Embed Size (px)
DESCRIPTION
ada
Citation preview
89
RELIKTNO- REFUGIJALNI PEJZAŽI BOSNE I HERCEGOVINE Refugijalno-reliktna staništa predstavljaju najunikatnije dijelove bosansko-hercegovačkog okoliša. Nastali su u burnim procesima oblikovanja zemljine kore, geogeneze, stvaranja klime i živoga svijeta. To su mjesta koja su pretrpjela najmanje promjene od predglacijalnog do postglacijalnog perioda, te tako sačuvala izvorne ekološke vrijednosti. Na ovim staništima su zastupljene mnoge tercijerne vrste biljaka i životinja, koje su uspjele preživjeti i drastične promjene klime u toku posljednjeg glacijala. Kako su ova staništa bila utočišta mnogim biljkama i životinjama tokom ledenog doba, zovu se i refugijumi. Vrste koje na njima žive su u evolucionom pogledu veoma stare i označene su kao relikti. Ovakvi tipovi staništa na kojima žive brojne tercijerno-reliktne vrste biljaka i životinja su od najvećeg značaja za biodiverzitet Bosne i Hercegovine, a time i globalni biodiverzitet. Pozicija tercijernih reliktnih ekosistema u Bosni i Hercegovini povezana je prvenstveno sa kanjonima, klisurama i strmim padinama planina u slivovima rijeka: Une, Vrbasa, Bosne, Drine i Neretve. Živi svijet reliktnih i refugijalnih pejzaža bosansko-hercegovačkih Dinarida u ekološkom i biogeografskom pogledu diferencira se na više jasno izdvojenih jedinica. Najveći dio ovih ekosistema pripada eurosibirsko-boreoameričkoj regiji koja je ovdje zastupljena sa zasebnom Provincijom reliktnih borovih šuma. Pored toga, refugijalna staništa u nižim dijelovima submediteranskog i brdskog pojasa u biogeografskim smislu pripadaju i ilirskoj na zapadu i mezijskoj provincviji na jugoistoku BiH. Dio refugijalnih staništa se nalazi i u srednjejadranskom sektoru, jadranske provincije, Mediteranske regije. PEJZAŽI RELIKTNIH BOROVIH ŠUMA Prema Lakušiću (1969; 1980), ovi pejzaži u biogeografskom pogledu pripadaju posebnoj provinciji reliktnih borovih šuma. Podudaraju se sa arealima šuma munike (Pinus heldreichii), ilirskog crnog bora (Pinus nigra subsp. austriaca) i dalmatinskog crnog bora (Pinus dalmatica). Pejzaž reliktnih borovih šuma se na vertikalnom i horizontalnom profilu diferencira na:
• ekosisteme dalmatinskog crnog bora Pinion dalmaticae; • ekosisteme šuma munike Pinion heldreichii; • ekosisteme ilirskog crnog bora Pinion austriacae sa
geološko/pedološka/florističkim serijama: � serija ekosistema šuma crnog bora na peridotitima i serpentinitima
Pinenion austricae „serpentinicum“ ; � serija ekosistema šuma crnog bora na dolomitima Pinenion
austricae „dolomiticum“ ; � serija ekosistema šuma crnog bora na krečnjacima Pineion
austricae „calcicolum“. Ekosistemi dalmatinskog crnog bora Ekosistem je fragmentarno zastupljen u Jadranskoj provinciji u Bosni i Hercegovini. Njegovi fragmenti su naznačeni u području nekadašnjih šuma i šikara česvine Quercetum ilicis „adriaticum“ na polotoku Klek kod Neuma, u njegovom jugoistočnom dijelu.
90
Iako su zastupljene na malim površinama, ove zajednice imaju pejzažni značaj, te značaj kao dio diverziteta mediteranske flore i faune BiH. Ekosistemi šuma munike Ovaj tip ekosistema se razvija u arealu šuma endemičnog bora munike Pinus heldreichii, tercijarne reliktne vrste koja je jedan od najznačajnijih četinara današnjice. Areal munike u Bosni i Hercegovini obuvata prostor planine Orjen, Velež, Prenj, Čvrsnice, Čabulje i Vrana u Hercegovini, te zapadne i jugozapadne padine planine Hranisave u južnoj Bosni. Ekološki, geografski i floristički, na prostoru Bosne i Hercegovine se diferenciraju tri serije:
• Šume munike na Orjenu; • Šume munike na planinama oko Nerteve, • Šume na Hranisavi.
Šume munike na Orjen planini Na planini Orjen munika je prisutna na brojnim lokalitetima koji geografski pripadaju Bosni i Hercegovini. Optimum ima u gornjem dijelu brdskog, u gorskom i subalpinskom pojasu kojem daje i najsnažniji pejzažni pečat i diferencira ga od drugih masiva Dinarida. Pojas munike daje unikatnost ovom dijelu Dinarida i kroz posebne obrasce zoniranja vegetacije. Geološku podlogu na staništima ovih šuma čine krečnjaci mezozojske starosti oblikovani jakim padavinama i planinskim vjetrom. Staništa imaju izgled tipičnog krškog područja sa obiljem kraških formi reljefa. Tla su plitka i vodopropusna (kalkomelanosoli, rendzine, a na zaravnjenim terenima kalkokambisoli). Na staništima sa izraženim nagibima terena, kao tipična hazmofita, munika zalazi u pukotine karbonatnih stijena, obrazujući endemične vegetacijske cjeline. Populacije munike izgrađuju zajednice i na umirenim pretplaninskim siparištima. Na vlažnim tlima hladnih staništa, munika gradi mezofilne zajednice sa balkanskom bukvom Fagus moesiaca. Pejzaž šuma munike na Orjenu čine sljedeće endemične zajednice:
• Šume munike mediteransko-montanog pojasa Pinetum heldrechii mediterraneo-montanum Blečić et Lakušić 1969;
• Šume munike i pjegave čibukovine Viburno maculatae-Pinetum leucodermis Fukarek 1970;
• Šume munike i balkanske bukve Fago moesiacae-Pinetum heldreichii Redžić 2004;
• Šume munike i devesilja Peucedano-Pinetum heldreichii Redžić 2004, • Šume munike i krčagovine Amphoricarpo neumayeri-Pinetum
heldreichii Redžić 2004. U arealu navedenih šuma staništa nalaze endemoreliktne vrste: krčagovina (Amphoricarpus neumayeri), munika (Pinus heldreichii), kozokrvina (Lonicera glutinosa), pjegava čibukovina (Viburnum maculatum), orjenski pucavac (Silene tommasinii) i druge. U pejzažima šuma munike egzistira i čitav mozaik drugih tipova staništa, sa biocenozama koje daju unikatnost prostoru, te ga izdvajaju u posebne biogeografske cjeline. To su zajednice u pukotinama stijena endemoreliktne sveze Amphoricarpion neumayeri, te siparišta sveza Silenion marginatae i Peucedanion.
91
Šume munike na planinama oko rijeke Neretve Na planinama oko Neretve munika ima svoj ekološki optimum u Bosni i Hercegovini. Javlja se u gorskom i subalpinskom pojasu planina Velež, Prenj, Čvrsnica, Čabulja, te jugoistočnim padinama Vran planine koja predstavlja njenu zapadnu granicu na Balkanskom poluotoku. Staništa u zoni tipičnog hercegovačkog krša su na karbonatnoj geološkoj podlozi, zemljištu tipa kalkomelanosola i rendzina (rjeđe kalkokambisola). Na blažim nagibima munika obrazuje sklopljene sastojine. Na izraženijim nagibima i ovdje ulazi u izgradnju hazmofitskih zajednica u pukotinama stijena, te umirenim siparima. Na Prenju su sastojine munike veoma dobro očuvane. Pojedina stabla su stara i do nekoliko stotina godina, sa promjerom između 2 i 3 metra. Na planinama oko rijeke Neretve munika gradi više endemoreliktnih zajednica:
• Šume munike Pinetum heldreichii mediterrano-montanum Blečić et Lakušić 1969;
• Šume munike i ilirskog crnog bora Pinetum nigrae-leucodermis Fukarek 1966;
• Šume munike i vizijanijeve koštrike Senecioni-Pinetum leucodermis Fukarek 1966;
• Šume munike i krivulja Mugheto-Pinetum leucodermis Fukarek 1966; • Šume munike i lijepe petoprste Potentillo speciosae-Pinetum heldreichii
Redžić 2004; • Šume munike i modrog lasinja Moltkaeo-Pinetum heldreichii Redžić
2004. Ove šumske zajednice su staništa mnogih endemo-relikata: čvrsnička sibireja (Sibirea croatica), vizijanijev koštrik (Senecio visianus), apeninska petoprsta (Potentilla apennina), lijepa petoprsta (P. speciosa), modro lasinje (Moltkaea petraea), te druge endemične vrste kamenjara, pretplaninskih rudina, pukotina stijena i siparišta. Visok stepen endemizma zajednica i vrsta predstavlja razlog prioritetnih mjera konzervacije ovih staništa kao posebno važnog dijela bosansko-hercegovačkog biodiverziteta.
Šume munike na Hranisavi planini Na zapadnim i jugozapadnim padinama Hranisave (zapadnog dijela Bjelašnice) egzistiraju šumske zajednice u kojima munika ima visoku brojnost i vitalnost. Ovo područje predstavlja sjevernu granicu areala munike. Staništa su sa izraženim nagibom terena na krečnjačkoj podlozi i zemljištu tipa kalomelanosola i rendzina (1.600-1.800 m n.v.). Na hladnijim ekspozicijama munika gradi zajednice sa mezijskom bukvom, a na najvećim nagibima gradi hazmofitske zajednice. Na Hranisavi munika gradi sljedeće endemo-reliktne zajednice:
• Šume munike i mezijske bukve Fago moesiacae-Pinetum heldreichii Redžić 2004;
• Šume munike i devesilja Peucadno longifolii-Pinetum heldreichii Redžić 2006;
• Šume munike i mlivnjaka Arcstostaphyllo-Pinetum heldreichii Redžić 2006.
92
Šume ilirskog crnog bora Ilirski crni bor kod nas je predstavljen posebnom podvrstom Pinus nigra subsp. nigra, koji na bosansko-hercegovačkim Dinaridima ima disjunktivni areal. Njegova staništa su na različitim supstratima (stare vulkanske stijene, dolomiti i krečnjaci), a imaju obilježja refugijuma tercijarne flore. Pinus nigra subsp. nigra je heliofilna, termofilna i kserotermna vrsta. U zavisnosti od geološke podloge i ostalih ekoloških prilika, diferenciraju se geološko/pedološko/florističke serije:
• Šume crnog bora na peridotitima i serpentinitima Pinenion austricae „serpentinicum“;
• Šume crnog bora na dolomitima Pinenion austricae „dolomiticum“; • Šume crnog bora na krečnjacima Pineion austricae „calcicolum“.
