nekom tmurnom notom u glasu. »Ali ste čuli ili čitali neistinu. Nara vno, granica nije divlja i zla kao što je bila pred. četrdeset godina kad sam bio dj ečak. Niti tako surova kao pred petnaest godina kad su Indijanci ubili mog brata. Ali ipak je ta granica daleko od toga da bude pitoma.« 45 ·^^^^^

On povede Marian kroz stražnji dio sive kamene zgrade u dućan. Pod je bio kamen, u s redini je bio slobodan kvadratni prostor oivičen sa svih strana tezgama iza kojih

su se nalazile velike police pretrpane robom. Za tezgama su se naslanjali Indija nci. Marian spazi čuperke crne kose boje gavranova krila, kako izviruju ispod zgužva nih i zaprašenih crnih sombrera. Vidjela je gdje se bljeskaju srebrne kopče na opasači ma i drugi ukrasi. Začula je zveket srebrnog novca i tihe glasove u kojima supreo vladavali nekakvi slogovi što su zvučali kao »toa« i »taa«. Svi su ti Indijanci bima renuti djevojci, pogađali su se s bijelcem što je stajao iza tezge. Iza njih, napol



icama, šarenile su se tkanine,



konzerve, svakojake kutije i staklenke. Sa stropa visila su sedla, uzde, fenjeri , lasa Ð bezbroj raznovrsnih artikala potrebnih Indijancima. »Eno vašeg Pahutea«, rečet hers upirući prstom s vrata. »Nije baš jako zgodan, zar ne?« Marian izviri iza trgovc i spazi malenog jednog Indijanca razbojničkog izgleda, gotovo posve cima, okrugla l ica, s velikim nosom i s pogledom tako drskim i opasmim da mu se ne bi lako našlo premca. Indijanac je imao sombrero s visokim, koničnim tuljcem i krutim, širokimobo dom. Šešir mu je bio crn kao i kosa i okićen svijetlim perlicama. Odjeća mu se sastjala od prljave somotske košulje i plavih radničkih hlača. Za pojasom srebrom okovanim nos io je oveći revolver. Jedan ručni zglavak, crn i žilav, s kojeg mu je visio kožni ič, bio je okićen sjajnom, širokom srebrnom narukvicom. Sve u svemu, taj Indijanac nije pre dstavljao neku prijatnu i ohrabrujuću sliku gradskoj djevojci koja se tek našla u pu stinji. A ipak, njegov je izgled fascinirao Marian. »No, šta kažete za njega?« nsmiješi s e Wiifchers. »Nisam baš posve oduševljena«, odvrati Marian a grimasom. »Više a ga gl dam iadaljega. Ali... izgleda kao... « »Kao nešto pravo. Budite sigurni da toi jest A li, istini za volju, ovaj Pahute nije počinio niti jedino zlodjelo niti ikakvu opači nu otkad se Nophaie vratio. Indijanci kažu da je Nophaie porazgovarao snjim i da mu je ,dao dobar lijek', kako oni kažu.« 46

»O kakvom se to lijeku radi?« upita Marian. »Indijanci prave lijekove od cvijeća, korij nja, kore drveća i trava, te ih koriste za bolesti, baš kao i bijelci. Ali riječ ,lije k' također znači molitvu, otvoren razgovor, mističnu moć vrača plemenskog, a također i nje crteža na pijesku.« »A šta je to?« »Kad vrač dođe u posjetu bolesnom Indijancu, ona jednom ravnom kamenu pomoću pijeska različitih boja. On zapravo crta svoju poru ku Velikom Duhu. Ti su crteži lijepi, umjetnički. Ali, malo ih je bijelih ljudi vidj

elo. A najljepše je to što se pomoću njih gotovo uvijek izliječi bolesni Indijanac.« »ONophaie je počeo pomagati svom narodu?« »Dakako.« »Jako mi je drago«, tiho će Marian. » uvijek smatrao da neće biti nikome koristan.« »I nama je drago, također. Vidite, gospoe Warner, iako mi živimo od Indijanaca, ipak mi pošteno radimo za njih.« »Trgovac u Mes rekao mi je gotovo to isto i k tome kako su trgovci jedini prijatelji koj e Indijanci imaju. Je li to tačno?« »Tako mi mislimo. Ali sam ja znao i neke misionare koji su zaista bili pošteni Ð ljudi Ð koji su koristili Indijancima.« ' »Zar oni svi ne r ana korist Indijancima?« Trgovac je pogleda oštrim, ispitujućim pogledom, kao da mu jeto isto pitanje bilo često postavljeno a odgovor iziskuje mnogo takta. »Na nesreću , ne svi«, on otpovrne neposredno. »Mislim da u svakom zvanju ima ljudi koji izdaju svoj poziv. Nlaravno, ne bismo to očekivali od jednog misionara. Ali te izuzetke n alazimo upravo u Morganu i Frie-lu. Oni su loši lijek. Zlo što ga oni čine, u mnogim s lučajevima, pottre se dobrim i naporima koje ulažu oni misionari koji iskreno rade z

a dobrobit Indijanaca. Pravo rečeno, neki misionari ne mogu ni izdržati dugo ovdje,ukoliko se ne pokore Morganu.« »Pa to je nepojmljivo!« zapanji se Marian. »Zar taj Morg n zaista ima takvu moć da smeta poštenim misionarima?« 47»Da li ima, pitate?« otpovnnet hers mrko podrugljivim tonom. »Mislim da ima. On se uvijek potrudi da se otarasi o nih misionara koje ine može držati u šahu. Sto se toga tiče, on se uvijek otarasi svkog a.« »Ta, kako to može izvesti, za milog Boga?« Marian će Ijutito. »Nitko zapravo in ka o. No, mi, koji smo već dugo u ovom rezervatu, naslućujemo ponešto. Morga-nova moć e možd a oslanja na kakve političke ili crkvene ličnosti, a mo>žda i na jedine i na drue. U svakom slučaju, on .visoko kotira kod Misionarskog odbora ina Istoku. Taj odbor, n ema dvojbe, sastoji se od dobronamjernih crkvenih ljudi koji bi htjeli pomoći Indi jancima. Ja sam upoznao jedinog od njih Ð predsjednika. On smatra da svakinapad n a Morgana, u stvari, predstavlja reakciju nekog ljubomornog misionara ili insinu aciju neke druge crkve. Mislim da. otuda i potiče Morganiova moć. Ali će jedn

og dana i oni progledati i onda će ga najuriti.« »Kakva razlika ..: u ovom misionarskom poslu . .. između onoga što čujemo i čitamo*, i onoga što je u stvarnosti!« šapne Maresena m ima, sjećajući se Noiphadejeva pisma. »Tako je«, potvrdi Withers. »Uzmimo na prer ' sluč j mladoga Ramsdella, kauboja misionara. On je svojim načinom rada rasrdioMorgana. Kauboj misionar stekao je simpatiju i povjerenje Indijanaca. Morgan i njegovi s aveznici pobojali su se uticaja što će ga Rams-dell steći kod Indijanaca. Onje zajedn o s njima kopao kanale, orao, sijao i gradio. Bio je i dobar mehaničar,trudio se da Indijance nauči koječemu. Nadalje, nije se trudio da im religiju usadimakar silo m. U njegovim govorima nije bilo mjesta ni ognju paklenom ni sličnim stvarima. Možda





je Indijancima bilo najvažnije to što Ramsdell nije nikad dirao u njihove žene. On jebio nebrušeni dijamant, propovjednik-radnik, I nato šta je Morgan učinio? On je sazvao svoj sud> otvorio istragu. Om, Friel, i agent Butcher proglasili su sami sebenekakvim Misionarskim odborom ovdje. Izveli su Ramsdella pred svoj sud i optužiliga da propovijeda poganstvo. Ta se optužba zasnivala na tome što se on oblačio u indij ansku odjeću, kako bi zabavljao indijansku djecu. Druga je optužba bila da nije valj an misionar zato što i odviše prijateljuje s nama trgovcima. Otpu-stiše ga. I tako vla da kršćanski Moloh! Ponekad se i ne ćudim što su Indijanci tako nepovjerljivi i što ta ko preziru.« Withers kao da je najedared shvatio kako je svojom pričom duboko zaprep astio Marian. Međutim, nastavio je dalje, isto tako živo, premda ne toliko temperame ntno kao ranije. Objasnio je kako su ovdje često slani misionari koji su inače u život u propali u drugim zvanjima. Neki uopće nisu bili nikakvi propovjednici. Mnogi su bili slabići koji su se



našli daleko od civilizacije i praktički u mogućnosti da vladaju jednim bespomoćnim nar dom. Pali su u iskušenje. I za zle posljedice koje su nastale, treba više kriviti ok olnosti koje su takve ljude uputile u tu golet i pustoš negio same ljude. I, nakr aju, reče Withers, sam je sistem kriv Ð sistem koji neznalački i proizvoljno šalje lude slabih kvaliteta da podignu kulturni i moralni nivo Indijanaca. Marian je dubok o osjetila kako je ovo pitanje rada misionara veoma delikatne i složene prirode. I sti je dojam stekla kod Paxtanovih. Opet se sjetila Nophaie-va pisma koje je još j učer ponovo čitala, i sad je stala sticati izvjestan lični dojam o nečemu što mredsta vljati strahovit problem. I najedanput shvati da više nije u neodumici u pogledu s vojih motiva ili namjera Ð konačno je nepozivo odlučila da ostane ovdje u pustoši. »Gospođi e Wanner, hoćete li da po ovom Pahuteu pošaljem kakvu poruku ili pismo Noieu?« upit a Withers. »On će sutra odjahati u puštanju.« »Neću, radije ću i sama krenut Mia »Vaša mi je supruga rekla da ćete me vi odvesti. Hoćete li biti tako dobri?« »Zna ću s odvesti«, on potvrdi. »Tamo negdje imam nešto ovaca, a moram poći i iz drugih raza. Samo, znajte da je to dugačak put za novajliju. Umijete li dobro jahati?« 4 49

r »Pomalo sam jahala, a prošlog mjeseca pohađala sam tri puta tjedno školu jahanja. Priično sam se uvježbala. No, naravno, nisam nikakav pravi jahač. Ali, mogu se naučiti.« » j e što ste malo vježbali prije nego ste krenuli na Zapad. Staze su ovuda prilično teše, za vas će to biti velik napor. Kad hoćete da krenemo?« »Čim vi možete.« »Onda, neka ra. Ali, nemojte misliti da ćete ianenaditi Nophaieja. To je nemoguće.« »Zašto? Ako većovorimo nikome ništa?« »U ovoj pustinji vijesti putuju ispred vas. Kao da ih same ptice nose. Neki će nas Indijanac vidjeti na putu, projahat će pored nas, reći će nekom dr gom Indijancu i tako će vijest stići do Nophaieja prije nas.« »Kakva vijest?« »Da trgo

thers jaše prema Zapadu zajedno sa Benow di cleash. Zar se Nophaie neće zamisliti?« »O će znati.« »Svakako. I krenut će nam u susret. Ja ću vas voditi stazom Pahute. Bit ćeti m mene prvi bijeli čovjek koji je jahao tom stazom. Mora biti da ste jako hrabri, djevojko.« »Da sam jako hrabra? Oh, moja tobožnja samouvje-remost! Glupa moja sitnatašt ina! Gospodine Withers, ta ja sam sva prestrašena... od svega Ð od golemosti, odneo bičnosti ove pustinje... od onoga što morain učiniti.« »Znam da ste prestrašeni. Toasv m prirodno. No, počnite smjesta da učite. Koristite se očima i oću-tima. Nemojte brnuti . Uzmite sve onako kako jest. Budite odlučni da se suprotstavite svakoj prepreci. I sve će biti u redu.« U to netko zaizva gospodina Wdthersa iz dućana i on se i&priča i prepusti Marian samoj sebi. I tako, sile-'ći se snagom volje, Marian odbaci svako oklijevanje i odgađanje i stupi među pse koji su se tiho motali i njuškali oko nje, čupa ve ponije razrogačenih očiju i dokone Indijance koji su je pozorno motrili. Uspjela je da prođe između njih ne izđajućd svoje prave osjećaje. 50 Malo-pomalo se privi

na to , bar što se tiče Indijanaca ali joj nije bilo ugodno među onim psima-ovčari-rnablijedi h očiju, a plašila se da je koji konj ne udari. Zainteresirali su je radnici što su kr cali vunu. Nagomilali su ogromne smeđe vreće na kola u kup visok punih petnaest stop a. Marian se pitala da li oni namjeravaju krenuti u ovaj kasni sat. Ubrzo



ju je stao gu-sra oštar vonj ovčjih koža i ona se udalji, te prođe pored grupe Indijana a prema kapiji dvorišta. Uto je gospođa Withers s vrata pozva na večeru.GLAVA 5. Dvade set četiri sata provedenih u Kaddabu bili su za Marian puni i bogati novim emocija ma. Zalaz sunca iznad duboke gudure i između crvenog gorskog bedema i cime visorav ni na zapadu Ð prozračni, purpurni i bijeli oblaci obrubljeni zlatnim ognjem što su se kretali nebom; čudno turobno sumračje što se produbljivalo u pustinjsku noć s tamnmođrim nebom koje zrači milijunima zvijezda; šetnja u samotnu, melankoličnu, tihu pustodivi no vrijeme provedeno TI -razgovoru sa ženom koja je upoznala i zavoljela dušu i život Indijanaca; predaja slatkom počinku kad se oči skupljaju kao pod uticajem čarobng štapića ; naglo buđenje iza sna kad se mrtva tišina najednom prometne u zavijanje i dvljem staccatu i s turobnim krikovima; hladna, oštra, osvježujuća zora; zatim dan punuzbuđenj a, među kojima i jahanje preko pješčane zeleno istač-kane ravnice u pratnji inanskog dječaka Ð sve je to nekako jačalo i produbljivalo promjenu u Marianinu srcu, bistrilo njen duh i u njoj učvrstilo čudesnu spoznaju ljubavi prema pustoši. Kao da se ta ljuba v razvila kroz dug period. Iz tih je časova u njoj izraslo shvaćanje bezgraničnih mogućn osti koje pružaju život^ sreća i rad. Tek je sada shvatila značenje izrekeet je pun najrazličitijih stvari.« Te večeri na ponovnom i još važnijem savjetovanju saspođom Wit ers, Mardan je raspravljala o svom zaposlenju. Obje su se složile da bi trebalo poče ti u Mesi na bilo kakvom poslu u indijanskoj školi. Odlučile su da se Marian vrati u Kaidab u slučaju da joj se ponuda izjalovi, i na vlastitu inicijativu počne raditi među jn<jijancima. Uzete su u obzir vjerojatne Nophaive želje i prijedlozi. I gospođa Withers i Marian predvidjele su da će on to odobriti. Ma šta on rekao, samo će inspiri rati Marian i podstaknuti je na još veće napore. Sto se ticalo jezika, Marian je zak ljučila da će brzo tiaučti koliko joj treba da se može sporazumijevati sa I

dijancima. N arednog jutra Marian je ustala u pet sati. Da li ju je ovako razdragao studeni p ustinđski zrak? Kako je čudna dugačka crna linija horizonta sa svojim oštim siluetama o draženim na čistom blijedozlatnom blista-vilu neba! Marianino je srce nabujalo i snažn o zakucalo. Kako je život sladak! Bila je zahvalna za taj novi smisao. Voda je bil a tako ledena da su je zaboljeli prsti. S pravim je užitkom obukla grubu, toplu od jeću za boravak pod vedrim nebom Ð flanelsku bluzu, jahače hlače i či. Uz njih je uzela kaput, sviter i debele rukavice. Ali šeširić, koji je ponijel^, nekako nije sada bio prikladan. Bio je suviše otmjen'i premalen. Ipak ga je morala uzeti, jer drugog ni je imala. Ostale potrepštine strpala je u malenu putnu torbicuod vune. Kad se našla napolju, sunce je već bilo izašlo i činilo se kao da je izgubilo voj sjaj. Nekakva j e siva maglica zastrla nebo. Vjetar je bio hladao, duhao jena mahove i poigrava o se djevojčinom kosom. Indijanci su ujahali u postaju, gdjeje radni dan već bio poče o. Withers, go-loglav i bez kaputa kao obično, upravljao je

tovarenjem dviju mula. Očito nije bio zadovoljan s načinom kako su ljudi vezali goleme zamotke šatorskog pla tna, jer je trzajem razriješio petlju i ironično uzviknuo: »Nie , to dijamantni uzao.« I nato im pokazao kako valja vezati uzao. Marian nije mogla shvatiti ono zamršeno vezivanje čvorova, ali je vidjela kako se Withers i njegovpomoćnik, jedan s jedne, a drugi s druge strane mazge, odupiru nogom o nju i vukuiz sve snage da pritegn u užad. Nikakvo čudo što je jadna mula stenjala oborenih ušiju,osvrćući se kao da prosvjed je. Marian pomisli kako je pravo čudo da se životinja nije aspuknula. U tom času With ers je opazio. Zastao je u poslu. »Deder John, trkni u kuću i potraži gospođicu Warner«, r ekao je gotovo ozbiljno. 53

Dovedena u nepriliku, Marian se zbuni. Da li je moguće da je gospodin Withers nije prepoznao? Zaista, činjenica je da je u muškoj odjeći izgubila svoje djevojačko dostoj nstvo i nešto od svog izgleda. »Ali... gospodine Withers! Ja... ja sam gospođica Warn

e r«, ona reče gotovo protiv volje. Nije mu posve vjerovala. On se široko osmjehne i sta ne treptati očima. »Pa da, mislio sam da ste muško«, reče. »I pitao sam se odakle taom Svakako ste dobar lijek za moje oči.« Njegovo iskreno divljenje godilo je Marian. On a bi se mnogo radije pojavila pred Nophaieom u izrazitoj ženskoj odjeći, kakvu je no sila kad ju je prvi put ugledao. No, ovdje oma ne bi bila podesna. Načas ju je usr ećila pomisao da bi je možda i Nophaie smatrao privlač- . nom u tom jahaćem odijeu. »Misl im da će danas biti vjetra«, reče Withers, pozorno osmotrivši istočno obzorjeste li mogli odložiti put za sutra?«. »Oh, ne, ne bih!« povika Marian užasnuto. »Gospodithers pa vi me mislite valjda ozbiljno da ne treba poći?« »Da, mislim, ali ako vi tako osjeća te, onda sigurno idemo«, odgovori on odlučno. »Morat ćete se prije ili kasnije





i, na pijesak. Jeste li ponijeli naočari?« »Da, svoje naočari za auto.« »Dobro, ali moreto drugi šešir.« »Oh, toga sam se bojala Ð njegova izgleda, mislim. Sto ne valja na nju?« »Lijep je, ali nije dobar. Potreban vam je sombrero široka oboda. Štitit će vam licd sunca i kiše. Focrnjet ćete od sunca, gospođice.« »To mi ineće smetati gospodine Withgovori Marian. »Moja koža izgleda nježna, ali je uistinu otporna. Najprije pocrveni m Ðpotom preplanem.« »Vidjet ćemo. Ja ću vam dati jedan sombrero, ako ga nemate.«



Još se nikad jedan sat nije djevojci tako odužio koliko onaj potreban Withersu da se spremi. Zajutrak joj se učinio suvišnim, iako je bila gladna. Čitavo to vrijeme bilaje sivjesna značajnih i pronicljivih pogleda 54 gospođe Withers i mjenog nježnog smiješ a razumijevanja i simpatije. Ova žena, koja voli Indijance, shvaća Marian i zajedno s njom proživljava ove uzbudljive momente njena mladog života. Pa ipak je u tim priv lačnim očima friga stalno lebdjela poput sjene. Withers je bio veseo i peckao Marian zbog njena dječačkog izgleda. Napokon je zajutrak završio, a nastupilo je čekanje. »ia n, na pragu ste napornog, ali veličanstvenog Izleta. Ne mogu vam ga opisati nikakv im riječima. Nema riječi kojima bi se dao opisati Nophaiejev zavičaj. Upamtite, nećte p ožaliti ako budete pažljivo promatrali pustinju... i budite oprezni na planinskim st azama. Zbogom.« i Dva Indijanca pognaše tovarne mazge ispred Marian. Withers ju je u putio neka uzjaše i krene ,za njima. On će ih slijediti. Na njezino razočaranje, umjes to jednog od čupavih indijanskih mustanga, dali su joj kratkog, čvrstog konja, koji uopće nije bio živahan, a bio je baš ružan. Ali kad ga je uzjahala, spremna da e prilag odi sedlu i pokretu, ustanovila je na svoje,iznenađe-nje da ne mora maknuti ni prs tom. Konj je krenuo. Kretao se žustro, ali to nije bio kas. Ona je jučer jahala kaso m koji ju je ubrzo izmorio. Ovaj korak joj je nov, a ona je bila uobraaila da po nešto ana o konjima. Osjećala se kao da sjedi u stolici za ljuljanje koja se kreće rav nicom, ako je nešto takvo moguće. Kretanje ju je ushitilo. Jedan od Indijanaca bio j e star, sudeći po njegovoj sijedoj kosi i pognutim ramenima. Oko glave nosio je cr venu bandanu; tariM, šarani, pamučni gunj prekrivao mu je ramena, a duge su mu se no ge klatile ispod stremena. Drugi Indijanac bio je dječak od svojih četrnaest godina či ji se izgled svidio Mariani. Njegova poput eba-novine crna kosa talasala se na v jetru. Lice mu je bilo tamnosmeđe, okruglo i prijatno; uz oči crne

kao i kosa, nasmi ješene poluotvorene usne što su pokazivale ravne, bijele zube, bio je zaista lijep m ladić.

Marian je odlučila da vidi sve. Ali upravo zbog tih slikovdito odjevenih Indijanac a i tovarnih mazgi što su skakutale, zaboravila je da gleda išta drugo. Osjećala je hl adno udarce vjetra, miris prašine, jahala je lako bezHjP^^^^^^fl ikakva napora.Odjednom, mustanzi l mule ispred nje nestadoše s vidika. Put se spušt ao niz strm obronak. Kad je stigla do ruba, ugledala je duboku crvenu puko-tiniu oštrih stijena, a dolje, u dnu, tekla je blatna, bučna brzica. Mazge i mustanzi sil azili su nizbrdicom \orak po korak pravo prema vodi. Indijanci su naglo ujahali u brzicu, ispod njih prskalo je blato i voda. Glasnim povicima bodrili su mazge. Marian osjeti da joj se koža ježi, a srce ludo udara. Očito se njezin konj nije više ob azirao ni n strmine ni na ravnine. Jednostavno je jurnuo dolje! Djevojci nije b ilo lako da

se održi u sedlu.' Premda nije gledala pravo u mazge, ipak je spazila da su im noge utomule duboko u dno brzice. Čula je i neku buku otraga. »To je živi pij esak«, vikn Withers odozgo. »Nije opasno, ali ipak morate potjerati kulaša.« Ali ona ni je dospjela ni da se odluči. Kulaš sklianu namiže i počne se koprcati u živom pijesku. Mar ian so prvi put prestraši. Osjetila je kako mu je jedna noga propala, zatim dru ga pa još jedina. Ali on nije stao. Nije dopustio da mu propadnu dvije noge odjedn om, ikad je jednom stao na čvrsto tlo, prešao je oštrim kasom muljevitu braicu i pope o sestrmim pjeskovitim putom na vrh O'bale. Tu je Marian ponovo gurnula nogu u stre-meo i uspjela se smiriti prije nego je Withers stigao do nje. »Kako vam se sv iđa kulaš«, on upita. Ni riječi nije rekao o tom strašnom mjestu! »Mi... mislim da mi se mn gviđa«, odgovori ona. »To sam i mislio. Taj je konj stvoren za korak. Na njemu ćete p roi onuda gdje biste s drugog pali. Samo ga pustite neka ide. Zna stazu i neće sk renuti s nje. Bojim se da će nas sada šibati vjetar.« Withers priđe tovarnim mazgama i u

rza njihov korak. Indijanci su i dalje nehajno klipsali na čelu. A Marian osta prepuštena svom konju, putu i prizoru koji ju je okruživao. Naprijed ispod naoblačenog neba, pojaviše se goli, žuti, kameniti brežuljci. Otraga naširoko razjapljena naplavina avnog smeđeg tla, što se prostirala prema trgovačkoj postaji i žalim, se naglo dizala 5 j produžavala u daljini sve do nepravilnog zida visoravni, koji se svojim crnim ob risima odražavao prema nebu. »Ne... ne može biti da ja ovo stvarno doživljavam«, promja Mariam za sebe. Ne bi se mijenjala ni s kim na svijetu. Mogla se slobodno prepu stiti svojim osjećajima. Staza je vodila u tjesnac preko niza kamenih brežuljaka. S





obaju strana dizale se kose stijene i postepeno se uspinjale do impozantnih visi na. U šupljarama i nišama raslo je kržljavo cedrovo drveće kojem je korijenje izbijaloi z tvrdog kamenjara. Marian je s olakšanjem ustanovila da se ovdje ne osjeća vjetar. Kulaš je stupao korakom, daleko iza konja na čelu karavana. Po krševitim dijelovimast aze kretao se sigurno kao po pijesku. Tek je sada djevojka shvatila kako je bio pravilan Withersov izbor. Pristranci su se polako zatvarali, postajali sve viši, a putanja se penjala uzbrdo. Marian nije mogla vidjeti daleko. Sada je osjećalaugo dnu toplinu. Možda će je podrug sata postepenog uspinjanja dovesti na sljeme grebena s kojeg će moći da gleda u daljinu. Kakav ju je grandiozan prizor pozdravio! Wit-he rs ju je čekao, očito zato da s njom dijeli taj užitak. »Mislio sam da će vam se dsti t aj komad zemlje dug deset milja«, reče. »Onu veliku crnu hrid što strši s ravnicevu 'El Capitan'. A onaj oštri spomenik što ga vidite tamo Indijanci nazivaju 'Vitkom litic om'. Dvaput je viša od vašeg spomenika Neznanom vojniku u Washingtonu.«



Duga, zelena, široka i ravna bila je pustinjska inizija, što se pružala do onih okomit ih stijena, usamljenih i nalik stražarima u daljini. Deset milja! A činilo se da nem a više od tri milje. Ipak je Marian, jašući naprijed i stalno promatrajući one statue b rzo otkrila kako je daljina varljiva. Cio sat nisu ti pustinjski monumenti promi jenili ni oblik ni veličinu n! boju. I kad je najzad prolazila između njih, zurila j e u njih sa strahopočita-njem, divila se granitnom veličanstvu Capitana i divoti crv enog pješčara Vitke litice. To su bili stražari pred kapijom, koja je vodila u zemlju pustoši, a koja je nadilazila Marianina shvaćanja. Djevojka je mogla samo 57

gledati i gledati, i Withersu postavljati pitanja. Jašući neprestano dalje sat za sa tom, polako je shvaćala ovu varljivost daljina, čudesnost boja, golemost visoravni, sablasnu, fantastičnu i simboličnu uzvišenost kamenih obeldsaka. Hladan vjetar, oblaci što su sve jače tamnjeli, učestali zapuši uzvitlane prašine i kratkotrajne oluje s plk ovima Ð Marian nije ništa osjetila od svega toga. U njenu je dušu ulazilo nešto velik. Je li ovo zavičaj Indijanaca? Sto su bijelci shvatili od prirode, divljine i osamj ne koje su stvorile ovu djecu pustinje? Sta se zbiva u duhu rase koja živi u toj z ačaranoj zemlji? Onda se oko sredine popodneva dogodilo ono čega se Withers bojao i št o je prorekao. »Pješčana oluja«, rekao je, »ali nije jaka. Brzo će proći. Pokrij n lom.« Žuti se plašt srušio sa zapada, a kroz taj zid od prašine sjalo je sunce šturobl sno, boje magneta. Čudni međaši naprijed naprosto su iščezli. Zamah pustinjske olujeo j e tako žestok i nagao, te se činilo da je progutao i stijene i niziju, pa se stuštio n a Marian veličanstvenom i neumitnom tačnošću. Zatim ju je svu obavio. Marian pomisi da je najednom oslijepila. Poče se daviti i gušiti. Morala je disati kroz šal koji joj se učinio gusti ovojem što ne propušta zrak. Nestalo joj zraka. Pluća su joj se nadi

ala. Vonj prašine činio se gust kao i sama prašina. Na licu i na vratu osjećala je kakoje oštr o bockaju one sitne, hrapave čestice. Već je bila pala u očajanje, kadli prođe oluje. Put još uvijek nije bio ugodao, ali su s vremenom zapuši uzvitlane prašine oslabjeli i najzad se oluja udalji prema istoku i dohvati se visoravni. Sunce izađe isvojom prijatnom toplinom zagrije Marianine promrzle ruke i obraze i osvijetli pustinj u. Ubrzo je došao najljepši momenat dana, pred smiraj, kad je bilo tiho i toplo. Wit hers ju je opet sačekao. »Stižemo na jedno važno mjesto. Još vam nisam kazao. Oje kadul jina ravan gdje je Nophaie nekada čuvao svoje ovce. Ovdje su ga oteli...Tamo prij eko, ispod one crvene mese, nalazi se mjesto gdje su lopovi potjeralinjegovo st ado. Mi ćemo se ulogoriti u blizini Oft toga mjesta. A na onu stranu Ð tamo gdje je ona gole-jna napuklina u crvenoj stije ni Ð nalazi se prolaz u Dolinu bogova. Tamo je Nophaie rođen.« Withers odjaha dalje. M arian je najprije zurila za njim, a potom u sivu kadulju. Zaustavila je konja. T u! Nophaie, indijanski dječačić, s

amotni pastir, tu je otet! Grudi joj se naduše pod buj icom emocija. Oči joj se zamutiše suzama, mekana siva boja tla posta mutna i magličast a. Obrisala je oči. Svukud naokolo, dokle god joj je dopirao pogled, nikakva kamen a međaša. Svuda naokolo prostirao se širok pojas sivozelne, blage uzva-Ijane kaduljine ravni, sve do visokih stijena od kojih je najbliža bila ona crvena mesa na koju j oj je Withers skrenuo pažnju. Marian sjaha, nabra pregršt miomiri-sne kadulje i stav i je u džep na bluzi, s namjerom da je sačuva zauvijek. Zatim, dok joj je jedna ruka počivala na konju, zagledala se preko ravni u visoravan gdje se rodio Nophaie. Mn ogo je njoj značilo što gazi samim tlom koje je upoznalo Nophaiejeve dječačke korake, što gleda divlje kamene kule u čijoj sjeni se on rodio. Prekrasni



monumenti, stupovi i kolone s kojih se odbija žutilo i crvenilo sunčeva smiraja i štolome liniju obzorja i vrhovima svojim paraju na nebu bijele oblake. Dolina bogov a! Marian uzjaha i ne osvrnu se više. Srce joj bilo puno. Naprijed se protezala st aza, krivudajući kroz kadulju. Dovela ju je u sjenku moćne crvene mese, ogromne kame ne mase s kamenini kolonama što se nanizaše kao orgulje, silne gromade što stoji sama usred pustinje, daleko od glavne stijene visoravni. Withers je udario logor na j ednoj travnatoj zaravni. Vatra je već gorjela. Konji su se valjali. Indijancisu r astovarivali mazge. »Sjašite i uđite«, veselo će Withers pozdravom kojim se dočekumjer ik kod logorske vatre. »Smjestite se i odmorite. Ubrzo ćemo večerati.« Sad je Marin osj etila kako je kosti bole i koliko su joj umorni mišići. Obradovala se odmoru.Nia ov om putu sve ju je interesiralo, ali joj je sada bilo najvažnije da se posveti onom e što ju je proganjalo cijelo vrijeme Ð mislima na Nophaieja. Silila se da prati Wit hersa kako obavlja logorske poslove. On kao da se uopće nije žurio, ali ipak, kao po nekoj čaroliji, za nekoliko minuta 59već je divno mirisala večera, a za Marian je pro strta ćebad nad kojom je razapet malen šator. Spavanje u prirodi nije bilo posve nov o djevojci. Ona je već imala prilike da sjedi za logorskom vatrom u Maineu i na Ad irondacksu. Ali je ovo sad bilo posve drugačije, baš kao što joj je logorska peć kojom s e koristio Withers bila nešto sasvim novo, čudno i čarobno. Bio je to zaravo crn željez ni tiganj s poklopcem. Withers je bacio poklopac u vatru. Tiganj je dotle počivao na naslazi crvenog žara, nagnut na jednu stranu. Iz tijesta je Wit-hers napravio p ogačice, stavio ih u tiganj, potom je pomoću jedne grančice podigao poklopac iz vatre i položio ga na tiganj. Onda je preko poklopca naslagao žara a zatimkao da je zabor avio na sve to. Marian je bila znatiželjna da vidi šta će biti. »Naprijd i grabi«, nešto k snije reče Withers svojim srdačnim tonom. »Sta da grabim?« upita Ma

»Tako se na Zapad u pozivaju ljudi da jedu.« »Ah, tako... a šta je bdio s pogačicama uom crnom tiganiju ?« »Poštovana gospođice, kad budete okusili moje pogačice, tek ćete onati, šta ste dos propustili u životu«, nasmije se trgovac, pa zbaci poklopac s tignja. Marian je jed va vjerovala vlastiiteni očima. Casak kasnije sjedila je prekrštenih nogu na komadu jedrenine na kojem je Withers postavio večeru. Mliris što joj je stao dražiti nos odje dared je u njoj probudio silnu glad. I tako je započela svoj prvi objed u pustinji , s oduševljenjem i apetitom dotle nedoživljenim. Withers posluži najprije nju, potom Indijance, koji su stajali gledajući ga živim pogledom, a najzad li sebe. U duh sivo j, živ i spreman da sve primi, Marian je usjekla sliku toga momenta Ð živopisne Indija nce, trgovca Zapadnjaka, autoritativnog, pametnog i ljubaznog, miris šunke, kave i toplih pogačica, prodorno hladan vjetar što puše i nagoni joj di u lice, prijatna to plota s vatre što joj grije leđa, a izvan logorskog kruga nejasna kaduljina ravan op koljena visokim stijenama. »Vama bogme ne fali apetita«, primi

jeti Withers na svoj o sebujan način. »Stidim se same sebe, gospodine Withers«, odvrati Marian. »Ali, treba mi oprostiti, jer nikad nisam bila tako gladna niti sam ikad okusila ovako dobre st vari. Niste se uzalud hvalili svojim pogačicama.« Trgovac je očito uživao u Marianinu te ku i u pohvali jela. Zadovoljan je bio i nešto kasnije, kad je Marian insistirala da i ona učestvuje u logorsikim poslovima nakon večere. Djevojka je počela shvaćati pove zanost između Withersove jednostavmosti i njegove osebujne samopouzdane, sirove sn age. Hladno je bilo, ali Marian ne obuče svoj teški kaput nego se omota ćebetom i pođe d a se prošeta malo dalje od 1 logora. Na dalekim stijenama zasja večernja rumen, kao njoj posebno namijenjena. Kakvo nježno, fino, mekano rumenilo i žutilo! Dok ih je ta ko promatrala, boje su blijedjele. Sumrak kao da je dugo trajao, ali najzad ipak pade noć. Marian se osjeti sama u pustinji. Mjesto gdje je Nophaie bio zarobljen, zajedno sa svojim stadom, bilo je beskrajno samotno i tužno. Oko djevojke brisao je studen vjetar, /čudnovato nečujno. Tišina je bila aps

lutna, ničim poremećena. Marian o sjeti da ne bi dugo mogla podnijeti takvu tišinu. Velike su zvijezde gorjele bijel im sjajem na plavom nebu ponad crnih stijena. Već same misli, emocije i čamotinja br zo bi odagnale Marian natrag u logor, a povrh toga bilo joj je hladno, osjećala je umor od dugog i napornog jahanja, a čudovišna je mrtva tmica budila strah u njoj. S toga se okrenula prema crvenom plamsaju logorske vatre. Bližeći se logoru, upila je u se još jednu sliku Ð jarki sjaj logorske vatre šje isticao crnu, vjetrovitu prazn inu pustinjske noći, Indijanci što sjede ispred rumenog ognja i Withers što stoji leđima okrenut vatri. Grube i snažne prilike, osebujno karakteristične za sve što se odnosi na kolorit i život Zapada, ističu se u oštrim siltama. »Da, već sam se spremao da vas z ovnem«* reče trgovac. »Ne smijete se udaljavati



logora noću, bolje reći nikada. Najbolj



e da sada legnete. Sutra ćemo se naći na stazi Pahute.« Marian se zavuče pod maleni šatkoji je bio tako nizak te ga je dodirivala glavom sjedeći na svom leža-



Ju. Od svitera i kaputa složila je uzglavlje, umorno je skinula cipele i zadovoljn o se opružila pod tešku vunenu ćebad. Pokušala je još štogod misliti, shvaćati sve štoazmišljati i sanjariti o budućnosti, ali je onda najedared svlada san. Ujutro je Withers zazva. Izvukla se ispod malog šatora. Spazila je lijepo savilo zore, hladn ei bistre, s prodorno slatkim mirisom pustinje. Velika se mesa crno i oštro odražav ala prema zlatastom nebu na istoku. »Danas se penjemo na vrh«, objavio je trgovac nasvoj karakterističan način. Sat nakon polaska, Miarian shvati na što je on ciljao, premda joj uopće nije bilo jasno kako se može prevaliti onaj stravični crveni zid premakojem su jahali. Onako izbrazdan i strm, izgledao je kao kakva nepre-lazna plani na. Čovjek se možda i može popeti uz onaj kosi kamenjar što mu je u podnožju, ali ta kn a ne doseže- baš mnogo visoko. Ali će Marian i po stoti put uvidjeti da slika koju gle da izdaleka poprima posve drugačiji lik kad joj se nađe u neposrednoj blizini. One c rte nalik na brazde ispadoše zapravo ispupče-nja i nizovi pukotina, nagibne osuline i mase drohnih stijena, kroz koje i preko kojih se uspon činio ipak mogućim. Marian se s uzbuđenjem približavala toj visokoj barijeri. A naročito se uzbudila kad je Withe rs skrenuo sa dobro označene staze i pošao drugom stazom, krševitom i nejasnom, št je v odila pravo prema onom kamenom zidu. Ovo mora biti ta famozna indijanska staza k ojom nije nikada kročila inoga drugog bijelca osim Withersa. »Evo naše staze Pahuta«, reče Withers sjahavši. »Vodi gore... Zao mi je, ali morat ćete pješke. Penjite sako Ð čest se odmarajte Ð a na opasnim mjestima držite se konju s gornje strane.« Indiji su s e već penjali, vodeći svoje mustange. Mazge su krivudavom stazom teglile svoje tovar e. I Withers započe uspon. Onda krenu i Mariam, živo i samopouzdano, motreći na sve st rane. Naročito je se dojmila činjenica što evo ipak gazi kakvom takvom stazom ina tom beskrajnom usponu koji se.čini gotovo okamitun. Kad god bi zastala da dflđe

do daha, gledala bi u Indijance. Oni se nisu odmarali. Mti su se odmarale mazge. Staza j e bila savršeno usječena, najprije je u cik-caku išla uz prvu dugačku kosinu,pa se hvat ala ispupčenja i raspuklima, pa je krivudala s jedne na drugu stranu kroz jedan pr olom između grebena! Djevojku je hvatala vrtoglavica kad bd pogledalaprema rubu. Indijanci joj izmakoše iz vida, a potom i mazge, dok se Withers polako penjao dale ko ispred nje. Mari-ani se ovakav raspored nije naročito dopao, a shvatila je da s e ne dopada ni njenom kulašu. Počelo joj je strašoo smetati što se konj, za nje, penjao i sam prebrzo. Miarian je morala iči ispred njega, a to joj je bilo sve teže, naročit o na nekim naročito strmim dijelovima staze. Kulaš ili nije mogao il nije htio da s e penje polako. »Pazite dolje! Sklanjajte se, kamenje pada!« viknu Withers daleko od ozgo. Kako je staza krivudala rik-cakom, on se našao baš iznad Marian, a izgleda da se ispod nogu njegova konja otisnulo kamenje. Marian je čula kako se ono valja niz brdo i brzo se skloni pod jedno isipupčenje u stijeni. Valjajući s

e sve brže i u sve v ećoj gomili, kamenje se stropošta ispod nje. Štropot se pretvori ugrmljavinu a potom iščeznu. Djevojka nastavi uspon, ali sad bez daha i gotovo bez mrvice samopouzdanja. Oni tamo na Istoku ne znaju ni šta je obično brdo! Sjetila se jednog prijatelja koj i uopće nije htio da ide pješice, makar i po ravnom, a da ne govorimo uzbrdo. Zagrij ala se Marian i zadah-tala, a ubrzo je osjetila kako sva gori i sve je boli. Ter et nekakav kao da joj pritišće grudi, a inoge su joj olovne. Naučila je da je duži odmor gori od nikakvog odmora. Kad bi zastala duže nego tren, bilo bi joj i odveć slatko i dobro. I tako je poartala dalje uzbrdo, bučno dahtala, sva vrela i mokra, trudeći se da izbjegne kulašu i da ne gleda dolje u prazninu koja je postala stravična. Nad njom je svjetlo jačalo. Začula je trgov-čev veseli povik ohrabrnja. Beskonačan joj bio posljednji krivudav komad puta do vrha! »Fino! Sad ste položili ispit penjača. Samo, z najte da ovo nije ništa prema kanjonu Pahute«, reče joj Wither. 63 ?



r »Oh! zadahta Marian spuštajući se ina jedan kamen. Nije bila u stanju da govori. Grudi kao da su joj bile zgnječene. Trgovčev je kompliment primila s dvojbom i porugom. »Od morite se malo«, reče Withers ljubazno. »Zatim pogledajte oko sebe. Nalazimo se narub u Nopahie-jeva kraja.« Ove riječi pobudiše novo zanimanje kod djevojke. Najprije se os vrnula da pogleda iniziju iz koje se popela. Kako je daleko dolje! Staza kao da se spuštala pravo dolje, a ona se ipak popela njome. Sad vidljiva, na beskrajnom p rostranstvu pustinje isticala se tako zvana Dolina bogova. Vrhovi onih monumenta lnih stijena ležali su u razini s velikim zidom s kojeg je Marian gledala.Znači da su pripadali istom sloju crvenog pješčara. Sav taj prostor dolje i između ovihstijena zapravo je izđuben vremenom. Vjetrom, pijeskom i mrazom! To je Mariaini bilo jasn o, ali opet i nevjerojatno. Što znače vijekovi! Ovaj kraj ljepote i tajnovitosti obeća je da će je promijeniti. Daleko, daleko, ti se crveni kameni bo" govi dižu, samotni, divotni i veličanstveni. Dugo ih je promatrala i postepeno se pribra i snaga joj se vrati. »Drago mi je što vam se dopada ova pustinja, kao što vidim«, ozbiljn će Withers . »Malo je onih kojima se ona dopada. Doduše, malo ih je koji imaju tu sreć da uživaju u vidiku sličnom ovome. Hoću da kažem da mi ovdje imamo jedan prekrasan kra. Indijanc i, konji, ptice Ð malo živih bića koja naizgled i ne postoje, jer ih zapravo viđamo veom a rijetko. Prema tome, nema u što drugo da gledamo doli u ovo prostranstvo Ð i nemam o na što drugo misliti. Zato je Indijanac velik. On je nalik na okolinu u kojoj živi .« »Ja ... ni sama ne znam... šta osjećam ... a kad bih znala... ne bihjela to iskaza ti«, odvrati Marian. »Želim ovdje provesti dane i mjesece... Ali, nakon toga, da li bi h ikada više mogla biti sretna?« »Sreća često zavisi više od određenih nego od određ ljudi«, otpovrne Withers. »No, da krenemo. Mi smo se popeli tek na prvistepenik ovi h stuba.« Sad je Mlarian zazirala da pogleda prema zapadu. Ipak ju je

nešto gonilo n a to. Prema nebu se dizao nov zid, golem i mrgodan, divlji, obrubljen zelenim dr većern. Bio je blizu, a prema sjeveru se naglo prekidao. Withers je jahao kroz ced rovu šumu. Marian se pope na konja, pri tom osjećajući oštru bol, i kreu za trgovcem tr udeći se da ga ne izgubi iz vida. Staza se jedva razabirala. Djevojci se, međutim, čin ilo da bi po ovom golom tlu mogla slijediti i svježe tragove konja koji su išli ina če lu. Zaravan obrasla mirisnom zelenom šumom završavala se u podno kamenite kosine gd je je VVithers sačekao djevojku. »Pustite kulaša neka sam bira put« on reče. »Ja ću paziti vas. Pazite, naišao sam na svježe tragove jednog indijanskog ko na stazi. Kladim se da je onaj Pahute kojem ste se vi divili odmakao ispred nas. Ako je tako, No 'phaie će nam krenuti u susret još prije zalaza sunca.« Marian pokušada odagna misli na takvu mogućnost. One su izazvale pustoš u njoj, oduzele su joj razbor i moć koncentri ranja na sve teži put kojim mora ići. Željela je da sve vidi, a neda satima samo sanj ari. I žudjela je za susretom s Nophaiejem, ipak se bojala tog

a momenta. Withers s ada nije žurio nego je svoj korak uskladio djevojčinom. Nijoj je bilo lakše što ga ima u blizini, iako nije bila raspoložena za razgovor. Međutim, trgvac nije mnogo govori o, s obzirom na vrijeme i udaljenost. Počeli su dug uspon preko žute kamenite goleti , talasaste, brežuljkaste, s brdašcima i uvalama. Takav je teren omogućavao čovjeku da s e nekako penje prema vrhu. No, teren i nije bio baš sasvim gol. Marian je spazila gdje u nekim sikrovitim mjestima rastu patuljasti cedrovi, tamo gdje su drobnija zemlja i voda omogućile sjemenu da se razvije. Ta se čudnakosina protezala pola mi lje, do goleme kamene zaravni koju je Marian vidjela jošodozdo. Sad joj se činilo d a se našla na samom vrhu visoravni. Ali se ponovo prevarila. Prema zapadu dizale s u se' još dalje i više tačke. Prema sjeveru, pak, ležali su ugi, crni planinski klanci okrunjeni bijelim vrhovima. 65»Sad pogledajte natrag!« uskliknuo je Withers, s nekakvim naročitim tonom. »Ovdje sam bio samo jednom, ali nikad nisam mogao zaboraviti tu sliku Ð i nikad je neću zaboraviti!« S te visine pružao se

red Marianinim pogledom prizor veličanstven, zapanjujući Ð milja za miljom sivo--z eleme pustinje Ð crveni kameni bedemi s obiju strana portala pred Dolinom bogova Ð a između tih golemih stražara, bijeli



šiljci, svijetli, tajnoviti, uzvišenu, Indijancima sveti. Marian osjeti kako joj sesama duša oplemenjuje. Ima li živa stvora koga neće ganuti ovaj prizor? Kakve li slike vječnosti Prirode! Pred njenim živim duhom bijesnu spoznaja uzvišenosti života. Nop-ha e joj je darovao ovu svetinju i ona više nikada neće biti onakva kakva je bila. Ubrz o će ga vidjeti Ð Indijanca koga ona voli Ð koji joj je uznemirio srce i pobudio dubok e osjećaje u njoj, a sad i rađanje jednog plemenitog razumijevanja. Priroda se pred Marian pokazala u svojoj besmrtnoj misiji i djevojka je poni TIH o naučila svoju p rvu lekciju. GLAVA ć

S tog vidikovca usred beskrajnog terena Withers povede djevojku prema zapadu. Po peli su se najprije na jednu liticu, potom su išli podno stjenovitog zida u čijoj je sjenci raslo bujno raslinje. Tu je zrak bio vlažan i hladan. Ispod zida su šupljine bile ispunjene naslagama snijega pokrivena slojem crvene prašine. Marian je uživala u jahanju tom stazom. Tlo je bilo od mekane crvene zemlje, bez kamenja i dublji h jaruga, njime je staza vijugala ispod litice, u sjenci, kroz guste pinije ice drove. Sa svake tačke pružao se uvijek nov pogled na divlju visoravan. Na kraju toga puta ispod moćnog kamenog zida, Mlarian osjeti kako joj niz kičmu plaze ledeni žmarci ; nad glavom su joj visile trošne stijene, a ispod nogu otvorio se ambis nagao i b eskrajan, tisuću stopa dubok, bezdan zlokoban, nad kojim je put bio krajnje opasan . Ponovo Marian izbi na sunčevo svjetlo, pred njom se opružila pustinjska ravan. Vid jela je naprijed Indijance i tovanne mazge kako ulaze u tamnozelenu šumu cedrova i pinija, daleko veću i gušću od onih šuma dolje. Prema zapadu pružale se mnoge me šume n valovitom terenu što se postepeno dizao i pretvarao na kraju u ravan pod rumenom kaduljom. Na obzorju tamne boje dizao se crno-bijeli vrh jedne planine za

koju s e Marian učini da mora biti Nothsis Ahn koju je najprije ugledala kod Red Sandvja. Nakon nekog vremena planinski se vrh izgubi iza linije obzorja. S vremenom joj je jahanje postalo neugodno Ð stalo ju je umarati sjedenje u sedlu i držanjenogu u stremenju. Sto je toliko dugo izdržala, nesumnjivo je 67trebala zahvaliti ležernom k ulaževom koraku. No, sad je počela osjećati posljedice dugog jahanja. I zaist je bila sretna što se našla na ravnom terenu, jer je već strepila od slabe staze. S druge str ane, uživala je i u svom bolu i umoru. Usprkos vrelom suncu, zrak je biohladan, a tako pun suhog i slatkog miomirisa, te se Marian činilo da će je omamiti.S vremeno m nestadoše joj s vida svi kameni putokaza. Pred njom je bila samo valovita zelena šuma isprskana krpama rumenila. Primijetila je da je drveće sve veće, lišće zelenije, a kadulja sve mirisni ja. Sunce se visoko popelo i gorjelo žarko. Djevojci je u l ice puhao topao povjetarac nabijen slatkastim mirisom pustinje. Ona je jahala i jahala, gubeći svaku predstavu o vremenu. Nikakav umorni bol nije mogao

uništiti nje no oduševljenje i zanimanje, niti onu uvijek prisutnu svijest da je Nophaie sve bl iži. Na tom beskrajnom, uzvaljainom platou bilo je svakojakih interesantnih životinj a Ð tamnoplavih sojki što su ispuštale ' neobične, prodorne krikove, gu što su strelov to bježali spreko golog crvenog tla, jastrebova u niskom letu i zečeva što su se skočimi ce skrivali u kadulju. Glad je podsjetila Marian da su prošli satii otkrila joj d a je jahala do podneva. Pet sati neprestanog jahanja! S četiri milje na sat, preva lila je sve u svemu dvadeset milja. Pitala se da li je Buckskin umoran. On je po lako trupkao, postojano i ležerno kao da za nj ne znače ništa ni daljina ni vrijeme, a ni sunce. Marian pojede svoj sendvič i komadić čokolade, te srknu iz svoje čuturice, za dovoljna i zahvalna za tako jednostavan doručak. Bilo je to sve što joj je trebalo d a se održi u snazi. Kad je prije, u njezinom životu, prašini dvopk crne kore bio isto dobno i užitak i blagoslov? Kako joj često nije prijala čokolada! A o vodi i njenoj os vježavajućoj moći nije znala ništa. Znači, postoji momanat kad i

na i piće znače mnogo. je tako, onda znači da takav momenat postoji i za druge stvari! l Marian je jahal a dalje, zadubljena u misli koje su se nizale jedina za drugom. Odjednom uzgleda i spazi naprijed u zeleno ošumljemoj zemlji grdnu raspuklinu.Withers je bio sjah ao i čekao ju na rubu bezdana. Daleko iza njega, Marian ugleda suprotoi rub raspuk line, crvenozlatnu, golu liticu koja se okomito rušila u provaliju. Djevojka se za panjila. Kao da se pred njom rastvorila sama zemlja. Dojahala je do Wrthersa i t ek sarfa vidjela da je ponor tako dubok te mu ne može sagledati dna. Trgovac je za ustavi još prije ivice ponora. »Kanjon Pahute«, reče. »Opaka st. Morate brzo koračati, j r konji ine mogu ići polagano, ja ih moram voditi. Nemojte me izgubiti s vida, inače





