Vehabizam u Ogledalu Stvarnosti

8/17/2019 Vehabizam u Ogledalu Stvarnosti

1/156


2/156


3/156

stoji poput metka u tijelu jedinstva vjere. Mezhebi i sekte koji su vrlo često

djelo pristrasnosti, unose nejedinstvo u vjeru.U ovoj knjizi, želimo vas upo-

znati sa jednom od ovih sekti pod nazivom “vehabizam”.

Uzrok formiranja vehabizma, poput drugih sekti, temelji se na načinu razmi-

šljanja njegovih osnivača. Temelji ove sekte počivaju na razmišljanju “Ibn

Tejmije”, pa prema tome, neophodno je da se upoznamo sa Ibn Tejmijinim

načinom razmišljanja o islamu.

U sedmom stolijeću po hidžri, ili 661. god. po hidžri u gradu Harranu rodio

se Nagi Al-Din bin Abdulhalim, poznat kao Ibn Tejmije. Grad Harran je u

ono vrijeme bio centar hanbelijskog mezheba i nalazio se je na jugu Tur -

ske, a sada su ostali samo neznatni ostaci od poznate i velike kulture ovoga

grada. Ibn Tejmije odrastao je u uglednoj vjerskoj porodici koja je dugo

vremena nosila zastavu predvodništva hanbelijskog mezheba. Ibn Tejmijin

otac, poznat kao “Šejh Al-Balad” važio je za uglednog pravnika, učitelja

islamskih nauka. Ibn Tejmijin život bio je uporedo sa stravičnim napadima

Mongola na islamski svijet. Mongoli su napadali i osvajali zemlje islamskog

svijeta, te opljačkali ili zapalili mnoge islamske vrijedne knjige.

Ibn Kesir, poznati arapski hroničar, kaže: “ U 667. godini po hidžri ili 1269.

po gregorijanskom računanju vremena, kada Ibn Tejmije nije imao više od 6

godina, pritisak Mongola na grad Harran se stalno povećavao do te mjere da

su se skoro svi građani ovoga grada, od straha, iselili. Ibn Tejmije je takođersa porodicom napustio grad i odselio se u Damask. Nakon dolaska u Da-

mask, Ibn Tejmijin otac je postao upravnik “Daru-l-Hadisa” gdje je ujedno

2


4/156

obavljao dužnosti učitelja. Ibn Tejmije je svoju mladost proveo u Damasku

gdje je od oca i druge hanbelijske uleme učio kh, hadis, zakon, kelam i

tefsir sve dok nije stigao do stepena mudžtehida od kada je i sam mogao iz-davati fetve. On je poslije smrti oca, preuzeo njegovo mjesto u podučavanju

tefsira i Kur’ana. Ibn Tejmije je proučavao i druge mezhebe i vjere i izdavao

je fetve koje su se razlikovale od fetvi četiri sunitska mezheba, kao i šiizma.

On je kritikovao tadašnje vjerovanje i običaje muslimana proglašavajući ih

širkom i udaljavanjem od Boga. Ustvari, Ibn Tejmijin život uspona i padova

te objavljivanjem različitog mišljenja i doveđenja u pitanje pojedinih vjero-

vanja uzrokovao je početak raskola u islamskom svijetu. Sve do 698. god.

po hidžri nije se ništa čulo o Ibn Tejmijinom razmišljanju, ali već od ove

godine pa nadalje, njegovo mišljenje se je polahko pojavljivalo na misaoni

plato islamskoga svijeta. U istoj godini, on je naprimjer napisao knjigu pro-

tiv frakcije “Eš’ari”, koja je izazvala mnoge desputacije u Damasku.

Ibn Tejmije se je smatrao salejom. Saleja znači onaj koji se ugleda na

prethodnike kao bezuslovne i neupitne znance. Ali Saleje su pripadnici

frakcije koja izjavljuje slijeđenje Poslanika, ashaba i tabi’ina. Tabi’ini su

osobe koje su se susrele sa jednim ili nekoliko ashaba. Saleje smatraju

da se sva islamska vjerovanja moraju onako prakticirati kako su se prak -

ticirala u vrijeme ashaba ili tabi’ina. Islamsko vjerovanje temelji se samo

na Kur’anu i sunnetu, i ulema se ne treba baviti onim što nije u Kur’anu

naznačeno. Logika i razumno rasvjetljavanje činjenica nema mjesto u nji-

hovoj frakciji, isključivo je prihvatljiv i dovoljan Kur’an i hadis. Oni su bili

pristrasni svojim vjerovanjima i sa protivnicima su se žestoko sukobljavali.Ibn Tejmije je pod izgovorom na vraćanje izvornom islamu, u različitim

islamskim tematikama, objavljivao sudove prema kojima je mnoga islamska

3


5/156

ulema i naučnici izašli iz vjera.

Kad je Ibn Tejmije objavio svoju ideologiju, naišao je na mnoge kritike,

posebno onda kada je opisao Božija svojstva-sefate. On je vjerovao da Bogima tijelo i da stanuje na nebu. Ibn Tejmiji je bio prvi musliman koji je Bogu

pripisao tijelo i koji je napisao risale o ovome pitanju. On je smatrao da je

haram posjećivati Poslanikov mezar. Smatrao je da je haram vezivati se za

evlije i iskrene pobožnike jer je vjerovao da je svako vezivanje koje nije ve-

zano za Boga haram. On je vjerovao da je širk rekonstrukcija Poslanikovog

mezara i drugih islamskih velikana kao i izgradnja džamija pored njihovih

kabura. Mnoga ulema mu se suprostavila pogotovo što je on Bogu pripisao

tijelo i dao mu sefate koji pripadaju čovjeku. Islamska ulema, uzimajući u

obzir Kur’an-koji je Boga opisao iznad ljudskih svojstava, napisala je mno-

ge knjige koje pobijaju Ibn Tejmijino učenje. Oni su od suda zatražili da se

ozbiljno pozabavi Ibn Tejmijinom učenju. Ibn Tejmije je i pored svih prote-

sta nastavio sa svojom ideologijom. On je svoje protivnike nazivao karima.

U historijskim dokumentima se spominje da kad je 703. g. po hidžri Ibn Tej-

mije napisao knjigu “Fususu-l-hikm”, suprostavio se je učenje Ibn Arebija.

U knjizi “El Nusus ‘alel Fusus” prokleo je i izložio mržnji ovoga uglednog

islamskog arifa, tj. Ibn Arebija. Tako se vremenom širila mržnja i razdor, i povećanje posebnog Ibn Tejmijiong tumačenja islama koje je do tada bilo u

suprotnosti sa islamskim učenjem. Tako je 705. osuđen na pritvor u Egiptu.

Kasnije je ponovno izašao iz zatvora, promovirao svoju ideologiju da bi ko-

načno bio zatvoren u Damasku. Umro je u zatvoru 20.zul-kadea 728.

4


6/156

U prethodnom dijelu govorili smo o Ibn Tejmiji, osobi koja je živjelau sedmom i osmom stolijeću po hidžri. Ibn Tejmiji promovirao je poseb-

no tumačenje vjere islama koje je naišlo na žestoko protivljenje dotadašnjeislamske uleme. On je svoju ideologiju promovirao u mnogim knjigama,

ali nakon njegove smrti 728. g. po hidžri, i njegova interpretacija islama je

polahko zaboravljena, tako da su rijetki praktikovali njegove postulate. Ali

pet stoljeća kasnije, osoba po imenu Muhamed bin Abdulvehab Nadždi koji

je operirao na osnovu akide Ibn Tejmije, i koji je svoju sektu nazvao “veha-

bizam”.

U 1115. g. po hidžri u Saudijskoj Arabiji, rodio se je osnivač sekte vehabiz-

ma. On je u svojoj mladosti bio pod uticajem ideologije Ibn Tejmije koja je

bila u suprotnosti sa učenjem ondašnje islamske uleme. On je sabljom i uz

pomoć Muhameda bin Sauda – upravnika provincije Nadžd - širio salejsku

ideologiju. Muhamed bin Abdulvehab je objavio ovu frakciju u najsvetijem

2

5


7/156

islamskom mjestu, Mekki i Medini. On je započinjanjem razornih ratova,

nametnuo svoju salejsku ideologiju.

Otac Muhameda bin Andulvehaba je već u ranom djetinjstvu bio zabrinutza svoga sina, jer je u ponašanju i govoru svoga sina vidio protuvrječnosti.

On je u toku svog obrazovanja u Medini učiteljima predstavljao posebnu

ideologiju zbog koie oni nisu predviđali dobru budućnost za njega. On je u

Medini kritikovao ljude zbog načina na koji zijarete Poslanikov mezar. On

je u mladosti iščitavao literaturu onih koji su govorili laži o Poslaniku poput

Musilme Kezaba, Sedžadža, Asvada Ansija. Ali uglavnom, Abdulvehab je

bio pod uticajem ideologije Ibn Tejmije i njegovih učenika poput Ibn Kajje-

ma Džozia.

Muhammed bin Abdulvehab je usljed protivljenja građana Medine, bio pri-

moran da napusti ovaj grad i da se vrati u Nadžd. Nakon kratkom perioda,

otišao je u Basru, gdje je uporno promovirao ideologiju zbog koje su ga

građani Basre istjerali. Prema analizama vjerskih analitičara, Abdulvehab

je čak nadmašio Ibn Tejmiju i skrenuo sa pravog puta do te mjere da je ve-

ćinu muslimana proglašavao karima i nalagao njihovo ubijanje. Njegovo

bolesno vjerovanje dostiglo je stepen da je on gradove Mekku i Medinu

proglašavao “gradovima kufra”, te “gradovima zla”. Svojim sljedbenicima je naređivao da trebaju razoriti ova mjesta. Nasilništvo je atribut vezan za

Abdulvehaba i njegove sljedbenike.

Osim Abdulvehabovog oca, njegovom učenju se je još protivio i njegov brat,

šejh Seliman. U njegovoj biograji se spominje da je on za vrijeme živo-

ta svoga oca bio spriječen da javno promoviše svoju ideologiju, ali nakonočeve smrti, 1153. po hidžri, on je iskoristio dugoočekivanu priliku i počeo

pozivati ljude u svoju frakciju. Poslije javnog objavljivanja, mnoga islamska

6


8/156

ulema se je usprotivila njegovom učenju. Šejh Seliman, Abdulvehabov brat,

koji je pripadao hanbelijskoj ulemi, napisao je knjigu pod nazivom” El-Sa-

vaeq ilellahi rradi ala el-vehabiyye” . On je također napisao mnoga pismasvome bratu Abdulvehabu, pozivajući ga da se okani bidata i krivog puta.

U jednom od svojih pisama, naveo je sljedeće: “Govorim ti onako kako go-

vori jezik znanja. Ako prihvatiš, bit će dobro, hvala Bogu, ako ne prihvatiš,

opet je dobro, jer sam obavio svoju dužnost. Znaj da je Uzvišeni Bog poslao

Kur’an po poslaniku Muhammedu a.s. kako bi prenio istinu cijelom čovje-

čanstvu.” U nastavku, šejh Saliman objašnjava na osnovu hadisa i ajeta da

je Poslanikov ummet, najbolji ummet i da je slijeđenje ove vjere i ovakvog

načina razmišljanja obaveza za sve. On u nastavku Abdulvehaba poziva da

obrati pažnju na 115. Ajet sure An-Nissa: “Onoga koji se suprostavi Po-

slaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika,

pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem,- a užasno je on

boravište.”

Ali, Abdulvehab je nastavljao sa džahilijjetskom ideologijom i sve što je bilo

suprotno njegovom mišljenju nazivao je kufrom. Njegov brat je ukazao na

njegovo neznanje: “Poslanik a.s. nas je podučio da čovjek-džahil ne treba

proizvoljno donositi zaključke, već ako nešto ne zna, treba pitati ulemu.‘Ako ne znate, pitajte’- Al-Anbiya, 7. “Tako je šejh Saliman ukazivao svome

bratu da ide krivim putem i da je neznalica.

