Vijekovno Porijeklo Stećaka

Vijekovno porijeklo stećaka

Studija Nenada M. Djurdjevića

KRATAK PREGLED:

Ortodoksna nauka o stećcima, monolitnom kamenju, je do sada pokušala smjestiti arhitektonski,

umjetnički i vjerski fenomen tih spomenika u samo tri različita konteksta: pravoslavlje i

katoličanstvo (Crkva bosanska), Bogumilsku heretičku doktrinu, te ostatke paganskih vjerovanja

nepoznatog porijekla. Sukladno akademskoj znanosti, povjesno porijeklo stećaka se svrstava

isključivo kao srednjovjekovno.

Namjera ovog rada je pokazati da su arhitektonski, umjetnički i vjerski izrazi stećaka duboko

ukorijenjeni u tisućljetnu tradiciju koja pripada starim europskim kulturama. To će nas dovesti do

identifikacije "Istinskog Duha" tih svetih kamenih spomenika, dopuštajući nam da ih prikljućimo

njihovom vijekovnom porijeklu.

BOSNIAN-PYRAMID.ORG © 2012 1

Uvod

Stećak, ili stećci, samo je prikladan termin za označavanje monolitnog kamenja koje se i danas

nalazi u cijeloj Bosni i Hercegovini, te u nekim dijelovima Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Naziv

stećak dolazi od glagola „stajati, stojeći“, a najčešće se upotrebljava u referentnim djelima koja

proizlaze iz pretpostavke da su isključivo građeni u Srednjem vijeku, kao religijski spomenici na

grobovima. Međutim, u nedostatku dovoljnog broja pouzdanih pisanih izvora, kao i proturječnih

arheoloških i znanstvenih dokaza, podrijetlo i svrha stećaka i dalje ostaje predmetom ispitivanja.

Stećci se dijele u dvije glavne skupine, ležeće i uspravne kamene monolite. Mogu se naći u

obliku običnih, ravnih ili grubo oblikovanih ploča, kovčega, dvovodnih monolitnih sarkofaga u

obliku izduženog Pentagona, u obliku stupa (obelisk ili nišan), te u obliku stela (Wenzel M. -

Ukrasni motivi nema stećcima - Tablica XLV). Stećci su uglavnom izrađeni od vapnenca

(krečnjaka), pješčenjaka, granita i u posebnim okolnostima, od različitih vrsta konglomerata.


Preko 60.000 od 70.000 evidentiranih stećaka se nalaze na više od 3000 poznatih lokacija u

Bosni i Hercegovini, dok je preostali dio stećaka proporcionalno raspoređen između Hrvatske,

Srbije i Crne Gore. Ove brojke su samo procjena, budući da različiti izvori govore da je tokom

proteklih desetljeća i stoljeća značajan broj stećaka uništen. Međutim, nove lokacije sa stećcima se i

dalje otkrivaju, a navedeni brojevi vjerojatno će rasti u budućnosti.

▲ Stećci se uglavnom nalaze u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Iako većina

postojećih teorija pripisuje stvaranje stećaka bogumilskom socijalno-religijskom pokretu, ovi

spomenici se ne nalaze na mjestima gdje je ova doktrina nastala i bila uglavnom propovijedana,

naime, u Bugarskoj i Makedoniji.


Jedan od razloga nestanka velikog broja stećaka se može pripisati lošoj kvaliteti materijala koji

su korišteni pri njihovoj izradi. Drugi razlog, mnogo gori nego bilo koji drugi, je raširena

nesposobnost za razumijevanje kulturne i duhovne pozadine tih spomenika. Pretpostavlja se da je

tijekom proteklih stoljeća i posljednjih desetljeća više od dvadeset posto stećaka korišteno u gradnji

građevinskih objekata, poput cesta, mostova, stambenih ili vjerskih objekata, te drugih struktura.

Čak i danas mnogim od tih drevnih spomenika prijeti opasnost od čovjeka i „zuba vremena“. Iako

su stećci nedavno uvršteni u UNESCO-ov popis rijetke kulturne baštine, koja zahtijeva hitnu

zaštitu, sredstva za njihovo očuvanje su veoma oskudna i ograničena.

Ortodoksna nauka o stećcima, je do sada pokušala smjestiti arhitektonski, umjetnički i vjerski

fenomen tih spomenika u samo tri različita konteksta: pravoslavlje i katoličanstvo (Crkva

bosanska), Bogumilsko heretičko vjerovanje, te ostatke paganskih vjerovanja nepoznatog porijekla.

Sukladno akademskoj znanosti, povijesno porijeklo stećaka se svrstava isključivo kao

srednjovjekovno. Ikonografija stećaka je opisana kao kršćanska, romanička, gotička, bosanska, a

ponekad i primitivna. U nedostatku drugih povijesnih izvora neki znanstvenici su pripisali stvaranje

stećaka Bogumilskoj vjeri.

Najvažniji korak u cjelokupnom sporu vezanom za primarni izvor stećaka, kao i određeni

kontekst u kojem prostorni raspored tih spomenika može biti generiran, još uvijek nedostaje.

Fenomen stećaka se prikazuje javnosti kao isključivi prerogativ srednjovjekovnog razdoblja i

različitih Crkava, isključujući mogućnost da je tradicija i vijekovno porijeklo tih svetih spomenika

mnogo starije i radikalno drugačije od utvrđene paradigme.

Od 70.000 evidentiranih stećaka, samo njih 5.000 su dekorisani bareljefom, te urezanim

linijama. Od tih 5000, samo 438 do danas zabilježenih stećaka imaju na sebi oblike križa kao

glavnog elementa (Wenzel M. - Ukrasni motivi nema stećcima – Str. 91).

Međutim, većina motiva i ukrasa prisutnih na na stećcima pripada staroeuropskim religioznim

vjerovanjima, a solarna simbolika je tijesno povezana sa kozmološkim konceptima koji proizlaze iz

paganskih izvora kao što su su Vede.

U tom smislu, neobično je zanimljivo ispitati kako su arhitektonski, umjetnički i vjerski izrazi

već prisutni na stećcima u prapovijesnom društvu Stare Europe.

Ovaj rad će predstaviti niz artefakata, tisućljećima starih, koji pripadaju uglavnom razdoblju

neolitika/ kalkolitika u Staroj Europi i koji će uspostaviti izravnu vezu sa ovim sakralnim

spomenicima.


Svetišta i zavjetni stećci Stare Europe (7,000-3,500 pne)

Jedno od najuzbudljivijih otkrića u pretpovijesnim društvenim kontekstima Stare Europe su

stotine minijaturnih glinenih modela kuća, svetišta, oltara, hramova i pločica proizvedenih u

neolitskom i kalkolitskom razdoblju. Ovi artefakti su od posebnog značaja, jer predstavljaju

arhitektonske detalje, ukrase i opremu inače nedostupnu arheolozima i znanstvenicima koji se bave

prapoviješću. Arheološki dokazi pokazuju da su ti predmeti korišteni u žrtvenim ceremonijama, kao

zavjetni objekti, i kojim bi se proslavljala gradnja objekta.

Otkriveno je nekoliko primjeraka glinenih modela o ovom kontekstu koji pripadaju

Starčevačkoj kulturi, rasprostranjenoj u jugozapadnoj Mađarskoj, Srbiji, Kosovu, Makedoniji,

Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Hronološki, Starčevačka kultura je datirana od 6,200 pne do oko

5,500 B.C.E. (Schubert 1999).

► Zavjetni hram, terakota, otkriven u mjestu

Mala Trnska Tumba, Bitola (Pelagonija),

srednji neolitik, kultura Velušina-Porodin, 6.

tisućljeće pne.

U neolitskom humku Porodin u

blizini Bitole u Makedoniji, iskopano je

nekoliko minijaturnih modela svetišta

jedinstvenog tipa. Svaki od njih ima

cilindrični 'dimnjak' koji je urađen sa

uzorcima poput „kljunastih“ maski

božice sa velikim očima, ogrlicom oko

vrata, koja se širi preko krova.

Modeli imaju raskošna vrata, bilo kao obrnuto slovo „T“ ili u sa kutnim otvorima, te vjerojatno

predstavljaju hramove posvećene određenoj božici. Slične modele kuća i svetišta, istog koncepta,

možemo naći i u rano-vinčanskom nalazištu Turdaş u Transilvaniji, kao i u Vādastri (Rumunjska).

Zanimljivo je, da oblici tih zavjetnih objekata imaju tipičan oblik stećaka u obliku sarkofaga, u

obliku izduženih pentagona. Još jedna "zanimljivost" se nalazi u činjenici da se pojmovi korišteni u

arheološkoj literaturi, kada se govori o ovim artefaktima, često smjenjuju: "kuća", "svetište",

"hram", baš kao u slučaju terminologije za označavanje bosanskih stećaka: bilig, kam (kamen),

mramorje (mramori), zlamen, kuća, grčki grobovi, vječna kuća - vječni dom, vječno prebivalište itd.