ćete izgubiti put.« Marian sjaha, preda uzde trgovcu i odšeta do ruba provalije. Ispod nje zijevnu stravičan i go, blistav kanjon, silno širok i dubok, bez ikakve vegeta cijo, sjajile mu se gole živobojne stijene. »Bijelci ne zalaze u kanjon Pahute«, Withe rs reče, stojeći kraj nje i zureći u kanjon. »T« je najdivljije i najljepše mjesto nad . Mfelim da će ostati tako čaroban i onda kad njime budu prolazili turisti u automob ilima. Šta vi mislite?« On se mrgodno nasmijao s izvjesnim prizvukom zadovoljstva. M arian nije bila kadra izustiti ni jednu riječ. Bila je zapanjena. Već je vidjela vel ike kanjone na slikama, ali s njih nije stekla ni približnu predodžbu stvarnosti koj a se sad pružala pred njenim očima. »Divno!... Stravično!« uskliknula je osjećajuu p lačnu snagu dubina. »Oh! Izgleda nemoguće da se čovjek tu spusti čak i kližući.« »Dm dolje s konjima prije nego ' Se počnete klizati, da se ne biste skotrljali na mene«, reče trgovac. »I bit će bolje da kližete, ako želite još danas vidjeti Nophaiea. Možuriti da se popnemo na drugu stranu prije nego padne mrak.« »Zar Ð zar doista misl it Ð da će doći pred nas?« upita Marian. »Kladio bih se u to... Pazite da ne iščašite nogenju.«



Tim riječima Withers spetlja uzde Marianiinog konja o jabučicu sedla i započe silazak. Pod kulašem se odronjavalo raspucalo kamenje. Trgovac pođe za njim, vodeći svoga konj a. Morali su se spuštati naglo da ne bi izgubili ravnotežu. Iz dubine duboko odozdo dopirali su 69

HI^^^^W milozvučni glasovi Indijanaca koji su podvikivali maz-gama. Po rušenju i kot rljanju kamenja moglo se najbolje prosuditi kakva je kosina daleko dolje. Mariao uputi dug, uzbuđen pogled rubu suprotne litice, sigurna da će je Nophaie tamo sačekat i. To joj se mjesto činilo najprikladnije za taj susret za nju tako značajan. Onaj z eleno oivičeni, crvenozeleni rub kanjona, silan i lijep, veličanstven i samotan popu t orlujske vrleti Ð jamačno je bio osmatračnica s koje je Indijanac osmatrao i nakojo j je čekao. Kad je zatim spustila pogled niz taj bok kanjona, zaprepastila ju je g olema visina i moćan masiv zida. Bio je udaljen pet milja, a ipak joj se učinio tako visok, okomit i golem da nije mogla zatomiti krik. Mora 11 se uspeti na nj da b i još danas ugledala Nophaieja! Učini joj se apsurdnom i sama ta pomisao. Taona nem a krila! Ne, nemoguće je shvatiti te Zapadnjake, crvenokošce i bijelce, koji savlađuju prepreke što ih je postavila priroda! Podno divnog zida prostirala se. ravna ploh a žutog pijeska, preko koje je vijugala blistava rječica, nalik na bijeli konac, što j e sjala na suncu. Posvemašnju golet toga dna kanjona oživljavalo je nekoliko skupina drveća sočno zelena lišća. To je lišće bilo svijetlozelano, što je značilo dmzele da je ljeto sišlo i u ove dubine. Marianin se pogled vrati na kosinu pod njenim no gama. Nagdb je bio od svojih četrdeset pet stepeni, a staza je bila napravljena od uske trake drobnog kamenja. Djevojka duboko udahnu i spremi se da krene. No, pr ije no što će započeti silazak koji će je lišiti slike tog davnog kanjona u siv

njegovoj dužini i širini, ona zasta da zadovolji oči i upije prizor u se. Strmina se spuštala go tovo okomito, bila je gadoa, a daleko dolje završavala se jednom živobojnom zemljano m ravninom, izboranom i raspucanom. Prema sjeveru se širio u golemi amfiteatar sil no divljeg izgleda, prekriven brežuljcima, stijenama, slojevitim zaravnima i stjen ovitim slazovima te bezbrojnim lepezastim fasetama ilovače, mozaik crvene, žute, rum ene, sive i ljubičaste boje, što se u svojoj goleti sijao i blještao na uncu. Kanjon Pahute imao je sve što je i Dolinu bogova činilo nezaboravnom slikom, a uz to je odi sao eudno70

vatom čamotinjom, truleži i smrću. I priroda ima svoje hirove, zato je ovdje tako nemi losrdno ogoljela zemlji-no li ceMarian nije mogla shvatiti s kakova je razlogav rijeme svojim kataistrofalnim djelovanjem moralo ras-cijepdti taj prekrasan plat o pokriven cedrovima i pinijama. Pa ipak, zar bi se inače otkrili oni minerali

jak e boje, koji su doslovce opčarali Indijanca i dali mu materijal za njegove boje. M iarian je protiv svoje volje skrenula pogled s te krasne panorame kanjona.Ali, tek što je učinila nekoliko koraka, a već je zaboravila sav onaj prizor. Svu je njenu pažnju naglo i žestoko zaokupio put sa svojim podmuklo skliskim kamenjem i uopćeopasn om prirodom. Ugruvala se kod prvog pada, gadno je zgulila lakat. A i taština joj b ila povrijeđena. Opet je krenula, ali sad mnogo pažljivije, ubrzo je divlje mlataral a rukama i balansirala na kamenju koje se valjalo. Ovaj put se održala nanogama, samo se dobrano prepala. Nla toj stazi oprez nije dovoljan. Mora koračatiIako i b rzo, da bi prešla preko rasutog kamenja prije nego se ono izvrne pod njom. Silazak ju je toliko uzbudio da je ubrzo zaboravila na oprez. Kretanje joj jeoslobodil o duh i što je brže napredovala, manje se bojala. Kod najgorih mjesta na stazi, kod onih dugačkih kosina od rasutog kamenja na mekanom tlu, ona se zaustavljala i dugo birala kamenje preko kojeg će udariti. Zatim bi otskakutala dolje, krećući

se sve brže dok najzad nije postala posve sigurna u svoje noge. Jedinom je ugledala konje i Withersa daleko dolje, kako se s mukom probijaju niz izbrazdano tlo od crvene ze mlje. Što se više spuštala, to joj je bilo lakše. Ili je put bio bolji ili s ona izvježba la Ð ali činjenica jest da se počela čak i zabavljati iako je tu i tamo ptala, pa se koji put i udarila. Važno je bilo da održi ravnotežu. Spuštala se u cik-cak i disala sv e teže. Kamenita je padina bivala blaža, omogućujući nešto lakši silazak. da je ležalo menje veliko poput kuće. Marian konačno istrča iz predjela kamenja na crveo zemljano tlo još uvijek strmo<, ali gdje se moglo kročiti slobodnije i sigurnije.Kad je podi gla pogled da vidi crveni rub kanjona visoko gore, jedva je povjerovala svojim oči





ma. Kako je svojim sitnim ali mnogim koracima skratila 71 r udaljenost! l dok je žalosno trljala mjesto gdje se je ugruvala, ponosila se svoji m uspjehom. Onda je preko mekanog i lakšeg terena trčala do kulaša koji je stajao na s tazi, uzde mu se vukle po zemlji, a malo naprijed čekao je Withers. Marian uzjaha i tek sada se sjeti kako je od uzbuđenja zaboravila i boli i timor. Poginala je ko nja do Withersa.



»Niste vi mekušac«, reče om veselo. »To se vama samo cimi«, otpovrne Marian. »Moje su ned zdrave, ali vas uvjeravam da na njima ima i mekanih mjesta.« »Jeste li se skli zali?« »Jesam ... a mislim da bih nadbila u trčanju neke igrače baseballa koje sam gleda a.« »Sad produžite ma konju i ne plašite se opasnih mjesta na stazi. Samo se držite.« Tc se nasmija i okrenu konja prema nizbrdici. Marian pusti slobodno uzde kulašu. Dolje se pružala glinena kosina, raznovrsnih i,čudnovatih izgleda, jedna za drugom, z a crvenom žuta, za žutom ljubičasta, a za ovom blijedočokoladne boje. Koinji su sklizai niz tako strme dijelove staze da se Marian jedva držala u sedlu. Na nekim mjestim a njen se kulaš jednostavno klizao. Na taj bi način obično dospio u duboku jarugu te s e onda penjao uz njenu suprotou stranu. No, nije se penjao polako. Samo dno jaru ge O'bieno bi preskakao i već bi kaskao na drugoj strani još prije no što bi Marian st igla da se bolje smjesti u sedlu. Ona se zbog toga stidjela, ponekad bi jezabol jelo, a ponekad bi se pomalo i uplašila. Vjerno se držala Withersovih uputa, ali tu i tamo plahovito i panično. Usprkos tome, doživjela je izvjesne trenutke uzbuđenja i uži tka, isprepletenih s drugim osjećajima. Činilo joj se da se spušta u samu utrou zemlj e. Što je dubok ovaj kainjon! Predma je još bilo rano poslije podne, sunce je tek do ticalo zapadni zid svojim zrakama. Od samog tog »držanja« Marian se silno umorila te s e uistinu obradovala kad se najzad spustila na jednu pjeskovitu naplavinu i prek o nje stigla na dno kanjona. Voda, što se odozgo činila tamnom, srebrnomniti, bala je zapravo plitka i široka mutna bujica prema kojoj su konji pobrzali da se napoje . Withers je skočio 9 72 konja, ispružio se potrbuške i utažio žeđ. Indijan se zaustav li kod jedne skupine i stali razgovarati s jedinim Indijancem bez konja. »Odmorite se u hladu onih topola«, predloži trgovac. »Kod uspona trebat će vam svaaga. Vidim t amo neke Pahute.« Tek kad je prešla pješčanu ravan i stigla do topola, Mar

an primijeti da Indijanaca ima više a ne samo jedan. Opazila je jednu Indijanku sdjetetom, kak o sjedi iza skupine drveća. Pošto je sjahala, Marian pretraži đepove da n nešto što bi d djetetu. Pronašla je komadić čokolade koji joj je ostao od doručka. Ondpribliži majc i i djetetu. Na pijesku je tinjala vatra. Pored nje su se nalazile dvije posude s ostatkom hrane. Žena je mlada i prilično lijepa, pomisli Marian. Imala je taninu h aljinu od nekog debelog materijala, ogrlicu od zrnaca oko vrata i srebrne narukv ice s tirkizima, vrlo proste izrade. Dijete je bilo žensko, staro oko tri godine, sitna rasta i malena, prestrašena i tamna lišća. Majka.je bila tako padozriva da se Ma rian iznenadi. Zaista je bilo nečeg divljeg u tim dvjema stanovnicama kanjona, a n apose u crnoj, kuštravoj kosi curice. »Evo«, nasmiješi se Marian pružajoladu. Silino je zabavljalo gledajući kako dijete, usrpkos nesumnjivom strahu, naglo pruža smeđu ruči cu i grabi čokoladu. Ono se zatim stislo uz majku, kao da bi se htjlo sakriti iza nje. Marian zaželi da ostane .i da pokaže svoje prijateljstvo, ali se

upravo zbog t oga udalji, shvativši da ona u stvari plaši dijete i dovodi majku u nepriliku. Iz sj ene topola promatrala ih je s interesom i simpatijom. Nigdje senije vidjela nik akva koliba ili bilo kakve nastambe, ali' nije bilo dvojbe da ovi Indijanci tu živ e. Onda Marian uoči njivu na ravnom dnu kanjona. Muškarac Pahute,koji je razgovarao s Wit-hersom, imao je u ruci lopatu s grubo otesanim držalom. Kakav krupan Indija nac! Bio je mlad i nimalo nalik prljavim, pogurenim Indijancima koje je ona vidj ela u Mesi. Dok ga je gledala, Indijanac podiže jaku, sposobnu šaku i s nekakvom oso bitom gracijom, izražajnim i sporim pokretom pokaza prema nekoj tafki Iza i negdje iznad kanjona. Bio je to lijep pokret. 73 Withers priđe djevojci. »Onaj Pahuta na čije smo tragove naišla prošao je ovuda rano jutro s. On će se sino sresti s Nophaiejem. I kazat će mu ono isto što je rekao i ovom In dijancu.« »Sto?« ta Mariain zaustavivši dah.



»Benow di cleash na stazi Pahute«, nasmiješi se trgovac. »Ovim Indijancima je to možda , ali neće biti čudno Nophaieju.« Umjesto odgovora Marian usta, odvrati lice i uputi s e k svom konju. Kad je posegnula za uzdom primijeti da joj orukavičena ruka drhti. Uvidjela je da se snažno suzdržava, ali da ne može imati više povjerenja u sebe. Opetj e pošla za Withersom i Indijancima. Oni su jahali uz kanjon do jednog prekida ust ijeni, gdje su počeli ulaz. S uzanim i nazubljenim ulazom, ždrijelo je prosiijecalo kameni masiv. Svaki put kad je bacila pogled niz onaj dugi prokop u samom kršu, sv e tamo do njegova samog kraja, Marian je osjetila kako joj je uzburkano srce. Wi thers joj je dopustio da jaše dug komad puta. Ispod desnog zida ždrijela teklaje pj eščana ravan. Na dnu ždrijela tekao je potok i brzao preko kamenja. Staza je dijelom t ekla u sjeni topola blistavo zelena i svježa lišća. No, ubrzo je na traci pijeska stal o izbijati kamenje. Marian spazi Indijance iznad sebe i lijevo, kako semučno veru uz drobnu i sklisku ozubinu. Na gazu preko brzice VVithers je zamoli da sjaše. On joj napuni čuturicu. Marian ustanovi da je voda hladna i fina, bez trpkaokuša i vr lo prijatna. »Trebalo bi da pijete češće«, reče joj Withers, motreći je. »Osinji. Ta, pred vama je uspon. Idite polako. Pazite. Cesto se odmarajte. Ne možeteskrenuti s puta.« Tim riječima pođe izboonom strme stijene iz mekog plavog krša, vodeći rianina konja. Svog je konja povjerio jednom Indijancu. Ponešto sa strahom, Mariai n je pogledala uvis. Ugledala je samo komad plava neba u obliku klina kao usječena u onaj crveni procijep visoko gore. Straga je gudura prodirala daleko i duboko u tlo. Strane njen« i tlo sastojale se od meteža stijena svih veličina i oblika. Maria n je nešto nagonilo da gleda uvis, ali u onome što je vidjela nije nalazila nikakvo ohrabrenje. Uspon je započela štedeći snage i obuzdavajući revnost. Imat će dosta vrna, bude li ikad svladala tu strašnu strmen, da misli na Nophaiea. Usprkos onome što

je rekao Withers, Marian je imala malo vjere u svoje nade. Možda će se tek sutra sasta ti s Nophaiem. Pretražujući očima tragove konja i znake na stazi, polako se penjala tr udeći se da ne troši energiju uzalud. Pomislila je kako staza mora biti veoma stara, sudeći po onome što sigurno moraju biti brazde usječene na rubovima staze i na mjesti ma gdje nisu stigli usovi i povremeni odroni. Tu i tamo se odmarala, sjedala ili se naslantjala na svaki prikladniji kamen. Nakon pola sata gudura se širila, u sr edini je imala izgled zdjele, a naokolo su se dizale krševite kosine. Nakon još pola sata, izlaz iz gudure činio se svejednako dalekim, ali su kameniti slojevi sad bi li cijeli, nerazbijeni. Dno je gudure zatrpano kamenjem koje je palo sastijena unaokolo. Staza je tekla lijevom stranom i vodila je prema pravom visećembrdu kli sura, stijena, strši i uglova, što se sive zajedno činilo neprolaznim. Već se enjala ci jeli sat, a vidjela je da se nalazi još uvijek na početku. Uspon nije biosvugdje je dnak, Marian je nailazila na nizove kamenitih stepenica, koje su vodi

le do ploha preko kojih je tekla staza, te na dugačke, uske kamene izbočine pod kojima se spuštao abmis, posve gole, glatke i podmuklo lose, a pretvrde da bi u njih mogjla zarit i čavle svojih čizama. Marian nije mogla Shvatiti kako se konji mogu uopće uzverati pr eko tih kliskih dijelova staze. A da su u tome ipak uspjeli, dokazivale su joj b ijele ogrebotine što su ih ostavile na kamenu njihove željezne potkov«.Više puto je čula Withersa i Indijance kako se probijaju stazom daleko ianad nje. Zveka čekića ozvanja -la je reskim tonom. Ona je primijetila da na jednom samaru visinekakav čekić kratk e drške, sad je shvatila (njegovu srvrhu na putu. Withers je s njime lomio stijenj« i odvaljivao uglave na izbočinama kako bi ih 73 n mazge mogle zaobići sa svojim tovarima. Marian se radovala tim zastojima, jer se m ogla dugo odmarati i za to vrijeme prepuštati snovima. Na mjestima gdje je staza b ila najgora, ona je puzala rukama i nogama. Pred injom je bilo beskrajno stubište od vrletaa kamena svakojaka oblika, s uglovima, pukotinama, oštrim bridovima i usk im rubovima.

Najviše se plašila uskih ivica. Ako bi se negdje na takovoj ivici poskl iznula tu bi joj bio kraj. Kročeći preko takvih ivica, nije se usudila virnuti u pon or koji jesad postao strašno dubok. Tako se Marian s naporom penjala te je dospje la i visoko gore i duboko u guduru. Nebo je bivalo sve svjetlije. Sada se crveni zupčasti rub stijena gudure činio dostižnim. Dolje su se počele skupljati purpurne sjen



e podno dubokih zidova. Marian pogleda na sat Ð pet sati. Pobojala se da je ipak p resporo išla ili da se predugo odmarala. Pa, ipak, tako joj je



naredio Wit-hers. No', sam dugačak uspon, ustrajan napor, suzdržavanje emocija, pa i samo vrijeme sve više opterećeno napetošću, počeli su slabiti, njene snage. Možda je srebalo da se duže odmori, ali ona to nije htjela. Na svakom opasnom mjestu posta jala je nervozna i žurilo joj se. Jednom je izgubila uporište, pala i udarila u tvrdu izbečenu hrid. Zaboljelo ju je, adi je strah koji je pri tom pretrpjela, bio gor i od bola. Trenutak jedan sva se tresla, srce joj se steglo. Sta bi bilo da sep oskliznula na jednom od onih uzanih mjesta! »Oh, sve je ovo Ð previše novo Ð i teško me ne«; dahtala je. »Gospodin Withers me nije smio Ð prepustiti Ð samoj sebi.« Shvatila da je jednostavno ostavljena neka se snađe kako zna. Ali, da nije bila dorasla ten u sponu, Withers je ne bi nikad ostavio. Do najskrovitijih dubina svoga bića osjećala je onaj jedan jedini trenutak koji je iziskivao svu ojenu hrabrost i sive njene sile. Narugala se sebi, ali je upoznala pravi strah Ð nešto što nije osjetila nikad pr ije u životu. I ona je pobijedila taj strah. Nastavila je penjanje grizući uzdrhtale usne kako bi ih smirila. Put se opet promijenio. Mjesto tvrdog kamena sadje bi o mekani, crveni pješčar; a umjesto dugačkih tet bočina i kratkih stepenica sad j staza tekla u širokim zavojima sa stijenama koje su stršile iznad provalije. Marian je sa d lakše hodala. Da nije bila umorna, brzo bi se penjala. Međutim, ovako je vukla umo rne noge korak po korak uz dugačke kosine staze. Šest sati a sunce na zalazu već je žuti m svojim tracima bojilo daleke vrhove kamenjara. Na svakom zavoju Marian se činilo da ima pred sobom još samo kratak uspon, ali nikako da stigne do kraja.Pa ipak, usprkos iznurenosti i očaju, djevojku je u jednom trenu očarala ljepota gudure. Možda zbog sunčeva zalaza i onih zlatnih zraka ma visovima, ili zbog purpurnihsjena u p rovalijama ili pak zbog veličajnog pogleda s uzvišice na koju je stigla. Divlje cars tvo osame! Ovdje se orlovi sigurno drže pandžama svojim za litice! Na jed

noj goloj i zbočiini, Marian je polako išla oko jedinog oštrog ugla. Onda je zastala da se odmori i uprla oči dolje, u nevjerojatne stepenice uz koje se uzverila. Grudi su joj se n adimale. Hladan vjetar što je duvao odozdo hladio joj je vruće, nepokriveno čelo. Odje dnom je prestravi jedan krik. Prodoran i čudan razlegnuo se dolom, a jeke s kanjon skih stiiema ponovile su ga te se odbijao od litice do litice, dok nije sablasno zamro dolje duboko u ponorima gudure. Podigavši glavu, Marian preleti pogledom pr eko kamenjara iznad sebe. Tamo je opazila silhuetu Indijanca koja se' odražava na nebu boje zlata. Vitka i visoka, nepomična poput kipa, ta je crnafigura bila u je dinstvenom skladu s divljinom i ljepotom onih visina. »Nophaie!« prošapta Marian, a sr ce joj poskoči. On podignu ruku i domahmi joj polaganom gestom,značajnom i uzbudlji vom. Marian mu odgovori mašući svojim sombrerom i pokuša ga zazvat, ali je glas iznev jeri upravo u tom trenutku. Okrenuvši se, pohita naglim koracima, prožeta vatrom, te pođe stazom oko onih nekoliko posljednjih okuka. Kako je bio

beskrajan taj uspon Ð i nedostižan onaj greben! Ali je Marian nadmašila samu sebe. S vrtoglavicom, napo sl ijepa, dok joj je srce tuklo kao da će puča, uputila se uzbrdicom prema Niophaieju. Vidjela ga je nejasno kao u snu. Prilazio je. Kako je svjetlost čudna! Zar je već noć? Rub kamenjara postao je nejasan, potamnjeo je i zatalasaose. 76 77stir Ð dječak Nophale, tamo kod ovaca. Ovaj trenutak mi je sretan i zato, jer a nam da me ljubiš iako sam

Indijanac.« »Da, ja Ð ja te ljubim, Nophaie«, ona će tiho, nesigurno. Željela je da to et sazna, odmah. Zatim su, držeći se za ruke, gledali preko zarumenje-nih dubina i z latom obrubljenih litica prema beskrajnom pustinjskom prostranstvu. Dok je Maria n gledala i nastojala shvatiti čudesnu uzvišenost momenta, sunce je zapadalo. Čekaju j e bezbrojne blagodati Ð sreća u ljubavi, u samoprijegoru, rad koji je čeka, spoznaja o ve samotne i lijepe zemlje gledane očima i duhom jed- f nog Indijanca. Marian

se s ad pitala zašto je bila u ne- / doumici i zašto se plašila. ; »Dođi, moramo poći«,aie. »Ti si umorna i gladna. Withers će se ulogoriti nekoliko milja dalje odavde.« »Wih ers!« ponovi Marian i sitno se nasmije. »Zaboravila sam i njega Ð i logor Ð pa čak i sa m gladna.« »Sjećaš li se kako si mrzila školjke i voljela sladoled, onda u Cape Mayjn pita. »Da, i što se toga tiče nisam se promijenila«, Marian odgovori veselo. »TI .se ar ne? ... Pa, gospodine moj, što misliš o Jaoku Bailevju?« »O tvom partneru u plesu? O et sam ljubomoran Ð kad te slušam kako izgovaraš njegovo ime.« »Nophapie, kad si otiša bilo "više razloga za to. Bila sam ti vjerna.« I Marian je odjednom osjetila kako j e upravo smiješno sretna i kako ju je spopala nekakva luda, njoj nesvojstvena želja da muči Nophaiea i da slomi njegovu suzdržljivost. Ona je oduvijek osjećala tu njegov



u



tipično indijansku snagu koja je nju unekoliko ljutila na čisto ženski način. Sad ga jenašla čudnijim nego ikada, još nedokučivijiim, usprkos ljubavi koja je »jada iz njegoviju. Mustang mu je bio veoma krupan, kakva Marian još nije vidjela; divlja, čupava životinja žućfcasfosmeđe dlake. Kad je trebalo da ponovo pojase, Marian je te puke ženske aštine zaželjela da to izvede lako i spretno, kako bi zadivila Nophaieja. Ali joj se pokušaj izjalovio jer, nije imala snage. Tad su pojahaili jedno uz drugo mirisavo m ravnicom, obraslom kaduljom i pinijama, nad kojom je blistao odsjaj zapalogsu nca. Trenutak je bio romantičan, činio se Mlariaini kao ostvarenje njenih snova.Tu je suton, pa ljepota ove pustinjske divljine i najzad čovjpk koga ona voli. Nju ne smetaju ni njegova boja koet, ni rasa. Malo je govorila o njihovim posljednjim susretima na obali, zatim o svojim prijateljima koje je i on poznavao i napokon i o svom domu u kojem se nije osjećala sretnom. Nophaie ju je slušao šutke. Međutim,pro govorio je čim je ona počela pričati o svom dolasku na Zapad i o tome kako su je Withe rsovi primili. Rekao je da je Withers



dobar čovjek, trgovac, koji pomaže Indijancima a ne koristi svoju postaju zato da ih pljačka. Gospođa Withers \predstavlja Indijancima više nego što im je ikad pred-jstavl ao bilo koji bijelac. ! Najednom se u sve gušćem sumračju ukazao sjaj Vatre. Marian se spustila za Indijancem u plitku guduru gdje je tekla vođa u kojoj su se odražavale tamne grane cedrova i plamsaj! logorske vatre. Withers je pripremao večeru. »No, evo vas«, veselo je kliknuo. »Marian, malo ste blijedi, untoč tome što vas je preplanulo u nce. Sjašite i priđite. No, jeste li se popeli uz kanjon Pahute? Ha--ha! Pazio sam n a vas... Nophaie, pusti klulaša i dođi da mi pomogneš... Samo malo, pa ćemo lijepo iudo bno smjestiti ovu našu damu novajliju.« Marian pomisli kako bi joj zaista moglobiti mnogo udobnije, ali da ne bi mijenjala sreću koju osjeća ni za kakvu udobnost.Jedv a je imala snage da se dovuče do sjedišta koje joj je pripremio Withers. I zaspala b i smjesta, onako ugodno opuštena i u toplom, da je trgovac nije veselo pozvao na v ečeru: »Naprijed i navali!« »Žao mi je, ali mi je morate donijeti«, odgovorila jian. » ustanem^ srušit ću se.« Nato su je Withers i Nophaie poslužili, a ona je otkrila ni iscrpljenost mi fizičke muke misu nadvladale glad, pa je jela s užitkom, Nophaie je sjedio kraj nje, a na licu mu je poigravala svjetlost logorske vatre. Ostala div a Indijanca došla su po večeru polagano i tiho, te su sjela da jedu. 80 ic r

Nakon jela, brzo su Withers i Nophaie obavili preostale poslove. Ona dva Indijan ca kao da su se stopila s mrakom što ih je okruživao. No čas potom doprli su do Marian meki, neobični zvukovi njihovih glasova, a zatim ih više nije čula. Withers je podiga o mali šator pod pinijom uz vatru i potom otegnuo: »Pa, mislim da je to sve.« Zaželje z atim Nophaieju i Mariani laku noć, diskretno se povukao do svog ležaja pod susjednom pinijom. Noćna se tišina spustila na/d logor, tišina koju djevojka nije htjela pre

kin uti, jer joj je bila puna neobične ljepote. Promatrala je Nophaiea. U trepta-voj s vjetlosti njegovo se lice činilo rezignirano tužnim^ kao kakva brončana maska kaljana u čemeru. Od vremena do vremena on bi podizao lice i svrćao tamni i pogled na Marian . To bi je uzbudilo i ona bi osjetila J kako je svu prožima topao val radosti. »Hoćeš li noćas ostati s-nama?« zapita ga napokon!./ »Neću. Odjahat ću do svog nogamlek tebe jeste. Ujutro ću krenuti natrag, tebi u susret.« »Je li tvoj Ð tvoj dom u Oljau?« »N ije. Oljato je dolje u nizini. Tamo žive neM moji.« »Tvoji? Misliš, rođaci?« On od ečno i nastavi pričati o svom jedinom živom rođaku. A govorio je i o sebi Ð kako je bra o ovaj divlji i najsamotniji dio rezervata, jer je želio da bude daleko od bijelih ljudi. U plemenu je vladao običaj da žene posjeduju ovce, ali je on ipak nabavio ma lo stado. Ima i nekoliko mustanga. Bio je najsiromašniji od svih Indijanaca koje j e poznavao. Nije imao čak ni sedla ni puške. Živio je od prodaje vune i koža i odrada z a neke bogate Indijance na ovom području. On ih je podučio kako će im kukuruz u

spijeva ti bolje na uzoranoj zemlji. Gradio im brane da bi zaustavio proljetne bujice što ih stvara snijeg kad se otapa l na taj način sačuvao u njima i vodu za dugiperiod s uše. Njegovu je plemenu bilo najpotrebnije da prihvati druge, bolje običaje i navike . Ali se pleme polako mijenjalo. Ljudi su tražili da najprije vide rezultate. I za to Nophade nije imao mnogo od takvoga rado. 82 Mariani nije nikada dosad pala na um misao da bi Nophaie mogao biti siromašan. Ona ga je pamtila kao čuvanog sportaša k oji je u Cape Mayju primao dobru plaću. Ipak, ovo je mogla pogoditi. Bijeli ljudi mučili su ga da zarađuje novac na određene njihove načine, koje je on sada dbacio. U Ma riaminim očima siromaštvo je oduvijek bilo nešto strašno. Ona nije nikad uoznala pravi luksuz, a l nije ga ni željela, ali joj u životu nisu nikad nedosta-\jale jednostavn e i nužne stvari. Možda Indijancu sdro-^maštvo ne znači ništa. Pinije mu ju stan i top o-[tu, zemlja prekrivena kaduljom daje mu ležaj, a ovce tiranu. Marian nije htjela pokazati ni samilost ni zbu-^jenost. Mogla bi pomoći Nophaieju. Ali

kako? Možda i ne želi da ima više ovaca, više konja, više odijela i pokrivača, oružje . Mora postu ati promišljeno i polako. Nophaieva je jednostavnost bila napadna, aMarian je odm ah primijetila da on malo jede. To se vidjelo i po njegovom mršavomlicu i tankom struku. Zar je ona nekad bila na ručku s tim Indijancem u restoranuBellevue-Straf ord? Nevjerojatno! Pa, ipak, zar nije nevjerojatan i ovaj trenutak u samotnoj pu



stoši, uz plamsaj logorske vatre što obasjava tamno Nop-haievo lice? Koliko je reala n život, čudniji od nerealnih snova! Poslije duge šutoje, koju je Mlarian željela prekn uti ali nije imala snage, Nophaie je ustao i pogladio joj kosu. »Benow đi cleash,ka pci su ti otežali«, reče. »Moraš spavati a ja ću bdjeti. O izlasku sunca krenut ću nu noć.« Hoće li se sagnuti da je poljubi? Sačuvala je sjećanje na njegove cjelove i upa la ih mada ih je bilo samo malo. Ali se on sada udaljio tiho, njegova se visoka prilika izdužila prema zvijeadanom nebu i potom je iščeznula iz vida. Dugo js Marians jedjela, borila se protiv sna, kako bi mogla razmišljati o ovom mjestu, o Nophaieu , o svojoj ljubavi i o onome što će iz tog proizaći. U noćnim sjenkama kao da je lebjel a nekakova neumitnost. U Nophaievu pogledu i glasu kao i u priznanju njegova



83položaja,

ona je naslutila katastrofu koja će snaći Indijance. Usprkos tame nije se osjećala ine sretinom. Slutila je da ona može nešto dati, da u njoj ima snage za to; i da će Nophai e opterećen mučeničkom sudbinom Indijanaca, ipak uživati blagodati i sreću ljubavi. Man se zaputi k malom šatoru i ležaju od gunje-va. Kako je ugodno leći! Kakav divan odmor ovako se ispružiti i ležati posve mlrmo! San će ubrzo smiriti kucaj srca, otupiti bol u mišićima, ugasiti žar u obrazima. Ali neće li misli na Nophaiea ustrajati čak i u je nim snima? Na svjetlu vatre granje je bacalo sa- j blasine i čudesne sjene na mjsn šator. Podigao se lak vjetar i zastenjao u pinijama. Pustoš kao da je bdjela nad nj om. / GLAVA 7. Pošto se slijedećeg jutra probudila, Marian shvati kako skupo mora pl atiti jahanje na konju i penjanje pješice. S doručkom su je morali čekati, a Withers j e bio zabrinut, ali se i nasmijao njenom izgledu. »Možda izgledam smiješna, alimi nij e do smijeha«, požali se Marian tužna lica. »Kako ću izdržati do kraja ovog puto... ? h, te strašne staze, čas uzbrdo, čas nizbrdo!« »Nećemo se vraćati kroz kaejon Paho Withers. »Sad jedite koliko god možete i prošećite malo uokolo. Vidjet ćete da će vam olje.« Mairian je bila toliko bolna i ukočena da nije imala ni najmanje vjere u ono št o je Withers rekao, pa ipak je, slijedeći njegov savjet, spoznala da je govoriois tinu. No, bez obzira na to, kad je uzjahala kulaša činilo joj se da će svisnuiti od bo lova. Nije bilo druge no iz-diržaifii sve dok joj jahanje ne zagrije krv i olakša bo love. Potom se ponovo počela zanimati za okolinu. Suma pdnija i čedara polako se pen jala i nakon jednog sata jahanja stigli su na najviši hrbat. Sunce je već bilo visok o i obasjavalo prostran krajolik rumene kadulje i sikupine pinija i žutih kamenih brežuljaka, sada potpuno jasnih Marianinu pogledu. Kako je jak i sladak mir

is kadu lje! Tlo prema zapadu kao da je bujalo i raslo do u veličanstvene planine, što se Za vršavala kupolom, koja se ervengela od šume i bijeljela od snijega. A dalje pirema z apadu nejasno su se vidjeli magličasti obrisi pustinjskog kaosa obrubljena crvenim stijenama. 89

r Prekrasni prizor, miomiris kadulje, hladni bistri zrak, čudesno rumenilo ustalasne pustoši, gdje više ne prevlađuje beskrajna kamenita golet ili šumsko zelenilo Ð pobui su u Marian jučerašnja uzbuđenja. Kakva divljina i sloboda! Visoravan je bila zelena, kao kakovo divno iznenađenje što ga pruža surova pustoš. I tu je carevala ista čama iam ijenost, isto intenzivno i sveprisutno sunčevo svjetlo, ista tajnovitost daljina i nepojmljivi čar prirode. Withers ju je čekao i dok je jahaila uporedo s njim, upro je prstom dolje preko rumene ravnice. »Ntaphaie nam jaše u susret«, reče. »Pokažite i ate dobre oči.« Marian je žudno updnjala oči u pravcu koji je Wit-hers pokazivao, al

ni je mogla ugledati ništa što bi podsjećalo na konja i jahača. »Oh, ne vidim ga«, usk. » je ulijevo. Ondje u ravnini s onom strminom boje gline, pod planinom. Pređite pogl edom tik uz kadulju. .. dvije pokretne tačkiee, jedna bijela druga crna.« »Da! Da!Vid im tačkice. Ali, kako su sićušne! Zar su to konji?« »Svakako. Nophaie jaše vranca, ra jelaša. Kladim se da je to poklon za vas. Rekli su mi da Nophaie ima jednog krasno g mustanga. Ali nije nikada dojahao na njemu do postaje.« »Za mene! Mislite? Tobi b ilo divno! Oh, da li ću moći da ga jašem?« »Među tim konjima Pahute Indijanaca ima pit mih i blagih. Mislim da vam Nophaie ne bi dao nešto divlje.« Od toga časa dalje Marian je pažljivo gledala, pogledom je pratila pokretne tačke. Koji put bi ih gubila iz v ida te ih je teško opet pronalazila, ali su postepeno bivale sve veće dok konačno ndsu poprimile oblike konja što su dražesne kaskali kaduljom, dajući toj samotnoj pustoši je dnu lijepu notu divljine i života. A došao je i trenutak kad je jasno prepoznala i N ophaiea. Zatim je s divljenjem otkrila da bijeli mustang ima dugu crnu g

rivu i r ep što mu se vijori na povjetarcu. Ugledavši ga izbliza, Marian shvati da nije nikad a vidjela tako divna konja. Ugledavši Indijjaoce i mazge, konj se zaustavio, s gre bena se ocrtavala njegova prilika podignute glave i uzvijorene grive. Tada ga No phaie stiže i pogna niz stazu gdje je naglo skrenuo u stranu da obiđe mazge. Konj se prope, zabaci glavu i zanjišta. Kopita su mu odzvanjala o kamenje poput zvonca. S ad je Marian opazila da je bio gotovo čisto bijel, osrednje građe, dobro timaren, cr ne grive i repa što su dosizali skoro do tla. Već samo to bilo je dovoljno da konj b ude krasan. Sad se vidjelo da nije neobuzdan, već samo mlad i živahan, jer je jasno





pokazivao sklonost da kaska uporedo s ostalim konjima. Nophaiev jahaći konj, napro tiv, bio je sasvim divlji stvor, crn, čupav pastuh moćne građe, ali nezgrapan, a gubic a mu bila sapeta oglavom i uzdama.





sportskim podvizima nego i po znanju u koledžu. Ona mora učiti od njega i možda će takoshvatiti ono izvanredno što se vidjelo iz njegove indijanske naravi koja se razvil a u nauci bijelog čovjeka. Može li takav odgoj svršiti drugačije doli tragično? Ono št mogla sebi objasniti, Marian je bila u stanju da nasluti. Jahali su dalje krozzatalasano rumeno more, neko vrijeme korakom, razgovarajući, da bi potom ponovo pr elazili u kas, a zatim nanovo laganim korakom. Za Mariain vrijeme nije više postoj alo. Odjednom se začulo blejanje ovaca. »Moje stado«, reče Nophaie, odgovarajući na Man in upitni pogled. »Gdje je?« zapita Marian radoznalo. »Tamo među cedrovima... Beinowdi cleash, ovo je Nophaiev dom.« Živim pogledom Marian preleti preko polukruga što gaje Nophaie pokazao laganom i upečatljivom kretnjom. Vidjela je da su se spustili niz milje i milje blagih pristranaka što su se završavali u dolini gdje je rumena kadul ja bila gušća, gdje su rasli lijepi cedrovi gajevi i dizali se izolirani crveni i žuti kameniti hum-ci. Gore je stršila velika planina, tako blizu kao da štiti dolinui n jome vlada. Kroz dolinu je tekla rječica kamena korita, njena se kristalno čista vod a caklila na blagim nagibima i žuborila u malim vodopadima. Između cedrova dizao se stup plavičasta dima. Marian je osjetila miris dima koji je najednom sjeti kako je uživala kad je palila jesenje lišće. Nad dolinom je vladala nekakva ljetna spokojnost i tišina. Nophaie povede Marian među ceđrove. Mije ih bilo toliko da bi se nazvali šumo m, ali su pružali toliko da bude dovoljno da mjesto bpde savršeno u Marianiinim očima. Nophaie izabra za njeno logorište jedan vrlo visok cedar s granjem što se širio izna d malog vodopada i jezerčića mirne vode u rječici. Ono se kameno korito činilo čtim pop ut granita, a glatkim kao staklo. Tlo ispod cedra bilo je mekano, smeđe imirisavo . Indijanski šareni grm sa svojom skrleteiom bojom nadme-tao se s bijelim i grimiz nim jaglacima. 89 r

»Ovdje sam mnoge i mnoge sate razmišljao o tebi i sanjario, i pokušavao moliti«, reče N aie. »Ovdje ćemo ti razapeti šator i napraviti ležaj, jer moraš spavati pod vedrim neb ako ne bude . padala kiša... Hajde, sad malo otpočiini Ð zatim ću te upoznati s Maahesn ie Ð mojim rođakom, Vidjet ćeš moj hogan i moje ovce.« Pomogao joj je da siđe s konjaona veoma obradovala jer je bila gotovo smalaksala; a on joj pripremi ugodno sjedalo u sjeni staroga cedra, kraj kojeg je bilo prekrasno jezerce vode jantarneboje. »Hladna voda otopljenog snijega s Nothsis-Ahna, moje Gore svjetlosti«, on reče. » ophaie, napuni mi čuturicu«, ona reče. »Oh, kako sam žedna!« Kad se dobro napila ove č tako hladne da je morala srkati polagano, shvatila je još jedno značenje pustinje , Nophaie rasedla konje i pusti ih. K njemu skokom priđe jedna dlakava, siva životinja. Marian pomisli da je vuk, ali je to bio pas. »Ox»o je Teddy, moj ovčar Ð sličan Teđiz moga djetinjstva ... Teđdy, priđi Benow di cleash.« Marian ispruži ruku i zovinu: »T

y«. On joj priđe polako, poslušno, bez straha i nepovjerenja. Ali su se njegove svijet le, čudnovate oči sjale nekim upitnim, pozornim sjajem. Pas je bio nalik na one pse tiha koraka kod postaje koji su Mlariani ulili strah. No, životinja dopusti djevoj ci da joj potapše lijepu glavu. Marian je zinala opake pse i one dobroćudne i one lj ubomorne, ali još nije vidjela nijednog nalik na Teddyja. Činilo joj se da to zaista jest vuk. Koliko se god ona njemu čudila, toliko se i on čudio njoj, samo što jebio rezerviraniji od nje. Nophaie priđe i pogleda Marian svojim tamnim očima u kojima je blistala blagost i radost. »Benow di cleash, kad te gledam ovdje Ð kad pomislim da si došla radi mene!« oin uskliknu prvi put S uzbuđenjem. »Nophaie, to meoi znači istoli ko toliko i tebi«, odgovori Marian. »To ne može biti isto«, on odgovori uz ozbilja osmi jeh. »Nije tvoja duša u opasnosti.« »Nophaie!« Ali on joj ne objasni te svoje čude rij , nego joj samo reče neka se odmori i udalji se zajedno sa psom. Marian ostade sam a. U sjeni je bilo hladno, pa se morala pokriti kaputom. Uspavljujući zaij

pčela i d rugih kukaca miješao se s tihim mrrnoirom potoka. Ti zvukovi kao da su otopili nje ne misli i otežali joj kapke. Zaspala je. Kad se probudila, učinilo joj seda je odm aklo mnogo vremena, jer se osjećala čudesno odmorenom. Međutim, znala je danije dugo spavala. Malo dalje Withers i Indijanci) koji su stigli s tovarnim životinjama pod izali su logor. Nopahie joj donese njenu putnu torbu i ćebad. Withers ga je slijed io, noseći šator i sjekiru. »Gle, vidi se da vam je udobno«, pozdravi je trovac. »Nije li



davna ova zemlja kadulja i cedra? Nigdje nema drugog dijela pustoši koji bi se mogao usporediti s njom.« »Zemlja u kojoj je uvijek popodne«, ubaci Nophaie ne skidajući ogled s Marian. »Citiraj koju god pjesmu hoćeš«, odvrati nježnim tonom, »više me nećešuškarca podigoše šator Mariani s jedne strane, a s njene druge strane prostriješe šai tko platno i ćebad. »Mlada damo, noćas ćete gledaiti zvijezde, a nos će vam bridjeti«, rers. »Bridjeti? Od čega Ð od zvijezda?« ona upita.



»Od mraza« odvrati Withers i nastavi ozbiljno': »Volim ovu visoravan rumene kadulje. Če to sam dolazio ovamo, ali ne stazom Pahute. Vi ne biste ni slutili da se ta divi na otvorena ravan tamo prijeko ruši u najstrašniju pustoš, klisure i neprohodne kanjon e.« »O, kako ne! Vidjela sam gdje«, odgovori Marian, »Pa, odjahat ću tamo nekih deseilj a prema jugu, oko brda, gdje živi jedan stari Pahute«, nastavi Wit-hers. »Kupujemmnog o od njega, a i on od mene. Bogat je i stari je lisac. On soli svoju vunu,a to radi samo još nekoliko Indijanaca.«

»Soli vunu? Šta to zmači?« »Prostire vunu na suncu i pospe je solju. Ta sol navlači vlazraka i rastapa se u vuni i čini ie gotovo dvostruko težom.« »Withers, nagovorio sam Etenia da to više ne čini«, reče Nophaie. »Jeste li! Bogamu, baš mi je drago, ne samo zboe nego i zbog njega. On mi se dopada. Poduzetan je i inteligentan. Najbolju ćebadkupujem od njega, od njegovih žena. Nophaie, on je bogat. Mislim da bi on volio ra diti zajedno s vama.« »Da i htio je«, odgovori Nophaie, »ali je tražio da oženim njegokad sam odbio jako se razljutio. Rekao je da sam tijelom Indijanac, a duhom b ijelac.« »Hm! To je ozbiljna stvar«, odgovori Withers i uprtivši sjekiru na rame krenu prema svom logoru. »Je li to ozbiljno, Nophaie?« upita Marian. »Bojim se da jest Ð za me e.« »Zašto? Zar zato što ne možeš Ð ne možeš se oženiti ili postati ono što taj Indijadiš, moj je položaj težak. Moj je narod ponosan što sam se odrekao bijelaca. Al i ond o mene očekuju da se odmah prilagodim njihovu načinu života. Ja sam pokušavao, al i sam romašio u mnogim stvarima.« Te su riječi potakle Mlarian na razmišljanje i oma je počelagledavati problem pred kojim se našla. »Sad sam se odmorila«, reče ona ustajući. vedi da vidim tvoj hogan i Maah Ð ma kako ga zoveš.« Nekoliko stotina ili više jardi onkraj otoka na jednoj čistini stajala je nekakva humka od crvene zemlje po oblik u nalik

na košnicu iz čijeg se oblog krova dizao stup plavog dima. Kad je prišla bliže M arianopazi da je to zapravo zemljom oblijepljen drveni skelet. Vrata su gledala prema istoku. Nophaie joj se obrati na svom, indijanskom jeziku Ð u čemu ona osjeti nekakav poseban svečan ton kojim on želi označiti svoj poziv da uđe u kuću. Ona se sagnu i ua sredini nastambe, zvane hogan, tinjala je vatra, dim je s nje kružio naoko lo da" bi konačno izbio kroz rupu na krovu. Taj je krov bio čudo dosjetljivosti i vj eštine. U zemlju su bili pobodeni teški cedrovi trupci na kojima je ležao splet debeli h grana, a preko ovih je bio sloj od crvene zemlje. Kakva čvrstina i snaga u toj i ndijanskoj građi! Kraj vatre je ležalo nekoliko željeznih i kamenih posuda. Na jednom stupu visila je butina mesa, a pored nje na tlu bila je vreća brašna uz nekoliko lim enki i kutija sa zalihama hraine. U hoganu su bila dva ležaja s jedne i druge strane ognjišta, tik uza zid. »Koji je tvoj?« zapita Marian, nesposobna da svlada radoznal ost. »Ovaj«, odvrati Nophaie. Pokazao joj je jedno indijansko ćebe i ovčju kožu s runo

r ema gore. Očito je koža služila za ležaj, a ćebe kao pokrivač. Mariam se sjeti tvrdihSpar-tanaca. Tu li spava Nophaie: Marian se morala siliti da skine pogled s toga ležaja, da vidi što još ima u hoganu Ð jedan stari kaput, kožna torba ukrašena srebrna i stari lovački nož. To su, eto, Nophaieve stvari i ovo je njegov dom! Oči joj se odjednom za-magliše i zapekoše. Da li zbog oštrog dima drva ili zbog teškog prodoinnog v nja? No', bez obzira na uzroke Marian osjeti da ,ne može ostati tu ni pet minuta duže. Niti bi mogla izustiti ijedne riječi o svojim osjećajima ili dojmovima. »Ja često avam napolju pod cedrom, ali Maahe-senie to ne voli«, reče Mophaie. »Da vidim tvoje ov ce«, odgovori Marian. Oboje su šutke koračali kroz visoko kaduljino grmlje čije su dug svijetlozelene i rumsnkaste grančice dopirale Mariami do ramena. Ona oguli jednut anku granu, zgrabi nježno lišće i pritisnu ga na usne i nos. Kakav gorak okus Ð kakavošta r miris što omamljuje kao kakva droga! Vidjela je grimizne bobe ina cedrovima,a n a lišću zlatasti mašak nalik na prah. Onda začu blejanje ovaca i meketanje janjadi.



