UZGAJANJE ŠUMA

ŠUMA KAO TIP VEGETACIJE

POJAM ŠUME

Biljna odjeća, koja prekriva Zemlju, veoma je bogata i raznolika. No, u svakoj promjeni s kontinenta na kontinent, s mjesta na mjesto, ipak se mogu razlikovati izvjesni zajednički tipovi te odjeće, koji predjelu daju određeni spoljni pečat (fizionomiju) i koji u svojoj suštini i životu (ekologijom) pokazuju zajedničke osnovne linije.

Vegetacioni tipovi. Oduvijek su jezici svih naroda za njih našli određene nazive. To su npr., izrazi: pustinja, stepa, livada, polje, tresetište, vriština, šikara i šuma.

Osnovni pravci (osnovi) uzgajanja šuma. Šta to odvaja šumu u njenoj spoljnjoj pojavi od ostalih oblika i šta zapravo šumu čini šumom? U prvom redu, drveće je prvenstveno obilježlje šume i šuma svojim drvećem daje predjelu vidljiv pečat. Pod drvećem podrazumijevamo uglavnom formacije koje naročito visoko strše iznad zemlje.

Kao donja granica za pojam drveta, uzeta je uglavnom visina od 5m, a dalje obrazovane su tri visinske klase:

- Drveće treće visinske klase ima visinu do 10m,- Drveće druge klase ima visinu do 25m, i - Drveće prve visinske klase preko 25m.

Kod nas većinom drveće spada u prvu visinsku klasu (preko 25m), a naročito ono koje određuje prosječnu visinu šume.

Na drveću se mora jasno razlikovati tri dijela i to:

- Korijen,- Deblo, i- Krošnja (suprotno šiblju).

Jedno ili više drveta još uvijek ne šini šumu. Mora ih biti mnogo, treba da pokrivaju veću površinu, u najmanju ruku toliku, da stanišne uvjete spoljnog svijeta na toj površini (toplotu, vlagu, svjetlo, vjetar) ne određuje samo okolina, nego da njima gospodari i samo drveće, a za to nije samo neophodna izvjesna čestina drveća. To mi nazivamo sklopom ili stanjem sklopa. Kada je i pored sklopa površina mala ili pored dovoljne površine nema odgovarajućeg sklopa, već drveće stoji pojedinačno ili rasuto u grupe, mi onda mjesto šume imamo prelazni tip ka stepi šumo – stepi ili vještačkoj tvorevini – parku.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Šuma se jasno odlikuje sljedećim crtama kao monumentalna građevina prirode, a one su:

- Određena visina,- Određena veličina obrasle površine,- Određeno stanje sklopa njenih dijelova (članova), drveća i- Određeni oblik rasta samog drveća.

Šuma predstavlja udruživanje pojedinih bića u zajednicu kakvu obrazuju i drugi vegetacioni tipovi. Takve životne zajednice označene su naučnim imenom biocenoza.

U biocenozu šume spadaju osim drveća i sve druge biljke i životinje, koje se obično nalaze u šumi i koje s njom i u njoj žive. U ovu zajednicu spada u najširem smislu i zemljište, u kome šuma rasprostire korijenje, zrak, u kome ona diše, svjetlost u kojoj asimilira, ukratko čitav unutarnji i spoljnji svijet, koji na šumu utiče i na koji ona utiče i sama.

Na tlu i u zemlji žive prije svega brojni insekti, crvi i protozoe i zajedno sa gljivama, koje žive pod zemljom, algama i bakterijama i obrazuju tzv., edafon tj., sičušni, ali po broju neizmjerni, po obliku i načinu života malo ispitani svijet šumskog tla.