Pojam "vječno prebivalište", međutim, izražava mnogo više od bilo kojeg drugog tisućljetni

stari koncept vjerskih uvjerenja koji je usko povezan sa pogrebnim običajima u staroeuropskoj

kulturi. Arheološki nalazi pokazuju da su tijekom ranog neolitika, posebno na Balkanu, žene, djeca i

mladi ljudi sahranjivani ispod kuća i između nastambi. Naseobine su funkcionirale kao „carstvo

predaka“, kao i života, u kojem je sveta veza između žena i njihove djece sačuvana, čak i nakon

smrti. Litvanska arheologinja Marija Gimbutas pretpostavlja da su žene i djeca bili povezani sa

ognjištem i domom, i tako su su bili sahranjivani ispod njih kao čin povezivanja njihovog tijela sa

kućom, kao njihovim "vječnim prebivalištem/domom".

▲ Stećak u obliku kuće, Bosna. ▲ Model kuće, kultura Gumelniţa,

Rumunjska, 5. tisućljeće pne (Ziduldacic 2012)

Stećci u obliku kuće mogu se naći gotovo svugdje u Bosni, ali i u susjednim zemljama. Ponekad

su ukrašeni motivima i natpisima, ali najčešće su neukrašeni. Stećke u obliku kuća nalazimo u formi

velikog kamena (monolita), kao i položene na postolja. Korištenje velikih temelja od kamena je

zajedničko obilježje koje možemo naći kod mnogih stećaka. Daljnji dokazi jasno pokazuju da takva

arhitektonska praksa nije isključivo produkt srednjovjekovnog razdoblja, već je duboko

ukorijenjena u tisućljetnu Staroeuropsku kulturu i tradiciju.

Jedno od najvažnijih arheoloških otkrića koje je pomjerilo granice shvaćanja pretpovjesnih

neolitsko-kalkolitskih struktura i kultne prakse, bilo je otkriće modela svetišta u mjestu Cāscioarele,

Rumunjska, i koje pripada Gumelniţa kulturi.

Model od crvene, pečene i polirane gline na stranici broj 7 je 24,2 cm visok i 51 cm dug, a

pronađen je u blizini ostataka velikog svetišta 10 za 7 metara.


▲ Glineni model svetišta, Cāscioarele, Gumelniţa kultura, 5. tisućljeće pne

Veliko glineno svetište se sastoji od velikog postolja, poput temelja kao kod klasičnog grčkog

hrama, koji podupire četiri pojedinačna hrama, od kojih svaki ima široki lučni portal i okrunjen je

rogovima na zabatu iznad sva četiri ugla. Ulaz u svaki hram ima uske reljefne ivice, što upućuje na

okvir vrata, od kojih dva rebra projiciraju koso prema gore, između prozora i krova, što možda

ukazuje na drvene nosače arkade koja vodi do hrama. Unutar hrama ne postoje nikakvi

arhitektonski detalji.

Model hrama vjerovatno predstavlja stvarni objekt visine od najmanje tri metra. Zajedno sa

postoljem koji odgovara modelu, dobivamo kompleks hrama visokog desetak ili više metara.

Horizontalne linije vidljive na postolju mogu prikazivati niz stepenica ili terasastu konstrukciju

izrađenu od drvenih greda. Za sada, prisutnost otvora, koji bi mogli predstavljati prozore ili ulaze,

arheolozima ostaje nerazjašnjeno.

Slični modeli hrama sa terasastim postoljima su poznati iz sumerske arhitekture. Na primjer,

hram Susa, prikazan na pečatu cilindričnog oblika koji datira iz 3,300 godina pne, pojavljuje se

struktura sastavljena od velikog postolja s ulazima i otvorima.

Na vrhu je pravokutni hram s tri bikova roga na svakoj strani. Metodom ugljičnog datiranja

dokazano je da svetište u Cāscioarele-u prethodi sumerskim hramovima - čak jedno tisućljeće.


Model svetišta pronađen u Cāscioarele nije jedini takav. U područjima istočnobalkanske

civilizacije mnogi fragmenti sličnih modela, obično manji, su poznati već dugo vremena.

Minijaturni glineni modeli svetišta nađeni u Moldaviji i Ukrajini pripadaju Cucuteni-Tripolye

kulturi i poznati su od početka dvadesetog stoljeća.

◄ Glineni model svetišta, Cucuteni-Tripolye kultura, 5.

tisućljeće pne (Ursulescu N. 2006, str. 132)

Mali glineni model, obično tumačen kao zdanje na

stupovima, po analogiji je vrlo slično ostalim modelima

svetišta predstavljenim u ovom radu.

Može se pretpostaviti da je prisutnost tih potpornih

stupova naglašavala važnost svetišta na uzvisini i iznad

tla. Na lokaciji, u Bugarskoj, otkrivena je 'dvokatnica'

vrlo slična onoj u Cāscioarele-u, zajedno sa nekoliko minijaturnih glinenih modela hrama sa

širokim lučnim portalima koji stoje na terasastim postoljima. Arhitektonski ostaci ovih glinenih

modela su također nađeni u Izvoarele, u Rumunjskoj, kao i na lokaciji Krannon-Duraki, u pokrajini

Tesaliji, u Grčkoj.

▲ Stećak na postolju, Bosna. ▲ Glineni model hrama na postolju,

Izvoaerele, Romania, istočnobalkanska civilizacija,

bakarno doba, oko 4.500 godina pne

Bliski odnos u arhitektonskom izgledu između staroeuropskih zavjetnih hramova i najučestalije

"horizontalne" forme stećaka je očigledan na prvi pogled. To je, međutim, samo jedan od primjera u

nizu mnogih, koji će dodatno učvrstiti ovaj već očigledan odnos.


▲ Stećci na postolju sa frontalnim i lateralnim presjekom, Bistrica, Bosna i Hercegovina, pokazuju sličnu

strukturu kao staroeuropski modeli zavjetnih hramova. ▼ Glineni model kuće (lijevo), i hram na postolju (desno).

Gumelniţa kultura, Rumunjska 5. tisućljeće pne (cIMeC 1996-2012)

Staroeuropski minijaturni modeli kuća, svetišta i hramova stvaraju značajne dokaze u

razumijevanju kako su sakralni objekti, kao i monolitno zidarstvo evoluirali tijekom stoljeća i

tisućljeća. Oni su odredili osnovni model potreban u obnovi arhitektonskog, umjetničkog i vjerskog

dizajna stećaka, ali i u povijesti arhitekture u cjelini.

Nažalost, ovi jedinstveni, i u svijetu najstariji arhitektonski ostaci se prečesto zanemaruju od

strane povjesničara i arheologa, te se rijetko spominju u povijesnim knjigama. Ipak, jedan od ciljeva

ovog rada je da uzdrma ovaj ograničen pristup i, eventualno, posluži kao koristan izvor informacija

za znanstvenike i istraživače.


Kao i u svakom drugom primjeru arhitektonskog razvoja kroz vrijeme, evolucija svetih objekata

i njihovih minijaturnih reprodukcija prolazi kroz nekoliko faza. Ovdje u nastavku je prikazano

nekoliko primjera, od najosnovnijih i abstraktnih oblika, prema onim više sofisticiranijim i

racionaliziranijim.

▲ Primjer svetišta , model izrađen od gline u svom najosnovnijem obliku, Kultura Gumelniţa, Rumunjska, 5.

tisućljeće pne (cIMeC 1996-2012).

▼ (dolje) Jedan od jednostavnijih oblika stećaka, sa frontalni presjekom, pokazuje identičnu formu

staroeuropskog svetišta. Model u svom najosnovnijem obliku, Livno, selo Miši, lokalitet Rešetarica, Bosna i

Hercegovina

Postoje mnogi primjeri stećaka jednostavnog geometrijskog oblika u Bosni i Hercegovini i

susjednim zemljama. Oni se mogu naći kao jednostavan kamen ili stavljen na postolje. Za razliku

od drugih, sofisticiranijih oblika stećaka, ovi su rijetko ukrašeni. Međutim, staroeuropski modeli

minijaturnih kuća, svetišta, hramova i grobnica nisu jedini vijekovni izvor stećaka. Eneolitske

glinene pločice i oltari, o kojima će kasnije biti govora, biti će dodatna referenca u šemi korištenoj

u predstavljanju geometrije stećaka. Zavjetne ploče i oltari, ovalnog, četverokutnog ili peterokutnog

oblika, sa natpisima, često se pojavljuju u arheološkim evidencijama.


▲ Glineni model svetišta u obliku izduženog peterokuta s ukrašenim ivicama, kultura Gumelniţa, Rumunjska

5. tisućljeće pne (cIMeC 1996-2012)

▼ Primjer stećka, Bosna i Hercegovina, prikazuje vrlo sličnu strukturu kao primjer staroeuropskog modela

zavjetnog svetišta iznad. Ukras u formi užeta na rubovima je zajednička značajka oba stećka staroeuropskog

modela svetišta .

Različito dizajnirane ivice ili se pojavljuju kao završna obrada inače neukrašenog stećka, ili kao

strukturno uljepšavanje na nekoj određenoj skupini motiva ili neke scene. Ponekad te ivice služe za

„podjelu prostora“. Stećci ukrašeni ivicama u obliku užeta su vrlo česti u BiH, Hrvatskoj i Crnoj

Gori.