Ubrzo su izbili iz zone ceđara u otvorenu kadulju, gdje Marian s ushićenjem ugleda s tado ovaca i koza i mnogu jagnjad. Ako Nophaie kaže da je ovo njegovo stado maleno , kakvo je onda veliko! Računala je da tu mora biti najmanje nekoliko stotima životi nja. Bilo ih je najviše bijelih, manje cimah, a nekih i smeđih. 82 93

r L Jaganjci su bili nalik .na bijele pahulje. Obigravali su oko Marianimih nogu bez ikakva straha. Blejanje i me-ketanje nisu prestajali i nekako su prijatno odzva njali u njenim ušima. Potom ona primijeti Indijanca, visokog i suhonjavog pognutih ramena i sive kose. On se omota -tankim gv.rsjem i pođe prema njoj. Kakvo lice Ð ka kvo svjedočanstvo života na njemu! Godine provedene u pustinji u pustinjskim olujama ! »Maahesenie... Benow di cleash«, reče Nophaie. »Kako si?« progovori Indijanac jući M anl smeđu ruku. Ona se rukova s njim, ponovi njegovo ime, ali pomalo nesigurno. »Bij ela djevojka doći od daleko?« upita Indijanac pružajući ruku prema istoku. Govo je ra zumljivim engleskim jezikom. »Da, veoma daleko«, odgovori Marian. »Sedlo mnogoteško za sjediti Ð je li?« on upita i žmirne očima. Marian se nasmija i kimnu potvrdnokve oštre oči imaju ti Indijanci! Još izdaleka je ovaj Maahesenie po njenom hodu otkrio ka'ko je ona stradala u sedlu. Štaviše, pored oštrog vida ima i smisla za šalu! Taj sari Ind ijanac joj se smije. Ali kad se obratio Nophaieu činio je to dostojanstveno i ozbi ljno, a po njegovim kretnjama je Marian znala da govori o njoj. Kad jezavršio, No phaie je povede natrag u logor. »Što je rekao o meni?« ona upita vrlo znatijna. »Nišani hvatio sve. Vidiš kako se polagano privikavam ina materinji jezik. Ali shvatio sam toliko koliko treba da ti polaska. Rekao je da imaš oči kao nebo, a kosu kao sunce. A o tvom tenu da liči na pustinjski ljiljan.« »Neka je blagoslovljen!« usklike Marian očarana i iznenađena. »A kakav je pustinjski ljiljan?« »Najljepše pustinjsko c

Raste dubokim kanjonima.« Marian je opet prospavala nekoliko sati, a kad se probudila os jetila je da su joj se bolovi ublažili i da je unekoliko odmorna. Poslijepodne je bdio odmaklo, nestajalo je u svečanoj ljepoti svjetla i- tišine. Osluhnulaje zuj pče la i žubor vode. Miio potok i živobojna kadulja! Činilo se da u njima nema oe surovos ti što je svojstvena prirodi i životu, a ipak nakcm nekoliko trenutaka pozornog motr enja otkrila je sitna živa bića što se međusobno uništavaju. Tajna nad svim nama da živa bića moraju loviti druga živa bića! Ako vrsta proždre vrstu, zašto ne bi i čovjeka? ti mi«, promrmlja Marian, odjednom prestrašena vlastitim mislima, »ova me pusfcinja n avodi na strašne zaključke.« Withers sve poeva na ranu večeru. Nophaie je sjedo uz nju, a ostali Indijanci njima sučelice. Svi su odali priznanje izvanrednom jelu, kojim ih je trgovac poslužio. »Pa«, reče on, moj je sistem da prije napornog puta bzo pojede m sve što imam. To mi daje snagu da ga okončam.« Poslije večere Nophaie poved Marian u še tnju. Bio je naročito zamišljen i tužan. Odjednom pokaza na udaljeno vrlet

o brdo stožas ta oblika koje je na svom vrhu imalo nešto nalik na spomenik. »Želim da s popneš onamo sa mnom Ð noćas ili sutra«, reče. »Povedi me odmah«, ona odgovori. »AH zao vidiš moje Pokretne klisure Ð l moju Goru svjetlosti.« »Nophaie Ð hoćeš da se popnem zato što su lijepe?« ona upita, željna da pogodi njegove neizrečene misli. »Ne, nego zo što mi daju snagu kad ih gledam s te uzvišice. »Snagu?« ona ponovi. »Zašto ti je sad bna snaga?« On kao da je protrnuo i skupio se, s nekim čudnim, slabim grčem njemu nepr irođenim. »Da bih ti mogao ispričati što me mori!« Tmurni mjegov pogled, svečani glas , pojačaše djevojčin strah i ona nasluti katastrofu. Ona će s njim dijeliti njegov jad Jedinstvena je ta njegova želja Ð da se ona popne s njim na taj određeni vis, kako bi on skinuo sa sebe teret koji ga tišti. Šutke su prošli preko 95kadulje i polako se usp injali uz goli kameni brežuljak, te je Mardan imala vremena i da se psihički priprem i i na eventualnu propast svojih nada. Obrctnak je bio strm, a uspon tegoban. Gl edan iz njihova logora, brežuljak nije izgledao ni približno tako visok kakav je

zap ravo bio. Uspinjali su se s istočne strane stupajući u cik-caku preko dugačkih kosina i često se odmarali. Kod samog vrha nalazila se uvala, čija se gornja strana završaval a kamenim



postoljem na kojem je počivala piramida od stijenja, visoka oko osam do deset stop a, naizgled primitivna, ali nekako opet simetrična i doiS'tojanstvena. Indijancima je predstavljala nešto daleko više od običnog međaša. »Tko je to podigao?« zapita Mariz mojeg plemena«, odgovori Nophaie. »A šta predstavlja?« »Mjesto za molitvu. Indijanci penju ovamo da mole. Ali to rade samo kad imaju zašto da mole.« »Da li svaki Indija nac ima svoju molitvu?« »Ne. Postoje mnoge molitve, ali su stare, one iste koje su molili i naši pređi.« »Jesi 11 se ti molio ovdje?« tiho zapita Marian. »Cesto«, odgovori »Hoćeš li se moliti Ð· i sada?« »Da, mojim Pokretnim stijenama, Gori svjetlosti i Plav.« »Hoćeš li mi dozvoliti da čujeim tvoje molitve?« »To je upravo ono što hoću!« S tim ian ponovno za ruku i povede je preostalih nekoliko koraka do vrha kamenog brežuljka, koji im je sprečavao vidik. »Pogledaj, Beinow di cleash!« Marian ga p osluša i najenom ušuti, sva uzbuđena, nepomična poput kamene piramide ina koju je bila položila rukusa strahopoštovanjem. I 'dok je ona tako gledala, Noiphade započe svoju moltivu: »Pokretne lijepe stijene, Dijelom crvene, dijelom bijele, Na koje svjetlo st s neba pada. Divna svjetlost! Molitvu ovu sada, Upućujem ja vama: Danas blagosl ovite stopalo moje, Blagoslovite noge moje, Blagoslovite tijelo moje, Blagoslovi te lice moje. Blagoslovite dušu moju. Dopustite mi danas, Da ustanem s postelje sv oje, Dauspravan hodam, N Da groznice nemam Da preda mnom sve bude dobro Da sve št o gledam bude dobro Da vjerujem kako je sve dobro.« Marian je gledala i slušala osjeća jući da se u njeno pamćenje zauvijek urezati veličanstvena slika neobičnog fenomena Ð pr vidno života te sablasine zemlje Pokretnih stijena. Ispod nje se najprije prostir ala visoravan obrasla cedrovima siva od trave i kadulje i pružala se na istok prem a goletnim humcima izoliranim i čudnovatih oblika, što su podsjećali na goleme prethis torijske životinje. Ti humci ležali su raštrkani, stršili su preko goleme zelene ravni, go

i, divovskih oblika, obli, činilo se kao da kreću naprijed, da marširaju, kao obdar eni nekakvom moći i uzvišenim životom. Pokretne stijene, kao kakva vojska iz golog tla , beskrajna masa stijena . što se dižu i prostiru od sjevera do juga, spuštaju se maržomizdaleka tjerane maglovitim obroncima i bezgraničnim visovima planina! »Benow di cleash, kipar koji je isklesao te Pokretne stijene je vjetar«, reče Nophaie. »Poslušaj namolitvu:« »Vjetre plavi, poglavico krasni, Pošalji mi dugu da hodam njome. Oblaci plav i da hodam u vašoj obući, Oblaci plavi, da hodam u vašim hlačama,' Oblaci plavi, da hoa m u vašoj košulji, Oblaci plavi, da hodam u vašem šeširu, Oblaci plavi, neka iza menede mrak. Vjetre plavi, neka preda me bude svjetlo Ženo Zemljo, podaj mi kiše mnogo,Da kukuruz zeleni zrije.« Nophaie zatim zamoli Mraian da sjedne pored njega i da se nasloni na kamene piramide. »Promatrat ćemo zalaz sunca nad pustinjom«, on dometne. »al az sunca Ð ispunjenje, ljepota i kraj Indijančeva dana!... Bijeli ljudi ne ustaju da gledaju pojavu jutarnje svjetlosti. Niti mare da promatraju zalazak sunca. A

li su Indijancima ti momenti ritualni.« Prema zapadu, gdje je Nophaie usmjerio Marian in zanesen pogled, prizor je dosdzao vrhunac veličanstveno-sti, najljepšu manifestac iju kiparskog dara prirode. Sada su se pod purpurnim sjenkama stali ocrtavati ka -injoni, podigle se valovite glavice crvenih stijena. Iz one guste sunčeve sumagli ce na samom zapadu prostirali su se veličanstveni



pristrane!, crni i ravni, i bacali sjenu na svijet isklesanih kamenih figura. Jošdalje, onkraj usplamtjelog središta zapada, počinjalo je crno, krševito podnožje Nophai ve Gore svjetlosti. Dizala se strmo uvis, okrunjena oblim vrhom s krpama bijelil a i crnim rubom. Tamo su vladali čisti snijeg i dostojanstveni bor. Prizor se svak oga trena mijenjao, pustoš je bila o-za-rena kaleidoskopom svjetlosti i boja. Cnnj ele se purpurne sjene, blijedjelo je crvenilo i žutilo-. S rascjepkanih oblaka uko sili se debeli snopovi svjetlosti. Usporedo s onim preobraženjem raslo je Mariaini no uzbuđenje. Pred njenim se pogledom pružao pojas goleti dug dvjesta a širok stotinu milja, u krivulji s istoka prema zapadu. Nema ljudskog pogleda koji bi mogao doh vatiti svu tu strahotnost i veličanstvenost. Tu je nedovoljno čak i oko sokola ili k ondora, koji imaju najjači i najosjetljiviji organ vida. Pokreta nikakvog Ðosim ilu zije da ome stijene marširaju. Ni zvuka nikakvog, ničega osim tvrde, uzvaljame golet i što nadilazi čovjekovo poimanje ali mu oplemenjuje dušu. Svijet golih stijena, i ced rova, i kadulje Ð svijet Indijanca! U svom je srcu Marian zavapila od sućuti prema I ndijancu koga će možda istjerati iz ovog svijeta, tako spokojnog, tako svečanog, tako strašnog, ali koji ipak predstavlja sklonište i mjesto življenja. Tamne ganitne zidin e postale su tamnocrvene; pokretne stijene micale se kao kakvi mamuti, mistični do kazi minulih doba. Podigla se sumaglica iz sjenovi-tih kanjona, oštro su zasjali p osljednji sunčevi zraci, te su i razmjeri postali jasni. Činilo se kao da je karneni je, izbrušeno milijunskim fasetama, odrazilo i put oblaka odbilo onaj čudesni sjaj, umiruće blistavilo sunčeva zalaza. Sjene se izdužile, uširile i produe. Marian ne bi um jela reći da li se njeno poimanje boja i razmjera obogatilo ili se izopačilo. Tis uće stijena, okrenutih sučelice suncu, marširaju mu u susret! Zrak psta studen. Tamo daleko, na obzorju, sivilo se spuštalo iznad stijenja i krša. Prekr

asni međaši kao da su uzmakli, ustuknuli, umirući zajedno sa zalaskom sunca. Svakog je trena prizor bio sve veličanstveniji. Bio je to kraj koji mije dosuđen bijelom čovjeku. A kakva silna ljepota! Veliko se svjetlo gasilo. Dok je Marian gledala, tamnjele su čudnovate si ve sjene nad većim dijelom kamenog prostranstva. Samo na istokusu jarki odsjaji s unca pali na najviše vrhove Pokretnih stijena. Zrake se ukosile, probijajući oblake, snažne su bile i predivne, i na tren čudno nekako osvijetliše bijle vrhove na obzorj u. A onda sav onaj daleki istok, poput sjevera, stade blijedjeti i mračiti. Kao ka kva magla koja se širi prema suncu na smiraju. Dolje, na povorku Pokretnih stijena padoše crvenkasti odsjaji. Ali je ta prozračna ljepota bila kratkotrajna. Plamena k ugla, upola skrivana oblacima, dotače kosine Nothsiis Ahna i krš se po'kri ružičastom ko prenom. Nophaieva planina posta tamna i jasna na čeli-čoapkastom nebu. Sva visora van, u sjenama, kao da se kupala u nekakvom eteričnom svjetlu. Čudesne li promjene! Kako je hladno! Sunce zalazi. Nad pustarom se spušta noć. Od

sunca je ostala još samo kriška, ona se još uvijek drži, još uvijek je gospodar dana. , eno Ð zapada i ona! Dan je na izmaku. Što su ružičasti vrhovi kamenitiih brežuljaka! nda je iščezao disk bijele atre. Mjesto gdje se sunce spustilo bilo je označeno žućkastodsjajem što se zadržao na oblacima i nebu. Sad kao da je osjećao onaj kraj golog kamenja, kao da se digao-, jasan i hladan, kao da je segnuio prema mrklini sumraka.Marian se okrene Nophai eu i reče: »Vidjela sam. Osjećam sve što i ti osjećaš ... A sadaži u čemu. je tvoja ne .« Nophaie ustane, podigne i nju, zagleda se odozgo u nju, a na njegovu je licu bio izraz kakav Marian još r nikad nije vidjela. Na njemu je bilo i tajanstvenosti i tuge, i starosti i snage , sve se to odražavalo na onom licukao izlivenom iz bronce. A ,oči su mu bile strašne . Mlarian se učini da u njima vidii samu dušu Indijanca. »Izgubio sam svaku vjeru!« pro muklo izusti Nophaie. Marian mije smogla ni riječi od siilinog iznenađenja. »Kad sam s e vratio u rezervat, nisam još bo svjestan toga«, nastavi Nophaie kao tjeran nekim porivom. »Pokušao sam se vratiti vj

eri svojih otaca. Molio sam se... pokušao sam vjero vati.. Ali ne mogu... u meni više nema nikakve vjere!... Ne mogu više vjerovati u in dijanskog boga, a ne želim ni vjerovati u boga bijelaca.« »Oh, Nophaie«, uzdahne Marian, odjedared dolazeći k sebi, »vda ćeš nanovo steći neku vjeru!« »Nikad više! Ono što sam d bijelaca ubilo je u mani svru. A vjera Indijanca najbolja je za Indijan



ca. Samo, ovaj Morgan ubija Indijancu njegovu jednostavnu vjeru u njegovog boga. On, Morgan tobože pokušava od Indijanca načiniti kršćanina, a uništava u njem'- svaku . U cijelom rezervatu nema nijednog pravog kršćanina medu Indijancima.« »Teško mi je to, Nophaie«, odvrati Mlarian. »Znači, ti nemaš nikakve vjere u budućnost?« »Ako nemam nire, onda ne vjerujem ni u budućnost.« »Ali, morat ćeš se promijeniti! Morat ćeš! Ja ću a je vjera isto tako dobra kao moja. Moramo se zajednički boriti za to.« »Marian , zar me ne razumiješ?« upita Nophaie živo i uzbuđeno. »Znanje koje sam stekao kod bijelac a moja razvijana inteligencija ... ne dozvoljavaju mi da više vjerujem.« »Ne^dozvol javaju!« ponovi Marian.







udoban ležaj od ovčjih koža i ćebadi; ali njegov bolesni rođak nije htio leći na nj. Onio svoj ležaj, onaj na koji je oduvijek navikao. Nophaie mu je donio ćebad iz Kaidaba. Ali je tu ćebad dobio prvi Pahute koji je tuda naišao, za duhan. 103 L Nophaie je htio poučiti tvrdoglavog bolesnika: »Meehesenae, ti imaš orno što bijeli vračev i zoveumatizam. To je bolest krvi, a napada zglobove i mišiće. Dolazi od dugog iz laganja hladnoći i vlazi. Zato moraš biti u toplom i suhom.« Maahesenie ga pogleda kao da jeNophaie nekakav neiskusan mladić što besposleno priča o nekakvim nerazumljivim stvarima. »Maahesenie je žrtva Zlog duha«, odgovori starac. »Maahesanie je mislio zle mi sli. luja udarila, zdesna ulijevo, a to kriva strana, udarila Maaheseniea kad n ije znao koju molitvu izmoliti. l Maahesanieju se tijelo iskrivilo. Maahesenie m oraimati lijek da ispravi tijelo. Maahesenie mora pušiti lijek u luli koju vrač nos i u svojoj kesici za čarolije.« Stoga Nophaieu nije preostalo drugo nego da odjaše pre ko visoravni kako bi doveo jednog plemenskog vrača. Starac vrač došao je s Nophaiem, a li se držao rezervirano prema njemu. Očito bi više volio da u hoganu ostane nasamo s Maaheseniem. Dao je bolesniku lulu, da puši iz nje, potom je uzeo soli iz svoje kes ice za čarolije te ju je smočio u ustima i pomiješao s pepelom iz lule. Tom smjesom st ao je trljati Maaheseniea, uz to pjevajući neku pjesmu. Nophaie je prepoznao Pjesm u vjetra. Sjetio se kako su treneri njega masirali, i kako masaža divino ublažuje bo l u mišićima. Vrač je zatim uzeo nekoliko ravnih kamenova s potoka i na njih nasuo raz nobojnog pijeska iz svoje kesice za čaroliju. Bio je savršen umjetnik. Tako sipajući p ijesak stvorio je nekakve simetrične figure nad kojima je stao gunđati nekakve tajan stvene riječi. Kad je s tim završio, zbrisao je pijesak s kamenja pa je pokupio svoj e stvari, napustio hogan i krenuo svojim putem. Nophaie se nije začudio kad se Maa hesenie ponešto oporavio i podigao. Da je to bio mladić, vjerojatno bi ozdr

avio. Ali pošto se radilo o Iscrpljenom starcu, nikakva vjera nije mogla odagnatibolest. S utradan ga je snova spopala boljka, ponovo ga mučilo grčenje mišića. Sad je zpao u rezi gnaciju te je stoički mirno i mrko stao čekati smrt. Nophade je cijelo vrijeme bio čas sa stadom čas sa starcem. Gotovo mjesec dana pošto je Maahesenie obolio, jednog dam a u logor dojaha jedan Pahute s pismom za Nophai-ea. Indijanac je za deset sati jahanja prevalio put od Kaidaba. Nophaie uze pismo koje je bilo otkucano na stro ju, bez adrese i potpisa. No premda je to pismo bilo na prvi pogled veoma čudno, o n je dobro zmao od koga je i kako je važno. Pošto je nagradio Indijanca i pozvao ga da ostane u logoru, povukao se u samoću pod svojim omiljenim cedromi otvorio pism o. »Tri puta sam dojahala do našeg sastajališta, svakog tjedna na određei dan, ali tebe nije bilo pa sam se razočarala i zabrinula. Danas sam srela Withersa kod postaje i on mi je rekao da je Maahesanie na samrti. Veoma mi je žao, ali : mi je sada ipa k lakše kad znam zbog čega nisi došao. ,' Withers mi je rekao da će ovo

pismo sam odnije ti u , Kaidab pa ga poslati po nekom čovjeku tebi. On je veoma dobar i ljubazan. T o je čovjek kome se možeš potpuno povjeriti. I tako ti pišem tu, u trovčevoj postaji, tob ože pišem gospođi Withers. Vjeruj mi da je opreznost neophodna. Veam uvučena u tajnovit e spletke i zavjere koje se kuju u ovom strašnom mjestu. Više mi nemoj pisati preko pošte. Ako se ne možeš sastati sa mnom Ð a ja ću izjahati svakog tja na dan koji smo od redili Ð onda mi šalji poruke jedino preko Withersa. Drugačije 'nije sigurno. Već su mi otvarali poštu koju sam primila s Istoka. I ne sumnjam da suotvarali i pisma koja sam ja slala. Tetka i prijatelji uopće misu dobili neka moja pisma. Mislim da je tome kriva u prvom redu radoznalost ili ljubomora nekih ljudi koji se miješaju u t uđe poslove a možda je to uradio službenik na pošti. On me udosio svojom pažnjom koju j a nišani prihvatila. No sad znam da je on samo oruđe u rukama Bluchera. Preko njega neće proći ni jedno pismo upućeno vladi ili misionarskom odboru, ukoliko nije povoljno za njega i Morgana. Ja sam u to sumnjala i na sreću pisala

sam kući samo o stvarima koje se tiču isključivo mene i ljudi tamo. Prije dva tjednaBlucher me pitao da za njega radini uredski posao po nekoliko sati dnevno, nakon redovitog rada u školi. Smatrala sam da će biti najbolje da mu udovoljim, ali sam tražila jedino slobodno po podne, za onaj dan kad je trebalo da se sastanem s tobom. Blu105



cher naizgled ima dobro mišljenje o mani. čula sam ga kad je o tome raspravljao s Mo rgamom. Nazvao me lutkicom te se smijao kad ga je Morgan upozorio neka pripazin a mene. Odgovorio mu je da ja radim svoj posao te se ne miješam s muškarcima nitibr bljam sa ženama. Onda je on čuo mene kad sam Friela stavila u red. Ti se sjećaš kakv sa m nezgodu imala s Frielom. Sto se tiče Morgana, Indijanci ga mrze. M za sto godina neće vjerovati niti jednoj rijeH iz njegovih usta. Taj čovjek laže Indijancima, vara ih u poslu i krade im vodu i zemlju. ' Zahvaljujući poslu u Blucherovu uredu dozna la sam ·koješta. Ovdje i vidim i čitani daleko više no što moj rad iziskuje. I to je ve oma potrebno. Ja se nalazim ovdje radi tvoga interesa. Blucher, kao Nijemac, veo ma je zainteresiran ratom u Evropi. On mrzi Englesku, a mrzi i Ameriku. No, ja z mam kako da se odnosim prema njemu. Morgan, međutim, taj sumnja u svakOiga. On je ovdje prava vlast. Hvali se kako je svojim prethodnicima, u ovoj







putem morao boriti protiv samoga sebe. Maahesenie nije imao mnogo konja, a Nopha ie je mogao u blizini pronaći samo tri. Bili su mladi, krasni i p".ni životne radost i. Kakva šteta ubiti ih. Zašto ih ubiti uopće? To mu je bio najteži zadatak otkako jest igao u postojbinu Indijanaca da odvede ta tri konja do Maahesenieva groba i da ; h tamo ubije. Jednog je konja morao zaulariti kako bi ga Maahesenie na onomsvij etu mogao lako uhvatiti. Toga dana o zalazu sunca Nophaie je završio ove poslove, samo nije razorio ili spalio hogan. Odrekao se tog posljednjeg plemenskog običaja, ali nije stupio u hogan i zarekao se da to neće učiniti ni ubuduće. Sebi je podgao s klonište od šiblja pod cedrom gdje je Ma-,iriam spavala. Noć ga je zatekla samau društv u jedino ;:;psa Teddvja i ovaca. Dugo u noć ležao je Nophaie bu-fdan. Oa je posljedn ji od svoga roda, a nikad neće imati Idjece. Teško ga pritiskivalo breme života. Velik i Duh »prirode, što je disao oko njega, bio mu je isto tako blizak kao što bi bio svak i od onih duhova u koje Indijanac vjeruje. Tu je Ð ta tajanstvena sila Ð vječno biće Ð bes -krajnost. Život teče dalje. Duh je napustio tijelo. Da li je iščezao iznova u ne kom drugom obliku? Kao Indijanac, Nophaie nije mogao odgovoriti na to. Mogao bi odgovoriti jedino kao ateist. Otkad se vratio u pustinju njegova indijanska duša i razum bijelaca utonuli su u jednu cjelinu, novo biće koje se okrenulo prema priro di. Kadulja i brdo, blistave crvene stijene i purpurni kanjoni, cedrova stabla, omorike, divna lica pustinjskog cvijeća Ð to su dijelovi prirodina pravog bića. Nophai e je osjećao snagu duha u klisurama i uživao u snažnom zamahu orlovih kila nalik ma n ategnuti luk. Ćula su mu bila upravo indijanski osjetljiva, ali onnije mogao misl iti kao Indijanac. U zoru slijedećeg jutra Nophaie je izjahao u kadulju na putu za Mesu. Nekoliko milja od istočnog obronka Nothsis Ahna, skrenuo je s puta i svrati o u logor Pahuta gdje je unajmio dječaka da mu pričuva ovce za vrij

eme njegove odsut nosti. Pahuti su se obradovali što vide 109r Nbphaiea i pozdravili ga dobrodošlicom. Ond su imali mnogo ovaca i konja; potrebe su im bile neznatne; živjeli su miroljubivo i zadovoljno u osami svog pustinjskog zavičaja. Nikad nisu viđali bijele ljude, osim prigodom rijetkih putovanja do trgovačk e postaje. Nophaie se morao siliti da shvati ljepotu njihova života. Ako je poneki starac i imao kakvu viziju o budućnosti 0 zlu udesu Indijanaca, to nije nipoštopok azivao. Ali je Nophaie slutio zlo koje će doći, pa je tužan i zamišljen jahao svoji put em žaleći što ne može i on biti sretan 1 samozadovoljan kao oni Pahute. Put ga je odio kroz područje starog poglavice No-paha, za koga je Withers bio rekao da solivunu. Ete-nia, bogataš, izrazio je nekoliko riječi saučešća Nop-haieu zbog gubitka rođazabo avio razdor koji je postojao između njih. Nophaie se tamo nije dugo zadržao. Staviše, on je ponovno vidio svjedočanstvo Ete-nijina bogatstva, kameni hogan impozant

nih o blika, obore, kultivirana polja, tisuće ovaca i čopore konja, vode u izobiljui plem enske hogane' razasute po prostranom, ceđrima obraslom, valovitom kraju. Etenia je imao sve što Indijanac može zaželjeti. Ali jedino na čemu mu je Nophaie zavidiobila je jednostavna vjera koju su mu ostavili njegovi preci. Nophaie je kasom jahao kad uljinom stazom. Svjež miris pustoši milovao ga je po licu, a pred očima mu seotvaralo purpurno prostranstvo prošarano zelenim pjegama. Kakva neizmjerna oprečnost između nj egovih osjećaja i osjećaja ljudi koji ovdje žive! O tome mu svaki dan pruža ak dokaz. Kad razgovara s Indijancima služi se njihovim jezikom, ali kad razmišlja,mozak mu izražava misli engleskim riječima. Odavno je nastojao da se toga oduči, ali uzalud. Sv aka misao polagano hotimično sročena indijanskim riječima bila mu je razumljiva, pa čak i prirođena, a ipak nije nikad imala isto značenje kao na jeziku bijelaca. U tome i jest njegova tragedija Ð on posjeduje nagone, emocije, dušu Indijanca, ali njegove m isli o sebi, njegova razmišljanja o samome sebi i svom narodu, inisu ra

zmišljanja cr venokošca. Onako kako on gleda ljepotu ove divlje, usamljene zemlje igrubu jednos tavnost Indijanca, njegovu čudesnu uzdržljl-vost, njegovu suzdržlji<vu djetinju vjeru u nadnaravno 110 i besmrtno, tako isto vidi i ravnodušnost tog primitivnog naroda, njegov nezdrav način života, njegovo apsurdno poštovanje vrača, njegov čuvat nedostata k kreposti, kao i hiljade drugih manifestacija neukosti, kad se usporede s napre tkom bijelog čovjeka. Indijanci su bliži čovjekovim iskonskim životinjskm precima. Ali Nophaie nije tek olako priznavao supremaciju bijelog čovjeka. Ima mnogo toga u čemu mu je Indijanac nadmoćniji. Mislio je Nophaie na Maahesenievu rezignaciju prema sm rti i kako ju je pondzmo prihvatio i kad se pojavila. »Sine moj«, rekao je Nophaieu,









u dalj i s triju, strana se otvarala njegovu pogledu. Koprene jare, dižu se leluja vo s pijeska i dima; a mliječno bijeli oblaci valjaju se nisko nad mrkom linijomh orizonta. Nekoliko vjetrom izvajanih žutih klisura označavalo je mjesto koje su Noph aie i Marian izabrali za sastajalište. Tamo je bilo svježe sjene i skloništa od kišai p ješčanih oluja, a i položaj je bio povoljan jer se moglo osmatrati nadaleko. Marian ni je bila tamo,'niti se njen bijeli mustang ukazao na dugoj, goloj padini što se spušt ala prema jablanima. Mogla je biti sredina podneva, za Marian još rano. Nophaie se spremi da čeka. Uskoro je njegova strpljivost bila nagrađena pojavom bijelogkonja koji je kasom izbio iz zelenila i usmjerio se prema njegovu sfcrovištiu. Nophaie j e promatrao Marian dok se približavala. Naučila je da sjedi u sedlu poput Indijanca. Nophaie osjeti kako se sjene dižu s njegove duše, a sumnje nestaju iz mozga. Uvijek ushićuje pogled na nju. Ona sve više postaje živ lokaz mnogih stvari: istinitosti lju bavi i vjernosti Ð ·lemenitosti bijele žene Ð značenja života koji je vri-edan m ljusk m stvoru Ð čudesne spoznaje sreće u otporu zlu, u borbi za druge, nečem bezimenm i puno m nade, a dubokom i mističnom kao što su izvori u prirodi. Kako on može bitikukavica, kad ga ova bijela žena voli i radi na tome da pomogne njegovu narodu. Ona je nega cija svih njegovih crnih misli. Mtisliti zlo isto je što i činiti zlo. Nophaie je sh vatio da će biti sretan i da će se s djevojkom rastati ojačan. Ništa ga ne m lišiti ljep te njene prisutnosti. Napokon je ujahala u prolaz između žutih litica i orukavičenom r ukom domahnuila njemu koji se bio zgurio gore na kamenoj zaravni. Sjahala je, sv ezala mustanga za izbočinu litice i popela se do Nophaiea. On joj pomogne onih nek oliko koraka uza strminu i dok joj je držao ruku, znao je da bi mu se ona bacila u naručaj, samo da je raširio ruke. Nikad još nije tako snažno zaželio da zagrli, da se pređa onoj moćnoj ustreptaloj potrebi za njom. Ali je on dužan- da bude

idealan Indija nac, kako ga ona zamišlja. Ona ga je jednom nazvala svojim plemenitim crvenokošcem. Može li on dozvoliti da bilo koji bijelac bude vredniji toga imena? ·



r Ali je pet tjedana promijenilo Benow dl cleash. Da li se sva razlika sastoji u s vijetloj bluzi i suknji, koje je obukla umjesto uobičajene muške odjeće za jahanje? Do k je ona govorila Nophaie ju je slušao i promatrao. Gdje je ona njena lijepa put, tako nalik na sedefastu laticu pustinjskog sago-ljiljana? Lice joj je sad zlatno -smeđe, a mršavije i starije, osim kad se smiješi. Samo joj modre oči i zlatna kos daju pravo na ime Benow di cleash. I njeno je tijelo ponešto izgubilo raniju punoću. Pus tinjsko je ljeto učinilo svoje; orući su vjetrovi osušili njenu put. A na njenom spoko jnom licu ucrtala se nekakva tuga koja joj daje novu ljepotu i snagu. On, Nophai e može prihvatiti tu njenu privrženost njemu



i njegovu narodu samo zato jer vidi da se u nje razvija neka finija ženstvenost. S godinama koje će doći, ona neće žaliti kad se bude sjetila ovog vremena i Nop-haiea. O ima moć da to predvidi i zato može da se raduje zajedno s njom. Onda je ona prešla snovosti o svojim prijatelji: na istoku na događaje u Mesi i naravno, pripovijed. m u, kako je ona već umjela, o smiješnim zgodama zl kojih se oduševljavala indijanskomd jecom. U školi je bilo i zabavnih i patetičnih momenata. Nophaie je bio zadovoljan k ako je ona napredovala u jeziku Nopah, a ipak je osjetio nekakvu neobičnu i neobjašn jivu žalost slušajući Marian kako govori tim jezikom. S priča o indijanskoj djeciešla j e na spletke u Mesi, u koje su sad bili upleteni i prijatelji koje je tamostekl a, neki mladi Teksašanin i njegova žena. Zahvaljujući makinacijama Bluchera i Morgana, oni se nalaze u nevolji. Nophaie je poznavao Teksašamina, koji,se zvao Wol-terson . Bio je državni službenik, nadglednik stoke, posao mu je bio da jaše krajem ipoučava I ndijance kako se vodi briga o ovcama, konjima i govedima. Ono malo što jeNophaie ču o o Woltersonu od Indijanaca, Teksa-šaniinu je moglo samo služiti na čast. Zto je Nop haie s posebnim zanimanjem slušao Mailan te je ubrzo saznao istinu o Walterson0vom slučaju koja mu se učini veoma značajnom. Wolterson je došao u pusitnn'ju izzdravstven ih razloga. Kako je bio stočar, to su ga imenovali za nadglednika stoke Indijanaca u području oko Mese. Pošto je taj mladi čovjek bio iz fine južnjačke porodii kako j* i mao izvrsne preporuke, to je upravitelju smjesta bio antipatičan. Kadje upitao Bl uchera kakva će mu biti dužnost, taj mu je kratko odgovorio: »Jašite naokoo«, i to su bil e sve upute koje je Wolterson ikad primio. Morgan je pokušao pridobiti Woltersoma tako što se gospođica Herron najprije ulagivala gospodi Wolterson. Međutim čim su Wolter scwiO'Vi otkrili stanje koje je poznato svim starijim stanovnicima Mese, ulagiva nje je prestalo. Onda je počelo podmuklo rovarenje protiv i Wolter

sona. »Pošto ja dana s odem«, zaključi Marian, »ti odjaši dolje i obiđi Woltersona. Zataj Indijance što m -o mjernu. Blucher će ubrzo smisliti neku optužbu protiv njega i zatražit će istragu. A ako Wolterson ne dokaže da je prav, bit će otpušten. Onda ćemo izg jednog dobrog pr ijatelja Indijanaca. Wolterson se spri-ateljio s Do etinom, ito je pravi razlog zašto ga Mor-. mrzi.« \ »A... Gekin Yashi?« upita Nophaie polako i lrzmajući. »Još uvijek u sigurnosti i dobro«, odgovori Marian radosno. »Mlinovi melju ka ranije, ah' ne tako brzo. Morgan je bio u Flagersto\wnu. Blucher se cijelo vrijeme prepirao sa svojim prirepcima Ð Javjom Lordom, Ruhrom i Glendonom. Nisam čula mnogo, ali dosta. Sada najviše o Woltersonu, a nešto i o zbrci oko zemlje i vode kojusu stvorili Nak lsi u Copenwashieu. Friel je dobio povlasticu na zemlju koju sunekad posjedoval i ili barem koristili Nokisi. Blucher je, dakako, pomogao Frielu u tom sumnjivom poslu, ali sada to žali zbog svojih novih mušica... Još nije izdananaredba da indija nske djevojke moraju poslije škole obavezno pohađati Morgano'vu ka

pelicu. Ali je izv jesno da će je izdati... Razgovarala sam s Gekin Yashi. Ona jespremna da bježi. Pro našle smo razloga da ona dobije dozvolu da posjeti oca. Wolterson vrši dezinfekciju Do etinovih ovaca, a Gekin Yashi je jutros odjahala do hogana. Ona je sada tamo i ostat će preko nedjelje. Možeš otići noću onamo i dogovoriti se k da je sačekaš kad se de vraćala sama.« »Do etinu će biti drago«, reče Nophaie. »Da li n upućen u ovu ?«

115»Da i on se slaže. Ali mu ne smijemo dopustiti da i on učestvuje u tome.« »Odvest ćun, Yashi k jednom Pahuteu u Dolini šutljivih stijena«, odgovori Nophaie zamišljeno. »Sa o nekoliko Nopaha ana za to mjesto. Duboko je u kanjonima, ispod zapadne strane Nothisis Ahna.« »Dolina šutljivih stijena?« 'Marian se zamisli, zatim će naglo: »Hoćešnom odvesti onamo?« »Hoću, Benow di cleash«, odgovori Nksphaie. »Ali se time izlažeš op čega Ð koga?« »Od mene!« Marian porumeini ispod svog zlsćanog tena, a pogl upre u aiev

Nophaiev sa pogled spusti njenu preplanulu ruku koja je zadrhtala pa se stisl oko rukavice. »Ti... ti se šališ.« »Ne, mislim da govorim istinu«, odgovori Nophai' dnog divljak i civilizirani čovjek u me: zapodj'Snuti borbu. Moja Dolina šutlj ivih stijena je naj-čarobnije, najdivnije i najljepše mjesto Ð na j samotni je u cijel oj ovojpustoši. Crvene i bijele stijene su visoko da im ne možeš vidjeti rubove Ð brzak otopljna snijega, cvijeće, trava i drveće!... Ako te ikada odve-dem onamo, možda te više nika neću pustiti.« »Ah, ti me samo plašiš«, nasmija se Marian. »Vidim da si još uvij o nešportaške okrutnosti. Ali, ako sve prođe dobro, povedi me tamo da posje tim Gekin Yashi. Hoćeš li?« »Možeš li se ti izvući odavde?« »Nophaie, ja neću moći dugo da i«, odvra dana Blucher progledati moju dvoličnost. Jer sam se sigur





no poslužila svojom ženskom lukavošču da ga obmanem.« »U redu, onda ću te odvesti u mojtljivih stijena«. Marian položi ruku na Nophaievu, zagleda mu se u lice, pa obori pogled, očito susprežući osjećaje. »Nophaie... Gekin Yashi te ljuba.« »To je dijete! Ta, vidjela svega nekoliko t puta«, prosvjedova Nophaie sjetivši se s mukom Do etii nova prijedloga da oženi njegovu kćer. »Svejedno, vidjela te je dovoljno. Ove indijans ke djevojke rano sazrijevaju. Gekin Yashi još nema petnaest, ali je po osjećajima već že a. Meni je ona veoma ljupka i mila. Ona je najbolja učenica u školi. Provela sam s njom sve vrijeme koje sam imala. Vjeruj mi, Morgan nije jedini otrovni gmaz kojiugrožava tu djevojku. Gekin Yashi je prava Indijanka



do srži, ali ima razuma. Ona voli manire i običaje dobrih bijelih žena. Rekla sam jojkako bijela žena, kad voli, smatra sebe posvećenom samo onom muškarcu koji ju je osvoj io.« »Marian, zar td misliš da je jedini spas za Gekin Yashi u tome da ju ja oženim?« t a Nophaie. »Mogao bi... biti«, promrmlja Marian kolebljivim glasom. »Ako ... ako ti...« »A li ja ne volim nju i ne mogu je oženiti«, objasni Ntaphaie. »Bar toliko sam nauč bi jelaca.« Nakon toga više nisu govorili o Gekin Yashi. Nophaie je osjećao ogromnu sućut i nježnost prema bijeloj djevojci. Kako ga je ona nadahnula da ovlada sobom, da pot isne bijedu i gorčinu! Pred rastanak ona se ponovo malo oraspoložila, postala nešto ve selija i vedrija, A kad je došlo vrijeme da se rastanu, lagano je rukom dotakla -n jegovo lice pa je trkom prešla strmen i poja-hala mustanga. Dok se udaljavala u ga lopu, jednom se okrenula i mahnula mu. Njena je kosa na suncu blistala zlataim s jajem. Nophaie ju je pratio pogledom dok nije nestala iz vida. U njemuse miješala duboka i čudna nekakva čustva Ð s jedine strane tuga zboig vlastite sudbine s druge ushićenje što njega, jadnog i izgubljenog Indijanca, ona žena, tuđe, bijele rae uzdiže' n a pi-jedesital kao kakvo više biće. 116 117

GLAVA 9. Na gornjem kraju duge staze što je tekla između drvoreda jablana i koja jepredstavljala jedinu ulicu Mese, stanovali su VVoltersonovd, u maloj kamenoj kućikoju su sagradili još osnivači naselja. Tu je bio topolik, a u njemu maleno jezerce, oivičeno trskom po kojem su plivale patke, dok su naokolo kosovi i poljske ševe pje vali svoje pjesme. Raslinje je tu bilo bogato, tamnoze-leno, a u svježoj sjenci os jećao se slatki i opojni dah ljeta što je dolazio iz vrele pustoši. . Iza Woltersonove kuće bio je vrt za kojim se prostiralo igralište indijanske škole. Nophaie napoji kon ja na uskom, brzom potoku što je tekao iz jezerca kroz Woltersonov vrt i duž plot

a p rema voćnjacima. Sunce se spuštalo prema zapadu, danja je žega jenjavala. Dolje, u dnu dugačkog drvoreda Nophaie je spazio Indijance i mustange ispred trgovačke postaje. On prođe kroz otvorenu kapiju i pusti konja da pase po bogatom zelenom travnjaku što je graničio s jarkom za navodnjavanje. »Kako si Nophaie!» začu se nečiji tih i ot gl as. »Jako mi je drago da te vidim.« Nophaie na svom jeziku uzvrati pozdrav Teksaša-nin u. U rezervatu je bilo jako malo bijelaca koji su ga ikad čuli da progovorina eng leskom. Wolterson je bio mlad čovjek, visok i vitak, lica preplanula od sunca i li jepih crta. Na nijemu nije bdio ničeg grubog. Njegove čizme s visokim petama i sombr ero sa širokim obodom bili su tipični upravo kao i njegov naglasak. Nophaie ispusti uzde i sjedne kraj mjesta gdje j« Wolterson kopao ogranak jarka za navodnjavanje. Tekr sašanim dobaci Nophaieu kutiju s cigaretama l vrati se poslu. Stazom projahaše Indijanci. Tandrkajući prođoše i jedna teretna kola, vučena šestopregom, natna ogrjev mim drvom, a vozač je pješke išao kraj njih. Negdje u Ušću zujale su pčele, a

k je melo ioano mrmorio. »Nopahi drže mnogo do tebe i tvog rada«, progovori Nophaie »Tisi prvi na dglednik stoke kojeg su ikad pohvalili. Ako te pozovu pred kakvu istražnu komisiju , dovest ću ti Eteniju, Tohoniaha bi donyja i neke druge utjecajne poglavice da sv jedoče za tebe.« »To je zaista lijepo, Nophaie«, odvrati Wolterson. »Slutia će mi oni tr bati.« O Gekin Yashi ništa nije rečeno. Wolterson je govorio o svom plam dezamificira mja ovaca i u cijelom kraju sve do Etenijina posjeda. Nophaie i Pahuti s visorav ni morat će dotjerati svoja stada dolje. U ijizind je trava već porasla, tako da Nop ahi ne moraju lutati daleko. Wolterson je obavijestio Nophaiejada će vlasti pokre nuti akciju analize krvi goveda i konja, budući da je stoka počelaobolijevati od tu berkuloze, a naročito konji. »Svakog bolesnog konja i bika valjat će ubiti«, rekao je VV olterson ozbiljno. »Ali, hoće li biti teško uvjeriti Indijance da e to potrebno?« »Bojim se da se to ne može sprovesti«, odgovori Nophaie. »Je li zaista potrebno da se izv rši analiza krvi stoke?« · »Mislim da jest. Ja sam poslao prijedlog

u Washing-ton, ali m i se ne sviđaju eventualne neprilike s Indijancima ... Nophaie, da li bi mi ti hti o pomoći da to objasnim tvojim suplemenjacima?« »Bih, ako najprije uvjeriš mene da je to potrebno.« »Dobro. Kad dođe nalog, najprije ću odjahati na tvoašnjak, da vidiš kako vrš analizu. Da li Eteni ima mmogo goveda?« »Ne baš mnogo. Sva suva.« »Nophaie, ona mogu izgledati zdrava, a da ipak imaju tuberkulozu.« U tom času indianski dječaci i djevojči ce počeše navirati iz velike crvene đačke spavaonice, ličili sjicu odjeće od plave p mučne tkanine. 119



r Nophaie primijeti da su to samo djeca od tri do pet ili šest godina. Ta je horda m alenih skakutala, ali šutke, igrala se, ali bez crne bučnosti karakteristične za bijel u djecu. Nekoliko stotina njih raštrkalo se širom igrališta, bio je to živobojan i eseo prizor. Nekoliko je dječaka prišlo žicanoj ogradi te je kroz nju zurilo u Nophaiea. V idjelo se da su zdravi i da ih dobro paze, a u svakom slučaju bili su čistiji nego b ilo koje drugo indijansko dijete. A kako im je pogled bezizražajan! Cime suim oči p razno zurile u Woltersana, a ni Nophaiea nisu gledali s nekim većim zanimanjem. No phaie opazi i dvije učiteljice koje s,u izašle s djecom na igralište, ali se nisu prib ližile dovoljno da bi ih prepoznao. Uto se pojavi gospođa Wolterscin, pošla je u vrt s rukavicama na rukama i s'lopatam. Bila je to upadljiva mlada žena, tamnoputa popu t Indijanke. Na njenoj se puti već ukazivalo djelovanje pustinjskog vjetra i vrućine . Radosno je pozdravila Nophaiea. On primijeti kako joj je pogled preletio preko ona tri indijanska dječaka i iza njih preko igrališta kao da nekog traži. »no dolazi M arian s Evaingelinom«, reč« Wolterso-nova žena radosnim tonom. I Nophaie ugeda Marian k ako im prilazi vodeći jednu indijansku djevojčicu. Učini mu se da ovaj susret nije baš t ako slučajan kako bi se mogao činiti drugima. Obje učiteljice 'promatrae su Marian. A Nophaie je svojim oštrim očima na tran spazio lice neke žene ina prozoru kuće s ome str ane drvoreda. Cesta kao da je sada postala prometnija. Indijancisu odjahivali u pustinju. Neki su se stariji učenici igrali s loptom. Prošla su i tri radnika Indij anca s dugačkim lopatama preko ramena. »Dakako«, otegne Wolterson očijuuprtih u drvored .« A evo dolazi i lažov broj jedan rezervata.« »Bobe ne govori tako«, o će njegova žena. ao bi te netko čuti. I samo drveće ima uši, a da i ne govorim o ovimdijanskim dječaci ma.« Nophaie ugleda mladog čovjeka krupne građe, grubo odjevenog, tipo zapadnjački, u h lačama od baršuna, čizmama i sombreru, u kasu kako zaojkreće prolazo

Vidjevši skupinu lj udi u vrtu, čovjek skrenu i za120bacivši sombrero, deseta do vrata. Lice mu je bilo preplanulo, široko, gotovo prosto , tankih usama i izbu-Ijenih očiju boje cnnog vina. »Kako ste ljudi!« reče glupo se ceeći »Tja, valjda ne radite ozbiljno?«, »Zdravo Jay!« odgovori Wolterson. »Ja nemam mnogm ena osim navečer.« »Tja, čini se da ga imaš naprotiv napretek«, odgovori drugi podrugm tonom. »Gle tko je tu Ð lijepa gospođo. Nadam se da ću naći ženu nalik na nju.« Nopharvi put vidio Jay Lorda. Bezbrižan, bešćutan, nehajna držanja, vječno naceren, taj Zapajak nije nimalo poboljšao Nophaievo mišljenje o bijelcima. Lordovo držanje, tako upadljivo, oprečno držanju dobroćudnog Wolterscina, koji je u Nophaieu probudio prijateljs tvo i prisnost, razdražilo je nešto latentno i uspavano u Indijancu. »Jay Lord, vi ste slab laskavac«, primijeti gospoda Wolterson. »Slab. Nte bih rekao. Ja sam veseljak«, odgovori Lord i ušeta u vrt. Njegov drski pogled pade na Nophaiea i on ga oslovi

n a jeziku Nopaha. »Čuj, nije li to onaj Indijanac iz koledža?« zapita on Woltersona, vdj evši da mu Nophaie ne obraća pažnju. »Tko?« otegne Wolterson. »De, hajde«, odvrati L irano. »Koledž, ovaj je Indijanac išao u koledž. Valjda nećeš reći da jedino ti to ne išta ne znam.« »Tačno. Prvi put si rekao nešto pametno. A ja mislim da što manje zmaš, urniji, ha?« Zatim Lord opazi Marian, koja je prišla ogradi s indijanskom djevo jčicom. Gospoda Wolterson je pošla prema njima, uzvraćajući Mariani pozdrav. Lord skine sombrero i nisko njime mahne, neotesan u svom shvaćanju dostojanstvenog pozdrava, srčanu svom divljenju. »Ja bih se malo zadržao kod vas«, reče on kad se približio ogradi i nonio na nju. »Hej, tko je c*va djevojčica? Nisi li Indijanka?« 121

r »Nisam«, piskavo će djevojčica začuđujuće dobrim -engleskim jezikom. »Ja sam Evaragelho! Pazi ti to malo Indijance!« usklikne Lord s bučnim smijehom. -j



»Jay, molim vas, nemojte se rugati Evi«, reče gospo- J da Wolterson molećivim tomom. »Smuškarci joj se "i rugaju što je tako bistra. Ali vi ćete nju pokvariti.« . Nophaie je io čuo za to trogodišnje čudo od djeteta. Njezina majka bila je sretna što se riješila , ali se ipak silno ponosila Evinom slavom. Iz nekih čudnih razloga ta je djevojčica , inače punokrvna Indijanka, svom dušom zavoljela jezik i običaje bijelaca, tako daje nakon dvije godine mrzila i samo ime Indijanac. Bila je jedro dijete, krupnegl ave, okrugla lica, crnih očiju što zure, bujne kose, ni po izgledu ni po izražaju lica nimalo drugačija od ostalih djevojčica Indijanki. Nophaie se živo zainteresira zaEvu . »Ne, nisam Ð nisam«, žestoko odvrati Eva i no-gorn udari u žičanu ogradu. »Svejedgospođa Wolterson, kleknuvši l uzevši ruku male djevojčice. »Nego ideš u krevet.« Odjed njih začuo nečiji glas, jak i s nekakvim posebnim zvukom, koji naredi: »Zavežite gub iu tom deriščetu!« Nophaie je znao i prije nego što se okrenuo da je to Morgan. I sad j došao u priliku da izbliza vidi tog čovjeka. »Dođi Eva«, reče Marian žurno, podiže se e. Nophaie je gledao Morgana. Bio je to čovjek zrele dobi, srednjeg rasta, k rupna tijela, a cijeli je izgled njegov odisao drskošću. Imao je glatko lice na koje m su se posebno isticale blijede oči boje leda i široka usta tankih, stisnutih usana . Nos mu je bio velik, malo crvenkasto plav, a put maslinasta, a ne one zdrave, brončane boje kakva je karakteristična za pustinju. Vidjelo se da taj čovjek nije naroči t ljubitelj prirode. Lace mu je bilo neobičnih, jakih crta, naročito s naglašenom mis aonosti ili voljom, a izbrazdano dubokim borama, na mrgodnom čelu čupavih obrva. Imao je privlačne snage, i ta privlačnost kao da je poticala iz nje122 gova borbenog du ha, iz dinamične sile njegovog mozga, iz njegovog moćnog momentalnog oružja. A sav je zračio netrpeljivošću. Mbrgain se obrati Teksašaninu: »Wolterson, agent mi je rekao dae jutros odvezli Gekin Yashi kući.« »Jesam, gospodine«, odgovori nadglednik, naslonivši

na lopatu i polako dižući oči. »Kako to?« oštro će Morgan. »Pa«, otegnuto će Teksašanija imam s tim... vidite, Blucher je dozvolio Gekin Yashi da posjeti oca. Ja pakdezinficiram ovce kod Do etiina. Jutros sam morao odvesti tamo namir nice. Gekin Yashi ae vozila na kolima. To je sive.« »Hm! A kad se vraća?« »Ne znam. Rekla mi je kase nada da će je otac zadržati kod kuće.« Morganov je nemirni pogled pao na N ophaiea izadržao se na njemu. Nophaie ukrsti pogled s njim. Iako je tako dugo živio među bijelcima, ndje se mogao naučiti da poput -njih krije ili mas'kira svoje osjećaj e. Ono štoje zračilo iz Morgana izazvalo je nešto u Nophaieu, nešto iz dna njegove duše. To je bia ona iskonska rasna mržnja crvenokošca prema bijelom neprijatelju! Bio je to nekakav složen osjećaj rođen u tom trenutku. Polako se uspravio u svoj svojoj visin i, skrstio ruke na grudima i pogledao Miorgana okom u oko. »Jesi li ti onaj Indija nac izkoledža?« Nophaie nije osjetio potrebu da mu odgovori. »Svakako, on je taj«, ubac i- Ja Lord. »Zovu ga Nophay ili tako nekako.« »Zar ne znaš engleski?« zapita ga Morgan ošt o

emo malo tvoj žargon s Istoka.« »Ne moram govoriti engleski bogzna kako da bih g a govorio bolje od tebe«, odgovori Nophaie savrš-'io jasnim glasom, a na svoj tih i polagan način. »Staaa!?« isfrflja Morgan. Nophaie ga je samo pogledao nedokučivim pogled om više ništa ne reče. »Jesi li ikada došao u moju crkvu?« nastavi Morgan,, »Nisam.« »Ond