Životna zajednica šuma nije bezuslovna. Istražujemo li i dalje oblike i stepene života zajednice u šumi, naći ćemo i tu vrlo veliku raznolikost: tu biljke vegetatiraju jedna pored druge (mahovine na zemljištu), stanovanje jedne na drugima (mahovine i lišajevi na drveću) pa čak i jedna u drugoj (gljive u korjenju drveća tzv., mokrica). U mnogo slučajeva životna zajednica se sastoji samo u zajedničkom uživanju mineralnih materija, koje vodom bivaju crpljene iz zemljišta itd., u vezanosti za zajedničku prehranu (komensalizam). U drugim slučajevima hrane se i otpatcima nekog životnog sudruga (saprofitizam), u drugim slučajevima opet prehranjuju se njegovim živim djelovima (parazitizam), dok konačno ne naiđemo i na najviši oblik zajednice, tj., na izmjenu materije sa obostranim koristima (mutualizam).

Istraživanje toga zbivanja postalo je glavni zadatak posebne grane novije biljne ekologije tzv., sinekologije.

U pravoj životnoj zajednici, mora, pored borbe koja predstavlja egoistično načelo, stajati i alturističko, pomoć koja dopunjuje i izravna.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Šuma stvara klimu u unutrašnjosti šume, posve različitu od one na neobraslom zemljištu. Šuma stvara i sasvim određene uslove zemljišta, koji mogu značiti za neke članove zajednice, upravo što i neophodna pretpostavka za život, a za druge u najmanju ruku potpomaganje njihovog uspijevanja.

Borba i međusobna pomoć, obje su velike pokretačke snage svake životne zajednice. Od njihovog zahvata, iz njihove pravilne raspodjele izrasta ono neophodno stanje za održavanje cjeline, koje mi nazivamo biocenotskom ravnotežom.

Ekologija, kao osnova gajenja šuma ima zadatak da istraži i da nas nauči da pravilno shvatimo šumu u njenim raznolikim prirodnim oblicima,

njenom prirodnom prostiranju i njenoj zavisnosti od okolnog svijeta od tzv., činilaca staništa.

PROSTIRANJE ŠUME NA ZEMLJI I NJEN ODNOS PREMA OSTALIM TIPOVIMA VEGETACIJE

Udarna snaga šume, te njena rasprostranjenost u odnosu na ostale tipove vegetacije proizilazi, kao što smo već vidjeli, neposredno iz samog sastava, visine, veličine i gustog sklopa šume. Prema tome, šuma se na kraju formira i opstaje svugdje tamo, gdje postoje optimalni klimatski uvjeti.

Šuma kao završna formacija. Taj proces možemo još i danas na sve strane posmatrati, ondje gdje nastaje novo zemljište putem prirodnih zbivanja (naplavljivanje ili spiranje, osjeline i sl.) ili gdje takvo novo zemljište vještački stvara čovjek (kao na starim šljunkarama, obroncima kamenoloma, nagibima puteva, i na napuštenim ispasištima, livadama i oranicama, tzv., ledinama).

Na kraju ovog redosljeda, nazvanog sukcesija, stoji uvijek šuma kao završni element (klimaks).

Rukfašova poslovica: „Gdje god je šuma dorasla vitezu do mamuza, seljak je izgubio svoje pravo“. Faruk Mekić „ Uzgajanje šuma, ekološki osnovi“ (Sarajevo, 1998.).

Šuma i tundra. Šuma i stepa. Dvije okolnosti, prije svega isključuju šumu, negdje premalo, toplote (uglavnom u polarnim prostorima i najvišim planinskom položajima), a negdje premalo vlage, uglavnom u suhim područjima u unutrašnjosti velikih kontinenata Azije, Amerike, Afrike i Australije.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Tamo gdje su toplotni odnosi suviše nepovoljni, stabla u šumi postaju postepeno sve niža. S tim šuma gubi dvije važne uzgojne osnove, visinu i stanje sklopa, na kraju umjesto šume pojavljuje se niska formacija šikare (žbunja), koja je rijetka i protkana površinama gdje rastu trave, mahovine i lišajevi.

Šta više na graničnim područjima između šume i livade, na velikim područjima nastaju prelazni oblici, za koje se jedva može reći da li da se ubroje u šumu ili livadu. Ove su prema tome označili izrazima: Stepska šuma ili šumska stepa. Jedno od najvećih ovakvih područja, nalazi se u srednjoj Africi, sjeverno i južno od ekvatora, gdje ovi međuoblici, tzv., savanske šume, same zauzimaju površinu skoro veću nego što je Evropa.

