vjesnik br. 104 - Dominikanci · 2010. 12. 23. · sna`no i s pouzdanjem obnovi `ar za propovijedanje evan|elja kao poruke nade. A za to treba odva`no preuzeti svoje apostolske prioritete“

VJESNIK HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJENAVJE[TENJA BLA@ENE DJEVICE MARIJE

XLVI (2010.) 104

ZAGREBPROSINAC 2010.

3

STVARALA^KA NADA

UV

OD

NIK

„Nada“ i „stvarala~ki“ (kreativan) dvije su rije~i koje su ~esto ponavljane i isticane u raspravama tijekom nedavno zavr{ene Op}e skup{tine Reda propovjednika u Rimu, a nalazimo ih i u objavljenim Aktima skup{tine. Tako, u op}em proslovu Akata, naslovljenom „Slu`ba propovijedanja“, pi{e: „Do-minikanski studij ne smije ignorirati prijeporna pi-tanja (qaestiones disputatae) sada{njega svijeta. Suo~en s tom situacijom, Red je pred izazovom da sna`no i s pouzdanjem obnovi ̀ ar za propovijedanje evan|elja kao poruke nade. A za to treba odva`no preuzeti svoje apostolske prioritete“ (Rim 2010, br. 54).

Ima znakova vremena koji ulijevaju nadu. I mi trebamo ulijevati pouzdanje u svoj ìvot i u ìvot onih kojima navije{tamo poruku nade, pozorni na bolni krik svijeta i na patnju koju svakodnevno slu{amo. I mi smo pozvani na nadu, a mno{tvo znakova nas poti~e da kao bra}a propovjednici bu-demo „propovjednici milosti“ (praedicatores gra-tiae).

Nada je snaga skrivena u dubini na{ega srca. Ona je izvor ̀ ivota. Ona je sjeme koje po~inje rasti kako bi urodilo plodom. Nada je doista nada ukoliko je ìva, tj. ukoliko je stvarala~ka. I na{a }e nada biti ìva, bude li istinska na{a ljubav prema Bogu.

Vjernost, propovijedanje i molitva sastavne su zna~ajke bitka glasnikâ nade. Kako li samo volimo isticati da su bra}a propovjednici „ponosni na slo-bodu i na stvarala~ku vjernost“!

Vjernost je bitna zna~ajka ljudskog bi}a. Isus nam govori: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najve}em je vjeran“ (Lk 16, 10). @ivot nam je isprepleten sit-

nim ali za ìvot bitnim stvari-ma. „Sitnice su sitnice, ali biti dobar u sitnicama, nije sitni-ca“, ~esto nam je u gimnaziji ponavljao profesor engleskog jezika. Savr{enstvo je sastavlje-no od malih stvari. Vjernost u maloj stvari daje nam pouzdanje za vjernost u velikoj stvari. Pozvani smo sve vi{e rasti u vjernosti i da ta vjernost postane stvarala~ka! Danas se posvuda isti~e va`nost izvrsnosti, ali va`na je i kreativnost, na svim podru~jima.

Sveti otac Dominik je bio pun plodonosne ma{te i odva`nosti kada se radilo o na~inu na koji biti u slu`bi Boga, evan|elja i Crkve. Njegovo je iskustvo proizlazilo iz izravnih susreta s ljudima i u svojoj zauzetosti za spas du{a izna{ao je poslanje propo-vijedanja za svoju bra}u „in medio Ecclesiae“. Pro-povijedanje je, pi{e francuski dominikanac Yves Congar, „poziv koji je supstancija moga ìvota i moga bi}a“. Tu vidimo stvarala~ku vjernost svetog Dominika.

U svojoj vjernosti Kristu, evan|elju, poslanju u Crkvi, Dominik svjedo~i o jedinstvu svojega ̀ ivota. To se tako|er pokazuje u njegovoj molitvi koja je isto toliko djelatna kao i njegovo propovijedanje. U njega nema razlike izme|u molitve i propovijedanja. Molitva i propovijedanje tvore nerazdvojivo jedin-stvo. Njegovi istinski susreti s ljudima proizlazili su iz njegova susreta s Bogom i ti su ga susreti vodili susretu s Bogom.

VJESNIK HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJE

4

Odva`nost svjedo~enja nalazimo u vjernosti Bogu, koji je sredi{te na{eg propovijedanja, u vjer-nosti Redu i u me|usobnoj vjernosti poslanju pro-povijedanja. Bra}a Reda propovjednika pozvana su na stvarala~ku vjernost svojoj karizmi navije{tanja Radosne vijesti u kojem god obliku.

Vjernost uzimam u {irem zna~enju, sveobuhvat-nom, ukoliko se odnosi na dominikanski na~in ̀ ivo-ta, na one bitne elemente koji oplo|uju vlastitosti na{ega Reda: sloàn ̀ ivot u zajednici, vjernost pro-fesiji evan|eoskih savjeta, gorljivost u zajedni~kom slavljenju liturgije, osobito euharistije i boànskog oficija, i u molitvi, privrènost u~enju i ustrajnost u samostanskom opsluìvanju.

U Poslanici Timoteju sveti Pavao preporu~uje „pro{nje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve lju-de, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan ìvot u svojoj bogoljubnosti i oz-biljnosti“ i to „podiù}i ~iste ruke bez srd`be i ra-spre“ (1 Tim 2, 2.8).

Isti poticaj upu}en je i nama. Na to vas, draga bra}o, i ja poti~em. Kao bra}a kapitularci, tijekom

odvijanja Op}e skup{tine Reda u Rimu ~esto smo morali dizati ruke radi glasovanja, ali sada, u ovo boì}no vrijeme, imamo razloga dizati ruke k nebu: za sve koji su odgovorni u politi~kom i gospodar-skom svijetu da sve ~ine u vidu op}eg dobra, tj. kako ga definira Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvre-menom svijetu Gaudium et spes: „Skup onih uvjeta dru{tvenog ìvota koji skupinama i pojedincima omogu}uje potpunije i lak{e postizanje vlastitog savr{enstva“ (GS 26,1).

U tijeku smo priprave za proslavu 800-te obljet-nice potvrde Reda propovjednika. Pogledom u na{u bogatu povijest prepoznajemo da je Bog bio na dje-lu. Molimo Gospodina da nastavi djelo ruku svojih. Molimo i za novog U~itelja Reda propovjednika, da Red moè ostvariti svoje poslanje u miru u svim zemljama svijeta. Molimo i za na{u Provinciju, za nova zvanja i za ustrajnost bra}e koja nam se pridruùju u nasljedovanju Isusa Krista po primjeru svetog Dominika.

brat Anto Gavri}, OP

provincijal

Svake Svete No}i vra}a{ se k’o dijete,Da tu`nima obnovi{ nadu.I da se umorni od ~ekanja povratka sjeteDa }e do}i konac jadu.

O Slatki, budi milostiv, pak ve~eras legni poput sjeneU prazne kolijevke na{ih gradova i sela,Nad kojima snatre u tu`nom ~ekanju èneKojima je zloba muà oduzela!

Budi bratac seki koja drugog ne moè imati brata(A toliko o njemu pri~ala je mama)I onoj drugoj, kojoj dodu{e jo{ ìvi tata,Ali u tu|ini, s nama!

O Prasliko ~e`nja djevoja~kih zjenaZagrli na{e sestre kojima rat sve nade sru{i,Da mjesto vlastitog ~eda, u sre}i povijena,Nose Tebe u du{i!

O Vje~no Dijete, ove nam obe}aj no}iDa }e{ vje~nom stvorit’ hrvatsku nam mati,Da }e joj djeca sretno kroz oluju pro}i,Da }e nam ognji{ta opet proplamsati!

Rajmund Kupareo, OPBoì} 1947.

VJE^NO DIJETE

5

IZ CRK

VE

Draga bra}o i sestre,

Nakon nekoliko kateheza o sve}eni{tvu i mojim zadnjim putovanjima, vra}amo se na{oj velikoj temi u posljednjih nekoliko godina, razmi{ljanjima o ve-likim kr{}anskim misliteljima od antike do srednje-ga vijeka. Bili smo stigli u visoki srednji vijek, do Bonaventure i Alberta Velikoga. Danas bih htio go-voriti o najve}em srednjovjekovnom mislitelju, ono-me kojeg Crkva naziva Doctor communis (Zajedni~ki nau~itelj): to je sveti Toma Akvinski. Zadràt }u se na njegovu ìvotu, a njegovo }emo u~enje razmo-triti u sljede}im katehezama.

Moj ~asni prethodnik, papa Ivan Pavao II. u okru`nici Fides et ratio (Vjera i razum) podsjetio je da ga „Crkva uvijek predlaè kao u~itelja mi{ljenja i uzor pravilnoga bavljenja teologijom“ (br. 43). Ne iznena|uje {to se me|u crkvenim piscima spome-nutim u Katekizmu Katoli~ke Crkve, najvi{e od svih drugih, nakon svetoga Augustina, navodi sveti Toma – ~ak {ezdeset i jednom!

Prozvan je tako|er Doctor Angelicus (An|eoski nau~itelj), mo`da zbog svojih kreposti, napose uzvi{enosti misli i ~isto}e ìvota.

Toma je ro|en izme|u 1224. i 1225. u dvorcu koji je njegova plemenita i imu}na obitelj imala u Rocc-asecci, blizu Aquina, nedaleko od glasovite opatije Montecassino, kamo su ga roditelji poslali da stek-ne prvu naobrazbu. Nekoliko godina kasnije prese-lio je u glavni grad Sicilijskoga kraljevstva, Napulj, gdje je Fridrik II. osnovao ugledno sveu~ili{te. Na njemu se studente, bez ograni~enja koja su drugdje postavljana, pou~avalo o misli gr~koga filozofa Ari-stotela. S njom se upoznao i mladi Toma koji je od-

SVETI TOMA AKVINSKI (I.)Papina kateheza na op}oj audijenciji u srijedu 2. lipnja 2010.

mah nazreo njezinu veliku vrijednost. Ali prije sve-ga, u tim godinama provedenim u Napulju, nastalo je njegovo dominikansko zvanje. Tomu je, naime, privukao ideal Reda koji je nedugo prije toga osno-vao sveti Dominik. No, kad je obukao dominikanski habit, njegova se obitelj opirala toj odluci i on je bio prisiljen napustiti samostan i provesti neko vrijeme u obitelji.

Godine 1245., ve} punoljetan, mogao se ponov-no vratiti zapo~etom putu odgovora Bo`jem zovu. Poslan je u Pariz da studira bogoslovlje pod vod-stvom drugoga svetca, Alberta Velikog, o kojem sam nedavno govorio. Albert i Toma sklopili su iskreno i duboko prijateljstvo, me|usobno su se cijenili i bili jedan drugom privrèni, i to u tolikoj mjeri da je Albert htio da ga njegov u~enik prati i u Köln kamo su ga redovni~ki poglavari poslali da osnuje teolo{ki studij. Toma je tada stupio u dodir s Aristotelovim djelima i njihovim arapskim tuma~ima koje je Albert predo~avao i obja{njavao.

U tom razdoblju kultura latinskoga svijeta bila je duboko potaknuta susretom s Aristotelovim dje-lima koja su dugo vremena bila nepoznata. Rije~ je o spisima o naravi savjesti, prirodnim znanostima, metafizici, du{i i etici; o bogatim informacijama i uvidima koja su se ~inila valjana i uvjerljiva. Bio je to cjelovit pogled na svijet razvijen bez i prije Krista, ~istim razumom; ~inilo se da se name}e razumu kao „gledanje“ sebe. Mladim je ljudima bilo nevjerojatno odu{evljenje susresti i upoznati to mudroslovlje. Mnogi su do~ekali s ushitom, ~ak i uz nekriti~ki zanos, to golemo bogatstvo drevnoga znanja koje je, kako se ~inilo, moglo korisno obnoviti kulturu, otvoriti potpuno nove obzore. Drugi su se, me|utim,


6

pribojavali da je Aristotelova poganska misao u su-protnosti s kr{}anskom vjerom i odbijali su je prou~avati. Susrele su se dvije kulture: pretkr{}anska Aristotelova, s radikalnom racionalno{}u, i klasi~na kr{}anska. Odre|ena okruènja dovela su do odba-civanja Aristotela i predod`be koju su o takvom filozofu napravili arapski komentatori Avicena i Averoes. U stvari, oni su latinskome svijetu prenije-li aristotelsku filozofiju. Primjerice, oni su u~ili da ljudi ne raspolaù osobnom umno{}u nego da po-stoji jedan sveop}i um, neka duhovna tvar zajedni~ka svima koja djeluje u svima kao „jedinstveni” um, dakle odosobljenje [depersonalizacija] ~ovjeka. Dru-gi prijepor koji prenose arapski komentatori je onaj prema kojem je svijet vje~an kao i Bog. Razbuktale su se beskrajne rasprave u sveu~ili{nom i u crkvenom svijetu. Aristotelska filozofija {irila se i me|u obi~nim pukom.

Toma Akvinski u {koli Alberta Velikog izvr{io je pothvat od temeljne va`nosti za povijest filozofije i teologije, rekao bih za povijest kulture: prou~avao je temeljito Aristotela i njegove tuma~e, pribavio je nove latinske prijevode izvornih gr~kih tekstova. Tako se nije oslanjao samo na arapske komentatore nego je mogao osobno ~itati izvorne tekstove i ko-mentirati veliki dio aristotelskih djela, razlikuju}i u njima ono {to je valjano od onoga {to je dvojbeno ili je u cijelosti za odbaciti, pokazuju}i njihovo su-glasje s podatcima kr{}anske Objave i na{iroko i umje{no koriste}i aristotelsku misao u izlaganju teolo{kih spisa koje je sastavio. Rije~ju, Toma Akvin-ski je pokazao da izme|u kr{}anske vjere i razuma postoji naravni sklad. To je bilo veliko Tomino dje-lo kojim je u tom trenutku sukoba dviju kultura – tom trenutku kad se ~inilo da se vjera treba povu}i pred razumom – pokazao da oni idu zajedno, da ono {to se ~inilo razum nespojiv s vjerom nije razum i {to se ~inilo vjera nije vjera ukoliko je suprotna pra-voj razumnosti; tako je stvorio novu sintezu koja je oblikovala kulturu idu}ih stolje}a.