123 »Zbog čega?« upita Nophaie. »Da čuješ moju propovijed. Ako govoriš engleski tako doe hvastaš, možeš odnijeti riječ Gospodnju Ð riječ kršćansku Ð kući svom poganskom plemeslužiti nebo.« »Mi uopće ne želimo u tvoje nebo«, odvrati No>p-haie, »Ako ta postoji ta o kakvom ti propovijedaš, onda svu zemlju sigurno posjeduju m isionari, a Indijanci nemaju gdje uzgajati žito i travu za sijeno.« »Misliš da si pameta n, je li«, zarezargan. M organe i najgluplji Indijanac u ovom rezervatu dovoljn o je mudar da teprogleda.« »Ban! Tvoje pleme crijevoždera je preglupo da vidi bilo šta, a ponajmanje dashvati vjeru bdjelog čovjeka.« »Indijancu je njegova vjera beskonačno b olja od bijf-U-

ve.« »Hm!« zapjeni se Morgan. »Jesi li to naučio u koledžu?« »Nisam. Naučio kad sam se voje. A, štaviše, naučio sam i da u ovom rezervatu nema ni jedn og jedinog Indijanca istinskog kršćanina.« »To je prokleta laž«, zaurla Morgan pocrvenivši. ti znaš o Indijan?« zapita Nophaie pokazujući prema pustinji. »Nikad nisi biovani u pustinji.« Morganovoje lice polagano problijedjeio, zgrčilo se, vidjelo se da se on uipinje kako bi savladao bijes i zaprepaštenje. No, iako je uspio da se s avlada, ipak nije mogao posve doći k sebi od zaprepaštenja. Tu je naišao na Indijanca koji je van dometa njegova iskustva. Ali je upravo u toj nagloj prepreci, u tom iznenadnom zastoju, Morgan iskazao svu svoju







vještinu. Pokazao je da se umije obuzdati. Nophaie je pročitao njegovu prepredenost. A isto je tako svojom profinjenom intuicijom pogodio da misionar mora biti sklo p lupeža i fanatika, bezobzirni uzurpator koji sebe nimalo ne zavarava u potgledu poštenja, ali je istodobno i zanesenjak koji sebe smatra nekakvim apostolom. »Šta ti, po svom mišljenju, anaš o meni?« upita Morgan. 124

»Samo ono što Indijanci kažu Ð i što mogu vidjeti«, odvrati Nophaie prezirnim tonom. »Jje misionar prelio petnaest godina No-pahi su odbojni. Oni su suviše ograničeni da ocijene moje djelo.« , »Ne, gospodine Morgaine«, odvrati Nophaie, »nemate pravo. Moje p eme je jako brzo procijenilo vaše djelo. Nemojte ni pokušavati da me razuvjerite. Ionako ne vjerujem u ono što pričate.« »Bezobraaniče!« izdera se Mbrgain gušeći se od biu zaigrale naslage sala na njegovoj masnoj šiji. »Crkva nam šalje misionare jer, valjda, smatra da će vjera spasiti našu rasu«, nastavi Nophaie. »Državna vlast također šalj ude. Većinom su to dobri ljudi. U svakom slučaju, te institucije mogu imati i dobrenamjere, ali je žalosno to da se medu njihovim povjerenicima nalaze i takvi kakviste vi i Blucher. Da ste vi pravi čovjek, mogli biste pomoći Indijancima. Mog li biste ih naučiti kako da bolje grade, kuhaju, žanju, navodnjavaju, čuvaju svoje bla go, i spremaju žito. Mogli biste ih naučiti boljoj higijeni. Popravljanjem njihovog materijalnog stanja mo>gli biste podići i njihov moral. Vi biste im mogli pokazati kako bijelci rade. Ali vi ni sami ne radite Ð vaše su ruke, koliko vidim, nježnije od ruku gospođe Wolterson, ako mi gospođa Wolte.rson dopušta takvu usporedbu. Ne, gospod ineMorgan, vi ne gradite, vi razarate, i to ne samo sve što je indijansko nego i trud i požrtvovnost dobronamjernih misionara.« Morganovo je samoljublje bilo jače od n jegove suz-držljivosti. On je morao ponovno prasnuti. »Ja... ja ću te strpati u zatvor !«

eče oni teško sapćući. »Zbog čega? Zato što govorim istinu?« zapita Nop-haie s dostojan. »Ovo je slobodna zemlja. Ja sam Amerikanac. Pošteni Indijanac.« ·»Smlavit ću te bog taprijeti Morgan dižući uzdrhtalu ruku. Nophaie skoči hitro poput munje, tako naglo dasu i Morgan i Lord uzmakmuli kao pred napadajem. Morgan je problijedio . 125

»Smlavi me na sudu!« odvrati Nophaie prodornim glasom. »Smlavi me pred svojom istražnomkomisijom! Ništa ne bih više volio. Tamo ću dovesti Indijance i prave bijelce, da čuju. . Je li vam jasno, gospodine Morgan?« AJi Morgan izbjegnu odgovor i mračna pogledas e pokupi, povukavši za sobom Lorda, izađe na vrata i krenu niz drvored. Još je samo đ<p ro Lo-rdov glas, tih i promil kao, nošen povjetarcem. Nats se Nophaie okrenu Wolte rsonu i njegovoj ženi. Uobičajeni Teksašaninov mir bio je poremećen. »Vraški si mu lio reče Wolterson dišući duboko. »Samo što nije pao u nesvijest, a i ja ... ovo su mi i na jsretniji trenuci otkad sam došao u Mesu!« Ali je gospođa VVolterson bila blijeda

i uz nemirena. »Oh, kako se razbjesnio!« ona šapnu. »Da, još nisam vidio Mbrgana tako ujana«, odvrati njen muž tiho se cerekajući. »Nije mogao vje^ rovati svojini ušima... Naie, čuj što će ti reći ovaj Teksašanin. Morgan će ti već vratiti milo za drago. On je neizr civu uvredu, i to pred drugim ljudima. Osim toga, uplašio se i ne samo da si ga za panjio i razbjesnio, nego sd ga i uplašio. Ja sam to osjetio. Dugo proučavamtog čovje ka. Ne mogu mnogo dokazivati, ali osjećam da je sposoban za sve.« »Morgan je ukavica i iažov. Čudim se da ga već odavno nije ubio koji Indijanac«, reče Nophaae. »Tozuje ko iko je moj narod strpljiv i suzdržljiv.« »Nophaie, živio sam među sileđijama«, Tekio ozbiljno. »Ne potcjenjuj Morgana. On je bio sirov Zapadnjak kad je prvi put došao ovamo. Dugo je na vlasti. Nlaprasit je Ð podmukao. Spreman je na sve.« »Onaj koj se prije oboruža Ð izvojevao je pola bit- * ke«, odgovori Nophaie okrenuvši se svome knju. »Nikada neću danju jahati u Mesu, niti će Morgan ikada saznati da sam bio ovdje.« avno je već pao mrak, kad je Nophaie stigao do hogana Do etina. Vatra je još uvijek

gorj ela i u njenom je treptavom svjetlu sjedio otac Gekin Yashi, čovjek koji je tek pr ošao srednju dob, snažan, upalih grudi, masivne glave i velikih kolutaivih očaju kao u vola. 126 Nophaie opazi da ga Do etin očekuje. Ponudio ga mesom, kruhom i pićem. Dok je on gladno jeo, njegov je domaćin šutke pušio. Do etin nije bio bogataš sa go konja i ov aca poput većine njegovih susjeda, a mije bio ni poglavica, ali je zbog svoje inte



ligencije bio ugledan i poštovan u plemenu. Gekin Yashi je bila njegovo jedino dij ete. Do etanov pašnjak nalazio se u plitkom kanjonu kojeg je navodnjavao nepresušan izvor. Nophaie se obazirao po sjenama hogana ne bi li ugledao Gekin Yashi i njez inu majku, ali njih tu nije bilo. Vjerojatno ga je Do etin čekao da se s njim posa vjetuje, pa je poslao žene u susjedni rodbinski hogan.



Do etin je od vremena do vremena prekidao šutnju. Složio se da Gekin Yashi pođe s Noph aijem. Ali je sumnjao da je moguće dugo skrivati njegovu kćer. Nophaie se ne smijei zvrgnuti riziku da ga vlada kami što je oženio Gekin Yashi, miti može dozvoliti da se sazna kako ju je on negdje sakrio. Do etin je nastavio pričati o svemu što mu je pov jerila Gekin Yashi; kako njega Blucher mrzi, kako je Morgan nju · napastovao, kako su je silili da obavlja fizičke poslove za ono vrijeme kad bi trebala biti u školi, kako se okrutno postupa s indijanskom djecom Ð kako Blucher i njegovi pomoćnicitroše sve mlijeko i voće namijenjeno djeci. Niophaie ga je obavijestio o navoj naredbi koju će Blucher uskoro donijeti Ð da mlade Indijanke obavezno moraju ići u kapelu da s lušaju Morganove propovijedi. Do etin je na to žestoko reagirao. »Gekin Yash neće nkada ići Morganu!« Nakon te provale bijesa, on je dugo šutio i mozgao, razmišljajući očun umnje u budućnost. Bilo je u Do etinu nekakve patetike i bespomoćnosti, što dimu Nopha iea. »Do etin, mi smo u vlasti bijelih ljudi«, reče Nophaie ozbiljno. »Postoje i tavi b ijeli ljudi koji vjeruju u pravdu za Indijanca. Mteđutim, mi moramo biti dalekovid ni. Indijanca će potpuno potisnuti u neplodnu pustoš, a mo'žda će ga i izbrisati lica zemlje. Eto, mi se borimo protiv toga, Nokdsi se bore da ih ne prevare zbog njih ove vode i zemlje, opet mi se upinjemo da 127

r spasimo Gekin Yashi Ð a to su sve sporedne stvari prema-konačnoj sudbini našeg naroda. Mii se moramo odupirati, ali će kraj svejedno doći.« - »Bolje je da se borimo i umreo kao naši pređi«, Do etin će zvučnim glasom. »Da, bilo bi bolje. Ali tko će se boriti?tamo pokoji Indijanac koji nije slomljen.« Do etin obori tešku, taninu glavu, a mračne sjene, što ih je bacala svjetlost vatre, zaigraše preko njegove nepomične prilike. ophaie, ti si mi došao s vizijom budućnosti kakva je u bijelog čovjeka«, on reče. »Da.

su učili da gledaš srcem, a Nophaie je kod . bijelaca naučio da gleda mozgom.« »Sunce i jančeva dana zalazi«, Do etin prihvati tužno. »Mi smo rasa koja izumire.« U jasnoj, sj sivoj zori Nophaie je u pustinji sačekao Gekin Yashi, kako je bilo dogovoreno. Na istoku se nejasno svjetlo dizalo s pijeska i grmlja prema dugom plavom zidu stij enja što je presijecao visoravan, a iznad njega plamtio je blijedo žuti vjesnik sunčev a rođenja. Pustinja je bila tiha kao smrt. Nophaie je čekao, uprijevši naposljetk pog led niz blagi obronak u tačku gdje se Gekin Yashi trebala pojaviti. Ona izbina vi diku, vitak tamni lik na sivom mustangu. Nophaie osjeti uzbuđenje u tom trenutku. Duboko u njemu pokrenuše se stari indijanski nagoni. On je indijanski ratnik koji očekuje svoju indijansku djevojku. Pustinja se pruža, prostrana i osamljena. Planina i visoravan dolina i kanjon, dugački grebeni posuti drve-ćem, bezbrojne litice i pj eščanici pustopoljina Ð sve kao bez glasa a slavi ljepotu indijanskih legendi o ljubav i. Sunce se podiglo, sjajući sada na kosi Gekin Yashi, crnoj poput gavrana

, na lic u njenom, nalik na tamni cvijet. Dva su mjeseca promijenila Gekin Yashi. A on je nije nikada vidio drugačije nego u modro prugastoj školskoj haljinici. Sada je na n joj bila jelenja koža i baršun i srebro i perlice Ð nošnja njenog plemena. Ka je zausta vila malenog mustanga ispred Nophaiea, njene zagasite oči bljesnuše plahim uplašenim p a ipak čudesno sretnim pogledom; a zatim ona obori tamne tre128

paviće. Grudi joj se nadimale. Gekaai Yashi nije mogla sakriti svoju ljubav, a možda nije ni htjela. Nophaie se u srcu rastuži zbog svoje bezvrijednosti i jalovosti s voga života. »Kćeri Do etina, slušaj«, reče on. »Nophaie je Indijanac s duhom bijelca.atio da pomogne svom narodu. On je Do etinov prijatelj. On voli Gekin Yashi, ali kao brat sestru. Nophaie se neće nikada oženiti... On će odvesti Gekin Yashi dalekou kanjon bijelih stijena, k Pahutima, i tamo će je sakriti. I on će uvijek biti njez in brat i nastojati da nju učini nalik na bijelu djevojku Benow di cleash, time što

će je učiti što je zlo, a što dobro.« Nophaie je jahao s Gekin Yashi prema sjeverozapa izbjegavajući puteve, sakrivajući što je bolje mogao njihove tragove i pretražujući pun ju oštrim očima, ne bi H gdje ugledao indijanske jahače koje je htio izbjegnuti. O zap adu sunca skrenu prema hoganu jednog Nopaha u koga je imao povjerenja. Naredni d an pojaviše se na horizontu crni obronci Nothisis Ahna. Gekin Yashi se postepeno o smjelila da progovori i konačno poče razgovarati s Nophaiejem. Tako je on došao u pril iku da vidi kako je škola djelovala na indijansku djevojku. Ono što je naučila bilo je uglavnom dobro. A bilo je i nečega lošeg. No kad se ona vrati kući i uda, te kad bude





imala djecu, zacijelo će i njoj i njima koristiti njeno školovanje. NO'phaie je to smatrao sigurnim Ð



ukoliko se ana vrati indijanskom načinu života. Kroz duži vremenski period mnogi će mla i Indijanci oba spola potisnuti prljavštinu i nemannost prirođene njihovim roditelji ma. Nophaieu odlanu pri toj pomisli. Prema tome, odgoj koristi mladom Indijancu. U ovom određenom slučaju, za pogrešan sistem i nepravdu koja se namosi indijanskimdj evojkama krivi su pojedinci koji drže vlast u rukama. Prostođušna, poštena indijansk dj evojka, s primitivnim pobudama i nesputana nekim moralnim zakonom, samo je plije n zvijerima u O'bličju bijelaca. Bijela i crvena rasa ne mogu se miješati. Akoje cr venokožac od prirode plemenit, sanjalica prirode, borac protiv zamišljenih neprijate lja, ratnik protiv ratnika iz drugih plemena, biće koje nije stvoreno za civilizac iju, s druge strane je bijelac u evolu129 r čiji za stepenicu više od Indijanca, on je prošao stadij barbarstva, daleko zašao u mate rijalni napredak, sebičan i intelefctuailiziran, ali na nizbrdici dekadencije, koj a je eeizbježiva kao sama priroda. Jer Nophaie je jasno vidio da je priroda taj vr hovni zakon. Indijanac, čak i divljak, bliži je onom savršenstvu na kojemu priroda rad i tako misteriozno. Jedinka mora nestati da bi vrsta nadživjela. Prirodni su ideal i snaga^ krepkost, plodnost, dug život, sve sami fizički kvaliteti. Ako je priroda b og, onda jedina besmrtnost čovjekova lezi u njegovom potomstvu. Za tri dana Nophai e stiže do logora Pahuta pod namrgođenim čelom Nothsis Ahna, uvjeren da će onih nekoliko Indijanaca, kojima je povjerio Gekin Yashl sačuvati njenu tajnu. Stajalo ga je sv ih ovaca da tim Pahutama plati uslugu koju će učiniti djevojci. Jer oni nisu mogli n apustiti svoj pašnjak za neko neodređeno vrijeme i spustiti se u duboke kanjone Ð a za to ih je valjalo dobro platiti. Nophaie se nije sjetio toga, ali se sada rado o drekao svoga stada. Mnogo mu je teže bilo da se oprosti s Getom Yashi. »Nophaie! Nop haie!« ona ga zazva kad je krenuo. Njezin povik probije mu srce. Što je to vidio u n jezinim tamnim oči

ma? Zaista sjenku Indijančeve kobi! On se vrati da je utješi, da još j ednom izgovoririječi za koje se ne bi mogao zakleti da su istinite. Tada opet odj aha. »Nophaie«! njen je slabašan uzvik dopro preko kadulje, ali se on nije osvrnuo. 19 0 t GLAVA 10. Od časa kad je dao svoje ovce Pahutima da se brinu za Gekin Yashi, Nopha ie je postao nomad Ð lutalica u kadulji. Sad, kad više nije imao nikakvih odgovornos ti, nije bio ničim vezan za svoj samotni dom u visoravni. Ta je činjenica isprva bil a bolna, ali on će ubrzo otkriti kako je ta samoftraost neka vrst sebičnosti koja ga odvaja od njegova naroda. On je u prošlosti proveo samo malo vremena među Indijanci ma, i to uglavnom kad bi od jahao do Kaidaba ili do Mese i natrag. Koliko ion je malo u stvari pomogao! Kad samo pomisli što je sve mogao učiniti! Gledajući sad na to , shvatio je da je tome kriva njegova ljubav prema samoći, tumaranju s ovcama kadu ljom, snatrenju o svom neobičnom životu; a kriv je i njegov razum kojim on shvaća da b imogao otići među svoje suiplemenjaike, ali ne bi nikad mogao postati dijelom njih. N

ekoliko posjeta od hogana do hogana pokazalo je Nophaieu da se njegov položaj među Nopahima značajno promijenio. On nije odmah shvatio čemu da pri-pdše tu dobrodošlu prom enu. U domu Etenie ta se činjenica ispoljdla u ljubomori Etenine kćeri Ð ona i svi Nopahi saanali su da je Nophaie oteo Gekin Yashi. Nophaie se veoma zabrinuo zbog t og otkrića, jer je ono proricalo zlo Maloj Ljepotici, odijeljenoj od plemena. Pošto se posavjetovao sa starim Indijancem, sazmao je da se vijest proširila nadaleko i naširoko preko pašnjaka od jahača do jahača, od hogana do hogana, od usta do usta. Uskr o je svaki Nopah u rezervatu zmao za Nophaievo veliko junačko djelo Ð da je on oteo Gekin r i 131







nezavisnost što su ih pokazivali ti Ntopahi s ravnica. Nijedna od njihovih bogatoukrašenih ormi nnje bila u zak»gu kod trgovca Ð što je bio neosporan znak blagostanja. djahavši s nekolicinom tih Indijanaca preko pješčanika prema sjeverozapadu, Nophaie je prevalio dvadeset milja pa i više prije nego je napustio posljednjega konjanikan a vratima njegova hogana. Niska šivo-zelena obala rijeke bila je posvuda poprskana stadima ovaca i malim skupinama konja i stoke. Kod svakog hogana žene su izviriva le na vrata, buljile u njega, smješkale se i šaputale. Jedna starica prokrči sebi put laktovima. »Naphaie, pogledaj Nadglean nas pah«, reče veoma dostojanstveno, »koja jenje govala tvoju majku pri tvom porodu. Nadglean nas pah ti je prala oči. Ona živi da te vidi, Naphaie, Ratnice... Dođi, sjedni s nama.« Nophaie ostade ondje, goreći od žeje d a čuje o svojoj majci, sretan što osjeća kako se postepeno sve jače zbližava sa svm nar odom. Kad je pala noć i Nophaiea poslužili večerom hogam je bio dupkom puni. Jeli su s atima i pjevali do kasno .u noć. Ova prilika kao da je činila čast i radost tim Indija ncima, oni su uživali u Nophaievu društvu. Mnoge su crne oči jače zasjale na njgove rij eči. Slijedećeg je jutra jahao svojim putem, više nego ikada impresioniran blagostanje m i srećom Nopaha. Kao da je tek sada mogao logički zaključiti da svih dvadeset hiljad a Nopaha u rezervatu uživaju u blagostanju. Njegove su nade porasle toliiko da bi gotovo mogao povjerovati u ono što reče Nadglean nas pah:« Sada je sve dobro.« Samo su m udri starci, poput Etenie 134 i Do etina nazirali budućnost. Većina je prostodušnih In dijanaca živjela samo u sadašnjosti, smatrajući da njihovo bogasitvo imasamo po sebi svoju vrijednost; oni su jeli, spavali, jahali, čuvali svoje ovce, anisu ni misli li na propise bijelog čovjeka koji se poput sjene nadvijao nad kadulju. Noć zateče Nop haiea na hrptu velikog obronka što se uzdizao prema kraju visoravni. Udario je kraći m putem od Shibbet tea na zapad prema Eteniimu pašnjaku. Konj mu s

e umorio. Nophai e ga oslobodi i pusti ga u kadulju, a sebi načini ležaj pod gustimgranjem cedra. Za večeru pojede meso i klip kukuruza što su mu ga dali u posljednjem hoganu. Sve isti nski indijansko u njamu, što mu je teklo u krvi, uskomešalo mu seovdje u samoći i osa mi. Bio je miljama udaljen od svakog puta kojim je ikada jahao. Mogao se orijent irati samo prema Ntothsiis Ahnu. Bio je izgubljen u pustinji, sudeći po shvaćanju bi jelca ali mu je njegova priroda crvenokošca govorila da se on ne može nikada izgubit i. Legao je na cedrovo granje, stavio sedlo ispod glave, pokrio se gunj em i zag ledao u bijele zvijezde. U tišini se pustoš zatvarala u sebe, spremala se na počinak. Nije bilo ni zvuka, nikakva znaka života, osim daha prirode, prodorne snage nekog nevidljivog duha što je lebdio iznad svega, što je nastavao klisure i strujao u miom irisu kadulje. Dugo je Nophaie ležao sav obuzet čuvstvima kao pravi Indijanac koji j e jedini u stanju da u takvim momentima isključi svaku misao. On uopće nije razmišljao , samo je osjećao. Takvu mogućnost bijelac ne poznaje. I

remda to nije shvaćao razumo m, misaonim procesom, ipak je bio neizmjerno sretan dok se nalazio u tom transu. Jer je vidio beskrajna i slobodna, omeđena samo prugom, obzorja, nad njim se nadv ila zvijezdama optočena plava nebeska kupola. Vidio je užarene zvijezde padalice, ka ko prolijeću preko neba. Vidio je kroz plave dubine u beskraj iza njih. Vidio je s jenu cedra ocrtanu na nebu i tamno sivilo kaduljei nejasne brežuljke avetinjskih obrisa, kao u kakvom praskO'Zorju zemlje. Udisao je suhi miris otpalog, mrtvog l išća što je odisao borovim dahom, te miris cedra, štakor torbara iz rupe u prašnom tlu, m iomiris kađu135 L l je, slab nagovještaj kiše što je z mirni zrak dopirao s neke daleke oluje a iz se dla vonj konja i s nijim pomiješan topao miris svoga tijela. Okusio je dah živih bića i mrtvilo pustoši u komadićima cedove kore i kadulje koje je nesvjesno žvakao. Uši su m u upijale tišinu Ð nije čuo ništaihog otkucaja bola prirode, to je moglo biti i kuc anje njegovog srca u grudima. Osjećao je i svu besmrtnost oko seibe, vezu između svo g živog tijela i praha kostiju

svojih majmunskih predaka, osjećao je život posvuda izn ad sebe, u kamenju i drveću,u noćnim sjenama, u mističnoj zamagljenoj daljim, u prost ranoj zemlji na kojoj je ležao i u neizmjernom prostranstvu tamo gore Ð sve je to os jećao kao dijelove svoga bić. Najedared, u njegovom dokonom, praznom i umra-čanom duh u bijesnu misao, i sjećanje, i slika. On ugleda prekrasno Marianiino lice, okrunje



no žutom kosom Ð oči ažurnoga plavetnila. Čuvstvo ljubavi ga uzburka poput bujice što jvalila brane. I sjeti se da je on Nophaie, lutalica, odmetnik svog naroda, čovjekbez doma, bez svojte, bez stada, (najsiromašniji od svih Nopaha, osuđen na iluziju, čo vjek čiji se život lomi na rešetkama tuđe mržnje. Kad je stigao na travnatu visoravan o d Nothsis Atona, Nophaie skupi svoje konje u čopor i pogna ih stazom. Pahute. Te s e noći uiogor; u dubokom kanjonu s obitelju koja je tamo živjela, te je vidio daje glas o njemu stigao čak i u taj zabačeni kutak. U svakoj indijanskoj nastambi ukazuj e mu se dobrodošlica. O izlaza sunca usmjerio je konje uz ždvobojni pristanak od zem lje i kamena, izbio na cedrom obraslu ravan, a zatim se spustio u kraj gdje leže m onumentalne stijene, gdje se s bolom i tugom sjećao Oljata i svog dječa-štva napašnjaci ma. Preko crveno-žute pustoši udario je pireu.a Kaddabu. »Naravno da ću kupitioje kon je«, rekao je Wit-hers, odgovarajući na Nophaievo pitanje. »Koliko tražiš?« Nopje čask oklijevao, a zatim je rekao iznos. »To je malo«, odgovori Withers. »Dat ću ti pdolara više po grlu. Šta želiš Ð gotovinu ili robu?« Nophaie se odluči da za dio svote vu emu i jedan revolver.





Očito mu je laskalo što je od svih prisutnih Indijanaca skrenuo na sebe pažnju, a prem a Nophaieu ponio se s poštovanjem, poput svih ostalih. Nophaie se pravio da ga je Shoie impresionirao, kupio mu cigareta, voćnu konzervu i kekse, te je nakon nekog vremena započeo razgovor o Shoievoj čarobnjačkoj moći. Shoie je, međutim, zanijekao da općindo ijednu ženu. Ali nakon izvjesnog nagovaranja, priznao je, pravdajući se, da su te žene opsjeli zli dusi koje je on htio istjerati. Nophaie ga konačno skloni na ob ećanje da će skinuti urok s ovih žena. Nophaie je odlučio da odmah odjaše do hogana o I ndijanki, vodeći Shoiea sa sobom. Kad su o tome obavijestili gospođu Withers, ona za traži da se sastane sa Shoieom i s njim časak porazgovara. »Možda će djelovati«, onN aieu, »ali ja u ·to sumnjam. Shoie je veoma zadovoljan sam sa sobom. Sebe smatra vel ikim čovjekom. On vidi da može utjecati na ljude svojom moći. A dogodit će se ovo: dnas će učiniti, onako kako vi želite, ali će sutra uvjeriti Indijanke da ih je ponovo zrao . Dakle, vidite, on je upravo toliko lud, da ga se praznovjerne Indijanke plaše.« Nt algO'Shie ili Dugonoga žena, živjela je u pustoši, u kanjonu što je vodio do b ravn i. U području litica što su okruživale visoravan, ležali su brojni hogani. Nophai je ta j svoj put pretvorio u svečanu posjetu, razgovarao je s Indijancima i nekeje pozv ao da ga prate. Nolgoshie je imala mnogo ovaca, a umjela je izvrsno tkaiti gunje ve. Njezin je muž bio odsutan Ð nalazio se je u nekom drugom kraju rezervata. Nophai e je zatekao svojtu i prijatelje kako njeguju bolesnu ženu. On je najprije pozivao prisutne žene pred hogan gdje im je kazao zašto je došao i pokazao im Shoiea koji je ·t ajao po strani, vanredno svjestan svoje važnosti. 139 r L Žene su se obrađvale; dobacivale su tjeskobne i uplašene poglede Indijancu koji je po sjedovao čarobnu moć. Nophaie zaključi da će biti najbolje ako uđe ,u hogajj sam bez Shoie a. Nolgoshe je ležala ina svojim prostiračima. Bila je mlada i prilično zgodna. Po sv emu što je

ophaie mogao vidjeti, bila je savršeno zdrava. Ali je njena duša bala bole sna. »Nophaie je doveo Shoiea. On je vani«, reče Nophaie sigurnim glasom. »On će skinuti u rok s tbe.« Žena se zabulji u Nophaiea, zatim u ostale žene koje su odlučnim kimanjem g lava ptkrijepile njegovu tvrdnju. Magičan je bio učinik njegovih riječi rua Nolgoshie . S njena je lica nestala svečana maska sumor-mosti. Raskoraci oči i sjedne. Nophaie je razgovarao s injom nekoliko trenutaka, uvjeravajući je da ju je zao duh napust io ida se neće vratiti. Nolgoshie kao da se smjesta oporavila. Nophaie ode, čudeći se kako misao može djelovati ma ljudski duh i tijelo. On odjaha sa Shoieom do najuda ljenijeg kraja tih pašnjaka, kojih deset milja zapadno od Kaidaba. Be-leanth je bi o kod kuće, veoma zabrinut za svoju ženu. Ona je bila vrlo bolesna. Vrač joj nije pomo gao. Nophaie je i s njom razgovarao i smjesta uvidio da se radi o savršeno istom s lučaju, kao kod Nolgoshie, samo što je ova žena sama smatrala da se nalazi u mnogo opasnijem stanju. Nophaie nije bio siguran da ga je shvatila. Na njoj nije bilo nik

akva zmaka poboljšanja. Nophaie izađe da potraži Beleantha, koji je dozivao Shoiea, št nije bilo mudro od njega, sudeći po riječima gospođe Withers. Narednog dana u Kaidabj e stigao glasnik s viješću da je Beleanthova žena umrla. To je Nophaiea duboko potresl o. Poduzeo je sve da to Nolgoshie ne sazna. Uzalud! Njezine su joj vlastite dvor kinje, usprkos savjetima i prijetnjama, saopćile vijest o smrti druge ŽEine koja je bila začarana Shoaeovim zlim finima. Nolgoshie zapade u paničan praznovjerni strah. No;:haie ju je preklinjao svom svojom rječitošću i uvjeravanjem, ali je njoj bivalo sv e gore. Nato on galopom odjaha da potraži Shoiea. Napokon ga je našao, baš u 140

času kad se hvalisao da je ponovo začarao Beleanthovu žemu i da to isto namjerava pono vo učiniti sa Nolgoshie. »Vrati se sa mnom«, naredi mu Nophaie. »Nolgoshie \mora saanat i iz tvojih usta da si joj skinuo čini.« »Neću!« odvrati Shoie prkosno, zabacujući fclavurdu. »Poći ćeš«, Nophaie će oštrim tonom i sjaha. Prisutna Indijanci, svi osim Shoi

iz poštovanju prema Nophaieu. Neki stari poglavica, koji je očito prisluškivao, pr oturi glavu iz hogana. »Nophaie je gospodar«, on reče. »Shoie je Indijanac smušena uma. Oije vrač. Njegove su čarolije laž.« Nophaie obori Shoiea, izudara ga, pa ga osovi na n ge i gurne prema njegovom konju. »Uzjaši«, naredi mu. Tako je Nophaie prisilio okrvavljenog i uplašenog Indijanca da odjaše s njim do hogana Nolgoshie. Ali su stigli pre kasno da unesu makar i tračak svjetla u njezin pomračeni um. Nolgoshie je bila u bun







l da svoje želje ine dijele od pustinje, onda bi ona drugačije djelovala ina njihovu dušu i tijelo. Ali oni većinom mrze ovu divlju zemlju koja ih je ina neko vrijeme z arobila. Na taj način neminovno je da se izopače i tjelesno i duševno. U rijetko nasel jenim mjestima, osobito , u pustoši, gdje prirodni elementi otežavaju život, mu-/ škaci i žene uvijek su zaokupljeni sami sobom, a ljudske se slabosti množe. Ljudi padaju sve niže. Mržnjd postaje jača, ljubav žešća, ljubomora, pohlepa, kukavičluk, sebičnospod tanke opne civilizacije/i preuzimaju maha. Na mukama se





eo mislim da želite saznati što više o Blucheru, kako biste i njega mogli udesiitd, ka d vam to bude odgovaralo.t



146 Morgan je razmišljao. Pesnica mu se stisnula, vidjelo se da shvaća da ima poslas lukavim i bei 'osmim čovjekom koga mora privući k sebi i zadržati. »Ti nisi budala, J y Lord. Zato te i želim zuJr/iati \ ovdje u Mesi ... A sada mi reci, zašto misliš dat aj \Indijanac ima udjela u nestanku Gekin Yashi?« \ »Pa, sutradan nakon njena nestan ka jahao sam preko Mese«, odgovori Lord. »Našao sam mjesto gdje je CJekin Yashi skrenu la s puta. Tražio sam naoko-io sve dbk nisam ugledao u pijesku tragove mokasina i tragove, konja. Bio sam tragač cio svoj' život, u mom kraju nije bilo kauboja koji b i me mogao tući u torre. Srni-stiq sam se na koljena, upamtio kako izgledajuoini t'-a-gav\ mokasina i konja, a onda sam ih izmjerio. SHyxlio sam te tragovecio d an, sve dok nisam or»zio da vođe ravno na sjever. Onda sam se vratio.« »Nastavi«, Morg n nestrpljivo. »To su i Nokisi uradili.« »Svakako, ali je njima dugo trebalo dasu došli do onoga što sam ja doznao odmah Ð da će se trag izg'niti čim se dođe do kadulkameni tih ravnd prema Nothsis Ahmu.« »Da, ali ako su Nokisi izgubili trag, kako suonda našl i Gekin Yashi?« »E, ja sam na svom putu našao upravo odgovor na to. Vaši Nokinisu našli Gakin Yashi. Nju su Nokisi ma doveli sami Pahuti, kod kojih je ona bila.« »Hm! Pahu ti! Čudno. Zar su se Pahuti uplašili?« »Nisu, ni vas ni Bluchera«, odgovoruz i :mi-č n cerak. »Ovako se desilo. Postoji jedan sulud Kopah koji se zove Shoie.On je čuo d a su neki Pahuti sakrili Gefcin Yashi duboko u kanjonima. Naravno, tosu znali s vi Nopahi. Dobro, taj šašavi crvendać proširio je po jednom Pahutu vijest daje bacio sv oje čini na Gekin Yashi kako bi je ubio. On je već ubio dvije žene Nopah svojim čaranjem . Pahuiti su praznovjerniji od Nopsha. I omi su izmamili Gekin Yashi k Nokisima, koji su tragali za njom.« »Dobro!« uzvdknu Morgan. »A kako ti povezuješ o koleškog Indi anca s tim?« »Da, to je ono najsmješnije Ð što je meni jasno, ali mi je rugome dokaz ti«, počeše se Lord po glavi. 147

r »Dok sam bio gore u onom kraju, pronašao sam gdje je Nophaie živio i gdje je zakopao s vog rođaka. To.je veoma divlji kraj. Projahao sam ga i naposljetku pronašao Nophaiev hogan. Tražio sam naokolo tragove konja i mokastoa nalik na one koje sam napustio . I našao sam / ih, jasne kao na dlanu. Pronašao sam jasno otisnute ; tragove mokasi na na grobu Nophaieva rođaka. Proučio, sam trag. I na putu ovamo dolje upitao sam No paha je sahranio Nophaieva rođaka, a on mi odgovori: Nophaie. Ð Eto, Morgan, to je m oj zaključak. To m-j dokazati samo sebi i nikom drugom. Ja znam tko oteo Gekin Yas hi.« »To mi je dovoljno«, odgovori Morgan mrko. »Lo'rd, ti si oštrouman momak. to nisam znao. Sad ćemo raditi zajedno... Idi, ali ništa ne govori Blucheru. Dobro otvori oči i naćuli uši. I svrati k meni češće.« Mbrgan zaustavi poštara i pohrani dragoavu u povjerljivog Indijanca. Zatim pođe uz sjemovitu aleju između visokih topola prema u redu agenta. Morgan je bio lakonog, korak mu je bio veoma ležeran, premda mu

ta os obina nije bila nagonska, kao u Indijanca. On je zapravo odisita imao mnoge neob ične novine koje se ne nađu na prosječnom čovjeku. I tako, pošto se nečujno pop visoki trijem, začuo je neke glasove. Friel i Warnerova! Morgan za-stade da prisluškuje, »Ost avite me na miru«, umorno je govorila djevojka. Začulo se kako stolica str po podu, potom nečiji žustar i tih korak i muški brz, gotovo promukao. »Ma-rian, zar v ne shvaćat e što zmači kad vas muškarac voli?« Morgan otvori vrata i uđe. Friel je pokgrliti go pođicu Wamer, a ona ga je gurala od sebe. »Hm! Oprostite, mi«, reče Morgan stogim tonom , »Zar sam upao usred ljubavne scene?« »Niste!« vatreno vikne gospođica Wameslobađajući Friela. Lice joj bilo crveno, plamtjele joj tamne modre oči. Grudi joj senadimale . Morgan je po prvi put primijetio da je ta plavokosa djevojka lijepa.Njega su privlačile samo čunke. »Zar tako?« uskliknu on kao da je iznenađen. »Pa Sto saa prektn a?« 148 »Gospodine Morgan, možete i sami prosuditi«, odgovori djevojka. »Napase vas, pr etpostavljam«, reče Morgan, kad je djevojka zašutjela, ostavši bez daha. Susp

ežući uzrujan e, Friel je gledao Miorgana. Friel je bio čovjek koji još nije prekoračioednju dob, mršav i nervozan. »Slušajte, Morgaa, vi se opet služite vašim starim trikom nekoga nat jerate u škripac«, on zakriješti. »Gospođice Warner, ja vas oslobađam krivic-gam će, braćajući pažnju razdraženom Frielu. »Gdje je Blucher?«



»Otišao je u internat da se posavjetuje s gospođicom Herron.« »Molim vas, otiđite po njNe spominjite ovaj nesretni ... slučaj. Prepustite to meni. Nastojat ću da vas više ne napastuje.« Kad je gospođica Warner' otišla, Friel se trgne iz zaprepaštenija i zapadčbijes. Časak je bio van sebe. Lomatao je rukama, čupao kosu i gušio se u pokušaju da sm gne riječi. »Friel, to je ozbiljna optužba!« izjavi Morgan. »Vain s adutom! Izmislite Smislite nekakav vaš prokleti trik!« uskliknu Friel muklim strastvenim glasom. »Ban!Znam ja vas! Znam kako koristite i najmanju priliku samo da postignete svoje pod le ciljeve!... Ja sam iskreno zaljubljen u tu djevojku. Želim da se uda za mene.V i ste upali dok sam joj se ja udvarao Ð samo to i ništa više!« »Fiiel, volio bih vjerti u ono što tvrdite«, odgovori Morgan zajedljivo. »Ali prema jednostavnoj izjavi gospođic e Warner ispada da vi lažete ili ne zmate šta radite.« »Nebesa! Pa to je ona reklaafe ktu! Ona zna da joj nisam htio učiniti ništa inažao«, protestirao je Friel. »A recida p okrenem isitragu? Ako gospođica War-ner potvrdi svoju optužbu i ako ja ispričam št sam vidio Ð vi ćete biti u neugodnoj situaciji, zar nije tato?« Friel dobaci Morganuanačaja n pogled, prodoran i zloćudan a nekako i bespomoćan. Zatim se njegovo ponašanjepromij eni. Njega je Morgan zatekao u Ijubav149 r

noj izjavi koju nije smatrao nikakvim zločinom, a nakon toga je zapao u sasvim pri rodan bijes. Aid ga je sad odjednom napustila ona pretgerana jarost, ona impulzi vna i eksplozivna srđba. »Istragu?« on jeknu tiho. »Zar biste mi to napravili?«/ »Biov m prijatelj. Zadržao sam vas ovdje rezervatu. Ovakvo vaše ponašanje ne dolikuje mišićru . A ni vaša galama na mene ne zvuči mi kao muzika. Mogao bih pokrenuti istragu.« »Moli biste«, odvrati Friel sarkastično. »Znači da nećete, dokle god vam budem išao niz dltako. Sjećate li se one vaše sitne nepravilnosti u pogledu svjedočanstva Ð onih otisak

a palca Indijanaca koji nisu znali da potpisuju odluku o oduzimanju njihove zeml je i prava na vodu? Zemlje na koju vi sada imate pravo?« »Da, sjećam se Ð a sigurno ses jećam da se ni ta ideja nije rodila baš posve u mojoj glavi.« »To ne možete dokazati«o ori Morgan tvrdo. »Prema tome, mislim da ćete biti toliko mudri da budete na mojoj s trani. Evo dolazi Blucher. Ni riječi o tome!« Morgan uđe u Blucherov ured i za sobom z aključa' vrata. Čim je pogledao u agente, vidio je da ovaj grozničavo razmišlja. Blcher je bio zdepaste građe, svijetle puti, široka lica germanskih crta. Netolerantnost! »N eka neprilika?« upita Morgae, i to utišanim glasom. Blucherove sivomodre oči se ašire i u njima odjednom zaigraše sitne varnice. »A u kakavoj ste vi neprilici?« on se asmij e. »I vi u nekoj gužvi kao i ja.« »Ne govorite tako glasno«, odgovori Morgan uz zan po led, i pokazujući prema vrartama sobe gospođice Warner. »Ja nemam povjerenja u tu djev ojku. Moj me je NoM obavijestio da ju je vidio kod Castle Rocks u razgovoru s naši m Indijancem situdentom. Ako je to istina, onda mi je mnogo toga jasno.

Ali nisa m siguran. Noki im se nije mogao približiti. No, mi moramo biti oprezni.« »Aalko je i stima?« upita Blucher s interesom. 150

li »Taj obrazovani Nopah oteo je Gekin Yashi iz Škole.« Blucher se trge na te riječi. » va m je to rekao? Kako znate? Šta ...« »Nije važno kako sam došao do tih podataka. ZnaTo j e dovoljno.« »Ali ono što vi znate, nije za mene dovoljno«, odvrati Blucher. »Ne nzim u nje nikakve greške. Stavi-še, ona mi mnogo pomaže. Nedostajala bi mi.« »Pa ja nisni pr edložio da se otarasimo nje«, odvrati misionar. »Ako je vrijedna, izvucite iz nje sve št o možete Ð dok ne budemo sigurni. A dotle, budite . oprezni.« »Kako ćemo biti ni? Čita i smo neka njena pisma, ali ona ništa ne dokazuju. Mislim da pretjerujete.« »N. Uprav o ta njena pisma navela su me na jednu pomisao. Ona je živjela u Philadelphiji i p rovodila je ljeta na moru. Tarno je gledala baseball utakmice. A saznao sam da j e naš student bio jedan od najslavnijih sportaša istočnih sveučilišta.« »Onaj

nac!« » j Indijanac«, potvrdi Morgan. »Vjerojatno neću zaboraviti poduku koju mi je daosvom obrazovaniju. Taj Nopah ima mozga. Pa, pitam se, nije H ga gospođica Warner upozn ala na Istoku? Pisat ću svom prijatelju u Philadelphiju neka mi da izvjesne inform acije, osobito da li je taj Nopah igrao tamo baseball.« »Zašto ne bismo odmah udarili



u bit problema?« zapita Blucher nestrpljivo. »Vi radite u potaji.« »Nikad nije mudro po azati karte.« »Nema smisla da propuštamo priliku. Ja bih pozvao gospođicu Warner«, odgr a Blucher.



Morgan podigne ruku u znak opomene, da zadrži agenta. » Čekajte malo.« Morgan je napreg uto razmišljao. »U redu, dovedite je. Ali pustite da je ja ispitujem. Pokušat ću ovakoB lucher otključa vrata, otvori ih i zovne: »Gospođica Wamer, molim vas uđite.« Ona uđea sabrana, ali je nečije oštro oko moglo Vidjeti kako joj se Lagano steže grlo, a zjeni ce njenih 151

r plavih očiju svjetlucaju se i šire. Morgan je zaizvjesno opazio te sitne znakove uzb uđenja. Svoje hladne, ledene oči upro je u njeno lice. »Gospođice Warner, da H porič da ste prijateljica studenta Nophaiea i da se s njim krišom sastajete?« Boja s djevojčin ih obraza kao da se izgubi, ona pro-blijedi. Kratak uzdah joj se ote. Zatimona porumeni Ð tamnim crvenilom Ð oči joj bljesnuše kao ranije u Friela, glava joj se nustr ašivo uspravi. »Gospodine Morgan, moram li shvatiti da sam vaš službenik, kome vi ožete p ostavljati takva pitanja potpuno privatne naravi?« ona spremno odvrati protu-pitan jem. Mbrgan učini laku kretnju rukom kao da daje znak Blucheru da je otpusti. Očigle dno mu je njen odgovor bio dovoljan. »Dakle, da li poričete?« umiješa se Bluc. »Nikad n eću poreći ništa što bude tvrdio gospodin Morgan«, odgovori djevojka s visino dobro. To je dovoljno«, reče Blucher, mahnuvši joj prema vratima, koja onda zatvorii zaključa za sobom. Morgan mu dade znak da privuče stolac bliže i šapnu: »To je više n sam oče ao. Vaša je lutkica prepredena, mudra žena. Ona se sastaje s Indijancem, Moždaje i za ljubljena u njega. U svakom slučaju, nije onakva kakva se pravi.« Agent pogladi brad u i zagleda se u misionara s čuđenjem i gnušanjem. »Morgan, vi tražite pokvaret u svako m čovjeku i ženi, jer je vaš mozak pokvaren«, on reče. »Ne vjerujem u ono štolite o j.« Morgartovo snažno tijelo malo se tngmulo, kao da mu je iznenadni bijes uzburkao krv. Tamna, hladna sjenka u njegovim očima mogla bi potaknuti na razmišljanje

svakog čovjeka koji ne bi bio tako tvrdoglav kao Blucher. »Ja obično nalazim ono što tažim«, otp vnne Mou> gao. »Pustimo zasada gospođicu Warner. Kako bd bilo da se pozabavio slučaje m Wolterson?« Agent otključa svoj stol i izvadi neka pisma i spis«. »Woltersoe otpril ike već uređen kako treba«, Blucher će mrko. »Svi su moji izvještaji prihvaćenkopije sma koje je Woltersonu uputio komesar Sali-stoury iz Ministarstva unutrašnjih posl ova.« Blucher raširi pisma ispisana olovkom i uze čitali: Robertu Woltersonu Preko nad zornika Indijanska škola, Mesa Gospodine Woltersom, Izvještaji pokazuju davaš rad kao nadglednika stoke ne zadovoljava; da vam nedostaje energije i inicijative; da s e hvališete kako možete živjeti bez rađa; da zanemarujete svoju dužnost i da ite zainte resirani zadacima koje vam postavlja naša služba; da provodite vrijeme udokolici, u besposličarenju oko kuće, kod raznih dućana ili na izletima; da gotovo neprekidno ost ajete u krevetu dok se ostali službenici nalaze na svom poslu; da steagencijske p astuhe, koji su vama povjereni, zapustili toliko da je jedan uginuo

: i da je zbo g vaše nebrige nedavno uganula i jedna junica. To su opravdani razlozi da budete p remješteni ili otpušteni iz službe. Ukoliko vi smatrate suprotno, imate rok od deset d ana, računajući od dana primitka ovog pisma, da nam dostavite svoj odgovor preko tam ošnjeg nadzornika. S poštovanjem Otto Salisburv. »Hm!« uskliknu Morgan »Nije to baš neka o biljna optužba protiv Wolterso>na. Kakav je odgovor poslao?« »Predk je da ga čitamo. Uzmite ovu kopiju. Jedna je stvar sigurna, Woltetrsoe se dobrobrani, a pruža i ja ke dokaze. Staviše, ima on neke utjecajne prijatelje u Texasu, jedan je od njih i senator. Najviše što možemo očekivati jest da ga premjeste u neki drui dio rezervata.« »To biti dovoljno. Ono što ne želimo jest da se ovdje pokrene kakva itraga. Wotlerson je inteligentan, on bi doveo onog studenta Indijanca koji bi opet dovukao gomilu Nopaha, a oni znaju izvjesne stvari... Vidim da su taj Indijanac, Wolterson, nj egova žena, gospođica Warner, trgovci, svi jedna klika koja nastoji da vas smijeni.« 1 53»Zašto mane, zašto ine i vas?« Morgan mahnu rukom, gestom koja m

e bila veoma značajna . »Zato što ste vi samo nadzornik.«







po-/i sebma snaga, nekakva neodoljiva nametljiva volja.