Donji pojas oko šume, guste šikare, često više od visine čovjeka, sastoje se od tvrdolisnih vrsta sa zelenim stabljikama žutilovke, kao i raznovrsnog jako aromatičnog šiblja i polušiblja. To su tzv., makije i garizi (garigue).

Za prirodnost ovih kserofitnih oblika vegetacije govori i obrazovanje tipično stepskih biljaka i životinja čije se nastajanje može samo objasniti u otvorenoj stepi, a ne i u tamnoj sklopljenoj šumi, kao i pojava tipičnih stepskih zemljišta, koja se ne nalaze pod šumom (crnica) i koja se naprotiv, ako se tu docnije i nađu, izmjene i izblijede (pojava tzv., degradacija).

Šuma i vriština. Vriština je formacija patuljastog šiblja bez drveća.

Šuma i uzdignuto tresetište (CRET). Postoji još jedan tip vegetacije koji može biti opasan za šumu u hladnijim, vlažnim područjima i čije širenje moderno šumarstvo mora imati u vidu. To je uzdignuto tresetište (CRET). Ono je uglavnom obrazovano od tzv., tresetnih ili bijelih mahovina, Sfagnum vrsta, a nalazi se većinom u šumama srednje bosankih planina na vlažnim staništima, u obliku ostrva i to u dolinama i uvalama gdje voda ne otiče. Tresetišta nastupaju iznad 1 000 m nadmorske visine. Tresetišta se nalaze u brdima na hladnim i vlažnim visoravnima, terasama, širim plješinama i glavicama i idu zapravo daleko na jug.

Na moćnom, sirovom i kiselom humusu, koji je obrazovala smrča, prvo se useljava debeo jastuk polytrichum – mahovine koje obično predstavljaju predhodnika sfagneja. Protiv toga uvodi se ponovno uvođenje ili održanje bukve.

NAJVAŽNIJI OBLICI ŠUME I NJIHOVO PROSTIRANJE NA ZEMLJI

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Kad se hoće u najgrubljim crtama razlikovati šume na Zemlji po njihovoj fizionomiji, onda se one mogu podijeliti na lišićarske i četinarske.

Među lišićarskim šumama razlikujemo stalno zelene i periodično zelene. I stalno zelene lišićarske šume mjenjaju lišće, ali većinom postepeno i neupadljivo, ili je njihovo novo listanje tako brzo da je promjena jedva uočljiva. Periodično zelene lišićarske šume pokazuju izrazito olistalosti i neolistalosti u jasnoj zavisnosti od klimatskih raznolikosti tokom godine.

Četinarsko drveće je uglavnom stalno zeleno. I ono odbacuje stare četine, često također u određeno doba godine, a to ipak samo tako, da pored ovih u isto vrijeme zadržavaju zelenu odjeću mladih četina.

Oblici šuma na zemlji se mogu podijeliti kako slijedi:

A. LIŠĆARI1. Uvijek zeleni lišćari- Tropske i subtropske šume kišnih perioda u stalno žarkim i vlažnim

područjima.- Lovorove šume i šume tvrdolisnih lišćara u područjima, manje ili više toplih

i suhih ljeta i blagih vlažnih zima.2. Periodično zeleni lišćari- Ljeti zelene šume u područjima toplog ljeta i hladne zime sa prilično

jednoliko raspoređenom vlagom.- Šume kišnih perioda – monsunske šume u stalno žarkim područjima,

povremeno sušnim, sa kišnim periodima, većinom prouzrokovanim vlažnim monsunskim vjetrovima (monsuni).

B. ČETINARI

Po pravilu kao stalno zeleni, na područjima izrazito oštre zime, umjereno toplog ljeta i prilično jednoliko raspodjeljene umjerene vlage.