Zbog izvanrednih umnih sposobnosti, Toma je pozvan u Pariz da ondje predaje teologiju na domi-nikanskoj katedri. Tu zapo~inje spisateljsku djelat-nost koju je nastavio do pred smrt i koja je upravo golema: izlaganja Svetoga pisma, jer profesor teolo-gije prvenstveno je tuma~ Pisma, izlaganja Aristo-

telovih spisa, opse`na sustavna djela, me|u kojima glasovitu Sumu teologije, rasprave i govore o raznim temama. U sastavljanju spisa pomagali su mu neki tajnici me|u kojima subrat Reginaldo di Piperno koji ga je vjerno pratio i s kojim ga je vezalo bratsko i iskreno prijateljstvo, ozna~eno velikim povjerenjem i pouzdanjem. To je osobina svetaca: njegovali su prijateljstvo, jer je ono jedno od najplemenitijih o~itovanja ljudskoga srca i ima u sebi ne~eg boàn-skog, kao {to je sâm Toma objasnio u nekim pitanji-ma Sume teologije u kojima pi{e: „Ljubav je u prvom redu ~ovjekovo prijateljstvo s Bogom i s bi}ima koja mu pripadaju“ (II, q. 23, a.1).

Nije se dugo zadrào u Parizu. Godine 1259. su-djelovao je na op}em zboru dominikanaca u Valen-ciennesu, gdje je bio ~lan povjerenstva koje je izra-dilo plan studija u Redu. Nakon toga, od 1261. do 1265. Toma je bio u Orvietu. Papa Urban IV., koji ga je vrlo cijenio, povjerio mu je sastavljanje bogoslu`nih tekstova za Tijelovo, ustanovljeno nakon euharistijskoga ~uda u Bolseni. Toma je bio profinjena euharistijska du{a. Najljep{i himni koje crkveno bogoslu`je pjeva slave}i otajstvo stvarne nazo~nosti Gospodinova Tijela i Krvi u euharistiji pripisuju se njegovoj vjeri i teolo{koj mudrosti. Od 1265. do 1268. Toma boravi u Rimu, gdje je, vje-rojatno, vodio Studium, to jest studijsku ku}u Reda i gdje je po~eo pisati Sumu teologije (usp. Jean-Pier-re Torrell, Tommaso d’Aquino. L’uomo e il teologo, Casale Monf., 1994, str. 118-184).

Godine 1269. ponovno je pozvan u Pariz da odrì drugi krug predavanja. Studenti su – moè se razu-mjeti – bili odu{evljeni njegovim predavanjima. Nje-gov biv{i u~enik izjavio je kako je Tomina predavanja pratilo veliko mno{tvo studenata, tako da bi jedva stali u dvoranu te je dodao osobnu primjedbu da je „slu{ati ga za njega bilo istinsko zadovoljstvo“. To-mino tuma~enje Aristotela nisu svi prihva}ali, ali ~ak i njegovi protivnici na akademskom polju, po-put, primjerice, Gotfrida iz Fontainesa, tvrdili su da je nauka brata Tome korisno{}u i vrijedno{}u nadvi-sivala druge i sluìla kao korektiv za nauke svih dru-gih nastavnika. Mo`da i zbog toga da ga izvuku iz burnih rasprava koje su pokrenute, poglavari su ga ponovno poslali u Napulj da se stavi na raspolaganje

7


kralju Karlu I., koji je namjeravao preustrojiti sveu~ili{ne studije.

Osim studiju i predavanju Toma se tako|er po-svetio propovijedanju narodu. A puk ga je rado i{ao slu{ati. Rekao bih da je doista velika milost kad teo-lozi znaju govoriti jednostavno i gorljivo vjernicima. Slu`ba propovijedanja, s druge strane, pomaè teolo{kim stru~njacima ste}i zdravi pastoralni rea-lizam i oboga}uje ìvim poticajima njihovo istraìvanje.

Posljednji mjeseci Tomina zemaljskog ìvota ostaju okruèni posebnim, rekao bih misti~nim ozra~jem. U prosincu 1273. pozvao je svoga prija-telja i tajnika Reginalda da mu priop}i odluku da prekida svaki rad, jer je tijekom slavljenja mise shva-tio, uslijed jedne nadnaravne objave, da sve ono {to je do tada napisao bila samo „hrpa slame“. To je zagonetni doga|aj koji nam pomaè razumjeti ne samo Tominu osobnu poniznost, nego i ~injenicu da sve ono {to uspijevamo misliti i re}i o vjeri, ko-likogod uzvi{eno i ~isto bilo, beskrajno nadilaze

Bo`ja veli~ina i ljepota koje }e se u punini objaviti u raju. Nekoliko mjeseci kasnije, sve vi{e uronjen u duboko razmatranje, Toma je umro na putu prema Lyonu, gdje se uputio kako bi sudjelovao na sveop}em saboru kojeg je sazvao papa Grgur X. Umro je u cistercitskoj opatiji u Fossanovi nakon {to je primio poputninu s osje}ajima velike pobo`nosti.

@ivot i u~enje svetoga Tome Akvinskog mogli bi se saèti u doga|aju kojeg prenose stari ̀ ivotopisci. Dok se svetac, kao i obi~no, rano ujutro u kapelici svetoga Nikole u Napulju molio pred raspelom, Dominik iz Caserte, sakristan crkve, za~uo je raz-govor. Toma je, zabrinut, pitao je li to~no to {to je pisao o otajstvima kr{}anske vjere. A Raspeti je od-govorio: „Dobro si govorio o meni, Toma. [to ho}e{ za nagradu?“. A odgovor koji je Toma je isti onaj koji bismo mu i mi, Isusovi prijatelji i u~enici, htje-li uvijek re}i: „Ni{ta drugo osim Tebe, Gospodine!“ (isto, str. 320).

(IKA/VHDP)

SVETI TOMA AKVINSKI (II.)Nauka svetoga Tome o uskladivosti vjere i razuma

Papina kateheza na op}oj audijenciji u srijedu 16. lipnja 2010.

Draga bra}o i sestre, u katehezama o kr{}anskoj kulturi srednjega vijeka danas èlim nastaviti s predo~avanjem svetoga Tome Akvinskog, teologa koji ima toliku vrijednost da je prou~avanje njegove misli izri~ito preporu~io Drugi vatikanski koncil u dva spisa: odluci Optatam totius o odgoju i izobraz-bi sve}enika i izjavi Gravissimum educationis o kr{}anskom odgoju. Uz to, jo{ 1880. papa Lav XIII., koji je svetoga Tomu veoma cijenio i bio promicatelj tomisti~kih studija, odlu~io ga je proglasiti za{titnikom katoli~kih {kola i sveu~ili{ta.

Glavni razlog toga silnog cijenjenja krije se ne samo u sadràju njegova u~enja, nego tako|er u me-todi koju je on primjenjivao, osobito njegovoj novoj

sintezi i razlikovanju izme|u filozofije i teologije. Crkveni su se oci suo~ili s raznim filozofijama pla-tonskog tipa u kojima se iznosio cjeloviti pogled na svijet i ìvot, uklju~uju}i pitanje Boga i religije. U su~eljavanju s tim filozofijama, oni su do u tan~ine razradili cjeloviti pogled na stvarnost, polaze}i od vjere i koriste}i sastavnice platonizma kako bi od-govorili na sr`na pitanja koja zaokupljaju ~ovjeka. Taj pogled, utemeljen na biblijskoj objavi i obra|ivan pomo}u to~nog platonizma u svjetlu vjere, oni su nazivali „na{a filozofija“. Rije~ „filozofija“ nije dak-le bio izraz ~isto razumnoga sustava i, kao takvog, odvojena od vjere, nego je pokazivala sveobuhvatni pogled na stvarnost, izgra|en u svjetlu vjere, koji je razum napravio i promislio; taj je pogled, sigurno, nadilazio sposobnosti razuma, ali, kao takav, bio je tako|er zadovoljavaju}i za njega. Prema svetome


8

Tomi susret s Aristotelovom pretkr{}anskom filo-zofijom (Aristotel je umro oko 322. prije Krista) otvarao je novu perspektivu. Aristotelska filozofija bila je, o~ito, izra|ena bez poznavanja Staroga i No-vog saveza, obja{njenje svijeta bez objave, samim razumom. I ta je razumnost bila uvjerljiva. Tako stari oblik „na{e filozofije“ otaca vi{e nije bio odrìv. Trebalo je ponovno premisliti odnos izme|u filozo-fije i teologije, izme|u vjere i razuma. Postojala je neka „filozofija“, cjelovita i uvjerljiva u samoj sebi, razumnost koja prethodi vjeri, a potom „teologija“, neko razmi{ljanje s vjerom i u vjeri. Bremenito pi-tanje bilo je: jesu li uskladivi svijet razuma, filozofija mi{ljena bez Krista i svijet vjere? Ili se me|usobno isklju~uju? Bilo je onih koji su zastupali nespojivost izme|u ta dva svijeta, ali je sveti Toma bio ~vrsto uvjeren da su spojivi – {tovi{e, da je filozofija razra|ena bez poznavanja Krista gotovo o~ekivala Isusovo svjetlo kako bi bila potpuna. To je bilo ve-liko „otkri}e“ svetoga Tome koji je odredio njegov put kao mislitelja. Pokazati tu neovisnost filozofije i teologije i, istodobno, njihovu uzajamnu poveza-nost [suodnosnost] bila je povijesna misija velikog u~itelja. Imaju}i to pred o~ima lako je razumjeti za{to je u XIX. stolje}u, kad se zastupala sna`na neuskladivost izme|u suvremene misli i vjere, papa Lav XIII. pokazao na svetoga Tomu kao na vodi~a u dijalogu izme|u jedne i druge. U svojem teolo{kom radu, sveti Toma pretpostavlja i odre|uje tu suod-nosnost. Vjera u~vr{}uje, ujedinjuje i prosvjetljuje ba{tinu istinâ koje stje~e ljudski razum. Povjerenje koje sveti Toma gaji prema ta dva oru|a spoznaje – vjeri i razumu – moè se dovesti u vezu s uvje-renjem da oba proizlaze iz istoga izvora istine, boànskoga Logosa, koji djeluje kako na polju stva-ranja tako i na polju otkupljenja.

Zajedno sa suglasno{}u izme|u vjere i razuma, nu`no je prepoznati kako se oni sluè razli~itim spoznajnim pristupima. Razum prihva}a istinu na osnovi njezine duboke o~itosti, posredovane ili ne-posredne; vjera, me|utim, prihva}a istinu na temelju ugleda Bo`je rije~i koja se objavljuje. Na po~etku Sume teologije sveti Toma pi{e: „Treba znati da ima dvije vrste znanosti. Neke, naime, kao {to su arit-metika, geometrija i njima sli~ne, polaze od na~elā koja su poznata naravnim svjetlom uma. Druge pak polaze od na~elā poznatih svjetlom neke vi{e zna-

nosti: primjerice, geometrijska optika polazi od na~elā koja su razja{njena u geometriji, a glazba od na~elā poznatih u aritmetici. Sveta nauka (to jest teologija) spada u tu drugu vrstu znanosti, jer pola-zi od na~elā koja su poznata u svjetlu neke vi{e zna-nosti, to jest u znanju Boga i blaènih“ (I, pit. 1, ~l. 2: ¢Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005, str. 275£).

To razlikovanje jam~i samostalnost, kako znano-stî o ~ovjeku – prirodoslovnih i humanisti~kih, po-put filozofije, tako i bogoslovnih znanostî. No, ono nije isto {to i odvajanje, nego u sebi uklju~uje uzajamnu i plodonosnu suradnju. Vjera, naime, {titi razum od svih napasti nepovjerenja u vlastite spo-sobnosti, poti~e ga otvoriti se sve {irim obzorima i da ne posustane u traganju za temeljima te, kada se sâm razum posve}uje nadnaravnom podru~ju odno-sa izme|u Boga i ~ovjeka, oboga}uje njegov rad. Prema svetom Tomi, primjerice, ~ovjek svojim razu-mom nesumnjivo moè prispjeti tvrdnji o postojanju Boga, ali samo vjera, koja prihva}a boànsku objavu, jest kadra dotaknuti otajstvo ljubavi Boga, Jednog i Trojstvenog.

S druge strane, ne pomaè samo vjera razumu. Vrijedi i obratno. Naime, i razum, svojim sredstvi-ma, moè u~initi ne{to va`no za vjeru, pruàju}i joj trojaku slu`bu koju sveti Toma ovako saìma u uvo-du Tuma~enja Boetijeva djela O Trojstvu: „Pokazati osnove vjere; pomo}u sli~nosti objasniti istine vjere; odbaciti prigovore koji se upu}uju protiv vjere“ (q. 2, a. 2). îtava je povijest bogoslovlja, u kona~nici, ostvarivanje te zada}e spoznaje, koja pokazuje shv-atljivost vjere, njezinu ra{~lanjenost i unutarnji sk-lad, njezinu razumljivost i sposobnost promicati ~ovjekovo dobro. Pravilnost teolo{kih razmi{ljanja i njihovo stvarno spoznajno zna~enje zasnivaju se na vrijednosti bogoslovnoga jezika, koji je, prema svetom Tomi, u prvom redu sli~nozna~ni jezik. Be-skrajan je razmak izme|u Boga, Stvoritelja, i bitka njegovih stvorenja; nesli~nost je uvijek ve}a nego sli~nost (usp. Denzinger-Hünermann, Zbirka saètaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i }udore|u, \akovo, 2002, br. 806, str. 227). Usprkos tome, u ~itavoj razli~itosti izme|u Stvoritelja i stvo-renja, postoji srazmjer izme|u stvorenog bi}a i Stvo-

9


riteljeva bi}a koji nam omogu}uje govoriti o Bogu ljudskim rje~nikom.