▲ Glineni model svetišta u obliku peterokuta sa dvostrešnim otvorima, kultura Gumelniţa, Rumunjska 5.

tisućljeće pne (cIMeC 1996-2012).

▼ Primjer stećka u obliku peterokuta ukrašen kuglom (jabukom).

Kugle su drugo, najčešće umjetničko

obilježje pronađeno na stećcima. Oni

predstavljaju normalni slijed u prijelaznom

razvoju arhitektonskih elemenata, poput

drvenih greda ka figurativnim oblicima

umjetnosti: protosvastika- čvorovi- rogovi

bikova- polumjesec-sunce-rozeta - cvijet života.

Kugle (jabuke) su često smještene uzduž zabata i mogu se pojaviti pojedinačno, u parovima ili u

troje. Ponekad, čvorovi se koriste za ukrašavanje središnjih dijelova okomitih strana, kao

elaboracija središnjeg polja. Također ih možemo naći na vrhovima zašiljenih stela.

U nekim slučajevima, pripisuju ih osmanskom naslijeđu, jer slične kugle nalazimo na

grobovima muslimanskih vođa. Alternativno, smatraju se prerogativom različitih srednjevjekovnih

crkava, jer su često prikazane na kamenim križevima iz tog razdoblja. U srpskom ili hrvatskom

jeziku te kugle nazivaju "jabuka". Čak i danas postoji običaj da se jabuke stavljaju na vrh i krakove

križeva, a posebno nad grobovima mladih djevojaka i mladića.

Unatoč tome, dokazi ukazuju da kugle, kao i mnogi drugi simboli pronađeni na stećcima u

cijeloj Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, ne proizlaze iz srednjovjekovne umjetnosti ili

tradicije, već vode podrijetlo u 7000 godina staroj civilizaciji Stare Europe.


Evolucija arhitektonskih elemenata

a b c

Oznake a-b-c-d-e: neolitski arhitektonski ostaci, kultura Gumelniţa, Calarasi, 3500 godina pne

(Ziduldacic 2012)

d e

transformacije krova bez zabatnog križa i kugle u jednostavni pentagonalni oblik svetišta (d + e).

Rezultat je odraz osnovnog oblika "horizontalnog" stećka u formi izduženih pentagona.


▲ Glineni model svetišta ukrašen simbolom proto-svastike, Cāscioarele, kultura Gumelniţa, 5. tisućljeće pne

(D. Dilov 2012). ▼ Slikovni prikaz uske povezanosti simbolizma protosvastike, dvostruke spirale, različitih vrsta

križeva i sl. koji su česti motivi na stećcima (Bešlagić Š - Stećcima, Kultura i umjetnost – str. 161.162).

Spirale su korištene kao glavni element ukrašavanja na stećcima. Spirala je, međutim, još jedan

sveti simbol pronađen u Bosni od prapovijesti pa na dalje. Bosanske spirale veoma nalikuju onima

nadjenim na grčkim grobnim stelama, te na drevnom grčkom zlatnom nakitu poznatom kao

„grecos“. Spirale i dvostruke spirale su još jedna od figurativnih interpretacija svastike, a

peterokutna geometrija staroeuropskih svetišta i stećaka može biti povezana sa Afroditom

(Venerom). Drugi simbol Venere je Bik, koji je jedan od mnogih simbola plodnosti, te igra važnu

ulogu u kultu obožavanja. U Staroj Europi, rogovi bika se konstantno pojavljuju u svezi sa

svetištima i grobnicama, te potvrđuju svoju vezu sa smrću i regeneracijom (Gimbutas M. - Živa

Božica - Str 35).


Evolucija i opstanak spiralnog simbola može se primijetiti u datim primjerima.

▲ Glineni model zmije, KGK VI, 4100 god. pne. ▲ Egipatski Mehen, 275 god. pne

◄ Bosanska pita: zmija ili spirala? 2012

Voda je u Staroj Europi smatrana najranijim

drevnim elementom svemira, a mitska vodena

zmija se smatra sprovodnikom energije čije je

izvorište u vodi. Prisutnost Božice Zmije se

osjeća posvuda - na zemlji i na nebu.

U Starom egipatskom kraljevstvu i u

predinastičkoj književnosti, Mehen, zajedno sa

Sethom u njegovom izvornom obliku, se bori

protiv Apepa, svakodnevno, kao što Sunce

putuje nebom. Mehen se obavija poput spirale

oko Apepa, dok ga Seth udara kopljem. U osvit egipatske kulture, Mehen čak posuđuje svoje ime i

oblik igri, u obliku smotane zmije.

U Bosni i drugim dijelovima Balkanskog poluotoka, koje su nekoć bile dio Staroeuropskog

kontinenta smotana zmija je preživjela "skrivena" u kulinarskoj tradiciji. Zanimljivo, riječ „pita“

izgleda dolazi od sanskrtske riječi Pita, što znači - otac. U Vedama smotana zmija je povezana s

Kundalini silom, koja spava kao smotana zmija, a predstavlja drevnu kozmičku energiju.


Kao što je ranije spomenuto, u Staroj Europi, bikova glava i rogovi, kao i ovnovi, su snažno

povezani sa svetištima, hramovima i grobnicama. Isti simbolizam može se naći u Anatoliji,

Minojskim otocima, te na Bliskom istoku. U starom Egiptu, bik i ovan su također vrlo povezani sa

štovanjem Sunčevih božanstava. U staroeuropskim kulturama nalazimo njihove prikaze iznad ulaza

u svetišta , kao i unutar megalitskih grobnica u obliku rogova ili kuke, uklesanih u reljefu.

▲ Rekonstrukcija ulaza u svetište sa kosim krovom u svom najjednostavnijem obliku. Kultura Vinča, lokacija

Kormadin, Srbija, 5. tisućljeće pne. Ulazom, kao i središnjim dijelom svetišta dominira prikaz bika (bucranium).

(Ursulescu N. - 2006, str. 86)

Još jedan simbol koji se poistovjećuje sa bikovim rogovima je „rozeta“. Zbog podudarnosti

svojih cvijetolikih završetaka koji podsjećaju na jajovode, čine se konstantno povezanim sa

grobnicama i utrobama božica, sa smrću i regeneracijom.

U staroeuropskom simboličkom jeziku rogovi su zastupljeni zajedno s polumjesecom, kao i

znak „U“ koji ukazuje na „bucranium“. Artefakti povezani s kultom bika pronađeni su u neolitskom

nalazištu Vučedol (Hrvatska), vinčanskom (Srbija), i Butmiru (Bosna) itd. Stoga ne bi trebalo čuditi

što se isti vjerski prikazi često susreću i na monolitnim spomenicima, tj. stećcima.


► Detalj sa bareljefa

sa oltara u Catal Huyuku,

Anatolija, 7. tisućljeće pne.

Postojeće ploče sa

lubanjama i pričvršćenim

rogovima su ugrađene u

istaknuti luk. (Mellart J.,

1967).

◄ Primjer stećka sa

šiljastim vrhom u selu

Brotnice, Konavle, Hrvatska. Frontalna strana monolitnog

spomenika je ukrašena božanstvom koje nosi velike

ovnujske rogove, rozetu i polumjesec.

Polumjesec, rozete, te razni oblici rogovlja

pojavljuju se vrlo često na gotovo svim

geografskim područjima uključenim u fenomen

stećaka. U nekim slučajevima, polumjesec je

uglavnom povezan s Islamom. Međutim, ova

mogućnost može se uzeti u obzir samo kada su u pitanju islamski tipovi stela pronađeni na

bosanskoj teritoriji. Ali i u tom slučaju, treba uzeti u obzir da je simbol zvijezde i polumjeseca

zajednička značajka sumerske ikonografije.

► Oltar (Tofet) predstavlja simbole kartaginjanske i feničke božice Mjeseca

-Tanit, pratilje boga Sunca Baal-a.

Ovi dokazi jasno pokazuju da postoji tisućljetni, nerazdvojni

odnos između staroeuropskih svetišta, stećaka i drugih sličnih

spomenika, a utemeljenim na zajedničkim arhitektonskim,

umjetničkim i religijskim konceptima. U tom kontekstu, dodatni

dokazi će biti predstavljeni u cilju pružanja dubljeg, boljeg i bogatijeg

razumijevanja značaja i važnosti staroeuropske kulture i fenomena

stećaka.


