Bošnjačka književnost

  • View
    104

  • Download
    9

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Bošnjačka književnost

Text of Bošnjačka književnost

Razvoj novije bonjake knjievnosti (od kraja XIX st. pa tokom cijelog XX st.) s jedne strane vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice, ali pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obiljeja. Pod pojmom literarne zajednice ovdje se podrazumijeva zbir knjievnosti meu kojima postoje vie ili manje uski oblici koezistencije, meu kojima s ejavlja vie ili manje izrazita mjera korelacije. Ova posebnost bonjake knjievnosti temelji se na specifinom historijskom, kulturnom i knjievnom iskustvu konteksta za koji je ova knjievnost svojom prirodom vezana. I tradicionalna knjievna historija prepoznala je karakteristinu knjievnu djelatnost u BiH vrlo rano iako nije govorila o statusnoj posebnosti bonjake knjievnosti, ali ni o posebnosti bh. knjievnosti. Novija knjievna historija, posebno ona u vremenu od kraja 60-ih i poetka 70-ih godina XX stoljea nastavit e ovaj poetni interes za pitanje bosanskohercegovake a potom i bonjake knjievnosti nadilazei na taj nain ideju literarnog jugoslavenstva. Pored brojnih ignoriranja ovdanje knjievne batine (Nazei) pristup bh. knjievnom naslijeu vremenom e rezultirati sve cjelovitijim i sve sistematiziranijim izuavanjem knjievnosti u BiH. Kasnije e se instutucionalno etablirati najprije ideja bh., a nakon ovoga i bonjake knjievnosti.Muhsin Rizvi istie da postoje etiri faktora koji struktuiraju historijsku svijest o bh. knjievnosti.1. Genetika svijest svake knjievne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu2. Svijest o bosanskohercegovakoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne tolerancije prema drugim knjievnim tradicijama.3. Svijest o meusobnim odnosima koji su nunost na liniji zajednikog jezika i4. Svijest o prirodnom zalaenju matine literature kod srpskih i hrvatskih djela kao uzora na liniji knjievnostilskih osobina.U novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te konano kanoniziranja i prezentiranja knjievne prolosti u BiH najvee zasluge imaju M. Begi, M. Rizvi, E. Durakovi (uz Aliju Isakovia, osnivaa glasovitog Biserja prve antologije bonjake knjievnosti.IIPitanje o statusu, distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima koji obiljeavaju bilo bh. bilo bonjaku knjievnost sasvim sigurno je dominantni problem cjelokupne novije povijesti knjievnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema junoslavenskim literaturama. Pitanje o najpodesnijoj metodologiji i, uope, adekvatnom knjievnoznanstvenom pristupu u prouavanju nacionalne knjievne prolosti znatno je sloenije u povodu bonjake te bh. knjievnosti nego to je to sluaj s prouavanjem knjievnosti iz hrvatskog ili srpskog civilizacijskog kruga. Knjievnohistorijski pristup bosanskohercegovakoj, a posebno bonjakoj knjievnosti zahtjevnim i tekim ini relativno kratka tradicija institucionalnog prouavanja koja ak podrazumijeva i nedovoljnu istraenost najreprezentativnijih autorskih figura i najznaajnijih knjievnih zbivanja te gotovo potpun izostanak komparativistikih radova.U radovima M. Begi, Muhsina Rizvia i E. Durakovia pitanje o tome kako uope prouavati ove dvije literature dobija svoje prve vrste konture. E. Durakovi e svojom knjievnohistorijskom praksom ne samo konano zaokruiti i dovriti projekt kanonizacije i institucionalne verifikacije bonjake, a jednim dijelom i bh. knjievnosti, ve e istovremeno otvoriti i nove mogunosti za razumijevanje ovdanje knjievne prolosti. Durakovi istie da dananje razmatranje statusa i bonjake i bh. knjievnosti treba ipak zapoeti od junoslavenskog konteksta (zbog nezanemarivog fundusa opeg, zajednikog, nedjeljivog). Glavni tok bonjake knjievne historiografije ukazuje se i kao onaj kontekst u kojem je ve odavno zapoela naroita pretvorba knjievnih u kulturalne studije. Otud, savremeni kulturalnoteorijski zasnovan knjievnoznanstveni pristup svoj puni smisao mogao bi nai u prouavanju bilo bh. bilo bonjake knjievnosti. Jedna od interpretativnih strategija mogla bi biti i kulturalnomemorijska historija knievnostiKulturalnomemorijska historija knjievnosti ne mora se nuno smatrati cjelovitom alternativom drugim oblicima bilo historijskog bilo nekog drugog naina razuijevanja literature. Ona se moe smatrati jednom od prepoznatljivih i karakteristinih novih knjievnih historija koje obiljeavaju nae, postrukturalistiko vrijeme, mada ona ne izbjegava ni svoje veze sa starijim knjievnohistorijskim konceptima i opcijama. Kulturalnomemorijska historija knjievnosti ipak je pokuaj da se knjievna prouavanja na naroit nain vrate u prvenstveno literarne okvire. Ono to danas eli kulturalnomemorijska historija knjievnosti jeste iznova upozoriti na uveliko zaboravljenu injenicu da knjievnost jeste i dio ireg diskursa kulture, ali da je ona i dalje umjetnost posebne vrste, i dalje je ESTETIKA, a ne samo pojava s ideolokim uincima koju treba iskljuivo politiki itati. Upravo u ovakvoj situaciji kulturalnomemorijska historija knjievnosti vezuje se, s jedne strane, za onu