.»Prokleti stari Indijanac!« odjedared se ražesti Blucher, oga. »Ja ću ga natjerati da pokori tom propisu ili... « a što«, prekide ga Morgan. »Ne znate vi Indijance. Do etin stati da Cekin Yashi dođe u moju crkvu.« »Prokletstvo, to uzr vrati Blucher surovo. »Mei mije važna Gekin YasMj 156

a lice mu se zgrči kao u buld »Nikad ga nećete natjerati ni n će održati riječ. On, nik mu ni najmanje ne zamjeram«,

nego Do etin. On mi se suprotstavio. On će mi okrnjdtt ugled kod Indijanaca. Ali k ako da ga primjerno kaznim?« Morgan se nagne naprijed i muklo šapne: »Pošaljite policac a Ruhra, te Glendoma i Navlora, noću, da uhap-ce Do eitina. On će odbiti da se pokor i propisu vlade, a oduprijet će se hapšenju.« »Ovaj put se slažemo«, odgovori Bluchea školarcem?« Morgan brzo pucine prstima, ali mu podignuta ruka zadrhta pred Bluch erovim napetim pogledom. »Taj školovani Indijanac predstavlja najveću opasnost u ovom rezervatu, bilo među crvenim kao i među bijelima«, reče Morgan šištećim glasom. »Njega pi!« »"Onda je sve uređeno«, prihvati Blucher. »Još noćas pošaljite ljude po Do etina«, »Da, što prije, to bolje. A propis stupa na snagu odmah.« Morgan požuri široki m drvorm prema svojoj kući. Grabio je kao čovjek kojega ne bi bilo ugodno sresti u kakvoj uskoj ulici. Očito ništa nije vidio oko sebe osim tvrdo utabanog pijeska ko jim su mu noge gazile. U njegovom kabinetu sjedio je Indijanac kojeg je očekivao Ð N oM, vitak, visok, veoma tamnoput čovjek glatke cime kose, vanredno prodornih očaju. To je bio Indijanac koji je pored ostalih usluga Mtargamu doveo natrag Cekin Yas hi. Onje već odavno bdo misiotnarev špijun i oruđe njegove moći. Morgan ga zgrabi za miši cu,vuče ga do kauča i primora ga da sjedne, a sam je stajao pred njim gledajući ga s viso

ka pogledam gospodara. Oblizmuvši usne, Morgan uze muklo uvjerljivim tonom: »N oki,noćas ćeš platiti cio dug Bogu bijelog čovjeka... Idi u Do etinov hogan. Gledaj da si tmo kad padne mrak. Neka te Indijanci vide, ali ne bijelci koji će doći. Promatr aj te bijele ljude kad uđu u Do etinov hogan. Prikradi se blizu i slušaj šta će reći. Pouz se 157u tamu. Poslušaj šta će odlučiti. UpamM svaku riječ koju čuješ. I dobro otvori oaki pokret. Kad bijeli ljudi odu, požuri k meni.«



Nokijeve, kao ugljen crne oči, zasjaše nečim dubljim od razumijevanja. Nopahi su bilivjekovni neprijatelji Nokija. Pošto je Indijanac otišao, Morgan je još dugo sjedio u s vom uredu, nepokretan, zadubljen u misli, teška nabrana čela. I tako je on zamišljaos vaku buduću mogućnost, dovijao se kako doskočiti svakom iznenađenju, kako skrivati svje makinacije i strateške poteze, kako zadovoljiti svoj monstruozni egoizam. A zasv e to vrijeme u njemu se nije javio ni najtiši, najslabiji glas savjesti. Nakopon j e ustao i poluglasno promrmljao: »Ovo će sigurno udesiti Bluchara za vječite vremena!« 1 58 GLAVA 13. Morgan je te noći bdio do kasna. Očekivao je Nokija da se vrati svijestim a o onome Sto se zbilo u Do eti-novu hoganu. Ali Indijanac ne dođe. Ipakje Morgan manje-više uvjerio sama sebe da se ništa neočekivano nije dogodilo. Zato o ponoć odloži B ibliju i pode u krevet. San mu nisu uznemirivali ni bilo kakva mora, ni očekivani posjetilac. Narednog jutra, dok je doručkovao, posjeti ga starac koji je već dugo go dina bio državni farmer u Mesi. Starac je bio omalen, ali je iz njegova tijela, st ožasta oblika, zračila nekakva sirova vitalnost a na licu mu se ogledalo djelovanje pustoši. »Gospodine Morgan, Nokdji iz Gepenwashija napravili su mi paklensku gužvu.« »Da? A zašto?« »Suša je. Svi su izvori presahli, samo dva nisu. Nokiji nemoljno vode z a sivoju djetelinu. Friel uzima vodu najprije za sebe. Zbog toga se Ntofciji bun e. A mislim da imaju pravo!« »Zašto si došao k meni? Ja se brinem za njihve duše, a ne za njihova prava na vodu.« »Pa, Frielovi poslovi uglavnom se odnose na njihova prava n a vodu«, odgovori farmer neuvijeno. »A ja ovako mislim: Nokiji su marljivi farmeri. Teško su radili na toj djetelina. Mrsko mi je da im se ona sad osuši. Friel je rekao da se njegovi poslovi mene ne tiču. A ja tražim da Indijanci dobijunešto više od te vo de koja pripada njima.« »Pripada njima? Kako to mislite?« >Nokiji sili ovdje i prij e Nopaha i prije bijelaca.« 150 r

»To nije iništa. Vođa pripada vlada. A gospodin Friel je od vlade dobio pravo na zemlj u i vodu. Ja tu ne mogu iništa, čak i da hoću.« »Frielovi konji ne skapavaju zato što sijena ili vođe. On prodaje svoje sijeno. Indijancima su po'trebini dobro sijenoi puno vode. Valjda ne mogu otjerati konje u pustinju da se najedu trnja i korov a? Nofeiji su prevo>zinici. Oni prevoze namirnice iz Flager-stowma. Od toga žive.. . a s njima se ne postupa pošteno.« »Idi Blucheru«, reče Morgan. »Upravo dolazim od nvrati farmer. »Njega to ne zanima, pa me poslao k vama. Mislim da se uzrujao što sunjegovi ljudi sinoć ubili jednog Indijanca.« »Zar tako? Nisam čuo«, reče Morgan nezaintranim glasom. Starčeve sive oči, oči pustinje, bile su uprte u njega. »To je zbog nekognovog propisa ili nečega što je Blucher naredio«, nastavi farmer. »Do etin je odbio da e pokori, tako sam ja barem čuo. Kad je Rhur sa svojim pomo'ćnđcima Glendonom i Navlor om pokušao da ga uhapsi, Do etdn se odupro, pa su ga morali ubiti.« »To je žalosno«,

ga n ozbiljno mahne glavom. »Ali Indijanci se moraju naučiti da slušaju.« »Gospodine Mian, hoćete li biti tako dobri, i reci Frielu neka malo popusti s vodom?« upita farmer živ o. »On je troši više nego što mu treba. A mi u Cepenwa-shiju nismo imali dovoljno.« »N Ako bih od njega zahtijevao nešto tako, značilo bi da dijelim tvoje mišljenje, tost da on rasipa vodu, a ja ne mislim tako.« »A-ha!« usfelikniu farmer i naglo se okrene na. petama. Njegove teške čizme zatuitnjale su na trijemu i on ode. Tokom dana Morga n je čuo više verzija o tome kako je ubijan Do etin. Pročitao je kratki Blucherov izvj eštaj nadležnima u Washingtonu; zapitao je zabrinutu gos'podicu Warner što zma o tome; čuo je Rhurovu priču, a zatim i Glendonovu. Kad je susreo stočnog nadglednika Wolters oea, pokazao se veoma zabrinut te je i njega zapitao što se to desilo. Svi su iska zi bili u biti jednaka, podudarali se s onim što su policajac i njegovi 160pomoćnici kazali najprije nadležnim zatim i drugim službenicima. Nije bilo ni uzbuđenja ni bilo kakovih posebnih komentara. Smrt jednog Indijanca nije značila ništa. Ali k

ad je Morgan upitao Lorda što je on čuo, ovaj je već poznatoj priči dodao nekoliko svoi h riječi. Rekao je: »Pa, to oni kažu!« Kasno toga istog dana Morgan je u svom uredu pim



io uhodu Nokija iza zatvorenih prozora i žaluzina. Zu-reći u mrko, zategnuto lice No kija koji je mrzio Nopa-he, Morgan je poslušao dugu priču, ispripovijedanu sa svimd etaljima oštrog zapažanja jedinog Indijanca, priču neobičnu, koja se jako razlikovalaod svih priča što su kolale na račun tragične smrti Do etina.





l snagom pera nekoga kome bi mogla ispričati svoju priču. Isto kao i oma, i Nophaie čeka razvoj događaja, možda i čas kad će nju otpratiti. U međuvremenu ju usrdno zaklinje iz drži i skupi hrabrost, te da uradi sve što po svom shvaćanju smatra dobrim. No, krik n jegova srca za njom, dao je Mariani najviše snage da ustraje. ! Tako je čekala i tjedni su prolazili. A kako su tjedni prolazili, tako se bogatilo njeno poznavanje indijanske djece. No, uz to je sve bolje upoznavala i shvaćala d jelovanje mehanizma uprave rezervata. Zato je njen idealizam, tako iskren i čist, izblijedio, pokazao se iluzornim, nade, koje je ona dan za danom gajila, sagorje le su u pepeo gorčine. Između nje i Gekin Yashi utisnula se nekakva čudna, hladna, mračn a sjena, sična onoj što je lebdjela u zagasitim očima Male Ljepotice. Marian su opsje dale izvje- ' sne bojazni, ali se ona borila da suzbije ono što joj razum govori. Okolnostisu bile takve da je rijetko imala prilike da se nađe s Gekin Yashi, a ta kvih je prilika bilo sve manje. Gospođica Herran odnosila se prema njoj otvoreno n eprijateljski. Marian se nije mogla boriti protiv nadzornice koja je bila svemoćna u školi.Još gore, pri slučajnim susretima s Marianom, Gekin Yashi se nije više onako p lahovito i ljupko radovala kao ranije. Mala Indijanka kao da je ostarjela, samo je slu- · šala, ali nije odgovarala. Rijetko je dizala oči. Samo je jednom Ð dvaput Mari an usjela da probije tu njenu rezerviran ost. Kako se primicala zima, a rat u E vropi pružao svoje pandže sve dalje i dalje preko svijeta, a naročito prema Sjedinjeni m Držvama, Blucher je sve jače pokazivao svoj fanatizam i duboko uvjerenje da je Nj emačka u pravu. Postao je već tako zanesen, da se nije mogao koncentrirati ni na svo je svakodnevne poslove u rezervatu, a kamoli na rješavanje krupnijih problema. Zab oravio je i na oprez, barem u pogledu Marian, a nije bio naročito oprezan ni u razgovoru s ostalim ljudima. Jednog dana se u njegovom uredu okupilo nekoliko služben

ika, a vrata su bila otvorena. Tih su dana stizale vijesti o njemačkim pobjedama. Društvo je kod Bluchera raz164 govaralo upravo o tim vijestima l u jednom trenutku Wolterson reče: »Netko bi apsolu tno trebao ustrijeliti Kaj zera.« Blucher se trgnuo kao da ga je netko udario; na njegovom je licu planula strahovita jarost, strastvena, slijepa. Oslovio je Wolt ersO'na na njemačkom, a kad je opazio da su svi zinuli u njega, pocrvenio je i nas tavio na engleskom: »Da li biste vi ubili Kajzera?« »A vi ne biste?« otegne Wolterson. »Ja svakako ne bih«, Blucher će žalosno1. Teksašaori bez otezanja: »Ja zacijelo bih, i te kako rado!« Blucher kao da je odjednom u Woltersonu otkrio neprijatelja dale ko goreg od onoga koji bi mu mogao kvariti njegove sitne i prljave makinacije u indijanskom rezervatu. Miarian nije čula Blucherov odgovor, ukoliko je ovaj uopće od govorio. Međutim, utvrdila je da se na Bluche-ru od toga trenutka zbila određena pro mjena. Nekakva ga je jaka sila izmijenila, njegove je slabosti nestalo kao da je nikada nije bilo. I Marian je razmišljala o t

ome, kao i o riječima koje joj je uput io Wolterson: »Ako naše drage Sjedinjene Države oraju ući u rat .protiv Njemačke, onda će ot u ovom rezervatu zacijelo postati za naspakao.« I dalje je vrijeme prolazilo, a Marian skupljala svoja zapažanja i učvršćivala ja uvjerenja. Mnogo toga ima da ispr iča Nophaieu kad se prvi put sastane s njim.Moirgan je bio majstor makijavelizma. Većina službenika nisu bili njegovi protivnici, iako su bili dovoljno hrabri da zau zmu određen, svoj stav u pogledu postupka sIndijancima. Morgana su viđali tu i tamo kako po zabitim mjesitama vodi veoma ozbiljne razgovore s Blu-cherovim neprijat eljima. Ali najznačajnija od svega bila je činjenica, da na pisma upućena u Washington nisu nikad stizali odgovori, a niti su ih primali oni službenici na koje su bila naslovljena. Poglavica svih Ntopaha, izvanredno inteligentan Indijanac, pisao je pismo, uz pomoć prevodioca, u Washington,u kojem je ianio izvjesne podatke važne 165 r



kako za vlasti tako i za rezervat. Marian je pročitala kopiju toga njegova pisma k oje je završavalo pitanjem: »Da li je ovaj rezervat namijenjen Indijancima ili mije!« Ali-odgovor nije nikad primio. Htjela-ne htjela, Marian je morala uočiti kako seu rezervatu postupa s indijanskom djecom. Dešavalo se da Morgan na svojoj misi ošamar i po kojeg dječaka. Gospođica Herrcn je brutalno kažnjavala đake tjerajući ih da do imo glosti stoje pognuti u pasu ili visoko podignutih ruku. Kod takvih kazni su djev ojčice često padale u nesvijest. Jednog su dana neki dječaci pretrčali preko trijem Blu cherove kuće. Agent je istrčao, ščepao jednoga od njih, oborio ga i stao ga udarat no-, gom. Drugom prilikom, početkom decembra, kad se unatoč blještavom suncu, ledenakora stvorila u kanalima za navodnjavanje, Marian je, žurno prolazeći pored podrumskih vr ata jednog skladišta spazila dva Indijanci ća kako sortiraju krumpir s jedne goleme gomile. U podrumu je bilo vrlo studeno, a krumpir je bio pokriven injem. Dječacima je bilo tako hladno da nisu mogli govoriti i jedva su držali krumpir u svojim ručic ama. Marian ih je odvela u strojarnicu gdje su se ugrijali. Potom je o tom podni jela izveštaj Blucheru koji ju je izgrdio zbog sentimentalnosti. Zapažanjima i zaklj učcima Marian je došla na to da obavezno školovanje ipak nešto koristi Indijanima. Od n jih se devedeset i devet od sto vraćalo starom životu, hoganu i ovcama. Oni su htjel i-ne htjeli, morali ponijeti sobom ideje o boljem životu, boljim metodama, boljem -gospodarenju. Upoznali su engleski jezik kao i vrijednost novca i trgovine tako su ponekad i protiv svoje volje, bili unekoliko bolje naoružani protiv onih bijel aca koji su posizali u njihova prava. No, te su prednosti ipak bilebeznačajne, os obito u pogledu djevojaka, kad bi se usporedile s štetama koje donosi sistem prinu dnog školovanja. Marian je bila sve uvjerenija da je cijeli sistem škola i rezervata nepravedan. Relativni nerad, pomanjkanje vijesti od Nophaiea i ot

vorena ravnodušn ost Bluchera i Morgana u Mariani su samo učvrstile bojazni i izvjesnost da će na kra ju dobiti otkaz. Shvaćala je da je to samo pitanje vremena. Valjda su zasada snage usmjerene na važnije cilje166

ve. Postala je zamišljena i nervozna, skolile je čudne nekakve slutnje koje nije umj ela odrediti. Osjećala je da će se nešto desiti. I jednog jutra, kad je gospođica Herrn izobličena lica, blijeda i nemirna, utrčala u sobu gdje je Marian radila, ova je os jetila užas. Slutnje su joj bile opravdane. Nadzornica je uletjela u Blucherov ure d čija su vrata bila otvorena. »Gdje je Morgan?« zapitala je piskavim glasom. »Ne rn-gu ga naći.« »Sta se dogodilo?« zapita Blucher mrgodeći se što ga ta žena ometa u radu ekida nit misli. »Onaj Indijanac, školarac ... provalio je silom u učionicu«, vikne gop ođica Herron. »Prestrašio me ... nasmrt. Odvukao je Gekin Yashi u predvorje... pa joj je nešto govorio. Čula sam ga kako spominje Morganovo ime ... onda sam otrčala... pr

ij eko kod Morgana ... da mu kažem ... Oh, Indijanac je strašno izgledao.« »Nophaie!« cuo je Blucher. Očito se smeo i mozak mu je stao grozničavo raditi čim je čuo to ime. Bi je silno zabrinut. Kad je gospođica Herron htjela da otrči, on je zadrža. »Vi ostaniteovd je, i da niste ni plsnuli.« Zatim je pograbio telefon. Zaprepaštenje je skamenilo Ma rian na mjestu gdje se našla kad je gospođica Herron ušla. Još se gore skamenila kd je ču la Morganove korake Ð mekane i spore. Uđe misionar. Vidjelo se da nema pojma o Nopha -ievu prisustvu. Ali je vidio Marian, a zatim i gospođicu Herroin u susjednoj odaj i, pa je odmah shvatio da nešto nije u redu. »Sta Ð zašto ste tu?« on zapita, ueći u ure . »Zavežite!« prekide ga Blucher. »Morgan, vrag je odnio šalu. Ovdje je vaš Ic s kol dža Ð s Gekin Yashi ... Halo!... Da, ovdje Blucher. Gdje je Rhur? ... Nije tamo? Gdj e je? Nađite ga brzo!« Blucher treskom spusti slušalicu telefona i zapilji se u Morgan a. Marian je mogla samo djelomično vidjeti misionarevo lice Ð a bilo je blijedo. »Morg an, onaj je Indijanac sada s Gekin Yashi«, reče agent promuklo. »Vaša prij

ljica čula ga je spominjati vaše ime.« 167 r

»Što Ð to znači?« lane Morgan s nevjericom. »Ne znam, ali vam ne bio htio biti u čizmamlijun«, odgovori Blucher podrugljivo. »Imate li revolver?« »Niemam.« »No, sad nećete im zavjet ni iza ni ispred sebe!« »Zaključajte vrata!« rikne Morgan. On se okrene i z alui vrata. Marian začu kako se ključ okrenuo u bravi. Kad je Miorgan zatvorio vrat













i pješčanih sprudova između kojih su; rasli jablanovi, a vrbe im pružale sjenu. Prema je zabitnijim krajevima dizale se neprolazne prepreke -guštici trave dugačkih i grubi h vlati. Taj je kanjon biq vrhunac divljine i u njemu se najbolje moglo vidje što znači snaga elemenata.



Nophaiea je nešto gonilo da istražuje, da traži, pretražuje da se penje Ð naročito da sinje na visine koje su nedostupne, ali prema kojima mora težiti. Svi Indijanci vol e visine, a Nophaie je u svojoj ljubavi prema sa mota om timoru i pogledu u dalj inu bio pravi orao. Šutljive stijene van dosega, privlačile su ga više od onih kojesu mu bile na dohvatu. I sigurno će doći vrijeme kad će one njemu progovoriti. Ovi će unu li zidovi progovoriti i drugima, a ne samo crvenokošcu Ð cijelom čovječanstvu. Ali n to treba čekati i to zaslužiti. Priroda je ljubomorna na svoje tajne. Ona govori samo onima koji je vole. Spokoj i mir vratiše se Nophaieu te mu se činilo kao da daniton u jedan u drugi, klize i klize prema bezimenom i žuđenom svršetku, prema razotkrivenju budućnosti. Dan je bio neobično topao za to doba godine. O zalazu sumca, kad se Nop haie popeo na stožastu uzvišicu usred doline, glatka je stijena još uvijek bila topla. Osjećao je toplinu njenu kroz mokasine i ugodno mu je bilo da je dirne rukom. Nla nebu je bilo nešto oblaka. Kako nije bilo vjetra, hladni je zraik ostao u planini . Nophaie stiže na oblu glavicu i tu otpočinu. Pčele l kukci zujali su prolazeći raj nj ega, očigledno su letjeli prema višim dijelovima doline gdje rastu cedrovi. 174 Obla ci su na zapadu bili tek ovlaš rastrgani, tek to-Uko da kroz njih sipi blijed, ružičas t sjaj na vrhove divovskih bijelih litica. Kroz zjap na sjeveru Nophaie ugleda m utno purpurni rub daleke visoravni. Jedna od \ neobičnih krasota Kanjona šutljivih s tijena sastojala se \u tom dugom, oporonp sumraku. Sunce je rano zapadalo 'jer s u ga litice suzivale mnogo prije no što bi dan propao. Ali se za^° duS° zadržavao blijed i odsjaj sunca. Nophaie je gledao kako polako blijedi ono slabašno rumenilo, a sje ne se sivo dižu. Sad uopće nije mislio na ono o čemu sanja i za čim žudi,mo je osjećao č u neku radost ćutiljma svojim upijajući onu ljepotu. Prije nego je mrakobavio dolin u, sišao je s glavice. Spustio se dugim obronkom, sigurna koraka popu

t ovce, tu i tamo kližući sve niže i niže u tjesnac pun krša, gdje je već pala noć. Tu potoka za ave zvuči koje prije nije čuo Ð čudno kreketanje kanjonskih žaba. Neobično tdan ponovo je donio ljeto stanovnicima kanjona. Ali je kreket tih žaba bio slab isablastan k ao da su u polusnu. Jedna bi nekako iz tiha i muklo zače-grtala, druga bi kao zabr ujala, treća bi ispustila neku riku i sve to u dugim intervalima. Nato bi slijedil i nekakvi ćurlici, ni visoki ni slatki, ali opet nekamo melodiozni.Onda pubnu hla dni noćni vjetar i glasovi za-mriješe, te ih Nophaie više nije čuo. No oo malo što je čuo, godilo mu. Dok je sjedio na jednoj golemoj stijeni pala je mrka noć. Osjetio je sv u sjetu i spokojsitvo toga trenutka te se sjeti da će imati mnogeovakve momente k oji će možda ublažiti njegovu bol. Nad njim se dizale oble valovite linije mračnih brežulj aka, a iza njih put neba stršale litice oštrih, zupčastih kruna. nebeskom prostoru nisu blistale zvijezde, nigdje nikakva plavetnila. Iz sjene podno Nophaiea dopir ala je mila neka muzika Ð zvonki žubor i mrmor, pljuskanje i klok

ot brze vode što hita preko kamenja. Ona je svojim zvukom naglašavala samoću i tišinu tga pustog kraja. U tom su se času Nophaieu činili daleki i njemu nepotrebni i njegov narod i svijet bij elih ljudi. Za boravak ovdje on će naučiti koliko je toga isprazno i suvišno na ovom s vijetu Ð tko zna, možda će otkriti i ništavnost ljubavi? Šutljivjene, tako slične gole im očnim kapcima punim snova, duboke sjene, sjeća175

r L / nje na kroket žaba, blagi, prohladni povjetarac što je donosio dah snijega, golema c rna kamena masa plainine i neizmjerno nebo još mističnije bez svojih mirijada zvijez da Ð sve je u Nophaieu stvaralo osjećanje sićuš-nosti svega živoga i kratkotrajsti život . Emocije se njegove produbiše, ojačaše. Polako je po-/ puštala gorčina i mržjom. Iz ubio je onaj dojarnj tjeskobe pred velebnim klisurama Ð dojam koji sigurJno nije bio indijanski. Plemenite se misli počeše obli! kovati u Nophaievu duhu. Svoje nedov ršeno djelo, duž nost prema svom narodu, odgovornost prema bijele ženi koja g

a je blag oslovila ljubavlju, sve to mora o>pe prihvatiti kao jedine nagrade u svome životu. Emoci.i su ga oplemenile, a um je njegov pobijedio sebično Ali tuga jeostala, os tala je neizreciva tuga pošto shvatio nadmoć i tragediju, prirode. 'Zočudo, kao da se neka nada ipak začela u No >-haieu, nada koja se borila za pobjedu. Sve je jače osjeća o kako se ona u njemu kreće. Bilo je to nalik na onu predodžbu o prvobinom čovjeku što ju je ponekad sebi stvarao tako što je suzio očne kapke i kroz njih gleao u prirodu kao da je on prvi čovjek koji se razvija. Taj je momenat bio poput onoga kad je











GLAVA 16. Miarianino pismo ponio je sobom na omiljeno mjesto gdje se odmarao i sanjario. Žel io ga je pročitati u žu<j-kastoj sjeni Šutljivih stijena. 1 Bilo je to neoično mjesto, gdje je kanjon bio veonja uzak, zapadne su litice bile ukošene, a izmeđunjihovih vi sokih crvenih rubova ukazivala se tanka traka nebeskog plavetnila. Tu je kanjon vijugao, oštro je skretao najprije ulijevo pa onda udesno, dajući utisak kao da su o ve veličanstvene litice kose. Podno pećine žuborio je potok bistrih zelenkastih voda. Ispod litica stršile su naslage mahovine i trava sive boje, a suha iprodorna miri sa. Lišće topola još je imalo svoju jesenju boju. Tu je zvuk bio nekakoavetinjsiki i šu palj i zvučan, a i melodiozan, uvećan jekom. Nophaie nađe svoje uobičao mjesto i osta vi Marianino pismo osjećajući kako mu srce kuca sve brže. Da li ovo stvarno on Ð samotni Nbpah bjegunac u tišini šutljivog kanjona Ð sjedi tu i u ruci drži po plemenite i vo ljene žene što pripada omraženoj rasi? Predragi Nophaie: Sretna sam št te mogu pozdravi ti i poručiti ti da te volim i poslati neke darove. Neka Te oniuvjere u postojano st Benow di cleash. Cijelu knjigu da Ti napišem, i to bi mi bilo malo. Otpuštena sam iz službe gotovo odmah nakon tvog odlaska, naime, Blu-cher i Morgan se neko vrije me nisu pojavljivali i ja sam bila sama u uredu. Onda su i mene »udesild« i to tako da nisam dobila ni mjesečnu plaću. To mi je, doduše, dobro došl tako imam izgovor d a tu i tamo (navratim u ured, što činim ortkada sam se nastanila 180

kod Pakstonovih. Oni su prema meni vrlo ljubazni i dozvolili su mi da sama plaćamsvoje izdržavanje. Koji put im pomažem u dućanu i tako nastavljam svoje proučavanje Ind janaca. Ovdje dobijem sasvim drugačiju sliku o rezervatu. Koliko ja znam u Mesi se još ništa ne zna o tome kako si izmlatio Bluchera i Morgana. Nikad neću zaboraviti o

n aj dan. I nikada više neću imati povjerenja u sebe, jer ako si Ti tada bio Indijanac , ja sam bila divljakinja. Ja sam se upravo nadimala, tresla i plamsala od zlobn e radosti kad god si udario jedinu od onih Ð lopti. Jedino mi je otada žao što tenika da nisam vidjela kako igraš na onim utakmicama u koledžu po kojima si se proslavio. Moj posljednji razgovor s Blucherom i Miorgcinom bio je prava mora. Blucher je b io otrovan. Morgan me je pokušao zastrašiti kako bih pobjegla iz rezervata. Rekao je Ð nije važno što je rekao. Bit će dobro da se neko vrijeme kriješ. Ovdje kod nasrema s e vulkanska erupcija. Woltersonovi očekuju svaki dan otpuštanje. S Wo>ltersonovim se saobraća jedino preko nadzornika. A što se tiče rezervata, čak bih i ja mogla uravljat i njime bolje, nego što se upravlja. Cijeli je rad te službe satkan od makinacija po litičara. Ali ti to dobro znaš. Mteni se čini da Bluchera i te kako interesira hoće li S jedinjene Države ući u rat protiv Njemačke. A ta je mogućnost zaista ozbilj Vidjet ćeš t iz posljednjih vijesti u novinama koje ti šaljem. Stigle su damas poštom

z Flagers towna. Pročitaj ih pažljivo. Ako si No-pah, ti si i Amerikanac. I to pravi Amerikana c punokrvne vrste. Njemački militarizam prijeti miru i slobodi. Ako seobjavi rat, nadam se da ćeš svakom Nopahu u ovom rezervatu reći istinu. Jer ja posve sigurno znam da će se Blucher usprotiviti tome da Indijanci pomgnu vojsku Sjedinjenih država. Čita la sam pismo koje je pisao jednom Nijemcu u New York. Oin ga je samotipkao na p isaćem stroju a kad ga je netko pozvao napolje, ja sam pismo pročitala. Da sam samo mogla imati kopiju ili ga zapamtiti. Ali bila sam uzbuđena Ð preneražena. Blucher je d ušom i tijelom 181 r Nijemac. Ako stupimo u rat, situacija će u ovom rezervatu biti strašna. Misli na to kako ćeš je dočekati Nophaie. ' Gekiin Vashi sam videla samo jednom. Bila je u školskom dvorištu pokraj ograde, a ja sam prolazila svojih putem od Woltersomovih. Ona se ču dno izmijenila. Približila sam joj se prije negoli me je ugledala. Zaboljele me. U jednom trenu osjetila sam da bih mogla zaplakati i zaridati... Kad me je ugleda la, pobje-l gla je. Zazvah je, ali se oma ni

ne obazre. Jedna dje-j vojka Indija nka, koja je nedavno smještena u ovda-šmje rodilište, dobila je dijete, ali će nju posla ti u Ra-verside. Tafeo će biti odvojena od svoga djeteta punih pet godina! A kako Indijanke vole svoju dječicu! Čula sam da je Blucher strpao,oca tog djeteta u zatvor . Kako su ti zakoni u rezervatu jezivi i elastični. Ja nemam nikakvih planova. Sam









n kako bi pronašao najlakši put uz sjevernu stranu Nothsis Ahna. Bilo je stotinjak z amršenih krivuđavih ulaza uz taj greben, ali su svi izgledali čovjeku nepristupačni. Nz valovitu uzvisinu potrčao j« Nophaie, lagan i siguran poput divlje mačke, i preko širk og prostora golog krša do glavnog podnožja stijene. 184 Tamo se počeo uspinjati dugačom kosinom, uz glatki smeđi obronak, rebrast i ispruga", i oko glavičastih uglova, pa do dugog nagiba u drug;:a pravcu, sve više } više tim, k rivudavim putevima do zavojita i valjkasta ruba crvenog krša.



Stigao je najzad i do posljednje kružne izbočine, obišao je krševitu stijenu, prešao je uspeo se u svijet litica, ponora, oštrih i mazubljenih stijena u čudnom kontrastu s valovitim usponom dolje. Ovdje su mu dobro poslužile njegove vještine Ð oštro oko, sto lak kao u planinske ovce, korak siguran kao u kozoroga. Penjao se sve više prekotih kamenitih utvrda, ostavljao ih za sobom, a one se dizale nada nj, uvijek izn ova još uvijek nedostupne. S mukom je išao naprijed i napokon stigao do mjesta gdje se s gromada Nothsis Ahna dizao golemi bijeli greben. Sve je ovo bilo skrivanoo feu odozdo iz doline. Tato se Nophaie popeo do bijelih timara što su se dizali i s tršili, te skrivali sve osim samog vrha planine. Nastavio je Nophaie da se vere, s pušta, preskače raspukline, puzi duž bezdaniih provalija, plavih dubina, uz rubove lit ica, obilazeći ih i prolazeći između njih. Napokon se našao van zone bijelog stupolja i tor-injića! U ravni s orlovim gnijezdima.! Stajao je u podnožju vremešnog vrha Nothsi s Ahna, podno usjeka što su ih izderali usovi, podno nagnutih i drotanih stijena. Pogledao je gotovo ravno gore u zelenu traku šume i blistavu snježnu krunu. Ako je p enjanje dotle bilo mučno i opasno', sad se činilo nemogućim. Stao se verati, ispod nog u mu je klizilo kamenje odronjavalo se i pretvaralo se u usov. Izveo jeNophaie ču da gipkosti, brzine i izdržljivosti. Poput indijanskih gospodara iz legendi on se našao u društvu orlova, sastao se s krilima vjetra i zakročio rubovima oblaka. Zaustav io se u snijegu među omorikama u šumi zimzelena isprepletenoj nesavladivim preprekam a Ð oborenim stablima, duboko zakopanim u bijeli led visina. Dalje nije mogao ići. N B rubu snijega na jednoj suroj stijeni podigao je kamenu piramidu koju će vidjeti svako indijansko oko odozgo. U britkoj studeni na toj visini gdje je puhao jak s jevernjak Nophaie je stao gledati u prostranu golu 185 zemlju dolje. Kako su nejasne bezdane mračne dubine, iz kojih je stigao ovamo! Izg ubiše se i lj

epota i boje i daljine. Golemi su kanjoni postali pune tamne purpurne niti. Iznad beskrajne sablasne pustoši lebdio je duh očaja, smrt i propadanje. A su nce je odozgo žarilo i svjetlom obasjavalo tu strašnu istinu. Ono zbog čega se Nophaie penjao tako očajnički kao da nije ni postojalo. On je istrošio snage svoje prirode, s ve svojenagone. Za ovaj momemat, a možda i zauvjek On je pobijedio. Na tim visina ma ponovno izbiše čuvstva, misao je ponovno bljasnula. Na rubovima njegovih istrošenih mokasina bilo je krvi; nokte je sastrugao do mesa. Kosti su ga boljele, teret n ekakavkao da mu je pritisnuo pluća, umrtvili su mu se mišići Ð i sve je to svjedočilo što e zono penjanje. On je trenutke m™-o mjeriti godinama! Dugo nakon što je pao mr ak Nophaie je dovukao svoje izmrcvareno tijelo u logor, da se uvuče u svoj logor i ispružiudove tako ukočene te mu je izgledalo da ih više neće moći pokrenuti. Potom je da ne i oći proveo u spavanju i odmoru i tako vratio svoju snagu, ali je bio svjesta n daje ovim penjanjem izvršio najveći fizička napor u životu. Teške i naporne utakmice bi l

u prema ovome dječja igra. Ništavan je bio i trk preko pustinje. Također je shvati o da se više nikad ne bi mogao uspeti na sjeverni greben Nothsis Ahna. Ma koliko o nbio indijanski jak, žustar, siguran, okretan, izdržljiv, oštrook i žilav, za ovakav na ljudski podvig ne može zahvaliti samo tim sposobnostima. Pravi poticaj za uspon nekako se povukao, zamaglio, izblijedio, negdje među tajnim mističnim izvorima njegov e prirode, ali što su se više nizali dani i mijenjale noći ispod Šutljivih stijena, Noh aie je sve sigurnije zmao da plemeniti dokaz svoje ljubavi prema Mariam nije u t ome da se toj ljubavi preda. On neće nju spustiti na svoju razinu. Njemu je posve nemoguće da živi među bijelcima. Oni su mu nanijeli nepravdu, opljačkali ga, lišili nje gova nasljeđa. Vidio je kako se bijelci nevjerojatno, brutalno i bezobzirno odnose prema njegovoj rasi. Vidio je da njegova rasa izumire. On ie izumirući Amerikanac. Za njega nema nikakve nade. Ona čudna nada rođena u kanjonu i zgorjela je u vatri koju je potakla Mariamina ljubavna ponuda. Priroda je potakl a tu nadu, ona

ga je zavarala. Šutljive su stijene osjetile Niophaievo odricanje Ð l kako je čudesnoneko svjetlo zablistalo s njihova lica! Benow di cleash ga ljubi, a cn mora slomiti njeno srce. Ali bol će joj dati onu snagu koju joj teret zajedn ičkog života s njim nikad ne bi dao. Priroda je na svoj zagonetan način međusobno privuk la Nophaiea i bijelu djevojku; i nema sumnje da ta nemilosrdna prjroda voli takv o sj^iinjetnije koje bi bilo u skladu s njenom evolucijom. Priroda zna samo za r ađanje, obnavljanje, smrt, u svakom živom biću. Ljubav je samo slijepo i poslušno oruđe Pr



irode. A zar je ljubav trajna? Ako postoje starenje i smrt? Dani su prelazili utjedne, a tjedni u mjesece. Tri puta je došao Pahute i tri puta je po jedno debelo pdsmo stavljalo u iskušenje Nophaiea, ali se on sive više kalio u svojoj odluci. Mj erio je prolaženje zime po zavijanju vjetra na strmini Nothsis Ahna. Po sunčevoj put anji preko neba, po sve ranijim svitanjima, po sve toplijim danima i kretanju žaba u sumraku. Vrijeme je letjelo, a on je obavljao svoje jednostavne









r L »Zašto si došao?«, zapita No<phaie. »Zbog rata!« planu Withers, Nophaie se jedinim m n na nogama, uzbuđen i zapanjen. »Nemoguće«, uzviknu. »Da, bogamu!« odvrati trgovac ign se sa sjedišta. U njegovim očima sjao je nekakav tvrd čelično siv sjaj. »Sjedinjene e ratuju s Njemačkom?« »Upravo tako!« »A Blucher i s Indijancima?« Nophaijev glas je bi zvonak. »Do vraga, nisam rekao ni riječi o Blucheru«, prasnu Withers, »ali ću ti isprineke stvari koje su se desile izvan rezervata... Nijemci su potopili brod Lu-sit artiju na kojem su se nalazili Amerikanci, muškarci, žene i djeca ... Torpedirali su američke trgovačke brodove Ð zaprijetili su Predsjedniku Wilsonu Ð uv~''»iili američk avu... Zatim su poslali svoje po . '-r.;ce do samih naših obala ... Predsjednik i Kom-g i ja v i li su rat!« f h£ie se sjeti Marianinih pisama. Neki su se njihov! odl omci sada isticali u njegovom pamćenju pla-menirn slovima. Njemački militarizam! Pro past civilizacije! Smrt slobode! Rppstvo za Amerikanca! Ð Po svakom pravom zakonu i nasljeđu on Ð Nophaie Ð bio je iskonski Amerikanac najplemenitije krvi. Iz dubine čita ve njegove duše provali čudna žestoka sitrast. VVithers ispruži drhtavu ruku. »Mosin već otišao«, reče promuklim glasom. »Nije čekao regrutaciju.« »Regrutaciju! Što je akon. Svaki muškarac između dvadeset i jedne i trideset i jedne godine bit će po zvanu vojsku i mornaricu Ð da se bori za svoju zemlju.« »Da li se ta regrutacija odno si i na Indijance?« zapita Nophaie oštro. »Nte. Oni se ne mogu regrutirati. Ali se vla daobratila Indijancima apelom da se prijave. Kako ja to razumijem, to znači da se regrutiraju, da se popisu.konji i stoka, valjda je to potrebno da bd vlada znal aradi informacije Ð ili s nekim ciljem koji'meni nije jasan. Svi smo upleteni u r at Ð bijelci i Indijanci. Ali se Indijanac ne može prisliti da ide u rat.« »A može li ić želi?« »Može. Dapače, apelira se na Indijance da idu.« »Ja idem!« Withers se prisili duku spusti na Nop-haievo rame i stisnu ga čvrsto. Casak nije mogao progovorit i. K

akvo se neobično uzbuđenje pokazivalo na njegovu ogrubjelu licu! Iz tog su muškarc a provalila dotad neizmjerna čuvstva. »Nophaie, ti ne moraš u vojsku! Ti ništa ne duguješ odu Sjedinjenih Država Amerike. One su ti nanijele nepravdu.« »Ja sam Amerikanac«, od gvori Nophaie zvučnim tonom. »Nisam došao da te pitam hoćeš li u rat«, odgovori Withers jećajnim tonom. »Došao sam da ti kažem °v° · · · Nopahe varaju. Oni ne znaju šta je to se to prikazuje kao nekakva smicalica, kao trik samo da se oni potp išu, da utisnu otisak palca na papir. Njima se sve to prikazuje na takav način, kao da se radi o još jednoj laži bijelog čovjeka, pa ako se potpišu, može im se desiti da ih o dvedu u sku... Putem sam sreo starog Bteniu. On mi veli: ,Ako Veliki poglavic a u Washingtonu hoće moje mlade ratnike za vođenje rata, zašto od njih ne traži da pođu? N opahi uvijek bili ratnici, ali ih se nikad nije sililo da ratuju.' A jedan dr ugi stari Indijanac mi kaže: ,Neka Nijemci pobiju sve Amerikance. Onda ćemo md dobit i natrag zemlju i živjet ćemo u miru...' Nbphaie, tvoje pleme broji preko dvadeset t isuća duš

. Ne možemo dozvoliti da toliki narod vjeruje kako će ih nepravedno otjerati u rat.Mora im se reći istina. Ove lažne glasine o podvali, ta prokleta propaganda, m ora se na neki način suzbiti!« »Ja ću kazati Nopahima istinu« »Ja ću povesti Indijance u ra Nophaie. 191 GLAVA 17. Nopliaie se dugo rastajao od svog Kanjona šutljivih stijsna. S istočnog ul aza Ð visoko ianad uskog klanca između klisura Ð gledao je dolje u zelnu dolinu kojoj su se crvenjeti krivudavi rubovi i taj mu se prizor zauvijek usjekao u



sjećanje. Osjetio je neko uzbuđenje Ð ne'ku strepnju ili bol. Zar je to neki čudesan pr dosjećaj da više nikada neće sanjati ispod tih šutljivih svjetlucavih stijena? Odagnaoj e tu čudnovatu misao. On i Withers odjahali su munjevitom brzinom do logora Pahuta i ondje prenoćili. Nbphaie se ooda dao na posao. Međutim indjedan od nekolicine pri sutnih Pahuta mije imao uslova da bude primljen u vojsku. Drugi dan je Nophaie s trgovcem stigao preko visoravni obrasle kaduljom u Eteniinu domaju. Stari Kopah je imao sinova i rođaka, a konja i stoke više nego ijedan drugi Indijanac u ovom di jelu rezervata. Bilo je važno da njega nagovore da se pridruži akciji koju je Wither s nazvao popisivanje. Nophaiea su dočekali s poštovanjem i uslužno. Učinilo mu se a će im ati uspjeha u svom novom poslu među Indijancima. Nophaie je zatražio da ga Etenia pr imi na razgovor i bilo mu je odobreno. Stari Indijanac je zamolio da i trgovac b ude prisutan. Nophaie je bio već unaprijed smislio otvoren, iskren i uvjerljiv gov or kojim će, po njegovom mišljenju, naići na razumijevanje kod Indijanaca. Održao je taj govor pred Eteniom, upotrijebivši sve svoje umijeće. Stari Nopah je pušio itio. Govo r ga se duboko dojmio i mije mogao odmah odgovoriti na tako uvjerljive riječi. Kon ačoo je rekao: 192

»Nophaie misli pameću bijelog čovjeka Ð daleko l široko. On bi trebao sjediti u vijećimaha. Etenia mu vjeruje i pirijavit će svoje ime. On će prodati gove-<ja i konje državi . On će reći svojim sinovima: Jedan od vas treba da ide u borbu za Ameriku, za bijel e ljude za zemlju na kojoj nas izdržavaju. Etenia će reći svojim sinovima da ždrijebo o dluče koji će od njih poći u rat.« Te noći Etenia je sakupio u svojoj kolibi sve svosin ove i rođake u čast Nophaiea da čuju što on kaže. Naredio je da se održi svečanost bio pozvan Withers. Častili su se, veselili i pjevali. Onda je ustao stari Nopah

i obratio se prisutnima. Držao se svečano i ozbiljno, tajanstveno i mirno, dostojanst veno kao poglavica. »Sinovi moji Ð i sinovi moga naroda Ð Etenia je već poodmakao u gdi nama. Mnogo je radio i obogatio se. Ne duguje nijednom bijelom čovjeku ni srebrno dugme. Ne duguje ni Indijancu... Etenia ne posjeduje mudrost bogova. On ne zna l iječiti kao vračevi. Etenia je ostario i želi se os'loniti na mlađe ljude. Zbog tog se obratio Nophaieu. »Naš bijeli otac u Washingtonu objavio je rat jednom opakom inarod u daleko preko široke vode gdje sunce izlazi. Ti zli ljudi su ratnici. Oni su se d ugo bavili ratnim umijećem Ð dugo vremena su izrađivali i puške i metke i prah dase pri preme za rat... Već tri godine se tuku sa svojim susjedima Ð bijelim ljudimakoji su željeli živjeti u miru. Tjeraju te dobre ljude iz njihovih domova, ubijaju muškarce, že ne i djecu. Oni će pobijediti ako naš bijeli otac u Washingtomu ne pošalje go mladi h ratnika preko širokih voda. »Slagali su nam. Sinovi Etemiini ne moraju ićiu rat. Bi jeli ljudi koji su proširili te laži zmije su u travi. Njihovi pradjedovi

pripadaju omom zlom narodu koji često ratuje. Oni nisu Amerikanci. Oni nisu prijatelji Indij anaca. »Poziva se Eteniin narod da se popiše Ð da svi prijave svoja imena vlastima Ð i b roj konja i stoke. Etenia vjeruje Nophaieu i bijelom trgovcu. Ovi ljudi nisu lažlj ive! Nophaie će projahata svuda naokolo da kaže istinu onima koje su prevarili Eteni a će se prijaviti te 193 poziva svoje sinove i sve Indijance da pođu njegovim stopama. On će dati jedinog sin a da pođe u rat sa Nop. hađeom.« Nophaie tada utane da i on nešto kaže, duboko dir-nuit E teninim riječima. Oštrim glasom je osudio opku rabotu nekih ljudi u rezervatu, i mr kim Nopasima spokojna lica jasno predočiopravu opasnost koja im prijeti. Nije otv oreno nagovarao Indijance da se prijave. Ali završio je govor držeći se odlučno svoga st ava. »Nophaie će poći u rat. Nophaie bpasi su prvi pravi Amerikanci. On će se bor iti za njih. I bit će uvjeren da se višene bori za bijele ljude nego za Indijance i njihovu zemlju.« Kad su Eteniini sinovi izvukli ždrijeb, ispalo je da mora poći u rat s Nophaieom najmlađi ljubimac starog N

opaha i radost njegovih starih dana. »Etenia kaže da je tako dobro«, izjavio je otac dostojanstveno i ponosno. Kod Kaidaba se sku pilo mnoštvo Indijanaca i zavladao jenemir i uzbuđenje, što je bilo sasvim nešto novo i neobično u trgovačkoj postaji. Nophaje zatekao bijele ljude uzbuđene i izvan sebe; bili su uznemireni i to nisu. mogli sakriti. Nophaie je sa svima porazgovorio. Trgovčeva žena bila je sva napeta od zabrinutosti, rekla je da se kao majka boji za svoga sina, i vidjelo se na njoj dasuspreže bijes i da je zabrinuta za položaj Indi



janaca. Indijanci su bili uzbuđeni. Skupljali su se u grupice i razgovarah'. Svako g časa nadolazili su na konjima i drugi Nopasi u trgovačku postaju, a Nophaie je opa zio da su mrzovoljni, nepovjerljivi i nepristupačni. A kako je on tek u zadnje vri jeme nešto značio, nisu se uopće na njega obazirali. Netko na njih djeluje potajnoi s nažno. To je predosjetio i otkrio kako i tko taj utjecaj širi. Uvidio je da je preka sno počeo djelovati na Indijance u cjelini i da će mu biti teško da ih nagovori da se prijave, a kamoli da pođu u rat. Međutim, nije htio da ga ta nepovoljna okolnost odv rati od njegova važnog zadatka. Kad je započeo svoje djelovanje, naišao je na Shodea k oji je zlim čarima začaravao indijanske žene. Bio je odlučio da će ga ravnodušnoići. A odjednom se 184 zaustavio. Taj Indijanac je mlad, jak, sposoban izviđač, izvanredan dreser i tragač konja. Po svom mentalitetu mogao bi se lako oduševiti za rat. Nophai e je odlučio . da svakoga pokuša nagovoriti. »Shoie, ja se idem boriti za Amerikance«, r ekao je na nopaškom. »Ti si ratnik. Hoćeš sa mnom?«



»Shoie će se boriti za Nophaiea«, odvrati Indijanac, a tamne oči mu zasvjetlucaju. Neko iko dana Nophaie je stalno obilazio trgovačku postaju i salijetao Indijance što suo ndje navraćali. Njegovo uporno nastojanje imalo je uspjeha, ali svejedno nije bio zadovoljan. Uvijek su ga dočekivali uljudno i s dužnim poštovanjem; ali je naišao na tp or, na sumnju, a kad se ona jednom rodi u glavi Indijanca, gotovo ju je nemoguće i zbiti. Jedan stari Nopah je izjavio: »Svi bijeli ljudi su lažljive!« A neki drugiIndi janac je rekao: »Nijedan bijelac ne može meni slagati dvaput.« Odluka vlade da izvrši po pisivanje, naišla je na potajan ali snažan otpor. Nophaie nije uspdo doznati ni od j ednog Indijanca u čemu se sastoji neprijateljska propaganda. Znao je, međutim, da su odluku o popisivanju krivo prikazali Indijancima i da će se omi baš toga tvrdoglavo držati. Nophaie je promislio da bi mu bilo pametno da od-jaše preko cijelogrezerva ta i da suzbije tu njemačku propagandu. Namjeravao je da to svakako uradi, ali sad je shvatio da mora požuriti. Međutim, bilo mu je krivo da ode iz Kaidaba sa samo se damdeset imena Indijanaca koji su obećali da će se prijaviti i sa samo trojicom za v ojsku. Withers je na to ozbiljno primijetio: »Nophaie, dobro si uradio.« U tom kritičn om času Nophaie je primio i jedno pismo od Marian koje ga je natjeraloda još više požur i. Poslovi u Mesi su u punom jeku Ð sve u vezi s ratom. Nophaie mora niti sve što j e moguće da osujeti njemački utjecaj među Indijancima. Marian zna da će učiniti najbolj e što može i da će onda otići u Francusku da se bori za svoju zemlju. Oje neko vrijem e bila u Plagarstownu; osjeća se sasvim dobro i u snazi. Sigur195 r no će sada biti posla za nju u rezervatu. Rat je otvorio ženama nove puteve. Ali kak av god je posao dopadne, on mora shvatiti da će ona doći k njemu, ako on ne bude mog ao doći do raje, prije nego ode na vojnu vježbu. Kad je pročitao što mu piše, bilo me j ako drago da će i za nju poći u rat. A kad je pročitao što je pisala u zadnjem dije

u pi sma, uhvatio ga je bijes zbog pakosti nadzornih organa u Mesi. Još je jednompročita o taj odlomak. »Moj krasni bijeli mustang, Nopah, je mrtav! Morali su ga ubiti. Oh ! Skoro ml je srce puklo!... Wo'lterson je bio prisiljein da napravi analizu ind ijanskih konja zbog tuberkuloze. Rekao je da uopće neće taknuti Nopaha. AliBlucher je ugledao moga konja i naredio da se napravi analiza. Wolterson je to učinio i iz javio da mu je krv potpuno zdrava. Ali svejedno, Rhur je došao k njemu i-ustrijeli o ga.« Nophaie je odjahao u pustinju po svom zadatku i O'bišao skoro sve kolibe. Vid io je da neće moći obaći baš cijeli rezervat, jer mu je preostalo svega nekoiko sedmica do dama kad se trebao javiti u vojsku. Ali jahao je brzo, daleko i do kasna sva kog dana. Većina Nopaha u tom kraju već su bili dočuli da je stigao i bili su voljni d a ga saslušaju. Svako ime koje bi dodao u svoj popis značilo je mnogo za njegovu stv ar. Popis se pomalo povećavao, a time i njegov utjecaj. E da uspijepredusresti Ni jemca! Bio je sav uzbuđen. Mogao bi povesti u rat odred Nopaha Ð snažni

h, mlađih, neustr ašivih Indijanaca, smjelih jahača odgojenih u pustinji. Mučila ga je omisao da je već z akasnio. To ga je natjeralo da jaše sve brže i dalje ne bi li pronašo Nopahe koje još n ije nitko zaveo. Dani su brzo 'prolazili, a on je pronalazio jednog po jednog, s ve više mladih indijanskih ratnika koje će povesti sa sotoom. Dao im je upute i znao je da će oni održati svoju riječ. Od stotine Nopaha kojima je priša, jedino će pokoji tu i tamo poslušati. Oni što su pristali uz njega, većinom su bili sobodni mladi ljudi, koji su bili siti života i sputanosti u rezervatu. Zadovoljan što su se prijavili i povećali njegov popis, Nophaie je jahao dalje. Često bi .kod kakve kolibe ostavio 196 iscrpljenog mustanga i zamijenio ga drugim koga bi mu dragovoljno posudili. Ali nijedan Nopah ga nije rado dočekivao kad bi pao mrak. Prilazio im je kao ratnik i poglavica, pa makar njegov narod nije mogao poći za njim. Itako, dok je vrijeme l etjelo brzo kao kopita njegovih mustanga, postepeno je počeo raditi u nekom njemu nepoznatom kraju, daleko preko velike visoravni na istoku

, gdje ga nitko nije po znavao. Tu mu nije tako teško pronaći pristalice, ali taj je kraj mnogo rjeđe naseljen . Jaka propaganda nije uhvatila maha među ovim Nopasima.Jednog poslijepodneva, ta man pred sunčev zalaz, stigao je u neku malu trgovačku postaju koju je držao jedan bij elac što je oženio Indijanku. Posljednji Indijanac, kojega je Nophaie saslušao, upozor io ga je da žurno odjaše do te postaje. Preko dvadeset mustanga stajalo je zaulareno i odriješemo pred niskom kućom od crvenog kamena. Ali nijednog Indijanca nije bilo



ina vidiku. Sjahavši, Nophaie priđe vratima i pogleda unutra. Ugledao je mnogo Indij anaca okrenutih leđima, sa sombrerima s crnom trakom, koji su pažljivo gledali jedno g bijelca što je sjedio na visokoj tezgi. Taj bijelac bio je Jay Lord.