Sveti je Toma udario temelj nauke o sli~no zna~-nosti ne samo o{troumnim filozofskim obrazla-ganjima nego i na ~injenici da nam je sâm Bog Obja-vom progovorio te nas, dakle, ovlastio govoriti o Njemu. Smatram va`nim podsjetiti na tu nauku. Ona nam, naime, pomaè opovrgnuti neke prigo-vore suvremenoga bezbo{tva koji nije~e da je reli-gijski jezik obdaren nekim objektivnim zna~enjem i, naprotiv, drì kako ima samo subjektivnu ili jed-nostavno emotivnu vrijednost. Taj prigovor proiz-lazi iz ~injenice da su pobornici pozitivisti~ke misli uvjereni kako ~ovjek ne spoznaje bitak, nego samo iskustveno djelovanje stvarnosti. Sa svetim Tomom i s velikom filozofskom predajom mi smo uvjereni da, zapravo, ~ovjek ne spoznaje samo djelovanje koje je predmet prirodnih znanostî, nego da spoznaje ne{to o samome bi}u – primjerice spoznaje osobu, „ti“ drugoga, a ne samo njezin fizi~ki i biolo{ki vid njezina postojanja.

U svjetlu toga u~enja svetoga Tome, teologija tvrdi da, ma koliko ograni~en, religijski je jezik ob-daren smislom jer doti~emo bitak, poput strijele odapete prema stvarnosti koju ozna~ava. To temelj-no suglasje ljudskoga razuma i kr{}anske vjere na-zire se u drugom osnovnom polazi{tu Akvin~eve misli: boànska milost ne poni{tava, nego pretpo-stavlja i usavr{ava ljudsku narav. Ta narav, naime, ni nakon grijeha nije potpuno pokvarena, nego je ranje-na i oslabljena. Milost, koju Bog obilno dijeli i koja se prenosi otajstvom utjelovljene Rije~i, potpuno je besplatni dar kojim narav biva ozdravljena, oja~ana i potpomognuta teìti èlji priro|enoj i duboko usa|enoj u srcu svakoga mu{karca i ène: ùdnji za sre}om. Boànskom milo{}u sve sposobnosti ~ovjekova srca se ~iste, preobraàvaju i uzdiù.

Va`na primjena toga odnosa naravi i milosti na-zire se u }udorednom bogoslovlju Tome Akvinskog koje je vrlo aktualno. U sredi{te u~enja na tome podru~ju, on stavlja Novi zakon, a to je zakon Duha Svetoga. S duboko evan|eoskim pogledom inzistira na ~injenici da je taj zakon milost Duha Svetoga koja se daje onima koji vjeruju u Krista. Toj se milosti pridruùje pisano i usmeno u~enje o naukovnim i }udorednim istinama koje Crkva prenosi. Sveti

Toma, isti~u}i temeljnu ulogu koju u moralnome ìvotu ima djelovanja Duha Svetoga, milosti, iz koje se ra|aju bogoslovne i }udoredne kreposti, daje shvatiti da svaki kr{}anin moè dosti}i uzvi{ene vi-dike Govora na Gori ako ìvi istinski vjerski odnos u Kristu, ako se otvori djelovanju njegova svetog duha. No – dodaje Akvinac – „premda je milost djelotvornija od naravi, ipak je narav bitnija za ~ovjeka“ (Summa theologiae, I, pit. 29, ~l. 3). U skla-du s tim, sa stanovi{ta kr{}anskoga }udore|a, postoji mjesto za razum koji je kadar razaznati naravni }udoredni zakon. Razum ga moè prepoznati promatraju}i ono {to je dobro ~initi i ono {to je dobro izbjegavati za postizanje one sre}e koja leì na srcu svakome ~ovjeku i koja nalaè i odgovornost prema drugima i, dakle, traènje zajedni~koga dobra. Drugim rije~ima, ~ovjekove kreposti, bogoslovne i }udoredne, ukorijenjene su u ljudsku narav. Boànska milost prati, podupire i poti~e eti~ku zauzetost, ali, prema svetome Tomi, svi ljudi, vjernici i nevjernici, pozvani su upoznati potrebe ljudske naravi izraène u naravnom zakonu i nadahnjivati se na njemu u oblikovanju pozitivnih zakonâ, onih naime zakona koje donose gra|anske i politi~ke vlasti radi ure|ivanja ljudskoga suìvota.

Kad se nije~u naravni zakon i odgovornost koji on uklju~uje, dramati~no se utire put eti~kom rela-tivizmu na individualnom planu i totalitarizmu dràve na politi~kom planu. {to ima pogubne po-sljedice. Obrana sveop}ih prava ~ovjeka i potvr|ivanje apsolutne vrijednosti dostojanstva osobe iziskuju neku osnovu. Nije li upravo naravni zakon taj temelj, s vrijednostima koje pokazuje, a o kojima se ne moè pregovarati? âsni Ivan Pavao II. napisao je u okru`nici Evangelium vitae rije~i koje ostaju od ve-like aktualnosti: „Prijeko je, dakle, potrebno za budu}nost dru{tva i razvoj zdrave demokracije iz-nova otkriti postojanje ljudskih vrednota, }udored-no bitnih i uro|enih, koje izviru iz same istine o ~ovjeku te izraàvaju i ~uvaju dostojanstvo osobe. Stoga te vrijednosti nijedan pojedinac, nikakva ve}ina i nijedna dràva nikad ne smiju stvarati, mijenjati ili zatirati, nego ih moraju jedino priznati, po{tivati i promicati“ (br. 71).

U zaklju~ku, Toma nam predlaè {iroko i pouzda-no shva}anje ljudskoga razuma: {iroko jer nije


10

sku~eno prostorima takozvane empirijsko-znan-stvene misli, nego je otvoreno ~itavome bi}u pa tako i temeljnim i neporecivim pitanjima ljudskoga ̀ ivo-ta; a pouzdano jer je ljudski razum, prije svega ako prihva}a nadahnu}â kr{}anske vjere, promicatelj uljudbe koja priznaje dostojanstvo osobe, nepovre-divost njezinih prava i obvezatnost svojih du`nosti. Ne iznena|uje {to je nauka o dostojanstvu osobe, temeljna za priznavanje nepovredivosti prava ~ovjeka, sazrela u misaonim sredinama {to su prigr-lile ba{tinu svetoga Tome Akvinskog koji je vrlo uzvi{eno shva}anje ljudskoga stvorenja. Nazvao ga je strogo filozofskim rje~nikom „najsavr{enijim od

svega {to se nalazi u ~itavoj prirodi, to jest samo-stojnim nositeljem razumne naravi“ (Summa theo-logiae, I, pit. 29, ~l. 3).

Dubina misli svetoga Tome Akvinskog izvire – nikada nemojmo zaboraviti – iz njegove ìve vjere i gorljive pobo`nosti koju je izraàvao u nadahnutim molitvama, poput one u kojoj moli od Boga: „Udije-li mi, molim te, um koji te traì, mudrost koja te nalazi, ìvot koji se tebi svi|a, ustrajnost koja te pouzdano i{~ekuje i pouzdanje da }u te na kraju zagrliti.“

(IKA / VHDP)

SVETI TOMA AKVINSKI (III.)Tomina Teolo{ka sumaPapina kateheza na op}oj audijenciji u srijedu 23. lipnja

Draga bra}o i sestre,

htio bih danas, ovim tre}im dijelom, dovr{iti svoje kateheze o svetom Tomi Akvinskom. I vi{e od sedam stotina godina od njegove smrti moèmo mnogo nau~iti od njega. Podsjetio je na to tako|er moj prethodnik papa Pavao VI. koji se, u govoru odrànom u Fossanovi 14. rujna 1974., prigodom 700. obljetnice smrti svetog Tome, pitao: „Koju nam pouku moè dati u~itelj Toma?“ Njegov je odgovor glasio ovako: „povjerenje u istinu katoli~ke vjerske misli, koju je on branio, izlagao, otvoren spoznajnoj sposobnosti ljudskog uma“ (Insegnamenti di Paolo VI, XII[1974.], str. 833-834). Istoga dana, u Aqui-nu, govore}i ponovno o svetom Tomi, rekao je: „Svi mi koji smo vjerni sinovi Crkve moèmo i moramo, bar u odre|enoj mjeri, biti njegovi u~enici“ (Isto, str. 836).

Stupimo dakle i mi u {kolu svetog Tome i njego-va remek-djela, Sume teologije (Summa theologiae). Ono, premda je ostalo nedovr{eno, ipak je monu-mentalno djelo: sadrì 512 pitanja i 2669 ~lanaka. Rije~ je o zgusnutom razmi{ljanju, u kojem ljudski um tajnama vjere prilazi jasno i duboko, isprepli}u}i pitanja i odgovore, u kojima sveti Toma produbljuje u~enje koje dolazi iz Svetoga pisma i od crkvenih

otaca, prije svega svetoga Augustina. U tome razmi{ljanju, u susretu s pravim pitanjima svoga vremena, koja su ~esto i na{a pitanja, sveti Toma, koriste}i tako|er metodu i misao anti~kih filozofâ, osobito Aristotela, dolazi do jasnih, lucidnih i odgovaraju}ih formulacija istina vjere, gdje je istina dar vjere, blista i postaje dostupna za nas, za na{e razmi{ljanje. Ipak, taj napor ljudskog uma – kao {to to podsje}a Akvinac samim svojim ìvotom – je uvijek prosvijetljen molitvom, svjetlom koje dolazi odozgor. Samo onaj koji ̀ ivi s Bogom i s otajstvima moè tako|er razumjeti {to oni govore.

U Summi teologije, sveti Toma polazi od ~injeni-ce da postoje tri razli~ita na~ina Bo`je bîti i bivstva: Bog postoji u samom sebi, on je po~etak i svr{etak svega, zbog ~ega sva stvorenja dolaze i ovise o Nje-mu; Bog je, nadalje, prisutan po svojoj milosti u ìvotu i djelovanju vjernika, svetaca; kona~no, Bog je na posve osobit na~in prisutan u Kristovoj osobi i u sakramentima, koji proizlaze iz njegova otkupi-teljskog djela. Stoga je to monumentalno djelo (usp. Jean-Pierre Torrell, La „Summa“ di San Tommaso, Milano 2003., str. 29-75), to istraìvanje “teolo{kim pogledom” Bo`je punine (usp. Summa theologiae, I, pit. 1, ~l. 7), po svojoj strukturi podijeljeno na tri dijela i predstavlja ga sam doctor communis – sveti

11


Toma – ovim rije~ima: „Budu}i da je glavna zada}a svete nauke priop}iti nam spoznaju o Bogu, i to ne samo s obzirom na to {to je on u sebi nego tako|er ukoliko je po~elo i svrha svih stvari, a napose razum-skog stvorenja, pristupaju}i izlaganju te nauke prvo }emo raspravljati o Bogu, drugo o te`nji razumsko-ga stvorenja prema Bogu i tre}e o Kristu koji je kao ~ovjek put na{ih te`nji prema Bogu“ (Isto, I, pit. 2; prijevod u: Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005, str. 286). Postoji dakle neki zatvoreni krug: Bog u njemu samom, koji izlazi iz samoga sebe i uzima nas za ruku, tako da se s Kristom vra}amo Bogu, sjedinjeni smo s Bogom i Bog }e biti sve u svima.

Prvi dio Sume teologije istraùje dakle o Bogu u njemu samom, o otajstvu Presvetoga Trojstva i o Bo`jem stvarala~kom djelovanju. U tome dijelu na-lazimo tako|er duboko razmi{ljanje o izvornoj stvarnosti ~ovjeka kao bi}a kojega je Bog stvorio svojim rukama, {to je plod njegove ljubavi. S jedne strane smo stvoreno, ovisno bi}e, ne dolazimo od samih sebe; no, s druge, imamo pravu autonomiju, tako da smo ne samo ne{to prividno – kao {to tvrde neki platonski filozofi – ve} stvarnost koju je Bog htio kao takvu i s vrijedno{}u u samoj sebi.

U drugom dijelu sveti Toma promatra ~ovjeka, potaknuta milo{}u, u njegovoj te`nji upoznati i lju-biti Boga kako bi bio sretan na ovoj zemlji i u vje~nosti. Autor najprije predstavlja teolo{ka polazi{ta moralnog djelovanja, prou~avaju}i kako su, u slobodnom ~ovjekovu izboru ~initi dobra dje-la, uklju~eni razum, volja i strasti, kojima se prido-daje snaga koju daje Bo`ja milost po snazi i darovi-ma Duha Svetoga, kao i pomo} koju pruà tako|er moralni zakon. ̂ ovjek je dakle dinami~no bi}e koje traì samoga sebe, poku{ava postati to {to jest i na-stoji, u tome smislu, ~initi djela koja ga izgra|uju, kojima postaje pravi ~ovjek; a tu ulogu imaju mo-ralni zakon, milost i vlastiti razum, volja i strasti. Na tome temelju sveti Toma opisuje ~ovjeka koji ìvi po Duhu i koji, na taj na~in, postaje Bo`ja slika. Tu se Akvinac zaustavlja na prou~avanju triju teo-logalnih kreposti – vjere, nade i ljubavi –, nakon ~ega pristupa dubokom istraìvanju vi{e od pedeset mo-ralnih kreposti, organiziranih oko ~etiriju kardinal-nih kreposti – razboritosti, pravednosti, umjereno-

sti i jakosti. Zavr{ava potom razmi{ljanjem o raznim pozivima u Crkvi.

