Viteka knjievnost u poetku je bila staleka knjievnost, a zatim
se sve vie pie i za iru publiku. Njezini su idealni likovi izali iz
vladajue klase europskoga feudalizma u onoj zemlji u kojoj je
dostigao najveu kulturnu razinu. Viteka knjievna djela se stvaraju
za viteko drutvo. U njima to drutvo nalazi sebe u idealiziranu
obliku pa mu knjievnost pored vjebi, tjelesne spretnosti, turnira,
lova i boja, slui kao razonoda kad se drutvo okupi i posjeda
zajedno. Pisci viteke knjievnosti, iako se ne broje meu najvie i
najuglednije predstavnike drutva, ipak se dre njegovim lanovima.
Viteki knjievnici su uzajamno povezani. Oni itaju ili sluaju djela
svojih knjievnih konkurenata i suparnika pa e ih onda kolegijalno
slaviti ili, to je ee, otro napadati. Srednjevjekovno vitetvo
formira se upravo onda kad se udarna snaga vojske prenosi s pjeatva
na konjanitvo u 11. st. tj. na bogatog profesionalnog ratnika, koji
je mogao nabaviti vlastitu ratnu opremu te uzdravati i opremiti
konja. Nakon 11. st. grubo plemstvo se civiliziralo, razvija se
kult i drugih osobina i obiaja osim snage i hrabrosti i njihovih
manifestacija. Tome donekle pridonosi i crkva svojim utjecajem na
privatni ivot plemia. in provoenja paa u viteza postaje
sveaniji.
Viteki roman je knjievni oblik u stihu ili u prozi, pisan pukim
jezikom, kojemu su sadraj zgode i pustolovine iz srednjevjekovnog
vitetva. U vitekoj knjievnosti od 8. st. poinju se stvarati prie s
najraznovrsnijim i najfantastinijim zanimljivostima iz ivota
stvarnih ili izmiljenih odmetnika, razbojnika i uope junaka izvan
zakona. Ti romani predstavljaju poetke modernog romana. Bitne
znaajke vitekog romana (pustolovine, udesa, pogibelji i konana
pobjeda nad njima) susreu se u knjievnosti vrlo rano, npr. ve u
Odiseji. U poetku su svi romani bili u stihu, a kasnije u prozi.
Romani najee govore o doivljajima kraljeva i vitezova te o njihovim
pothvatima u osvajanju damskih srca. Vitezovi su obino srani i
portvovni, ali uvijek s nekom slabou koja ih spreava da postanu
savrenstvo. Prauzori njihovih sudbina i ivota potjeu iz antikih
legendi o Zlatnom runu, trojanskom ratu i o lutanjima Uliksa i
Eneje. Sam njihov nastanak vezan je za duboke promjene to su ih u
europskom ivotu izazvali Kriarski ratovi.Najstariji i jedan od
najvanijih sadraja vitekih romana je Legenda o kralju Arturu ili o
vitezovima okruglog stola s kojima je vezana legenda o Gralu. Iz
zaetne legende, s istaknutim likovima kao Lancelot, Tristan,
Isolda, Merlin, Percival i dr. razvijaju se legende u obliku
posebnih pripovijesti i romana. U veini tih romana povodi za bitke
i sukobe su beznaajni, jedinstvo radnje slabo, psiholoka
karakterizacija povrna, junaci previe nalikuju jedan na drugoga ipo
opisu, i po naravi, i po sudbini.Sadraj vitekih romana u naelu nije
ljubav mladia i djevojke koja vodi do braka, tovie ona s brakom
nema nikakve bitne veze. U prii o Tristanu odnos mukarca i ene je u
oitoj suprotnosti s branim dunostima i vjernou, dok u romanu o
Persivalu ona vodi do braka.Viteki romani dijele se na lirske,
epske i didaktike. U lirskim se stihovima izvode itave bitke za to
tko e u umijeu pjesnikoh izraavanja pobijediti protivnika i jae
omiljeti otmjenu sluateljstvu. U lirskoj je poeziji ena oito udata,
a da se to i ne spominje.U posebnoj lirskoj vrsti, koja se zove
alba, vitez provodi ljubavnu no s ljubljenom enom, a straar ga budi
da pravodobno umakne.
Epska su knjievna djela prikazivala dogaaje u neku ruku kao
bolest koja napada ovjeka pa se i oituje kao groznica, bol, osjeaj
nemoi, a protiv koje nema lijeka. U pojedinim epskim djelima nalaze
se kritiki osvrti njihovih pisaca na suvremene pisce. To su jedini
primjeri knjievne kritike vitekog drutva.Najbolji primjer za epsku
knjievnost je pria o kralju Arturu koju poznaje latinska knjievnost
srednjeg vijeka. Svijet kralja Artura nikao je iz keltske usmene
knjievnosti. Karakteristino za taj roman je to da je sav proet
elementima bajke. Vilinska bia, zlobni i dobroudni divovi ili
patuljci, arobni dvorci, udoviti izvori, zaarani predmeti... Sve to
okruuje vitezove i stalno ih potie na to da se neustraivim svojim
junatvom odre meu opasnim zagonetkama svoga svijeta, te da se, ako
su doista vitezovi, pokau jaima od svih uda i arolija.Didaktika je
viteka poezija svoja najvanija djela stvorila u 13. st. U podnoju
vitekoga grada, na domak viteke kulture koja je polako zamirala u
drugoj polovici 13. I 14. st. podiglo se naselje koje je u toku
stoljea imala postati novo sredite kulturnog ivota tj. grad. Na
vitekom dvoru, u utvrenom vitekom gradu, nije bilo nikakve
udobnosti. U hladnim, nou mranim, prostorijama nije bilo nikakvog
pokustva osim stolova, stolaca, krinja i kreveta. Graani u vitekim
gradovima, koji su bili okrueni debelim zidinama, nisu poznavali
najosnovnije uvjete higijene. Jo u prvoj polovini 16. st. vitez
humanist Ulrich von Hulten, koji je vio Lutterov sljedbenik, s
najveim prezirom govori o graanima kukavicama koji se kriju iza
zidova.Pisci graani nastavili su tradiciju vitekih romana, ali su
napustili tenju za dotjeranou izraajnih stilskih sredstava
nadomjetajui je opirnou u prikazivanju pojavnoga svijeta. Graanin
je elio da to bolje upozna svijet u kojem je ivio.Jezik viteke
poezije tei da bude ist i otmjen. Viteka poezija u Francuskoj je
imala uzak, staleki ogranien, idejni sadraj, jer je bila odraz
ivotne prakse, a jo vie matanja aristokratskog drutvenog vrha, koji
se otro suprotstavljao ostalom ovjeanstvu. U toj poeziji nailazi se
na buenje interesa za oblik spoljanjeg svijeta i za proces
drutvenog ivota. Kao to se u vitekom redu, koji je doao u 12. st.
do vrhunca svoje moi, opaaju prvi simptomi njegova raspadanja, tono
tako i poezija cvjetnog vitekog doba gubi popularnost. Najbolja
djela viteke knjievnosti mogu se nazvati predrenesansnim.
Najpotpunije se viteka knjievnost izrazila u lirici i romanu.