Šume crnog bora na peridotitima i serpentinitima Ovi ekosistemi zauzimaju velike površine u ofiolitskoj zoni Bosne i Hercegovine koju izgrađuju stare vulkanske ili ultrabazične stijene. U njihovom sastavu dominiraju serpentiniti, peridotiti, dijabazi i amfiboli. Međutim, najveći značaj za determinaciju geoflorističkih obilježja imaju serpentiniti u seriji sa peridotitima. Veoma davno (Riter-Studnička, 1963, 1970) je uočen visok uticaj abiotičke komponente na karakteristike živog, posebno biljnog svijeta. Ofiolitska zona se pruža od planine Kozare na sjeverozapadu BiH kroz dolinu Vrbanje, gdje pokiva veće površine na planinama Uzlomcu i Borji, zatim nastavlja prema slivnom području rijeke Bosne, gdje između Zavidovića i Nemile izgrađuje veoma kompaktan kompleks. Zona se pruža dolinom rijeke Gostović do planine Konjuh na kojoj ove stijene grade ogromne komplekse, spuštajući se sve do Kladnja, Olovskih luka, na jugu i Banovića na sjeveru. Naročito je živopisna, geomorfološki dinamična dolina rijeke Krivaja, koja je na većem dijelu svog toka izgrađena od ultrabazičnih stijena. Posebne disjunkcije ovih stijena se pojavljuju na Ozren planini, na desnoj obali Spreče, oko Maglaja i Lukavca. Idući prema istoku i jugoistoku naše zemlje ove stijene se sve rjeđe javljaju. Tek oko Višegrada (padine Sjemeč planine, Varda i Banja) poput ostrva se pojavljuju tamne vulkanske stijene i dalje se pružaju dolinom Lima u okolini Rudog, te nastavljaju prema zapadnoj i jugozapadnoj Srbiji. Dinamičnost geomorfoloških procesa u prošlosti uvjetovala je raznovrstan reljef koji se odlikuje i oštrim vrhovima i strmim liticama. Na ovim staništima javljaju se različite razvojne faze eutričnih zemljišta (rankeri i eutrični kambisoli). Tla su podložna eroziji, često degradirana i povezana sa plitkim eutričnim regosolom i sirozemom. Tla se veoma brzo zagrijavaju, što uzrokuje razvoj manje-više kserotermne vegetacije. Ova karakteristika predstavlja razlog specifičnosti naše serpentinske flore i vegetacije. Geološka podloga sadrži povećanu koncentraciju teških metala, što zajedno sa hidrotermičkim režimom čini specifičnu kombinaciju ekoloških uslova. Flora i vegetacija ovog prostora ima nesumnjiv tercijerno-reliktni karakter, koji se očuvao na ovim staništima tipa refugijuma do današnjih dana. Osim šuma bora, na ovim staništima se pojavljuje niz endemoreliktnih vrsta vezanih za staništa serpentinsko-peridotitskih kamenjara, pukotina stijena i sipara. Na staništima sa dubljim tlima su razvijene šume crnog bora i hrasta kitnjaka, a
93
terminalnu fazu u razvoju vegetacije predstavljaju šume kitnjaka na eutričnom kambisolu. Tabela 31. - Sintaksonomski pregled zajednica na serpentinitima i peridotitima
Erico – Pinetum nigrae Rt. 1970 (syn. Erico – Pinetum nigrae serpentinicum Fuk. P.p. MS) Erico – Pinetum nigrae serpentinicum Stef. 1963 Pinetum nigrae baziferens Stef. 1973 Pinetum silvestris – nigrae Pavl. bosniacum Marv. Erico – Quercetum petraeae ((Krause et Ludw. 1957) Ht. 1958) Rt. 1970
Eko
sist
emi š
um
a n
a se
rpen
tin
u
ER
ICO
– P
INE
TE
A
Ht.
1959
ER
ICO
– P
INE
TA
LIA
(O
berd
. 194
9) e
m. H
t 19
59
Orn
o –
Eric
ion
se
rpen
tinic
um
Erico – Abieti – Fagetum Rt. 1970 Halacsyo – Seslerietum rigidae Rt. 1970
Dorycnio – Scabiosetum leucophphyllae Rt. 1970
Pol
ygon
ion
alba
nica
e R
t 19
70
Silenetum willdenowii serpentinae Rt. 1970 Erysimo – Sempervivetum heuffelii Rt. 1970 Euphorbio – Fumanetum bonapartei Rt. 1970
Eko
sist
emi k
amen
jara
na
serp
enti
nu
TH
ER
O –
B
RA
CH
YP
OD
IET
EA
B
r. –
Bl.
1947
H
ALA
CS
YE
TA
LIA
S
EN
DT
NE
RI R
t. 19
70
Pot
entil
lion
visi
aniii
R
t.197
0
Linarietum concoloris Rt. 1970
Tabela 32. - Specijski diverzitet na serpentinitima i peridotitima Reliktni serpentinofiti: Halacsya sendtneri (Boiss.) Doerfl., Potentilla visianii Panc., Fumana bonapartei Maire et Petitm., Haplophyllum boissierianum Vis. et Panc., Gypsophila spergulaefolia Gris. f. serbica Vis. et Panc. Tipicni (iskljucivi ) serpentinofiti: Scrophularia tristis K. Maly, Sesleria latifolia (Adam.) Degen var. serpentinica Deyl., Linaria concolor Gris. f. rubioides (Vis. et Panc.) Maly, Potentilla rupestris L. var. mollis (Panc.) A. et G., Polygonum albanicum Jav., Euphorbia gregersenii K. Maly, Potentilla opaca Jusl. f. malyana (Borb.) Hayek, Centaurea dubia Sut. subsp. nigrescens (Willd.) Hayek var. smolinensis (Hay.) Kusan, Verbascum bosnense K. Maly (=V. ostrogi Rohl. var. bosnense Maly), Cytisus heuffelii Wierzb. var. maezeius K. Maly, Leucanthemum montanum DC. var. crassifolium Fiori, Asplenium adulterinum Milde, Asplenium cuneifolium Viv., Notholaena marantae (L.) Desv. Biljke pretezno vezane za serpentin: Cardamine plumierii Villars., Stachys recta L. subsp. Baldacci (K. Maly) Hay. var. chrysophaea Panc., Viola beckiana Fiala, Sesleria rigida Heuf., Stachys scardica Gris., Silene armeria L., Silene longifolia Ehrh., Polygala supina Schreb., Euphorbia glabriflora Vis., Scleranthus perennis L., Pedicularis brachyodonta Schloss. et Vuk. var. heterodonta (Panc.) Maly, Cerastium moesiacum Friv. f. serpentini Nov., Bupleurum karglii Vis., Silene paradoxa L., Sedum glaucum W. K., Rumex acetosella L., Rubus zvornikensis Fr. Od nekoliko stotina vrsta vaskularnih biljaka koje se razvijaju na serpentinsko-peridotitskoj podlozi, najbrojnije su vrste is familija Compositae, Caryophyllaceae i Fabaceae. Najveći dio serpentinsko-peridotitske flore javlja se na golom matičnom supstratu, a znatno je manje vrsta na razvijenim šumskim tlima.
94
Tabela 33. - Spektri sistematske pripadnosti na različitim tipovima staništa
Analiza pripadnosti životnoj formi (Riter-Studnička, 1963) ukazuje na dominaciju hemikriptofita na svim tipovima serpentinsko-peridotitskih staništa. Ekstremne uslove na ovoj podlozi ilustruju i
mala proporcija fanerofita te visoka zastupljenost terofita.
Tabela 34. - Spektri životnih formi na različitim tipovima staništa
Serpentinsko-peridotitska staništa su senzitivna, podložna stalnim erozijama i naglim odronima, a nalaze se pod intezivnim uticajem čovjeka (prekomjerna
sječa, neselektivna eksploatacija mineralnih resursa). Biljne vrste i zajednice na ovim staništima se usljed toga karakterišu određenim stepenom ugroženosti. Šume crnog bora na dolomitima Dolomitna geološka podloga predstavlja važna staništa za mnoge endemoreliktne biljne i životinjske vrste, koje vode porijeklo još iz dalekog tercijera. Dolomitna staništa su bila refugijumi mnogim biljnim i životinjskim vrstama, pa i čitavim zajednicama u doba glacijacije, kada je naglo zahlađenje uzrokovalo stradanje najvećeg dijela tadašnje flore i faune. Neke od tadašnjih vrsta su na dolomitnoj podlozi uspjele preživjeti do današnjih dana. U Bosni i Hercegovini dolomiti se nalaze na više lokaliteta. Najčešće su to manje površine, ali postoje i veliki kompleksi na kojima je kroz prošlost došlo do razvoja unikatnog živog svijeta. Najznačajniji kompleksi dolomita u BiH, koji imaju izuzetne pejzažne vrijednosti su:
• Područje oko Konjica u Hercegovini (dolina rijeke Trešanice, Zlatar i Vrataljica), odavno proglašeno Botaničkim rezervatom dolomitne flore i vegetacije;
• Prostor uz gornji tok rijeke Nerteve (Borci, Glavatičevo i područje uzvodno rema Ulogu);
• Manji dolomitni kompleks u srednjem toku Neretve (u području Doljanke, nizvodno od Jablabnice, u području Drežnice);
• Područje oko Lastve, u dolini rijeke Trebišnjice (vještačka akumulacija „Gorica“) uzvodno od Trebinja;
Na golom supstratu
U mezofilnim sumama Porodice
Vrste Rodovi vrste Rodovi Compositae 45 26 12 10 Caryophyllaceae 27 17 2 2 Fabaceae 23 11 7 2 Scrophulariaceae 22 10 6 3 Gramineae 21 13 15 12 Rosaceae 13 5 10 9 Umbelliferae 9 7 7 5
Životne forme P CH H G T Vrste na golom tlu 3.06 18.72 52.28 8.16 17.34
Vrste u mezofilnim šumama 20.25 11.39 55.70 8.86 3.80
Vrste na vrištinama - 23.80 61.90 - 14.28
95
• Područje Koprivnice izmedju Bugojna, Donjeg Vakufa, Prusca i Kupresa, uključujući i Malu Plazenicu;
• Područje oko Drvara u zapadnoj Bosni; • Manji kompleks kod Rakovice i Lepenice jugozapadno od Sarajeva; • Manji kompleks uz rijeku Glasinac i Bravničku Riku između Bravnica i
Janja; • Kompleks Bila kod Travnika i manji lokaliteti, u zoni krečnjačkih stijena.
Osnovna karakteristika bosansko-hercegovačkih dolomitnih pejzaža je izuzetno visok stepen endemičnosti i reliktnosti biljnih i životinjskih vrsta, a time i njihovih zajednica. Flora i fauna na dolomitnim kompleksima je specifična, a mnoge vrste žive isključivo na ovom tipu podloge. To su dolomobionti, a među njima je najveći broj dolomitofita. Na dolomitima svoje stanište nalaze i mnoge planinske vrste biljaka kao što su: planinski ljutić, kupusnjača, dinarski encijan koje se ovdje spuštaju i do 800 metara n.v. S druge strane, toplina staništa uzrokovala je i naseljavanje mediteranskih i submediteranskih vrsta kao što su žutilovka (Genista dalmatica), mlječika hercegovačka (Euphorbia hercegovina), žalfija (Salvia officinalis), modro lasinje (Moltkaea petraea) i drugih. Dolimit je trošna stijena, podložna drobljenju, te stalnim procesima erozije i odrona. Na ovoj stijeni su razvijene rendzine, sa relativno plitkim humusno-akumulativnim horizontom. Zbog izražene erozije, tla su najčešće degradirana i alterniraju sa dolomitnim sirozemima i regosolima. Na blažim nagibima terena, razvijena su smeđa karbonatna tla, u kojima zbog dubine profila slabi uticaj dolomitne podloge. Na njima se pojavljuju vrste koje imaju šire rasprostranjenje. Smatra se da je sadržaj magnezija odgovoran za trošnost dolomitne stijene, ali i kao faktor determinacije biljnog pokrova i životinjskih naselja. Tabela 35. - Sintaksonomski pregled zajednica na dolomitima
Bosansko-hercegovačke dolomitofite, kao što su gromotulja (Alyssum moelendorfianum), majčina dušica (Thymus aureopunctatus), vrisić (Acinos
ERICO – PINETALIA (Oberd. 49) em. Ht 59 Orno – Ericion dolomiticum Ht 59 Erico verticillati – Pinetum Rt. 67 Orchido zlatari – Pinetum Rt. 67 Cephalario flavae – Pinetum Rt. 67 Orchido (spitzelii) – Pinetum nigrae Rt. 67 Daphno cneori – Pinetum Rt. 67
Veg
etac
ija b
oro
vih
šu
ma
ER
ICO
– P
INE
TE
A H
t. 59
Pinetum silvestris dinaricum Stef. 58 SCORZONERO – CHRYSOPOGONETALIA H-ic et Ht (56) 58 Peucedanion neumayeri Rt. 67
Centauretum atropurpureae Rt. 67
Micromerio – Crepidetum pantocseki Rt. 1967
Saponario – Scabiosetum canescentis Rt. 1967
Veg
etac
ija p
rim
ors
kih
ka
men
jara
, paš
nja
ka i
suh
ih li
vad
a
TH
ER
O –
B
RA
CH
YP
OD
IET
EA
Br.