U tre}em dijelu Sume, sveti Toma prou~ava otaj-stvo Krista – puta i istine – po kojem se moèmo ponovno pridruìti Bogu Ocu. U tome dijelu pi{e stranice o otajstvu Isusova utjelovljenja i muke koje je gotovo nemogu}e nadma{iti, dodaju}i zatim opse`no izlaganje o sedam sakramenata, jer u njima utjelovljena Bo`ja Rije~ {iri blagodati utjelovljenja radi na{ega spasenja, radi na{eg hoda u vjeri prema Bogu i vje~nome ̀ ivotu, ostaje na materijalan na~in gotovo prisutna sa stvorenim stvarnostima, doti~e nas tako u na{oj dubini.

Govore}i o sakramentima, sveti Toma se na oso-bit na~in zadràva na otajstvu euharistije, prema kojoj je gajio veoma veliku pobo`nost, tako da je, prema starim ìvotopiscima, obi~avao oslanjati gla-vu na svetohrani{te, kao da je èlio ~uti Isusovo boànsko i ljudsko srce kako kuca. U svojem ko-mentaru na Sveto pismo, sveti Toma nam pomaè shvatiti uzvi{enost sakramenta euharistije, kada pi{e: „Budu}i da je euharistija sakrament muke na{ega Gospodina, sadrì u sebi Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato taj sakrament ima sve one u~inke {to ih ima muka na{ega Gospodina, jer on nije ni{ta drugo do utiskivanje Gospodinove muke u nas“ (In Ioannem, c. 6, lect. 6, br. 963). Shva}amo dobro za{to su sveti Toma i drugi sveci dok bi slavili misu lijevali suze iz suosje}anja prema Gospodinu, koji se prinosi u `rtvi za nas: bile su to suze radosnice i zahvalnice.

Draga bra}o i sestre, pou~eni primjerom svetaca, zaljubimo se u taj sakrament! Sudjelujmo sabrano na misi, kako bismo zadobili duhovna dobra, hrani-mo se Gospodinovim Tijelom i Krvlju, kako bismo bili neprestano nahranjeni boànskom milo{}u! Rado i ~esto se zadràvajmo u prisnom druènju s Presvetim Sakramentom!

Ono {to je sveti Toma znanstvenom strogo{}u prikazao u svojim najve}im teolo{kim djelima, kao {to je to upravo Suma teologije (Summa theologiae), i Suma protiv pogana (Summa contra Gentiles), iz-lagano je u njegovu propovijedanju, upu}enom stu-dentima i vjernicima. U korizmi 1273. odrào je propovijedi u crkvi San Domenico Maggiore u Na-pulju. Sadràj je tih propovijedi prikupljen i sa~uvan:


12

to su sve{~i}i u kojima obja{njava apostolsko vjero-vanje, tuma~i molitvu O~ena{a, prikazuje deset za-povijedi i komentira molitvu Zdravo Marijo. Sadràj propovijedi An|eoskog nau~itelja (Doctor Angeli-cus) odgovara gotovo u potpunosti strukturi Ka-tekizma Katoli~ke Crkve. Naime, u katehezi i u propovijedi, u dobu nove zauzetosti za evangeliza-ciju kao {to je ovo na{e, ne bi se smjelo nikada izo-staviti ove temeljne sadràje: ono {to vjerujemo, dakle upravo simbol vjere; ono {to molimo, a to su O~ena{ i Zdravo Marija; te ono {to mi ìvimo kao {to nas u~i biblijska objava, a to su zakon o ljubavi prema Bogu i bli`njemu te deset zapovijedi.

Htio bih podastrijeti poneki primjer jednostav-nog, bitnog i uvjerljivog sadràja u~enja svetog Tome. U svojoj Knjiìci o apostolskom vjerovanju on obja{njava vrijednost vjere. Po njoj se, kaè on, du{a sjedinjuje s Bogom i ra|a se kao neka klica vje~noga ̀ ivota; ̀ ivot prima sigurni pravac i mi lako pobje|ujemo napasti. Onome koji uputi prigovor da je vjera ludost, jer se vjeruje u ne{to {to ne potpa-da pod osjetno iskustvo, sveti Toma pruà vrlo razloàn odgovor i podsje}a da je to neosnovana sumnja, jer je ljudski um ograni~en i ne moè poz-navati sve. Samo ako bismo mogli potpuno pozna-vati sve vidljivo i nevidljivo, tada bi bila prava ludost prihva}ati istine iz ~iste vjere. Uostalom, u stvarima koje ~ovjek ne moè osobno spoznati naprosto je nemogu}e ìvjeti, primje}uje sveti Toma, bez pouzdavanja u iskustvo drugih ljudi. Razborito je dakle vjerovati u Boga koji se objavljuje i svjedo~anstvu apostolâ: oni su bili malobrojni, jed-nostavni i siroma{ni, shrvani zbog raspe}a njihova U~itelja, a ipak mnoge su se mudre, plemenite i bo-gate osobe u kratko vrijeme obratile slu{aju}i njiho-vu propovijed. Rije~ je, naime, upravo o, povijesno gledano, ~udesnoj pojavi, za koju je te{ko dati dru-gi razuman odgovor od onoga da su se apostoli su-sreli s Kristom Uskrslim.

Komentiraju}i ~lanak vjerovanja o utjelovljenju Bo`je Rije~i, sveti Toma iznosi neka promi{ljanja. Tvrdi tako da kr{}anska vjera, promatraju}i otajstvo

utjelovljenja, biva oja~ana; u ~ovjeku raste pouzda-na nada kada razmi{lja o tome da je Bo`ji sin do{ao me|u nas, kao jedan od nas, da priop}i ljudima Bo`ju volju; ljubav je oìvljena, jer ne postoji o~itiji znak Bo`je ljubavi prema nama od onoga da vidimo kako je Stvoritelj svemira i sâm postao stvorenje. Na kraju, promatraju}i otajstvo Bo`jeg utjelovljenja, osje}amo kako se u nama rasplamsava èlja prispje-ti Kristu u slavi. Posluìv{i se jednostavnom i u~inkovitom usporedbom, sveti Toma opaà: „Ako bi brat nekoga kralja ìvio daleko, sigurno bi ùdio da mu moè biti blizu. Krist je na{ brat: moramo dakle èljeti njegovo dru{tvo, postati jedno srce s njim“ (Opuscoli teologico-spirituali, Rim 1976., str. 64).

Predstavljaju}i molitvu O~ena{, sveti Toma po-kazuje kako je ona u sebi savr{ena, budu}i da ima sve zna~ajke koje dobra molitva mora imati: povjer-ljivo i spokojno predanje; prikladnost svoga sadràja, jer – primje}uje sveti Toma – „vrlo je te{ko to~no znati {to je primjereno moliti a {to ne, jer kada je o èljama rije~ te{ko nam je napraviti izbor“ (Isto, str. 120); te zatim ispravan poredak molbi, àra ljubavi i iskrene poniznosti.

Sveti je Toma, kao i svi sveci, gajio veliku pobo`nost prema Gospi. Oslovljavao ju je prekra-snim imenom: Triclinium totius Trinitatis, triklinij, to jest mjesto gdje Trojstvo pronalazi svoj po~inak, jer, zbog utjelovljenja, ni u jednom drugom stvo-renju, kao u Njoj, tri boànske osobe ne prebivaju i ku{aju toliki uìtak i radost ìvjeti kao u njezinoj du{i punoj milosti. Po njezinu zagovoru moèmo posti}i svaku pomo}.

Molitvom, koja se tradicionalno pripisuje svetom Tomi i koja, u svakom slu~aju, odraàva sastavne dijelove njegove duboke marijanske pobo`nosti, i mi recimo: „Presveta i preblaga Djevice Marijo, Majko Bo`ja…, povjeravam tvome milosrdnom srcu sav svoj ̀ ivot… Daj mi, moja premila Gospo, pravu ljubav, kojom }u ljubiti svim srcem svojim tvoga presvetog Sina i tebe, nakon njega, vi{e od svega, te bli`njega u Bogu i zbog Boga.“

(IKA)

13


HOMILIJA PAPE BENEDIKTA XVI. KLAUZURNIMSESTRAMA DOMINIKANKAMA U SAMOSTANUSV. MARIJE OD KRUNICE U RIMU 24. LIPNJA 2010.

Drage sestre,

Svakoj od vas upu}ujem rije~i Psalma 124 (125) koji smo upravo molili: „U~ini, Gospode, dobro dobrima i ~estitima u srcu“ (r. 4). Ponajprije vas s ovom ̀ eljom pozdravljam: neka dobrota Gospodnja bude nad vama. Posebno pozdravljam va{u Majku Prioru i od srca zahvaljujem na ljubaznim rije~ima koje mi je uputila u ime zajednice. S velikom sam rado{}u prihvatio poziv da posjetim ovaj samostan kako bih se mogao zajedno s vama zaustaviti pred acheropita-slikom Djevice od Svetog Siksta, neko} za{titnice rimskih samostana „Santa Maria in Tem-pulo“ i „Svetog Siksta“.

Zajedno smo izmolili Srednji ~as, mali dio Litur-gijske molitve koja, kao klauzurnim sestrama, ozna~uje ritam va{eg dana i ~ini vas tuma~ima Crkve-Zaru~nice koja se sjedinjuje, na poseban na~in, sa svojim Gospodinom. Tom koralnom molitvom, koja svoj vrhunac nalazi u svakodnevnom sudjelovanju u euharistijskoj ̀ rtvi, va{e je posve}enje Gospodinu u {utnji i povu~enosti plodno i bogato darovima ne samo u pogledu puta osobnog posve}enja i pro~i{}enja, nego i u odnosu na onaj apostolat mo-litve zagovora koji ~inite za cijelu Crkvu, kako bi se mogla pojaviti ~ista i sveta pred Gospodinom. Vi, koji dobro poznajete u~inkovitost molitve, svaki dan doìvljavate iskustvo koliko puno milosti posve}enja ona moè zadobiti za Crkvu.

Drage sestre, zajednica koju tvorite mjesto je u kojem se moè prebivati u Gospodinu; ona je za vas novi Jeruzalem, u koji uzlaze plemena Gospodnja da hvale ime Gospodnje (usp. Ps 121, 4). Budite zahvalne boànskoj Providnosti na uzvi{enom i bes-

platnom daru mona{kog poziva, na koji vas je Gos-podin pozvao bez ikakve va{e zasluge. S Izaijom moète potvrditi: „Gospodin me je od maj~ina kri-la u~inio slugom svojim“ (Iz 49, 5). Jo{ prije nego-li ste ro|ene, Gospodin je pridrào sebi va{e srce kako bi ga ispunio svojom ljubavlju. Po sakramentu kr{tenja primile ste boànsku milost i, uronjeni u njegovu smrt i uskrsnu}e, posve}ene ste Isusu, kako biste isklju~ivo njemu pripadale. Na~in kontempla-tivnog ìvota, koji ste primile od sv. Dominika u obliku klauzure, stavlja vas, kao ̀ ive i vitalne udove, u srce misti~nog tijela Gospodinova, koje je Crkva; i kao {to srce prenosi krv i drì na ìvotu ~itavo tijelo, tako i va{ ìvot skriven s Kristom, protkan radom i molitvom, pridonosi odràvanju Crkve, sredstvo spasenja za svakoga ~ovjeka kojeg je Gos-podin otkupio svojom krvlju.

Tom nepresu{nom izvoru pristupate molitvom, prikazuju}i pred Svevi{njim duhovne i materijalne potrebe tolike bra}e u te{ko}ama, ̀ ivot svih koji su skrenuli s puta i udaljili se od Gospodina. Kako ne biti ganut su}uti prema onima koji izgleda lutaju bez cilja? Kako ne poèljeti da se u njihovu ìvotu do-godi susret s Isusom koji jedino moè ìvotu dati smisao? Sveta èlja da se Kraljevstvo Bo`je nastani u srcu svakog ~ovjeka poistovje}uje se sa samom molitvom, kako nau~ava sveti Augustin: „Ipsum desiderium tuum, oratio tua est; et si continuum desiderium, continua oratio: Sama tvoja èlja tvoja je molitva; ako je èlja trajna, stalna, trajna je i mo-litva“ (usp. Ep. 130, 18-20); stoga, kao vatra koja gori i ne gasi se, srce ostaje budno, nikada ne prestaje èljeti i uvijek uzdiè Bogu himan hvale.


14

Bdijte stoga, drage sestre, da u svemu {to ~inite, pored posebnih trenutaka molitve, va{e srce bude vo|eno èljom da ljubi Boga. S Hiponskim bisku-pom [sv. Augustinom] spoznajte da je Gospodin stavio svoju ljubav u va{a srca, èlju koja {iri srce, toliko da moè primiti samoga Boga (usp. In Io Ev., tr. 40, 20). To je obzor zemaljskog hodo~a{}a! To je va{ cilj! Zato ste izabrale ̀ ivot u povu~enosti i odri-canju od zemaljskih dobara: kako biste ̀ eljele povrh svega ono neusporedivo dobro, onaj dragocjeni bi-ser koji zasluùje odricanje od svakog drugog dobra kako biste u{li u njegov posjed.