Nophaie se prišuljao da ga ne bi tko opazio i stao iza Indijanca. Poslušao je. Lordje palio cigaretu. Po svoj prilici bio je prekinuo govor ili još nije započeo. Nijeviše izgledao onako bezbrižno kao obično. Toga dana njegovo okruglo, tamno lice nije v iše bilo ravnodušno. Zapravo, Nophaie je odmah opazio da je umoran i da svladava bij es. A napetost koja se tih dana vidjela u očima svih bijelaca bila je i u Lordovim očima. »Indijanci, čujte«, počeo je Lord tečno nopačkl. »Blucher me šalje po čitavom da se ne prijavljujete. Nemojte stavljati svoje ime ili otisak palca ni n a kakav papir. Ako to uradite, oduzet će vam konje i stoku i morat ćete poći u rat. Ne postoji zakqp koji može -natjerati Indijance da idu u rat. Nitko vas ne može na to natjerati. Ali ako potpišete te papire Ð ako se prijavite Ð bit ćete obaveani prema državi .da ćete morati otići. Ova naredba o 197 r

popisivanju inije to što vi mislite. To je stari trik kojim vas država hoće zavarati.Već su vas ranije prevarili. Poslušajte svoje prave prijatelje i nemojte se prijavit i.« Kad je završio govor, maštao je tajac od uzbuđenja. Tada se javio jedan stari, mrš, mrki Nopah smežu-rama lica i obratio se govorniku. »Neka bijeli čovjek kaže zašto ga c her šalje. Ako vlast laže Indijancima Ð zato da ih pošalje u rat Ð onda i Blucher lažr je i on vlast.« »Blucher je prijatelj Nopaha«, odvrati Lord. »On ne smatra ovo popisian je poštenim. Vlast je stvorila za-kom da mlade bijelce potjera u rat. Ona se ne žaca da prevari Indijance zbog istog razloga.« Časak je zavladala šutnja po čemu se vilo da Indijanci imaju svoje uvjerenje. Tada je jedan drugi stupio naprijed. Skočio je na tezgu. I to je bio neki stari Indijanac, lica punog ožiljaka, oštra mrka izgleda . Zamahnuo je žilavom rukom prema mladim momcima ispred sebe. »Hagoie će ubiti svakog Nopaha koji se ovdje prijavi!« zagrmi on. Time su izgleda završili svi govori je

r su svi Indijanci počeli uzbuđeno žagoriti. Nophaie je iskoristio zgodan čas i kliznuo Već s e bio spustio suton. Otišao je do korala pokraj kuće i sjeo gdje ga nitko ne vidi; ček ao je da padne mrak i da razmisli. Odlučio je da ne pusti Lorda da izađe iz postaje, a da mu se ne suprotstavi. Bio je opazio da nabija pušku. Zato ga mora lukavo izn enaditi. Mirno je uvjerio sam sebe da ima dovoljno razloga da ubije Lorda, ine s amo u slučaju samoobrane. Indijanci su izašli po dvojica, po trojica iz postaje, uzj ahali kooje i ođjahali u tamnu pustinju. Tada je Nophaie vidio da se može još više pribl ižiti kući. U zgodnom trenutku prišao je bliže i zaklonio se uz zasjenjeneni zid. I zašlo je još nekoliko Indijanaca, i konačno ih je ostalo još svega nekoliko- Tada, kao št o se Nophaie i nadao, Jay Lord je izašao s onim bijelcem oženjanim Indijankom. Ovaj mu je nešto govorio. Po svoj prilici Lord je išao po svoga konja. 198 »2ena mi je Indi janka iz plemena Nopaha Ð pa da«, reče trgovac, pomalo bijesan; »ali ja niam Inđi-iainac Ð niti sam budala. Nije mi se svidio tvoj govor o tom prijavljivanju.« »

m! Do vraga, ne galami i drži za sebe to što ti se ne sviđa«, zagunđa Lord. »Inače nećee osta dijanke se vratio u kuću, a Lord je otišao dugim koracima do svog konja. Nophaie se odšuljao za njim. Ali baš kad je uhvatio uzde, izgleda da je Lord nešto začuo, jr se uk očio. Nophaie uperi pušku prema njemu i reče tiho, ali oštro. »Ne miči rukama. te.« ie?« izlane Lord promuklo. »Da ... Nophaie.« »Pa... što hoćeš?« »Čuj ... Čuo sam znam tko je na njih djelovao po cijelom rezervatu. To je njemačka propaga nda Ð a ti govoriš u Blucherovo ime. Ti si isto što i Nijemac. Ti si izdajica. Čuješ li me ?« »Dga! Nisam gluh«, promrsi Lord, nastojeći da ostane hladan. Lice mu je bilo bli jedamrlja u tami. »Lord, ovaj tvoj govor je izdaja«, nastavi Nophaie. »Zar ti to mora reći edan Indijanac? ... Da imam vremena, našao bih ja Nopahe, a i bijelce, koji b i mi pomogli da dokažem tvoju krivnju. Ali moram iskoristiti ovo vrijeme što mi je p reostalo da ispravim tvoj prljavi posao. Ja idem u rat Ð da se borim za tvoju zeml ju... Znaj, ako ne prestaneš širiti ovu lažnu propagandu u korist Bluchera, odjahat ću. u

Flagerstown i javit ću se u vojsku. Onda ću se vratiti u rezervat. Bit ću američki voj ik, izvan zakona. Blucher mi ne može ništa niti me može spriječiti. I onda ću te ubitiLord ... kunem ti se da ću te ubiti... Vjeruješ li mi?« »U redu, vjerujem«, odgovori muord osorno. »A ako baš hoćeš da znaš, vjeruj mi, jako mi je milo da mi prijetiš da se om ovog posla.« »Sad svejedmo Ð uzjaši i okreni mi leđa«, naredi mu Nophaie. Lord tiho pe i začas se nađe u sedlu. Čuo se Jak, mukao udarac i zveket ostruga. Konj se zaletio



i nestao u tami. 199



r Nophaie je ostao dva dana u kući bijelca oženjena Indijankom, i svi njegovi ozbiljni . razgovori s Indijancima, što su naišli u postaju, kojima je nastojao pobiti podmuk le laži koje je Jay Lord proširio, bdli su skoro sasvim uzaludni. Sto je dalje zalaz io u ovaj dio rezervata, bio je sve više obeshrabljein, jer su ga Nopasi svehladn ije primali i slušali. Nadošli su topli dani. Ljeto je u pustinji poleglo kaoponjav a izmad kadulje, visoravni i pijeska. Jutro bi svanulo svježe i ugodno, nebo je bi lo vedro i plavo, sunce bi blještalo kao zlato, a puštanju bi preplavile boje. Ali čim bi sunce stiglo na vrh istočne visoravni, od topline bi se s pijeska podigla magl ica. Oko podne bijeli, mekani oblaci podigli bi se iznad horizonta, a onda bi se protegli, raširili i potamnjeli, a katkada bi se iz njih izlio ustalasani pljusak . Svaka oluja bila je popraćena dugom, a ponekad, dok je Nophaie jahao po širokoj pj eščanoj pustari, i dok bi se svuda naokolo nad horizontom dizale duge i oluje, nad n jim bi sjalo jarko suince. Prošao je mnoge oluje i bio je sretan kadabi ispod svo g mokrog plašta izašao sav prokisao. Napokon je okrenuo konja natrag na zapad prema kraju koji je najbolje poznavao. Čitav dan je jahao uz rub dubokog plavog kanjona, a tek onda ga je uspio preći. Gladovao je nekoliko dana, a prespavao bi gdje bi g a zatekla noć. U indijanskim kolibama istočno i južno od Mese naišao je n nove prilike s kojima dotada nije bio upoznat. Budući da je tu počela jače prodiraticivilizacija b ijelaca, bila je jača i agitacija u vezi s ratom. Nophaie nije naišao na grupe oduševl jenih Indijanaca koji bi pristali uz njega. Ovi Nopasi, koji su živjeli na granici civilizacije i u blizini željeznice, znatno su se razlikovali odonih Nopaha dale ko na sjeveru. U ovom kraju bile su se proširile glasine o nasilnom novačenju, konfi skaciji marve i vune, i oduzimanju svakog vatrenog oružja. Blucherovi pristaše uspješn o su vršili potajni utjecaj. Kroz kratko vrijeme Nophaie je vid

io više pijanih Indij anaca nego ikada prije dok je jahao po rezervatu. Mnogi od njih prodavali su trg ovcima vunu, da je se što prije otresu. Blagostanje je bilo dostiglo 200 vrhunac. Ali nad pustinju se nadvila neka zlokobna sjena. Indijancikao 'da su je osjećali. Zanemarili su i svoj posao. Odjahali su u grupama u Flagerstown, a vraćali su se sasvim zbunjeni. Groznica je s bijelih prešla na crvene. Vračevi su proricali strasn e nevolje Nopasima. Nophaieva neodoljiva želja da povede hiljade Indijanaca u rat, morala se sada rasplinuti. Sav njegov neumorni posao donio mu je samo to da je svega nešto više od četrdeset Nopaha stavilo otisak palca na njegovu listu. Dočuo je iz raznih izvora da se Indijanci prijavljuju u vojsku, ali se o tome nije mogao osv jedočiti dok ne izađe iz pustinje. Razbjesnio se na vlast. Kakva smisla ima u ratno vrijeme držati njemačkog špijuna u jednoj važnoj postaji gdje ta može potka-pati povjeren je hiljade Indijanaca koji su mogli postati valjani vojnici? Kako mogu biti tako strašno glupi i slijepi ti državni činovnici! Blucher je kriv

za nevjeru i izdaju. Bi o je dovoljno pametan da shvati da se ti Nopasi mogu i žele boriti za Ameriku. Bil i su sirti pustara te ih je shvatko mogao lako zavesti. Nophaie je vidio pravu g olu istinu. Dotoro je znao što bi se sve moglo postići sponosnim i hrabrim Nopasima . Jedna slavna stranica američke povijesti Ð indijanskaarmija uz bok s. bijelim lju dima u borbi za slobodu Ð nikad neće biti ispisana. Nophaie je o tome već sanjao. Voli on svoj narod. Poznaje njegove izvanredne ratne sposobnosti. Mogli su ispisati, i bili bi ispisali jednu slavnu stranicu, i time platili državi dobro za zlo. Heroizam za nepravdu! Stekli bi građansko pravo u Sjedinjenim Državama. Kakva divna pr ilika je izgubljena! Izgubljena! Iz dna duše mrzi Nijemca koji je upropastio najpo godniju priliku koja se ikad pružila njegovu narodu. »Trebao sam ubiti Bluchera«, prog unđa Nophaie. »Da sam ga ubio, bio bih učinio hiljaduta veću korist, nego da sada učini m ne znam što.« Dojahao je u Mesu da se oprosti od ariain. Dugo se toga plašio i nije htio na to misliti. Ali sada, kad je 201 bio go

tov s poslom, i kad se već približavao dan kad se on sa svojim Nopasima trebao prijaviti u vojsku, mo-rao je misliti na nju. Koliko god je silno želio da vidi M arian, odlanulo mu je kad je do>znao od Paxtona da se ona nalazi Flagerstownu i da će ga tamo čekati. Ostavila mu kratku poruku gdje će je naći, i zaklinjala ga da ne z adržaa dugo u Mesi. Zaista mu je trebalo da ga netko na to upozori. Nikada u životu nije zapao u tako strašno, tmurno raspoloženje. -Ni onda kad je ubijen Do etin, kad ga' je onaj Noki napao iz zasjede, ni kad je stradala jadna mala Gekin Yashi, n







ulice, blizu gradske periferije, pronašao je broj koji je tražio. Čim je ušao u trijem alene kolibe, Marian otvori vrata. Kako joj je divno zasjalo lice i kosa! Nijev idio jasno dok je ulazio teturajući. Glas joj je nekako čudno zvučao. Tada su se našl s ami u maloj sobi s golim zidovima. Sa strahom je očekivao ovaj sastanak, a ni sam nije znao zašto. Želio je samo da je poštedi od bola. Ta djevojka koja ga sada drži a r uke i (netremice gleda svojim tamnim tužnim očima punini bola, ima kao i uvijekljup ko vedro lice, ali ima nešto čudnovato na njemu. »Benow di cleash!« reče on nesigu. »Nop aie Ð ljubljeni Ð moj Indijanac... Ideš u rat«, šapne ona i baci mu ruke oko vraad se nagnuo prema njezinu bijelom licu da je poljubi, shvatio je zašto se oma tako rav nodušno ponaša. 204 .. Ali najprije ideš na vježbu?«



Bila je dovoljna samo jedna riječ. Rat! Smilila mu se, osjetio je da je voli više -n ego ikada, shvaća je; zagrlio \ j u je čvrsto i ljubio dok mu nije sva blijeda i umo rna \ klonula na grudi. Iako su mu njezini poljupci bili slatki \ i topli, podsj etili su ga na ozbiljnost rastanka. Pred \ dugo vremena, u njegovom Kainjonu šutlj ivih stijena, "iborio se protiv ljubavi. Sada je odlučan, miran i ozbi-\ljani, kol iko god je ona slaba i uzbuđena. l »Nophaie... kada ... odlaziš?« šapne ona. »Večees h! ... Tako brzo? . upita ga ona bez daha. »Da.« »Možda te ne pošaiju preko mora.« »leash, nemoj gajiti varave nade. Ti želiš da ja odem u Francusku. Ja sam sada sprema n za borbu. A neće trebati dugo da moji Nopasi postanu vojnici.« »To znači... u prvimli nijama ... u rovovima . .. kao izvidnik i snajper... na najopasnijim položajima!« vi kne ona stavivši ruku na usta. »Indijanci neće tražiti sigurna mjesta, Benow di csh. Ide nas... šezdeset i četiri No>paha, većinu sam ih ja prijavio u vojsku.« Tada jojje i spričao kako je dugo jahao naokolo, kako se zagnjavio suzbijajući Blucherov utjecaj, i kako mu stvar nije pošla za rukom. Ona ga je slušala sa zanimanjem i, osjećajuć mržnju prema agentovoj izdaji i ponos zbog N'ophaiea, zaboravila je na ono što je najbol nije na ovom sastanku. »Znala sam ja da je om za Nijemce«, reče, a oči joj zaplame. »A još kad pomisliš da on ovdje ima dobrih prijatelja. Oh, ovaj grad je izgubio pamet. Ka ko je onda u Philadelphiji ili u New Yorku?« »Kad su Indijanci tako uzbuđeni, kako li su tek bijelci?« odgovori Nophaie. »Ova ratna psihoza je nešto gadno, divlje, strašno. A li ja ne mogu ništa izgubiti, a sve mogu dobiti. Ja ... « »Ništa ... ništa ..aš izgubi i«, uzvikne ona, za-, jecavši i opet mu baci ruke oko vrata. »Nophaio mane mozgubiti. .. Zar me više ne voliš?« 205

r »Da li te volim! Mala moja, ti nisi pri sebi«, odgovori on nježno. Ona je bila tolik

o uzbuđena i izvan sebe da je tog časa osjetio svu strahotu rata. »Tek danas sam dokazao da te volim, Benow di cleash.« »Kako? Merui nisi Ð nisi još.« Ispričao joj je kako mB ucher prošao na dohvati ruke Ð u presudnom času kad je u sebi osjetio svu/ svoju surov u indijansku narav, ali se suzdržao. »Jedino što sam mislio na tebe, zadržalo me je a n e ubijem«, zaključi on. »Na mene! Meoi bi to bilo drago«, odvrati ona, a očima joj t bl jesne onaj čudni sjaj. '· Nophaie je ponovo uvidio da ova bijela djevojka iniasložen karakter, koji on možda ne može shvatiti. Ona, koja je jednom spasila Blucheru žvot, sad bi likovala da ga je ubio njezin dragi. Ova ratna psihoza pomutila jojje pa met. »Nophaie, ja bih išla s tobom u New York Ð u Francusku«, zamoli ga ona. »I ti išla! Benow di cleash Ð ja te ne zadržavam, a]i svakako sam protiv toga.« »U svemu ćulušati. Pusti me da idem. Mogla bih postati bolničarka Ð raditi u Crvenom križu Ð bilo . A me želiš poslušati Ð ugodi mi Ð ostani ovdje i pomaži mome narodu dok se ja ne vrat il ... « »Nemoj to reći«, uzvikne ona i zatvori mu usta poljupcem. »Ne mogu na to ni m

iti. Još ine mogu. Možda ću kasnije imati hrabrosti kad ti odeš. Volim te, Nophaie. Miiijun puta više otkad sam došla u tvoju zemlju. Pustinja me promijenila. Čuj, kad ti odeš, poći ću neko vrijeme na istok. Ali obećajem ti da ću se vratiti ovamo i raditi Ð i u je, Benow di cleash«, reče on. »Osjećam da ću se vratiti... Izađimo i prošetajmo. Neozdraviti s tobom u kući.« Zlatni i rumeni oblaci na zapadu pratili su zadnje trag ove sunca Ð bila je to veličanstvena panorama đul zapadnih obronaka planinskog lanca. Na kraju jednog uskog prolaza dizala se niska stjenovita uzvisina, a 206 odatle se tlo sve više penjalo nad gradom. Tu su rasli veličanstveni borovi. Bili su udaljeni jedan od drugoga, \ ispucani i smeđi, s gustim zelenim krošnjama, i neobi-\ čno suse svidjeli Nophaieu. Dok je s Marian šetao i ispod njih, bio je nekako ozbiljan i divno raspoložen. \A njegova snaga kao da je prešla na nju. Postala je Vmrnija i po primila je nešto od njegove vjere, od njegove mistike. \ Nestao je topli ljetni zr ak, a mjesto njega je zapuhao Hladan vjetar s planine. Nakon zalaza sunca ružičast

o rumenilo pomalo je blijedjelo i prelazilo u blijedo plavetnilo. Jedna osamljena zvijezda treperila je na zapadu. Veliki šutljivi borovi potamnjeli su nasuprot neb u. »Benow di cleash, kad. Indijanac na kraju molitve kaže: »Sve je u redu«, on mara aš ta ko i misliti. Vaš misionar nikada ne tumači da je molitva pokornost životu, priroi. M olitva bijelaca je strah od smrti Ð od onoga što dolazi poslije inje. Ja se nebojim smrti, niti onoga što dolazi poslije nje Ð ako nešto zbilja dolazi. Jedino se bojim z a tebe Ð i za indijanske žene kao što je Gekiin Yashi. Žene iz mo>ga plemena osuđ su da trpe. To me boli. To je jedan od razloga zbog kojega ateistički odbacujem boga bi jelih ljudi. Ima dosta toga od čega žene tjelesno pate. Baš prošle







sedmice kad sam bio u nekoj kolibi, vidio sam kako jedna Indijanka umire pri por odu. Shvati da jedva čekam priliku da zaboravim na sebe u jednom pravednom ratu.Z nam što znači rat Ð i koliko čovjek fizički stradava Ð ali ako ne poginem, barem će me. Možda tamo negdje nađem boga koga nisam mogao naći među svojim tihim kanjonima. Osi toga, u meni se budi čovjek Ð Indijanac Ð vatren i oran za borbu. Ako su svi Nijemcikao Blucher, želim ih dosta poubijati... Ne smiješ ni časa bita nesretna zbog moga odlaska u rat. Misli na mene kao na američkog vojnika. Fizičke boli nisu meni ništa. Igr ao sam nogomet s takvim povredama da bi bijelci pošli u bolnicu. Drago mi je da mi se pruža ova prilika da opravdam Indijance. Bilo koji-Indijanac, koji nije optereće n zasljepljenošću i nezmanjem svojih predaka, bio bi isti kao ja. I zato te molim, n emoj biti 207 nesretna. Ako ostanem živ i opet se vratim u rezervat, možeš zaista imati razloga da b udeš nesretna zbog mene. Jer ja zmam da će rat donijeti nevolju, siromaštvo i bolest m ome narodu. Ali zato budi sretna da se uza svu svoju patnju mogu uzdignuti ianad svega toga i mržnje i boriti se za tebe i tvoj narod. Ljubav prema tebi spasila m e od razuzdana života u koji Indijanac neobično lako zapadne kad se nađe među bijelim lj udima. Ta me je ljubav navela da se oprem svom nevjerovanju. I podigla me dotle da sam počao vjerovati da bih jednom mogao postati onako plemenit Indijanac kao što si me ti u svojoj mašti zamislila. GLAVA 18. Nakon Nophaievaodlaska Marian* se činilo da je svemu došao kraj. Nije uopće razmišljala što će biti navog posljednjeg sastanka. A sada kad se sjetila što je sve teško i b olno doživjela uprošlosti, osjetila se izgubljenom i slomljenom. Zapala je u strašnu depresiju iz koje se teškom mukom izvukla. Pustinja ju je zvala; obećanje što ga je za dala Nophaieu, bila je za nju sveta dužnost; ali mije se mogla odmah vratiti svom poslu među Indijancima. Odlučila je da najprije neko vrijeme ode na istok. Onog časa k ad je stigla

u Philadelphiju, shvatila je da ima poseban, razlog da bude sretna št o se vratila, a ne samo zato što joj treba promjena i što se veseli starim usipomena ma. Poput ostalih velikih gradova, Philadejphija je bila sva u ratnim pripremama . Svi su bili uzbuđani i zahvaćeni ratnom groznicom. Ravnoteža minnog, sređenog grada, u kojem jevladala bratska ljubav, bila je poremećena. Mariam je opazila da joj se sva rodbina promijenila, kao da je prošlo mnogo godina od njezina odlaska do sada. Bili su je zaboravili. Svak je na svoj način bio zauzet svojim vlastitim brigama u vezi s ratom. Nekome je bio pozvan u rat sin ili brat ili nećak, netko je tražio v ojne urede, netko se bavio trgovinom i snabdijevanjem u vezi s ratnim potrebama Ð zapravo,svatko je vodio računa samo o sebi i svojim poslovima. Mnogi Mariamind zn anci^ mladići ispod trideset godina, na ovaj ili onaj način, izbjegli su vojnu obave zu. Ovi su dobro prošli zahvaljujući onima koji su se s mnogo poleta javdli u vojsku prijenego su bili pozvani. Mladim djevojkama svijet se nekako izmijenilo. Pružile su im

se razine mogućnosti pa čak da n avuku sivožute vojničke hlače i da voze bolnička kolaancuskoj. Miarian je mogla naći stotinu zaposlenja, a svako od njih bolje plaćeno nego ikoje što je dotada imala. Bi lo je to vrijeme previranja. Vrijeme krajnje živčanenapetosti. Vrijeme kad se u čovje ku bude plemeniti osjećaji i sebičnost. Vrijeme koje iskušava majčina srca. Vrijeme koje kod mladih djevojaka izaziva neobične, duboke i dalekosežne instinkte. Vrijeme kad mnogi vojnici zloupo- (trebe čar svoje uniforme.



Marian je imala svoje vlastite razloge da se zbog rata strašno uanemiri. Postala j e milosrdna i velikodušna u prosuđivanju drugih ljudi. Ali s divljaštvom i neobuzdanošn ije se mogla pomiriti. Nije zamjeravala nijednoj djevojci što nepromišljeno žuri dase uda za nekog vojnika Ð jer i ona želi da se uda za .Nophaiea Ð ali vrijeđala ju je iga dila joj se razuzdanost koju je opazila kod mnogih mladih ljudi. Rat im je dao p riliku da naprave bilo kakvu nepromišljenost. Ali i ona je na sebi osjetila tu neo bičnu strašnu pojavu. Zašto bi joj srce zaigralo kad bi ugledala nekog vojnika? Zašto bi joj se oči zamaglile kad bi s prozora ugledala vlak pun vojnika gdje juri pirema New Yorku? Silne rasprodaje obveznica ratnog zajma, dobrotvorne sabirne akcije, dobrotvorni sajmovi, plesovi, krcata kazališta, prijavljivanje u vojsku polovine d iplomiranih studenata sa sveučilišta u Pennsvlvaniji Ð usred tog neobičnog uzbudlivog r asipoloženja, Mardan je imala razloga da bude sretna što je došla. Svaki Amerikanac mo rao je vidjeti i osjetiti te dane. Pustinja ju je bila izolirala i odijelila, ta ko da joj se činilo da više nije dio te velike Republike. Imala je dovoljno razloga kao svaka žena Ð osim majki vojnika Ð da bude ponesena u kaos ratnih zbivanja. Kad god bi se sjetila Nophaiea, zadrhtala bi cijelim tijelom i učinilo bi joj se da je bo lesna. Ali ujedno bi osjetila da je ponosna na njega. I ona je sudjelovala u kup ovanju i prodavanju obveznica, te u radu Udruženja kršćanske omladine i Crvenoga križa. Ali uprkos obećanju koje je zadala Nophaieu da će se vratiti u rezervat,i ona bi se poput tolikih žena, bila potpuno prepustila ratnom zanosu. Jedva se suzdržala da ne ode u Francusku. Nophaie je malo i rijetko pisao, i to ne onako kaokad su bili u pustinji, ali je od tih pisama živjela i podržavala nadu. U rujnu je otišla na more da se oslobodi vlažnog i zatrovanog gradskog zraka koji je jako teško podnosila, ot kad je otišla na Zapad. Otišla je u Cape May i obišla mjesta na plaži kamo

e dolazila s Nophaieom. Taj neminnii, vedri Atlantik! Okupala se u zapjenjenom moru i provel a nekoliko sata na pijesku. Osjećala · je da se odmara, iako je bilo neobično bučno i živo . Valjanje ogromnih valova, udaranje i huka, bijela pjena i lepršav vodena površina , zeleno ustalasano more tamo daleko Ð sve te elemente kao da je sada bolje razumj ela i više cijenila, sjećajući se pustinje. Ali pustinju je najviše volela, i svakog da na joj je sve jače u ušima odzvanjao neodoljiv zov prostranih šarenih pustara, samoća i još nešto što nije mogla tačno odrediti. Tako je prošlo vrijeme i jee pomalo prešla u imu. Miarian je kroz to vrijeme uredila svoje malo imanje, a onda je stiglo pism o od Nophaiea u kome joj je javio kada odlazi brodom iz New Yorka za Francusku.' Otišla je .u New York i uzalud se ponadala da će ga vidjeti. Jedino je uspjela da m u čuje glas preko telefona. J bila je neopisivo sretna. Kad je odgovorila »halo«, isto g časa je čula kako je zove: »Benow di cleash?« A onda je, sva uala u uskoj kabini, čula kako se riječima punim ljubavi na brztou od nje oprašta. I on

a se našla s tisućama že a na hobokeinskoj obali kada se ogromni prekooceanski brod otisnuo sa sidrištu. Ka o u magli, vidjela je tisuće vojničkih lica. Mož-a je jedan od njh bio Nophaie. Mahal a je njima i njemu. Bila je samo jedna između tisuća tih žena koje ostaju da trpe i da ustraju. To joj je bilo teže od rastanka u Flagerstovvnu. Zalepršalo je čitavo bijelo more rupčića! Bljesnula su rumena momačka lica. To je tako di djelovalo. To djeluj e daleko snažnije nego obični događaji u tivotu. 211 Oštro zimskosunce obasjalo je mnoštvo žena što su plakale, ogromni brod s ljudima prepl anulim odsunca, nemirnu zelenu valovitu rijeku Hudson i svjetlucavi §i~a:\ u poza dini. Marian se vratila u Philadelphiju strašno loše raspoložena i prvi put u životu pot puno obshrabrena. Osim toga, hladno vlažno podneblje djelovalo je na nju loše nakon suhe osvježavajuće pustinje. Malo je bila bolesna, a kad se oporavila, pomislila je da će biti najbolje da počeka do proljeća pa da onda krene na Zapad. U međuvremenu





Flage



r-stownu. Odmah je došla u sukob s upravnikom indijanske škole koji nije htio prihva titi nijedan njezin prijedlog. Osim toga, nije imala gdje stanovati. Ta škola jeb ila mali ogranak centralne škole, a u blizini nije živio nijedan Indijanac. Misionar a je tu postavio* Mfcur-gan. A njegova žena je bila prema njoj nekako nepovjerljiv a i sumnjičava.



Marian je bilo žao kad je ustanovila da Woltersono-vima tu nije baš dobro. Blucherov o neprijateljsitvo nadaleko je sezalo. Wolterson je naišao na istu onu podmuklu ta ktiku kakvom se Blucher služio i u Mesi. Još i više, ova visina i hladnoća, i slaba osk rba od strane vlasti nisu pogodovali njegovu zdravlju. Marian mu je savjetovala da napusti službu na indijanskom teritoriju. »Pa da, moram«, on će otegnuto, »ali mr mi je da odem baš sada. Izgledalo bi kao da su me izbacili.« Prije nego je otišla, Wolte rson joj je nešto predložio te se zamislila. Rekao joj je da se kod Copenvvashiea na lazi mala naseobina Nokija, da svaki dan imaju sve manje vode i zemlje i da ih ček a oštra zima. »Naravno, neće moći prehraniti stoku«, rekao joj je Wolterson. »Za arian. »Zato što imaju manje zemlje nego što su imali ranije i imaju premalo vode. Ne mogu sijati djeteliniu.« »Zašto imaju manje zemlje nego ranije?« »Friel i Morgan posjju najveći dio indijanske zemlje.« »O, sjećam se. Ali kako smiju to raditi? To mi je pove nevjerojatno.« »Čuj, ovako stoji stvar«, doda VVolterson. »Najprije je Friel ili Mton izabrao posebnu česticu zemlje koja mu se svidjela. Tada je rekao nadzorniku dau Washing-tonu izjavi da njegova zemlja nije potrebna Indijancima. Naravno, to je bio najbolji komad zemlje. Vlada je dodijelila malo zemlje gdje bi se mogla sagr aditi crkva. Malo kasnije su opet javili da je to premalo misionaru da uredivrt i osuši sijeno. Tada su mu dodijelili još jedan komad i to su također preinačili. Psli je nekog vremena Friel je zatražio i dobio dozvolu za tu zemlju. Ostale dozvole još nisu izdate. Kad uzmu zemlju treba im i vode za navodnjavanje, a često i kakav dob ar izvor, a svu tu vodu oduzimaju Indijancima. U pustinji ima vrlo malo vode. Pr ošla godina je bila sušna. Ova može biti još suša. U tome je stvar.« »Lijepo!« uzi tako ti ljudi stječu svoje posjede!« Mlarian je smislila da odatle ode u Kaddab, ali pod utjecajem Wolterso<novih savjeta, i jedva čekajući da vidi divne visoravni ob

ra sle kaduljom koje je Nophaie toliko volta, odlučila je da najprije pregleda polje kod Copenwashiea. U Mesi su je Paxtanovi srdačno dočekali i pod pretpostavkom dabi to moglo biti pametao, ponudili joj da otkupljuje košare i pokrivače. Copenwashie leži dolje na rubu visoravni dvije ili više milja daleko od državne postaje. Ondje je uv ijek pusto i suho, a ljeti je od sparine toliko zagušljivo da je za bijelce skoro sasvim nepristupačno. 215 Noki su ratari, a ne nomadi kao Nopasi. Ova dva plemena dugo su biji neprijatelj i. Jedina stara žena iz plemena Noki, koja je tolikostara da ni sama ne zna kolik o joj je godina, jednom je pričala Paxtonu da se sjeća kad su Nopasi na konjima nava lili dolje na selo i bacili .Jtfoki-Indijaince oiz litice. Kuće su im imale ravan krov, a bile su napravljene od kamena i sušene cigle; ljeti je u njima bilo svježe, a zimi toplo; u tome su bili mnogo napredniji oddivljih Nopaha koji su imali sa mo kolibe. Cesto se oko kuća nalazio priprost koral. Ono nekoliko šarolikih uličica u selu, koje je Ma-rian vidjela kad je prvi put došl

a, vrvjelo je od magaraca, pasa, pilića, krava i malih Indijanaca. Gorjela je cedrovina i čitav zrak je njome mirisa o. To je Marian podsjetilo na logorsku vatru gore na visoravnima. Tanki vijugavi traci dima izlazili su iz nevidljivih rupa ili dimnjaka. Išla je od vrata do vrat a ovih niskih kućica i tražila košare. Vidjela je p, krevete, šivaće mašine kakve imaju elci. Sobe u koje je zavirila, bile su obijelje-ne i čiste. Noki su niska rasta, šir oka lica i više su joj slični Japancima nego Nopasia, a sve su žene izgledale trudne. Govorile su nešto engleski, ali su bile povučene isramežljive. Marian se 'baš nisu svi djeli oblici košara, ali platila je koliko su tražli i nije se cjenkala. Tako je po lako prokrčila put u ovom poslu za koji se sadaodlučila. Kad je otišla iz1 sela i usp ela se uz padinu do visine Mese, osvrnula senatrag. Selo je izgledalo kao skupi na kamenih i zemljanih koliba na samom rubuprovalije. Dolje je ležala široka zelena dolina gdje su .Indijanci radili u polju, a tu i tamo su protjecali potoci vode . Preko doline se dizala ervenožuta strmima k

oja je dopirala do ruba sablasne pust inje. Nadesno odatle gdje je Marian stajala, dizala se krasna građevina, na dva ka ta i s kulom, što su je podigli zidari. Toje bila Frielova kuća. Mariani nekako nij e bilo drago što je tu vidi. Gledala ju je očima Indijanaca. Sjetila se kaubojskog m isionara Ramsdella, koji je živio i spavao kao jahači u prerijama. Sa svim tim što je znala, bilo joj je teško da se otrese kojekakvih predrasuda. Paxton ju je bio odve zao dolje u Copemvashie, i savjetovaojoj je da radi sigurnosti ne ide pješice. Ri



jetko joj se pružala prilika da putuje na konju, pa je podesila tako da se sporo k recii i da malo-pomalo zadobije povjerenje Nokija. Ali morala je naći vremena i za druge stvari Ð za učenje, čitanje, pisanje pisama i održavanje veze sa svim što se ti a. Uostalom, ni vrućina u podne nije neizdržljiva te se pomalo i na nju privikla, ia ko je nastojala da se u to vrijeme zadrži u kući. Unajmila je Indijanca, koji vozi p oštu i koji joj se ponudio . da joj nosa pisma u Flagers>town i obavi poslove.Tri --četiri puta sedmično posjetila bi selo Nokija. Svaki put bi kup'ila



košare i ostavila djeci slatkiša, lutaka i svi-raljki. Kad ju je neka žena iz plemenaNokija upitala da li je oma misionar, Marian se učinilo da o sebi nije mogla čuti go re mišljenje od toga. Računala je na neugodne situacije i bila je na njih spremna.J ay Lord bi sjedio na stpenicama trgovačke postaje za vrijeme ljetnih večeri. Mbrgan je nekoga pitao što ta »bljedolika mačka« opet radi u rezervatu? I Friel je doznao, d j e došla. Ali čina je bila pametna i nekako bi sretno izbjegla da se sretne licemu l ice s bilo kojim od njih. Svejedno, nije mnogo vodila računa kada će ih sresti.Ako uopće može biti sretna, onda je to sigurno ovdje u pustinji, koja ju je nekako izmij enila, i u poslu koji je izabrala. Ali ne može biti sasvim sretna. Naime, No>p-hai e joj rijetko piše. Nalazi se »negdje u Francuskoj«. Pisma su mu cenzurirana i malo jo j piše o sebi. Stalno živi u strahu da više nikada neće čuti za njega Ð da će po Nij e bojala da će možda biti ranjen. Jer on je Indijanac kome rane ništa ne znače. Nie mog la a da ne čita o ratu kao da je to progoni. Sanjala je strašne stvari. Sve više je mr zila Nijemce. Bila je toliko uzbuđena zbog rata da joj nije mnogo pomogla ni tišina u pustinji koja djeluje neobično smirujuće. Život nije bio smiren, ali je bilasmirena u duši. Ustajala je, radila je koliko god je mogla među Neukima, nastojeći dane izgu bi vjeru i nadu. Ali dugo vruće ljeto nekako se pro-teglo, a jedino osvježenje bio j oj je jedan kratki boravak u svježem brdovitom kraju u Flagerstownu. Kadje završilo ljeto, činilo joj se da je došao kraj i njezinu pustom monotonom životu, puom iščekivan ja. 217 r

Jednog dama pozvao ju je Withers i svojim kolima odveo u Kaidab. Njegova se žena n ije dobro osjećala te joj je bilo potrebno da promijeni klimu, a zaželjela je da Mar ian pođe s njom na kraće putovanje u Kalifor-niju. Marian je rado pristala i dok s

u se pripremale za taj put, odjahala je na konju i popela se visoko na cimu visora van, odakle je htjela baciti pogled na Nop-haieov zavičaj. Ali odatle je moglavid jeti samo crvene vrhove'visokih litica u Dolini bogova. Ali i time je bila zadov oljna. Gledajući kroz tu pustu, krasnu pustinju s visokim liticama i zelenimprost ranim nizinama, mislila je na malog indijanskog dječaka što se tu rodio, kojije tu u tihoj samoći" pasao svoje stado, slušajući tajne glasove indijaoskih duhova, na onog a koji se sada bori u Francuskoj za bijele ljude i za Ameriku. Osjetila je kako joj nekadašnja snaga prožima srce. Prije je bila tužna, osamljena, zamišljena i abrinut a zbog Nophaiea. Bila joj je potrebna ljubav. Ali shvatila je da je to krajnja s ebičnost i da je u suprotnosti s Nophaieovom pleme-nitošću. Sam pogled na taj visinski kraj vratio joj je nekadašnje raspoloženje. Nije smio nitko vidjeti da joj to nedos taje. Svakim danom bila je sve hrabrija, a kako su nadolazili hladniji dani, sve je više osjećala kako joj se vraća nekadašpja energija. Withers je smatrao d

je sada p rilika da na kraće vrijeme ode iz Kaidaba. Njegov partner, Golman, rekao je da će po sao ići nagore mjesto nabolje. Nopasi su sve siromašniji. Cijena vuni stalno pada. V iše se ne traže košare i pokrivači. A Indijanci imaju svega toga napretek.Nijedan se duća n nije zatvorio. Oni ne mogu shvatiti zašto pada cijena njihovoj vuni dok roba u d ućanima poskupljuje. »Bit će im ovo najteža zima koju su ikada doživjeliovoj pustinji«, aključi Golman. »Hm, možda imaš pravo«, doda Withers zamišljeno. »A akoipa zahva zervat kad zahladi, gotovo je!« »Zar rat neće nikad svršiti?« uzdahne gospođahers. »Sv ? Pa već je svršen. Nijemci su potučeni. Izgubili su ina vremenu«, oštro će t a oči bijesnu. »Neće izdržati zimu. Skoro bih volio da se ne predadu. Francuskoj je do njez inih pet minuta. Trebalo bi pustiti maršala Focha da zbriše Mjerače sa zemlje. Ako to ne učini, Nijemci će već štogod izmisliti d opet će navaliti kad se ukaže prilika gore nego ikada.« Withersov sin Ted bio je otišao u Francusku, ali još uvijek se nalazio ka o rezerva, u pozadini, a to je očito bjlo strašno krivo njegovu ocu. On je ht

io da s e njegov siri bori. Gospođa Withere, naprotiv, bila je sretna što se njezinjedini s in izvukao. Sestra tog mladića bila je agresivno raspoložena isto kao i njezin otac. Marian je već bila sita rata. Sva ta strašna, nevjerojatna, čudovišna zavrzlaa okreće se oko Nophaiea. A ona već mnogo sedmica od njega ništa ne prima. Posljednjeg dana svo g boravka u Kaidabu, Marian je nagovorila goSipođicu Withers da odjašu i popnu se na najveći vrh, kojemu se može prići. Withers je poslao s njima Indijanca, jednog od svo



jih konjanika. Jahali su dugo i naporno-, ali im je bilo krasno. S obronka jedno g velikog razvoda Marian je ugledala veliku, prostranu Dolinu bogova Ð tu crvenus tražu pustinje Ð što se proteže pusta i veličanstvena prema zamagljenoj daljini. Vidj j e tamnu cjevastu



visoravan pod čijom se sjenom rodio Nophaie. A tamo daleko prema zapadu, naviše, pre ko ogromnih stepa, ugledala je visoravni obrasle zelenim cedrovima i ljubičastomk aduljom, a iznad njih ogromni Nothsls Ahn s tamnim vrhom. Uzdrhtala je, ali ne s amo od straha. Grudi su joj se nadimale, a pred očima joj se zamaglilo. Ta divlja, osamljena, lijepa zemlja kadulje i kanjona! Koliko je samo voli! Po njezinoj čaro bnoj ljepoti naučila je cijeniti život. Svim srcem je željela da se popne beskonam, n eravnom stazom do Nophaieovih Šutljivih stijena. Za nju one nisu šutljive. Tajdan b io joj je sav ispunjen, bolan, a bila je uzbuđena kao nekada. Dok je jahalapreko ravne sive pustinje pred Kaidabom, sunce je na zalazu žutim zrakama osulo rubove v isoravni u daljini. Ružičasta i blijedolju-bičasta boja zasjenjivale su pukotine u sti jenama, a pješčare i travnjaci titrali su ispod blistavog zlatnog bljeska.

219 · Withers ih je dočekao ina ulazu. Na licu mu se vidjelo da je uzbuđen, nestrpljiv i veseo; Marian ga nikad nije vidjela u takvom raspoloženju. Ali što ga je moglo ta ko uzbuditi? Marian je opazila da je nekako ganut. »Sjašite i uđite unutra«, zovne ih m . »Uđite brzo. Imam novosti.« Marian se malo spotakla i potrčala odmah za Wither-sovo kće ri, koja je vikala: »O! Tata je dobio pismo od Teda!« Tako je, doista, i bilo. Gospođa Withers je bila zaplakana, ali već se bila smirila. Trgovac je nespretno prebirao listove papira. Nervozno je micao prstima. »Sis, kasnije možeš sve pročitati«, rečeobro. Radi koješta samo da ga ne pošalju u borbu. Kaže, to što sam vam i ja rekao Ð Šv potučeni. HURA! Rekao sam vam da sam pisao Tedu pred nekoliko mjeseci i da sam ga molio da se propita što je s našim Indijancima. Nisam se više nadao da će išta saznati li doznao je dosta toga, pa ću vam sada pročitati. Marian, tvoj Nophaie je dobio ord en za zasluge. Znaš li ti šta o tome?« Marian nije mogla ni riječi izustiti, sve da j

u biješ. Činilo joj se da ništa ne osjeća Ð nije smogla ni riječi u tom najdražem, najijem, najsadržajnijem trenutku svoga života za kojim je toliko čeznula. Trgovac je nespretno prelistavao papire. Prsti su mu stalno podrhtavali. »Evo«, počne on, »ovo pismone izgleda baš žalosno kao ostala koja smo primali. Ted piše: 'Imao sam prilično sreće. učajno sam nabasao na nekog vojnika Ð koji je bio u najžešćim borbama u prvim linijamaj edno s nekim našim Indijancima. Dosta toga mi je ispričao o njima. Upoznao je Lo Bla ndvja dok je igrao nogomet u školi. Taj Lo Blandv je valjda naš Nophaie. Odmah sam s e sprijateljio s tim vojnikom. Zove se Munson. Porijeklom je iz Vermonta. Ne sam o da je bdo u okršajima u prvim linijama s našim Indijancima, nego je bio i u bolnic i s nekima od njih. Zaboravio sam imena i mjesta, ako mi ih je uopće rekao.Ovaj f rancuski jezik, naravno, vrlo mi je teško razumjeti. Munsom mi je rekao daje čuo od nekog oficira, da u vojsci ima na tisuće američkih Indijanaca. To nisam znao. Narav no, bilo mi je to drago čuti. »Dosta je Indijanaca poginulo. Ne znam da li m

eđu njima ima Nopaha. Ali Indijanac što majstorski lovi medvjede zamkama, to je naš šaš Shoie, vrač. Munson mi kaže da su mu po tome i dali nadimak, a tečno odgovara opisu koji sam ja dao. Izgleda da skoro svake noći Shode dovuče jednog ranjenog Nijemca u-rovove. T i njemački vojnici obično imaju slomljenu ruku ili nogu i strašno su ianakažen. Shoie v rlo malo govori. Ta znaš već kakav je on. Ali kao svi ostali crvenokose!,sjajan je izviđač pa mu daju više slobode nego bijelcima. Indijanci se ne boje kretati po ničijoj zemlji kao ni prolaziti noću kroz pustinju. Promatrali su Shoiea. I otkrili su da on te osakaćene Nijemce povuče u rovove kad ih uhvarti u zamku za medvjede u obliku broja četiri, koju drži privezanu dugom žicom. Shoie otpuže u mrak Ð kažu uvianjuši mj a gdje se Nijemci šuljaju Ð i postavi zamku za medvjede. A onda se brzo odšula natrag u rov i čeka. Kad jednoga uhvati, odmah se sazna uzduž cijele linije. Jer se Mjenic i deru ko sam đavo. Ali svatko bi se derao kad bi upao u zamku za medvjede. Shoie samo kaže: »Ja uhvatiti cijela vražja njemačka vojska!«... Ali drugovi mu to s

rno nisu dozvolili. »A sad još nešto o Lo Blandvju. Munson je ležao s njim u bolnici, idoznao je da je četiri pute bio ranjen, a posljednji put teško. Ali onda je već izgledao skoro sasvim dobro. To je bilo pred tri sedmice. Blandv Ð ili Nophaie / trebaoje biti o tpušten iz vojske i poslan kući kao invalid, jer je proglašen nesposobnim. Iskusio je sve strahote rata, samo nije poginuo. To ga je nekako mimoišlo. Munson kaže da se No phaie uopće ne osvrće na opasnost i na tegobe. Nervmo je rastrojen, a odzatrovanih pluća gasom može lako oboljeti od sušice. Ali Munsonu nije uopće izgledao fiički oronuo. Č ni mi se da mi je Munson kazao da je Nophaie upao u onu veliku gužvu Chatoo-Therov ja (kako li se to paše?) te je neki oficir skinuo s prsa svoj orden za hrabrost i odmah mu ga dao.













od njegovih zamjenika, onaj što ga Marian ndje poznavala, išao je nekako nesigurno z a njima. Glendon l Naylor su zaostali, a to je Bluehera još više razbjesnilo. A i Mo rgan se držao podalje od Indijanaca u prvim redovima, što su prijeteći gledali. Uskoro se kordon probio, a Rhur je uletio i povukao za sobom Indijanca Ð onoga Nokijako ji se bio sakrio. Blucher utrči i veže ga lancima. »Zašto si mu stavio okove, ti gluane ?« vikne Morgan. »Indijanci mrze okove. Rekao sam ti da su zle volje. A neki sui pi jani!« »Tko to radi?« zagrmi agent. Mlađi Indijanci i po svoj prilici oni koji su ili n ajviše napiti, odjednom svi skupa krenu prema Blucheru i njegovim ljudima iopkole ih. Sve su im se više približavali vičući. »Pustite tog Indijanca!« vikne Morgan sina om. »Čuj ti njega Ð prije ću u pakao«, razdere se Blucher. Indijanci stanu žagorijesni i i ozbiljno prijetiti. Miarian nije više vidjela bijelce u gužvi. Osjetila je kako joj udara bilo od uzbuđenja i straha. Indijanci nisu bili raspoloženi za šalu. Kako su im samo uzdignuta 'lica izgledala tamna i surova! Napravili su čvor. Onda se razb io, kao i maloprije, samo još žešćs, a iz gužve je ispao bijelac, raščupan, blijroz strašen. Indijanci su, naime, prisilili Bluehera da skine okove onom Nokiju kojega je uhapsio. Rugali su mu se. Visoko u zraku bljesnule su boce u tamnim žilavim ru kama. »Viski!« vikali su neki Indijanci, a mnogi su namjerno pili Blucheru pred noso m. Morao se povući prema trgovačkoj postaji, i slučajno baš pokraj prozora gdje s bila zgurila Miarian. »Koža nategnuta na štap!« poviče jeđam Nto'ki koji je znao dobroeski. Tada su i NoM i Nopasi prihvatili tu parolu, svaki na svom jeziku. Podrugivainje , prezir, mržnja i prijetnje, sve je to bilo. sadržano u izljevu njihova bijesa. Tad a su stariji Indijanci, koji nisu bili pijana, odvukli iz grupe one što su bjesnil i i odveli ih podalje od trgovačke postoje. AH naravno, inije to bio lakposao. Ip ak, prevladali su oni prisebniji, a Blucher i Morgan zamalo nisu izgub

ili glavu. »Sto sam vam rekao?« vikne ljutite misionar. Blucher se nije udostojao odgovoriti. Blijedo, oznojeno lice kao da mu se ukočilo od bijesa. Miarian ga je dobro vidjela kad je prošao mimo prozora iduća prema svojim kolima. Hodao je kao da jeu bunilu. Indijanci nisu za njega ništa značili. Dok je naređivao, derao se i pravio bijesne pok rete, a to sve od nesavladive, strašne mržnje. Taj tupi, nezgrapni, bezosjećajni Nijem ac izgubio je pamet kad je čuo vijesti. Marian je i Morgana na brzinupogledala u lice. Da 11 je u njegovim očima vidjela kakav prikriveni podrugljiv izraz, kakav z lobni smiješak? Ili je 'možda svojom osjetljivom maštom izmišljala neke raloge da oprav da svoje mišljenje o tom čovjeku? Čudila se misionaru. Kao žena zgražala nad svojom str ašnom predodžbom o njemu. A da li je u pravu ili ne? Bila bi se okladila svim i svačim da mu je u duši taman ponor kao u paklu, a u srcu divljina. Ta dva čovjeka, koja su prema njezinu shvaćanju života odjednom postali tako silini, a takostrašno moćni da jo j raspaljuju mržnju, tada su joj polako nestala iz vida. Stigao je

decembar, tmura n i studen, ali nije bilo ružnih vremena usilijed kojih pustinjapostaje vrlo neug odna za bijele ljude. Vlada je izdala vijest o pojavi gripe po zabačenim dijelovim a pustinje. Ništa se nije učinilo da se bolest zaustavi ili da se pomogne Indijancim a Ð osim školskoj djeci. Stvar se nije shvatila ozbiljno. Jedinoga dana Marian je uv idjela da je stekla simpatije Nokija. Nije se nadala da će je taj neobični pustinjsk i narod tako rado dočekati u svojim zabitnim kućama. Zapravo,bili su vrlo srdačna, vr lo osjetljivi na pri-jaznost i dobrotu. Rado su primali milostinju i poklone, al i materijakiim darovima nije im se moglo lako prodrijeti do srca. Ona je to stva rno otkrila tek kada ih je predobila. 227 Tada joj je postalo jasno koliko su je mudro i pažljivo promatrali dok im, se približavala. Odmjeravali su sve što je rekla i učinila, a postupke su joj prosuđivali t ek kad su vidjeli kako se stvar dalje razvija. Kad je dobro upoznala prilike ovi h Indijanaca, dala se na posao da im na svoj način pomogne. Bilo je male djece i s taraca kojima

je prijetila sljepoća od trahoma; bilo je djece sa slomljenim kukovi ma od rođenja;uvijek je bilo ranjenih jahača i bolesnih domaćica i, konačno, čitavo selo je bilo siroašno i svaki dan sve siromašnije.