Pa i pored svog protivljenja ondašnje uleme, Muhamed bin Abdulvehab us-

pio je svoje mišljenje ukorijeniti među nekim stanovnicima Nadžda. Anali-

tičari smatraju da je uzrok prihvatanje njegove ideologije među ondašnjimstanovništvom, zapravo kulturalno i društveno siromaštvo naroda koje je

pustinjskog pejzaža bilo otrgnuto od obrazovanja, učitelja. I bilo ko je mo-

7


9/156

gao lahko prevariti ove ljude. Naravno, treba napomenuti da je on ove ljude

uspio uzeti pod svoje ruke uz pomoć Muhammeda bin Sauda i engleskih

kolonijalista.

8


10/156

Muhamed bin Abdulvehab je poslije nekoliko stoljeća pokrenuo promo- viranje Ibn Tejmijinog učenja. Nacrt ovoga pogrešnog i zavadljivog učenja

započeo je početkom 13. st. po hidžri ili 19. st. po gregorijanskom računa- nju vremena u jednom veoma kritičnom vremenskom periodu u kojem je

islamski svijet sa četiri strane svijeta bio izložen kolonizatorskim ciljevima

Zapada. Englezi su na istoku zauzeli Indiju i kretali se ka Perzijskom zalivu.

Njihove snage su svakog trenutka napredovale ka jugu i zapadu Irana. Fran-

cuzi pod vođstvom Napoleona zauzeli su Egipat, Siriju i Palestinu i stremili su također ka Indiji. Rusi su napadali Iran i Osmansko carstvo težeći da

prošire svoje carstvo do Palestine i Perzijskog zaliva. Čak su i Amerikanci u

ono vrijeme proždrljivo gledali na islamske zemlje Sjeverne Afrike, nastoja-

li su kišom metaka porobiti gradove Libije i Alžira. U ovakvoj situaciji kada

je u islamskom svijetu bilo najpotrebnije jedinstvo i razumijevanje, pojavio

se je Abdulvehab sa svojim pogrešnim učenjem koje je uzrokovalo mnoge

probleme vezane islamskog jedinstva. Bez sumnje, Englezi su više od svih

3

9


11/156

drugih, nastojali prodrijeti u srce muslimana kako bi ih porobili, njihov po-

znati metod je bio stvaranje razdora među muslimanima. Tako su Englezi

nastojali izazvati razdor među islamskim svijetom, a mnogi historičari tvrdeda je i stvaranje vehabizma povezano sa Engleskom. U historiji se govo-

ri o povezanosti Abdulvehaba i engleskog špijuna Mastera Homfara. Ovaj

špijun dugo je boravio među muslimanima kako bi se dobro upoznao sa

njihovim razlikama u vjerovanju. Homfar je u svojoj autobiografskoj knjizi

naveo da se je u Basri, na jugu Iraka, susreo sa Abdulvehabom, pa ovako

kaže: “Ja sam svoje izgubljeno ja pronašao u Abdulvehabu; njegova nepri-

vrženost vjerskim principima, ponos i samoushićenost, mržnja prema aktu-

elnoj ulemi, sloboda razmišljanja zbog koje čak nije ni prihvatao četvoricu

halifa te se je oslanjao na svoje vlastito interpretiranje Kur’ana i sunneta. To

su bila najupečatljivija negativna svojstva koja sam u njemu vidio.” Kako i

sam Homfor veli da je u Abdulvehabu vidio osobu koja može osnovati novu

sektu, vehabizam. On je namjeravao materijalno potpomagati Abdulvehaba

.i Muhameda bin Sauda

Ali kao da su se svi muslimani, pa čak i brat i otac samog Abdulvehaba digli

protiv njegove neracionalne teorije. On je tek poslije smrti svoga oca uspio

javno objaviti svoje učenje koje je bilo protiv tadašnjeg vjerovanja musli-

mana. Na samom početku suočio se je sa protivljenjem ondašnje uleme i

naroda, ali on nije odustao. On je svoju učenje započeo u gradu “Horejmalu”

u Saudijskoj Arabiji promovirajući tamo vehabizam. Zbog općeg protivlje-

nja bio je prinuđen da napusti ovaj grad i da ode u ‘Ayine čiji je upravnik

bio Osman bin Muamer koji je na početku prihvatio Abdulvehaba, da bi ga .kasnije pod uticajem upozorenja iz mjesta Ehsa’, protjerao

Muhamed bin Abdulvehab je 1160. po hidžri poslije progona iz ‘Ayine, od-

10


12/156

lazi u Deriye, poznati grad provincije Nadžd čiji je upravnik bio Muhamed

bin Saud. On je pozvao Sauda da sudjeluje u njegovom promoviranju uče-

nja, a zauzvrat mu je obećao proširenje vlasti preko ove sekte. Muhamed bin Saud je prihvatio ovaj prijedlog tražeći od Abdulvehaba da on promovira

vjeru, a Saud da drži vlast. Radi učvršćivanja ovoga ugovora dvije porodice

.su dogovorile i međuporodično vjenčavanje

Muhamed bin Abdulvehab je svoje učenje širio pod zaštitom Al-Sauda. Tako

su otpočeli napadi na okolna plemena i turbeta evlija i oko grada ‘Ayine, op-

tužujući muslimane da čine širk obilazeći ova sveta mjesta. On je izdao fe-

tvu po kojoj je halal ubiti ovakvog čovjeka, a njegov imetak se računa u ratni

plijen koji se može uzeti. Tako su nažalost Abdulvehab i njegovi sljedbenici

ubili na hiljade nedužnih muslimana. Zanimljivo je to da je je grad Dareyne

bio ekonomski stabilan u ono vrijeme, ali se je pod uticajem stalnih ratova

i napada potpuno strmoglavio. Alusi, sunijski hroničar koji je i sam govo-

rio da je saleja napisao je knjigu “Historija Nadžda u kojoj prenosi riječi

historičara Bošra Nadždija te kaže: “Ja Ibn Bašr, spočetka sam uvidio da je

grad Dereyne siromašan, ali kasnije je ovaj grad (za vrije Sauda) postao vrlo

bogat do te mjere da se i oružje ukrašavalo, jahali se najbolji konji, oblačila

“.skupocjena odjeća i u pravom smislu bogato se je živjeloAli, Ibn Bašr nije otkrio odakle potječe ovo bogatstvo, ali je historija doku-

mentovala da su opljačkani muslimani provincije Nadžd koji su se protivi-

li Abdulvehabovom učenju bili način bogaćenja. Sav tzv.”ratni plijen” bio

je na raspolaganju Abdulvehaba koji je proizvoljno odlučivao o njegovoj

raspodjeli, a i Al-Saud je uz njegovu dozvolu imao pravo na plijen. Neka- da je Abdulvehab čitav “ratni plijen” dodijelio samo dvojici-trojici ljudi.

Muhamed bin Abdulvehab pozivao je ljude iz različitih gradova svijeta na

11


13/156

svoju pogrešnu interpretaciju tevhida; ko bi god prihvatio, život i imetak su

mu bili na sigurnom, a u suprotnom Abdulvehab je svakoga onoga ko nije

prihvatao njegovo vjerovanje proglašavao neprijateljem i njegov i imetak i život je halal oduzeti. Ratovi koji su vehabije u Nedždu i Jemenu i Hadžazu

i okolini Sirije započinjali, počivali su na tim principima. Abdulvehab je

nastojao prisvojiti sve što je mogao. Oni koji su prihvatali učenje ovoga

čovjeka morali su mu dati prisegu, a ako bi je prekršili, plaćali su smrtnom

kaznom. U selo po imenu “Fusul” i gradu Ehsa, ubijeno je oko 300 muška-

.raca, a sav njihov imetak je prisvojen

12


14/156

Muhamed Bin Abdul Vehab, utemeljitelj vehabizma optužujući muslimane na nevejrovanje, pripisivanje Bogu dž.š. druga i novotarije, objavio

je rat protiv njih. On je pustinjske mještane Nedžda i okoline podsticao da uz pomoć „Ibn Sauda“ pripeme vojsku. Tada je napao muslimanska sela i

gradove. Na tim mjestima je proljevao muslimansku krv i pljačkao musli-

.mansku imovinu kao ratni plijen

Optužbe Muhameda Bin Abdul Vehaba bila je široka i javna tako da je osim

običnih muslimana bila usmjerena i na neke sunitske učenjake. Kao pri-

mjer spomenuti ćemo da je Muhamed Bin Abdul Vehab sebe predstavio kao

sljedbenika Hanbelijskog mezheba, ali je osnivača ovog mezheba tj. Ahmed

Ibn Hanbela optužio. On je bio uvjeren kako je Ahmed Ibn Hanbel u jed-

nom dijelu svoje knjige napisao o obilasku imam Husejna a.s. na Kerbeli i

činjenu odgovarajućih djela posjetilaca tog mjesta. Abdul Vehaba odlazak u

posjetu časnim, blagoslovljenih mjesta i obilasku bezgriješnih a.s. i velikana

smatra pripisivanje Bogu dž.š. druga, a ubijanje posjetilaca i pljačku njihove

4

13


15/156

.imovine dozovoljenom

U toku historije Islama postojali su pojedinci i grupe, koji su u poimanju

Islama bili skloni suhoparnosti, ukrućenosti i fanatizmu. Iako je snaga i uti-caj osoba koje su imale ovakve sklonosti u političkim, društevnim i kul-

turnim uslovima svakog perioda bili u osciliaciji, uvijek su bile prisutne na

sceni. Muhamed Bin Abdul Vehab je takođe utemeljio fanatičku sektu i sa

svojim saradnikom Muhamed Bin Saudom započeo teror i ubijanje musli-

mana, te je nastojao da vjerovanje i učenje vehabističke sekte proširi. Na-

ravno, za islamske učenjake od samog početka nije bilo prihvatljivo učenje i

novotarije Ibn Abdul Vehaba. Sejid Ahmed Bin Zejni Dehalan, tadašnji muf -

tija Meke i ulgedni učenjak iz Hidžaza u svojoj knjizi „Hulasetul Kelam“

piše: „Za vrijeme života Muhameda Bin Abdul Vehaba 1751. godine jedan

broj vehabijski učenjaka sa područja Nedžda se zaputio u Meku kako bi ra-

spravljali i vodili dijalog sa Mekanskim učenjacima. Oni su pojasnili svoja

uvjerenja, a Mekanski učenjaci su krenuli u kritikovanje njihovih mišljenja

i uvjerenja. Mišljenja i uvjerenja vehbijskih učenjaka ni u kom pogledu nisu

bili prihvatljivi za Mekanske učenjake zbog toga što su bila u suprotnosti

sa naredbama Božijeg Poslanika a.s. i ajetima Uzvišenog Kur’ana. Kada je

mekanska ulema čula za vehabijska uvjerenja smatrala ih je iskrivljenim i

neosnovanim. Tada je mekanski sudija izdao naredbu da se vehabijski uče-

.njaci uhapse. Neki od vehabija su bili uhapšeni, a neki drugi su pobjegli

Ovakav događaj se na jedan drugi način takođe desio 1781. godine. Nekoli-

cina vehabijaskih učenjaka grada Direja, baze Al-Sauda i vehabijske sekte,

je došlo u Meku kako bi sa mekanskim učenjacima vodili dijalog o njihovom novom tevhidu. Mekanski učenjaci su napokon dali odredbu o ateizmu

i nevjerništvu vehabijskih učenjaka,te ih je protjerala iz Meke, te im čak

14


16/156

nije dozvolila ni obavljanje hadždža i zijareta Allahove dž.š. kuće. Sada se

postavlja pitanje zašto su vehabije išle u Meku radi predstavljanja svojih

uvjerenja. U odgovoru na ovo pitanje može se reči da je Meka najvažnijeislamsko sveto mjesto; stoga suvehabija nastojale da ga osvoje te ga pred-

stave kao svoju vjersku bazu, kako bi muslimani umjesti Islama prihvatili

.njihova uvjerenja i postali vehabije

Između ostalog, Muhamed Bin Saud je prije nego li se upoznao sa Muhamed

Bin Abdul Vehabom bio starješina malog plemena Unejze na području Ned-

žda, te se nakon udruživanja sa Abdul Vehabom polahko počeo uspinjati da

bi 1745. godine napao okolne gradove a pratnju i imovinu građana pokrao.