Svakoga dana izgovarajte svoj „da“ Bo`jim pla-novima, s istom ponizno{}u s kojom je Sveta Dje-

vica rekla svoj „da“. Neka vas ona, koja je u ti{ini primila Rije~ Bo`ju, vodi u va{em svakodnevnom djevi~anskom posve}enju kako biste mogle iskusiti u povu~enosti duboku prisnost koju je ona ìvjela s Isusom. Zazivaju}i njezin maj~inski zagovor, kao i zagovor svetog Dominika, svete Katarine Sijenske i brojnih svetaca i svetica Dominikanskog reda, po-djeljujem svima vama poseban apostolski blagoslov, koji rado pro{irujem na osobe koje se preporu~uju u va{e molitve.

preveo


MAJÎNSKA DUHOVNOST KATARINE SIJENSKE

Papina kateheza na op}oj audijenciji u srijedu 24. studenog 2010.

Draga bra}o i sestre, danas vam èlim govoriti o èni koja je imala istaknutu ulogu u povijesti Crkve. Rije~ je o Katarini Sijenskoj. êtrnaesto stolje}e u kojem je ìvjela bilo je doba te{kih previranja u Crkvi i ~itavom dru{tvu u Italiji kao i Europi. Ipak, i u trenucima najve}e te{ko}e, Gospodin ne presta-je blagoslivljati svoj narod, daju}i svetice i svece koji bude umove i srca poti~u}i ih na obra}enje i obnovu. Katarina je jedna od njih i jo{ i danas nam govori i poti~e nas hrabro kro~iti prema svetosti da bismo bili Gospodinovi u~enici na sve potpuniji na~in. Ro|ena u Sieni 1347. godine u vrlo brojnoj obitelji, a umrla u rodnome gradu 1380. U dobi od 16 god-ina, potaknuta vi|enjem svetog Dominika, stupila je u Tre}i dominikanski red, u ènski ogranak zvan koludrice. Nastaviv{i ìvjeti u obitelji, potvrdila je zavjet djevi~anstva koji je dala privatno jo{ kada je bila mla|a, posvetila se molitvi, pokori, djelima lju-bavi, prije svega prema bolesnima.

Kada se ra{irio glas o njezinoj svetosti, zapo~ela je intenzivno raditi na davanju duhovnih savjeta svi-

ma koji bi joj se obratili za pomo}: plemi}ima i politi~arima, umjetnicima i obi~nim ljudima, posve}enim osobama, crkvenim velikodostojnicima, uklju~uju}i i samog papu Grgura XI. koji je u to doba boravio u Avignonu i kojeg je Katarina sna`no i u~inkovito pozvala da se vrati u Rim. Mnogo je putovala kako bi ubrzala reformu u Crkvi i da bi potpomogla uspostavu mira me|u dràvama. Zbog toga razloga Sluga Bo`ji Ivan Pavao II. proglasio ju je suza{titnicom Europe: Stari kontinent ne smije nikada zaboraviti kr{}anske korijene koji su u ishodi{tu njegova povijesnog puta i mora nastaviti crpiti iz Evan|elja temeljne vrijednosti koje jam~e pravdu i sklad.

Katarina je, kao i mnogi drugi sveci, mnogo pretrpjela. Neki su ~ak govorili da se ne smije imati povjerenja u nju te ju je ~ak, 1374., {est godina pri-je smrti, generalni kapitul Dominikanskog reda po-zvao u Firenzu gdje je podvrgnuta ispitivanju. Ispi-tivanje je proveo u~eni i ponizni brat Rajmund iz Capue, budu}i vrhovni U~itelj Reda. On }e kasnije

15


postati njezin ispovjednik i „duhovni sin“ i napisati cjeloviti ìvotopis svetice. Progla{ena je svetom 1461.

Katarinin nauk, koja je jedva nau~ila ~itati i koja je nau~ila pisati tek u odrasloj dobi, sadràn je u Dijalogu Boànske providnosti odnosno Knjizi boànskog nauka, remek-djelu duhovne literature, u njezinim Pismima kao i u zbirci Molitava. Njezin nauk resi takvo bogatstvo da ju je Sluga Bo`ji Pavao VI. 1970. proglasio crkvenom nau~iteljicom. Taj se naslov pridodao dvama prethodnima: suza{titnice grada Rima, prema èlji blaènog Pija IX., te za{titnice Italije, prema odluci Sluge Bo`jega Pija XII.

U vi|enju koje je ostalo neizbrisivo utisnuto u Katarininom srcu i pameti, Gospa ju je predstavila Isusu koji joj je darovao jedan sjajni prsten, govore}i joj: „Ja, tvoj Stvoritelj i Spasitelj, uzimam te za svo-ju zaru~nicu u vjeri, koju }e{ uvijek ~uvati ~istom sve dok ne bude{ zajedno sa mnom u nebu slavila vje~ne zaruke“ (Rajmund iz Capue, S. Caterina da Siena, Legenda maior, br. 115, Siena, 1998; usp. @ivot sv. Katarine Sijenske, Split, 1992, str. 97). Taj je prsten bio vidljiv samo njoj. U tome izvanrednom doga|aju doku~ujemo ìvotno sredi{te Katarinine religioznosti i svake autenti~ne duhovnosti: to je kristocentrizam. Krist je za nju poput zaru~nika, s kojim je uspostavila odnos prisnosti, zajedni{tva i vjernosti. On je dobro koje se voli vi{e od svakog drugog dobra.

To duboko sjedinjenje s Gospodinom prikazano je u drugom doga|aju iz ìvota te glasovite misti~arke: zamjeni srdaca. Prema Rajmundu iz Ca-pue, koji prenosi ono {to mu je Katarina povjerila, Gospodin Isus joj se ukazao drè}i u svojim rukama ljudsko srce koje je blistalo, otvorio njezine grudi, stavio to srce u njih i rekao: „Predraga k}eri, kao {to sam neki dan uzeo tvoje srce koje si mi pruìla, evo ja ti sada dajem svoje i od sada }e stajati na mjestu gdje je prije bilo tvoje“ (isto). Katarina je doista ̀ iv-jela rije~i svetog Pavla: „@ivim, ali ne vi{e ja, nego ìvi u meni Krist“ (Gal 2, 20).

Poput svetice iz Siene, svaki vjernik osje}a po-trebu gajiti u srcu iste one osje}aje koje Krist nosi u svojem srcu da ljubi Boga i bli`njega poput samo-ga Krista. A mi svi moèmo dopustiti da nam Krist

preobrazi srce i nau~iti ljubiti poput njega, u pris-nom zajedni{tvu s njim ja~anom molitvom, razma-tranjem nad Bo`jom rije~ju i sakramentima, prije svega ~estim i pobo`nim primanjem svete pri~esti. I Katarina pripada nizu onih euharistijskih svetaca kojima sam odlu~io zaklju~iti svoju apostolsku po-budnicu Sacramentum caritatis (usp. br. 94). Draga bra}o i sestre, euharistija je izvanredni dar ljubavi koji nam Bog uvijek iznova daje da nas njime hrani na na{em putu vjere, da oja~a na{u nadu, da rasplam-sa na{u ljubav, da postanemo sve sli~niji njemu.

Oko te sna`ne i autenti~ne osobe okupila se pra-va i istinska duhovna obitelj. Rije~ je o osobama koje je odu{evio duhovni presti` te mlade ène koja se u svojem ìvotu vinula do neslu}enih visina i koje su ponekad bile zadivljene tako|er misti~nim pojavama kojima su svjedo~ili, kao {to su to bile ~este ekstaze. Mnogi su se stavili u njezinu slu`bu i prije svega smatrali povlasticom da im Katarina moè biti du-hovni vo|a. Zvali su je „mama“, jer su kao duhovna djeca primala od nje duhovnu hranu.

I danas Crkva prima veliku blagodat od maj~inske duhovnosti koju vr{e tolike ène, posve}ene i vjer-

Bazilika sv. Sabine, Rim


16

nice laikinje, koje hrane u du{i misao za Boga, ja~aju vjeru ljudi i usmjeravaju kr{}anski ìvot prema sve ve}im visinama. „Oslovljavam vas i nazivam sinovi-ma“, pi{e Katarina obra}aju}i se jednom od svojih duhovnih sinova, kartuzijancu Giovanniju Sabatini-ju, „Jer vas ja ra|am stalnim molitvama i ̀ eljom pred Bo`jim lice, kao {to èna ra|a svoje dijete“ (Pismo, br. 141). Dominikanskom bratu Bartolomeju de Dominiciju obi~avala se obra}ati ovim rije~ima: „Preljubljeni i predragi brate i sine u slatkom Kristu Isusu“.

Druga crta Katarinine duhovnosti vezana je uz dar suzâ. One izraàvaju istaknutu i duboku os-jetljivost, zbog koje je svetica iz Siene bila uvijek silno suosje}ajna i nje`na. Brojni su sveci imali dar suzâ, ~ime su obnavljali osje}aje samoga Isusa, koji nije zadràvao i skrivao suze pred grobom prijate lja Lazara i boli koju su osje}ale Marta i Marija, kao ni prilikom pohoda Jeruzalemu, posljednjih dana svoga ovozemaljskog ̀ ivota. Prema Katarini, suze svetaca se mije{aju s Kristovom krvlju, o kojoj je ona govo-rila sa silnim ganu}em i vrlo djelotvornim simboli~kim slikama: „Spominjite se Krista raspetoga, Boga i ~ovjeka (…). Pokajte se poradi Krista raspetoga, sklonite se u ranama Krista raspetoga, utonite u krv Krista raspetoga“ (Pismo, br. 16., upu}eno neimen-ovanom prelatu).

Tu moèmo shvatiti za{to je Katarina, premda je bila svjesna ljudskih nedostataka sve}enika, uvijek gajila veliko po{tivanje prema njima; oni, po sakra-mentima i Svetom pismu, dijele snagu spasenja Kris-tove Krvi. Svetica iz Siene uvijek je pozivala svete

posluìtelje, pa i papu, kojeg je nazivala „milim Kri-stom na zemlji“, da vjerno vr{e svoje zada}e, no{ena uvijek i jedino svojom dubokom i stalnom ljubavlju prema Crkvi. Prije nego }e umrijeti rekla je: „Opra{taju}i se od tijela ja sam, zapravo, utro{ila i dala svoj ̀ ivot Crkvi i za svetu Crkvu, {to je za mene jedinstvena milost“ (Rajmund iz Capue, S. Caterina da Siena, Legenda maior, br. 363).

Od svete Katarine, dakle, mi u~imo najuzvi{enije znanje: poznavati i ljubiti Isusa Krista i njegovu Crkvu. U Dijalogu Boànske providnosti, ona – {to je jedinstvena slika – opisuje Krista kao most koji se pruà izme|u neba i zemlje. Taj most ~ine tri stepenice: Isusove noge, bok i usta. Uzdiù}i se tim stepenicama, du{a prolazi kroz tri etape od kojih se sastoji svaki put posve}enja: odvajanje od grijeha, vr{enje kreposti i ljubavi, te, na kraju, slatko sje-dinjenje s Bogom s ljubavlju.

Draga bra}o i sestre, nau~imo od svete Katarine ljubiti Krista i Crkvu hrabro, sna`no i iskreno. Po-novimo zato sa svetom Katarinom rije~i koje ~itamo u Dijalogu Boànske providnosti, na zavr{etku po-glavlja koje govori i Kristu-mostu: „Po milosr|u si nas oprao u krvi; po milosr|u si htio razgovarati sa svojim stvorovima. Lud od ljubavi! Nije ti bilo do-sta utjeloviti se, nego si jo{ htio umrijeti!... O milosr|e! Srce mi se gu{i dok mislim na te, jer ka-mogod okrenem svoju misao, nalazim samo milosr|e“ (pogl. 30, Split, 1988, str. 84).

(IKA/VHDP)

17

Od 1. do 21. rujna u Rimu se odràla Op}a skup{tina Reda bra}e propovjednika. Na skup{tini su sudjelovali provincijali, viceprovincijali, general-ni vikari, izabrani delegati provincija i vikarijata iz cijeloga svijeta, biv{i U~itelji Reda, nekoliko uzva-nika iz Dominikanske obitelji i {est ~lanova Gene-ralnog vije}a Reda iz Generalne kurije. Kad se tomu pridodaju jo{ prevoditelji, tajnici skup{tine i mode-ratori, dolazi se do broja od 180 sudionika. Iz Hr-vatske dominikanske provincije sudjeluju provincijal Anto Gavri} i delegat izabran za provincijskoj skup{tini Stipe Juri~, profesor Sv. Pisma na Papin-skom sveu~ili{tu sv. Tome u Rimu.

Ova skup{tina Reda trebala se odràti u Indiji, ali Indijska dominikanska provincija zbog nesigur-nosti i nasilja u zemlji nije mogla preuzeti organiza-ciju. Stoga se ova 290. skup{tina Reda odràla se u Salesianumu, velebnom salezijanskom centru u Rimu. Sudionike skup{tine pozdravio je na po~etku Vrhovni poglavar salezijanaca.

IZ REDAIZVJE[]E S 290. OP]E SKUP[TINE REDA

PROPOVJEDNIKA

Nakon pozdravnih govora, proceduralnih to~aka i glasovanja, U~itelj Reda Carlos Azpiroz Costa podnio je saèto „Izvje{}e o stanju Reda“ (Relatio de Statu Ordinis; U~itelj je ranije pismeno dostavio kapitularcima detaljno Izvje{}e na 34 stranice). Skup{tina se odràla u vrijeme dok Red slavi 500. obljetnicu dolaska dominikanaca u Ameriku (1510.) i devetogodi{nje priprave za proslavu Jubileja 800. potvrde Reda propovjednika (papa Honorije III. bulom „Religiosam Vitam“ od 22.12.1216.). Red je i danas {kola svetosti, {to potvr|uju i ovogodi{nja progla{enja blaènim i svetim iz Dominikanskog reda.