jadni, umorni i gladni. Rebra su im stršila kao kolci na ogradi. Od neprikladne or me na mjestima su im se učinile žive rane. Kočijaši, dva mlada Nokija, išli su pješice n je držao duge uzde; drugi je išao ispred prednjaka. Bili su umotrni kao i konji.H odali su sve od Flagerstowna Ð skoro čitavih osamdeset milja Ð samo da.konjima budela kše. Marian ih je ispitivala, ali premda su se smješkali, po odgovorima se vidjelo d a su jako potišteni. Nakon ovoga, naišla je i na drugi sličan primjer. Friel je viš put a rekao nekom pametnom Nokiju: »Isus Krist će se pobrinuti za sijeno i žito, akobudet e vjere*-vttU u »ws mv a^™ vam govorio.« Ovaj misionar ostavio je svoja dva mršav konja da pasu oko trgovačke postaje. Jednoga dana taj pametni Nofci se vozio teući, a u k olima je imao nešto sijena za svoje konje. Kad je No-ki ušao u postaju, izgladnjeli Frielovi konji približili su se kolima i pojeli sijeno. Kad je Noki to opazio, Iju tito je primijetio: »Da, misionar pošao negdje moliti Isusa Krista da pošaljesijeno Ð a njegovi konji ovdje kradu i jedu moje!« Noki su shvatili da im se zemljapostepen o oduzima te su te zime od stalne napetosti postali samovoljni i razdražljivi. Ran ijih godina bilo lm je dopuštano da uzgajaju djetelinu na nekoliko jutara zemlje n a školskoj farmi, ali ove godine su im i to uskratili. Ako država oduzme čitavo ovogod išnje sijemo i ako misonar traži nemoguću cijenu za svoje sijano, onda Nokima ne pre-o staje drugo nego da prestanu prevoziti robu zapregom. Jer konji suim toliko osl abili da ne mogu vući. Konačno je nastupila oštra hladna zima, a pustinja se pretvoril a u pravu strašljivu pustoš. Iz dana u dan dizali su se tamni oblacikao da će nastati oluja. Osim zime, nevolja i neimaština pogodila je mnoge obiteljiNofcija. Uslije d oskudice hrane za ljude i marvu, narod se prestrašio. Marian jekupovala namirni ce kod Paxtona Ð koji je naplaćivao tačno onoliko koliko je njega stajalo Ð ali to nije moglo dugo potrajati. ' Tada se dogodilo nešto što je izazvalo straš

o negodovanje kod Nlokija.231 Friel je hitno otputovao u Flagerstown, gdje je doznao da je cijena brašnu por asla za dva dolara po kvin-talu. Na povratku je slučajno prošao mimo nekoliko kolaN okija koji su išli .u Copenwashie kupiti brašno. Kad je to vidio, hitno se odvezao d o trgovačkih postaja u Coponhasieu i Mtesi, i pokupovao sve brašno što su trgovci imal i, oko hiljadu kilograma, po staroj cijeni. I prije ovog događaja Friel je bio nav ukao na sebe opću mržnju. A sada je otišao zbilja predaleko, isko-ristivši strpljiost t ih zaista jako suzdržljivih Nokija. Dobio je dozvolu od agente da smije podučavati ško lsku djecu svaki dan kad imaju nastavu. Uzeo je prvi sat jutarnje nastave i na s voj način tumačio djeci bibliju. Noki su se bunili što je Friel počeo za vrijem nastave nametati djeci svoja vjerska shvaćanja, te su se potužili agentu. Ali nijepomoglo. Noki su još više negodovali. Bunili su se. Žalili su se vladi, te su im posla

li inspe ktora. On je naredio Frielu da prekiine podučavanje za vrijeme školskih sati. Ali ka d je on otišao, vidjeli su Friela kako se dogovara s Morganom i Bluche-rom, i na k raju :'spalo je tako da je nastavio predavati za vrijeme nastave što mu je bilo za branjeno. Noki su se sastali da vijećaju o toj novoj situaciji i o apsolutnoj zlou potrebi njihovih prava. Poglavica je lično pošao k Mariam i zamolio jeda mu pročita i nspektorovu naredbu. Ona mu je pročitala ma nopaškom i na engleskom jer on pozna oba jezika. »Benow di cleash, zar ne vidiš da ga moramo ubiti?< upitao je Noki. Marian se prestrašila i svim silama založila da ga uvjeri kako bi takvo ubojstvo .samo pogo ršalo njihove nevolje. »Zar ne vidiš da ga moramo ubiti?« ponavljao je pglavica na sve št o bi Marian rekla. »Ne, ne, ne smijete«, odgovarala ga je ona. »Pokuše poslati delega ciju da razgovara s Frielom. Pokažite mu inspektorovu naredbu i recite mu da ste d ali bijelcima da vam to pročitaju.« »Zar ne vidiš da ga moramo ubiti?oglavica je samo t o odgovorio. Ali slijedećeg dana, dok je Friel podučavao djecu, n

a Mariamim nagovor, skupila se delegacija pred selom. Dan je bio hladan i tmuran, a vjetar šibao kroz pustinju. U selu je pomeo sav snijeg, samo ga je ostalo za uglovima kamenih zid ova. Marian je predosjećala da će se nešto dogoditi, pa je posudila konja da odmah od jaše dolje. Za to putovanje trebalo je odvažnosti. Kad se približila selu, ugledala je Noke gdje cestom dolaze na konjima iz Red Sanđvja. A kad je stigla na obronke vis oravni, još se jednom uzbunila. U delegaciji Nokija nalazilisu se svi muškarci i ne koliko njihovih žena, a uz to mnogo Nopaha. Miarian su zasjale oči od veselja kad je ugledala visoke, zgodne, naočite nopaške konjanike, umotane u pokrivače. Bilo je jasn o da se nešto sprema. Mnoštvo ljudi išlo je pješice i na konjiprema školi. Miarian je iš a za njima. Bilo je podaleko, a čitavim putem su se i drugi



jahači priključivali deleg



aciji. Marian se začudila i još više uzbunila kad se osvjedočila da i Nopasi idu protes irati. Ona je u tome vidjela nešto daleko značajnije od običnog protesta. Noki su odluči li da spriječe nastavu vjeronauka, za koju su smatrali da je nametnuita i da njiho voj djeci oduzima vrijeme i otklanja pažnju. »Friel, izađi!« povikao je netko jasno do brim engleskim izgovorom. Taj glas je Marian upravo odzvonio u ušima. Nesumnjivo n eki Indijanac, a'đ da li je Noki? Morala se smiriti od nekog čudnog uzbuđenja. Tješila j e samu sebe da je nervozna i da bi joj se lako moglo štogod pričiniti. Ali sve vidi jasno pred sobom, odja-hala je dalje i stigla na tridesetak metara dalekood škole .





p





»To je od živčane rastrojenosti«, reče on. »Proći će. Inače sam sasvim dobro s obzirom otrovnog plina mogu lako oboljeti od sušice, ali još nisam obolio. Izliječit će me mojedrage visoravni obrasle kaduljom.« Marian skoro nije vjerovala svojim očima. M islila je da će biti osakaćen, skrhan, ostario, oronuo, kad tamo sasvim druga stvar. Pomalo se u to uvjerila. Tada je opazila oorden na tamnoj baršunastoj košulji. Orde n za hrabrost! Kako ga je dobio? Svakato, radoznala je. »Benow di cleash, mila moj a,nisam bio na svečanim zabavama kao ono kada si me ti znala odvesti u Cape May«, r ečeon i nasmije se tako da se ona sva ozarila od radosti. »Bio si u borbi! Oh, da čul a sam!« uzvikne ona. »Withersov sin je pisao svojima. Upoznao je nekog vojnika koji je tebe poznavao Ð i ispričao mu je sve o Tebi ... Mruinson!« »Da, tamo smo se sreli. AHvojnici obično o sebi šute, a svoje drugove hvale.« »Nophaie... oprosti mi ... ali -nešbih bijela znati« reče ne mogavši svladati svoje veliko uzbuđenje. .Otkad te volim i otkad ovdje živim, crni mi se da sam postala još veća Amerikanka... Prava Indijanka! Jes i li igrao nogomet s Nijemcima?« On se nasmije, ali ne kao maloprije. Načas nije uopće izeledao kao Nophaie. »Benow di cleash, igrao sam - da. Ušao sam u po-He Nijemacaraštrkali su se - razbjezah kao ono Skad pravi nogometaš... Samo imao sam baletu u ruci!«

GLAVA 20. Kad je u januaru Marian stigla u Kaidab, zima više nije bila onako oštra.Withers joj je rekao: »MK smo ovdje svi nekako obeshrabreni i potrebno nam je malo tvoje vedrine. Svi smo imali gripu osim Golmana. Moja žena se nije još oporavila. N ajgore je kod ove čudne bolesti to što ostavlja neku slabost. Bit ćeš nam potrebna, a j erujem da će ti biti bolje i da ćeš biti zadovoljnija u Kaidabu. A ako baš tražiš posvim siromašnim Indijancima ... ha!... mislim da će ga biti dosta. Jer ova zima je ta

ko strašno počela da nas je prilično obeshrabrila.« Marian nije odmah shvatila zašto tv ac tako crno /gleda. Žena mu je bila blijeda i slaba, ali se oporavljala i bilaje dobre volje. Sin im je još bio u Francuskoj i sada je bio siguran, barem što se toče Nijemaca. Golman je smršavio i bio je nekako neraspoložen, ali je savršeno do<bro igl edao. Indijanci, koji su služili, bili su isti kao kad ih je Marian zadnji putvid jela. Shvatila je da ne smije na brzu ruku povjerovati da Wither-sovi dobro žive. Nije bilo što vidjeti, ali je osjećala da se nešto događa. Nophaie nije više imao sa do ma, osim pod vedrim nebom, a Withers ga je prisilio da se hrani i stanuje u njeg ovoj kući. Marian je anala da joj trgovac mora pomoći da zadrži Nophaiea da se ne vrat i u kolibu među svoje jer bi to usred zime moglo biti sudbonosno za -njega. Poslij e podne, kad je stigla u Kaidab, Mariain je donekle osjetila neko zadovoljstvo i sreću. Ali crne misli počele su je uskoro uztnemiravati. Ona je zaista unijela rasp oloženje i veselje jer je bila svjesna da im to duguje. Osim toga, u Noph

aieovoj b lizini osjećala se skoro bezbrižna iako to ne bi bila priznala. »Marian, trebala si vi djeti Nophaiea u uniformi kad je bio ovdje«, reče gospođa Withers. »U vojnič uniformi«, dgovori Marian napeto. »Da, sigurno je u njoj dobro služio.« Tog časa osjet je neodol jivu želju da vidi Nophaiea u vojničkoj uniformi. Zamolila ga je da je obuče. Ali on n ije htio. Opet je navalila, ali on je ponovo odbio. Nekako se čudno ponašao u vezi s tim. Ali Marian se nije obazirala; ustrajala je i pošavši za njim u dugu dvoranu uk rašenu indijanskim umjetninama, dočekala ga u zasjedi. »Molim te, Nophaie, obuci unifo rmu meni za ljubav«, zamoli ga ona. »To je samo sentimentalna želja jedne djevojke. Ni je mi uopće stalo što ona predstavlja. A ta djevojka te voli.« »Benow dicleash, ne mogu je više ni vidjeti«, reče on. »Ali zašto?« »Ne zmam. Nisam je mrzio dokam vratio ov ... u pustinju ... kući.« »Oh! Dobro, obuci je sada pa ne moraš nikada višSamo jednom za mene. Htjela bih te slikati. Znaš... imam te u dresu nogometaša igračabaseballa, u indijanskoj nošnji, a sada bih te htjela imati kao vojnika Ð kao američko

g vojnika. Z ašto ne?« Da ga nagovori, trebala mu je samo pružiti ruke i usne i time ga je potpuno predobila. »Ali ti si bijela djevojka«, nasmije se on. »Bijela? Pa da, ali tvoja bijel a djevojka.« Htjela je da na neki način pokaže osobitu nježnosti i ljubavprema njemu da mu vrati što mu duguje. Ali kad ga je vidjela kako hoda u uniformi, prestala se S aliti i pokazivati nježnost. Kao da je zanijemila. Kleiri-pava, široka indijanska nošn ja nikada nije dobro pristajala Nophaieu. Kao vojnik izgledao je sjajno. Ona Ča je izvela vam na sunce i sva zadovoljna ga fotogra239 firala. Tada je čitavo poslijepodne, koje su proveli u dnevnoj sofoi pred veli kim otvorenim ognjištem, bila > smirena i stalno ga je gledala. Nakon večere on je o







priča imala je za Marian posebno tragično značenje. Onda im je pričao o Shoieu koji je ijemce hvatao u klopke uspješnije nego medvjede. Američki oficiri su kasno otkrilin eobičnu Shodeovu sposobnost da tokom napada zapazi ili ustanovi slabe tačke u njemački m prvim redovima. Nophaie je rekao da je to zato što taj Nopah ima izvrstan vid. U svakom slučaju Shoiea su slali u izviđanje po danu i po noći. Znao bi se pritajiti na potpuno golom ravnom terenu. Njemu je dovoljan zec da se sakrije iza njega.Pok azao je pravi indijanski instinkt pri šuljanju. Jednom se Shoie nije vratio sizviđa nja. Bilo je javljeno da je nestao. Ali tokom četvrte noći nakon njegova nestanka, o n se došuljao natrag u rovove. Neka . straža je nabasala na njega. Shoie nijemogao govoriti i bio je sav krvav, vjerojatno teško ranjen. Kad su ga pregledali,ustano vili su da je bio prikovan za noge i za ruke uza zid i da su mu odsjeklijezik. Kako Shoie nije znao pisati na svom jeziku, a nije razumio ni govor bijelaca, bi lo je teško doznati što mu se dogodilo. Konačno su Indijanci iz njegova plemena uspjel i donekle saznati što mu se dogodilo. On se usudio poći predaleko pa su gazarobili. Nijemci su ga pokušali prisiliti da gpvori ili da im znakovima kaže gdje je ukopan njegov puk. Oni nisu razumjeli Indijanca. A Shoie im se kreveljio. Onda su mu za bili klinove kroz ruke i noge i ostavili ga da visi jedan dan. Zatim su ga opet pokušali natjerati da im kaže što žele, On je isplazio jezik pre-; 240 ma nesosnim Nfij emcima. Tada su naredili da mu se odsiječe jezik. I ostavili su ga da i dalje visi . Te noći je Shoie izvukao ruke iz klinova, a onda istrgnuo i one kojim su mu bile prikovane noge. Zatim se došuljao do rovova preko ničije zemlje. I oporavio se od p ovreda. »Oh... siledžije!« uzvikne Marian. »Zar ga nisu mogli ubiti?« »Ben cleash, Šva su kao Blucher«, odgovori Nophaie. Tada je ·prvi puit rekao nešto protiv Njemaca, tad a ih je prvi put spomenuo. »A da li je Shoie ovdje?« upita Marian radozn

alo. »Mislim d a jest«, odgovori Withers. »Bio je danas u dućanu, molio je duhana. Da, itrašno izgleda kad hoće nešto reći. Indijanci ga se plaše kao nikada. Misle da je uvriio zle duhove i da su mu odsjekli jezik da ga kazne za njegova bajanja. Čudno je to što se dogodi lo Shoieu!« Bilo je vrlo zanimljivo čuti što Nophaie priča o Parizu, o jelazu preko o ceama brodovima koji prevoze trupe i o svome povratku u New York. Marian nije zn ala sasvim sigurno, ali je naslućivala da su žene u ratu igrale sasvim sporednu ulog u. Tračak ljubomore razbuktao se u njoj kao plamen, a ohladila se tek kad se potpu no uvjerila da je Nophaie daleko od svega toga. »Wit,hers, ovo ćete sigurno mnogo z animati«, reče Nophaie, »jer se tiče izravno Indijanaca... U New Yoru sam slučajno sreo j ednog od svojih nekadašnjih nastavnika iz koledža. Još uvijek me e dobro sjeća. Nije se uopće začudio kad me vidio u američkoj uniformi. I bilo mu je drgo da sam nešto postig ao. Pozvao me na ručak te smo pričali o mojim školskim danima i spomenama na nogomet. Pitao me što ću sada radite i da Ji bih se namjestio. Ja sam m

u rekao da se vraćam kući i da ću raditi među svojim ljudima. Onda se zamisli. I rekao i je: ,Mteđu Indijancim a sada treba da rade samo civili. Ova državna uprava u rezervatima je zasitarjela. Mit o Indijancima je razbijen. Indijanci se bune protiivpokušaja da ih civilizir aju, ali samo zato što ih na to navode rezervatski oficirii političari kojima je st alo da i dalje lako zarađuju novac. Te varalice podržavaju mišljenje da još uvijek posto ji

241indijansko pitanje i da država još uvijek mora voditi nadzor nad njima. Skoro svi Indijanci su rođeni pod državnom upravom. Većini njih je potpuno jasno da ovise o drža i. Oni ne znaju ništa o namjerama bijelaca 'Ð a to je, naravno, loša strana Indijanske uprave. »Sudjelovanjem u ratu Indijanci su svim pametnim i poštenim Amerikancima do kazali nešto neobično važno. Oni se nisu trebali tući. Prijavilo se u vojsku mjih možde set tisuća. Mnogi su poginuli. Sudjelovali su u svim rodovima vojske. Sasvim sa

m s iguran da je tim indijanskim vojnicima, besmisleno da primaju američke generale u svoje pleme. I to su samo trikovi političara kako bi održali rezervate pod državnom up ravom i zadržali Indijance u pustinji. »To nije samo nepravda prema Indijancima, neg o šteta državi i narodu. Sada je, konačno, Indijanac stekao pravo da se pridruži ijelci ma, ako hoće, ili da živi slobodno i da ga nitko ne uznemiruje na njegovoj zemlji. D a su ti ljudi iz Indijanske uprave pošteni i da stvarno žele civilizirati Indijance, pustili bi oni njih da žive slobodno i dali bi im građanska prava. Pretpostavimo da država ograniči sve strance i doseljenike koji se nastane u Americi. Nikada ne bi p ostali pravi Amerikanci kao što ih većina postaje. »Namjera da se stvarno napravi dobr o Indijancima podređena je glavnoj stvari Ð a to je plaćanje osam tisuća drža



h namješten



ka. To je bacanje novca. Stvanno, većina tog novca je bačena!«



Nato je Withers rekao nešto što je zvučilo prilično oštro i na kraju je bijesno upitao haiea da li je taj čovjek spomenuo Morgana. »Nije«, odgovori Nophaie. »Ali kad sam mu e kao da taj misionar s biblijom iza sebe upravlja ovim rezervatom, ostao je zabez eknut.« »Nophaie, kako bi ti riješio indijansko pitanje?« upita Withers. »Ja sam cij živ t proveo među Indijancima. A ne znam da li ijedan bijelac pozna Indijance bolje od moje žene. Mi smo, prema tome, jako zainteresirani. Start Etenia kaže da ti imaš bije lu dušu, a crvenu krv. Kaži nam svoje mišljenije.« Nophaie se nasloni na okvir kamia i gurne vrškom mokasine komad drva koji je pao s vatre. Bio je spo 242

kojan i tužan. Čelo mu je bilo zamišljeno. Pogled mu je bio prodoran, oči tamne i sjetn kao u svakog Indijanca, samo u njima je bio neki neobičan sjaj i baš to je Mariam k od njega voljela. Činilo joj se da baš u tome vidi dušu Indijanca Ð u koju bijelci ne j eruju. Radoznalo je čekala kako će Nophaie odgovoriti na ovo ozbiljno pitanje koje m u je postavio trgovac i nije vjerovala da će uopće odgovoriti. »Znao bih ja riješitiind ijansko pitanje. Najprije bih odalečio misionare kao što je Morgan«, odgovori on Iju-t ito i mrzovoljno. »Onda bih Indijancima dao zemlju i slobodu. Neka rade i živekako hoće Ð neka šalju djecu u školu Ð neka se kreću među bijelcima, ineka rade s njimaji Neka se Indijanci žene bijelkinjama, a mlade Indijanke udaju za bijelce. To bipri donijelo da rasa postane snažnija. Nijedan narod ne bi bio u stanju da savlada teškoće koje sada nas muče. Teško je promijeniti ili popraviti način života odraslog Inca. Onakav kakav je bdo, bio je dosta dobar. Taj Indijanac ne želi živjeti kao bijelci. Njemu leži na srcu samo pustinja i njegov narod. On neće nikako da bude ovisan. Nek a radi i besposlici sam kako god želi. S vremenom će postati radnik. Indijansku djec u bi trebalo školovati. Da! Ali ne ih učiti da preziru svoje roditelje i da se

odrek nu svoje vjere. Indijanska djeca bi učila Ð kao što sam i ja učio. Mene su uništ, natje ravši me da postanem nevjernik. Neka ostave indijansku vjeru na miru... Indijanac se ništa ne razlikuje od bijelca Ð samo je bliži prirodnom životu Ð primitivnimgonima. Kad bi se na primjerima uvjerio da bijelci imaju bolji način života, Indijanac bi im se sigurno pridružio. On će sve prihvatiti samo da ga ne varaju i natjeravaju Ð misli m da je zlatno pravilo ,Što ne želiš sebi, ne čini drugome', u koje vjeruju elci, nji hova najbolja religija. Kad bi se toga držali, lako bi bilo s Indijancima.« Kasnije u noći, kad su VVithersovi i ostali ukućani otišli spavati, Marian je još n ·v-ijeme pr osjedila s Nophaieom pokraj svjetlucave žerave na ognjištu. Ovo su bili stvarno najs retniji i najljepši časovi kote je provela s njim. On više nije bio onakoogorčen. Bio j e divan prije nego je otišao u rat, a kako je tek sa243 da? Marian se osjećala malena, ponizna, opčinjena pred tim nisofolonim, složenim čovjeko m. Osjetilaje da ga voli više nego ikada. Malo je zadrhtala i osjetila neku bojaz an, iako je

bila blažena od sreće. Kako to da se odrekao, ome indijanske zatvorenost i? Sto jeon to osjetio što ona ne zna? Da se oslobodio onoga što mu muči dušu Ð svoje nev jericeo bi joj rekao. Bila bi i sama naslutila. Sada joj je bliži nego ikada, a , zapravo, još je dalje. Preostaje joj da se zadovolji srećom koju je sada osjećala ia ko je zabrinuta i potresena.



Drugi dain je srela Shoiea. Učinilo joj se da joj Wit-hers pokušava odvratiti pažnju o d Indijanca u postaji, ali nije mu pošlo za rukom. Ušla je u dućan te pošla iza tezge a se može još više približiti tom indijanskom junaku kojega su izna-kazili Nijemci. Alin ije ga prepoznala. Bio je to sasvim drugi Indijanac, pravi zloduh kako je samse be nazvao.. Lice mu je bilo strašno razderano' te je izgledalo da se smije kao čovje k opsjednut đavolom. Shoie je bio potpuno srozan čovjek. Indijanska nošnja, koju je, oči to, dobio od nekog Indijanca većeg od sebe, visjela je na njemu i bila je pohabana . Marian nije bilo jasno kako mu nije hladno, jer nije imao pokrivača. Bio se zgur io iznad peći. Odmah je opazio da ga Marian gleda. Ona nije znala da li seljuti i li mu je drago. Tada je otvorio usta. Pomaknuo je razderane usne i izustio čudne g lasove. Nisu uopće zvučali kao riječi. Ali bilo je jasno da hoće nešto rećisamo n mumljanje iz usta u kojima nema jezika. Na Marian je to strašno djelovalo.Pobjeg la je. Uz hladno, oblačno vrijeme toga dana, stigle su još i loše vijesti. Bijelci put nici i napaški kuriri javili su da se proširila bolest u predjelima pustinje kroz ko je su prošli. »Eto je«, zaškripao je zubima Withers tužno kao Indijanac. Te noetar je pustinji zavijao ispod kućnih streha. Marian nije mogla dugo zaspati. Kako je tužno ! Vjetar bi najprije tiho zafijukao, onda bi jako zahuhtao i opet utihnuo. Maria n je drhtala od straha. Čuo se neki neprirodan šum. Osjećala je da donosa oluju, stude n^ zlo, kugu, smrt, opustošenje. 244

U zoru je nastala gusta snježna mećava. Snijeg, grad i prašina napadali su po pustim r avnicama i zamaglili visoravan. Takvo vrijeme potrajalo je dva dana, a onda jep ala hladna kiša od koje se snijeg većinom otopio. Onda je opet počela sugradica popraćen a oštrom hladnoćom! Sunce se nije uopće ukazalo. Noću se uopće nisu vidjeli mjesec

ije zde. Nebeski svod bio je zastrt tamnim olovnim valovitim plaštem. Nophaie je jahao naokolo. Ni Withers ni Marian nisu ga mogli zadržati. A zadnjih tjedana tog istog mjeseca dogodila se katastrofa koju je Withers prqrekao. Indijanci su se našli u klopci kao miševi. Nisu bili u stanju da se u svojim kolibama odupru gripi. Nakon tri mjeseca sve veće i veće bijede, odjednom su se našli u strašnom položaju. Nisu li n ikakva prišteđena novca. Imali su samo konje, ovce i žita. Vuna je cijena ,pala gotovo na ništa. Withers je uspio podržati najbolje tkalce pokrivača da rade iako je time gu bio. On je uzdržavao te obitelji. A nijedan Indijanac nije izišao praznih ruku iz nj egova dućana. Većina Nopaha jela je saino mesa i žita, a sada je došlo vrijeme d mnogi od njih nisu više ni toga imali. Iako je taj narod dobro stajao, za šest mjeseci počel i su skapavati od gladi, bolest ih je potpuno skrhala, a većini je bila isudbonos na. Brzo su umirali. Oni koje nije pomor i la, ostali su slijepi, nemoćni ili gluh i. U veljači ih je na stotine umrlo od bolesti raa pedeset milja oko Kai

daba. Zahv atilo je čitave obitelji. Mnogo dana nije zasjalo sunce, a noći su bile mračne. Indija nci su povjerovali da su ih sunce i mjesec izdali. Vračevi su ih uspjeli uvjeriti da se jedino mogu spasiti ako jedu konjsko meso. Zato su ubili i pojeli velik br oj svojih najboljih konja. Jednog jutra Golman je našao nekog mrtvogNopaha gdje l eži pokraj peći u trgovačkoj postaji. Po svoj prilici bio se sakrio izatezge dok je t rgovac zaključavao. Sigurno dan prije nije još bio bolestan. Noću je obolio od gripe i umro. Ta misteriozna i strašna bolest'strahovito je zaplaši-la Indijance. Oni je ni su smatrali prirodnom bolešću. To je za njih bilo djelo nekog zloduha. I, stvarno, n isu je Indijanci prenosili jedni na druge iako je, nesumnji245vo, bila zarazna. Javljala se čas tu, čas tamo i posvuda naokolo. Samotne pastire, koji su čuvali ovce, nisu Nopasi vidjeli ni sreli nekoliko tjedana, a onda su ih našli mrtve. U kolibam a nađeno je mnogo mrtvih Indijanaca. Pomrlo je staro i mlado, asnažni, zdravi ratni ci u cvijetu mladosti pomrli su brže od ostalih. Zaraza je poko

sila najprije sve o no što je bilo sirovo i divlje. Nadolazila je iznenada kao udar groma. Indijanac, koji bi osjetio uzetost i .groanicu, odmah bi se predao. Ličio bi ina vuka kad se uhvati u klopku; izramjen, pokunjen, spreman na smrt. Ponosni duh Nopaha poklekn uo je pred mačem zlih duhova. »Gripa Ð upala pluća?« pitao se With sumnjičavo. »Do vraga o je kuga. Crna kuga. Ratna kuga! Kao da ja ne anam ove Indijance? Prehlada i up ala pluća nisu ništa. AH ova prokleta bolest došla je iz samog pakla. Neka mi nitko ne govori da su to bacili! To dolazi ravno iz zraka. Pada odozgo. Mora biti da je to od onog paklenog gasa koji su Švabe pusitile po svi-jetu. Kako bi se inače ta čudna pojava mogla protumačiti? Jučer su neki mormoni ovuda projahal. Rekli siu da su sr





eli sedam Nopaha na stazi. Ti su Nopasi bili potpuno zdravi. Drugi dan su popada li. Ja sam poslao tamo ljude. Šest ih je bilo mrtvo. Samo je jedan mali dječak bio živ , napola zatrpan ispod mrtvih tijela. Stari Etania pao je s konja i kroz dva sat a umro. Njegova obitelj je skoro sva potnorena. Nopasi umiru dok idu ovamo knam a. Mislite li da su bili bolesni kad su krenuli? To mene zabrinjava Ð način na koji Indijanci obole i kako brzo umru! Bijelac se bori, ali Indijanac neće. Neće protiv o ve kuge! To ga vrijeđa, kalko kaubo-ji kažu.« U toku tih strašnih dana Withers je očuo da je i Cekin Yashi oboljela od te strašne bolesti. NeM bolesni Indijanac dojahao je s tom vijesti i odao im mjesto boravka Mlale Ljepotice. Ona je bila udarta za B eetedju, mladog nopaškog poglavicu koji je bio u Francuskoj, ali Withers nije imao pojma gdje se ona nalazi i nikako nije mogao razjasniti misterij mjezananestan ka. »To je slično Nopahu!« uzvikne trgovac. »Ali, Gekin Yashi je oboljela od grie. Umri jet će Ð sasvim sigurno. Možda je još na vrijeme da je spasimo. Muž joj je ugle Nbpah. Njegova je koliba negdje uz kanjon Nugi. Poslao sam Indijance s konjimado ulaza u kanjon. Ja ću otići kolima. Možda se uspijem dovesti do klanca Ð možda i do jona... Dajte mi lijekove i viskija.« To je govorio Golmanu i svojoj ženi. Marian je sjedila uz vatru i šutjela sva preplašena i ražalošćena. Odjednom je ušao Nophaie i ođkriva mu je visio oko zgloba. Snježne pahuljice svjetlucale su mu se na sombreru. »Ah! Evo Nophaiea«, reče Withers. »Znao sam da ćeš se vratiti. Jesi li što doznao o Gekinin?« m. Moramo požuriti. Umire. A ima i dijete.«



Marian skoči na noge spremna da se odmah dade na posao. »Ja ću s tobom«, zamoli ga ona.Nophaie je bio više sklon da pođe s Withersom nego s njom. Ali Mariao je uspjela nag ovoriti obojicu, a gospođa Withers joj je u tome pomogla. »Dobro se zamotaj. Uzmi to pao kamen za noge«, preporuči joj ona, »i nemoj da ti bude ni previše toplo ni hladno B urno je Ð jak je vjetar i sunce.« »Pusti ti sunce«, primijeti Withers. »Jahat ćeš uz maj to na umu.« * Vožnju u kolima, s toplim kamenom pod nogama l debelim pokrivačem ok o tijela i preko lica, nije Marian bilo teško izdržati. Ali kad je sjela na sedloi krenula uz vjetar, bila je sasvim druga stvar. Bilo je još dosita rano izjutra;ne bo je negdje bdio zastrto mutno sivim i raštrkanim rumenim oblacima, a negdje oštrim plavetnilom. Sunce je sjalo promjenljivo. Na polasku nije bilo strašno hladno, ia ko je vjetar sjekao kao nožem. Mada je bila tužna i uznemirena, Mlarian je ipaks uz buđenjem gledala oko sebe. Kanjon Nugi je zjapio u širinu, a ulaz mu je bio ukrašen cr venim klisurama po kojima se tu i tamo bjelasao snijeg i crmjeli cedrovi.Visoki vrhovi litica sjajili su se od mokrine. Duboka jaruga vijugala je iz kanjona. B ila je prava zima i studen, ali je Marian svejedno bila očarana; ovaj kanjon 247 ostavio je na nju izvanredan dojam, iako se po ljepoti ni izdaleka nije mogao mj eriti s kam.jonom Pahuite. Litice su bile visoke, izdubljene, goletne, ispucane, žućkaste na suncu, crvene u sjeni, bijele na vrhovima. Marian je osjetila nešto ugodn o ali čudno Ð nešto što isprva nije nikako mogla shvatiti. Tada je taj osjećaj ezala s hladnim, određenim, oštrim mirisom zraka i ustanovila da se osjeća blagi miris kadulje . Tako je opet došla u dodir s najkaraktsrističnijim elementom visoravni. Ali nigdje nije mogla ugledati kadulje te je zaključila da će je sigurno naći malo dalje. Raspršil a se oluja koja je prijetila, a vjetar je oslabio i pao. Marian se dobro osjećala u sedlu i zagrijala se jašući. A kad se naoblaka razbila i sunce nadaleko

zasjalo, p ružila joj se prilika da vidi kanjon. Veličanstveno je djelovao vijugaviulaz kroz g roma-de stijena pustinjske visoravni. Kanjon Pahute je toliko duboki širok da se ne može čitav vidjeti. Ovaj kanjon ne očarava svojom veličinom. Ima blagebove naboran e vijugama, kupolama, grebenima, vršcima, izboči-narna, strminama, ispupčem jima; a po prečnih manjih kanjona ima toliko da se ne mo'gu ni izbrojiti. U tome se, zapravo, ovaj razlikuje od drugih. Na jednom mjestu Marian je projahala preko prostrane či stine koja je izgledala kao glavčioa kotača iz koje kanjoni kao žbice du naokolo u sv im pravcima. Odozgo je kanjon Nugi morao izgledati kao stonoga kojoj je glavni k anjon tijelo, a poprečni kanjoni noge. Pet-šest milja "uzbrdo kanjon Nugi mijenja ob lik. Širi je, grebeni su niži, tako da se može imati mnogo bolji pogled. Široke ravnice obrasle grmi jem lagano su se spuštale sa strmih crvenih stranazemljane jaruge. K roz nju je tekao plitak blatnjav potok između gromada sivkastog leda. Marian je im ala muke dok je na nekoliko mjesta prešla preko potoka. Naslag

e leda pucale su pod kopitima konja, a konji su morali gaziti kroz vodu da ne padnu u živi pijesak. St rme staze uz mekane pjesko-vite strane isto su joj tako zadavale strah. Da se od rži na konju, morala se uhvatiti za prednji unjkaš i za grivu; a kad Je jahala dolje , bilo je još gore, jer se klize'.a naprijed. »Bsnow di cleash, vidiš da ovdje nema hr ane za konje i za ovce«, reče Nophaie okrenuvši se i pokazavšukom prema ravnicama. »A o vo je najbogatiji od svih kanjona. Dvije sušne godine! Avidiš li prazne kolibe?« Mari an nije ništa opazila. Ali sada je to na nju jako djelovalo. Kako je zemlja gola! Ni jedine vlati suhe tpa-ve! Osušeno grmlje, sivo kao pepeo, balo je pomiješamo sa z akržljalim cedrovima i nekoliko patuljastih hrastova, i to je bilo sve što je raslo na dnu. kanjona. Duge padine od žutog pijeska, izgažene konjskim kopitima, dizale su se iz jaruge. Na zaštićenim mjestima sa sjeverne stranebjelasale su se strmine pok rivene snijegom. Staza se polako dizala, a kanjon je postajao sve ma-~nji i sve ljepši. Boje su sada bile svijetlije. Komadi zemlje za

sađeni ljubičastom kaduljom kras no su odudarali od crvenih stijena. Ovaj jutarnji izgled još je više naglašavao opustj elost i samoću napuštenih koliba. Kako su mračno i ivo izgledala vrata, kao oči upr te prema istoku! Tu više ne izlaze Indijanci na svoje pragove da vide kako se sunc e probija preko istočnih litica! Tužna tišina ispunja čtav kanjon. Ništa se ne čuje, nema e duše! Zima snažno djeluje u kanjonu, ali još gore zime djeluje opustljelost, mrtv ilo bez ikakva traga života. Odjednom se siv uskovitlani oblak spustio nisko u kan jon i potpuno ga zamaglio. Snježna mećava. Zastrlesu se stijene, poprečni kanjoni, vršc



i i izbočine, ali je Marian vidjela gornji rub oblaka, tu rijetku sivu uskovitlanu masu nasuprot plavom nebu. Withers je skrenuo ulijevo, u jedan od poprečnih kanjo na. Uzak, sa strmim stranama, izgledao je nekako taman i tajanstven pred olujom. Kad je snijeg dopro do Marian, ona se u prvi čas oduševila pahuljastim bijelim plas tom; ali kad je postao gust i hladan, pokrila je lice i skrenula pozornost samo na stazu.



Ova staza je išla dalje od svih prethodnih. Marian je jahala čas gore čas dolje sve do k nije osjetila da gubi ravnotežu. Konačno se staza spustila do dna jaruge u pjeskov ito korito potoka pokriveno naslagama leda i bistrom vodom dva centimetra duboko m. Vjetar je i?su-bio snagu, utihnuo i nestao kao što je i došao.

Odjednom Marian ugleda neko čudnovato blještavo svjetlo. Pogledala je gore. Snijeg j e još uvijek koso padao, a velike bijele pahulje imale su neke čudnovate boje. Plavu Ð bijelu Ð zlatnu! Ili to samo tako izgleda pri tom neobičnom svjetlu? To još nije nia da vidjela. Negdje je sjalo sunce, a kroz divnu lepršavu koprenu od snijega blista lo je plavo nebo. Kako je to neobično'! Onda je zrak postao proziran te su ponovo kao zlato zablistali rubovi kanjona odozgo i mnoštvo mozaika na visokim liticama. Svjetlost se sve više širila i postajala žuča; ubrzo su se pojavile ljubičaste padLnbra sle kaduljom koje se dižu iz korita potoka do snježnih strana ispod litica. Ovdje ka dulja tako oštro miriše da joj miris nije ugodan. Opija svojim hladnim, jakim vonjem . Mećava se i dalje širila zastirući rubove i ispunjajući uski kanjon za sobom. Nprijed je sve bilo čisto Ð plavo Ð žute litice Ð s kojih je svjetlost prodirala u zatvoi usječ ni dio kanjona. Na tom pustom lijepom mjestu zatvorenom mokrim stijenama,ukrašeno m crnim omorikama, sve je bilo pokriveno snijegom i kaduljom.





251Iza ova dva Indijanca koja su sjedila, uza sami zid kolibe, ležalo je neko ljud sko tijelo zamotano u pokrivač. Izgledalo je kao od kamena. Snijeg se probio kroz otvarane prozore do smotanog pokrivača. Iza Mariam, na drugoj strani uza zid, ležao je neki manji les koji nije bio sasvim pokriven. Marian je ugledala kosu crnu po put gavrana i učinilo joj se da je prepoznala oblik glave. »Nophaie«, šapne ona. »Ovo o vo mora biti Gekin Yashi.« »Da«, odgovori Nophaie i ustavši odgrne pokrivač s mrtve voj ke. Odmah je prepoznala Gekin Yashi. Zar to može biti lice šesnaestogodišnje djevojke? Bolest i smrt su joj izinakazile i potamnile lice, ali to nije bila jedinaprom jena koju je Marian uočila. Gekin Yashine pjesme, snovi i ideali, nestali sujoš pri je nego je umrla. Izgledala je kao zrela ozbiljna oženjena Indijanka. Bila se pono vo vratila sumornom, mističnom indijanskom načinu mišljenja i osjećanja koji je išen svak e gorčine i nadanja, a koji je sada kod nje bio poganski i divlji i još gori s obzir om na njezin dodir sa civilizacijom. Marian pobjegne iz kolibe i vratise vatri koja je gorjela ispod cedra. Obuzeo ju je strah Ð a nije anala od čega. Vjera u boga i pobožnost poljuljale su se u njoj iz temelja. Kuga i smrt su strašne, ali lakše ih je podnijeti nego ljudsku prirodu, strast, mržnju, život, Gekin Yashi je umrla, I bo lje! Uništeni zgaženi pustinjski cvijet! Zar joj nije doviknula: »Nitko mi nikada ništa lijepo ne govori!« Što znači taj vapaj duše? Kolika je pritajena snaga te puđene duše? » haie, dijete je umrlo. Reci Beeteii da ga pusti. Withersov glas iz kolibe prekin uo joj je tužne misli. Moramo pokopati ove Indijance i odmah otići odavde.« Marian pruži hladne, drhtave ruke prema vatri. Odlučnost kojom je staloženi trgovac izgovorio te riječi, kosnule su je duboko u dušu. Ljudi kao Withers snose najteži teret.On je sus retljiv, osjeća sućut, ali postupa sasvim u skladu sa stvarnošću. Osiromašujeog plemena Nopaha, radi kao galijot i izlaže se opasnosti. Kroz njega ona bolje sa

gledava st varnost. A to u njoj stvara otpor Ð protiv slabosti i prevelike sklonosti prema id ealiziranju i altruizmu Ð i u ovom času protiv strašne okrutne pošasti. I Nphaie bi mog ao oboljeti. A i oboljet će ako bude stalino jahao naokolo izložen oštroj studeni i bo lesti. Marian se od straha steglo u srcu. I stalno ju je to mučilo.Drhtala je od uzrujainja. Bjesnila je kao da osjeća na-nog lavice. Withers je izašao iz kolibe praće n Indijancima. »Donesite mi alat«, reče pokazavši svežanj koji je doniphaie je ostao pokraj vrata kolibe o koja se naslonio Beeteia, žalostan i potpunoslomljen. Izgle dalo je da hoda po mraku. Nevolja i jad su ga dotukli. I kao dauopće nije čuo da ga Nophaie nešto moli, kao da ga uopće ine opaža. Marian je osjetila u njemu nešto kuha .



Iza kolibe, na čistini obrasloj kaduljom, napola zaokruženoj cedrovima, Withers je o stavio oba. Indijanca da iskopaju grobove. Onda je opet došao do kolibe i stao sje kirom praviti otvor kroz zemljani sloj i spojene kolce dolje naniže. Marian se sje ti da se Indijanci ne smiju iznijeti van kroz vrata. Očito, gdje god mu je moguće, W ithers ne žali truda da održi običaje ovog pustinjskog naroda. Beeteia se okrenuood N ophaiea i vratio svojim mrtvima. Marian je pozvala Niophaiea k sebi i odvela ga iza šumice cedrova gdje su konji grickali kadulju. Bio je sav utučen. Uhvatilaga je za ruku kako bi se smirila. Uto je trenutačno izašlo sunce i obasjalo litice zlatni m sjajem. Kako divno blista tamnoljubičasta kadulja! »Benow di cleash, nisi trebala doći«, reče on tužno. »Drago mi je d* sam došla. Ovo je strašno djelovalo na mene odgovori ona. »Bilo mi je slabo Ð pokosilo mi je dušu. Ali nekako sam opet došla k seb ... a sada ti moram nešto reći.«, »Sto ti je ... problijedila si... ti drhtiš!« uzvikn ar ti je čudno? Nophaie, ja te volim Ð i strašno sam prestrašena ... Ova grozna pošast e joj ništa odgovorio, nego ju je rukama stisnuo za ruke i raskolačio oči. Marian sev eć bila navikla na

253 ono mistično, indijansko što bi se nekada probudilo u njemu. Otrgla je ruke i na glo ga zagrlila oko vrata. Osjetila je da ie još više uzbuđena. Htjela je sve do kraja reći i, sva zabrinuta da ga spasi i nagovori da i nju odvede iz pustinje, prešla je preko svih granica ženske finoće i promišljenosti. Nije uopće znala što u času tos luovori i čini da bi sebe spasila. Ali onda je odiedinnm sa strahom ustanovila da je u njemu pobudila divlje instinkte. On ju je zgnječio rukama i nagnuo joj se nad l ice gledajući je mrko. Nije ju poljubio. To nije indijanski običaj. Na njezino zavod ljivo držanje nije joj odgovorio nježnošću, Ijupkošću i ljubavlju. Ponašao se kao pri

jek kome je uskraćeno gospodarenje; bio je toliko surov da ju je skoro ozbiljno uv rijedio. Da nije osjećala užitak i da nije bila ugodno uzbuđena Ð do krajnjih granica i la bi vrisnula od bola. Jer ju je zgrabio, nagnuo, poljuljao, podigao i opružioka o divljak kad dođe do neosvojive, nedostižne žene u divljini. Bacao ju je kao vreću rek o sedla tako da su joj visjele noge i glava. Kad se već djelomično oslobodila njegov ih gvozdenih ruku, s naporom se podigla i smjestila na svome konju. I zanjihala se prema njemu. Jedva je išta vidjela ispred sebe. Ali osjećala je da se oslobodila čv rstog stiska. Tada se odjednom obuzdao l mrko lice mu se razvedrilo Ð došao je bliže i naslonio lice na njezine grudi. »Bijela ženo... Hoćeš da budem Indijanac«, uzdon jak o, smirujući se od strasti. Marian se ganula. Nije joj se mogao obratiti na čudnovat i ji, zagonetniji način! Ali kako ju je to dirnulo! Ona Ð koja voli njegovodostojan stveno držanje Ð povukla ga je dolje da se tako ponizi! Upotrijebila je svoje tjeles ne čari, svu moć radi svoje krajnje sebičnosti! To je za svaku osudu. To je

svojstveno ženskoj priroda. Osjetila je gnušanje. Onda se opet počela boriti. Samo zahvaljujući tr agediji ovog Indijanca, uspjeda se spasiti u onom času. Gekan Yashi, jadni izbezum ljeni Shoie, Beeteda i njegov nesavladiv osjećaj izgubljenosti, Do etiin i Maahase nie Ð ta čudna bića pojavila su se pokraj Nophaiea. Bilo joj je strašno u om času. Mogla je raditi što god hoće od njega. Priroda je dala veću snagu čovjeku, aliak žana je pobi jedila. Ali što će s dušom? Zar da prijeđe preko nje, da je prezre, da odbaci? »Nophaie ... oprosti!« šapne ona zagrlivši mu glavu i prislonivši je na svoje gi. »Bila sam ... izvan sebe. Ova pošast Ð ovaj pomor napravio je od mene kukavicu. A pokušala sam i teb e...« »Benow di cleash, već je sve prošlo«, reče on podi-gnuvši glavue se kroz suz Za jedan sait Withers je obavio svoj mučni zadatak. Beeteia nije htio otići s njima. Marian nikad nije mogla zaboraviti kako je tog zadnjeg časa izgledao Ð snuždeni Indij anac stajao je ispred kolibe u koju više nikad ne može ući i gledao ko grobova svoj e majke, žene i tuđeg djeteta kojemu je htio biti otac Ð preko ravnice

obrasle sivom k aduljom, prema golim liticama. A što tamo vidi? Što čuje? Odakle mu još uvijek toliko sn age? Withers zagunđa projahavši pokraj Marian da prijeđe na čelo. »gu više ništa učini onako ne bi došao. Taj Ntopah će počiniti nešto strašno. Zabrinut sga. Eh, bit će eško jaha-ti natrag. Probijati se. Ajde, kulašu!« Počeo je padati snijeg je sav kanjo n posivio kao da je sumrak. Marian je jahala za ostalima brzini kasom. Zrak je p ostajao sive hladniji. Kad su dojahali na čistinu u glavnom kanjonu, tako je zapuh alo da je bilo skoro nemoguće jahati uz vjetar. Nugi je vijugao sav siv, mračan, tmu ran i pust, a snježna mećava se spustila nisko i zafijukaia kroz cedrove. Snijeg je bio vlažan. Lijepio se za odjeću i što je jahala dalje, bio je sve guš Jedva je vidjela kuda će potjerati konja. I strašno joj je bilo hladno.







Kad je mećava prošla, proširio se vidik u mračnom kanjonu te su se ukazale zamagljene g leti, bijeli rubovi, tamne spilje i pusti goli zaravanci. Onda je uz grebenaste stijene kanjona prohujala vijavica s dugim sivim oblacima. Vjetar sa snijegom za vijao je kroz cedrove. Tek što je Marian stresla snijeg sa sebe, uhvatio 255 sedrugi sloj, ali ga više nije otresala jer je bila umorna i smrznuta. Grane cedrove šibale su je po hladnom licu. Na kraju putovanja konjima bila je sva sretn a kadju je Nophaie skinuo sa sedla. Kola su prokrčila put kroz snijeg i blato u k lancu te su izbila u ravnu dolinu. Opet su se nadvili sivi gusti oblaci i raspršil i se. Marian je ugledala visoke strme stijene, velike kao brda, pusti crni vrh p oput straže iznad crvenih sjevernih litica, zaobljeni horizont prema istoku i sivo hladno vlažno prostranstvo pustinje.