–
Bl.
47
Alyssetum moelendorfiani Rt. (1956) em. 1967
96
orontius), daju visoku vrijednosti ovim staništima. Zbog prirode dolomitnih stijena s jedne strane i niza antropogenih uticaja, s druge strane (prekomjerna sječa, sakupljanje ljekovitih i aromatičnih biljaka, intenzivna ispaša) ova staništa, vrste i zajednice se nalaze pod određenim stepenom ugroženosti. Pored bujnih šuma ilirskog crnog bora (Orno-Ericenion „dolomiticum“), na dolomitima su razvijene i različite sastojine kserotermnih hrastovih i termofilnih bukovih šuma. Najvišim stepenom endemičnosti i reliktnosti se odlikuju zajednice dolomitnih kamenjara, pukotina stijena i sipara.
Šume crnog bora na krečnjacima Šume crnog bora razvijene su i na krečnjacima, na plitkim humusno-akumulativnim tlima (crnicama), pa čak i na sirozemima i regosolima. Samo na zaravnjenim terenima su razvijena smeđa krečnjačka tla. Ove šume imaju disjunktivni areal u kojem obrazuju specifične ekosisteme sa naglašenim pejzažnim vrijednostima, u zoni lišćarsko-listopadnih termofilnih šuma. Posebno vrijedna staništa šuma crnog bora na krečnjacima se nalaze u kanjonima: Sutjeske, Neretve i Drine, gdje u pukotinama stijena crni bor izgrađuje više endemoreliktnih zajednica. PEJZAŽI RELIKTNO-REFUGIJALNIH EKOSISTEMA U KLISURAMA I KANJONIMA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH RIJEKA Specifične orografske, geomorfološke, hidrološke, odnosno ekološke prilike uvjetovale su pojavu klisura i kanjona u slivnim područjima svih važnijih vodotoka Bosne i Hercegovine. Obale klisura i kanjona su strme, kod nas izgrađene uglavnom od karbonatnih stijena (krečnjaka i dolomita). Duboki su između nekoliko desetina i nekoliko stotina metara. Kanjon Neretve, između planina Prenj i Čvrsnica dubok je 1.700 m. Među najpoznatijim su kanjon rijeke Sutjeske i kanjon rijeke Une. Na ovim staništima je tokom prošlosti došlo do razvoja specifične ekoklime kanjona i klisura. Ova zaklonjena, sigurna i nepristupačna staništa su omogućila preživljavanje populacija brojnih vrsta od tercijera do danas. Ekoklimu kanjona i klisura karakterišu visoka dnevna i sezonska osciliranja svih faktora, posebno temperature. Na ovim staništima je česta i pojava temperaturnih inverzija, što sigurno predstavlja jednu od svjetskih rijetkosti. Vrlo specifičan kompleks ekoloških faktora uzrokovao je pojavu unikatnog živog svijeta bogatog endemima i reliktima. Kanjone i klisure Bosne i Hercegovine danas karakteriše visok geomorfološki, ekosistemski i specijski diverzitet, pa mnogi autori smatraju da ova staništa predstavljaju globalnu svjetsku vrijednost. Upravo u refugijumimima, kakvi su naši kanjoni i klisure rijeka, su i razvojni centri flore, faune i vegetacije. Zbog izražene dinamike u variranju osnovnih ekoloških faktora na ovim staništima se i danas odvijaju intezivni procesi specijacije i endemogeneze, odnosno nastajanja novih vrsta. Takvi razvojni centri se nalaze u slivnim područjima rijeke Une, Drine, Vrbasa, Bosne, u Peripanoniji na obroncima masiva kao što su Kozara, Prosara, Motajica i Majevica.
97
Polidominantne zajednice Jedinstvenost i neponovljivost biodiverziteta na ovim staništima ogleda se i kroz pojavu polidominantnih zajednica i ekosistema, koje karakteriše najviši nivo florističkog i faunističkog diverziteta. Kao rezultat specifičnog djelovanja ekoloških faktora u klisurama i kanjonima bosansko-hercegovačkih rijeka uz izraženo variranje hidrotermičkog režima u prošlosti, došlo je do formiranja takvih tipova biocenoza, kojima fizionomiju determinišu različite vrste drveća. Posebnost ovim zajednicama daje neuobičajeno veliki broj drvenastih vrsta u funkciji edifikatora. Dok se u tipičnim terestričnim zajednicama pojavljuje nekoliko edifikatora i subedifikatora, u refugijalnim zajednicama tu ulogu preuzima i po nekoliko desetina vrsta drvenastih biljaka. U sastavu ovakvih zajednica koje su razvijene jedino na refugijalnim staništima kao što su kanjoni i klisure, nekada ulazi i preko 50 drvenastih vrsta, te ih zovemo polidominantnim. Jedna od najpoznatijih takvih zajednica u Bosni i Hercegovini je Aceri-Tilietum mixtum Stefanović, 1979, razvijena u kanjonima Une, Vrbasa, Drine i Neretve. Osim polidominantnih zajednica neponovljivost pejzažima kanjona i klisura daju i zajednice u pukotinama stijena i sipara, uglavnom endemičnog i reliktnog karaktera. Ovo su staništa najvećeg broja endemičnih vrsta i zajednica na prostoru Bosne i Hercegovine. Refugijalno reliktni ekosistemi imaju najviše vrijednosti u biodiverzitetu Bosne i Hercegovine sa aspekta očuvanja unikatnog genofonda od nacionalne vrijednosti, a čine naš dio globalnih vrijednosti na nivou Evrope i svijeta. Refugijalni i reliktni ekosistemi u slivnom području rijeke Une Rijeka Una je tipična kraška rijeka. Izvire mirnim vrelom ispod Stražbenice, planine u Hrvatskoj, u zoni reliktnih šuma bukve i crnog graba (Ostryo-Fagetum). Na svom toku dugom 207 km, obrazuje više sedrenih slapova (Martin Brod, Štrbački Buk, Veliki i Mali Slap uzvodno od Ripča), a od Bihaća teče manje više brzim tokom, obrazujući vodene draperije, manje slapove, sve do Novog, odakle postaje ravničarska rijeka, mirnog toka. Na svom putu protiče kroz tjesnace i kanjone, u kojima se do danas zadržala iskonska vegetacija, flora i fauna, sa obiljem endemičnih vrsta. Na slici 6. istaknuti su refugijumi u slivnom području Une, utvrđeni uz uvažavanja međunarodnih kriterija kategorizacije staništa. Tabela 36. - Endemoreliktne biljne vrste kanjona Une Campanula pyramidalis, C. unensis, C. wetsteinii, Moehringia maly, Asplenium lepidum, Edraianthus croaticus, Potentila clusiana, Corydalis leiosperma, Micromeria thymifolia, Cerastium dinaricum, Satureia montana, Ruta divaricata, Satureia subspicata, Iris ilirica. Iris reichenbachii, Daphne cneorum, Asparagus tenuifolius, Sesleria autumnalis, Ruscus aculeatus, Acer hircanum.
98
Slika 6. – Reliktno-refugijalna staništa u slivnom području rijeke Une
Posebne atribute refugijalnosti ovih staništa daju populacije reliktne vrste Platanus orientalis, koja u priobalnom pojasu kanjonskog toka rijeke Une sa crnom johom obrazuje i reliktne vodoljubive zajednice poznate jedino iz ovog kanjona. Fauna bosansko-hercegovačkih kanjona je veoma interesantna. U novijim istraživanima je konstatovano da su kanjonski lokaliteti stjecišta rodova različite starosti i utočišta za reliktne oblike. Samo u proučavanjima naselja suhozemnih gastropoda u kanjonu Une je konstatovano 11 vrsta koje su ostaci glacijalnih i predglacijalnih razdoblja.
Tabela 37. - Reliktne vrste gastropoda u slivu rijeke Une Acanthinulla lamellata, Acanthinulla harpa, Vallonia tenuilabris, Vitrea contortula, Vitrea subefusa, Vitrea pygmaea, Oxychilus alliarius, Oxychilus diaphanelus, Phenacolimax annularis, Semilimax semilimax, Acicula polita.
Pored relikata iz ovog perioda u slivu Une su konstatovane i populacije tercijernog relikta Scolopendrellopsis microcolpa Muhr 1881, te reliktnih rodova oligocenske starosti Cochlostoma i Vitrea. Naročite vrijednosti i dinamiku pejzažima u slivu Une daju i ekosistemi sedrenih barijera i slapova, kao prirodni fenomeni u ovom dijelu Dinarida i svijeta.
Kanjon rijeke Sane, nizvodno od Ključa, prema Sokolovu
Izvorišna čelenka rijeke Krušnice, desne pritoke Une kod Bosanske Krupe
Klisura/Kanjon rijeke Kozice, desne pritoke Sane
Izorišna čelenka rijeke Ribnik, desne pritoke Sane
Izvorišna čelenka rijeke Sanice, uzvodno od mjesta Sanica
Kanjon Une nizvodno od „Sedre“ do Bosanske Krupe sa brojnim slapovima
Klisura Une sa Velikim i Malim Slapom u predjelu Ripča i Starog grada Sokolac
Štrbački buk sa tijesnim kanjonom Une prema Lohovu
Izvorišni dio Unca sa brojnim vrelima u predjelu mjesta Preodac
Izvorišna čelenka rijeke Klokot, lijeve pritoke Une kod Bihaća
Klisura rijeke Une nizvodno od Srpca, zajedno sa slapovima na Martin Brodu
Izvorišna čelenka Bastašice, lijeve pritoke rijeke Unac, nizvodno od Drvara
Kanjon rijeke Unac, desne pritoke Une kod Martin Broda
Vodopad i klisura rijeke Blihe do Kamengrada
UN
A
99
Tabela 38. – Sintaksonomski pregled zajednica na reliktno-refugijalnim staništima u slivnom području rijeke Une
MOLTKEETALIA PETRAEAE Lakušić 1968
Edraianthion Lakušić 1968
Centaureo glaberimae – Onosmetum stellulati Lakušić & Redžić 1991 Hyssopi – Crepidetum hondriloidis Lakušić & Redžić 1991 Centaureo deustae – Campanuletum pyramidalis Lakušić & Redžić 1991 Asplenio lepidi – Campanuletum unaensis Lakušić et Redžić 1991 Euphorbio – Asperuletum scutellaris Lakušić et Redžić 1991 Saxifrago – Polypodietum australis Lakušić et Redžić 1991 Achnanthero – Moehringietum malyi Lakušić et Redžić 1991 AMPHORICARPETALIA Lakušić 1968
Micromerion croaticae Ht. 1931
Leonopodio – Edraianthetum croatici Lakušić et al. 1975 Edraiantho – Potentilletum clusianae Lakušić 1968 Asplenietum fissi Ht. 1931 Potentilletum clusianae Ht. 1931 POTENTILLETALIA CAULESCENTIS Br. – Bl. Moehringion muscosae Ht. et H-ic. 1959
Veg
etac
ija u
pu
koti
nam
a st
ijen
a
AS
PL
EN
IET
EA
RU
PE
ST
RIS
(H
.Mei
er)
Br.