U svojem izvje{}u U~itelj se osvrnuo na nekoliko tema koje mu se ~ine va`nim: smjena generacija, zajedni~ki ̀ ivot, intelektualni ̀ ivot (zajedni~ka od-govornost jer govorimo u ime zajednice), zvanja („Bo`ji su dar“), kvaliteta ̀ ivota redovni~kog ̀ ivo-ta, smisao na{eg poslanja „ad gentes“, uprava (pri-vatizacija na{eg redovni~kog ìvota i poslanja), re-strukturiranje Reda, ìvot i rad u Dominikanskoj obitelji. Nakon U~iteljeva Izvje{}a uslijedio je rad u jezi~nim skupinama i rasprava o Izvje{}u U~itelja Reda. Radni dio prvoga dana zavr{io je plenarnim zasjedanjem na kojem su sve jezi~ne skupine iznije-le svoj osvrt na Izvje{}e te postavljali pitanja U~itelju Reda, a na neka od njih morala je i sama Skup{tina odgovoriti.

Izbor 87. U~itelja Reda propovjednika

Prema Konstitucijama Reda bra}e propovjednika izboru U~itelja Reda pristupa se petog dana od otva-


18

ranja skup{tine. Dan biranja zapo~eo je u nedjelju 5. rujna 2010. Jutarnjom i euharistijom u ~ast Duha Svetoga kojom je predsjedao Timothy Radcliffe, biv{i U~itelj Reda. U svojoj propovijedi je najprije zahvalio dosada{njem U~itelju Reda Carlosu A. Azpirozu Costi, iz Argentine, koji je izabran prije devet godina (Providence, SAD, 2001.). Zatim je istaknuo va`nost U~itelja Reda jer je on „po~elo jedinstva Reda“. U~itelj Reda treba biti razborit, vjeran, pravedan i odvaàn, sluè}i bra}i i Redu, „in medio Ecclesiae“, propovijedaju}i istinu i nadu.

Nakon ulaska u skup{tinsku dvoranu, prema obredniku za izbor U~itelja Reda, otpjevana je u uvodu antifona „Ubi caritas est vera, Deus ibi est“; zatim je uslijedila slu`ba Rije~i i zaziv Duha Sveto-ga s himnom „Veni, creator Spiritus“. U dvorani su samo bra}a kapitularci koji imaju pravo glasa. Uslije-dilo je glasovanje i prebrojavanje glasovanja. Vikar Reda, tj. dotada{nji U~itelj Reda, kao predsjedatelj skup{tine obznanjuje javno svaku glasovnicu, a pregledava~i glasovnica provjeravaju i biljeè. êka se da predsjedatelj obznani rezultate. I tako redom. Sve se odvija mirno. Za izbor je potrebna apsolutna ve}ina glasova. Na skup{tini je nazo~no 128 kapitu-laraca. Izabran je brat Bruno Cadoré, provincijal Francuske dominikanske provincije! Predsjedatelj skup{tine mu izjavljuje da je izabran za U~itelja Reda propovjednika i pita ga prihva}a li tu slu`bu. A kad

je brat Bruno, vidno ganut, odgovorio da prihva}a, predsjedatelj mu re~e: „Stoga te progla{avam zako-nitim U~iteljem cijeloga Reda propovjednika.“ Od toga trenutka novoizabrani U~itelj Reda preuzeo je predsjedanje skup{tinom.

Uslijedila je procesija prema crkvi, uz pjevanje himna „Te Deum“ i dominikanskih litanija svih sve-tih. Do{av{i pred oltar, u pratnji provincijala dviju najstarijih provincija Reda ([panjolske i Toulou{ke provincije), novoizabrani U~itelj lijeè u prostraciji pred oltarom i ~eka zavr{etak molitve. Nakon Evan|elja, U~itelj je pred skup{tinom poloìo ispo-vijest vjere, drè}i ruku poloènu na Svetom pismu. Na kraju obreda novoizabrani U~itelj je bratskim cjelovom pozdravio svakog brata.

Brat Stipe Juri~ pri glasovanju

19


Poslije podne bra}a skup{tinari i pozvani gosti po{li autobusima iz Salesianum, gdje se odvija skup{tina, u Generalnu kuriju (Santa Sabina). Tre-balo je dobrih pola sata vo`nje. Uslijedila je zajedni~ka fotografija kapitularaca s novim U~iteljem, razgledavanje samostana i Generalne ku-rije, sve~ana Ve~ernja u bazilici Sv. Sabine i ve~era u vrtu Generalne kurije, u radosnom bratskom ozra~ju kako to bra}a dominikanci rado ~ine.

Kratki ìvotopis novog U~itelja Reda

dine. Osim Hrvatske dominikanske provincije, kan-didaturu su podnijele jo{ Argentinska provincija, [panjolska i Provincija sv. Dominika u Italiji, predlaù}i za odràvanje sljede}e skup{tine Reda gradove Buenos Aires, Avilu i Bolognu.

Hrvatska dominikanska provincija je predloìla tri mjesta u kojima bi se mogla odràti sljede}a Op}a skup{tina Reda, na kojoj }e sudjelovati definitori iz cijeloga svijeta: Dubrovnik, Bol na Bra~u i îovo/Trogir, prikazav{i u svojoj prezentaciji ljepote tih triju mjesta s naglaskom na dominikansku nazo~nost. I u prvom krugu Hrvatska je dobila dvije tre}ine glasova. U roku od godinu dana odlu~it }e se u kojem }e se od triju navedenih mjesta odràti Op}a skup{tina Reda.

Bruno Cadoré je ro|en 1954. Na sveu~ili{tu u Strasbourgu studirao je medicinu, a studij je okrunio tezom o leukemiji 1979. U Strasbourgu je i upoznao dominikance te nakon studija stupio u Red propo-vjednika. Kao lije~nik – a dominikanski student – boravio je u Haitiju. Za sve}enika je zare|en 1986., a 1992. postiè i doktorat iz moralne teologije. Do izbora za provincijala Francuske provincije bio je profesor biomedicinske etike na Katoli~kom sveu~ili{tu u Lilleu i ravnatelj Centra za medicinsku etiku Katoli~kog instituta u Lilleu. U tom je razdo-blju objavio 40-tak publikacija s podru~ja medicine i medicinske etike. Godine 2008. predsjednik Re-publike Francuske imenovao ga je ~lanom Nacio-nalnog vije}a za AIDS. Bio je i predsjednik europ-skih dominikanskih provincijala (IEOP).

Po prvi puta Op}a skup{tina u Hrvatskoj

U ~etvrtak predve~er, 16. rujna 2010., na zasje-danju Op}e skup{tine Reda odlu~eno je da se sljede}a skup{tina Reda odrì u Hrvatskoj u ljeto 2013. go-

U svakom slu~aju bit }e to povijesni doga|aj: u 800. povijesti i prisutnosti Reda propovjednika prvi puta }e se Op}a skup{tina Reda propovjednika odràti u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji.

Skup{tinu su posjetili i dominikanski prelati iz Vatikana: kardinal Georges Cottier OP, tajnik Kon-gregacije za katoli~ki odgoj nadbiskup Jean-Louis Bruguès OP, tajnik Kongregacije za bogo{tovlje nad-


20

biskup Joseph Augustine Di Noia OP i teolog Pa-pinskog doma Wojciech Giertych OP.

Skup{tinu su tako|er posjetili isusova~ki general te tajnik Kongregacije za ustanove posve}enog ̀ ivo-ta. Uprili~en je susret kapitularaca s ~lanovima Do-minikanske obitelji.

Zavr{etak rada Op}e skup{tine: 21. rujna

Dan je zapo~eo Jutarnjom i euharistijskim sla-vljem koje je predslavio U~itelj Reda brat Bruno Cadoré, u pratnji dvojice svojih pred{asnika, biv{ih U~itelja Reda, Carlosa Azpiroza Coste i Timothyja Radcliffea. U propovijedi je govorio o pozivu i pro-povijedanju kao temeljnoj zna~ajki brata propovjed-nika.

tualna pitanja dana{njeg svijeta. „Suo~en s tom si-tuacijom, Red se nalazi pred izazovom obnoviti sna`no i s povjerenjem ̀ ar propovijedanja evan|elja kao poruke nade“, isti~e Skup{tina. Propovijedanje je vjerno nasljedovanje Isusova primjera i Dominik je za sebe i za svoju bra}u usvojio evan|eoski na~in ìvota. Budu}i da je slu`ba propovijedanja specifi~ni cilj Reda, dominikanskog ̀ ivota i poslanja, toj slu`bi propovijedanja treba biti usmjerena i uprava, obna{anje du`nosti i izvr{avanje poslu{nosti. Auto-ritet u Redu polazi od poslanja. Svjesna va`nosti toga poslanja Skup{tina isti~e da se svi ljudski i go-spodarski resursi trebaju staviti u slu`bu propovije-danja. „Propovijedanje je na{ identitet, na{ razlog postojanja, na{ poziv.“

U vidu boljeg ostvarenja poslanja propovijedanja Red je zapo~eo svoju restrukturaciju. Tako se dosta raspravljalo o entitetima Reda: provincije, vice-pro-vincije, provincijski vikarijati, generalni vikarijati, regionalni vikarijati. Skup{tina je odlu~ila da se vi{e ne osnivaju generalni vikarijati, a u procesu restruk-turiranja predvi|a kao entitete Reda samo provin-ciju, vice-provinciju, provincijski vikarijat i ku}u izvan teritorija provincije. Taj }e postupak zavr{iti 2016. godine. Red je ponosan na 800-ljetnu mud-rost: dvije skup{tine trebaju potvrditi te odluke da bi ih tek tre}a skup{tina mogla kona~no potvrditi i unijeti u Konstitucije Reda propovjednika. Dakle, treba pro}i devet godina.

Upravo }e u tom postupku restrukturacije Reda imati va`nu ulogu i sljede}a Skup{tina Reda koja se odràva u Hrvatskoj, a zavr{it }e na svetkovinu sv. Dominika 8. kolovoza 2013.

Akti Op}e skup{tine u Rimu spominju i Domi-nika Bara~a, dubrova~kog dominikanca, kojeg su partizani strijeljali u Trogiru 17. studenog 1945 (usp. Akti, Rim 2010, br. 61). Naime, Skup{tina poti~e da se u svim zajednicama Reda spominjemo domi-nikanskih mu~enika, bra}e i sestara, iz 20. stolje}a. Ime Dominika Bara~a spominje se uz Pierrea Cla-verieja, dominikanskog biskupa koji je ubijen u Alìru 1996., i druge dominikanske mu~enike u Sal-vadoru i Kongu.

U zavr{nom dijelu skup{tinarima su se obratili i gosti koje je U~itelj Reda pozvao na skup{tinu: dvije klauzurne sestre (iz Italije i Irske), dvije sestre apo-

Propovijedanje je bila glava tema ove skup{tine. Znak identiteta Reda je propovijedanje radi spasenja ljudi. Stoga je Op}a skup{tina u Rimu htjela podsje-titi cijelu Dominikansku obitelj, bra}u, sestre i do-minikanska lai~ka bratska, na taj znak identiteta dok se Red pribliàva godini Jubileja. Propovijedanje je povezano s dominikanskim ìvotom, ono je na~in ìvota. Skup{tina isti~e da propovijedanje mora biti kriterij za dominikanski poziv, na koji se treba stal-no pozivati i njemu teìti u programima po~etne i permanentne formacije. Studij, kao i drugi elemen-ti dominikanskog ìvota, od samog po~etka Reda ima specifi~no apostolski zna~aj. Propovijedanje je cilj dominikanskog studija. „Ku}a studija“ je „ku}a propovijedanja“. Taj studij ne smije zanemariti ak-

21


U zavr{nom obra}anju sudionicima Op}e skup{tine U~itelj Reda brat Bruno Cadoré je istak-nuo 4 to~ke s kojima kre}e sa skup{tine: èli upoz-nati propovijedanje bra}e, ̀ ivjeti na{u jednodu{nost kao znak nade ({to se o~itovalo na skup{tini), crpi-ti na izvoru te jednodu{nosti (tj. u zajedni~kom ìvotu, molitvenom ̀ ivotu i euharistijskom slavlju) i raditi sa svom bra}om na restrukturaciji Reda, svje-sni velike bratske solidarnosti. Zatraìo je od bra}e konkretnu pomo} i molitvu.

Na samom kraju U~itelj je potpisao Akte Op}e skup{tine. A skup{tina je zavr{ila molitvom u crkvi i pjevanjem „Salve Regina“.

Priredio


PRVI INTERVJU NOVOG UÎTELJA REDA

Nakon izbora za U~itelja Reda propovjednika brat Bruno Cadoré dao je prvi intervju katoli~koj informativnoj agenciji „H2onews“ u kojem govori o svojemu dominikanskom pozivu, kao i o vlastitom vi|enju svoje uloge U~itelja Dominikanskog reda. Prema dominikanskim Konstitucijama U~itelj je „po~elo jedinstva Reda”.

Ovaj 56-godi{nji francuski dominikanac, izabran za poglavara vi{e od 6 tisu}a dominikanaca u svijetu, govori kako se njegov ìvot kao mladog lije~nika promijenio onoga dana kad je u{ao u dominikansku samostansku crkvu.

Zovem se Bruno Cadoré, brat dominikanac sam, imam 56 godina, u Redu sam ve} 30 godina. Moj put je put brata dominikanca. Studirao sam teologiju, mo-ralnu teologiju. Do{ao sam na Op}u skup{tinu kao provincijal Francuske provincije, zajedno s drugom bra}om koja zastupaju tu Provinciju. Prije negoli sam postao provincijal u Redu sam bio u~itelj bra}e stude-nata i prior jednog samostana.

stolskog ̀ ivota (iz Engleske i Kolumbije), jedan brat suradnik iz Kanade i dvije ~lanice dominikanskog lai~kog bratstva (jedna profesorica na dominikan-skom Sveu~ili{tu sv. Tome Akvinskog u Manili na Filipinima i jedna iz Ukrajine).