Jedna posve jedinstvena pojava je obrazovanje lišća i plodova pojedinih vrsta drveća neposredno na stablu i na donjim postranim granama (tzv., Cauliforia). Malo znamo o obrazovanju korijena (o dubini sloja prožetog korijenjem, o obrazovanju glavnog prostranog i vlaknastog korijenja, o simbiozi korijenja sa gljivama tzv. Mycotrophia). Jako oblikovanje najdonjeg dijela stabla na vratu korijena (tzv., korijenova guta) i visoko iznad zemlje istaknuto zadebljanje prostranog korijena kao podupirač veoma visokom drveću (tzv., oblikovanje korijenja u obliku dasaka).

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Tropska šuma kišnog perioda, poprima svoje najznačajnije obilježlje uslijed velikog bogatstva tzv., biljnog pokrivača (Epiphyte) koje rastu na drveću i granama, a koje nisu, kao kod nas formirane samo od lišajeva i mahovina, nego i od viših biljaka kao što su npr., prije svega paprati i orhideja.

Pri tome epifite se javljaju samo kao komensali ili samo kao tzv., podstanari, koji stablu domaćina ništa ne oduzimaju niti parazitiraju na njemu.

Šume lauretuma i tvrdolisnih lišćara naprotiv pokazuju jaka odstupanja u odnosu na visinu, stepen sklopa i stanišne prilike i međusobno razgraničavanje tih šuma, njihovo odvajanje od osnovnih oblika šuma djelomično je tako nesigurno, da bi se njihovi pojedini podoblici svaki za sebe morali posebno prikazivati (kad bi htjeli da opravdamo podjelu).

Karakteristične vrste imaju lišće ravnog ruba, ali su česti i posuvraćeni rubovi lišća. Sve to ukazuje na kserofiliju, tj., na prilagođavanje lišća na naročitu sušu i zaštitu od isparavanja, uslijed vrelog i suhog ljeta.

Erikoidni tip je lišće šiblja i polušiblja koje je često usko i maleno gotovo igličasto.

Na granici šume uglavnom razlikujemo tri podregiona:

- Granica postojanja sastojine,- Granica postojanja drveća, i - Granica zakržljavanja drveta,

pri čemu po našoj definiciji obje posljednje leže izvan šume.

U pojedinim slučajevima, uostalom većinom još ispod prve granice šume, može se proizvesti, naročito od drveća bez grana, vrlo vrijedno i rijetko drvo namjenjeno za izradu instrumenata zbog svoje finoće i ujednačenosti između godova po širini, tzv., rezonans drvo. (Najbolja je planinska smrča, starosti od 200 do 300 godina).

Nepotpuno useljavanje je kada neka vrsta drveća nije još uspjela da potpuno osvoji za nju podesno područje.

Areal je područje rasprostranjenja biljne vrste, ili njene svojte, ili cenoze.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Nalazište vrste drveća je njen geografski položaj. Relikiti su one vrste drveća koje danas imaju maleno prirodno područje rasprostranjenja (Pančićeva omorika, munika i sl.). Endemi ili endemične vrste ograničeni su na uže geografsko područje, pa su relikti najčešće i endemi.

Pošumljavanje je uspješnije sadnjom nego sjetvom.

UTICAJ ŽIVOTNIH UVJETA NA ŠUMU I NA POJEDINE VRSTE DRVEĆA

U prirodi svi životni uvjeti djeluju na biljni svijet kao cjelinu (kompleksno dejstvo). Pri tome se mogu, očevidno, pojedini činioci, zamjenjivati do izvjesnog stepena, npr., nedostatak svjetla jačom toplotom ili boljim zemljištem (zamjenjivost činilaca).

Sa agrikulturno – hemijskog staništa, Libig je utemeljio tzv., Zakon minimuma:

„ZA PRODUKCIJU JE MJERODAVAN MINIMALNO RASPOLOŽIVI ČINILAC BILJNE ISHRANE (količina raznih mineralnih materija u zemljištu).“

Poslije je taj zakon protegnut i na ostale životne činioce kao toplotu, vlagu, svjetlo.