Kad god su sprovedena istraživanja različitih pretpovijesnih nalazišta, otkriveni predmeti

proglašeni navodno kao "beskorisnima" čine znatno velik udio u ukupnom broju otkrivenih

artefakta. Takvi predmeti uglavnom su izrađeni od keramike, a završili su u muzejima u

nerazvrstanim gomilama. Nije rijetkost da su neki od njih izloženi javnosti bez odgovarajuće

znanstvene klasifikacije (npr. zavjetne piramide). Među nalazima, općenito različitim u smislu

oblika, svrhe i značaja, jedna mala grupa predmeta je relativno neistražena i iznimno važna za našu

studiju o porijeklu stećaka. Skupina predmeta obuhvaća važan broj keramičkih pločica

poligonalnog i peterokutnog oblika interpretirana često kao "oltar", zbog svoje sličnosti pročelju

zgrade. Sve do sada ne postoji objavljena tipologija vezana za takve objekte, osim nekoliko

preliminarnih studija. Međutim, ti artefakti bi mogli rasvijetliti jedinstvene karakteristike

predstavljene na stećcima.

a b c

▲ Dva primjerka eneolitičkih poligonalnih zavjetnih predmeta razvrstanih od strane arheologa kao "glinene

ploče " (a) i "objekti sa znakovima" (b, c). Gradeshnitsa-Slatino-Dikilitash, 4,800 pne (Mirea P. 2012)

▲ Eneolitski keramički oltari, Ocharovo, Bugarska. Dekoracije su pojedinačne / duple spirale, strelice,

gusjenice i antropomorfne figure. (Chernakov D. 2006, str. 75)

Poznato je da je stvaranje minijaturnih modela različitih pojedinih struktura, kao što su kuće,

svetišta, hramovi, pa čak i piramida bila uobičajena praksa u prapovijesnim društvima Stare Europe.

Stoga se može pretpostaviti da proizvodnja takvih modela također uključuje najrašireniji model

„horizontalnih stećaka“ često ukrašenim „strijeličastim“ uzorcima, dvostrukim spiralama,

gusjenicama (Hrvatski Kolovrat, Srpski коловрат). Ovu mogućnost ne treba isključiti a priori, jer

zavjetne darove u obliku lijesova možemo naći i u drugim drevnim kulturama (npr. Egipat).


◄ Dvije drevne egipatske minijature

izlivene u bronci , Kasno Razdoblje 713-

332 pne (Cairo muzej)

Ova dva mala, drevna brončana

lijesa nekada su sadržavala

mumificirane ostatke svete zmije i

guštera, te su bile namijenjene kao

zavjetni dar. Kobra na čelu božice

Wadjet je tradicionalno bila povezana

s Donjim Egiptom i mnogi hramovi su bili posvećeni baš njoj. Gušteri u drevnim egipatskim

hijeroglifima su znak za 'mnogo' te odatle simboliziraju bogatstvo i prosperitet. Treba imati na umu

da se zmije nalaze u nekoliko umjetničkih stilova i na stećcima. Strelice, spirale i gusjenice se

nalaze u istom kontekstu.

▼ Pali stećak, ukrašen na bočnim dijelovima dvostrukim

„strijeličastim“ motivom.

▲ Primjer stećka, frontalno ukrašenog jednostavnim i dvostrukim spiralama, urezanih linija na ivicama, baš

kao na primjerima eneolitičkih ploča i oltara prethodno prikazanih. ▼ Paralelopipedni stećci, Bosna i

Hercegovina.


Navedeni primjeri glinenih ploča i oltara iz mjesta Gradešnica i Očarovo nisu jedine. U

Bugarskoj su otkrivene mnoge druge glinene ploče u eneolitičkim slojevima arheoloških nalazišta

Ruse, Kodjadermen, Sultan. Formalna tipologija svih ovih objekata su uglavnom ploče

peterokutnih, četvrtastih i ovalnih oblika. Mnogi od tih objekata imaju ukrasne motive kao što su

vertikalna i horizontalna polja, točkice, spirale, cik-cak, koncentrični krugovi kao središnji motiv i

sl. Ove zavjetne objekte i činjenicu da su otkriveni u istom području i kontekstu kao i drugi kultni

artefakti (Ovčarovo kult) su dokaz da su ti objekti u vezi sa drevnim vjerskim obredima. Iz niza

izvora može se sugerirati da su ukrasne kompozicije na keramičkim pločama zapravo simboli koji

se odnose na pojam plodnosti i najvjerojatnije su se koristili u drevnim obredima posvećenim

Božice Majke.

Zanimljivo, sve te zavjetne ploče i oltari predstavljaju sofisticirane oblike stećaka. Budući da

ukupni prikaz svih artefakata zahtijeva i zaslužuje puno više prostora, prezentirati ću samo nekoliko

primjera ovdje.

▲ Eneolitička keramička ploča iz Kodjadermena, Bugarska, pokazuje osnovni oblik ležećeg stećka.

▼ Eneolitičke keramičke ploče iz Ruse, Bugarska (Chernakov D. 2012, str. 72, 74). Ove ploče jako nalikuju

primjercima stećaka s bogatim, raskošnim dekoracijama koje možemo naći gotovo svugdje u Bosni i Hercegovini

(str. XXI).


▲ Primjer stećka s bogatim, raskošnim dekoracijama, Olovo, Bosna i Hercegovina. U ovom konkretnom

primjeru rozeta predstavlja razrađenu evoluciju najjednostavnijeg oblika proto-svastike i spiralne simbolike.

Dosadašnji dokazi izneseni na temelju promatranja arhitektonskih, umjetničkih i vjerskih

elemenata jasno su pokazali da prapovijesni zavjetni predmeti u obliku minijaturnih modela

građevina, ploča i oltara, paralelopipednih stećaka i peterokuta nalaze u staroeuropskoj kulturi i

najčešće liče na ležeće oblike stećaka:

- pravokutnih ili paralelopipednih ploča, škrinje ili kovčezi, i monoliti u obliku izduženih

pentagona.

Kroz mnoge drevne kulture peterokut se smatra simbolom božanskog reda, i povezan je sa

jednostavnom ili duplom spiralom, te sa beskonačnošću. Zavjetni objekti starih europskih kultura i

stećci koji se nalaze u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama često su ukrašeni slojevitim

„strijeličastim“ uzorcima, spiralnim ključnim uzorcima, koji su simboli proto-swastike, korišteni za

označavanje svetih mjesta i objekata od velikog vjerskog i kulturnog značaja.

U istom kontekstu, daću još više dokaza koji snažno podržavaju ideju da vijekovno porijeklo

stećaka leži u bezgraničnom svijetu Stare Europe.


Stara Europa: Prvi Horizont

▲ Keramički oltar, Kodjadermen, Gumelniţa, Karanovo VI, Bugarska 4.200 pne(Chernakov D. 2012)

Prije mezopotamskog carstva, prije egipatskih faraona, staroeuropska civilizacija je bila prožeta

božanstvima sunca, mjeseca, neba, mora, horizonta i drugih aspekata prirodnog svijeta. Ideja Boga

Sunca, horizonta kao granice na kraju svijeta, dojmljive personifikacije smrti, vjerojatno su došle

izravno iz Staroeuropske vijekovne duhovnosti. Horizont civilizacije, čije vizije misticizma su

ugrađene u kamenu, predstavlja daleku tajnu prirodnog svijeta, sa kojom žudi da se poveže. U viziji

drevnih ljudi taj simbol predstavlja horizont iz kojeg se Sunce pojavljuje i iza kojeg nestaje.

Horizont tako utjelovljuje ideju izlaska i zalaska sunca, postajući simboličko mjesto rođenja, smrti i

regeneracije.

Povezanost simbola planine sa solarnim krugom smatra se usko povezanom sa egipatskim

znakom „Akhet“ koji prikazuje Sunce kako se diže iznad planinskog horizonta. Simbolika

horizonta, sa suncem koje izlazi ili zalazi, postaje važna u starom Egiptu. Hijeroglifski znak za

"horizont" (Akhet ) pokazuje znak sa dva vrha planine sa sunčevim diskom koji se pojavljuje

između njih na horizontu, iza kojeg se sunce rađa i nestaje. Zalazak Sunca tada postaje simbolom

smrti, kao da Sunčevo tijelo prelazi u carstvo mrtvih ili podzemlje. Podzemlje se smatralo mjestom

obnove, a predstavljeno je stiliziranom zmijom.


▲ Sredinom ljeta Sunce zalazi između piramide Khafre (lijevo) i Velike piramida Khufu (desno).

Silueta dviju piramida u sjeni, sa zlatnim zalaskom sunca između njih

podsjeća na "Akhet " hijeroglif, znak za "horizont", cca. 2,700 pne ▼

Međutim, isti kozmološki koncept nije sačuvan samo u Staroj Europi i Egiptu, nego i u drugim

drevnim kulturama diljem svijeta. U jugoistočnoj Aziji hramovi su obično modeli planine Meru,

koja sama po sebi ima dvostruki planinski kod u jednom simbolu. U ovom slučaju, Meru ima dva

vrha, Sumeru i Kumeru, potonji se nalazi na suprotnoj strani svijeta.

U Srednjoj Americi, svete planine su predstavljene kao dva suprotstavljena trokuta spojena u

njihovim bazama. Poravnanje planine Sunca na istoku i planine Mjeseca na Zapadu je pronađena u

mitu „Kapampangan“ navedenom ranije, prilično usko zastupljene u Teotihuacan-u. Piramida Sunca

stoji na jugoistoku piramide Mjeseca. I Maje i Azteci su vjerovali da Sunce izlazi iz vrha piramide.

Među Aztecima Sunce pete i sadašnje ere u njihovom kalendaru je nastajelo na ovaj način

(Manansala 2006).