22

U Francuskoj sam studirao medicinu. Htio sam biti dje~ji lije~nik i raditi s djecom. Uglavnom sam radio na dje~joj hematologiji. To me je zanimalo.

Jednoga dana u{ao sam u jednu samostansku crkvu. Ne znam za{to, ali traìo sam gdje se nalazi domi-nikanski samostan i do{ao sam jednoga dana dok je zajednica molila. Vidio sam zajednicu bra}e koji su izgledali vrlo slobodni i vrlo radosni. I ja sam, u tom trenutku, traìo ne{to. Budu}i da sam radio s boles-nom djecom, pitao sam se i mislio sam da bi trebao postojati neki druga~iji pogled na svijet, osim bolesti, smrti i ìvotnih te{ko}a. U{ao sam u crkvu. I tu sam dobio dojam da oni traè ne{to {to je istinito, {to je slobodno, {to je radosno. Tako sam, s vremena na vrijeme, i{ao k bra}i na molitvu. I malo po malo, stupio sam u Red.

Nakon novicijata provincijal je zatraìo da po|em na dvije godine ìvjeti s bra}om koja su se nalazila u Haitiju. To je za mene bio vrlo vaàn trenutak. Prije svega nisam znao {to zna~i zajednica propovjednika i u Haitiju sam vidio. K tome, taj dio svijeta nisam uop}e poznavao: ljudi tamo ìve u krajnjoj oskudici i siroma{tvu. Tada je u Haitiju na vlasti bila diktatura, vrlo neorganizirana vlast. Tamo sam vidio i upoznao bra}u koja su ̀ ivjela na velikom podru~ju, bolje re~eno na selu, u polju, u brdima i po~eli su organizirati rad svoje ̀ upe u crkvene bazi~ne skupine koje se nazivalo bratstvima. Tijekom te dvije godine koje sam proveo ìve}i s ljudima, upoznavaju}i s njima evan|elje, slu{aju}i njihove propovijedi, vjerujem da sam s njima nau~io evan|elje. To je za mene bilo presudno, ne{to {to se nikada ne zaboravlja.

Dominikanac je brat propovjednik, ’brat’ koji ̀ ivi s bra}om, koji èli ìvjeti s bra}om, jer tu se dijeli iskustvo Bo`je rije~i i tu postajemo ono {to jesmo, lju-di koji propovijedaju. „koji propovijedaju” nastoje}i slijediti Isusov primjer, - ako to mogu re}i –, to jest, idu}i susretati ljude, vole}i ih, slu{aju}i ih, odvajaju}i vremena za upoznavanje njihova ̀ ivota, njihovih pi-tanja, ìve}i s njima i traè}i s njima istinu Bo`je rije~i.

Ne znam koja je uloga U~itelja Reda. Otkrivat }u je. Znam koja je bila uloga U~itelja Reda koje sam poznavao, ali ne znam dobro kako se to odvija. Imam dojam da se njegov bitni posao sastoji u upoznavanju bra}e, nau~iti ih voljeti, cijeniti njihovo propovije-danje, otkrivati ljude s kojima ìve i propovijedaju te tako otkrivati kako se Bo`ja rije~ objavljuje me|u lju-dima kroz propovijedanje, to jest kroz razmjenu rije~i i dijalog s ljudima.

U~itelj Reda je slu`benik jedinstva me|u svom bra}om, svim zajednicama, provincijama, u svim kul-turama koje su tako razli~ite. S tajnom jedinstva koja nam je, vjerujem, dana po radosti da smo primatelji rije~i Bo`ja, radost da volimo ljude kao {to ih je volio Sin Bo`ji – ako se moè re}i –, onako kako ih je Do-minik volio; sloboda, sloboda, na}i vremena i s dru-gima istinski traìti put ìvota, smisao ìvota.

www.dominikanci.hrIzvornik na francuskom:

www.h2onews.org/francais

23


BOG @ELI ÔVJEKOVU SRE]U

Bruno Cadoré, U~itelj Reda propovjednika dao je 12. listopada 2010. intervju za novinsku agenciju Zenit (www.zenit.org).

S kojim se izazovima, po Va{em mi{ljenju, Domi-nikanski red danas treba suo~avati?

Odgovor je jednostavan, ali vaàn: biti doista propovjednici, bra}a propovjednici. Poznato je da na{e skup{tine nisu neki veliki sastanci na kojima se odlu~uju o nu`no novim stvarima, ve} radije trenut-ci kada si bra}a zajedno posvje{}uju tko su, {to ~ine, radosti svoga propovijedanja a zatim i pote{ko}e. Polaze}i od toga poku{avaju aktualizirati {to trebaju ~initi i koje je njihovo poslanje. Tijekom tri tjedna skup{tine razmi{ljali smo puno o poslanju propo-vijedanja danas. Kako se danas moè ~uti Rije~ Bo`ja, i kako prenijeti {to ve}em broju ljudi da Bog govori ljudima. Te smo teme dosta obra|ivali.

Postoje va`niji izazovi, ljudske, dru{tvene, kul-turne situacije koje su teè, hitnije, ali svugdje na zapadu ili na istoku, sjeveru i jugu, glavni je izazov izgraditi na{e zajednice bra}e kao mjesta radosti, molitve, prou~avanja Rije~i i prijateljstva sa svijetom, prijateljstva s ~ovje~anstvom, prijateljstva s ljudi-ma.

Recite nam gdje su najbrojnija zvanja u svijetu?

To se razlikuje od mjesta do mjesta jer ìvot Crkve nije isti u razli~itim podru~jima svijeta pa tako ni redovni~ki ìvot. Trenutno ima zemalja s malim brojem zvanja, poput nekih europskih zemalja. U drugim zemljama broj zvanja nije prevelik, ali imaju zvanja redovito. U nekim malim azijskim entitetima postoji porast zvanja, kao i u nekim zemljama La-tinske Amerike. Ono {to je va`no… volim re~enicu jednog igumana u nekom egipatskom samostanu, koji na pitanje: „Ima li u va{em samostanu puno zvanja?“, odgovori: „Ima mjesta za svakoga.“

Crkva pokazuje veliku brigu za novu evangeliza-ciju. Papa je osnovao Vije}e za promicanje nove evan-gelizacije. Kako se bra}a dominikanci susre}u s tim pitanjem?

Na{a zada}a u Crkvi ima potporu Crkve, naklo-nost cjelokupne Crkve, i to je ta zada}a koja nam je povjerena. Treba prona}i dobre na~ine, prilago|ene na~ine da {to ve}i dio ~ovje~anstva ~uje da se Bog zanima za ljudski rod, da se Bog Isusa Krista zanima za ~ovje~anstvo i da se polaze}i od tog uvjerenja na neki na~in promijenio pogled na ìvot, svijet, vrije-me, budu}nost i nadu. Na{e je pitanje, dakle, nasta-viti na{e zada}e na razli~itim mjestima i skupinama koje je Crkva utemeljila, i ne zaboraviti da i drugi jo{ ~ekaju i èle ~uti tu rije~ koja im je upravljena. To nije na{a rije~, to nije rije~ propovjednika. Pro-povjednici moraju biti pomalo poput Ivana Krsti-telja. Oni govore kako bi u{utjeli, kako bi netko drugi govorio.

Konkretno, {to dominikanac èli re}i dana{njem svijetu?

Dominikanac èli re}i da ga Bog ljubi, da ima u njega povjerenja, da s njime èli sklopiti savez. Da dolazi k njemu. I da je s njim, da on nije neka bezi-mena snaga, nego netko tko se o~itovao po svome Sinu Isusu Kristu, o ~ijoj prisutnosti ~itamo u Evan|elju. Da je to netko, da je to Bog koji èli ~ovjekovu radost, koji ponajprije ̀ eli da ~ovjek bude radostan.

Svi su sve}enici pozvani propovijedati. Koja je po-sebna zna~ajka dominikanskog propovijedanja?

Umjesto da govorim o sve}enicima radije bih govorio o bra}i jer upravo to ozna~uje da èlimo


24

propovijedati polaze}i od na{ega bratskog ìvota i zbog nade koju to predstavlja za ovaj svijet. Postoji li onda neka posebnost? Da, zato {to je propovije-danje u Redu na neki na~in ne{to {to je ustanovlje-no, osnaèno izborom redovni~kog ìvota i zajedni~kim ìvotom, molitvenim ìvotom kojim èlimo ìvjeti. Ono nije bolje od drugih propovije-danja, nego je druga~iji na~in propovijedanja. A taj druga~iji na~in propovijedanja obuhva}a vi{e od sa-moga govora.

Recite nam kako je organizirana struktura uprave Dominikanskog reda?

Doista u na{em Redu postoji tradicija koju ovdje ìvimo i koju slavimo ~ak ovdje za vrijeme na{e

skup{tine. To zna~i da poku{avamo ìvjeti ne samo ono {to jesmo i omogu}imo sredstva da to i posta-nemo, nego i strukturirati uvjete toga poslanja, a to ~inimo prema pravilima koji su nam preneseni tijekom skoro osam stolje}a, prema pravilima da svaki brat ima rije~, ima na neki na~in pravo glasa. Na skup{tini nas je bilo 128, a va`no je da je svatko mogao izre}i svoje mi{ljenje o nekoj temi, da je mo-gao argumentirati, ~uti mi{ljenje drugih. Zamislite situaciju u kojoj dolazimo iz svih zemalja, mi{ljenja su vrlo razli~ita i nisu uvijek suglasna. Smatra se da jedinstvo ne zna~i imati isto mi{ljenje, nego jedin-stvo zna~i po{tivati mi{ljenja svih i isto tako vred-novati glas svakoga. To bi bilo na{e jedinstvo. To su modaliteti prema kojima organiziramo na{e struk-ture uprave.

Dominikanci su poznati po svome teolo{kom radu. Koja su dana{nja o~ekivanja Crkve?

Doista, studij je dio na{ega ìvota. Kaè se da je to jedna od zna~ajki opsluìvanja u na{im Pravilima koja usmjeravaju na{ ̀ ivot. Studij, u smislu u kojem volimo i u~imo studirati, nije samo gomilanje spoz-naja, nego zato {to se kroz studiranje um postupno oblikuje onim {to prou~ava. A èlimo prou~avati Bo`ji dolazak me|u nas, njegovu prisutnost. Na neki na~in studij je put koji omogu}uje da istodob-no cijenimo svoj razum, sposobnosti ljudskoga razuma, ljudske spoznaje i da ih usa|ujemo u srce. Dakle, staviti studij u slu`bu zajedni~kog traènja istine. Ne}emo nikada posjedovati istinu. Istina je, kako kaè Evan|elje, Isus koji dolazi.

www.dominikanci.hr

25

7. lipnja 2010.: U~itelj Reda brat Carlos A. Cos-ta reasignirao brata Pavla Lasi}a iz Provincije Teu-tonije u Hrvatsku dominikansku provinciju.

8. lipnja: brat Pavao Lasi} asigniran u samostan sv. Katarine u Splitu.

2. srpnja: u Zagrebu se sastala komisija za pripu{tanje kandidata u novicijat i pripustila osam (8) kandidata u novicijat:

14. srpnja: U~itelj Reda brat Carlos A. Costa primio ponovno u Red Krunoslava Batini}a. Kru-noslav }e vrijeme probacije od {est mjeseci proves-ti u samostanu Kraljice sv. Krunice u Zagrebu.

2. kolovoza, na dan kad se u Redu slavi bl. Iva-nica, majka sv. Dominika, a u Provinciji se odvija priprava za blagdan bl. Augustina Kaòti}a, u samo-stanskoj kapelici samostana Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, za vrijeme molitve Srednjeg ~asa, Kruno-slav Batini} obukao dominikanski habit i pridruìo se Redu.

3. kolovoza, na blagdan bl. Augustina Kaòti}a sisa~ki biskup mons. dr. Vlado Ko{i} zaredio za |akona brata Matijasa Farka{a u crkvi bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu.

6. kolovoza: brat Matijas Farka{ iz samostana bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu asigniran u samostan Sv. Krià u Gruù.

13.-19. kolovoza: brat Sre}ko Koralija, 3 brata novaka s u~iteljem iz Dubrovnika i 8 kandidata za novicijat obavili duhovne vje`be u samostanu sesta-ra Sluàvki Malog Isusa u @abljaku kod Livna. Pridruìli su im se Krunoslav Batini} i postulant Ante Kazoti. Duhovne vje`be vodio je brat Ivica Tomljenovi}, prior samostana bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu.

22. kolovoza: u samostanskoj crkvi u Dubrovni-ku brat Sre}ko Koralija poloìo sve~ane zavjete, a

IZ PROV

INC

IJALA

TA

bra}a Dominik Kristijan Gerbic, Ivan Gavranovi} i Kre{imir Kapetanovi} poloìli jednostavne zavjete na tri godine.

28. kolovoza: u Dubrovniku su obukli habit i zapo~eli novicijat bra}a Josip Cota, Ivan Dominik Ili~i}, Marko Pavlinovi}, Domagoj Augustin Polan{~ak, Ivan Prskalo, Ivan Marija Tomi}, Mirko Irenej Vlk i Mladen Folnovi} za brata suradnika.

22. rujna: po zavr{etku novicijata bra}a Dominik Kristijan Gerbic, Ivan Gavranovi} i Kre{imir Kap-etanovi} asignirani su u samostan Kraljice sv. Kru-nice u Zagrebu.

16.-19. studenog: kanonska vizitacija samostana bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu.

22. studenog: brat Rosario ]orak zavr{io je no-vicijat u dominikanskom samostanu u Chieriju (Italija). Glasovala je samostanska skup{tina i sa-mostansko vije}e, a sukladno Konstitucijama, sug-lasnost za pripu{tanje na jednostavne zavjete dao je i provincijal Provincije sv. Dominika u Italiji.