GLAVA 21. Tri tisuće Nopaha umrlo je od pošasti; bilo ih je mnogo u rezervatu koji s u se zarazili i bespomoćno, skrhani bolešću, prdgnuli glave. Pogubna groznica i sujevj erje praznovjernih Indijanaca izazvali su strašan prizor. Kad je nadošlo proljeće sto plim suncem, a na vjetru se razmahao čudnovat zadah smrti, Indijanci su povjeroval i da ih je spasilo konjsko meso koje su jeli. I Marian se polako otrgla od strah a. Sunce i sve manji broj smrtnih slučajeva među Nopasima, nakon dugotrajne potištenos iti, opet su joj polako ulili nadu. Ali n/ije joj se sasvim povratilo onostaro raspoloženje. Ostalo je nešto što se nije dalo iskorijeniti Ð nešto neodređeno, nidivo zagonetno, što bi osjetila svaki puit kad bi joj se Nophaie nasmiješio. Svi su se t rudili da Indijancima olakšaju patnje. Utoliko je Withers išta novca prištedio,te zim e je sve izgubio, a možda čak i više. I Marian je ostala gotovo bez novaca. Bijelci ka o da su daleko i zaokupljeni svojim vlastitim brigama. Trgovina se u rezervatu o dvijala kao obično. A maleni krug bijelaca u Kaidabu živio je potpuno zaboravljen od ostalog svijeta i u skladu sa životnim potrebama Indijanaca. Nafeon zadnjih trzaj a zimske hladnoće u ožujku, u travnju su nastale pješčane oluje. Jednog dana i bjesnio vjetar, a drugog bi se sve stišalo i zatoplilo; zami-risalo bi proljeće uzraku. Saz nalo bi se za koji slučaj groznice ali rijetko smrtni. Mlarian je još uvijek bila ne kako potresena. Prožimalo ju je neko neobično čuvstvo, neka čudnovata ljuba. Nophaie je bio odjahao u Oljato, a kako se drugi dan nije vratio, ona se od neiz vjesnosti uzbudila, a da nije ni znala da li je to zbog ljubavi ili obične zabrinu tosti. Čitav taj dan radila je za Withersa; odgovorila je na 'pisma koja su odavno stigla; cijeli sat se zabavila oko već iznošene i osiromašene garderobe; odjahala je do kamenitog brijega iznad Kaidaba i napela oči prema stazi za Oljato. Uzaludse t rudila da se smiri i zatomi ono ž nsko šesto osjetilo. Pitala je za njega u trg

ovačkoj postaji, gdje je u zadnje vrijeme bilo teško išta saanati. Gladni, ianemogli Indija nci dolazili bi tamo i vrtjeli se naokolo zureći velikim crnim očila sve dok im With ers ili Golman ne bi dali štogod pojesti. Čitavo pleme je skapavalo od gladi. Marian je vidjela Indijance gdje nose lukove i strijele kao nekada, jer su lovci proda li puške ili nisu imali čime kupiti municiju. Vunom se skoro više uopće nije trovalo. I ndijanci nisu više htjeli strići ovce za cijenu koja im se nudila. U



dućanu su pazarili svega nekoliko kozjih koža i rijetko kada koji pokrivač. Bilo je muč o gledati kad bi koja Indijanka došla s kakvim lošim pokrivačem koji Withersu ne bi od govarao i koji ne bi mo'gao prodati te bi se još cjenkala za svotu na kojoj on ion ako strašno gubi. Tako je Withers pomogao No-pasima s njegova područja da se održeu živ otu. Oni mu nisu bili zahvalni jer nisu uopće shvaćali. Tog dana Marian je ponovo sr ela Shoiea, izgledao je jezovito ali je ipak smogla snage da ga smiono pogleda. S njim je bio neki mladi Nopah, namrgođen, surova izgleda; bio je odrpani i nepočešlja n, a jedna mu je . noga bila sakata. Taj drugi Indijanac ostavio je još strasniji dojam na nju nego Shoie. Gledao je Shoiea kako daje neke znakove i miče izranjenim usnama da bi nešto rekao. Withers je opazio da je Marian zbunjena te joj je protu mačio: »Ovaj sakati je jedan od onih nekoliko zločinaca u plemenu Nopaha. On je napao jednu od Eteninih kčer-kica. Kad su ga uhvatili, stavili su mu nogu u vatru i držali je sve dok se nije skvrčila. To mu je bila kaana, a onda su ga izagnali. Sigurno Shoie želi reći da će ga on prokleti.* Marian je časak potpuno zaboravila na seb gledaj ući ova dva Indijanca. Izgledali su tako strašno da se zamislila nad misterijem života . U Copenwashieu je vidjela jednu nakazu, nekog bijelog Indijanca, Nokija; imao je bijelu kosu i crvenkaste oči, i strašno je izgledao, ali nije na nju ostavio taka v dojam kao ova dva, Usporedila ih je s Baho zohnieom i Nophaieom. Ali čim se sjet ila Nophaiea, nije više mogla izdržati u dućanu. Vani je zahladilo. Sunce e zašlo, a na d nagnutim stijenama na zapadu osulo se rumenilo. Kojoti su zavijali. Marian se uputila kroz sumrak. Činilo joj se kao da se nešto golemo i živo kreće krozpustinju. Os jetila je neku tjeskobu. Kako mračno i prazno izgleda to pusto prostranstvo! Latic e s rulja pustare djelovale su zastrašujuće u njezinim mislima. Withers je bio neuob ičajeno miran te noći. Žena mu je govorila malo i tiho kao Indijanci. A

li ni on nije i mao šta reći. Marian je sjedila uz ognjište i gledala u svjetlucavu žućtu žeravicu. Odje nom se trgnula iz sanjarenja. »Što je to?« upita. »Konj. Sigurno je Naie«, odgovori trg ovac kao da mu je lakše. Marian je i dalje sjedila i slušala. Ali osjetila je da joj srce neobično tuče. Napokon se pomaknu i otvore vrata. Nophaie! Očimu kao u Indijanc a, a lice kao u bijelca. Malo je zateturao kad je zatvorio vrata i naslonio se n a njih. Drhtao je čitavim tijelom; bio je napet kao skakač kad se sprema na skok. Iz buljio je oči u Marian, a onda pogledao trgovca. »John ... pusti me u sobu da umrem!« Withers zine i smalaksa. Njegova žena vrisne od straha i samilosti. »Zarazio sam se!« prošaputa Nophaie. Miarianina zla slutnja i strah su se obistinili. »Oh, bože ... Nbph aie!« vrisne ona i potrči k njemu. Nophaie se odmakne od nje. potrijebio je svu sna gu volje jer fizičke snage nije imao. Uhvatio ju je za ramena i odbio od sebe. »Beno w di cleash, trebao sam već umrijeti... još Pred nekoliko sati... Ali morao sam te v idjeti... da umrem kao... bijelac!«

259Miariam je protrnula od čudnog dodira njegovih ruku. Kroz bluzu je osjetila nji hovu toplinu. »Bijela ženo ... Nophaieova spasiteljice ... vrati se svom narodu ... Sve ... je ... u redu!« Tada je klonuo na nju, a trgovac ga je pridržao. Napola sug a odnijeli u sobu i položili na krevet. Odmah su dali sve od sebe da mu pomognu. Uža reno lice, mramorno blijedo, ubrzani puls, teško disanje, lupanje srca Ð sve su to b ili znaci stravične kuge. Jednom, pri slabom svjetlu uljanice, dok je Marjan klečala uz krevet i kao u bunilu zvala: »Nophaie ... NO'phaie!« on je otvorio oči Ð zamu gro zne oči bez onog živahnog sjaja; učinilo joj se da je letimično ugledala onaj njegv nek adašnji vedri smiješak, koji mu je prekrio bol u duši tog časa kad ju je blaženo ledao. Onda joj se pričinilo da neki zao duh otima Nopha-ieov život iz njezinih ruku. Nast ala je borba koje Nophaie nije uopće bio svjestan. Otrovna vatra sisala muje krv. Nije to bila bolest Ð ni nemoć Ð nego dah smrti koja je tjerala dušu i počela r

rati živ meso. Međutim, Nophaie je imao još snage da se brani. Trgovac ju je zaklinjao da se makne od njegova kreveta i napokon ju je odvukao natrag u dnevnu sobu. Tamo se zgurila uz vatru sva skrhana od boli, Oh, zar je ovo kraj Nophaieova životai njez ine ljubavi! Gospođa Withers je došla i otišla tihim korakom i puna obzira, ali nije r ekla ni riječi. Noć je polako prolazila. Vjetar se podigao i počeo zavijati kroz mrtvu tišinu. Penjačice su šuštale ispod strehe. Negdje kasino u noći došao je k njohers i ježno je pogladio. »Marian«, rekao je promuklim glasom. »Nophaie ... je li umro?rošaputa ona dižući se.



»Nije. U nesvijesti je, ali odolijeva Ð ili sam ja lud... Ima još nešto jako čudnovato. ogi od ovih Nopaha koji su umrli od kuge, pocrnjeli su ... Nophaie je rekao da će postati bijel. Kao da nije normalan. To me potreslo. A čudno je i ono što je rekao: »J ohn, pusti me u sobu da umrem!' Marian, to valjda znači da je stvarno konačno došaok svijesti Ð duša se u njemu 260 probudila. A ipak je njegov život ovdje bio beskrajna borba da dokaže svoje naslijeđen o pravo. Ali ne vjerujem da će umrijeti. Prošla mu jekriza koja mnoge pomori. Nisam nikad vidio da se nečiji duh tako bori protiv bolesti. Neće njega skrhati.« Marian se umotala u pokrivač i izašla u mrak. Hladni pustinjsk vjetar zapuhao joj je u lice i razmrsio kosu. Zora nije bila daleko. Zvijezde su počele blijedjeti, mrkla noć se primicala. Pustinja i nebo, mrak, žalobni vjetar, tišna Ð svi u sebi čuvaju svoje tajne . A život posvuda, i tu i tamo1, i samo korak daleko od smrti. »Sve je... u redu!« pro mrsi ona Nbphaieove riječi. Bila je sva blažena od reće. Možda No<phaieo'va borba znači n ešto više od živote. Vjera njena daje joj to nasi. Ponovo se našla s Nophaieom na u zvisini iznad Pokretnih stijena! Zar mu je mračna slutnja blis'ke smrti nadahnula vjeru? Pustinja joj može biti kao dom u mislimai sanjarenju. Ona će joj uvijek neod oljivo utjecati na misli kad mora razjasnitipojmove o životu. Zadrhtala je od rad osti po pomisli da mora uvijek imati pred očima visinsku ljubičastu kadulju, zlatom okrunjene litice koje spavaju na suncu, duga zelena prostranstva i strme zasjenj ene šutljive stijene Ð a negdje nasuprot toj pozadini Indijanca Nophaiea. n 261



GLAVA 22. Dolazeći svijesti, Nophaie je u sjećanju zadržao mračine jezovite ponore u ko e je neka neobjašnjiva snaga u njemu survala zle duhove. Naslućivao je smrt, a sadj e uvjeren da će ostati na životu. Zar se već nije bio pomirio sa smrću? U tijelu mu s r azbuktao silan otpor. Izgledalo je kao da se nemilice bori da spasi dušu od zloduh a. I kad je došao k svijesti, ta čudna mora stalno mu je pritiskala dušu i ispunjala s nove. Toliko su se Withersovi i Marian radovali njegovu brzom odzravljenjuda je i on bio sretan, iako nije imao snage da to pokaže. Onti ga vole. Znaju da ga ništa ne dijeli od Benow di cleash. Zar uopće ima nešto što ih dijeli? U čemu je, zapo, st var? Mnogo je vremena utrošeno da jasno u pamet dozove svoja stara uvjerenja, vjer ovanja i obaveze. Ne može ih se više sjetiti. Postala su mu nejasna. Nešto mu se zbilo u duši ili mu je kuga oštetila pamćenje. Četvrti dan nakon krize, ustao je i hoao naok olo. Izbjegavao je Indijance, a i bijelce, ali je nastojao da prema njima ne bud e neljubazan. Oni su ga, izgleda, shvatili i htjeli mu pomoći. Ali dok bi ujutro s jedio na toplom majskom suncu i šetao ispod prolistalih topola, Marian bi ga staln o promatrala. To je osjećao. A kad bi je izbliza pogledao u oči, osjetiobi kako joj se oči sjaje od radosti. Zadrhtao bi od sreće i srce bi mu se razigralo; znao je da o tim osjećajima mora voditi računa. Za nekoliko dana, toliko je ojačao da je već pomis lio da može otići iz Kaidaba. U zgodan čas, kad se našao 862 sam s Wither, njegovom žen om i Marian, objasnio im je svoju zamisao. »John, molim te daj mi svežang zobi i mal o hrane.« »Zašto?« upita trgovac iznenađeno. »Odjahat ću sam ,.. među kadi kanjone vori Nophaie zamišljeno. Marian ustane od ognjišta i priđe mu sva blijeda, začuđenih tužnih očiju. »Nophaie, imaš li dovoljno snage?« upita ga ona bojažljivo. »Ili ili um eti«, uzvrati on sa smiješkom i uhvati je za ruku. »Stvarno, nije to loše«, slo Wither , obrativši se više svojoj ženi nego njima dvoma. Ona ništa ne odgovori, kao da

se slaže. Onda se obratio Nophaieu. »Dat ću ti sve što ti treba. Kada ideš? Sutra? Dove troga k onja ili uzmi jednoga od mojih.« »Da, otići ću čim svane, prije nego Benow di ash ustan e«, odgovori Nophaie. »Ideš sam i tamo ćeš biti sam?« upita trgovac. »Časna i rije ti Nophaie. »Dobro. Ne moram ti valjda reći da me to malo zabrinjava«, doda Withers po gladivši se po raščupanoj kosi. »Beeteia je počeo buniti Indijance.« »Znao sam j e. »Beeteia!« uzvikne Marian. »Je li to muž GekMi Yashi? Mladi poglavica kojega sam onj e gore vidjela? »Da, to je on«, doda trgovac. »Beeteia je plemenita roda«, upadne gosođa it-hers. »On pripada najistaknutijem plemenu Nopaha. On je doista velik poglavica.« »O nda je situacija još gora«, reče njezin muž. »On buni Indijance protiv Morgana ira. Čujem da je postao sjajan govornik Ð naravno, ne može preboljeti ' smrt Gekin Yashi. Nastoji da pobuni Indijance protiv bijelaca. Dabome, to nije ništa novo ovdje u re zervatu. I ta pobuna, vjerojatno, neće imati nikakva učinka kao ni ostale. A možda i h oće. Samo ja baš ne volim Bee-tedn upliv. Kako da ga spriječe, a Nophaie?« »Morali

ste g a ubiti«, odgovori Nophaie. »Aha! Onda znači jedina nam je nada da od svega toga neće ništ a biti«, odvrati trgovac i ustane. 263

Gospoda Withers izađe van s mužem i ostavi Nop-haiea sama s Marian. Ona je još stajala pokraj njegove stolice i gledala ga. »Kamo ćeš, Nophaie?« upita ga ona. »Idem do Naze.leko?« uzdahne ona, a glas joj malo uzdrhti od iznenađenja. »Nije to daleko za mene .« i zašto do Naze... ako hoćeš biti sam ... Misliš da moraš poći među kadulju i kanjone ibiljnim tonom. Nophaie joj pusti ruku i uhvati je oko pasa. Osjetio je d a se uzbudila i uzdrhtala. Nikad mu nije toliko značila njezina prisutnost i nježnos t. Učinilo mu se da je nastao drugačiji odinos među njima Ð ali ne zna kakav. I to mora ispitati. Postao je nježniji, nije više u stanju da je bilo čim uvrijedi. »Benow di clea sh, e anani tačno, ali mislim da ću otići do Naze jer je ona najveće božanstvo Nopaha.«



»Oh, Nophade!« reče ona smalaksalo. »Zar još patiš? Rekao si mi da su te se nopaški bogi. Da čak i Nothsis Ahm nije ništa drugo nego jedna obična siva hladna planina koja nema ni glasa ni duše.« »Da, sjećam se, Marian«, uzvrati Nophaie. »Ne mislim da patim i d progonjen kao onda kad sam se uspeo uza sjeverni obronak Nothsis Ahna. Ne zm am objasniti što mi je. Gak mislim da samo fizički osjećam potrebu da odem. Čudno se osj m. Potrebna mi je samoća. I nekako me Naza privlači. Tamo ću naći svjetlost Ð a možda i onim šutljivim kanjonima.« »Oh, kad bi se samo mogao smiriti!« prošaputa Marian. Sunc ije bilo još izašlo i bilo je još sve sivo i otužno kad je Nophaie odjahao iz Kaiđaba kz pustinju. Jedan magarac je njakao i samo njegov glas je remetio tišinu. Na jed noj uzvisini podigao se na sedlu i bacio pogled natrag na trgovačku postaju. Odmahje spazio kako nešto bijelo leprša s mračnog prozora. To ga je Mlariani pozdravljala mašući. Zapravo, znao je da će ga pozdraviti. Zaustavio je konja na uzvisini i dugo juje promatrao boreći se sa samim sobom. Naravno, mora joj 264 odgovoriti. Mala bijela marama zalepršala je još jače. Ona je vidjela da je on promatra. .Onda je polako v isoko zamahnuo rukom kao Indijanac kad ide na dalek put, do mjesta koje ga zove, odakle će se brzo vratiti. Vidio je kako joj se lice sjaji ina prozoru i učinilo mu se da je radosna. Okrenuo je konja, odjahao na drugu stranu brijega, odakle se više nije vidjela postaja i prisilio se da više ne misli na Marian. Nophaieov konj, veliki jaki dorat, bio je jedan od najboljih Wihtersovih konja; bio je neumoran i lagano je koracao. I kao da nije osjećao teški svežanj i pokrivač koji mu je bio prie zan iza sedla. Nophaie je osjećao vrtoglavicu i neku nesigurnost, ali bio je uvjer en da je to od fizičke slabosti. To će mu već proći samo zasada ipak tjera konja lagnim kasom. Bilo mu je lakše kad su mu nestali iz vida obori i stoka; otresao se svih mučnih misli i osjećaja, kao uvelog lišća. Ovo putovanje bit će jedno od najvažnijih

eg vom životu. Ima takav predosjećaj iako ne zna zašto. Hoće li se Naza doista iskazatikao pravo svetište? Tada se otresao svih tih čežnja i stao je promatrati oko sebe. Daleko na desnoj strana iznad istočnih litica rumeni sjaj preplavio je sivkastoplavoneb o. Na sjevernoj strani vidio je vrh jednog ogoljelog strmpg brijega koji sediza o iznad kamenitih prijevoja istačkanih žutim ce-drovinia. Čuo je kosa kako pjeva, kako štekću kojoti, a tu i tamo zatrčao bi se koji zec u guštaru; to su bili jedini znci živo ta u pustinji. Osjetio je miris vatre iz f.-- indijanskih koliba; vidio je Nopah e zagrnute pokrivačima kako ga promatraju s prijevoja obraslog cedrovi-. ma; tada je do njega doprla razuzdana pjesma pastira koji je odlazio sa svojim stadom. Iz bjegavao je utrte staze da ne bi sreo ljude svoga plemena. Odlučio je da ni s kim ne izmijeni nijednu riječ dok bude na hodočašću. Prošao je kroz duboku jarugu, ad je iz ašao iz nje, uspeo se uza strminu izrovanu i ustalasanu od vjetra i kiše te je stiga o do mjesta odakle je mogao pogledati prema Kaidabu, ali je motrio sam

o naprijed i naprezao oči da ugleda dolinu s velikim klisurama. Ubrzo je ugledao veliko crve no ogoljelo brdo od podnožja sve do vrha; na njemu su bili stupovi kao263 cijevi orgulja, a stršili su kroz pustinju iznad glavine litice visoravni. Sve je to bilo još daleko, ali se nadao da će se te noći tamo ulogoriti i ponovo vidjetiobro nke obrasle pitomom kaduljom gdje je kao dječak čuvao očeva stada. Odjednom se začdio i zapitao zašto sada toliko čezne za njima kad od povratka u rezervat stalno izbjegav a taj kraj koji ga živo podsjeća na djetinjstvo. Na to ne zna odgovoriti; neće o tome uopće ni razmišljati. Činilo mu se da pustinju sada gleda drugim očima. Taj kraj u sada izgleda nekako čarobno. Klisure i piramide u kojima već stoljećima žive duhovi negovih predaka predstavljaju sada veličanstven prizor u njegovim očima, ali nisu toza nje ga idoli i bogovi pred kojima se kleči i moli. Sada mu dočaravaju sasvim neštodrugo Ð l jepotu, prirodu, vrijeme i život. Odjahao je u široki kanjon omeđen žutim stiama te i zašao na zelenu pjeskovitu ravnicu gdje je sunce jako grijalo, a prašina se

dizala u lepršavim oblačcima. Široko daleko obzorje izgubilo se pred njim; našao se izeđu dugih k osih isprekidanih stijena svakojakih oblika. Satima je jahao osjećajući sunce i vjet ar, a u ušima stalno mu je bio topot kopita; konj je kasao dalje kroz dolinu koja se prostirala oko njega, a crvene i žute klisure kao da su putovale skupa s njim. Na drugom kraju doline uspeo se uz inizak klanac gdje se jedina golema crna stij ena kao šiljak zabadala u nebo, a s nje se dolje vidjela dolina s golemim liticama ; tu je živjelo njegovo pleme i tu se rodio. Zastao je časak pred tim prizorom. Htio je da još tog dana stigne do goleme visoravni sa stupovima poput orgulja koja mu se već sada ukazala u svome sjaju deset milja odatle. Stajala je na ulazu u svetu





dolinu gdje svaka litica predstavlja jedno nopaško božanstvo. Bio je iznemogao od um ora. Ali ništa ga ne može zaustaviti, jedino da se sruši ili da umre. Kad je stigao do veličanstvene visoravni; sunce na zapadu obasjalo je stijene i litice stalnim, ru menim sjajem. Pustinjski pijesak izgledao je siv nablizu, a U daljiniu ljubičast. Naslonio se na konja teško dišući i zagledao se u divne blistave oblake izmad crvene p repreke preko koje sutra mora prijeći. Uzak svjetlucav potočić vijugao je kroz pjeskov itu jarugu. U njemu se odražavala boja oblaka i visoravni. Rasedlao je konja,nahr anio ga zoblju i pustio nakon što mu je sputao noge. Onda je obavio neke sitne pos love za sebe. Nije osjećao glad, ali se prisilio da štogod pojede. Ovo naporno putov anje ubrzo će mu povratiti urođene nagone.



Blago sivilo sumraka prekrilo je crvene stijene kad je stigao do mjesta gdje jemnoge dane prosjedio kao dječak čuvajući ovce. Odatle s prijevoja nije daleko do visok og osamljenog brijega. .Trava i kadulja su ovdje bujale kao u njegovu djetinjstv u. Miris mu je ispunio nosnice, a tužne i drage uspomene dušu. Našao je ravnu crvenu s tijenu na kojoj je sa sestrom sjedio. Koliko je otada prošlo! Ona je mrtva. Njegov a plemena više nema. Zurio je kroz sivu dolinu prema pukotini u obliku slova V na južnoj stijeni. Uski svjetlucavi potočić vijugao je kao kakva traka iz kamjona. On se rodio tamo gore gdje se stijene kanjona spajaju. Još se sjeća kad je imao tri godine . »Indijanac u meni govori«, reče sam sa sobom. »Bolje bi mi bilo da sam podlegao ugi. Ona tamo rupa bila mi je dom Ð a u ovoj dolini sam se igrao. Sada više nema nidoma, mi rodbine, ni igre, Indijanci su završili svoje. Njihova slava i snovi su propal i. Njima je sunce zašlo. One koji se odrvaju bolesti, pijanstvu i bijedi koja ih j e snašla, proguta* će rasa koja ih je uništila. Crvena će krv postati bijela! Toznači da ć bijela rasa pobijediti, a Indijanci nestati... On još nema trideset godina, ali s e osjeća star. Upropašten je, izgubljen. Nema vdše nikakve nade. I on mora nestati! Ov dje bi mu morao biti grob. Pod ovom kaduljom!... Smrt, san, počinak, spokoj!« Ali No phaieov razum usprotivio se indijanskom fa-talizmu. Sve je to tako kadsluša svoje nagone, a ne pamet. Još je mlad. Rat ga nije upropastio. Ni kuga ga nije ubila. T ijelo mu je otporno kao pustinjski cedar, a duh nepobjediv kao svjetlost sunca. Ako bude živio, moći će donekle ublažiti težak život svome narodu. Ali 267s*

mržnja Ð mržnja prema Morganu i Blucheru, prema svim bijelcima koji su nanijeli neprav du Indijancima Ð to je rak rana u njegovoj duši. Dok tu mržnju nosi u sebi, ne može bii sretan ni kao Indijanac koji živi po nagonima, a ni kao čovjek odgojen kao bijelac

. Onda mu je sinula ohrabrujuća misao da bi zahvaljujući Ma-rian koja ga voli svom kr epošću i plemenitošću bijele žene, trebao prijeći preko mržnje, zaboraviti sve patnjee ianad osvetljivosti i gorčine. Ona mu je nadoknadila sve što mu je njezin narod učin io nažao. Ali ovdje je osjetio svu gorčinu svoje mržnje. Činilo mu se da njegova ljuba prema Banow di cleash i njezina ljubav prema njemu nisu dovoljno jake da bi nadv ladale mržnju. Potrebno je nešto drugo. Tog časa palo mu je na um da je to pravo značnj e ovog njegova traženja Ð njegova hodočašća do Naze. Dugo je tako stajao zamišljeni ra u. Bijele zvijezde provirile su iznad tamnih ruševina. Digao se hladni noćni vjetar i zafijukao kroz kaduljino žbuinje. Vatra koju -je zapalio, odrazila se na mračnom p odnožju viso-ravtni. Daleko iz doline tiho su zablejali janjci; njihovo blejanje d jelovalo je tugaljivo i turobno usred samotne pustimrje. Kad je svanula tiha ružičas ta zora i granulo sunce, odjahao je nekom mračnom, neutrtom stazom iz nizine preko prve crvene litice, pa dalje preko ravnice pune kamenja i jaruga te naviše

na ter en obrastao cedrovima, borovima i kaduljom. Iza njega, u 'nizini, dizalesu se v eličanstvene latice i stupovi sve do visine na kojoj je Nophaie jahao još uvijek po istom crvenom sloju. Često se okretao da vidi kako se tamni i veličanstvenidižu prema bijelim oblacima. U ovoj sredini dobio je novu snagu; osvježio ga je l jak miris koji je dolazio s hladnim vjetrom, a tjeskoba ga je napuštala sve što je dalje išao. N e dolazi samo k sebi Ð premda će uskoro ugledati visinsku ljubičastu kaduljui Nothsis Ahn; predosjeća da će doživjeti nešto inovo, da će naći zadovoljstvo i ohrabr Uspeo s jednu milju uza stjenovitu golu strminu koja je bila valovita od humaka, prijev oja, glavica, kanjona i jaruga, a sva od golog žutog kamena. Onda je ušao u zavoj ve like klisure tako da više nije vidio ništi 268 iza sebe. Sada se pred njim najprije ukazala ravnica obrasla cedrovima, nekoliko milja sva crvena od kamena i mjestim ično zelena, a pružala se sve do druge litice. Jahao je kasom, a kad je prešao ravnicu , stigao je konačno u dubok kanjon. Zjapio je pod njim oko pola milje

u dubinu, a neravne strane bile su mu toliko strme da je tuda mogao proći samo Indijanac. Kren uo je pješice, a konja je poveo za sobom. Osjetio je neku radost kadse spustio u suhi vrući kanjon ispod krivih klisura te kroz labirint velikih crvenih gromada do lje sve do prašnjavih jaruga od šarene ilovače. Ponovo je osjetio svojupravu snagu, m išići su mu oživjeli; bio je u stanju da izdrži borbu nepoznatih sđla u i. Imao je mino go muke dok se uspeo uz 'drugu stranu. Preko ruba protezala se još jedna beskrajna ravnica prema planinskim liticama koje su blještale crvenom, žutomi ljubičastom bojo m.





Stigao je ispod njih u sivi sumrak i u malom šumarku cedrova na brzinu se ulogorio . Odatle se izlazi iz indijanskog rezervata. Nema straha da će odsada sretati Indi jance! Sada mu je lakše, ali ga je stid što tako osjeća. Zar bježi od svoga naroda nasv e moguće načine? Za dvadeset četiri sata i dvaput toliko milja toliko se udaljio od on og poznatog kraja, od osjećaja koji ga sputavaju. Sada mu je lakše i promatrati, i s lušati, i mirisati, i osjećati ono što ga usrećuje. Kad bi se samo mogao potpuno tme pr epustiti! Noć je hladna, vjetar fijuče kroz krošnje cedara, a kojoti zavijaju. Ujutro se uspeo uz gole litice koje su izgledale ne-prelazne. Činilo mu se kao da je tu g ranica svih ljudskih strasti. Iscrpljen, sav oznojen i vruć, pao je preko ruba teško dišući. Deset dana prije toga njegov ga je narod napustio kao mrtvaca! Ali su mu bi jeli prijatelji priskočili u pomoć. Bijela žena koja ga voli, molila se za njega. Nije mu to priznala; nitko mu to nije rekao, ali on to zna. Sad je živ. I pravi je čovje k. Teškom mukom se digao i uzjahao. Obuzelo ga je neko neobično ugodno, vedro raspol ožen!je, a bez nekog posebnog razloga. Dugo je jahao kroz kraj obrastaocedrovima i visinskom kaduljom. U podne se ukazao veliki nopaški ponor, vrlo dubok i iftrok, obložen ilovačom raznovrsnih 269m tt^ boja Ð boje jorgovana, suncokreta, indiga. U nj emu ništa ne raste Ð samo gnjilež i tragovi erozije. Ždrijelo mu je prostran i zamaglje no mutnim šarenim bojama. Kad je pogledao dolje, koža mu se naježila od uzbuđenja. Vrlo malo Nopaha stavilo je ovdje nogu, a on će proći kroz ovaj kanjon. Preostali dio dan a proveo je u velikom iskušenju. Potpuno se iscrpio silazeći niz krivudavu klizavu s irm-Mu po hrapavim stijenama, prašnjavim jarugama, preko užarenih hridina koje su bl ještale od crvenila te kroz svježe zelene topolike, preko svjetlucava uzburkana potočića , preko ogromne litice koja mu je izgledala kao utvara, uz kojuje morao puzati kao gušter. Nagrada mu je bila to što je stigao na valovitu visorava

n obraslu ljubičas tom kaduljom i zelenim cedrovima, koja je okrunjena plemenitimNothsis Ahnom. Žute dSjeaie, crni redovi omorika, svjetlucanje bijelog snijega Ð tako je Planina svje tlosti izgledala u njegovim očima. Ista kao nekada. Samo on se promijenio. Kako bi mogli ratovi sebičnih ljudi promijeniti Nothsis Ahn? A što ga onda to muči? Kad je po gledao gore, učinilo mu se da ga stvarno ništa ne muči. Sigurno plnina tako djeluje s vojom snagom, svojom dušom i simirenošću. Sur.ce je već bilo nisko a zapadu. Izabrao je čistinu obraslu kaduljom, koja je bila okružena cedrovima i tuse ulogorio pod okri ljem Nothsis Ahna. Dva dana kasnije prešao je preko visoravni i sišao niz sjeverni o bronak velike planine dolje nisko u kanjone. Ondje je bilo ljeto. Na tihom povje tarcu zrak je bio topao i mirisav. Uz rub uskih puteljaka po crvenoj litici, među srebrnim škriljevcem raslo je zeleno drveće, trava i cvijeće. oj šarolikosti Indijanci su svojim kistovima dodali cinober i grimiz. Jahao je nizbrdo, ispod svjetlucavi h stijena, po suncu i hladovini, uz potoke koji su grgol

jili preko stijena, uz p rudove obrasle žućkastom mahovinom i bijelim ljiljanima, kroz šumarke zelenih hrastova i topola, sve dok nije stigao dolje u svoj omiljeni puste Kanjon šutljivih stijen a, gdje je tako dugo živio u samoći i kojega se uvijek sjećo. 270 Tu se odmorio ovu noć i slijedeći dan. U tom Dubokom kanjonu gdje je bilo vode i tra ve u izobilju, konj mu se dobro najeo i napojio. A on je nastojao da slobodno vr ijeme provede kao pravi Indijanac, d¹ se zadovolji onim što mu pruža priroda. Još je jak o uzbuđen. Čini mu se da će u njemu nešto prsnuti, kao kad pukne brana. Alipak, svjes tan je da se svakog časa sve više svladava i uzdiže iznad strasti koje salijetaju Beet eiu. Jasno mu je da se u njemu nešto mijenja i da mu to novo sve više obuzima dušu. Ka d je sunce zapadalo, nastavio je svoje hodočašće i jahao je cijelu noć nkanjon Naza B oco u čijim se najvećim dubinama skrivalo veliko božanstvo Nopaha. Dok je jahao, činilo mu se da bdije uoči blagdana. Da putuje po danu, od svijetla se ne bi mogao duhovn o sabrati. Strme stijene su u mraku izgledale čas crne, čas srebrne.

Između crnih rubo va vidio se uski komad plavog neba osut zvijezdama, koji se sveviše dizao iznad n jega što je dublje silazio u šutljivu utrobu zemlje ižbrazdanu stijeama. Svakog časa sv e više je osjećao da ga na kraju hodočašća čeka nešto veličanstvenokonačno. Zo nula skoro nezamjetljivo, crno nebo je posivjelo. Ali dan je dolazio sporo kao d a zavlači. Ugledao je divne, veličanstvene litice planine Naza Boco. Sun-' će je navij estilo svoj veličanstven izlazak i crvenkasto-zlatnim sjajem obasjalovrhove. Malo -pomalo zlatni sjaj se spustio naniže. Nophaie je zaobišao oštri ugao jedne litice i o djednom zastao zapanjen. Naza! Prekrasni svinuti kameni most Ð bog Nopaha zasvjetl ucao je pred njim kao zlato prema tamnopla-vom nebu. Dugo ga Je gledao kao opčinje n, a onda je od jahao dalje. Najprije rnu se učinilo kao kakvo pri



viđenje. Dizao se



uvis veličanstveno kao Naza, išaran crvenom bojom i crnim prugama, rupičast i izrezbar en, hrapav i izvijugan kao kakvo prirodno remek-djelo. Vjetar i kiša, pijesak i vo da su bogovi koji su izrezba-rili Nazu. Ali iako je kao školovan znao da je to dje lo prirode, Nophaie je u tome vidio bezgraničnu moć bogova. 271 Odjahao je pod most što nijedan Nopah nije dotada uradio. Velike stijene inisu se raspukle; plavo nebo mije se zamračilo; sa svojom crnobijelom krunom visoko iznad usjekline kangona, Nothsis Ahn nije zatutnjao na Nophaiea iako je kao Nopah počini o svetogrđe. Ništa se nije dogodilo. Samo je osjetio da je na tom tihom pustom mjest u svježe i mirisavo, upravo divino, veličan stveno. U hladovini pod jedinim cedrom, rasedlao je konja i skimuo stvari. U kanjonu je već bilo zatoplilo. Kristalna žuta v oda u potoku vukla ga je da ugasi žeđ i osvježi se od vrućine.



Čitav dan Je zamišljeno promatrao most iz različitih Uglova da vidi što će mu se dogodi Polagani zalaz sunca izgledao mu je neobično čudno u dubinama kanjona. Gledao je ka ko se čarobno prelijevaju boje, poput duginih na kamenom luku, sve do zlatne na li ticama i ružičaste na snježnom vrhu Nothsis Ahna. Ni na kom drugom mjestu nije vidio d a toliko traje sumrak. Čitav sat je potrajala ta ljepota, a njezin značaj ositat će mu zauvijek u sjećanju. Tada je pao mrak. Slušajući kako tiho žubori potok, osjetio jejoš v eću usamljenost. Kadikad bi tužno zacvi-Ijele sove. Naza se ponovno dizala u mraku k ao kakva sjenka pod nebom, okrunjena srebrnim zvijezdama. Noću most izgleda tajans tveno kao neka utvara. Tada izgleda još veličanstveni je. Nophaie nije zaspao. Nije oka zatvorio. Svakog časa sve je više bio uvjeren da je nečim nadahnut. Pred zoru, zas vjetlucalo je neko zelenkasto svjetlo na sitijenama prema južnoj strani. Mjesec se dizao. Za kraitko vrijeme još je više zasjao. Doskora se svinuta sjena mosta odrazi la na suprotnoj sitSjeni, a ispod luka zasjala je blijeda mjesečina koja je djelov ala nekako tajanstveno i lijepo. Nakon dvadeset četiri sata bdijenja ispod svetišta, Nophaie je počeo moliti. Do kraja iscrpljen, kao u nekom bunilu, sjetiose molita va Nopaha i izmolio ih glasno, stojeći na mjesečini uspravno, uzdignute glave. Osjećao je neki tajanstven nezadrživ maglom. Prisjetio se prošlosti, izblijedjelih uspomena iz djetinjstva. Činilo mu se da je to zadnja iskra indijanskog misticizma ) sujev jerja koji nestaju iz njegove duše. Osjećaj iskrenosti i nekog čeanuća nadmai su sva nj egova dosadašnja prizivanja prošlosti. No ipak je ostao hladan. Očaj ga je svladao. On da se neočekivano otrgnuo od tog hladnog pritiska. Oslobodio se. U to se uvjerio. Izgubio je osjećaj vremena. Zemlja i život kao da se ne okreću dalje. Dali će ikad više s vanuti zora? Kako je zatočen ovdje na zemlji među stijenama! Napokon e našao mjesto i sjeo na jednu veliku iabočinu u stijeni i odatle se ponovo zagledao

kao da drugim očima gleda. U čemu se sastoji tajna Naze? Indijanci su joj dali imei to se sačuvalo još od predaka koji su stigli sa sjevera. Da li uopće ima kakva tajna? Duh koji ja skriven u tom veličanstvenom mostu bio je posvećena ljudska duša. Duhovni život Indijana ca tek krči put po dalekim mračnim stazama prema napretku civilizacije. Gola crna st ijena s jedne, mramorna stijena obasjana blijedom mjesečinom s druge strane, okren uta prema zvijezdanom nebu; a preko zamračenog neba svinula se duga od kamena kao kakva golema utvara u mraku. Nophaie ju je sada ugledao kao dase oslobodio slje pila Ð vidio ju je u svoj njezinoj čistoći i čvrstini, njezinoj izbliedjeloj ljepoti i zastrašujućoj čarobnosti. Ali izgledala mu je kao obična, prirodna, nva, nepomična stvar Stijena mora biti strahovito čvrsta da uzdrži tako golem luk. ljepota sačinjena samo od krute stijene! Svu tu krasotu izdubili su vjetar i voda svojim dlijetom! Rad prirode koji je vijekovima trajao! Spomenik duhu prirode! Ali i on će jednom nesta ti. · Naza! Božanstvo Nopaha! Most od pješčenjaka! Tu je pred njim

ko su veličanstvene stijene koje ga tvore! Voda i vjetar su im dali oblik. Tisuće milijuna tona pijesk a odronilo se dok je Naza postala onako veličanstven luk, gotovo vječan. Ali ni on n ije zauvijek. Osuđen je na propast. Ili će pasti ili se istrošiti Ta njegova čarobna lj epota oblika i boje, ta njegova ogromna veličina mora se s vremenom smrviti u sita n,pijesak i nestati u potoku koji tiho žubori. Tada je Nophaie shvatio tajnu njezi ne čarobne moći. Nije to ni ljepota, ni sjaj, ni misterij, ni veličina! To je samo dio njezine čarobne moći. Za njega je oma pojam slobode. Njezina usamljenost i samoća za njega J 272 273predstavljaju savršen mir. Tu je pred njim uskrsnula veličina prirode. Dok je tu, osjećat će se slobodan, potpuno zadovoljan. I usvojoj tuzi je sretan. Svoje bdjele voljene djevojke sjeća se kao nečeg uzvišenog. Ovdje nema ljudi, ni sukoba naroda, ni Ijudd, ni žena, ni borbe, ni g ramzivosti, nimržnje, rai pohlepe, ni nepravde, ni podlosti, ni borbe. za materij aJina dobra koju donosa Svjetski rat uz strašne posljedice, ni sile, ni groznice, ni strahote ko

ju rađa novo vrijeme sa svim svojim grubostima i razuzdanošću, i pijanst vom, i za-slijepljenošću Ð sa svojim poganskim shvaćanjima Ð nema tome traga ovdje u sjeni veličanstNaze. Nema onih grubih zvjerskih lica u ovoj tišini! Ni onih namazani h lijepih ženskih lica! Ni indijanskih plemena otjeranih sa zelenih pašnjaka i rijek a gdje su im živjeli preci, koja su se morala povući u najzabitnije krajeve zemlje!



Bijelac još nije stigao uništiti Nazu. Nema ovdje ništa bolesno u duši ili tijelu, nemapredodžbe iskvarenosti ljudskog roda, one neshvatljive tupoglavo-sti, krajnje neos jetljivosti prema prirodi, ljepoti, idealima, dobru Ð nema toga ovdje u kanjonu ob asjanom blijedom mjesečinom. Sve dok je vrijeme ne sruši, Naza će tu stajati ispod svj etlucavih šutljivih stijena, sa svojim bojama poput duge i ljubičastim sjenama kad s unce zalazi, a sa zlatnim sjajem i ružičastim koprenama kad sunce izlazi. Svi ti lij epi dani i čarobne noći će proći. Vladat će mir i tišina. Ljepota će se boriti s o s ma. Kad je sunce rastjeralo mrak, čarobna ljepota Naze pročistila je Nophaieovu dušu o d indijanskog sujevjerja, cd sumnje i neugodnog straha. Iščezla je tragična sudbia iz umirućeg Amerikanca koju je naslućivao u svom tužnom srcu. Tihi ugodni zrak u kanjonu djelovao je snažno na njega. U tom pustom začaranom kraju opet je osjetio mir,pouzd anje i vjeru u život. Prožeo ga je osjećaj besmrtnosti Ð prisutnosti boga! Borba duši, b orba između indijanskog sujevjerja iz njegove mladosti i odgoja koji su mukasnije nametnuli bijelci, završila je kao vjera u jednog zajedničkog boga za Indijance i z a bijelce.



174 GLAVA 23.

U trgovačkoj postaji Kaidab Mariam je zabrinuto gledala prema pustinjskom horizont u. Nophaie je bio odsutan više od dva tjedna. Zadnjih nekoliko dana i noći, događajis u poremetili jednolični tok života u kući Withersovih. Jedine noći odjednom su buknul s ignalne vatre na svim istaknutim vrhovima oko Kaidaba. Drugi dan projahale su gr upe namrštenih šutljivih Indijanaca koji se skoro nisu ni zaustavili u postaji.Tako nešto nije se još nikada dogodilo. Čak ni gospođa Withers nije mogla ni od jednog ndij anca saznati što se dogodilo. Ali njezin muž je rekao da je njemu sve jasno. »Doći do g užve kod Mese«, rekao je zažarenih očiju. »Nisam još vidio da se Indijanci ovako u o d su mi ubili brata pred mnogo godina.« Poslije podne odvezao se nekamo svojim kol ima. Te noći su se opet zapalile vatre. Marian je otišla s gospodom Withers i ostali ma iz postaje na Echo Peaks da vidi taj čudesni prizor. Činilo joj se da su se nebes a zapalila. Šutjela je kao i gospođa Withers dok su ostali koji su bili s njima, gla sno izražavali svoje divljenje i strahopoštovanje. Trgovčeva žena je sav svoj žt proživj la među Indijancima te joj se na licu vidjelo da naslućuje zlo. · Drugi dan s mnoge s kupine Nopaha prošle mimo postaju. A kad je nastupio mrak, opet su se zapalile vat re i ponovo je nastao veličanstven prizor. Oko ponoći u se izgasile. 275

J ·Marian je ležala budna u svojoj mračnoj sobici. Kasino u noći uzbunio ju je šum kolarać se Withers, a to može biti dobar anak. Ali kola su velikom brzinom prohujala mimo postaju. Marian se prestrašila. Tako se nešto nije nikad dogodilo. U Kaidabu se uvi jek sva kola zaustavljaju, u svako doba. Zato ovo može biti loš znak. Tada je zaspal a i utonula u neke jezovite snove. Ujutro samo što je nije spopao očaj. Nophaie j

e s igurno stradao jer se već davno trebao vratiti. To što se tako dugo ne vraća, sigurno je u vezi s pobunom Nopa-ha. Ipak je stalno gledala put sjevera prema pustinjsko m obzorju moleći se neće li odnekud ugledati Nop-haiea. Međutim, pažnju joj je priuklo nešto s druge strane. Šum nekih drugih kola pobudio je u njoj radoznalost. Potrčala je ispod trijema do ulaza. Prema postaji uzduž ceste naglo su se podigli oblaci prašin e. Zatim su nestali. Gledala je prema tački gdje cesta skreće preko brijega. Odjedno m je ugledala jedna otvarana kola. Činilo joj se da ih pozna. Vozač kao da nije pazi o ni na kola ni na sebe. Ona istrči van ina čistimi ispred postaje. Začas je ugledala Withersa koji je bio sav crn od prašine. »Ej, Marian!« pozdravi je on. »Gdje suostali? Vozio sam kao lud. Ali loše vijesti se čuju iz pustinje, pa sam došao da vam kažem.« »Loše esti?« promrsi Marian. »Da, kako izgleda«, uzvrati on zlovoljno. »Uđi i zoe!... Jeste li ga vidjeli?« prošaputa ona.



»Čuj, mala, blijeda si ko krpa. I sva drhtiš. Znam, nije čudo. Ali moiraš biti spremana najgore ... Nop-haiea dovode u Presbrevjevim kolima. Živ je Ð sve što znamo to je daje ranjen. Ali loše izgleda. Čudno!... Dođi, evo mi žene. I ona je prestrašena.« Dok supala vodila, a napola nosili u dnevnu sobu, Marian se očajnički borila da savlada mučninu i nesvjesticu koja ju je zahvatila. Withers ju je spustio na stolicu, a ond a se upravio da obriše prašinu s lica. »Što ti je, ženo', i ti si sva blijeda kao Marieče. Kad je pročistio lice, duboko je uzdahnuo i spustio se na stolicu. »Čuj! Beeteina obuna izgleda gora nego što 276

smo mislili. Čudno! Ovako nešto nisam još doživio otkad živim u pustinji... Kad sam došMesu, vidio sam mnoštvo Indijanaca, tisuću Nopaha i Nokisa kako urlaju od uzbuđenja i č kaju Bluchera i Mhrgaina. Na sreću nije ih tamo bilo Ð kako sam čuo, otišli su istjerai nekog zlikovca iz rezervata. Indijanci su mislili da su ođ-maglili u Washingtond a dovedu vojsku. To ih je razbjesnilo. Onda su ih stari Indijanci opomenuli da g lupo rade što se bune. Beeteiu su nagovorili da pobjegne da ne dospije u zatvor. D osad je sretno prošlo!« Withers zastane i uzdahne, a možda je uz put htio pronaći kji b laži izraz da ne bi prestrašio njih dvije koje su ga gledale izbuljenih oči. »Sinomo sa znali da namjeravaju zapaliti Pres-breyjevu postaju«, nastavi Withers. »Nisamvjerov ao jer Presbrey dobro stoji s Indijancima. Ali sam svejedno bio zabrinut. Zato s am iz Mese odmah otišao do Presbreyja. Odlanulo mi je kad sam vidio da senije ništa dogodilo njegovoj postaji. Presbrey mi je došao u susret nekako uzrujan.I rekao mi je da su se Brucher, Morgan i Glendon sakrili preko noći u njegovoj postaji i d a su tog časa otišli starom cestom preko brijega. Rekao mi je da je kroz tri dana pr ilično mnogo Indijanaca prošlo mimo njegovu postaju. Jučer više nisu prolazil

, a sinoć su k njemu došli Blucher i Morgan.« »Ja sam čula njihova kola. Mislila sam dae se to vi vratili«, reče Marian. »I onda, dok smo Presbrey i ja razgovarali, doja-hala su tri N opaha«, nastavi Withers. »Odmah smo pomislili da se nešto dogodilo i napokon smo sazna li da je Shode (na ušću Nugija s grupom Nopaha. Išli su zapaliti Presbreyjevu postaju, a Nophaie ih je zaustavio. Onda sam rekao Presbreyju da pode za mnom i držao sam se samo uzvisina. Kod Nugija sam ugledao Shoiea s nekih dvjesto Indijanaca. Noph aie je ležao ispod cedra pokraj mog konja koji je bio slomljen od umora. Shoie je bio pokraj njega. Najprije sam mislio da je Nophaie mrtav. Bio je živ, ali je izgl edao na umoru. Shoie mu nije ništa govorio. Indijanci su bili mrzovoljni. Nisam od mah mogao shvatiti o čemu se radi. Ali mislim da sam pogodio. Nophaie je sigurno čuo gore na visoravnii-ma da Shoie smišlja neko zlo. A prema onome kako su 277 konji i Nophaie izgledali, vidjelo se da su jahali kao mahniti. Svakako, Nophaie je zadržao Shoiea i barem spriječio da ne izgori Presbrevjeva postaja. Zar

ne izgle da čudno kad promisliš da su Blucher i Morgan bili sakriveni baš u toj postaji u to vr ijeme? Shoie bi ih bio spalio žive. A jedino je Nophaie mogao zaustaviti Shoiea.« »Znači ... Nophaie im je spasio život... Morganu ... Blucheru ... Glendonu?«adne trgovčeva žena. »Da«, odgovori VVithers turobno. »Ne mogu nikako shvatiti... Presb je odmah doša o pa smo smjestili Nophaiea u njegova kola jer u njima ima više mjesta. Moraju stići za koji čas.«



Mlarian se nešto steglo u grudima te je bez riječi i bez daha otrčala u svoju sobu, za ključala vrata i spustila zastore. Htjela je da bude u mraku. Htjela je da se sakr ije i pred samom sobom. U mraku u sobici obloženoj opekom obuzeo ju je bijes kao d a su je prvi put u životu svladali primitivni instinteti. »Oh, mogla bi ih ubiti... golim rukama!« promrsi ona. Nije ni slutila da može biti tako opaka. Bila je gora ne go majka kad joj oduzmu dijete. Bila je kadra sve uništiti. Nakon toga bila je tol iko rastrojena da je skoro samu sebe ubila. Kad je došla k sebi, ležala je na krevet u sva iscrpljena i razbašurena. Malo zatim osjetila je kako ju je bijes izmučio. Zap anjila se da može biti takva, ali nije joj uopće bilo stalo niti se pokajala. Onda s e primirila, spustila se s kreveta na koljena i zahvalila bogu! Bila jeuvjerena da je Nophaie napravio taj podvig nadahnut kršćanskim duhom. Nophaie je uvijek pošten , uvijek spreman na junačka, plemenita djela, ali to što je spasio tri predstavnika vlade u Mesi od osvete Gekin Yas-himih ljudi, da ne izginu strašnom smrću u vatri, s iguran je znak da je Nophaie svojim hodočašćem u Nazu spasio svoju dušu. U toje uvjeren a. Netko je pokucao na vrata i prekinuo je u pobožnim mislima. »Mardan, dođi«, pozove je gospođa Withers. »Nophaie je stigao.« Skočila je odmah na noge i zastal uzdrhtala i klonula. 278

Trebalo joj je nekoliko časaka da dotjera kosu i haljinu i da se malo pribere kako se ne bi vidjelo da je uzbuđene. Onda je otvorila vrata i krenula velikim hodniko m; kad je prošla kroz njega i kroz dnevnu sobu do vrata, već se bila potpuno pribral a. Kroz zelene topole ugledala je kola ispred ulaza i skupinu uzbuđenih ljudi oko njih. Gospođa Withers je stajala pokraj vrata i držala ih otvorena. Marian se zausta vila ispred vrata. Vidjela je mokasine i duge noge zamotane u žuto pamučno platno

ka ko se polako spuštaju iz kola. Onda je ugledala pojas ukrašen srebrom i baršunastu košul ju. Sve je odmah prepoznala. Srce joj se uzlupalo kao da će iskočiti kad je vidjela da se sve to miče. Onda je iz kola izvirilo Nophaieovo tammo lice i gola cnna glav a. Withers i još jedan čovjek pomogli su mu da izađe. Marian znatiželjno preleti ma pre ko njega. Onako visok i gibak, dobroćudan i snažan, izgledao je kao i obično. Onda mu je jasno vidjela lice. Gledao je umiljato, ali bolno. Smiješio joj se. A nju je is tog časa prošao strah i duševna patnja. Potrčala mu je u susret da zaustavi ljue koji s u bili oko njega. »Nophaie!« reče ona drhteći. »Sve je u redu«, odgovori on. Sje bil ljudskoj moći, napravili su za Nophaiea. Ali bilo je očito da umire i da je zadoji tračak njegova duha zatitrao u ovom času, u prisustvu bijele djevojke. Ona klekne po kraj njega. »Nophaie... tvoje hodočašće nije bilo uzalud«, uvjeri ga ona zamucku.. »Na i... « »Tvoga boga i moga boga... Banow di cleash«, prošaputa on i pogleda je tutajan stvenim pogledom punim ljubavi. »Sad je... sve ... u redu!... Sad je... sve.

.. u r edu!« Malo kasnije Marian je stajala na vratima i gledala Indijance kako jašu prema zalazu sunca. Sunce je na zapadu nadaleko rasprostranilo svoj sjaj i čitavje zapa d preplanuo jakim žućkastim rumenilom koje je bli-jedilo daleko na sjeveru.Nasuprot toj sjajnoj pozadini Indijanci su jahali zibi-jeni u grupama, u dugim raštrkanim redovima, u malim skupinama i u parovima. Izgledali su ozbiljno i tu279L



žno u toj svečanoj povorci. Skrhani Indijanci i izmoren mustanzi nestajali su polako kroz pustinju. Shoie koj« mu je bio odsječen jezik zadnji je krenuo. Okrenuo s neka ko blijed i kao da je nešto zaprijetio. Daleko nć prijed, nasuprot horizontu obasjan om čistom zlatnot bojom, tamne sjemke počele su nestajati kao da jašu to krasno proročan sko nebo. »Ovo je kao neko znamenje«, reče Mariain. »Nesta ju... nestaju. Oh, Nopa... Samo je u pitanju vri jeme! Moj Nophaie ... ratnik ... nestao je prije njih!... Konačno je samo jedan Indijanac ostao na zamrače nom horizontu Ð sam Shoie Ð pognutu s edlu, tužn; izgleda, kao kakvo čudno, nestvarno biće nasuprot za lazu sunca Ð a bivo je sve manji, gubio se, nestajući... nestajući. -kraj-





Documents

65747646 25368885 Zane Grey Izumiruci Amerikanac