-Bl.
1934
Moehringio – Corydaletum Ht. 1962
DRYPEETALIA SPINOSAE Quezel 1967
Peltarion alliaceae H-ic (1956) 1958
Micromerio thymifolii – Corydaletum leiospermae Lakušić & Redžić 1991 Asplenio – Ceterachetum officinari unaensis Lakušić & Redžić 1991 ARABIDETALIA FLAVESCENTIS Lakušić 1968 Silenion marginatae Lakušić 1968
Cerastietum dinaricae Ht. 1931 Bunion alpini Lakušić 1968
Bunio – Iberetum carnosae Ht. 1931 THLASPEETALIA ROTUNDIFOLII Br. – Bl. 1926 Thlaspeion rotundifolii Br. – Bl. 1926
Veg
etac
ija s
ipar
a
TH
LA
SP
EE
TE
A R
OT
UN
DIF
OL
II B
r. –
Bl.
1947
Petasitetum paradoxi Beg. 1922 dinaricum Lakušić 1990 SCORZONERO – CHRYSOPOGONETALIA H-ic & Ht. (1956) 1958
Satureion montanae Ht. 1962
Physospermo – Satureietum montanae Redžić et Lakušić 1991 Artemisio albae – Rutetum Redžić et Lakušić 1991 Satureion subspicatae Ht. 1962
Satureio subspicatae – Festucetum dalmaticae Redžić et Lakušić 1991
Thymi – Teucrietum chamaedrys Redžić et Lakušić 1991
Veg
etac
ija
kser
ofi
lnih
liva
da
FE
ST
UC
O –
B
RO
ME
TE
A B
r. –
Bl.
Achilleo nobilis – Dorycnietum herbacei Redžić et Lakušić 1991 PINETALIA MUGHI Lakušić 1972 Pinion mughi Pawlow. 1928 Pinetum mughi dinaricum calcicolum Lakušić et al. 1973 PINETALIA HELDREICHII – NIGRAE Lakušić 1972
Pinion nigrae Lakušić 1972 Veg
etac
ija
bo
rovi
h š
um
a
ER
ICO
–
PIN
ET
EA
Ht.
1959
Daphno cneori – Pinetum Rt. 1967
100
ABIETI – PICEETALIA (Br. – Bl. 1939) Lakušić et al. 1979
Abietion albae (Ht. 1956) Lakušić et al. 1979
Calamagrosti – Abietetum Ht. 1950
Veg
etac
ija t
amn
ih
čet
inar
skih
šu
ma
AB
IET
I – P
ICE
ET
EA
(B
r. –
Bl.
1939
) La
kušić
et a
l. 19
79
Rhamno – Abietetum Fuk. 1958
QUERCETALIA PUBESCENTIS Br. – Bl. (1931) 1932 Quercion pubescentis – petraeae Br. – Bl. 1931 Asparago tenuifolii – Quercetum pubescentis Lakušić et Redžić 1991 Quercion petraeae – cerris (Lakušić 1976) Lakušić et B. Jovanovic 1980 Orno – Quercetum cerris Stefanovic 1968 OSTRYO – CARPINETALIA ORIENTALIS Lakušić, Pavlovic, Redžić 1982 Carpinion orientalis Blecic &Lakušić 1966 Aceri – Carpinetum orientalis Blecic &Lakušić 1966 Rusco – Carpinetum orientalis continentale Lakušić et Redžić 1991 Seslerio – Ostryon Lksic., Pavlov. & Redžić 1982 (Syn.: Orneto – Ostryon Tom. 1940 p.p.) Seslerio autumnalis – Ostryetum carpinifoliae Ht. et H-ic. 1950 Rusco aculeati – Ostryetum carpinifoliae Redžić et Lakušić 1991 FAGETALIA MOESIACAE Lakušić 1991 Ostryo – Fagenion moesiacaeae B. Jovanovic 1976 Aceri obtusati – Fagetum (moesiacae) Fab., Fuk. & Stef. 1963
Veg
etac
ija li
ščar
sko
list
op
adn
ih š
um
a
QU
ER
CO
– F
AG
ET
EA
Br.
– B
l. &
Vlie
ger
1937
Aceri – Tilietum mixtum Stef. 1979
„Vodeni rukavci se vješto provlače između stabala crne johe, bijele i lomljive vrbe, poljskog jasena, crne zove ili bazge i obično se spuštaju niz strme sedrene padine koje nastaše kroz dugi niz godina djelovanjem bistre i kisikom bogate vode, alga i modrozelenih bakterija, vodenih insekata i mahovina. Kako sedra raste iz godine u godinu, ona mijenja mikroreljef i pravac vodenih rukavaca. Nisu zato rijetke prilike da su neki od njih presušili i stvorili se novi. U toj dinamici su i posebne prirodne čari i fenomen sedrotvoraca i samih sedrenih naslaga. Ovako nastale sedrene barijere uticale su na postanak mnogih depresija u kojima se voda umiri kao u kakvom jezeru. Na ovaj način su nastala i mnoga sedrena jezera u dinarskom kršu.“ (Navod iz TV emisije „Prirodna baština BiH“)
Flora sedrenih cijanobakterija i algi: Chamaesiphon incrustans, Homeothrix crustacea, H. varians, Hydrocoleum homeotrichum f. tenue, H. uncinatum, Microcoleus subtorulosus, Nostoc punctiforme, N. sphaericum, Phormidium faveolarum, P. uncinatum, Rivularia haematites, R. haematites, Schizotrix fasciculata, S. sp., Tolypotrix distorta, Bangia atropurpurea, Chantransia pygmea, Lemanea fluviatilis, Hydrurus foetidus, Vaucheria sp., V. sessilis, Cladophora sp., Oedogonium sp., Spirogyra sp., Zygnema sp. Dinamičnost organogene sedrene stijene, visok biološki kvalitet voda, i funkcionalna veza sa priobalnim ekosistemima, uslovile su razvoj endemoreliktnih zajednica mikro- i makrofita sa velikim bogatstvom vodenih insekata (iz grupa Plecoptera, Trichoptera, Psihodida, Simulida), među kojima su mnoge stenoendemične vrste. Osim ovih skupina organizama, neprocjenjivu vrijednost ovim ekosistemima daju populacije brojnih vrsta riba, od kojih su se neke salmonidne vrste još zadržale jedino u ovim ekosistemima.
101
Refugijalni i reliktni ekosistemi u slivnom području rijeke Vrbas
”Rijetko koja voda u Bosni i Hercegovini toliko priraste za srca naočitih momaka i djevojaka i nađe mjesto u dubinama duša njihovih kao što je to Vrbas, plahovita, moćna i raskošna rijeka. Poput kakvog nestašnog bosanskog vragolana pružio se kao niska smaragda u dužini od 253 km. Sve kapi kiše, jutranje rose i biserna voda od snježnih pahuljica slivaju se u Vrbas sa površine od 5400 km2, koliko iznosi i porječje ove vodom bogate rijeke. Vrbas se rađa manjim izvorom negdje ispod padina vrletne Vranice, po imenu Zec planina. S obje mu strane obale se dižu sve do planinskih vrhova i do 2000 metara nad morem. I nedugo zatim, odvažna planinska rječica Vrbas se otisnu niz slikoliku dolinu. Korito gusto obraslo vrbama, johama, rakitama i drugim vodoljubivim drvećem i šibljem, kao da krije ovu prirodnu ljepotu od pogleda ljudi.” (Navod iz TV emisije ”Prirodna baština BiH”).
Sliv rijeke Vrbas odlikuje izuzetna geomorfološka, hidrološka, biološka, odnosno ekološka raznolikost. Iako cijeli tok obiluje prirodnim vrijednostima, ipak je moguće izdvojiti ekološke cjeline sa obilježjima refugijalnih i reliktnih staništa. Vrijednostima refugijalnih staništa sa bogatstvom živog svijeta doprinosi i raznolikost geološke podloge (silikatne stijene, krečnjaci, dolomiti, gips i sedra). To čini dolinu rijeke Vrbas jednom od najbogatijih u različitim formama geoloških i hidroloških fenomena. Osim posebnih obika reljefa (klisure, kanjoni, klanci, depresije, litice, potkapine, sedrene tvorevine), hidrološkoj raznolikosti doprinose i tipična kraška vrela, pištaline, gorski izvori, planinski potoci, planinske riječice, rijeke, mirni vodotoci, brojni bukovi, slapovi i vodopadi, prirodna jezera i izvori termalne vode. Unikatne pejzažne vrijednosti refugijalnim staništima slivnog područja Vrbasa daju:
• Ekosistemi toploljubivih šuma ilirskog bora na dolomitnoj podlozi i rendzinama;
• Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba i jesenje šašike; • Ekosistemi niskih šuma i šibljaka bjelograbića i bosanskog javora; • Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog jasena i ruja; • Ekosistemi koštrike i bijelograbića u kanjonu Vrbasa; • Ekosistemi polidominantnih šuma lipe i javora gluhača; • Ekosistemi polidominantnih šuma javora gluhača i običnog graba; • Ekosistemi šuma i šikara sitnolisnog kitnjaka.
Najvišim stepenom endemičnosti i reliktnosti i ovdje se odlikuju staništa u pukotinama karbonatnih stijena i sipara, i to naročito u kanjonskim dijelovima rijeke Janj, Prusačke Rijeke, Vrbasa i Ugar.