Mičerlih je kasnije izmjenio ovaj zakon minimuma i dopunio ga svojim zakonom o dejstvu činilaca raščenja. Prema ovome svaki činilac djeluje u srazmjeri:

1. Prema značenju za biljku koje mu pripada (vrijednost dejstva),2. Prema svojoj dotičnoj udaljenosti od optimuma (u blizini minimuma

jako dejstvo koje unapređuje prirast, u blizini optimuma stablo) i3. Prema nivou drugih činilaca.

Svuda proizilaze tri kardinalne tačke: jedan minimum, pri kome počinje život ili njegove manifestacije, jedan optimum pri kome one dostižu svoju

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

najvišu tačku da bi preko nje ponovo opadale i jedan maksimum, na kome one prestaju, odnosno sušenje ili smrt. Položaj ovih kardinalnih tačaka raznolik je za pojedine manifestacije života:

- asimilaciju, - disanje, - transpiraciju, te - rašćenje.

Apsolutni optimum pojedinih funkcija prema tome ne znači istovremeno i optimum za čitavo održavanje biljke, nego samo onaj stepen inteziteta kod koga i ostale životne funkcije biljke teku po mogućnosti povoljno (harmonijski optimum). Ekološki optimum prema tome se oblikuje cjeloukupnošću svih harmonijskih optimuma.

KLIMATSKI FAKTORI I ŠUMA

TOPLOTA

U posve grubim brojkama su izražene tri kardinalne tačke za asimilaciju viših biljaka, i to:

- Od 0 do 50C ( MINIMUM ),- Od 200 do 300C ( OPTIMUM ),- Od 400 do 500C ( MAKSIMUM ).

Za biljku napolju, a i za krov šume od krošanja, okrenut otvorenom nebu, dolazi u obzir znatno jača i često u obliku skokova promjenjiva toplota zračenja (usijavanja) koja se mjeri tzv., termometrima u obliku crne kugle. Za utvrđivanje temperatura u tijelu biljaka danas služe fini termoelektrični aparati, čije se anode u obliku igala zabadaju u tkiva drveća.

Potpuno je nedovoljan podatak o nekoj prosječnoj godišnjoj temperaturi, zato jer u jednoj na taj način zamršenoj srednjoj vrijednosti, ne dolaze uopće do izražaja toplotno – klimatski odnosi. Hladno ljeto i blaga zima, mogu dati istu srednju vrijednost kao i toplo ljeto i hladna zima.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Mayir je naveo u svome uzgajanju šuma već nešto podesnije kao mjerilo za zahtjeve na toplotu u raznim šumskim zonama: srednju temperaturu 4 glavna mjeseca vegetacije i označio je kao „TETRATERMU“ (na sjevernoj polukugli maj – august). Kao minimum za opstanak šume uopće, on je sračunao četveromjesečnu srednju temperaturu od najmanje 100C (toplotna granica šume). Brokman Jeros je kasnije ispitivao ovaj broj u Alpima na 3 mjesta na granici šume, i dolazi do 3 sasvim raznolike srednje temperature za 4 mjeseca:

- 5,40C,- 6,90C,- 7,70C.

Tetratermom Mayir uopće označava toplotu klime svojih šumskih zona, u kojima su udružene raznolike vrste drveća, pod dominacijom vodeće vrste ili roda, tako ona za svoj Piceetum iznosi 10 – 140C, a za Fageetum 16 – 180C.

Elkers je sličnim postupkom istražio između šumskih pokusnih površina one najboljeg prirasta, koje su služile za izradu tabela prinosa (I i II bonitet) i pokušao da iz toga ustanovi optimalne stanišne činioce obimnim računanjima. Kao temelj za zahtjev neke vrste na toplotu, Elkers je uzeo prosječnu temperaturu vegetacionog perioda (tv). Kao vegetacioni period prvobitno su pretpostavljeni dani između ranog proljeća i pozne jeseni, a u najnovije vrijeme 5 mjeseci od maja do septembra.