Kao što sam prethodno objasnio, kozmološki koncept za horizont je duboko ukorijenjen u

tisućljećima staroj tradiciji staroeuropske kulture. Peterokutni oltar s prikazom izlaska sunca

između dva planinska vrha i spuštanje u podzemni svijet kojom dominira stilizirana zmija su

isključivi prerogativ društava okrenutih kultu piramide. Ovi prelomni dokazi pokazuju izravnu

vezu ne samo između staroeuropskih artefakata i stećaka, nego i između stećaka i, mora se reći,

fenomena bosanskih piramida. Ova hipoteza, međutim, dodatno dokazuje da su stećci povezani sa

simbolom horizonta, kao i drugi pretpovijesni artefakti.

▲ Dva primjera stećaka: stela i ležeći monolitni kamen u obliku peterokuta, oba ukrašena staroeuropskim

simbolom za "Horizont", Bosna i Hercegovina.

Slike iznad se odnose na stelu u selu Biljeg i stećke u Rogatici. Oba monolitna kamena

karakterizira ukrasni simbol za horizont, točno kao na spomenicima u Egiptu. Staroeuropski i

bosanski koncept "duše" predstavljen "Horizontom" ugrađenim u "Pentagon" su izravan odraz

egipatskog koncepta „pet dijelova čovjeka“, kao i obrazloženja da su sva ljudska bića sastavljena od

pet različitih elemenata , Ba, Ka, AKH, Ren i Shwt.

Bolje razumijevanje svetog koncepta o pet dijelova čovjeka, biće

kasnije pruženo kroz starogrčku ezoteričnu doktrinu elemenata (vatra,

zrak, voda, zemlja), i doktrinu o transmigraciji duše (reinkarnaciji).


Pored simbola za horizont, također simbol koji ima vezu sa konceptom višeslojnog svemira je

uklesan u kamenje od strane Staroeuropljana. Kao i kod drugih naroda štovatelja piramida, narodi

Stare Europe su smatrali da se svemir sastoji od nebesa iznad i podzemlja ispod, sa ljudskim

svijetom umetnutim između. Nebesa su se sastojala od različitih slojeva naslaganih iznad zemlje, a

zemlja se nalazila položena na leđima zmije koja pluta u iskonskom oceanu. Povezivanje ta tri

kraljevstva činilo je divovsku piramidu čija je baza bila usidrena u podzemni svijet, dok njegov vrh

doseže nebesa. Bogovi i duše mrtvih putovale su između tih svjetova uz imaginarno Drvo života,

zvano Ceiba kod naroda Maya i Tamaris kod Egipćana. Drvo života je izraslo iz Svetog Brežuljka

(tj. piramide).

◄ Kasni kalkolitik, grudni amulet,

Kodjadermen, Gumelniţa, Karanovo IV,

Bugarska, između 7000-3500 g. pne

(Rousse Regionalni povijesni muzej)

Ovaj artefakt, kao i mnogi drugi

takve vrste je izvađen tek nedavno iz

neklasificirane gomile u muzeju.

Ovaj grudni amulet prikazuje

piramidu čija je baza ukorijenjena

duboko u rijeku duša, a svojim vrhom

doseže nebesa.

Budući da ne postoji dva bez tri,

nalazimo isti simbol u desetinama

primjera i različitih umjetničkih

izraza na stećcima. Simbol dvostruke spirale koja proizilazi iz jedne stabljike također je najčešći

spiralni motiv koji nalazimo na stećcima (Wenzel M. - Ukrasni

motivi na stećcima - Str 178 ~ 199).

► Primjer stećka iz zaseoka Brajinci, selo Šekovići, Bosna i

Hercegovina.

Ovaj primjer predstavlja konačni dokaz da podrijetlo

paganskih simbola nađenim na stećcima potiče iz tisućljetne

staroeuropske tradicije, a to je vrijedno reći, da je duh kultura

piramide neraskidivo spojen sa arhitektonskim izgledom stećaka. Više primjera prikazani su na

sljedećoj stranici (Wenzel M. - Ukrasni motivi nema stećcima - Str. 199).


▲ Primjer okrunjenog stupa s krnjom piramidom,

Srbija; zavjetna piramida iz Visokog. ►

Krnja piramida se nalazi na vrhu stupa, a primjeri zavjetnih piramida prikazanih na ovoj stranici

imaju isti oblik, i povezuje ih isti simbol „strijeličasti uzorak“ koji predstavlja simbol vode. To

znači da svi dvodimenzionalni, kao i trodimenzionalni prikazi trokuta/piramide povezane „cik-cak“

uzorkom predstavljaju isti duhovni koncept. Mislim da sam došao do mjesta gdje nema potrebe

iznositi daljnje dokaze koji bi dokazali zajedničko porijeklo i nedjeljivu vezu izmedju

Staroeuropskih svetišta, fenomena stećaka i piramida.

▲ Tisa kultura, Kökénydomb, Hodmezovasarhely, jugoistočna Mađarska, 5. tisućljeće pne


Mit o srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima

Jednostavan zaključak da su stećci bili pravljeni isključivo u srednjem vijeku, da stoje poviše

grobova kao vjerski spomenici, te da na temelju prepostavki na sebi nose simbolizam

karakterističan srednjovjekovnoj umjetnosti, je tokom zadnjeg desetljeća postala stvar filozofskih i

političkih špekulacija, više nego rezultat naučne metodologije.

Kao i svaki drugi popularni znanstveni mit, umjesto pružanja uvjerljivijih odgovora o podrijetlu

složenog i jedinstvenog arheološkog fenomena, predloženim teorijama često nedostaju osnovni

dokazi razvojnog slijeda kroz koje znanstvene ideje prolaze na putu do konačnog prihvaćanja.

Kao uvodni primjer pogrešnog znanstvenog rasuđivanja, uz radikalno suprotstavljena mišljenja

među najpoznatijim učenjacima (Bešlagić, Wenzel, Lovrenović), može se uzeti stajalište, te

klasificirati stećke kao nadgrobne spomenike , vjerske spomenike Crkava u Srednjem vijeku .

Zanimljivo, tek 5.000 od 70.000 registriranih stećaka imaju uklesane dekoracije. Od tih 5000

stećaka, tek na njih 438 do danas zabilježenih postoje križevi koji potencijalno pripadaju različitim

crkvama, te tvore glavni element (Wenzel M. - Ukrasni motivi nema stećcima - p 91).

Spontano se postavlja pitanje: Kako je moguće da najreprezentativniji simbol i Rimokatoličke i

Pravoslavne crkve obuhvaća tako mali broj stećaka?

Štoviše, 438 stećaka i dvjestotinjak primjeraka stećaka gdje križevi čine manji element, zajedno

sa kamenovima u obliku križa i ugraviranim natpisima koji datiraju iz srednjeg vijeka, čak ne

predstavljaju ni 20% ukrasnih motiva na stećcima koji imaju ukrase. Posljednje, ali ne i manje

važno, mora se naglasiti da mnogi stećci sa motivom križa predstavljaju antropomorfne oblike

križeva, svastike, i jednostavne križeve s jednim prstenom na vrhu, poznate kao staroegipatski

simbol "života", Ankh.

Iako su primjeri Ankha pronadjeni diljem Bosne i Hercegovine, postoji samo jedan primjerak

kojem je moguće približno odrediti starost. (Wenzel M. - Ukrasni motivi nema stećcima - Str 92,

93).

Suočeni s takvim proturječnim dokazima, te u nedostatku drugih pouzdanih povijesnih izvora,

neki povjesničari su primorani pripisati autorstvo stećaka Bogumilskom nauku. Međutim, ova

hipoteza se može lako opovrgnuti, jer se stećci ne nalaze na lokacijama gdje je ovaj nauk nastao i

bio propovjedan – naime u Bugarskoj i Makedoniji.


▲ Širenje bogumilskog pokreta kroz Europu. Jedino u Bosni nalazimo veliki broj stećaka

Uz to, moramo istaknuti da je socijalno-vjerski program Bogumila osuđivao bogatstvo,

odbacivao feudalno izrabljivanje i državne vlasti. Također su odbacivali dominantnu istočnu

kršćansku crkvu i njenu hijerarhiju, hramove, svete sakramente i obrede koje obavljaju svećenici.

Isto tako su odbijali sve materijalne predmete koje su koristili kršćani kao sredstvo za dobijanje

milosti i podršku pri molitvama, prvenstveno križ, svece, i osuđivali su korištenje ikona i štovanje

relikvija.

Bogumili ostaju udaljeni od svih vjerskih propovjednika i ravnodušni prema svjetovnim

pitanjima. (Obolensky D. - Bogumili: Studija u Balkan Neo-manihejstva - P 130).

Izvori vezani uz bogumilsku pogrebnu praksu su rijetki. Međutim, nekoliko primjera postoji.

Arheološkim istraživanjima u Bugarskoj i Rumunjskoj otkrivene su skromne grobnice koje datiraju

do 15.stoljeća. Osim posebnog položaja ruku pokojnika, arheolozi su naišli na potpuni nedostatak

grobnog inventara, uključujući odjeću, dok je sam grob bio stela ukrašena dlanom (Laurentiu

Rădvan - Na europskim granicama: srednjovjekovna gradovi u rumunjskim kneževinama – str. 221).