102
Slika 7. – Reliktno-refugijalna staništa u slivnom području rijeke Vrbas
Klisura Crne rijeke kod Mrkonjić Grada
Kanjon Gračaničke rijeke kod G. Vakufa
Izvoršna čelenka Plive u mjestu Pljeva
Kanjon, klisura Vrbasa od Skele do Bašćeluka u Jajcu
Kanjon Vrbasa oko Krupe na Vrbasu
Klisura Kupreške rike, lijeve pritoke Vrbasa kod Bugojna
Kanjon rijeke Ugar, desne pritoke
Kanjon Vrbasa od Podmilačja do Bočca
Klisura Kalinske rijeke, desne pritoke Vrbasa kod Bugojna
Izvorišni dio Vrabasa, te klisure pritoka u području Zec planine
Klisura Glasinačkog potoka, lijeve obale, izmedju Vinca i Bravnica
Klisura Vrbasa kod Vinca
Klisura Sandžačkog potoka,desne pritoke, oko 15 km nizvodno od D. Vakufa
Klisura I kanjon Prusačke rike kod Donjeg Vakufa
Klisura Šemišnice, lijeve pritoke, nizvodno od D. Vakufa
Klisura, kanjon Vrbasa kod Babinog Potoka
Klisura Plive od Velikog Plivskog jezera do Volijaka, te sedrene barijere sa vodopadom Plive i ušćem u Vrbas
Kanjon rijeke Janj, desne pritoke Plive kod Šipova
Klisura Vrbanje u predjelu Borja planine
Kanjon Vrbasa – Tijesno klisura Suturlije i Rebrovca kod Banja Luke
VR
BA
S
103
Tabela 39. – Sintaktonomski pregled zajednica na reliktno-refugijalnim staništima slivnog područja rijeke Vrbas
POTENTILLETALIA CAULESCENTIS Br. – Bl. Moehringion muscosae Ht. et H-ic. 1959 Moehringio – Corydaletum Ht. 1962 Saxifrago – Polypodietum australis Lakušić et Redžić 1991 Achnanthero – Moehringietum malyi Lakušić et Redžić 1991 Potentillion caulescentis Potentilletum persicinae Blečić 1958 Moehringio-Potentilletum persicinae Redžić Dianthetum petraeae Redžić Symphyandrion hofmanni Redžić 1983 Symphyandretum hofmanni Redžić 1983 Hieracio-Symphyandretum hofmanni Lakušić et al. 1980 Campanulo balcanicae-Symphyandretum hofmannii Redžić 1983
Veg
etac
ija u
puk
otin
ama
stije
na
AS
PLE
NIE
TE
A R
UP
ES
TR
IS (
H.M
eier
) B
r.-B
l. 19
34
Diantho-Symphyandretum hofmannii Redžić et Omerović 1986 DRYPEETALIA SPINOSAE Quezel 1967 Peltarion alliaceae H-ic (1956) 1958 Coridalo leiospermae-Symphyandretum hofmannii Redžić et Omerović 1986 Micromerio thymifolii – Corydaletum leiospermae Lakušić & Redžić 1991 Asplenio – Ceterachetum officinari Lakušić & Redžić 1991 Campanulo sibiricae-Pelltarietum alliaceae Redžić 1983 Achnatherion calamagrostis Jenny-Lips 1930.
Veg
taci
ja s
ipar
a
TH
LAS
PE
ET
EA
R
OT
UN
DIF
OLI
I Br.
–
Bl.
1947
Corydalo-Achnatheretum Redžić et Omerović 1986 PINETALIA HELDREICHII – NIGRAE Lakušić 1972
Pinion nigrae Lakušić 1972
Daphno cneori – Pinetum Rt. 1967
Veg
etac
ija
svije
tlih
čet
inar
skih
šu
ma
ER
ICO
–
PIN
ET
EA
Ht.
1959
Aquilegio-Pinetum nigrae Redžić
ABIETI – PICEETALIA (Br. – Bl. 1939) Lakušić et al. 1979
Abietion albae (Ht. 1956) Lakušić et al. 1979
Calamagrosti – Abietetum Ht. 1950
Veg
etac
ija
relik
tnih
di
nars
kih
šum
a je
le
AB
IET
I –
PIC
EE
TE
A (
Br.
–
Bl.
1939
) La
kušić e
t al.
1979
Rhamno – Abietetum Fuk. 1958
QUERCETALIA PUBESCENTIS Br. – Bl. (1931) 1932 Quercion pubescentis – petraeae Br. – Bl. 1931 Asparago tenuifolii – Quercetum pubescentis Lakušić et Redžić 1991 Ostryo- Quercetum daleschampi Redžić 1990 Aceri obtusati-Carpinetum betuli Redžić et Omerović 1986 OSTRYO – CARPINETALIA ORIENTALIS Lakušić, Pavlovic, Redžić 1982 Carpinion orientalis Blecic &Lakušić 1966 Aceri – Carpinetum orientalis Blecic &Lakušić 1966 Rusco – Carpinetum orientalis continentale Lakušić et Redžić 1991 Seslerio – Ostryon Lksic., Pavlov. & Redžić 1982 (Syn.: Orneto – Ostryon Tom. 1940 p.p.)
Veg
etac
ija li
šćar
sko-
listo
padn
ih
šum
a
QU
ER
CO
– F
AG
ET
EA
Br.
– B
l. &
Vlie
ger
1937
Seslerio autumnalis – Ostryetum carpinifoliae Ht. et H-ic. 1950
104
FAGETALIA MOESIACAE Lakušić 1991 Ostryo – Fagenion moesiacaeae B. Jovanovic 1976 Aceri obtusati – Fagetum (moesiacae) Fab., Fuk. & Stef. 1963 Aceri – Tilietum mixtum Stef. 1979 FAGETALIA SYLVATICAE Pawlowsky 1928 Acerion pseudoplatani (Oberd. 1959) Fukarek P. 1969 Staphylleo-Fraxinetum angustifoliae Redžić 1983 Asplenio scolopendrii-Fraxinetum angustifoliae Redžić Adiantetalia
Adiantion
Adianthetum capili-veneri
Symphyandro-Adiaantetum capili-veneri
Veg
etac
ija o
ko
term
alni
h iz
vora
po
luza
sjen
jeni
h st
aniš
ta
AD
IAN
TE
TE
A
Asplenio scolopendrii-Symphyandretum hofmannii Redžić
“Refugijume u slivnom području Vrbasa odlikuje i unikatna i neponovljiva biološka raznolikost, predstavljena brojnim vrstama biljaka, životinja i gljiva. Upravo u stijenama doline rijeke Vrbas su i locus classicus bosanske zvončike Symphyandra hoffmanni Pantocs., koju prikupi Florian Hoffmann, strastveni sakupljač biljaka u dolini Suturlije kod Banjaluke, a opisa znameniti mađarski botaničar Jozef Pantoček. Osim još nekoliko rijetkih lokaliteta u slivu rijeke Bosne, ovaj dragulj zemlje Bosne je isključivo vezan za sliv plahovitog Vrbasa. Na stijenama Hum planine, iznad bajkovitog Jajca grada, je i locus classicus žute mlađe Corydalis ochroleuca subsp. leiosperma koju opisa i ovoj zemlji podari botaničar Paul Conrath.” (Navod iz TV emisije “Prirodna baština BiH”)
Specifični genofond ovog prostora čine i: Malijeva merinka (Moehringia maly), bavarska merinka (Moehringia muscosa), petoprsta (Potentilla caulescens subsp. persicina), zvjezdan (Aster bellidiastrum), balkanska zvončika (Campanula balcanica), sibirska zvončika (Campanula sibirica), jezičasta zvončika (Campanula lingulata), karanfili (Dianthus sp.), lukica (Peltaria alliacea), pucalina (Silene petraea), kockavica (Fritilaria tenella) i druge. U sedrenim barijerama i naslagama, gdje dominiraju razne vste alga, cijanobakterija, mahovina i vodenih insekata (Plecoptera, Trichoptera, Diptera, Ephemeroptera) sadržan je vrijedan genofond. Po procesu travertinizacije, pojedina staništa u refugijumima sliva Vrbasa su jedinstvena u svijetu. Najljepši primjer od globalnih vrijednosti je slivno područje rijeke Plive, sa vodopadom u samom srcu grada Jajca. Dio vrbaskih pejzaža čine i termalne vode (Gornji Šeher kod Banjaluke, Vrbanja i Laktaši). Osim vrijednosti termalnih voda zbog sadržaja različitih minerala, ova staništa obiluju i oblicima termalnih algi i cijanobakterija koje upotpunjuju diverzitet mikroflore Bosne i Hercegovine. Uz termalne vode su i staništa zajednica viline vlasi Adiantum capillus veneris, dekorativne i ljekovite vrste, sa utvrđenim statusom ugroženosti.
105
Refugijalni i reliktni ekosistemi u slivnom području rijeke Bosne i njenih pritoka I sliv rijeke Bosne odlikuje izuzetna heterogenost staništa, raznolikost flore, faune i pejzaža. Zbog specifičnih oblika orogeneze, te obrazaca formiranja ekoklime i zemljišta, u prošlosti je došlo do obrazovanja staništa sa visokim biološkim i ekološkim vrijednostima kojima se sve do danas održala tercijerna flora i fauna. Ova staništa imaju poseban značaj u ukupnom pejzažnom diverzitetu Bosne i Hercegovine. U slivnom području rijeke Bosne izdvajaju se različiti tipovi refugijuma u odnosu na osnovni tok i pritoke. Među njima posebno značajnu funkciju u očuvanju reliktne flore i faune imaju staništa u izvorišnom dijelu rijeke Bosne, te u klisurama i kanjonima gornjih pritoka. Visoke pejzažne vrijednosti na refugijalnim staništima rijeke Željeznice, Miljacke i Vogošće ostvaruju:
• Ekosistemi u pukotinama karbonatnih stijena; • Ekosistemi karbonatnih sipara; • Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba i jesenje šašike; • Ekosistemi crnog graba i uskolisne šašike; • Ekosistemi sitnolisnog kitnjaka i crnog graba; • Ekosistemi šikara i šibljaka crnog jasena i ruja; • Ekosistemi šume mezijske bukve i jesenje šašike; • Ekosistemi šuma klokočike i običnog graba; • Ekosistemi sive johe; • Ekosistemi submediteranskih i kontinentalnih kamenjara na krečnjačko-
dolomitnoj podlozi; • Ekosistemi šibljaka krušine i jesenje šašike.
U refugijumima rijeke Misoče i Stavnje i desnih pritoka Bosne, uzvodno od Visokog, najveći doprinos pejzažnoj vrijednosti daju tercijerno-reliktni ekosistemi:
• Ekosistemi karanfila i zvončaca u pukotinama stijena; • Ekosistemi karbonatnih siparišta sa mlađom; • Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba i jesenje šašike; • Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba i medunca; • Ekosistemi šuma bosanskog javora gluhača i mezijske bukve; • Ekosistemi javora gluhača i bjelograbića.
U slivnom području rijeke Fojnice (lijeve pritoke Bosne), reliktni karakter imaju: • Ekosistemi šuma i šikara bosanskog javora gluhača i ilirske bukve u
regionu rijeke Lepenice; • Ekosistemi javora i bjelograbića sa crnim jasenom u regionu Lepenice; • Ekosistemi jesenje šašike i ilirske bukve sa crnim grabom u regionu
Lepenice; • Ekosistemi crne čemerike i bjelograbića u regionu Visočice kod
Visokog; • Ekosistemi crnog jasena i bjelograbića u predjelu Buci kod Visokog; • Ekosistemi sive johe u klisuri rijeke Fojnice kod Fojnice; • Ekosistemi ilirske bukve i bosanske zvončike u dolini Kozice; • Ekosistemi u pukotinama stijena sa tamjanolikim vrisićem.