manje ili vie opu poststrukturalistiku elju da se razgovara s mrtvim, ali isto tako, s druge strane, i za onu stariju modernistiko utopijsku enju za sistemom. Ovu knjievnopovijesno usmjerenu strategiju vezat e za onaj savremeni postdisciplinarni interes koji prvenstveno traga za procesima kulturalnog zapamivanja i zaboravljanja. Kao ovakva, kulturalnomemorijska istorija knjievnosti nipoto nije originalan, a posebno ne jedini pristup knjievnosti koji se zasniva na kulturalnomemorijskim pitanjima, jer teorije kulturalnog pamenja ve odavno jesu i na druge naine prisutne u onom podruju koje je tradicionalno poznato pod imenom znanosti o knjievnosti. Posebno su primjetne tri temeljne problemske perspektive unutar kojih se u dosadanjim knjievnim prouavanjima angairaju ideje kulturalnomemorijskog interesa:1. PAMENJE KNJIEVNOSTI (gdje se knjievnost razumijeva kao osobeni oblik samopamenja)2. PAMENJE U KNJIEVNOSTI (gdje se, u smislu mimeze pamenja knnievni tekst razumijeva kao naroit oblik reprezentacije bilo kolektivnog bilo individualnog, no ovaj put nuno izvanknjievnog pamenja ili pamenja izvanknjievne zbilje), te3. KNJIEVNOST KAO OBLIK KOLEKTIVNOG PAMENJA (gdje se sveukupna knjievna praksa razumijeva s obzirom na svoju iru ulogu medija pamenja).Kulturalnomemorijska historija knjievnosti kao svoj integralni predmet prouavanja vidi i problem pamenja knjievnosti i problem pamenja u knjievnosti, ba kao i problem knjievnosti kao oblika pamenja.Kulturalnomemorijska historija knjievnosti u sredite knjievnoznanstvenog prouavanja dovodi problem kulturalno oznaenog to se kao povlateni sadraj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi kao cjelini. Osim ovog, uz, u pravilu, tri karakteristina kulturalnomemorijska kakromodela (kanonski, politradicijski i postkanonski) isti ovaj tradicionalni knjievnohistorijski postupak inovira se idejom i etiri memorijska formata (kolektivni, ideoloki, individualni i kulturalni) kao naroitih memorijskih perspektiva ili filtera kroz koje se konstruira jedan knjievni svijet. Kulturalnomemorijska historija knjievnosti bavi se prije svega onim to je unutranja povijest knjievnosti i to u smislu praenja trv. KULTURALNIH KONEKTIVNIH STRUKTURA jedne literature, odnosno u konanici njene osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranih literarnim oznakama. U takvoj situaciji kulturalnomemorijska historijska knjievnost fokusira, uz brojne druge, prije svega problem kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti u knjievnosti u svoj njihovoj sloenosti i poliaspektnosti, uzimajui pritom u obzir i poloaj knjievnosti unutar irih i openitijih kulturalnih procesa. Tako se ona bavi, s jedne strane, pitanjima konstrukcije i reprezentacije nacionalne prolosti, oblikovanja kolektivnih ili individualnih identiteta, i nacionalne ili imagoloke postave, ali i pitanjima u vezi s prvenstveno imanentno knjievnim sredstvima. Kultura sjeanja i knjievne konektivne struktureBonjaka, kao i openito kompozitna i policentrina bh. knjievnost dobrim je dijelom knjievnost historije, knjievnost prie o prolosti (obuino onoj nacionalnoj), ali isto tako i knjievnost tradicije, odnosno knjievnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti. Povijesno-tradicijska usmjerenost i gotovo imperativ povijesno-tradicijskog pamenja uope bitno je obiljeje romana i pripovijetke, ali i drame, pa ak i pjesnitva u bonjakoj i bh. knjievnosti. Bonjaka kultura znaajno je bila, te, donekle, jo uvijek ostala i kultura osobene traume ne samo historijske traume (koja je karakteristina za cjelinu junoslavenskog prostora) to proizlazi iz itekako jakog narcizma malih razlika, ve i historijske traume koja se temelji i na njenoj naroitoj poziciji na raskru. Ova situacija koja e, dakle, svojim viestrukim i uvijek iznova umnoenim raskrima bonjaku kulturu znaajnim dijelom oblikovati i kao naroitu kulturu traume, ovu kulturalnu tradiciju umnogom e vezati i za iskustvo koje je oblikovano u odsustvu mogunosti stvaranja historije. U takvim prilikama, osobena knjievnost historije/tradicije i knjievne traume ili u kulturalnom smislu naroita kultura sjeanja i kultura traume, dvadesetostoljetna bonjaka knjievna ikulturalna tradicija snano je obiljeena i osobenim stanjem liminalnosti te, isto tako, potragom za identitetom i to u razliitim oblicima linih identiteta (prvenstveno individualnih a potom i kolektivnih, tako i njezinim knjievnim ili kulturalnim identitetom). Na taj nain, identitarna pitanja i problemi, ba kao i problemi i pitanja liminaliteta, jesu i neki od njenih najeih tematskih interesa ili neke od njenih najprisutnijih problemskih preokupacija u XX st. tako neka od bitnih, kljunih i presudnih distinktivnih predstavljaju upravo i osobeni smisao za historiju i naroito okrenutost tradiciji, odakle e, izmeu ostalog, proizai i druge vane znaajke bonjake knjievnosti (prepoznatljiv repertoar memorijskih figura sjeanja ili osobeni razvoj memorijskih filtera).IINovija bonjaka knjievnost svoj stvarni poetak pronalazi u kraju XIX st. Upravo zato, s obzirom na sutinsku povezanost bonjake knjievne p

Search related