Muhamed Bin Saud 1765. godine, nakon 30 godina komandovanja umro u

Nedždu. Poslije njega, to mjesto je zauzeo njegov sin Abdul Aziz. Abdul

Aziz je u vrijeme kada je njegovo otac potpisao dogovor o savezništvu sa

Muhamed Bin Abdul Vehabom, kao očev zamjenik postao saveznik sa Mu-

hamed Bin Abdul Vehabom. On je za vrijeme života Muhameda Bin Sauda

komandovao jednim dijelom očeve vojske i uz podršku Muhameda Bin Ab-

.dul Vehaba uspio zauzeti veliki dio Saudijske Arabije

Muhamed Bin Abdul Vehab je umro u 96. godini svog života 1793. godine.

Poslije njegove smrti sinovi i unuci su podsticali na vehabijaska uvjerenja

i nastavili njegov put. Jedan od njegovih unuka je Abdul Latif, jedan od

poznatih autora vehabijskih uvjerenja. Sinovi i unuci Muhameda Bin Abdul

Vehaba su u svojim autorskim djelima objasnili, protumačili i objavili nje-

.gov novi i iskrivljeni pravac

Jedna od velikih vehabijskih tragedija koja se spominje u historiji i koja je

muslimanska srca ispunila tugom je napad nasveti grad Kerbelu u Iraku,

rušenje harema imama Husejna a.s. i nemilosrdni pokolj građana. Saud Bin

15


17/156

Abdul Aziz unuk vehabije Muhameda Bin Sauda 1801. godine opremio je

vojsku sačinjenu od 20 hiljada arapskih ratnika iz Nedžda i napao Kerbelu.

Vojnici su u početku opkolili sveti grad Kerbelu da bi kasnije nasilno ušli u njega. Kerbela je u tim danima poznata kao sveto mjesto gdje se okupljaju

iranski, turski i arapski hodočasnici kako bi hodočastili imama Husejna a.s.,

unuka šehida Božijeg Poslanika a.s. Saud je branitelje, stanovnike i hodoča-

snike Kerbele nazvao nevjernicima zbog toga što su hodočastili mezar ima-

ma Husejna a.s., te ih na vrlo gnusan način pobio. Samo oni koji su pobjegli

ili su bili sakriveni u neka skrivena skrovišta su se spasili. Vehabijska vojska

je u tom gradu napravila toliko havariju daje to nemoguće i opisati. Historija

bilježi kako su vehabija minimalno usmrtile 5 hiljada građana. Izgubljeni i

srditi Saudovi vojnici nisu sačuvali poštovanje čak ni prema mezaru unuka

Božijeg Poslanika a.s.,Husejn Ibn Alija a.s., pa su ga uništili. Sveti zarih

imama Husejna a.s. su otkinuli, a zlato, srebro i sve druge njegove zalihe su

.pokrali

Kerbelska tragedija je imala opširnu reakciju u Islamskom svijetu i pokre-

nula široke proteste protiv vehabija, a o ovom pokolju i omalovažavanju

mezara imama Husejna a.s. opjevane su mnogobrojne tugovanke. Vehabije

su u periodu 12 godina, s vremena na vrijeme napadali i pljačkali Kerbelu i

njena okolna mjesta, kao i Nedžef. Alame Sejid Dževad Amoli, ugledni uče-

njak nastanjen u Iraku, koji je u tom vremenu bio živ, o ponašanju vehabija

u Kerbeli piše: „...(Saud) je 1801. godine napao harem Husejna a.s. Ubio je

veliki broj ljudi i djece. Njihovu imovinu je opljačkao a ono što se nalazilo u

.časnom haremu je uneredio i uništa, tako da samo Allah dž.š to zna Vehabijski zločini u Kerbelu su bili povodi mržnje protiv njih sve dok jedan

šija u ljeto 1803. godine nije ubio Abdul Aziza u 83. godini njegova života,

16


18/156

.a inače Saudovog oca

Saudova vojska je 1805. godine takođe izvela napad i na sveti grad Nedžef

i mezar imama Alija a.s. ali zbog neuporedive odbrane građan Nedžefa, bili su primorani na povlačenje. Izvještavaoci bilježe kako je skupina građana i

učenika vjerskih znanosti zajedno sa Alamom Kašif El-Gita, inače velikim

učenjakom Nedžefa, danonoćno bili zauzeti odbranom grada. Njegov dom

je bio skladište naoružanja, a ovaj učenjak borac je rasporedio grupe učenika

i građana na svaku kapiju i svaku kulu Nedžefa radi odbrane. Saudove snage

su u ovom napadu brojale 15 hiljada osoba. Ibn Bešer, historičar Nedžefa, o

vehabijskom napadu na Nedžef piše: „Saud je sa ogromnom vojskom 1805.

godine krenuo u pravcu svetog grada Nedžefa u Iraku. Kada je njegova voj-

ska stigla u blizinu grada naišla je na široke i duboke rovove. Vehabijska

vojska nije imala nikakve mogućnosti da pređe ove rovove. Grupa vehabija

je bila ubijena pod uticajem vatre otvorne iz grada, dok se ostatak povukao

.i pljačkao okolna sela

Baš kao što ste i čuli, lideri vehabijske sekte i njihovi okamenjeni sljedbenici

proljevali su krv bezgriješnih muslimana pod parolom očigledne prevare

povratku izvornom Islamu. Dok su ajeti časnog Kur’ana i vrijedna učenja

.čisotg Islama muslimane pozivali jedinstvo, jednodušnost i bratstvo

17


19/156

Biograja vehabijske skete je kao natpis na kome se večinom mogu vidjeti nasilje i mnogi ekstremni činovi. Od početka savezništva Muhameda Bin

Abdul Vehaba sa Muhamed Bin Saudom počinje i širenje vehabizma vojnim putem i napadim na okolna područja, a nakon toga ubijanje muslimana tih

krajeva. Poslije ove dvojice njihovi sinovi nastavljaju ovaj put. Djeca Mu-

hameda Bin Abdul Vehaba su krenula u širenje vehabijskih uvjerenja, dok

su djeca Muhameda Bin Sauda nastavili pokolj naroda na području koje je

bilo pod njihovom kontrolom a prema fetvi vehabijskih učenjaka i širenju vehabizma. Abdul Aziz sin Muhameda Bin Sauda u svemu ovome je imao

zapaženu ulogu. On je učinio ogromne usluge vehabijskoj sekti općim po-

koljom građana i stvaranju straha i zastrašivanja. Abdul Aziz je zajedno sa

svojim sinom Saudom proljevao krv po svetim gradovima, a vjerske sim-

bole između ostalog i svete hareme su sravnili sa zemljom. Oni su nakon

rušenja svetog grada Kerbele i napada na mezara imama Husejna a.s., na-

stojali da zauzmu i najvažniju islamsku bazu tj. grad Meku. Mnogi islamski

5

18


20/156

učenjaci vjeruju da nije bilo ogromnog nasilja Abdul Aziza i njegovog sina

Sauda ne bi dugo opstalo ni Al-Saudova pokrajine, niti bi vehabijski pra-

vac bio rasprostranjen. Po njihovoj naredbi bilo je naređeno ubijanje svakog muslimana koji nije vehabija, bilo da se radi o šiji ili suniji, a njegova čast i

imetak bi bili dozvoljeni vehabijama. Sve do otkrivanja nafte, troškove voj-

ske i Al-Saudov budžet je obezbjeđivan ratom i pljačkom muslimana. Među

osvajanjima Abdul Aziza i njegovog sina Sauda, po kojima su postali pozna-

ti u Saudijskoj Arabiji i koja su bila povod pojave straha kod građana, bila

su osvjanja Meke, Medine i Taifa. Vehabije su ovim napadima uništile sveta

mjesta i mezare imama a.s., potomaka Božijeg Poslanika a.s., a suhoparne i

.grube vehabijske zakone stavili u opticaj na području Hidžaza

Vehabije su nakon napada na svete gradove Kerbelu i Nedžef 1802. godine

izveli napad i na grad Taif, jedan od gradova Hidžaza. Ovaj napad koji se

desio za vrijeme Abdul Aziza a pod komandom njegovog sina Sauda smatra

se jednim od najnasilnijih vehabijskih napada. Džemil Sadik Zahavi, po-

znati irački pjesnik i mislilac o vehabijskom osvajanju Taifa piše ovako:

„Ubijanje građana Taifa je jedan od najružnijih vehabijskih činova. Nisu

imali milosti ni prema djeci niti prema odraslim osobama. Čak su zaklali u

dojenče u majčinom naručju. Ubili su grupu koja je učila Kur’an napamet.Kada u kućama niko nije ostao svoje napade su usmjerili na trgovine i dža-

mije i na svakoga ko se tamo našao. Ubili su čak i jednu skupinu ljudi koja je

bila na ruku i sedždi (na namazu). Vrijedne knjige kao što je Kur’an Kerim,

zatim Buharijine i Muslimove zbirke hadisa (najvrednije hadiske knjige kod

sunija), te druge hadiske i kshke knjige su izbacili na sokak i bazare, te ih.gazili nogama

Vehabije su nakon masakra u Taifu napisali pismo Mekanskim učenjacima

19


21/156

putem kojeg su ih pozvali na vehabizam. „Kralj Fadl Resul Kadiri“ poznat

kao indijac u knjizi „Sejful Džebar“ je napisao: „Mekanska ulema se oku-

pila kod Kabe kako bi vehabijama dali odgovor na njihovo pismo. U toku njihovog dijaloga i konsultacija, odjednom je u Sveti harem ušla skupina

potlačenih iz Taifa, te pojasnili ono što se desilo. Kod mekanskog naroda

proširila se vijest kako vehabije imaju namjeru u skorijoj budućnosti napa-

sti Meku. Građani Meke su osjetili žestok strah i uznemirenost... Sa druge

strane svi učenjaci i muftije četiri ehli sunetska mezheba iz Meke i drugih

islmaskih gradova koji su tu došli radi obavljanja hadžskih obreda izjavili

su kako su vehabije nevjernici i nemuslimani i da je borba protiv vehabija

vjerska dužnost. Učenjaci su od mekanskog vladara marljivo zahtijevali da

.ustane protiv vehabija i da se bori protiv njih

Uprkos sporazumu učenjaka oko borbe protiv vehabija, građani Meke nisu

bili spremni da se bore protiv njih. Sa druge strane Saud sin Abdul Aziza,

koji je bio komandant vehabijske vojske, napisao je pismo Meki u kome je

zaprijetio kako svi hodočasnici moraju u roku od tri dana napusitit Allahovu

dž.š. kuću. Vladar Meke zajedno sa nekoliko uglednih i učenih ljudi ovog

grada su otišli kod Sauda i od njega tražili sigurnost sa mekanske građane.

Tako je Saud 1803. godine bez borbe ušao u Meku. Nakon što je hodočastio Allahovu dž.š. kuću, okupio je narod kako bi ih pozvao vehabizmu i od njih

zatražio prisegu. Govorio je po svom mišljenju o Allahu dž.š., Božijem Po-

slaniku s.a.v.a. i Islamu, kako bi mu narod dao prisegu, pa je od njih zatražio

da zajedno sa njegovom vojskom krenu kroz Meku i unište sve vrijedne

.vjerske i historijske tragoveVehabije su nakon zauzimanje Meke uništili sve tragove vjerskih velika-

na. Porušili su i sa zemljom izravnali mezare potomaka Božijeg Poslanika

20


22/156

s.a.v.a., hazerti Alija a.s., hazreti Hatidže i Ebu Bekra. Oni su uništili i drev-

ne tragove u okolini Allahove dž.š. kuće i na Zemzem izvoru. Vehabije su to-

kom rušenja svetih mjesta udarali u bubanj, te plesali i pjevali. Doktor Refai, ugledna ličnost ehli suneta iz Kuvejta u knjizi „Savjeti braći vehabijama“,

upućenoj vehabijskim učenjacima, piše: „Vi ste pokazali zadovoljstvo rušeći

dom majke vjernika Hatidže Kubre, prve Poslanikove s.a.v.a. žene i niste

pokazali nikakvu reakciju. Iako je to mjesto bilo mjesto objave Kur’ana...