25. studenog, Predsjednik HBK mons. dr. Marin Sraki}, temeljem provincijalova dopisa od 11. stu-denog, predloìo pari{kom nadbiskupu Andréu Vingt-Trois imenovanje brata Tomislava Kraljevi}a voditeljem Hrvatske katoli~ke misije u Parizu.

30. studenog: u crkvi bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu (Pe{~enica) brat Rosario ]orak poloìo jednostavne zavjete na tri godine kao brat suradnik; brat Rosario asigniran u samostan bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu, a brat Marinko Zadro imenovan njegovim u~iteljem.

9. prosinca, ustanovljeno Liturgijsko povjeren-stvo; predsjednikom povjerenstva imenovan brat Mihael Mario Tolj, a ~lanovima bra}a Marijan Bi{kup i Sre}ko Koralija; brat Anto Boba{ potvr|en za starje{inu samostana sv. Nikole u Kor~uli.


26

IZVJE[]E S PRO[IRENOGA PROVINCIJSKOGVIJE]A – INTERMEDIJE

Bol: 25.-26. lipnja 2010.

stava i promicatelja krunice. U raspravi je re~eno da svi samostani moraju imati lai~ka bratstva u svojim zajednicama. Treba pripremiti Statut lai~kih bratsta-va i dovr{iti Molitvenik i tiskati ga u na{oj nakladi.

Brat Ivan Arzen{ek podnio je izvje{}e iz samo-stana Petrov~e (Slovenija) istaknuo potrebu poja~avanja samostana u Petrov~u. Provincijal sma-tra da bi u Slovenskom vikarijatu trebalo i}i prema spajanju dviju zajednica u jednu, a o tome }e razgo-varati s bra}om u Sloveniji na jesen, kada ih planira pohoditi.

Zatim je organizator duhovnih vje`bi podnio izvje{}e i promicatelj za {tovanja i kanonizaciju do-minikanskih svetaca. Napomenuto je da bi trebalo uz bl. Augustina i bl. Ozanu otkrivati i drugu bra}u koja su herojski ìvjela i svjedo~ila evan|elje.

Arhivar provincije brat Marinko pro~itao je svoje izvje{}e. Provincijski arhiv seè sve do 1735 godine. Provincijski du`nosnici trebaju svoje arhive redovi-to predavati arhivaru provincije.

Na kraju je pro~itano izvje{}e iz samostana sv. Nikole na Kor~ula; brat Damir [oki} je ukratko iznio stanje u samostanu u Bolu te je pro~itano pi-smo brata Marija Marinova iz Staroga Grada. Treba razmi{ljati o budu}nosti svih na{ih samostana.

Uslijedila je redovita sjednica provincijskog vije}a.

Zapisni~ar

brat Tomislav Kraljevi}, OP

Provincijal je na po~etku pozdravio svu bra}u vije}nike, priore, starje{ine samostana i ostalu bra}u. Brat Anto Boba{ se ispri~ao da zbog preuzetih obve-za nije u mogu}nosti sudjelovati na sjednicama pro{irenog vije}a. Provincijal je predloìo ritam rada. Nakon njegova izvje{}a, izvje{}a su podnijeli priori dubrova~kog, splitskog, dvaju zagreba~kih samostana i vikar Slovenskoga dominikanskog vika-rijata.

Nakon toga raspravljalo se o zvanjima jer je o~ito iz svih izvje{}a priora i provincijalova izvje{}a da je briga za zvanja i odgoj jedan od prioriteta na{e pro-vincije. Trebala bi postojati ve}a koordinacija izme|u provincijala i svih samostana u kojima se odvija bri-ga za odgoj i formaciju te ve}a zauzetost Vije}a za odgoj u pitanju primanja novih kandidata. Treba {to prije pripremiti Ratio studiorum Particularis i Ratio formationis particularis.

U prvom dijelu jo{ se razgovaralo o samostan-skim arhivima i o Provincijskom arhivu te naredbi Akata po kojoj svi samostani moraju dostaviti u Provincijski arhiv dokumentaciju po~ev{i od 1963. godine.

Zatim je izvje{}e podnio ekonom provincije brat Kristijan Rai~ te su pro~itana izvje{}a promicatelja zvanja, u~itelja novaka, u~itelja studenata i Regensa studija. Provincijal je ukratko predstavio sada{nje postulante i pripravnike za novicijat.

Nakon toga pro~itana su izvje{}a voditelja Do-minikanske naklade Istina, promicatelja sredstava dru{tvenog priop}avanja, promicatelja lai~kih brat-

27


X. ZASJEDANJE PROVINCIJSKOG VIJE]A

Bol, samostan Svete Marije Milosne, subota 26. lipnja 2010.

Nazo~ni: provincijal Anto Gavri}, bra}a Alojz ]ubeli}, Pero ]avar, Nikola Dugandì}, Tomislav Kraljevi}, Iko Mateljan, Kristijan Rai~, Slavko Sli{kovi}, Antastazio Perica Petri} i Joè Rupnik.

Izo~an: brat Anto Boba{.

Usvojen je predloèni dnevni red i zapisnik s prethodnoga zasjedanja provincijskog vije}a.

1. Nakon {to je pro~itano izvje{}e sa samostan-ske skup{tine i samostanskoga vije}a iz Fribourga ([vicarska), brat Sre}ko Koralija, koji se nalazi na studiju u Fribourgu, pripu{ten je na sve~anu profe-siju. Sve~ani zavjeti bit }e 22. kolovoza u samostanu sv. Dominika u Dubrovniku, pod misom u 9 sati.

2. Glede ponuda za „@utu ku}u“ u sklopu samo-stana u Bolu, predloèno je da se to pitanje ostavi otvorenim kako bi se prikupilo jo{ ponuda.

3. Usvojen je prijedlog ekonomskog vije}a glede svrhe „mirovinskog fonda“.

4. Usvojena je molba Krunoslava Batini}a za po-novni povratak u Red.

5. Prihva}en je prijedlog da se zapo~nu pregovo-ri s biskupom Hvarske biskupije glede na{eg samo-stana u Starom Gradu.

6. Usvojen je prijedlog promicatelja sredstava dru{tvenog priop}avanja brata Zvonka Dànki}a da se naziv njegove slu`be promijeni u „urednik web stanice“.

7. Usvojen je prijedlog i molba da na{a Provincija ponovno preuzme Hrvatsku katoli~ku Misiju u Pa-rizu. Provincijal je izloìo trenutnu sloènu situaciju u Pari{koj misiji.

8. Zaklju~eno je da svi samostani ujedna~e pro-slavu blagdana sv. Dominika, tj. da to bude na sam blagdan 8. kolovoza.

9. Budu}i da je film o bl. Augustinu Kaòti}u u zavr{noj fazi, zaklju~eno je da se napravi ugovor i podmire financijske obveze prema uredniku toga projekta.

10. Sljede}a sjednica provincijskog vije}a bit }e 1. listopada, u samostanu sv. Nikole na Kor~uli.

Zapisni~ar

brat Tomislav Kraljevi}, OP


28

XI. ZASJEDANJE PROVINCIJSKOG VIJE]A

Samostan sv. Nikole, Kor~ula 1. listopada 2010.

Uz provincijala, nazo~na su bila bra}a Nikola Dugandì}, Pero ]avar, Iko Mateljan, Anto Boba{, Kristijan Rai~, Alojz ]ubeli} i Tomislav Kraljevi}.

Izo~ni: bra}a Joè Rupnik, Anastazio Petri} i Slavko Sli{kovi}.

1. Nakon usvajanja dnevnog reda, pro~itan je i usvojen zapisnik s 10. provincijskog vije}a odrànog u Bolu.

2. Provincijal je izvijestio bra}u vije}nike o rea-lizaciji odluka s prethodnog vije}a: a) u Dubrovniku je proslavljena sve~ana profesija brata Sre}ka Kora-lije i jednostavna profesija trojice bra}e novaka; b) sklopljen je ugovor i podmirene obveze prema rea-lizatorima filma o bl. Augustinu Kaòti}u – autor je gosp. Edo Gali} (film se moè naru~iti u provin-cijalatu); U~itelj Reda je pripustio u Red Krunosla-va Batini}a i odredio probaciju od 6 mjeseci prije polaganja jednostavnih zavjeta; vrijeme probacije provest }e u samostanu Kraljice sv. Krunice u Za-grebu.

3. Prihva}eno je ekonomsko izvje{}e za 2009. godinu {to ga je podnio brat Kristijan Rai~, ekonom provincije. Usvojen je prijedlog da se glede rje{avanja pitanja „Bijele ku}e“ u Bolu i prostora ispod Seba-stijana u Dubrova~kom samostanu nastoji do}i do nagodbe s Vladom RH. Ekonom je izvijestio i o stanju prostora u Masarykovoj ulici u Zagrebu. U travnju 2011. isti~e ugovor s Gradom Samoborom glede iznajmljivanja ku}e u Samoboru te stoga treba traìti novo rje{enje za tu ku}u. Konzervatorski odjel iz Splita priprema elaborat glede obnove sa-mostana i crkve na îovu. Taj }e se elaborat ponu-diti Splitskoj nadbiskupiji. Tako|er je i hotel „Sv.

Kri`“ s îova zainteresiran za iznajmljivanje samo-stana na îovu.

4. Provincijal je izvijestio o radu Op}e skup{tine u Rimu. Glavna tema skup{tine bila je propovije-danje. Nekoliko odluka se ti~u i nas:

a) U vidu boljeg ostvarenja poslanja propovije-danja Red je zapo~eo restrukturaciju. Skup{tina je odlu~ila da se vi{e ne osnivaju generalni vikarijati, a u procesu restrukturiranja predvi|a kao entitete Reda samo provinciju, vice-provinciju, provincijski vikarijat i ku}u izvan teritorija provincije. Za pro-vincijski vikarijat potrebno je imati 15 bra}e s pra-vom glasa i jedan formalni samostan (KKN 384, 1, novi tekst). Taj }e postupak zavr{iti 2016. godine.

b) U KKN 3272, 2 dokinut je dodatak, unesen na skup{tini u Caleruegi, da se glede predlaganja novoga ̀ upnika saslu{a skup{tina zajednice kojoj je ùpa povjerena. Vra}en je stari tekst, tj. o tome ra-spravlja samo provincijsko vije}e.

c) Stalnoj komisiji za promicanje studija u Redu nare|eno je revidiranje Op}eg plana studija (Ratio studiorum generalis).

d) Za Op}u skup{tinu prire|eno je novo izdanje Knjige konstitucija i naredbi. Temeljem promjena na samoj skup{tini bit }e uskoro objavljeno elektroni~ko izdanje na web stranicama Reda.

5. Provincijal je govorio o odràvanju Op}e skup{tine Reda 2013. godine u Hrvatskoj. Provin-cijal smatra da ne}e biti ve}ih te{ko}a glede odràvanja i organizacije Op}e skup{tine. Predloèna su tri mjesta za odràvanje: Dubrovnik, Bol, i ̂ iovo-Trogir, a o tome }e se raspravljati na sljede}em pro-vincijskom vije}u.

29


6. Vije}e je jednoglasno prihvatilo molbu samo-stana Kraljice sv. Krunice u Zagrebu za financijsku pomo} u obnovi samostana.

7. Pro~itano je pismo starje{ine bolskog samo-stana, brata Damira [oki}a, o idejnim projektima za obnovu bolskog samostana. Uz pismo je predo~en i elaborat idejnog rje{enja u pet dijelova. Bra}a vije}nici prihvatila su jednoglasno idejno rje{enje obnove bolskog samostana, kako ga je u svome do-pisu zatraìo starje{ina samostana. U samoj realiza-ciji samostan treba sura|ivati s Provincijskim eko-nomskim vije}em.

8. Raspravljalo se o budu}nosti na{e ku}e i sveti{ta u Petrov~u jer Celjska biskupija razmi{lja o preuzimanju ùpne crkve i sveti{ta. Ve} je na Inter-mediji re~eno kako bi bilo najbolje da se bra}a u Sloveniji spoje u jednu ku}u, i to u Petrov~u. To je i stav vije}a, a o tome }e provincijal uskoro razgo-varati s bra}om u Sloveniji. Treba provjeriti je li ku}a u Petrov~u u vlasni{tvu Provincije.

9. Do sljede}e provincijske skup{tine samostan u Starom Gradu oslobo|en je svih davanja prema Provinciji (godi{nji doprinos, binacije, doprinosi u fondove). Za izvanredne potrebe treba uputiti mol-bu na provincijalat.

10. Provincijsko vije}e, odràno u Bolu 26. lipnja, prihvatilo je ponudu da Provincija preuzme vo|enje Hrvatske katoli~ke misije u Parizu. Stvari su u po-stupku. Provincijal je istaknuo sporu reakciju hrva-tskih biskupa, kao i ravnatelja za hrvatsku inozem-nu pastvu.

11. Razgovaralo se o mogu}im novim ̀ upnicima na na{im ùpama u Splitu i Zagrebu.

12. Vije}e je odredilo da regens studija, brat Alojz, u suradnji s Komisijom za intelektualni ̀ ivot i Centrom za studij izvidi mogu}nost osnivanja In-stituta sv. Tome Akvinskog te pripremi odgovor za sljede}e zasjedanje provincijskog vije}a.

13. Razno:

a) Regens studija brat Alojz prikazao je odràni Me|unarodni studijski tjedan u Dubrovniku. Vije}e

je ve} ranije prihvatilo prijedlog da brat Frano Pr-cela preuzme vo|enje i organiziranje Me|unarodnog studijs

Documents

vjesnik br. 104 - Dominikanci · 2010. 12. 23. · sna`no i s pouzdanjem obnovi `ar za propovijedanje evan|elja kao poruke nade. A za to treba odva`no preuzeti svoje apostolske prioritete“