Zapravo postoje neki primjeri stećaka koji imaju ukrase poput ruke, ili dlana koje upućuju na

„Božiju ruku“, sa žezlom ili drugim predmetom ili oranta figurama.


Međutim, antičku usporedbu simbolike ruke nalazimo u načelima duboko ukorijenjenim u

Hinduističke misli, koje imaju vezu sa Vedskom vjerskom tradicijom (Trimurti), ili egipatskom

religijom, u kojoj se dlanovi ili ruke često povezuju sa vladarom, bogovima ili konceptom duše i

regeneracije.

▲ Slike (s lijeva na desno): egipatsko hijeroglifsko znakovlje za "podlakticu", "KA", i ruka koja drži ABA

žezlo.

Hijeroglifski znakovi štapa se javljaju u riječima “plemić” i “dužnosnik”, tako da štap

predstavlja “autoritet“ bilo koje osobe sa značajnom moći, ne samo faraona. Jedan od najstarijih

štapova otkrivenih u Egiptu je pronađen u pre-dinastičkoj grobnici u El-Omari, neolitskoj lokaciji u

blizini Kaira. Geb, egipatski Bog Zemlje i Ozirisov otac, često je prikazivan naslonjen na stranu s

rukom savijenom u laktu. Ikonografski opis Geba se javlja u tekstovima o piramidama, gdje piše da

drži "jednu ruku na nebu, a drugu na zemlji".

▲ Primjer stećka s rukom savijenom u laktu, Bakići, okolina Olova , Bosna.

Ruke savijene u laktu, ili koje drže žezlo, kao i oranta figure s uzdignutom rukom pronađene u

Bosni, mogu sve biti povezane sa idejom duše i njene regeneracije. Ti simboli su najvjerojatnije

korišteni da ukažu na aspekt čovjeka i bogova koji je usko povezan s kreativnom životnom silom, i

aspekt koji razlikuje živu osobu od mrtve. Nakon nečije smrti, njegova duša nastavlja postojati (a

time i osoba, jer tijelo je samo vidljivi izraz snage duše) i dalje je treba hraniti.


Takva duhovna praksa takodjer potječe iz Staroeuropske kulture gdje je duša pokojnika bila

opskrbljena hranom kroz obred „prinošenja hrane“.

Primjerci modela neolitskih svetišta s otvorom na vrhu za zavjetne prinose nisu rijetki. Isto

obilježje u formi velike okrugle niše može se naći na vrhu različitih vrsta stećaka. To znači da

stećke također možemo smatrati žrtvenikom za hranjenje duša umrlih, gdje je darovanje hrane sveti

simbol.

▼ Modeli neolitskih zavjetnih hramova s otvorom na vrhu za zavjetne prinose. Porodin, 6. tisućljeće pne

▼ Primjer stećka s velikom okruglom zavjetnom nišom na vrhu, Radovlje, Visoko, Bosna i Hercegovina.

Zaključak koji se može izvući je da su skromni pogrebni običaji bogumila sasvim u suprotnosti

sa mastodontskim klesanjem tisuća kamenih spomenika, koji teže tonama i koji su bogati

ikonografijom koja karakterizira stećke. Rezimirajući sve navedeno, postaje jasno da postaje

prilično neuvjerljiva općeprihvaćena hipoteza da stećci isključivo pripadaju srednjevjekovnom

periodu, i stoga treba biti podvrgnuta reviziji.


Kontradiktorni dokaz protiv teze o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ne završava ovdje.

Drugi problem, koji se jasno pojavljuje, se odnosi na ljudske ostatke obično povezane s ovim

spomenicima. Iako arheološki dokazi pokazuju da je relevantan broj stećaka uistinu postavljen na

grobovima tijekom srednjovjekovnog razdoblja, u većini drugih slučajeva dokazi pokazuju

suprotno. U skladu s mojim osobnim iskustvom i dokazima koji su nastali tijekom terenskog

istraživanja u Visočkoj dolini, zajedno s usmenim svjedočenjima poljoprivrednika koji nerijetko

pomiču ove spomenike u poljoprivredne svrhe, primjeri stećaka bez ljudskih skeletnih ostataka kao

što su lubanje, bedrene kosti itd. nadmašuju u velikoj mjeri one u kojima su takvi ostatci nadjeni.

Izričit primjer takvog dokaza izložen je u nastavku.

▲ Primjerci stećaka otkrivenih tijekom građevinskih radova na modernoj vili u selu Ginje, dolina Kralupi,

Visoko, Bosna i Hercegovina. Na lijevoj strani vidimo primjerke paralelopipednih stećaka , dok se na desnoj

strani može vidjeti ležeći stećak položen na postolje.

Gore prikazani primjeri stećaka otkriveni su tijekom građevinskih radova na modernoj vili u

selu Ginje. Više od dvanaest kamiona natovarenih ovim kamenjem su odveženi sa ovog mjesta

tijekom uklanjanja velikih dijelova na obližnjem brdu. Od više stotina stećaka odveženih sa ovog

mjesta, samo ispod jednog su pronađeni skeletni ostaci čovjeka. Oko trideset stećaka je zadržao

zemljoposjednik, a potom ih zakopao u dvorištu vile. To znači da za veliku većinu tih monolita nisu

smatrali da stoje kao vjerski spomenik iznad groba (nadgrobna ploča). To, međutim, nije prvi put da

su arheolozi i istraživači fenomena stećaka suočeni s takvim dokazima. Sa sličnim analogijama

često se susrećemo i u proučavanju ranih faza staroeuropskih društava, gdje su takvi dokazi

potaknuli neke od najvažnijih zbunjujućih problema u proučavanju pretpovijesnih kultova vezanih

uz štovanje predaka. Ova hipoteza, međutim, zajedno sa svim ostalim navedenim, podrazumijeva

drugu mogućnost povezivanja i dodijeliti autorstvo fenomena stećaka daleko starijim kulturama.


Vatra pročišćenja u Staroj Europi

Jedna od najzagonetnijih tradicija Kalkolitika u Staroj Europi navodno je namjerno paljenje

kuća nakon razdoblja korištenja kao boravišta. Arheolozi nisu sigurni zašto su neke kuće spaljene,

ali se može pretpostaviti da su domovi važnih ljudi izgorjeli nakon njihove smrti.

Otkriće kremiranih ljudskih kostiju u ostacima namjerno spaljenih boravišta sugerira nadalje da

je kremiranje možda radjeno od strane nekoliko Staroeuropskih kultura. U davna vremena

spaljivanje kuće se vjerojatno smatralo kao oblik pročišćavanja. Arheološki dokazi izgorenih kuća,

za razliku od slučajnih požara ili neprijateljskih radnji tokom ratnih djelovanja, je relativno novo

područje istraživanja u Staroeuropskoj arheologiji. Istraživanje je pokazalo da većina kuća koje su

zapaljene i cijelosti obiluju artefaktima iz svakodnevnog života. Statistička analiza artefakata koji

pripadaju različitim kulturama (Gumelniţa, Petreşti, Pre-Cucuteni, Cucuteni-Trypolie, Vinca i sl.)

pokazuje da većina spaljenih struktura sadrži veliki broj keramičkih posuda i drugih predmeta.

Drugim riječima, kuća je žrtvovana vatri sa svojim cjelokupnim inventarom. Hipoteza paljenja kuća

u Staroj Europi potvrđena je eksperimentalnom izgradnjom i namjernim spaljivanjem provedenim

od strane arheologa na različitim mjestima u kontroliranim uvjetima. Zaključak arheologa

uključenih u eksperiment je bio jednoglasan: vrsta intenzivnog spaljivanja vidjena u mnogim

neolitskim arheološkim nalazištima samo je mogla biti izazvana namjerno, i morala je biti izvedena

"kao ritual pročišćavanja“, (DW Anthony, J. Chi - Izgubljeni Svijet Stare Europe -. Str 99).

Nema znanih nekropola u kulturama Petreşti u Transilvaniji, Pre-Cucuteni kulturama, ili

Cucuteni-Trypolie kulturama. U nekoliko naselja pronadjeni su izolirani Inhumirani grobovi,

posebno djece i adolescenata.

Na identičan fenomen su naišli arheolozi u kontekstu butmirske kulture. Osim nekoliko ukopane

djece u Obrama II (Benac 1973a, 72-82), ljudski ostaci i kolektivne nekropole su bile nepoznate u

kontekstu Butmirskog nalazišta. Groblja sa više od stotine kremiranih grobova su poznati iz

nalazišta kulture Gorodsk u, u zapadnoj Ukrajini, koje datira oko 3,000 godina pne. Kultura

linearne keramike, koja je postojala od 5500-4500 pne u današnjoj Mađarskoj, prakticirala je

kremiranje, kao i pokop. Međutim, čini se da je bilo razlika u ovoj kulturi, gdje su tijela pokopana,

na temelju spola i društvene dominacije. Žene i djeca su pronađeni pokopani ispod poda kuća, dok

muškarci nedostaju, što ukazuje na to da je bila izvedena neka druga pogrebna praksa.