?.Pa zar se ne bojite Allaha dž.š. i zar vas nije stid Božijeg Posalnika s.a.v.a

Refai u nastavku piše: „Mjesto rođenja Božijeg Poslanika s.a.v.a. ste porušili

i preobrazili ga u stočnu pijacu, pa je uz napore dobrih i hajirli ljudi uzeto od

...vas vehabija i stavljeno u ulogu biblioteke

Jedan od najbolnijih činova koje su vehabije uradile i čije su tragične po-

sljedice ostale zauvijek bilo je paljenje velike biblioteke „El-Mektebetul

Arebije“ u Meki. Ova biblioteka je imala više od 60 hiljada vrijednih i ne-

uporedivih naslova, više od 40 hiljada unikatnih rukopisa, od kojih su neki

imali pisane tragove iz perioda džahilijeta, jevreja i nejvernika Kurejšija. U

ovoj grandioznoj biblioteci takođe su čuvani stari primjerci Kur’ana, pisani

tragovi Alija a.s., Ebu Bekra, Omera, Halida Bin Velida, Tarika Bin Zijada i

drugih ashaba Časnoga Poslanika s.a.v.a. Još neke druge vrijedne stvari koje su se nalazile u biblioteci „El-Mektebetul Arebije“ bili su oružja Božijeg

Poslanika s.a.v.a. i kipovi koji su se obožavali u vrijeme pojave Islama kao

što su bili Lat, Uza, Menat i Hubel. Neki historičari prenose kako su vehabi-

je ovu biblioteku zapalile i pretvorile u pepeo zbog postojanja nejverničkih

.tragova u njoj Očuvanje historije umrlih i zaštita kulturnih tragova pradjedova smatraju

se pokazateljima civilizacije jednog društva. Zbog toga što su ovi tragovi21


23/156

veoma korisni za učenje lekcija i pouka iz historije. U tom smislu, vlade su

radi njihovog očuvanja osnivale posebne urede i odgajale vješte stručnja-

ke i nisu dozovljavalje uništavanje niti jedne cigle ili najmanjeg kamenog napisa. Nema sumnje da je islamska civilizacija bila pretvodnica svjetskih

civilizacija, a mulsimani su joj islmaskim učenjima udarili temelje. Tragovi i

objekti povezani sa Časnim Poslanikom Islama s.a.v.a. i njegovim ashabima

su dio općenitog nasljeđa i ove velike civilizacije, te njeno čuvanje i zašti-

ta smatra se znakom zahvalnosti osnivačima ove bogate kulture. Nasuprot

ovome, rušenje i uništavanje ovih tragova je pokazatelj umne skamenjenosti

i ukoćenosti, te džahilijetskog fanatizma. Historijske knjige i putopisi svje-

doče o postojanju na stotine veličanstvenih mezara u zemlji objave i islam-

skim državama; od kojih je večina potpuno uništena od strane vehabija sa

.opravdanjem izmišljenog širka i nevjerovanja

22


24/156

Sadu Bin Abdul Aziz, koji je poznat kao nasilan i nemilosrdan, prilikomosvajanja Meke Mukreme bez razloga je ubio veliki broj ehli sunitskih uče-

njaka, a određeni broj ugeldnih i časnih ljudi Meke je bez optužbe dao obje-siti. Svaki musliman koji se čvrsto držao svojih vjerskih uvjerenja prijetile

su mu razne vrste mučenja, a tada bi slao svoje telale na sokake i bazare

kako bi vikali: „O ljudi, primite Saudovu vjeru i nađite utočište u njegovom

rasprostranjenom hladu“.

Admiral Ejub Saburi, direktor visoke škole morskih snaga Osmanskog car -stva, piše: „Abdul Aziz Bin Saud u svom prvom obračanju vođama vehabij-

skih plemena je rekao: Mi moramo zauzeti sve gradove i naseljena mjesta.

Naučiti ih svojim pravilima i uvjerenjima. Za realizaciju ove želje neizbježno

je sa lica zemlje zbrišemo učenjake ehli suneta koji trvde kako su sljedbenici

Poslanikovog s.a.v.a. suneta i časnoga šerijata Muhameda s.a.v.a., posebno

one istaknute i vrijedne pažnje. Jer sve dok su oni živi naši istomišljenici

neće biti sretni. Stoga, prvo moramo sasjeći korijene onih koji se smatraju

6

23


25/156

perjanicom učenjaka... .“

Saud Bin Abdul Aziz je nakon osvajanja Meke takođe nastavio sa osvaja-

njima drugih važnih gradova na Arapskom poluostrvu, pa je tako napao ilučki grad Džedu. Ibn Bešer, koji je i sam vehabija, u „Historiji Nedžda“

piše: „Saud je u Meki ostao više od 20 dana, zatim je Meku napustio radi

zauzimanja Džede. On je opkolio Meku, ali je namjesnik Nedžda topovskim

đuladima ubio veliki broj vehabija, te ih primorao na povlačenje. Vehabijske

snage su se nakon ovog poraza vratile u Meku, odnosno otišli su u prav-

cu svog glavnog područja tj. Nedžda, jer su bili čuli da je Nedžd napadala

Iranska vojska. U ovakvim uslovima stekla se izgledna prilika da se Meka

preuzme od vehabija. Šerif Galib, vladar Meke, koji je nakon vehabijske

invazije bio pribjegao u Džedu u saradnji sa vladarom Džede je organizovao

veliku vojsku za put prema Meki. Bili su opremljeni topovima i uspjeli su

savladati malu vehabijsku vojsku i osvojiti Meku.“

Uprkos ovome, vehabije su ponovo pokušavali zauzeti Meku, najvažniji

centar muslimanskog svijeta. Po naredbi Sauda, koji se smatrao jednim od

najačih vehabijskih vladara, 1804. godine sveti grad Meka je ponovo bio u

okruženju. Toliko je otežavao građanima Meke da je veliki broj umirao zbog

neimaštine i gladi. Po Saudovoj naredbi svi ulazni i izlazni putevi Meke su

bili zatvoreni i svako onaj ko je pokušao pobjeći iz Meke bio je ubijen. U hi-

storiji se spominje kako je veliki broj Mekanske djece izgubilo svoje živote,

dok su njihova tijela su ostala na Mekanskim ulicama.

Šerif Galib, vladar Meke, koji nije imao drugog izbor osim dogovora sa

vehabijama, 1805. godine je sa njima i ušao u savezništvo. Historičari su naovu temu napisali: „Vladar Meke je zbog straha prihvatio vehabijsku nared-

bu. Prilikom njihovog zauzimanja Meke prema njima se ophodio na lijep

24


26/156

način i vehabijskim velikanima i učenjacima je poklonio skupocjene darove

i poklone, kako bi na taj način zaštitio svoj i živote građana Meke.“

Nakon ponovne vehabijske okupacije Meke, donijeli su odluke kojima sezabranjuje obavljanje duhovnih hadžskih obreda iračkim hodočasnicima če-

tiri godine, stanovnicima Jemena tri godine i Egipćanima dvije godine.

Saud je nakon Meke Mukereme svoj pogled usmjerio ka zauzimanju Medi-

ne Munevere, te je ovaj sveti grad opkolio. Međutim, stanovnici Medine su

im obzirom na informacije o vehabijskom nasilju i okamenjenom uvjerenju

pružili otpor. Ipak Saud je nakon jedne i po godine držanja grada Medine

Munevere pod opsadom 1806. godine uspio zauzeti i taj grad. Vehabije su

opljačkali sve skupocjene stvari iz Poslanikovog s.a.v.a. harema, ali zbog

bojazni protivljenja muslimanskog javnog časni mezar Božijeg Poslanika

Islama s.a.v.a. nisu porušili. Vehabije su opljačkali četiri sanduka prepuna

dragulja i ukrasnog nakita od skupocjenih dijamanata i rubina. Ukrali su

takođe i četiri smaragdna svijećnjaka u kojima je umjesto svijeća svijetlio

jedan komad svijetlećeg dijamanta. Opljačkali su i oko stotinjak sablji sa ko-

ricama od čistog zlata koje su bile ukrašene dijamantima i rubinima, a držači

su im bili od smaragda i jaspisa. Saud Bin Adbul Aziz, nakon što je zauzeo

Medinu Muneveru okupio sve njene stanovnike okupio u Poslanikovoj dža-miji i ovako započeo svoj govor:

„O građani Medine! Na osnovu časnog ajeta „نيد ل لوم كت “ (Danas

sam vama upotpunio vašu vjeru) vaša vjera i propisi danas su upotpunjeni,

a sa časnim blagodati Islama Njegova Jednoća dž.š. je zadovoljana sa vama.

Druge vjere svojih predaka ostavite i nikada ih ne spominjite po dobrom.Strogo izbjegavajte traženje spasa i milosti za njih (njihove predke), jer su

svi oni umrli u širku (pripisivanju Bogu dž.š. druga).“ Saud je u toku svog

25


27/156

vojskovanja počinio velike masakre. Nasilnost njega i vehabijske sekte u

tom periodu je bacila arapski narod i vladare u užas. Radi svoje sigurnosti

niko se nije usuđivao otputovati na hadždž i hodočašće. Mekanski vladar jeiz bojazni sa svoj život i na osnovu Saudovog zahtjeva izdao naredbu da se

mezari imama na Bekiju i drugim mubarek mjestima u Meki i Medini sravne

sa zemljom. On je na području Hidžaza službeno priznao vehabijski mezheb

i ukinio donešenje salavata na Božijeg Poslanika s.a.v.a. u ezanu, baš onako

kako su vehbije željele. Namjesnici Hidžaza i arapski vladari kada više nisu

mogli trpiti iskrivljenost, uvjerenja i silu ove sekte, uputili su pismo naj-

večem organu tj. Osmanskoj carevini, u kojem su ga upozorili na opasnost

od vehabijske rastuće snage. Oni su tvrdili kako se vehabijska sekta neće

zadovoljiti samo Saudijskom Arabijom, nego ima namjeru ovladati širom

Osmanske carevine i svim muslimanima.

Osmanska carevina koja je vladala islamskim područjima kao što su Hidžaz,

Jemen, Egipat, Palestina, Sirija i Irak naredila je namjesniku Egipta da krene

u rat protiv vehabija. To je bio period u kome je Saud u svojoj 66. godini u

Diraji preminuo zbog bolesti raka crijeva, a njegovo mjesto je sjeo sin mu

Abdulah.

Muhamed Ali paša, namjesnik Egipta je opremljen od strane Osmanske ca-revine pa je tako uspio u mnogim borbama poraziti vehabije i osloboditi

Meku, Medinu i Taif. Egipatski namjesnik je u tim borbama zarobio neke

vehabijske komandante i proslijedio ih u Istanbul, prijestolnicu Osmanske

carevine. Kao rezultat ovih pobjeda u Egiptu se osjećala sreče i veselje.

Međutim, posao vehabija još uvijek nije bio završen. Muhamed Ali paša,egipatski namjesnik je ponovo uputio svoje snage morskim putem prema

Hidžazu. On je Meku odredio kao svoju bazu, a namjesnika Meke i njego-

26


28/156

vog sina protjerao a njihovu imovinu oduzeo. Nakon toga se vratio u Meku,

opremio jednu osobu iz svoje famelije po imenu Ibrahim paša i poslao ga u

pravcu područja Nedžda.Ibrahim paša je na području Nedžda opkolio grad Diraiju, vehabijski centar.

Vehabijski branitelji su pružali žestok otpor prema Ibrahim paši. Ibrahim

paša koji je bio opremljen ogromnim naoružanjem kao što su topovi i vruće

oružje zauzeo je grad Diraiju a Abdulah Bin Sauda uhapsio. Abdulah Bin

Saud zajedno sa velikim brojem svojih najbližih su poslani u Osmansko

carstvo. Osmanki sultan je objesio Abdulaha i njegove prijatelje nakon što

ih je proveo kroz gradove i bazare. Nakon uništenja Abdulaha Bin Sauda,

tadašnjih jarana Al-Sauda i njihovih prijetelja u gradovima širom islamskog

područja započelo je slavlje i veselje.