106
Slika 8. – Reliktno-refugijalna staništa u slivnom području rijeke Bosne
Kanjon Bijele i Crne rijeke, desnih pritoka Željeznice
Kanjon, klisura rijeke Bioštice u području Sljemenskih planina
Mokranjske Miljacke sa Orlovačkom pećinom
Kanjon rijeke Željeznice od Krupca do Trnova
Vodopad Skakavac, Perački potok, kanjon Sušice
Kanjon rijeke Krivaje, nizvodno od sastavaka kod Olova
Klisura u dolomitnom kompleksu Lepenice desne pritoke Fojnice
Izvorišna čelenka Šumeće u Travniku
Klisura Bosne kod Starog grada kod Doboja
Klisura Bosne kod Maglaja
Klisura rijeke (od Vranice prema Kaćunima)
Klisura rijeke Usore (Borja)
Klisura Spreče uzvodno od ušća u Bosnu
Klisura Gostelje sa pritokama u području Stupara
Izvorišna čelenka rijeke Bosne sa impozantnim vrelom
Bioštica kod Knežine
Kanjon rijeke Misoče
Klisura, kanjon Paljanske Miljacke
Izvorišno područje Paljanske Miljacke
Kanjon rijeke Miljacke od Sastavaka do Bentbaše
Klisura Nahorevskog i Koševskog potoka
Izvorišno područje Mošćanice, sa amfiteatrom Gornji Faletići
Sastavci (ušće rijeke Zujevine i Miljacke u Bosnu)
Kanjon, klisura rijeke Lapišnice
Stupčanica od Olovskih Luka prema Karauli
Klisura rijeke Krivaje u području serpentinsko-periotitskog kompleksa (Careva Ćuprija – Maoča)
Izvorišno područje rijeke Fojnice
Termalni izvori oko Kiseljačke rijeke, desne pritoke Fojnice
Klisura rijeke Bila, desne pritoka Lašve
Klisura Bosne na ušću rijeke Lašve, klisura kod Kaonika
Klisura Kraljeve Sutjeske, rijeka Trstionica desne pritoke Bosne
Kanjon Bosne kod Vranduka
Klisura Gračanice kod Donje Račanice u Zenici
Termalni izvori kod Žepča, Maglaja, Zavidovića u području serpentinsko-peridotitdkih stijena
Klisura Bosne kod serpentinsko-peridotitskog kompleksa Žepče sa pritokama Papratnicom
Klisura Mačkovca kod Banovića
BO
SN
A
Kanjon Stavnje
Klisura rijeke Gostović
107
Jedan od najvećih refugijuma tercijerne flore i faune u ovom dijelu Bosne nalazi se u dubokoj klisuri (kanjonu) rijeke Bosne kod Vranduka, dubine preko 1.000 m. Još uvijek postoje brojne indicije o povezanosti ovog dijela sa nekadašnjim Panonskim morem i prodoru toplih kontinentalnih masa sa sjevera. Ekosistemi tercijerno-reliktnog karaktera na ovom prostoru su:
• Ekosistemi niskih šuma i šikara koštrike i bjelograbića; • Ekosistemi niskih šuma i šikara bjelograbića i javora; • Ekosistemi u pukotinama silikatnih stijena; • Ekosistemi šuma ilirske bukve i visibabe; • Ekosistemi šuma crnog graba i ilirske bukve.
U slivnom području rijeke Lašve (lijeve pritoke Bosne), postoji nekoliko refugijalnih staništa (Kaonik, klisura Bile i izvorište Šumeće). Osnovne elemente refugijalnosti ovim staništima daju brojne sedrene naslage i zajednice u ekosistemima:
• Ekosistemi bosanske zvončike na sedrenim naslagama; • Ekosistemi bjelograbića i ruja; • Ekosistemi izvorišta sa vodenim mahovinama; • Ekosistemi ilirske bukve i jarebike; • Ekosistemi ilirske bukve i dinarskog encijana.
U središnjem dijelu doline Bosne, u okolini Žepča, u zoni veoma dinamičnog reljefa i starih vulkanskih stijena (peridotiti, serpentiniti, amfiboli, pirokseni) u refugijumima tercijerne flore i faune su:
• Ekosistemi u pukotinama stijena i na siparima; • Ekosistemi serpentinskih kamenjara sa Halacsya sendtneri; • Ekosistemi serpentinskih sipara sa zijevalicom; • Ekosistemi reliktnih crnoborovih šuma sa crnjušom; • Ekosistemi šibljaka sa rujem, crnim grabom i crnim jasenom; • Ekosistemi termalnih izvorišta.
Slivno područje rijeke Gostović (desne pritoke Bosne) kod Zavidovića, odlikuje se brojnim specifičnostima prisutnih ekosistema:
• Ekositemi serpentinsko-peridotitskih kamenjara; • Ekosistemi serpentinsko-peridotitskih stijena i sipara; • Ekosistemi crnoborovih šuma; • Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba, crnog jasena i bukve; • Ekosistemi termalnih izvorišta.
Rijeka Krivaja (desna pritoka Bosne) sa ušćem kod Zavidovića odlikuje se najvišim stepenom biološke raznolikosti u čitavom slivu Bosne. Ovdje do punog izražaja dolazi raznolikost reljefa, geološke podloge, tala, a posebno flore, faune i vegetacije. Posebne pejzažne vrijednosti ima slivno područje rijeke Bioštice u čijem su izvorišnom dijelu kod Knežine, i dubokoj klisuri u Sljemenskim planinama očuvani reliktni ekosistemi:
• Ekosistemi sa vodenim mahovinama, makro i mikrofitama; • Ekosistemi crnog graba i jesenje šašike; • Ekosistemi bukve i jarebike; • Ekosistemi bjelograbića i javora; • Ekosistemi sive johe; • Ekosistemi u pukotinama karbonatnih stijena.
Nakon sastavaka, Bioštice i Stupčanice nastaje Krivaja kod mjesta Olovo, odakle protiče kroz impresivan kanjon dubok oko 300 m, uglavnom građen od
108
karbonatnih stijena. Ovdje se nalazi jedan od najvećih refugijuma tercijerne flore i faune ovog dijela Dinarida, a karakterišu ga:
• Ekosistemi jesenje šašike i crnog graba; • Ekosistemi uskolisne šašike i crnog graba; • Ekosistemi ilirske bukve i crnog graba; • Ekosistemi javora i bjelograbića; • Ekosistemi sive johe; • Ekosistemi karanfila i zvončaca u pukotinama karbonatnih stijena; • Ekosistemi karbonatnih sipara.
U klisurama Krivaje i njenih pritoka u području ofiolitske zone (Careva Ćuprija, Maoča) su brojni refugijumi u kojima su ekosistemi:
• Ekosistemi crnoborovih šuma i blagajevog likovca; • Ekosistemi crnoborovih šuma i širokolisne šašike; • Ekosistemi običnog graba i pasjeg zuba; • Ekosistemi crnog bora i lincure; • Ekosistemi u pukotinama stijena sa Selaginella sp.; • Ekosistemi siparišta sa bekovom ljubicom; • Ekosistemi kamenjara sa malijevom petoprstom; • Ekosistemi kamenjara sa Halacsya sendtneri i Notholaena maranthe.
Klisura Bosne u regionu Maglaja odlikuje se prisustvom tercijerno-reliktnih zajednica na refugijalno-reliktnim staništima. Posebna pejzažna svojstva daju:
• Ekosistemi kamenjara sa Halacsya sendtneri, gdje se nalazi i locus classicus ove endemoreliktne vrste;
• Ekosistemi serpentinskih kamenjara sa devesiljem; • Ekosistemi crnoborovih šuma; • Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba i bjelograbića.
Na dijelu toka Bosne u kojem se osjeća snažan prodor kontinentalnih masa sa sjevera, na dinamičnom peripanonskom terenu, razvijeni su i refugijumi u području sela Mravići. To su staništa na karbonatnoj geološkoj podlozi, izraženom nagibu terena (do 70 %), plitkim zemljištima tipa rendzina i regosola i dosta toplom klimom. Reliktni ekosistemi ovog dijela pejzaža Bosne su:
• Ekosistemi crnog graba i srebrne lipe sa ozimicom; • Ekosistemi crnog i običnog graba sa ozimicom; • Ekosistemi sitnolisnog kitnjaka i srebrne lipe sa koštrikom; • Ekosistemi u pukotinama karbonatnih stijena sa slatkom paprati.
U području rijeke Usore (lijeve pritoke Bosne) sa ušćem kod Doboja, na serpentinsko–peridotitskom kompleksu Borje su refugijumi reliktnih ekosistema:
• Ekosistemi serpentinskih kamenjara i sipara sa vildenovim pucavcem; • Ekosistemi crnoborovih šuma; • Ekosistemi termalnih izvora.
U predjelu Tešanjskog kiseljaka, na nadmorskoj visini od oko 300 m, se nalaze vrijedna staništa zajednica jele i ilirske bukve. U klisuri Tešanjke zastupljene su interesantne zajednice u pukotinama karbonatnih stijena. Slivno područje rijeke Spreče odlikuje visok stepen raznolikosti staništa i ekosistema. Među njima se ističe refugijum u klisuri Gostilje i njenih pritoka u području Stupara, gdje stanište nalaze tercijerno-reliktni ekosistemi:
• Ekosistemi visokih šuma crnog graba u predjelu Kozice;
109
• Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba i ruja; • Ekosistemi niskih šuma i šikara crnog graba i jesenje šašike; • Ekosistemi šuma bosanskog javora gluhača i ilirske bukve; • Ekosistemi šuma bosanskog javora gluhača i običnog graba; • Ekosistemi u pukotinama karbonatnih stijena sa kamenjarkama; • Ekosistemi šibljaka bjelograbića; • Ekosistemi srebrne lipe i koštrike u klisuri Spreče (Stanić rijeka).
U dolini rijeke Oskove (lijeve pritoke Gostilje), u okolini Banovića, Svatovca i Mačkovca se nalaze refugijumi sa ekosistemima:
• Ekosistemi crnoborovih šuma sa crnjušom; • Ekosistemi crnoborovih šuma sa Halacsya sendtneri; • Ekosistemi kitnjaka i crnjuše; • Ekosistemi serpentinskih kamenjara i siparišta; • Ekosistemi termalnih i mineralnih izvora.
Refugijumi peripanonskog područja U peripanonskom dijelu Bosne i Hercegovine postoji više refugijuma sa unikatnim vrijednostima biološkog diverziteta.
Slika 9. – Reliktno-refugijalna staništa u peripanonskom području Dominantni faktori koji su omogućili nastanak i održanje refugijuma na ovom prostoru su: specifična geogeneza i orogeneza, specifična geološka i geomorfološka raznolikost, postojanje i povlačenje Pratetisa, i kasniji uticaj kontinentalne klime. Klisure i kanjoni, pećine i polupećine, te drugi prirodni fenomeni na ovom području su veoma očuvani i svjedoče o dejstvu navedenih faktora. U uskoj klisuri Moštanice, refugijalno stanište su našli ekosistemi srebrne lipe i jele (250 m n.v.), te ekosistemi planinskih tekućica na silikatima sa izraženim bogatstvom algi i zajednica visokih zeleni. Kanjon rijeke Tinje (između mjesta Tinja i Srebrenik), izgrađuju karbonatne stijene. Polazeći od Panonije prema središnjoj Bosni ovo je prvi kanjon, te je imao veliko značenje za opstanak mnogih tercijerno-reliktnih vrsta. Nalazi se pod snažnim uticajima umjereno-kontinentalne klime sa juga i tople kontinentalne klime sa sjevera. Kanjon karakteriše visok stepen geološke raznolikosti izražene kroz:
Maoča
padine Majevice kod Bosanske Bijele
Rašljanska rijeka, između Brčkog i Ćelića
kanjon rijeke Tinje
dio Motajice
dio Prosare, uz Savu
klisura rijeke Moštanice
110
• Ekosisteme u pukotinama organogenih karbonatnih stijena sa bosanskom zvončikom oko pećina i polupećina;
• Ekosisteme srebrne lipe, sitnolisnog kitnjaka i zimzelena; • Ekosisteme jesenje šašike i crnog graba; • Ekosisteme medunca i ruja.