Najuvjerljivija je hipoteza koja pruža moguće objašnjenje za nepostojanje ukopa i skeletnih

ostataka u ranim staroeuropskim kulturama i mnogim ostacima stećaka, a odnosi se na

pročišćavanje pokojnika kroz vatru. Ova hipoteza može biti potkrijepljena arheološkim dokazima,

kao i raširenom ezoteričnom simbolikom pronađenom na stećcima, a usko vezanim uz pojam "Vatra

pročišćenja". Zanimljivo, koncept pročišćavanja vatrom je u uskoj vezi s pojmom "Središnje vatre",

ili "Vatre u sredini" (od grčkog pyramidos).

Doktrina o reinkarnaciji u pitagorejskoj filozofiji nam omogućava da uspostavimo izravnu vezu

između starih rituala pročišćavanja, koristeći se vatrom, zavjetnih predmeta koji nose simbole

horizonta i duše, fenomena stećaka i piramide. Ova analiza će nas ubrzo vratiti na egipatski koncept

o pet dijelova čovjeka, prethodno objašnjenih, ali ovaj put, to će biti objašnjeno s Pitagorina

stajališta i odnosi se na četiri elementa (vatra, zrak, voda, zemlja).

Prije svega, treba naglasiti da pitagorejski pogled na svemir leži u uvjerenju da je računanje

brojevima ključno za različite osobine čovjeka i materije. Budući da je po njihovom mišljenju sve

sastavljeno od brojeva, objašnjenje za postojanje predmeta jedino

možemo pronaći u samim brojkama. Za Pitagorejce najsvetiji broj od

svih je broj deset ili tetractys, trokutasti lik koji se sastoji od deset točaka

raspoređenih u četiri reda (Sl. lijevo). Među ostalim osobinama prva

četiri broja (1, 2, 3 i 4) su imali poseban značaj u smislu da njihov zbroj

odgovara svim mogućim dimenzijama. Budući da su to bili jedini brojevi

potrebni za geometrijsko prikazivanje svih poznatih predmeta, vjerovalo se da zbroj svih tih

objekata ili brojeva predstavlja poznati Svemir:

1+2+3+4=10

Budući da je tetractys bio simbol za svemir, Pitagorejci su vjerovali da postoji deset nebeskih

tijela. Osim vidljivog svijeta Zemlje, Sunca, Mjeseca i pet planeta, dodali su središnju vatru i

„protu-zemlju" na suprotnoj strani od središnje vatre. Taj početni pokušaj objašnjavanja

kozmologije u smislu matematičkih principa je temelj naših sadašnjih modela za svemir. Pored

tetractys-a, Pitagorejci su razvili i drugi koncept "četiri broja" u prirodi, kao što su elementi vatre,

zraka, vode i zemlje (Sl. dolje).


Treba promatrati s posebnom pažnjom da peterokut utjelovljuje fizički redoslijed elemenata.

Ako ostanemo na ovozemaljskoj razini imamo Vatru-Zrak-Vodu-Zemlju, i možemo učiniti krug

udesno po povratku iz vatre na Zemlju preko horizontalne linije Pentagona. Isto tako pentagon

uključuje produljenje fizičkog reda koji uključuje uspon ka Duhu: zemlja-voda-zrak-vatre-duh, u

obrnutom smjeru kruga. U pitagorejskoj ezoteričnoj doktrini među svim drugim elementima, Vatra

se smatra primarnim uzročnikom promjena. U fizici Vatra odgovara energiji, dok su preostala tri

elementa (zrak, voda i zemlja) odgovorna stanjima materije. Moramo imati na umu međutim da su

to samo fizičke manifestacije ta četiri elementa, koji su duhovni arhetipovi. Pitagorejsko uvjerenje

da duša pokojnika ide prvo u najbližu Vatru, a odatle do zvijezda, Mjeseca, Sunca i konačno do

nebeskog svjetla, prethodi čak tradiciji Zoroastrizma. Ovaj put oponaša simboličnu smrt inicijacije,

što sugerira da se duša mora penjati kroz planetarne sfere, prije nego što može dostići stanje „poslije

života“.

Međutim, prije nego što duša počne da se penje kroz sfere, ona mora biti pročišćena Vatrom.

Ona se mora spustiti u tamu, pronaći izvor svjetlosti, mora umrijeti da bi se ponovo rodila. Takvo

herojstvo događa se kroz stvarne ili simboličke smrti u vatri. Zbog toga je Vatra element koji

pročišćava; spaljuje prolazno i nesavršeno, time oslobađajući dušu i čineći je besmrtnom. Na

temelju ove ideje se može se reći da se u Staroj Europi, kao i u drevnoj Vedskoj tradiciji, smatralo

da vatra prenosi pokojnika u nebesko carstvo.


Silaženjem kroz „krater ponovnog rođanja“ inicijant stiže u „Axis Mundi“, što daje simultani

pristup Nebesima i Podzemnom svijetu. Axis Mundi je poznata iz egipatskih i mayanskih svetih

tekstova kao deblo „Drva života“ . Također, kao što smo već pokazali u ovom radu, taj je simbol

pronađen na Staroeuropskim artefaktima, kao i na stećcima u različitim i bezbrojnim umjetničkim

izrazima.

▲ Primjer stećka s prikazom Prometejskog narteksa, uzdignutog prema vrhu dvodimenzionalnim prikazom

piramide i "Kundalininim unutarnjim kvitlacem"; selo Donji Bakići, Olovo, Bosna i Hercegovina (Wenzel M. -

Ukrasni motivi na stećcima - p 195).

Litvanska arheologinja, Marija Gimbutas, objasnila je da je stari europski običaj paljenja vatre

bio simbol ženske spolne vatre, i ponekad se naziva "Kundalini u usponu ", što opet podsjeća na

Prometejsku vatru donijetu čovječanstvu narteksom, divovskim stablom. Tu u utrobi staroeuropske

Boginje Majke duša umrlog se pročišćava vatrom, u pripremi za ponovno rodjenje. Prolaz kroz

vatru je način ujedinjenja sa svemirom, što je kozmička Vatra po Heraklitu. Vatra se diže do nebesa,

gdje postaje bit zvijezda.

Profinjena Vatra (Kundalini energija prikazana na stećcima u obliku spirale) je u ravnoteži s

središnjom vatrom (stabljika - narteks). Doista, Empedoklo, kaže da su mnogi požari gorjeli ispod

Zemlje, da je Sunčeva Vatra rođena u utrobi Zemlje, te da vulkanska vatra ide u nebesa i miluje

zvijezde. Tako je Vatra najviši i najniži Element, kao da se u elementom kvadratu sve odvija u

skladu. To rezultira serijom kozmičkih sfera: nebeska vatra, zrak, voda, zemlja, i središnja vatra.


Nebeska Vatra odražava središnju

Vatru kao da je u višoj oktavi.

Empedoklo nas uči da je krajnji izvor

svih vatri Had, te da je središnja vatra

izvor svih života, stvaranja i uništenja.

"I tako, Sunčeva vatra ide na

Nebesa i miluje zvijezde."

Empedoklo

Točnije, središnja Vatra je

Tartaros, Zeusova stražarska kula (i.e.

Phulakê Dios), koja se nalazi ispod

Hada (grčkog boga podzemlja). Prema

mitu, nakon zalaska sunca, u

Tartarosu, mitskom podzemnom

svijetu se sjaji. Stoga središnja Vatra

je poznata kao tamno sunce, crno

sunce, nevidljivo sunce, podzemno

sunce i vulkansko sunce, a tu je i paradoksalno jedinstvo između Sunca i podzemnog svijeta (kao

što susrećemo u staroeuropskim artefaktima , kao i stećcima ). Astrološki simbol za Sunce

predstavlja vatru u centru, također poznatu kao "vatru u sredini" (od grčkog pyramidos), piramida.

Postaje i više nego uvjerljivo mišljenje da Pitagorina središnja vatra s osobinom "nevidljivosti"

može biti povezana s nevidljivim i nečujnim (ultrazvuk) energijama snopa od 28 kHz koja se širi iz

Bosanske piramide Sunca prema nebu, "gdje ona postaje bit zvijezda". Ovi zapanjujući znanstveni

dokazi predstavljaju jedno od velikih čuda rođenih iz projekta „Bosanske doline piramida“,

sugerirajući da doista Pitagorin nauk o transmigraciji duše, kao i drugih drevnih kultura, može biti

istinit. Da su Empedoklo i Heraklit živi, oni bi se sigurno složili sa mnom [kurziv].


Prije nego li zaključim ovu studiju, želio bih proslijediti hipotezu da odsutnost skeletnih

ostataka u ranim staroeuropskim primjerima stećaka može biti pripisana običaju pročišćavanja

pokojnika kroz vatru (kremiranje). Takva hipoteza je zapravo podržana arheološkim dokazima koji

datiraju iz rane faze nekih staroeuropskih kultura, kao i vjerska simbolika koja je u uskoj vezi s

konceptom "pročišćavanja vatrom", precima koji vjeruju da je vatra ta koja prenosi pokojnika do

neba. Obred spaljivanja tih kultura možda je osmišljen kako bi bilo učinjeno nešto mnogo više od

pukog odlaganja tijela, bilo je namjenjeno za oslobađanje duše iz zemaljskog života (kao što je

objašnjeno Pitagorinim naukom o transmigraciji duše).