Ibrahim paša u gradu Diraiju ostao devet mjeseci, a nakon toga izdao nared-

bu da stanovnici napuste grad i da se on uništi. Ibrahim paša je ubio ili pro-

tjerao veliki broj osoba iz porodice i famelije Muhamed Bin Abdul Vehaba i

Al-Sauda tako da ni jedno ime ove opasne sekte nije ostalo. Osmanski sultan

je nakon ovih pobjeda vladanje područjima Nedždom i Hidžazom ustupio

Muhamed Ali paši (Egipatskom vladaru). Na ovaj način je vehabizam ugu-

šen 1818. godine i otprilike jedno stoljeće nije se spominjali njegovo ime.

Spiker:

Rezultati vojskovanja Egipćana na području Nedžda u Saudijskoj Arabiju

itekako su uočljivi. Ogromna država Abdul Aziza i njegovog sina Sauda

se raspala a veliki broj vehabija je ubijen. Pozivanja vehabijske sekte i na-

metanje ovog iskrivljenog vjerovanja narodu je zaustavljeno a bojazan odvehabija koji se bio uvukao u srca je uništen.

27


29/156

Nakon teškog poraza pristalica Al-Sauda od Osmanske carevine zapo-činje period stagnacije snage pristalica Al-Sauda. U periodu od 1820. go-

dine do 1883. godine nekoliko osoba iz porodice Al-Sauda je u granicamavladalo Dirajom, vehabijskim cnetrom i još nekim drugim područjima, ali

svaki put kada bi bili potučeni od Osmanskog carstva, njihova vladavina ne

bi dugo trajala. U stvarnosti, Al-Saud je u toku 53. godine bio u žestokim

stagnacijama i padu sve do Abdul Aziz Bin Abdu Rahman 1900. godine nije

izvojevao pobjedu nad starim Saudovim protivnicima tj. Al-Rešidom, te go-dinu nakon toka osvojio grad Rijad, na istoku Arapskog poluostrva. Poslije

ovog datuma, Al-Saudovo carstvo je krenulo uzbrdnom putnjom a za njim i

iskrivljena vehabijska sekta je ponovo pojačala svoje aktivnosti.

Abdul Aziz Bin Abdu Rahman poznat kao Ibn Saud je u cilju širenja i ja-

čanja svog carstva formirao grupu sebi odanih vehabija, koji su se prozvali

„Ihvanu Tevhid“. On je taakođe za ovu grupu izgradio i naselje. Ova grupa

je u stvarnosti bila vehabijsko vjersko-vojna organizacija koja je imala oba-

7

28


30/156

vezu da Saudijskom Arabijom širi vehabijska uvjerenja.

U historiji se spominje kako je Abdul Aziz ojačao uz pomoć i podršku En-

gleske. Naravno u nekoliko proteklih stoljeća jasno se mogu vidjeto tragovivladalačkih dizajnera u nekim događajima. Iako je političko planiranje ko-

lonizatora bilo realizovano putem unutrašnjih elemenata kao što su traže-

nje pozicije i nemoćnost, u stvarnosti unutrašnji elementi sticanje snage su

otvorili puteve kolonizatorima na svoja područja. Abdul Aziz Bin Saud je

takođe jedna od ovih osoba koja je uspostavom političkih odnosa sa Engle-

skom došao do mjesta i pozicije, te tako pobijedio svoje protivnike. U tom

periodu koje se podudaralo sa Prvim svjetskim ratom Engleska je nastojala

dominacijom nad Osmanskom imperijom izbrisati svoje konkurente i rastu-

riti ovu Imperiju. Stoga je Engleska vlada radi dostizanja do svojih ciljeva

uspostavila prijateljske kontakte sa dva velika i sebi odana plemena. Ova

dva plemena su bili Hašimije koji su vladali Hidžazom (Mekom i Medinom)

i Al-Saud koje je vladalom Rijadom i Nedždom.

Engleska je radi stvaranja zadovoljstva među arapskim plemenima i njiho-

vog iskorištavanja u napadu na Osmanske snage, ova dva plemena koja su

bili neprijatelji uvukla u igru i u svako od njih poslala po svog jednog iz-

vršnog ocira. Tomasa Edwarda Lorensa, poznatog kao „Arabijski Lorens“ je poslala u kapm Šerif Husjen, a Hari Sonet John Birdger Philipy, koji je

naizgled primio Islam i sebi predio ime u Abdula poslat je u Al-Saud. Ara-

bijski Lorens (Tomasa Edwarda Lorensa) je od strane Engleske vlade Šerif

Husejnu ulijevao nadu kako će velika Arabija nakon poraza Osmanlija stavi-

ti njemu na raspolaganje. Englezi su isto ovakvo obećanje dali i Abdul AzizSaudu. Engleska je službeno priznala Abdul Azizovu vladavinu u Nedždu,

Ihsau, Kasjemu i Džebejlu. Na osnovu savezništva koje je potpisano 1915.

29


31/156

godine između Engleske i Abdul Aziza, Engleska se obavezala godišnje

pomagati Abdul Aziza sa 60 hiljada lira a Abdul Aziz i njegovi sinovi će

zuzvart pružati podršku u slučaju napada bilo koje strane vlade. Ibn Saudse takođe obavezao da neće napadati područja pod Engleskom kontrolom u

Arabiji niti će Engleskim neprijateljima davati povlastice.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Husjen Ibn Ali, mekanski plemić (iz

plemena Hašimija) sebe je proglasio arapskim sultanom i krenuo u rat pro-

tiv Al-Sauda. Međutim, Abdul Aziz je uz Englesku podršku porazio me-

kanskog plemića. U narednim godinama Saudovi su krenuli u širenje svog

carstva, ali Englezi zbog svojih ličnih interesa nisu smatrali povoljnim da

Adbul Aziz Saudi zauzme čitavo arapsko poluostrvo. Uprkos ovome Ibn

Saud je nastavio širenje svoje države pa je tako osvojio i Hidžaz. Nakon toga

je odlučio da svoju vojsku pošalje prema Meki Mukeremi.

Vehabijske snage su 1923. godine prije nego su stigle do Meke došle do

jednog važnog grada u Hidžazu ,Taifa. Namjesnik Taifa je iz straha od ve-

habijske vojske pobjegao prije nego li je napad i počeo. Poslije toga velikani

grada Taifa su putem pregovora grad predale vehabijam bez prolijevanja

krvi. Međutim, vehabije su nekon ulaska u Taif prkršili svoju obavezu i za-

počeli nemilosrdno proljevanje krvi i ubijanjem nebranjenih građana kaošto su ljudi, žene i djeca. Broj ubijenih među kojima se moglo vijdeti i dosta

učenjaka bio je blizu 2 hiljade osoba. Vehabije su opljačkale bazar u Taifu a

kuće su zapalili. Zlodjela Abdul Azizovih snaga u Taifu su bila sjećanja na

zločine koje su vehabije takođe slične ovima izvele u prijašnjim napadim na

Taif. Među ubijenima je bio i šajski muftija, šejh Abdulah Zavari. Vehabijesu ga izvukli iz džamije iz isjekli ga na komade.

Abdul Aziz je nedugo poslije toga okupirao Meku, veliki Islamski centar.

30


32/156

Kršenjem savezništva od strane Abdul Aziza i napada na Hidžaz je bio ra-

zlog engleskog negodovanja u početku, da bi naposljetku prihvatili njegovu

vladavinu na području Arabije. Zbog toga što je Engleskoj na srednjem isto-ku bila potrebna jedna njoj podređena država, dok su na drugoj strani njene

oči bile uprte u zalihe nafte u Arabiji. Upravo zbog toga je pleme Hašimija

stavila po strani i pružila podršku Ibn Saudu kako bi zauzeo cijelo Arapsko

polustrvo.

Tako je 1932. godine utemeljeno Saudovo carstvo na osnovu vehabijskih

uvjerenja. Na taj način je suhoparna sekta stekla stabilnu bazu za širenje

svojih vjerovanja.

Vehabizam, ova zastranjena sekta se nakon ovih uspona i padova ustabilila

na najvažnijem islamskom području a Abdul Aziz je takođe sebe proglasio

vođom vehabizma i slugom dva harema. Saudi koji su od samo početka

obezbijeđivali svoj budžet opsežnim ubijanjem i pljačkom bezgriješnih mu-

slimana, sada su svoje nansijske izvore povečavali prodajom nafte i uspo-

stavom trgovačkih odnosa. Nakon smrti Abdul Aziza 1953. godine vladavi-

na je prema njegovoj oporuci dospjela u ruke njegove djece. Od Abdul Aziza

ostalo je 39 sinova, koji po slijedu svoje starosne dobi dolaze na prijesto.

Prvi Abdul Azizov sin koji je došao na vlast zvao se Saud. Fejsal Bin AbdulAziz bio je drugi kralj nakon Abdul Aziza. Međutim, unutrašnja razilaženja

unutar plemena Saud bila su razlog da ga na kraju i terorišu. Druga dešavanja

koja su se desila u vrijeme Fejsala bilo je svrgavanje porodice „Al El-šejh“

tj.potomaka Ibn Abdul Vehaba sa upravljanja vehabijama u Arabiji. Svrga-

vanjem ove porodice sa vjerskog čela u Arabiji tok vehabizma Al-Sauda je preobrazilo u jedan politički tok, a saradnje ova dva plemena – Al-Sauda i

Ibn Abdul Vehaba – je završena nakon gotovo više od dvije stotine godina.

31


33/156

Nakon Fejsala na vlast je došao Halid Bin Abdul Aziz. Jedan od važnih

događaja koji se desio u vrijeme zajedno sa Halidovom vladavinom bila je

Islamska revolucija u Iranu. Ovaj veliki pokret prestrašio je vehabije zbogtoga što je Islamska revolucija u Iranu bila anti američki i anti tiranski pokret

na temelju čistog Muhamedanskog Islama sa suhoparnim vjerovanjima kao

što je vehabizam. Nakon smrti Halida vlast je 1982. godine pripala Fahdu

Bin Abdul Azizu, koji je sebe proglasio slugom dvaju časna harema. On

je ovim imenom prekrivao svoje neispravne rabote. On je vodio islamsko-

arapski položaj naroda Palestine prema miru i predaji nasuprot cionističkog

režima. Krvavi pokolj četiri stotine Iranskih hadžija 1987. godine po nare-

đenju Amerike desio se baš u njegovo vrijeme. Nakon Fahdove smrti 2005.

godine kralj Abdulah, Fahdov polubrat je stigao na vlast. On takođe u svojoj

biograji ima slučajeva kao što je podrška cionističkom režimu protiv otpo-

ra Libanona, pomoć vladi Jemena i Bahrejna u gušenju narodnih masa.

U svakom slučaju vehabije su u sjeni vladavine Sauda i izobilju novca od

prodaje arapske nafte dobili idealnu priliku da korištenjem najboljih dosti-

gnuća današnjice propagiraju lažna vjerovanja. Oni su takođe osnivanjem

vjerskih škola, univerziteta, podjelom ogromnog novca među siromašnim

ljudima u različitim državama i drugim aktivnostima na svaki mogući načinnastojali nametnuti narodu svoje iskrivljeno vjerovanje.