Slični tipovi ekosistema se javljaju i u neposrednoj blizini starog grada Srebrenika, gdje zajedno sa toploljubivim ekosistemima šuma i šibljaka čine ambijentalnu cjelinu od neprocjenjivog značaja u pejzažnoj raznolikosti Panonije i Peripanonije. Na sjevernim padinama Majevice, idući od Bosanske Bijele prema Ćeliću, do punog izražaja dolazi raznolikost geološke podloge i raznolikost živog svijeta, koje su rezultat prisustva nekadašnjeg Panonskog mora. Ovdje su prisutne slojevite karbonatne naslage sa brojnim fosilima, pećine i polupećine i različite sedrene tvorevine. U ovim peripanonskim refugijumima danas staništa nalaze:
• Ekosistemi u pukotinama organogenih stijena sa bosanskom zvončikom;
• Ekosistemi medunca i crnog graba; • Ekosistemi crnog graba i jesenje šašike; • Ekosistemi bosanskog javora gluhača i peripanonske bukve; • Ekosistemi sitnolisnog kitnjaka i srebrene lipe; • Ekosistemi srebrene lipe, kitnjaka i koštrike; • Ekosistemi lužnjaka i koštrike; • Ekosistemi srebrene lipe i kitnjaka sa veprinom; • Ekosistemi peripanonske bukve i veprine.
Refugijalni i reliktni ekosistemi u slivnom području rijeke Drine i njenih pritoka
Slika 10. – Reliktno-refugijalna staništa u slivnom području rijeke Drine
Klisura Osaničke rijeke
Manji dio klisure Drine nizvodo od Drinjače do Zvornika
Klisura rijeke Govze kod Jeleča
Kanjon rijeke Bistrice (sa eocenskim piramidama kod Miljevine)
Klisura Prače sa Rakitnicom nizvodno od Rogatice do Ustiprače
Kanjon rijeke Dobropoljke ispod Dobrog Polja
Kanjon rijeke Sutjeske od Izgorke do Tjentišta
Kanjon rijeke Lim
Klisura rijeke Žepe, Kameničkog potoka, i drugih vodotoka nizvodno od ušća Žepe do Skelana (u području vještačkog jezera Perućac)
Klisura rijeke Drinjače (lijeve pritoke Drine)
Kanjon rijeke Rzav, desne pritoke Drine u Razdolini kod Dubruna
DR
INA
Kanjon rijeke Drine nizvodno od Višegrada do Skelana
Kanjon rijeke Drine nizvodno od Međeđe do Višegrada
111
U slivnom području rijeke Drine utvrđeni su brojni refugijumi reliktne flore, faune i vegetacije. Refugijalna staništa u slivnom području rijeke Drine su centri specijske i ekološke raznolikosti. Na ovom području se nalaze populacije brojnih stenoendemičnih i endemičnih vrsta (endemi Bosne, Dinarida i Balkana), što ovom prostoru daje globalnu vrijednost. Slični centri postoje još u refugijumima rijeke Neretve, a takvi tipovi ekosistema danas se sreću još na Pirinejskom i Apeninskom poluostrvu, u Maloj Aziji i na Himalajima. Upravo u ovim refugijumima se nalaze najočuvaniji dijelovi prirode na nivou čitave Evrope (prašuma Perućica, prašumski rezervati ilirskog crnog bora, mezijska bukva u kanjonima Sutjeske, istočnobosanska ili Pančićeva omorika u središnjem dijelu kanjona Drine, Žepe i Govze, polidominantne zajednice crnog graba, crnog jasena, srebrene lipe, bosanskog javora, bjelograbića i oraha, te brojne stenoendemične zajednice u pukotinama stijena i siparima na karbonatnoj podlozi). Tabela 40. - Endemični biljni genofond tercijernih refugijuma sliva rijeke Drine Edraianthus sp., Daphne malyana, Atamantha haynaldii, Saxifraga rocheliana, Centaurea incompta, Dianthus kitaibelii, Cerastium lanatum Centaurea derventana, Auilegia grata, Amphoricarpus autariatus, Valeriana brauni-blanceti, Campanula balcanica, Adenophora liliifolia, Cirsium wetsteinii, Cicerbita pancicii, Melampyrum hoermanianum, Opoponax hironium, Corylus colurna, Achillea abrotanoides, Teucrium arduinii, Corydalis leiosperma, Taxus baccata, Acer hircanum, Acer intermedium , Cytisus tomasinii, Iris bosniaca, itd. Tabela 41. – Sintaksonomski pregled zajednica na reliktno-refugijalnim staništima slivnog područja rijeke Drine
AMPHORICARPETALIA Lakušić 1968 Protoedraianthion tarae Lakušić 1988 Protoedraianthetum glisicii Lakušić 1988 ass. nova Amphoricarpion autariati Lakušić 1968 Silenetum (petraeae) serbicae Lakušić et Redžić 1988 Atamanthetum haynaldii Lakušić et Redžić 1988 Edraiantho-Globularietum cordifoliae Lakušić et Redžić 1988 Genisto dalmaticae – Daphneetum malyanae Lakušić et Redžić 1988 Saxifragetum rochelinae Blecic 1958 Seslerio – Saxifragetum crustatae Lakušić et Puvelic 1979 Centaureo incompte – Asteretum belidiastri Lakušić et Redžić 1988 Micromerio – Dianthetum kitaibeli Lakušić et Redžić 1988 Edraianthion jugoslavici Lakušić 1975
Achilleo serbicae – Edraianthetum jugoslavici Lakušić 1969 Edraiantho – Dianthetum kitaibeli Lakušić 1975 Cerastietum lanati Lakušić et Redžić 1988 Edraiantho – Centauretum derventanae Lakušić et Redžić 1988 Moehringio – Asplenietum lepidi Lakušić 1972 MOLTKEETALIA PETRAEAE Lakušić 1968 Edraianthion Lakušić 1968
Veg
etac
ija u
pu
koti
nam
a st
ijen
a
AS
PL
EN
IET
EA
TR
ICH
OM
AN
IS B
r. –
Bl.
34 c
orr.
Obe
rd. 7
7
Campanuletum balcanicae Lakušić et Redžić 1988
112
Specifični procesi geogeneze, pedogeneze i singeneze priobalnih ekosistema uslovili su i jedinstvene obrasce razvoja higrofilnih i hidrofilnih zajednica biljaka i životinja. Među različitim grupama insekata (Psihodida, Ephemeroptera, Plecoptera, Trichoptera, Ortoptera, Ropalocera), veliki je broj endemičnih oblika i tercijernih relikata. Bogatstvo vrsta i brojnost sisara, ptica, gmizavaca, vodozemaca, vrsta iz svijeta pedofaune i carstva gljiva, čine stepen biodiverziteta ovog područja izrazito visokim. Posebno značajno je
ARABIDETALIA FLAVESCENTIS Lakušić 1968 Corydalion ochraleucae Lakušić 1975 Corydalo – Geranietum macrorhyzi Blecic 1958 Thalictro – Geranietum macrorhyzi Lakušić et Redžić 1988 Corydalo – Cardaminatum graecae Lakušić et Redžić 1988 Moehringio – Corydaletum ochroleucae Lakušić 1975
Peltarion alliaceae H-ic (1956) 1958 Marrubio – Rumicetum scutati Lakušić et Redžić 1988 ass. nova Achnatherion calamagrostis Jenny – Lips 1930 (Stipeion calamagrostidis Jenny – Lips 1930)
Veg
etac
ija s
ipar
a
TH
LA
SP
EE
TE
A R
OT
UN
DIF
OL
II B
r. –
Bl.
1947
Achnanthero – Petasitetum kablikianii Lakušić et Redžić 1988 ass. nova
CICERBITETALIA Lakušić 1978
Cirsio – Cicerbitum pancici Lakušić et Redžić 1988
Cicerbito – Petasitetum hybridi Lakušić et Redžić 1988
Molinio – Adenophoretum liliifoliae Lakušić et Redžić 1988
Veg
etac
ija
viso
kih
zel
eni
CA
RD
UU
O –
C
IRS
IET
EA
La
kušić 1
978
Chaerophyllo – Cirsietum wettsteinii Lakušić et Redžić 1988
OSTRYO – CARPINETALIA ORIENTALIS Lakušić, Pavlovic, Redžić 1982 Querco – Carpinetum montenegrinum Blecic 1957/8 Carpino orientalis – Quercetum cerris Lakušić 1976 Aceri – Carpinetum orientalis Blecic et Lakušić 1966 Seslerio angustifoliae – Ostryetum carpinifoliae Lakušić 1975 Carpino betuli – Ostryetum carpinifoliae Lakušić et Redžić 1988 FAGETALIA SYLVATICAE Pawlowsky 1928 Fagion moesiacae Blecic et Lakušić 1970 Fraxino excelsioris – Fagetum moesiacae Lakušić et Redžić 1988 Convallario – Fagetum moesiacae Lakušić et Redžić 1988
Veg
etac
ija li
ščar
sko
lis
top
adn
ih š
um
a
QU
ER
CO
– F
AG
ET
EA
Br.
– B
l. et
Vlie
g. 3
7
Seslerio autumnalis – Fagetum moesiacae Blecic et Lakušić 1970
ABIETI – PICEETALIA (Br. – Bl. 1939) Lakušić et al. 1979
Piceion omorikae Lakušić 1982
Veg
etac
ija
čet
inar
skih
šu
ma
AB
IET
I – P
ICE
ET
EA
(B
r. –
Bl.
1939
) La
kušić e
t al.