Vjerojatno, kremiranje, u odnosu na sahranu i vanjsko raspadanje, je smatrano duhovno

blagotvornim za dušu preminulog. Nadalje, izolirani ukopani grobovi uglavnom pripadaju djeci,u

kontekstu Butmirskog nalazišta, gdje su ljudski ostaci i kolektivne grobnice nepoznati, može se

objasniti sličnim fenomenom koji susrećemo u drevnim vedskim običajima. Jedina tijela koja

općenito nisu spaljivana su neimenovane bebe i oni najniži u kasti, koji su obično vraćeni zemlji.

Druga hipoteza koju je moguće iznijeti, uz pretpostavku da je pepeo prikupljen i ostavljen

prirodnim elementima, je da se u pojedinim slučajevima (npr. u slučaju važnih ljudi) pepeo

pomiješan s glinom koristio u svrhu pravljenja pobožnih prikaza.

Takvi rituali su poznati iz tibetanske tradicije, gdje je nakon procesa kremiranja pepeo sačuvan i

pomiješan sa zemljom, te oblikovan u minijaturne „stupas“, poznate kao TSHA-TSHA [ 擦擦

(Kvaerne P. 1985)].

Valja naglasiti da sveta arhitektura tibetanskih stupas čini četvornih bazu koja predstavlja četiri

kardinalne strane elementa Zemlje, kupole (ili vaze) predstavljajući element vode, konusnu kulu

koja predstavlja Vatru, gornji lotos/parasol i polumjesec predstavlja element zraka, a sunce kao

rastapajuća točka predstavlja element Duha (Pivo R. 2004). Takva hipoteza može dodatno biti

predložena u slučaju umjetnih stećaka kao i onih koji se nalaze na lokalitetu Brda, Ginje, dolina

Kralupi, Visoko (Pašić M. 2008). Moglo se desiti da je pepeo bio pomiješan sa betonskom masom

od koje su napravljeni umjetni stećci. Naravno, takva pretpostavka mora biti dodatno podržana

arheološkim dokazima i laboratorijskim analizama.

U zaključku, valja istaknuti da su srednjovjekovne crkve službeno zabranjivale proces

kremiranja, uz iznimku kada su ljudi spaljivani na lomači. Stoga, hipoteza koja pripisuje autorstvo

stećaka Crkvi, ostaje neosnovana u nedostatku više protu-dokaza.


Zaključak

Jedna od glavnih pogrešaka učinjenih od strane predstavnika dogmatske znanosti o stećcima je

da preferiraju identifikaciju i analiziranje povijesnih, umjetničkih i vjerskih fenomena stećaka,

dajući jasnu prednost zapadnoeuropskoj kulturi kao navodnom mjestu podrijetla. Tvrdnja da stećci

predstavljaju vjerske spomenike podložne zajedničkoj i ekskluzivnoj tradiciji među katoličkom i

pravoslavnom crkvom, te sljedbenicima "Crkve bosanske" snažno je opovrgnuta tisućljetnim

arheološkim dokazima predstavljenim u ovom radu.

Daljnji pokazatelj izrečene klasifikacije od strane dogmatske znanosti, pored toga što temelji

kršćanske korijene stećaka simbolikom koja predstavlja manji dio ornamentalnih motiva, jest da se

diskreditiraju razni simboli i motivi paganskog podrijetla kao anomalije ili neklasificirani višak od

najnižeg značaja.

Iako postoje brojni dokazi da su stećci korišteni kao nadgrobni spomenici pravoslavnih kršćana

i katolika, pa čak i neke indicije da je diskretan broj stećaka napravljen u srednjem vijeku,

prenamjena mnogih stećaka u srednjem vijeku se ne može isključiti a priori.

Kao referenca se može uzeti ponovna upotreba spomenika kao građevinskog materijala u

egipatskim građevinskim projektima, te promjena svrhe starijih spomenika. Prenamjena antičkih

spomenika i građevinskih materijala ranijih kultura uobičajena je pojava vidjena u mnogim

mjestima širom svijeta. Hram u Karnaku nudi brojne zanimljive primjere takve prakse. Treba imati

na umu da su mnogi stećci ponovno korišteni u posljednje vrijeme za izgradnju suvremenih zgrada.

Arheološki dokazi dostupni danas, ispitani u kontekstu arhitekture, vjerske umjetnosti i drevnih

filozofskih tradicija je dopustio da se utvrdi i izloži blizak odnos među tisućljećima starih artefakata

Staroeuropskog kontinenta, fenomena stećaka, i piramida u Bosni.

Štoviše, analiza provedena kroz različite kontekstualne koncepte je dozvolila vezanje „svetog

čvora“ i ispunila potrebne praznine kako bi postala sa svim gore navedenim elementima "Istinski

Duh", njihovo vijekovno podrijetlo.

Mnogi znanstvenici su podcijenili tisućljećima star vječni duh staroeuropske kulture, važnost

fenomena stećaka i piramida u Bosni. Za razliku od onoga što smo rekli, stećci ne pripadaju

ratobornim raspirivanjima crkava u srednjem vijeku, koje su spaljivale ljude na lomači, uključujući

mnoge ponizne propovjednike bogumilske vjere, dok je vodila križarske ratove protiv njihovog

nauka.

Stećci nisu, te se ne smiju smatrati kulturnim dobrom politički orijentiranih akademika ili

medija, koji su samo rezultat društveno podijeljenog svijeta, već su bezgranična kulturna i duhovna


baština , mirnogi egalitarnog svijeta Stare Europe.

U ovom trenutku, Svjetlost vječnosti staroeuropske kulture sja kroz velove vremena više nego

ikad prije, i kao što bi rekli Pitagorejci: "širi se na Nebesa i miluje zvijezde".


BIBLIOGRAFIJA:

WENZEL, M.

1965 Ukrasni motivi na stećcima

Ornamental motifs on tombstones frome medieval Bosna and surrounding regions

Veselin Masleša

Sarajevo

BEŠLAGIĆ, Š.

1979 Stećci – Kultura i Umjetnost

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Sarajevo

DIZDAR, G.

2012 The ideology of stećak scholarship

Sarajevo

URSULESCU, N.

2006 Dimensiunea Europeana a Civilizaţiei Eneolitice Est-Carpatice

Europe and dimension of the Chalcolithic Civilisation at East of of Carpathes

Universitatea "Alexandru Ioan Cuza"

Iaşi

CHERNAKOV, D.

2006 Eneolithic ceramic tablets (altars) from Bulgaria

Д. Чернаков, Праисторическа керамична находка от Русе, in

Сборник “Ессенни четения, Сборяново”, 3 (2005), 17 – 22.

Rousse Regional Museum of History

GIMBUTAS, M.

1991 The Civilisation of the Goddess

Harper. San Francisco


GIMBUTAS, M.

1989 The Language of the Goddess

London

GIMBUTAS, M.

1982 The Goddesses and Gods of Old Europe: Myths and Cult Images

Berkeley and Los Angeles, California

NAUMOV, G.

2009 Visual and Conceptual Dynamism of Neolithic Altars in the Republic of Macedonia

Skopje

ČAUSIDIS, N.

2010 Neolithic Ceramic Figurines in the Shape of a Woman – House from the Republic of

Macedonia

Archaeopress Oxford

ANTHONY D. & CHI J.

2010 The Lost World of Old Europe: The Danube Valley, 5.000 – 3.500 B.C.E

Institute for the Study of the Ancient World

New York – Princeton University Press

GARCES-FOLEY, K.

2006 Death and Religion in a Changing World

M.E. Sharp Inc.

New York

OBOLENSKY, D.

2004 The Bogomils – A Study in Balkan Neo-Manichaeism

Cambridge University Press

LAURENŢIU, R.

2010 At Europe's borders: Medieval towns in the Romanian principalities

Koninklijke Brill NV, Leiden

Netherlands


MANANSALA. P.K.

2006 Quest for the Dragon and Bird Clan

Lulu Press

OPSOPAUS, J.

1999 The Ancient Greek Esoteric Doctrine of the Elements

Biblioteca Arcana

KINGSLEY, P.

1995 Ancient Philosophy, Mystery and Magic: Empedocles and Pythagorean Tradition

Oxford University Press

KVAERNE, P.

1985 Iconography of Religions XII, 13

Tibet Bon Religion

Institute of of Religious Iconography

State University Groningen – Leiden E.J. Brill

BEER, R.

2004 The encyclopedia of Tibetan symbols and motifs

Serindia Publications, Inc.

Chicago

PAŠIĆ, M.

2008 Arheološkis lokalitet "Brdo", Kralupi, Visoko

University of Zenica, Bosna i Hercergovina



Documents

Vijekovno Porijeklo Stećaka