32


34/156

Čovjek onako kako svojim ćulima poima stvorenja i pojave i kako ih smješta u vremenski i prostorni okvir ima želju da sve stvari postavi u ove

okvire osjetila. Osoba koje su postale prisne osjećanjima i materijalnom Allaha dž.š. spuštaju u granice jednog materijalnog tijela i zamišljaju Ga u

tijelu sličnom čovjeku koje ima kožu, meso, krv, kosti i druge organe. Osobe

koje allaha dž.š. porede sa tijelom nazivaju se „Upoređivači“. Osim njih

postoji druga grupa koja otvoreno ne smatra kako Allah dž.š. ima tijelo, ali

.isto tako i ne negiraju Njegovo utjelovljenje Ove osobe obraćaju pažnju samo na vanjsku formu Kur›anskih ajeta i

predaja Božijeg Poslanika s.a.v.a. i odbacuju razumjevanje i razmišljanje,

jer su uvjerenja kako je Kur›ana objavljen samo radi učenja, a ne radi

razmišljanja i razumijevanja ljudi. Ovakva odstupanja u vjerovanju postoje

uprkos tome što Allah dž.š. u Kur›ani Kerimu na mnogim mjestima poziva

ajet 24 ljude na razmišljanje i razumijevanje. Kao primjer spomenućemo

sure Muhamed gdje se kaže: „Kako oni ne razmisle o Kur›anu, ili su im na

8

33


35/156

ajetu sure Sad kaže: „Knjiga koju 29 srcima katanci!?“ Takođe Allah dž.š. u

ti objavljujemo blagoslovljenja je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i

.da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili Ibn Tejmije, osnivač selejske misaone sekte je osoba koja Uzvišenog

Allaha dž.š. smatra utjelovljenim, gdje se ograničio na formalnom značenju

Kur›anskih ajeta o Bogu dž.š. On u objašnjenju svojih vjerovanja Allaha

dž.š. otvoreno poredi sa tijelom i zamišlja Njegove organe i dijelove kao što

je ruka, noga itd. Naravno, on sebe da bi odvojio od materijalista izjavljuje

kako ruka, noga i drugi organi Allaha dž.š. nisu isti kao kod čovjeka, nego je

razlika u kvalitetu. Međutim no ove riječi nisu uspjele razdovjiti Ibn Tejmiju

od materijalista zbog toga što je Ibn Tejmije zamislio Allaha dž.š. u formi

sličnoj čovjeku. U stvari ovakva vrsta govora koju je koristio Ibn Tejmije i

druge vehabije ne donosi ništa drugo nego sumnju i zbunjenost sagovornika

i oduzimanje njegove sposobnosti razmišljanja. Oni kažu kako Allah dž.š.

ima organe i druge dijelove tijela ali i da su ti organi i dijelovi istovremeno

i nešto drugo! Pa tako na primjer, Ibn Tejmije kaže: „Allah dž.š. ima ruku,

ali to nije ruka koju mi poznajemo, nego je to ruka koja odgovara Njegovoj

veličini.“ Moramo reči da naziv ovog dijela više nije ruka, jer je ruka onaj

.dio koji svi prepoznaju po karakterističnim i vanjskim osobinama Poređenje Allaha dž.š. sa tijelom u knjizi Ibn Tejmije pod nazivom „Aršur

67 Rahman ve ma verdu hi minel ajati vel ehadis“ takođe bode u oči. Npr.u

ajetu sure Zumer stoji: „A čitava Zemlja će na sudnjem danu u vlasti Njegovoj

biti, a nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati...“ Riječ „kabdeh“ ima

značenje nečega što se uzima rukom i obično aludira na apsolutnu snagu i potpunu dominaciju nad nečim. Kao što u svakodnevnom razgovoru kažemo

to imanje je u mojim rukama. U stvari sve ove metafore i tumačenja koja se

34


36/156

spominju u ajetu aludiraju na apsolutnu dominaciju Uzvišenog Allaha dž.š.

univerzuma i svijeta poslije smrti. Međutim, Ibn Tejmije u svojoj knjizi u

tumačenju ovog ajeta obratio pažnju doslovno na riječ i otvoreno Allahu dž.š. zamislio ruku, a nije obračao pažnju na istinsko značenje ovog ajeta,

pa kaže: „Zemlja će se na Sudnjem danu smotati u ruci Allaha dž.š., pa će

je On baciti isto kao što djeca bacaju loptu!“ Nažalost ovakva naispravna

shvatanja Kur›ani Kerima u riječima seleja može se vidjeti u izobilju. Oni

.su Uzvišenog Allaha dž.š. spustili u tijelo i Njegovu veličinu uzeli za igru

Činjenica je kako Ibn Tejmije, Muhamed Bin Abdul Vehab i sljedbenici ove

vrste mišljenja osobe koje površinski gledaju na stvari i koje se zadovoljavaju

samo sa doslovnim riječima, dok su daleko od detalja i monoteističkog

duha. Fanatizam i obračanje pažnje isključivo na vanjske aspekte riječima

i pisanim djelima ovih osoba je više nego očigledno. Vehabije su nemarne

prema tewhidu koje predstavlja Božiji Poslanik s.a.v.a. i njihove ispravne

seleje, zbog toga što je činjenica da se tewhid prihvata sa detaljima i

ispravnom argumentacijom a produbljuje se imanom i vjerom u srcu, te

formira živat na temelju vjerovanja u Boga dž.š. Interesantno je da znate

kako se vehabije pridržavanjem doslovnog značenja nekih ajeta smatraju

istinskim braniocima tewhida i praktičara Kur›anskih ajeta, a sve druge smatraju nevjernicima. Ibn Tejmije u odgovoru svojim neistomišljenicima je

uvjeren da iako u Allahovoj dž.š. knjizi i sunetu Božijeg Poslanika s.a.v.a. i

u govorima prethodnika (ashaba i tabiina) nije bilo spominjano tijelo Allaha

dž.š., ali isto tako ni govor kako je Allah dž.š. ima tijelo nije negirano. Pa

!zbot toga možemo smatrati da Allah dž.š. ima tijelo Ibn Tejimje u nastavku svoje rasprave o tome kako Bog dž.š. ima tijelo,

opisuje Ga tako što je sjeo na prijesto iznad nebesa i ima osobine smijeh,

35


37/156

hodanje i trčanje. On u svojoj raspravi „Akidetul Hamvijeh“ pojašnjava:

„Allah dž.š. se smije i na Sudnjem danu će u stanju smijanja predstaviti

ajetu suri En-Nam svima 103 svojim robovima.“ Međutim Kur›ani Kerim u izjavljuje kako ni jedan čovjek nema mogućnosti vidjeti Allaha dž.š., pa

kaže: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je

.milostiv i upućen u sve

U predaji od imama Alija a.s. u opisu Stovritelja dž.š. stoji ovako: „Allah

dž.š. ima značenje hrama od koga su stvorenja zbunjena i iskazuju ljjubav

prema Njemu. Allah dž.š. je nevidljiv za oči, te pokriven i skriven za ljudski

.pamet i razum

Kur›ani Kerim u svojim ajetima o životu strogo odbacuju utjelovljenje

Uzvišenog Allaha dž.š. Ova tema je naglašena i u hadisima Ehli suneta koji

se prenose o suri Ihlas. Hakim Nejšaburi je muslimanski učenjak Ehli suneta

stoljeću po hidžri. U večini slučjeva njega .5 i .4 i preteča u hadiskoj nauci u

nazivaju „Imamul Muhadisin“ ili „Horasanski muhadis“. Nejšaburi prenosi

od Ebi Bin Kabeta, koji je bio ashab Božijeg Poslanika s.a.v.a.: „Mušrici

su jednog dana tražili od Časnog Poslanika Islama s.a.v.a. da im objasni

porijeklo Uzvišenog Allah dž.š. U to vijeme Allah dž.š. je Muhamed Musta

s.a.v.a. objavio suru Ihlas, gdje kaže: „O Poslaniče! Reci mušricima – On je Allah jedan, i niko Mu nije potreban. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu

ravan nije.“ Čak i Zehebi, ugledni učenjak Ehli suneta potvrđuje govor ove

predaje. Ustvari, Kur›an ovim ajetima odgovara mušricima da Allah dž.š.

nije tijelo kako bi imao porijeklo i djecu. Ali nažalost osobe kao što je Ibn

.Tejmije nastoje dokazati Allahovo dž.š. utjelovljenje Bejheki je još jedan Ehli sunetski učenjak koji odbacuju tezu o utjelovljenju

Boga dž.š. U odbijanju teze o utjelovljenju Allaha dž.š. on navodi govor 36


38/156

Ahmed Ibn Hanbela (utemeljitelja Hanbleskog mezheba), pa kaže:

„Leksikogra su riječ „tijelo“ označili kao sinonim za nešto što ima dužinu,

širinu, visinu, sastav i izgle, a Uzvišeni Allah dž.š. je čist od svega toga i zbog toga nije odgovarajuće da Ga nazivamo tijelom, jer je On izvan

svakog značenja i koncepta „tijela“. Ovaj fonem nije ušao u šerijat. Zbog

toga vjerovanje u utjelovljenje je neispravno.“ Vrlo je interesantno da znate

kako je Ibn Tjemije sebe smatrao Hanbelijskom pristalicom, a njegov vođa

je bio Ahmed Ibn Hanbel. Treba se pitati kako Ibn Tejmije iznosi tezu o

utjelovljenju Allaha dž.š., dok Hanbelijski vođa vjerovanje u utjelovljenje

?!smatra neispravnim

U svakom slučaju iskrivljeni stav Ibn Tejmije u poglavlju tewhida (Božije

.jednoće) je bio temelj za formiranje vehabijske ideje

37


39/156

I bn Tejmije, naučni tvorac vehabizma, u toku svog života uredio je mnogeknjige te je u svojim pisanim djelima u potpunosti objasnio svoja uvjerenja.

On je donio različite fetve od kojih niti jedan šerijatski pravnik prije njega

nije donio, posebno o Allahu dž.š. Vehabije su uvjerenja da je Allah dž.š.

upravo onakav kako je spomenuto u nekim Kur›anskim ajetima, pa čak iako

su takvi ajeti protumačeni nekim drugim ajetima ili logički objašnjeni ha-

disima. Međutim, Ibn Tejmije i druge seleje se udaljavaju od intepretacije

ajeta. Zbog toga su upali u zamku utjelovljenja i ograničavanja UzvišenogBoga dž.š., te cjene kako ima tijelo i mjesto.

Ibn Tejmije i Ibn Džuzi, njegov poznati učenik u svojim knjigama tvrde

sljedeće: „Allah dž.š. prije nego li je una svijetu stvorio stvorenja nalazio se

između debelog oblaka gdje nije bilo zraka ni ispod a ni iznad njih, a na svi-

jetu nije postojalo ni jedno biće. Allahov dž.š. Arš je bio smješten na vodi.“

9

38


40/156

U ovom govoru postoji očigledan paradoks. Zbog toga što se kaže kako je

Allah dž.š. prije nego li je stvorio bilo koje stovrenje bio između debelog

oblaka, dok je i sam oblak Allahovo dž.š. stvorenje. Na osnovu toga kako jemoguće povjerovati postojanje stovrenja tj. oblaka bilo u univerzumu pri-

je postojanja Stvoritelja? Da li je za jednog muslimana koji je upoznat sa

islamskim učenjima prihvatljivo da Svemoćnog Uzvišenog Allah dž.š. poj-

mi kao jedno nemoćno stvorenje koje je zatvoreno između debelih oblaka

a oblak okružuje Njegovo Apsolutno i Neograničeno Biće? Nužnost vjere

Islama jeste to da ništa nema dominaciju nad Allahom dž.š., zbog toga što na

osnovu Kur›anskih ajeta Allah dž.š. okružuje sve stvari i dominira nad svim

stvorenjima i Univezumom. Oprečnost ovog govora sa osnovama Islama je

više nego očigledna.

Jedno drugo pitanje koje se kristalizovalo u vehabijskom učenju i ostavilo

traga i reektovalo se na velikane i lidere ove sekte jeste da Allah dž.š. ima

posebno stranu i mjesto. Oni su uvjerenja da je Allah dž.š. osim što ima tijelo

i osobene karakteristike sa zičkog i vanjskog aspekta gore iznad nebesa.