1979
Ostryo – Piceetum omorikae Lakušić et al. 1982
PINETALIA HELDREICHII – NIGRAE
Pinion nigrae Lakušić 1972
Junipero – Pinetum nigrae Lakušić et Redžić 1988
Veg
etac
ija
bo
rovi
h
šum
a E
RIC
O –
P
INE
TE
A H
t. 19
59
Fago moesiacae – Pinetum nigrae Lakušić et Vuckovic 1984
113
bogatstvo salmonidnih vrsta riba, među kojima su mladica i potočna pastrmka sačuvale čiste prirodne linije genofonda. U priobalnom pojasu dubokih kanjona danas još uvijek egzistira bogatstvo prirodnog genofonda, u malo istraženim, a potencijalno privredno važnim vrstama, kao što su divlje trešnje, divlje jabuke, divlje kruške, rašeljke, jarebike, maline, kupine, dunjice, orah. Visok stepen specijskog biodiverzieta izražen je u prostornoj i vremenskoj organizaciji kroz brojne ekosisteme koji čine mozaik pejzaža sliva Drine. Refugijalni i reliktni ekosistemi u slivnom području rijeke Neretve Rijeka Neretva na svom dugom toku prolazi kroz najdublje i najočuvanije kanjone i klisure ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine nego i u svijetu. Usljed orografske izolovanosti sa sjevera i snažnog uticaja mediteranske klime sa juga ovaj prostor je prošao kroz jedinstvene procese postanka klime i živog svijeta. Rijetki su primjeri klimatskog diverziteta kao u području sliva rijeke Neretve, u kome se smjenjuju mediteranska, submediteranska, umjereno-kontinentalna i tipična planinska klima u vršnom dijelu. Dubina kanjona (koja na pojedinim mjestima iznosi blizu 2000 m), karbonatna geološka podloga i ekoklimatske specifičnosti uslovili su pojavu više razvojnih centara endemične flore, faune i vegetacije u slivu Neretve. Stepen biodiverziteta ovo područje svrstava u jedan od najznačajnijih i najočuvanijih florističko- faunističkih endemnih razvojnih centara na globalnom nivou. Refugijumi slivnog područja rijeke Neretve posjeduju neponovljive geomorfološke forme, raznolikost tipova tala, hidrološke mreže i ekoklime, koji su generisali najviše nivoe specijskog i ekološkog diverziteta u Bosni i Hercegovini, pa i Dinaridima. U kanjonima gornjeg toka rijeke Neretve, sadržani su iskonski oblici žive i nežive prirode, a bogatstvo stenoendemičnih i reliktnih biljnih i životinjskih vrsta ovom prostoru daje važno mjesto u globalnom biodiverzitetu. Jedan od jedinstvenih kanjona ovog prostora je kanjon Rakitnice, a refugijumi Prenja, Čvrsnice i Čabulje su centri razvoja i opstanka endemičnog genofonda. Pejzažne vrijednosti ovim refugijalnim staništima daju endemične zajednice lišćarsko-listopadnih šuma i šikara, svijetlih četinarskih šuma i šibljaka, higrofilnih šuma i šibljaka vrba, joha, topola i platana, a naročito neponovljivi svijet u pukotinama karbonatnih stijena i sipara. Tabela 42. - Endemični biljni genofond tercijernih refugijuma sliva rijeke Neretve
Campanula hercegovina, Euphorbia hercegovina, Peteria ramentacea, Moltkaea petraea, Edraianthus tenuifolis, Pinus heldrechii, Pinus illyrica, Seseli tomasinii, Peucedanum neumayeri, Heliosperma retzdorphianum, Oreoherzogia illyrica, Potentilla speciosa, Potentilla persicina, Tanacetum cinerarifolium, Cardamine fiala, C. graeca, Reichardia macrophylla, Crepis pantocseki, Festuca corabensis, Silene reichenbachii, Centaurea nicolai, Acinos orontius, Onosma stellulata, Micromeria croatica, Rus coriaria, Celtis australis, Periploca graeca, Vitex agnus castus, Platanus orientalis, Drypis jacquiniana, Peltaria aliacea.
114
Idući od izvorišnog dijela rijeke uz cijeli tok i pritoke Neretve mogu se izdvojiti brojne prostorno-ekološke cjeline sa karakteristikama refugijuma:
Slika 11. – Reliktno-refugijalna staništa u slivnom području rijeke Neretve Jedinstvenosti pejzaža refugijalnih staništa Neretve doprinose i toploljubive zajednice sladuna (koji kod Donje Jablanice obrazuje zasebne hecegovačke šume), te zajednice kestena, (koji na silikatnim stijenama donjeg toka i ušća Neretvice, obrazuju hercegovačke šume kestena). Osim izuzetnog endemoreliktnog genofonda, refugijumi rijeke Neretve i njenih pritoka sadrže i genofond sa potencijalom za razvoj održivog pčelarstva, proizvodnju zdravih fitofarmaka, održivo stočarstvo, voćarstvo i povrtlarstvo. Ishodišni oblici mnogih kulturnih biljaka (divlje vrste vinove loze, trešanje, jabuke, krušaka, rašeljke, smokve, i nara) su još uvijek veoma slabo istraženi. Vode rijeke Neretve su u velikom dijelu toka sa visokim biološkim kvalitetom, pa ih još uvijek nastanjuju brojne (mnoge endemične) vrste algi, mahovina, rakova, vodenih insekata i riba. Međutim, sve jači antropogeni pritisak ugrožava naročito endemične vrste (neretvanska mekousna, potočna pastrmka), kojima prijeti potpuno uništenje.
Kanjon rijeke Idbar
Klisura i kanjon rijeke Rame sa više pritoka (Klek, Here, krupić I vodopad u selu Duge)
Kanjon rijeke Neretvice
Kanjon od donje Jablanice do mostarskog polja (Salakovac)
Klisura rijeke Neretve sa plahovitim tokom od Blagaja do Čapljine
Klisura-kanjon rijeke Trešanice
Klisura Glogošnice
Izvorišni sliv u području Borač planine, nizvodno do Uloga – klisura između Zelengore na istoku i Crvanj planine na zapadu
Kanjon otoke- jezernice od Boračkog jezera
Kanjon rijeke Rakitnice
Kanjon Ljute
Kanjon od Glavatičeva do Đajića, uzvodno od Konjica
Kanjon nizvodno od Uloga do Glavatičeva, jedan od najočuvanjijh, najprirodnijih dijelova životne sredine Bosne i Hercegovine
Kanjon rijeke Drežnice
Kanjon rijeke Doljanke kod Jablanice
Kanjon rijeke Grabovice
Izvorišna čelenka rijeke Bune kod Blagaja
Dolina rijeke Kupe
Klisura i kanjon rijeke Trebižat od Gabela do Vrlike
Klisura sa kanjonom rijeke Bregave uzvodno od Stoca
Kanjon rijeke Bijele
NE
RE
TV
A
115
U slivnom području Neretve značajan je broj refugijuma sa osobinama kraškog reljefa. Očuvanje ovih tipova staništa je u direktnoj vezi sa stanjem cijelog sliva, a posebno sa stanjem jedne od najvećih delti u Evropi u kojoj se nalazi Hutovo Blato, močvarno područje od međunarodnog značaja. Pejzažnoj jedinstvenosti ovog prostora doprinose i sedrene tvorevine nastale procesom travertinizacije. Stalnom radljivošću vode uz prisustvo algi, mahovina i vodenih insekata, došlo je do formiranja najrazličitijih oblika „žive“ stijene (sedre ili biga). Sedra formira pregrade i barijere preko kojih se obrušava čista i bistra voda, te padajući u slapovima i vodopadima očaravajuće ljepote, čini smaragde u prirodnom nasljeđu Bosne i Hercegovine. Među njima su najpoznatiji slapovi na Gornjoj Neretvi, Đajića buk, slap na rijeci Krupić u selu Duge, te vodopadi i slapovi na rijeci Trebižat (Kravice i Koćuša). U potkapinama sedrenih barijera su staništa viline vlasi (Adiantum capillus veneris), ugrožene reliktne vrste izuzetnih dekorativnih vrijednosti. Tabela 43. – Sintaksonomski pregled zajednica na reliktno-refugijalnim staništima slivnog područja rijeke Neretve
MOLTKEETALIA PETRAEAE Lakušić 1968 Edraianthion Lakušić 1968 Centaureo glaberimae – Onosmetum stellulati Lakušić & Redžić 1991 Centaureo deustae – Campanuletum pyramidalis Lakušić & Redžić 1991 Heliospermo retzdorffiani-Oreoherzogietum illyricae Šilić 1970 AMPHORICARPETALIA Lakušić 1968 Amphoricarpion autariati Lakušić 1968. Athamanthetum haynaldii Lkšić.et Redž. 1988 Micromerion croaticae Ht. 1931 Edraiantho – Potentilletum clusianae Lakušić 1968 Asplenietum fissi Ht. 1931 Potentilletum clusianae Ht. 1931 POTENTILLETALIA CAULESCENTIS Br. – Bl. Moehringion muscosae Ht. et H-ic. 1959
Veg
etac
ija u
pu
koti
nam
a st
ijen
a
AS
PL
EN
IET
EA
RU
PE
ST
RIS
(H
.Mei
er)
Br.
-B
l. 19
34
Moehringio – Corydaletum Ht. 1962 DRYPEETALIA SPINOSAE Quezel 1967 Peltarion alliaceae H-ic (1956) 1958 Micromerio thymifolii-Corydaletum leiospermae Lkšić.et Redž. 1991 Marrubio-Rumicetum scutati Lkšić.et Redž. 1988 Achnatherion calamagrostis Jenny-Lips 1930. Achnathero-Petasitetum kablikiani Lkšić.et Redž. 1988 Micromerio thymifolii – Corydaletum leiospermae Lakušić & Redžić 1991 Asplenio – Ceterachetum officinari Lakušić & Redžić 1991 ARABIDETALIA FLAVESCENTIS Lakušić 1968 Silenion marginatae Lakušić 1968 Cerastietum dinaricae Ht. 1931 Bunion alpini Lakušić 1968 Bunio – Iberetum carnosae Ht. 1931 Euphorbio-Valerianetum bertisceae Lkšić. 1968 Silenion marginatae Lakušić 1967. Geranio-Heracleetum balcanicum Lkšić. 1967 Dripidi-Silenetum marginatae Lkšić.1967 Saxifragion prenjae Lakušić 1967. Saxifrago-Papaveretum kerneri Lkšić. 1967
Veg
etac
ija s
ipar
a
TH
LA
SP
EE
TE
A R
OT
UN
DIF
OL
II B
r. –
Bl.
1947
Sagino-Gnaphalietum pichlerii Lkšić. 1968
116
SCORZONERO – CHRYSOPOGONETALIA H-ic & Ht. (1956) 1958 Satureion montanae Ht. 1962 Physospermo – Satureietum montanae Redžić et Lakušić 1991 Artemisio albae – Rutetum Redžić et Lakušić 1991 Satureion subspicatae Ht. 1962 V
eget
acija
ks
ero
filn
ih
livad
a F
ES
TU
CO
–
BR
OM
ET
EA
B
r. –
Bl.
Satureio subspicatae – Festucetum dalmaticae Redžić et Lakušić 1991
PINETALIA HELDREICHII – NIGRAE Lakušić 1972
Veg
etac
ij b
oro
vi
šum
a E
RIC
O –
P
INE
TE
A
Ht.
1959
Pinion nigrae Lakušić 1972
ABIETI – PICEETALIA (Br. – Bl. 1939) Lakušić et al. 1979
Abietion albae (Ht. 1956) Lakušić et al. 1979
Calamagrosti – Abietetum Ht. 1950
Veg
etac
ija
čet
inar
skih
šu
ma
AB
IET
I – P
ICE
ET
EA
(B
r. –
Bl.
1939
) La
kušić e
t al.
1979
Rhamno – Abietetum Fuk. 1958
QUERCETALIA PUBESCENTIS Br. – Bl. (1931) 1932 Quercion pubescentis – petraeae Br. – Bl. 1931 Quercion petraeae – cerris (Lakušić 1976) Lakušić et B. Jovanovic 1980 OSTRYO – CARPINETALIA ORIENTALIS Lakušić, Pavlovic, Redžić 1982 Carpinion orientalis Blecic &Lakušić 1966 Aceri – Carpinetum orientalis Blecic &Lakušić 1966 Rusco – Carpinetum orientalis continentale Lakušić et Redžić 1991 Seslerio – Ostryon Lksic., Pavlov. & Redžić 1982 (Syn.: Orneto – Ostryon Tom. 1940 p.p.) Seslerio autumnalis – Ostryetum carpinifoliae Ht. et H-ic. 1950 FAGETALIA MOESIACAE Lakušić 1991 Ostryo – Fagenion moesiacaeae B. Jovanovic 1976 Aceri obtusati – Fagetum (moesiacae) Fab., Fuk. & Stef. 1963 V
eget
acija
lišč
arsk
o-l
isto
pad
nih
šu
ma
QU
ER
CO
– F
AG
ET
EA
Br.
– B
l. &
Vlie
ger
1937
Aceri – Tilietum mixtum Stef. 1979