Ibn Tejmije u knjizi „Munhadžu suneh“ ovu temu objašnjava na sljedeći

način: „Zrak je iznad zemlje. Oblaci su iznad zraka. Nebesa su iznad oblaka

i zemlje. A Arš je iznad nebesa, a Allah dž,š, se nalazi iznad sveta toga.“

Takođe, on sa predrasudom veli: „Oni koji smatraju da se Allah dž.š. može

vidjeti a ispravno ne poimaju smjer ili stranu (izned ili gore) Allaha dž.š.

njihova izjava je odlukom razuma neispravna.“Međutim, zar ovaj Ibn Tejmijin stav nije u očitoj kontradoktornosti sa ajeti-

39


41/156

ma gdje se kaže: „A Allahov je istok i zapad; kuda god se okrenete, pa tamo

je Allahova strana. Allah je zaista neizmjerno dobar i On sve zna.“(El-Be-

kara – 115), te 4 ajet sure El-Hadid gdje se kaže: „...On je sa vama gdje god bili...“

Sada obratite pažnju na ove ajete: „... a onda svemirom zagospodario; vi,

osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika nemate ...“ (Es-Sagda – 4), „Zatim je

svemirom zavladao i On zna šta u zemlju ulazi“ (El-Hadid – 4), „Milostivi,

koji upravlja svemirom svim“. (Taha – 5)

Vehabije su na osnovu vanjskog značenja ovih ajeta Allahovom dž.š. Aršu

dali karakterističnu formu i oblik, koje je možda i smiješno. Oni računa-

ju kako Allah dž.š. ima veliku težinu i kako je zasjeo na Arš. Ibn Tejmije,

predvodnik seleja u svojim različitim knjigama je objasnio kako je Allah

dž.š. veči od svog Arša sa svake strane za četiri svoja prsta. Ibn Tejmije veli:

„Svevišnji Bog dž.š. je iznad Arša, a Njegov Arš je sličan kubetu (oblik

kupole) koje se nalazi iznad nebesa, pa tako Arš zbog Božije težine pušta

glas, baš kao sedlo deve zbog težine svog jahača pušta glas!“ Ibn Kajim

Džuzi, učenik i misionar Ibn Tejmijinog učenja i takođe unuk Muhamed Ibn

Abdul Vehaba u svojim knjigama opisuje Uzvišenog dž.š. kao kad se čovjek

zapadne u svoje dječake mašte. Oni kažu: „Allahov dž.š. Arš koji je debljine

kolika je razdaljina između dva neba se nalazi na osam rogatih ovnova, a

razdaljina između njihovih nožnih noktiju i koljena je koliko i razdaljina

između dva neba. Ovi rogati ovnovi se nalazi na moru čija dubina je koliko irazdaljina između dva neba, a more je smješteno na sedmom nebu.“ Ovo se

40


42/156

dešava uprkos tome što niti Kur›anski ajeti, niti Božiji Poslanik

s.a.v.a., niti ispravni sljedbenici (ashabi Božijeg Poslanika s.a.v.a.) nisu

objasnili ovakvo nelogično i neutemljeno opisivanje, nego su naprotiv Alla-

ha dž.š. predstavili kao Neopsiviog.

Vjerovanje u Allahovo dž.š. imućstvo i ne postojanje potrebe za bilo čim

smatra se nužnim pitanjem vjere i Kur›anskih riječi, a mnogobrojni ajeti

Kur›ani Kerima su potvrda ove činjenice. Kur›an Medžid u suri El-Bekare

263 ajeta kaže: „A Allah nije ni o kome ovisan i blag je.“ Takođe u 267 ajetu

iste sure učimo: „Allah nije ni o kome ovisan i hvale je dostojan.“

Za ovu vrstu spoznaje koja je spomenuta u ovim ajetima Kur›ana mudrog

nema drugog puta za razumijevanje i potvrdu osim razuma i razmišljanja.

Kur›an konstantno poziva ljudsko društvo na argumente i dokaze, a optuži-

telje poziva da ako za istinitost svog govora imaju argumente da ih pojasne.

Na primjer, kako je moguće sa razumnog aspekta povjerovati da Allah

dž.š. sjedi na osam rogatih ovnova? Jer ako doista Allah dž.š. sjedi na osam

rogatih ovnova onda ustvari ima potrebu za njima. Dok je Bog dž.š. daleko

od svih potreba upravo kao što je Kur›an decidno kazao. Takođe, ovaj poli-

teistički stav kako Arš stoji na osam rogatih ovnova zahtijeva da ovih osam

rogatih ovnova postoje od vremena od kada je bio Allah dž.š. do vremena do

kada će biti Uzvišeni Bog dž.š. Međutim, Kur›an Kerim u 4 ajetu sure El-

Hadid Allaha dž.š. predstavlja kao prvo i posljednje biće, dok tema o osam

rogatih ovnova i drugim selejskim pričama o Allahu dž.š. nije spomenu-

to. Božiji Poslanik s.a.v.a takođe o opisu Uzvišenog Stvoritelja dž.š. kaže:

„Bože, Ti si bio prije svega, a prje Tebe nije bilo ništa. Ti ćeš biti poslije

41


43/156

svega, a poslije Tebe neće biti ništa.“

„Prisustvo Allaha dž.š. na Aršu“ je aludiranje na Allahovo dž.š. rukovođe-

nje i upravljanje čitavim svijetom, a planiranje svih svijetskih pitanja je u

Njegovim rukama. Ovo značenje o Uzvišenom Allahu dž.š. koje je dostojno

Njegovoj veličini i božanstvu pokazuje dominaciju Stvoritelja dž.š. nad svi-

jetom i Njegove vladavine nad svim stvarima, što nebeskim, što ovozemalj-

skim, što sitnim, što krupnim, što važnih, što nebitnih. Rezultat toga jeste da

je Allah dž.š. Gospodar svih stvari i Jedino Božanstvo, jer smisao Gospodara

nije ništa drugo nego li Onaj koji Posjeduje i Upravlja.

Međutim, selejsko opisivanje Božijeg Arša osim što je sa različitih aspe-

kata oprečno šerijatskim principima i razumskim shvatanjima i nije ništa

drugo do li pretjerivanje, Allaha dž.š. koji nema potrebu ni za čim dovodi u

potrebu za debelim Aršom, osam divovskih rogatih ovnova, dubokim mo-

rem i sedmim nebom. Seleje takođe Allahov dž.š. Arš opisuju kako ima

osam stubova, te ako jedan od tih stubova ne postoji Božiji Arš će se urušiti,

a Allah dž.š. će sa njega pasti na zemlju. Vođa pravovjernih Ali a.s., kojega

ga je Božiji Poslanik s.a.v.a prozvao svojom kapijom znanja o značenju Arša

u Božijoj Riječi otvoreno kaže: „Allah dž.š. je Arš stvorio radi pokazivanje

moći, a ne kao svoje mjesto.“

U narednom programu analizirati ćemo neka druga vehabijska vjerovanja

u poglavlju tewhida. Neka vas čuva Allah dž.š., Mudri i Onaj kome nije potrebno ništa.

42


44/156

I bn Tejmije, naučni tvorac selejske sekte ima različita vjerovanja u po-glavlju Allahove dž.š. Jednoće koja se razlikuju, veoma često su i u suprot-

nosti sa muslimanskim uvjerenjima. Jedno od njegovih razmišljanja o Alla-hu dž.š. je to da Boga dž.š. smatra pokretnim kao i druga ovozemaljska

stvorenja, te je ubjeđen kako se Allah dž.š. kreče sa jednog mjesta na drugo.

Silaženje, penjanje, kretanje po nebesima i sjedenje na različitim prijesto-

ljima su Ibn Tejmijina mišljenja o Jedinom Stvoritelju dž.š. Ibn Tejmije u

knjizi „Munhadžu Suneh“ piše: „Allah dž.š. se svake noći spušta ne zemalj-

ska nebesa, a u noći arefata još se više približava zemlji, kako bi dove svojih

robova uslišio iz blizine. Allah dž.š. nakon što se spusti na zemaljska nebesa

doziva: Da li ima neko da me pozove da mu oprostim?“

Takođe, prema selejskoj sekti postoje mnogobrojna prijestolja na različitim

sferama za Allaha dž.š. U knjizi „Medžmul fetva“ od Ibn Kajim Džuzija,

uglednog učenika Ibn Tejimje prenosi se da kaže: „Za Allaha dž.š. na sva-

kom nebu postoji po jedan prijesto. Kada se On spusti na zemaljsko nebo

10

43


45/156

sjeda na posebni prijseto zemaljskog neba, pa kaže: „Da li ima onih koji

traže oprost, da im oprostim...?“ Tu ostaje sve do zora, a kada nastupi zora

napušta zemaljsko nebo, ide gore i zasjeda na drugi prijesto.“

Ibn Betuta, poznati zapadni putopisac u svom jednom putopisu spominje

jedan interesantan događaj od selejskog lidera po ovom pitanju, pa piše

ovako: „Vidio sam Ibn Tejmiju u džamiji u Damasku kako propovijeda lju-

dima i kaže: „Allah dž.š. se spušta na zemaljsko nebo baš ovako kao što se ja

sada spuštam“. Nakon toga je sišao jednu stepenicu sa minbere. Ove njego-

ve riječi naišle su na proteste Ibn Zuhraa, malikijskog šerijatskog pravnika

prisutnog na ovom skupu. Međutim, nekoliko lahkovjernih ljudi koji su po-

vjerovali u Ibn Tejmijine riječi, ustali su pored minbere i počele udarati Ibn

Zuhraa. Čak šta više bio je kažnjen i od Hanbelijskog pravnika, što je opet

bio povod negodovanja šerijatskih pravnika i sudija šajskog i malikijskog

mezheba u Damasku. Poslije toga, vladara su obavijestili o ovim dešavanji-

ma a on je izdao naredbu da se Ibn Tejmije uhapsi.“

U stvari Ibn Tejmije smatrajući Allaha dž.š. pokretljivim, Stvoritelja svi-

jetova je smatrao kao materijalna bića koja imaju potrebu da se spuštaju i

uzdižu kako bi uspostavio kontakt sa svojim robovima! Dok je kretanje ka-

rakteristično za materijalni svijet, a Uzvišeni Stvoritelj dž.š. da bi čuo riječi

svojih robova i uslušio njihove želje nema potrebu za kretanjem i sjedanjem

na različita prijestolja. U 16 ajetu sure Qaf potvrđeno je kako je Allah dž.š. bliži čovjeku od srčane arterije, a u suri El-Bekare, jednom dijelu 115 ajeta

učimo: „...kuda god se okrenete, pa tamo je Allahova strana...“. Tako mo-

44


46/156

žemo zaključiti da je Allah dž.š. prisutan na svim mjestima i da bi čuo ili

nešto drugo uradio nema potrebu za kretanjem. Ovo prisustvo proizilazi iz

Allahove dž.š. snage i znanja o čemu Kur’ani Kerim govori na više mjesta. Na primjer u suri El-Bekare, 284 ajet stoji: „...Allah je kadar sve“. U stvari

Snaga i Znanje su najpoznatija Božija dž.š. svojstva, koja se u Kur’an mno-

go puta spominju riječima Kadir, Alim, Kadir, Alim. Sada bi se trebalo pitati

Ibn Tejmiju da li u biti „Stvoritelj svijeta uspostavlja vezu sa svojim robo-

vima kao i materijalna stvorenja ili je ova veza bez riječi putem srca i duše?

Ibn Tejmije u svojim zamislima na Allahovom dž.š. prijestolju našao mjesta

čak i za Božijeg Poslanika s.a.v.a. pored svog Stvoritelja. Dok se sam ha-

zreti Muhamed s.a.v.a., sa svim svojim ponosom i veličinom ponosi svojim

robovanjem Allahu dž.š. Takođe i Kur’an u 110 ajetu sure Kehf, obračajući

se Poslanika s.a.v.a kaže: „Reci: Ja sma čovjek kao i vi, meni se objavljuje

da je vaš Bog – jedan Bog.“

Ibn Tejmije i njegov učenik Ibn Džuzi idu još dalje pa u svojim knjigama

Allaha dž.š. porede sa kraljevima. U knjizi „Medžmul Fetva“, prenešeno od

njih se spominje: „Allah dž.š. petkom, Ahiretskim danom, silazi sa Arša izasjeda na prijesto. Allahov dž.š. prijesto je smješten između svjetlonosnih

minbera, a poslanici sjede na ovim minberama. Zlatni prijestoli okružuju

ove minbere, a na njima sjede šehidi i iskreni. Allah dž.š. nakon što održi

sastanak i obavi razgovor sa članovima skupa, ustaje sa prijestola i napušta-

jući sastanak odlazi gore prema svome Aršu.“ Zanimljivo je znati da seleje pričaju ovakve iluzije bez argumentovanja ajeta ili hadisa, te se na izgled

čini kako su oni samo oslikali svoju maštu i fantaziju. Ovakve stvari nisu

45


47/156

spomenuti niti u Kur’anu, a niti u priznatim Ehli Sunitskim knjigama, kao

što su „Šest vjerodostojnih hadiskih zbirki“. Ono što se može reči o ovoj ne-

istinitoj temi o Allahu dž.š. jeste to kako je ovo tvorevina uma Ibn Tejmije i

njegovih sljedbenika. Oni su poređenjem Allaha dž.š. sa tijelom, degradirali

Božiji položaj i biće. Ibn Džuhbul, ehli sunetski učenjak veli: „Ibn Tejmije

tvrdi da ono što on govori da su govorili Allah dž.š., Njegov poslanik s.a.v.a

i ashabi, iako stvari o kojima on govori nikaka niko od njih nije govorio.“

Još jedno selejsko vjerovanje jeste to da je Kibla mjesto tejlovnog pri-

sustva Allaha dž.š. , te su uvjereni kako se Allah dž.š. za vrijeme namaza

nalazi ispred svakog klanjača. Oni kažu: „Klanjač ne smije izbacivati plju-

vačku u pravcu Kible zbog toga što se Allah dž.š. nalazi pored nje, a ovaj čin

predstavlja uznemiravanje Boga. Međutim moramo reči da stajanje u pravcu

Kible u cilju koordinacije pažnje vjernika u toku namaza nije zbog toga štose Bog dž.š. nalazi u tom pravcu; Stvoritelj svijetova je prisutan na svim

mjestima i upućen u sve stvari. Kur’an takođe u ajetima mnogo naglašava

o ovome:

„ م ع

شيء

كل

هو

- On je u sve stvari upućen“.

Allah dž.š. je neograničeno i vječno Biće koje je u sve upućeno i nad svimdominantno. Pa ako Bogu dž.š. zamislimo posebno mjesto, osim toga što Ga

predstavljamo nečim čemu je potrebno mjesto i vrijeme, takođe Ga i ograni-

čavamo. Sa druge strane, zatvaranje Boga dž.š. u poseban prostor i vrijeme

sa gledišta vehabija znači da Allah dž.š. nije prisutan u drugim vremenima i

prostorima, što je pokazatelj nedostatka. Zbog toga što je Stvoritelj svijetova

vječno i neograničeno Biće koje nema nikakvih mana i nedostataka.

46


48/156

Ibn Tejmije je govorio i o drugim različitim temam o Allahu dž.š., te svojim

krhkim terminima degradirao Allahovo dž.š. dostojanstvo. Međutim, Kur’an

je očiti svjedok koji otkriva istinu onima koji razmišljaju i koji su razumomobdareni. U 11 ajetu sure Šura stoji: „...Niko nije kao On...“ Ajetolah Me-

karim Širazi, šiitski vjerski pravnik i mufesir Kur’an Kerima u objašnjenju

ovog ajeta veli: „Ova rečenica je u stvarnosti glavni temelj spoznaje svih

Allahovih dž.š. svojstava, tako da ako se na njega ne obrati pažnja ne može

se razumjeti ni jedno Njegovo svojstvo. Zbog toga je najopasnija litica za

one koji se nalaze na putu spoznaje Allaha dž.š., upravo ona litica usporedbe

u kojoj se Allah dž.š. smatra sličnim jednom od opisa svojih stvorenja. Ovo

biva razlogom da padaju u kotlinu širka. Drugim riječima, Allah dž.š. je Biće

koje je sa svakog aspekta vječno i neograničeno, a sve drugo osim Njega je

ograničeno i ima svoj kraj. Na primjer, neki poslovi su za nas veoma lahki,

dok su neki drugi teški, neke stvari su nam daleko a neke druge su nam bli-

zu... zbog toga što je naše biće ograničeno. Međutim za Biće koje je sa sva-

kog aspekta vječno, i obuhvata sve od pamtivjeka do vječnosti ne možemo

zamisliti ovo značenje.“

Imam Ali a.s. je takođe u Nadžhil belagi u nekoliko navrata pristupio opisu

Allaha dž.š. Prema mišljenju imama Alija a.s. Božija dž.š. beskrajna snaga je takva da su sva stvorenja velika, mala, teška, lahka, snažna, nemoćna, u

svom stvaranju naspram snage Allaha dž.š. ista.

Ibn Hadžer Meki, ugledni ehli sunetski učenjak u knjizi „El-Fetvaje-Hadise“o Ibn Tejmiji piše: „Allah dž.š. ga drži kao osobu koja jede, zalutalu, slijepu

i gluhu. Ehli sunetski lideri i njegovi savremenici iz šajskog,

47


49/156

malikijskog i hanejskog mezheba su jasno konstantovali njegove iskriv-

ljenje ideje i riječi... Govori Ibn Tejmije nemaju nikakvu vrijednost, a on

je osoba koja unosi novotarije, zalutala i nenormalna. Neka se Allah dž.š.svojim poštenjem ophodi njime, a nas neka sačuva njegovih zlih vjerovanja,

te njegovog puta i običaja.“

******

Ključne riječi: Ibn Tejmije, Allah, Arš, kretanje, silaženje, kraljevi, seleje

48


50/156

U prošlom programu smo slušali kako su selejski stavovi o Allahu dž.š.i tjelesnim svojstvima koje pripisuju Bogu dž.š. u suprotnosti sa svijetlim

ajetim Kur’ani Kerima, govorom Božijeg Poslanika s.a.v.a. i takođe sa zdra-vim razumom. Može se reči da su ova uvjerenja samo umna proticanja Ibn

Tejmije, njegovih učenika i sljedbenika. Upravo su ovi zastranjeni stavovi

Ibn Tejmije bili povod suprostavljanja velikih učenjaka ehli suneta i odlazak

u zatvor Ibn Tejmije. On je na koncu u stanju istrajnosti na svojim zastranje-

nostima u zatvoru izahnuo dušu i tako istinu nije nikada dokučio. U nastav-

ku programa dragi slušaoci poslušati ćemo neke druge vehabijske stavove u

poglavlju Božije jednoće.

Ibn Tejmije je u knjigama „Munhadžu suneh“ i „El-aqidetu hemevije“ obra-

zložio svoje stavove o poglavlju Božije jednoće. Između ostalih svojstava

koje je pripisao Bogu dž.š. je i „trčanje“. On je ubjeđen da Allah dž.š. trči

11

49


51/156

prema svojim robovima vjernicima kako bi im se približio. Ibn Tejmije kao

dokaz svog govora navodi hadis Božijeg Poslanika s.a.v.a. gdje se kaže:

„Uzvišeni Bog kaže – ako se rob približi meni jedan pedalj, ja ću se njemu približiti pola metra, a ako se on meni približi pola metra, ja ću se njemu

približiti više od metra. Ako on ženskim korakom krene pram meni, ja ću

trčeći krenuti prema njemu.“

Ibn Tejmije ovaj pojam trčanje Allaha dž.š. prema svojim robovima smatra

tačno onim tjelesnim trčanjem, dok ne obrača pažnju na srž hadisa. Ustavri,

ovaj hadis govori o srčanoj, duhovnoj i suštinskoj blizini Allaha dž.š. prema

robovima, i skreče pažnju na ovu bitnost kako je Allah dž.š. pomagač onima

koji se okreću Njemu. Tako da svako onaj ko bude imao više pažnje i pobož-

nosti, Allah dž.š. će prema njemu imati još više pažnje.

Međutim, Ibn Tejmijino poimanje ovog vrijednog hadisa još jednom poka-

zuje kako on i seleje Allaha dž.š. smatraju ljudskim bićem, zbog toga što je

trčanje karakteristična za tijelo i tijelesna osobina. Visoko Saudijsko Vijeće

za fetve Allahovo dž.š. trčanje smatra valjanim. Abdul Aziz Bin Baz, jedan

od visokih muftija Saudijske Arabije u odgovoru na traženje šerijatskog sta-

va kaže: „Lice, ruka, oko, potkoljenica i prst za Allaha dž.š. su spomenuti u

Knjizi i vjerodostojnim hadisima, pa je mišljenje ehli suneta po tom pitanju postojano..... a Poslanik s.a.v.a. je ova svojstva Allaha dž.š. onako kako Mu i

odgovaraju.“ Naravno, seleje su svoje neutemeljene izjave povezale sa Po-

slanikom s.a.v.a., pa čak i sa Kur’anskim ajetima, dok nigdje u Kur’anu, niti

u vjerodostojnom govoru Božijeg Poslanika s.a.v.a. nije spomenuto trčanje

Allaha dž.š. i Stvoritelja smatraju izuzetim od ljudskih svojstava.

50


52/156

Milostivi Stvoritelj Kur’an je poslao kao knjigu koja će nas uputiti prema

Njemu, kako ne bi zalutali i izgubili put u ovodunjalučkim životnim virovi-

ma punih krivina i različitih razmišljanja. Na ovom mjestu, dragi slušaoci,vašu pažnju ćemo usmjeriti na Kur’anske ajete kako bi shvatili Poslanikovu

istinsku namjeru od „trčanja Allaha Dž.š. prema robovima“. Allah dž.š. u

69 ajetu sure Ankebut kaže: „Oni koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo,

sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih

koji dobra djela čine.“ Allah dž.š. tako daje nagradu onima koji trude na Nje-

govom putu i njima daje posebnu uputu, a to je ustvari, ono značenje koje

se spominje u Poslanikovom hadisu poimanja „trčanja Allaha dž.š. prema

svojim dobrim robovima“. Obzirom na ovaj ajet očigledno je da nije namje-

ra Allahovog tjelesnog trčanja. U Kur’anu je veoma mnogo ovakvih ajeta

gdje Allah dž.š. svoje robove upućuje na pravi put, ali ne trčanjem i drugim

ljudskim pokretima, jer nema potrebe za takvim radnjama.

Ibn Tejmije je ubjeđen kako je Allah dž.š. moguće vidjeti golim okom. U

vezi s tim on veli: „Svaka stvar ima svoju savršenost, za gledanje je zasluž-

niji, a kako je Allah dž.š. potpuno Biće za gledanje niko nije zalusnije negoOn, pa tako Allah dž.š. se mora vidjeti.“ (Munhadžu suneh, prva knjiga, 217

str.)

Naravno, vehabije su po pitanju „gledanja Boga“ toliko krenuli ekstremnim

putem tako da su privukli zapanjenost i začuđenost svakog razumnog čo-

vjeka. Ibn Tejmije je uvjeren kako će Uzvišeni Stovritelj dž.š. na Sudnjemdanu doći pred ljude sa izmijenjenim izgledom, predstaviti se i reči: „Ja sam

vaš Bog.“ Ali ljudi će u odgovoru reči: Mi tebe ne poznajemo i utičemo se

51


53/156

Bogu! Ako naš Bog dođe, mi ga poznajemo. Zatim, Allah dž.š. će pred njih

doći sa svojim glavnim izgledom i predstaviti se. Oni će reči: Da, ti si naš

Bog, a nakon toga za Bogom krenuti u pravcu Dženeta! (Medžmu’ul fetvaj,

6 knjiga, 492 str.)

Da li se vehabije ustvari ovim govorom kako je nužno optužiti Boga Mudro-

ga činom koji čak ne ukazuju ni pametan i razuman čovjek, igraju sa Alla-

hom dž.š.? Drugo pitanje je da li su ljudi prije vidjeli Boga na Dunjaluku pa

da Ga na Sudnjem danu prepoznaju po osnovom izgledu? Da li ste vi dragi

slušaoci vidjeli Stvoritelja, ili poznajete nekoga ko je vidio Allaha dž.š.?

Možda je ovaj ajet najjasniji Kur’anski ajet koji negira mogućnosti viđenja

Allaha dž.š. u kome se kaže:

„

خ ا

طف ا

و

صر

Documents

Vehabizam u Ogledalu Stvarnosti