Naknadno Wiedemanovo ispitivanje ipak je pokazalo, da se u prostranim područjima u kome Elkersove tv vrijednosti ne odgovaraju, uprkos istome nalaze optimalni prirast i obrnuto. Također tv broj može biti isti za klimatski, potpuno različita mjesta.

Oblasti prirodnog odrvenjavanja pojedinih vrsta, a naročito njihovo neosporno međusobno jednako obrazovanje zona jedne iznad druge u našim planinama, jasno govori o toplotno-klimatskom dejstvu. Može se iz toga svakako rasuđivati upoređujući o zahtjevima raznih vrsta drveća na toplotu, kad se mora ustanoviti, da se jedna vrsta, kao npr., smrča, penje više u brda i dalje na sjever nego druga npr., hrast.

Sigurno je da u tom slučaju od izvjesnog uticaja ne samo prosječna visina toplote za vrijeme vegetacionog perioda, nego i trajanje te toplote i to upravo na drvenaste biljke.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Proces odrvenjavanja traži izvjesno vrijeme (prema Mayiru minimum 1,5 mjesec), ali i predugačak vegetacioni period može biti štetan zato što tada neodrvenjeli izbojci bivaju pogođeni prvim jesenjim mrazevima.

I raspored toplote preko godine, u najmanju ruku (kontinentalni ili oceanski tip klime) prema našim ranijim posmatranjima, igra veliku ulogu.

Toplotni ekstremi. Što se tiče toplotnih ekstrema kod nas je svuda isključen ubitačni maksimum. Gdje pri žegama venu ili propadaju čitave biljke, većinom biva zbog prekomjernog isparavanja i suša. Pri jakom sunčevom isijavanju svakako se čvrsti predmeti na svojoj površini zagrijavaju mnogo jače, nego što su to temperature zraka.

I zimski minimumi samo rijetko izazivaju kod nas prava smrzavanja domaćeg šumskog drveća. Često isparavanje pri oštrim istočnim vjetrovima i vedrom nebu igra veću ulogu nego niska temperatura zraka, kao što se to među ostalim može razaznati po tome, što često samo strane izložene vjetru ili suncu pokazuju pojave smrzavanje.

Vrlo je česta pojava mraza u šumi koji nastupa u proljeće; taj pozni (majski) mraz pogađa upravo mlade izbojke i lišće upravo u razvitku koji su naročito osjetljivi po svome nježnom izgledu i građi. Pošto takvi mrazevi nastaju radi noćne radijacije toplote iz zemljišta, opasnost od mraza je tu najveća i opada idući na više, tako da je po pravilu na visini 1 – 3 m premašena tzv., granica smrzavanja, pri čemu većinom promrzava samo podmladak. Svako opadanje noćne radijacije znatno smanjuje opasnost od poznih mrazeva.

Toplotni odnosi u Bosni i Hercegovini, uopće, najpovoljniji su na sjeveroistoku (Brčko), a najnepovoljniji u srednjoistočnoj Bosni (Glasinačka visoravan).

Pored ova dva ekstrema na sjeveroistoku i srednjem istoku ističu se još dva posebna karaktera klime u sjevernoj Bosni i u planinama.

Srednja godišnja temperatura opada za oko 0,5 do 0,60C na 100 m uspona u visinu.

Prema tome trajanje vegetacionog perioda je i različito.

Glavna toplotna razlika između istoka i zapada pada dakle u proljeće, odnosno u rano proljeće. Računamo li kao vegetacioni period samo

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

vrijeme od vidljivog početka vegetacione radinosti (razvoj lišća ili cvjetanje kod nekih biljaka koje rano cvjetaju) do žučenja lišća, onda su ovi vremenski razmaci još kraći. Takvim konstatacijama bavi se posebna nauka pod nazivom FENOLOGIJA. Ona posmatra formiranje izbojaka, cvjetanje, zrenje ploda i žučenje lišća na pojedinim široko rasprostranjenim i naročito istaknutim vrstama biljaka, na raznim mjestima i nastoji da ta osmatranja protumači klimatološki i ekološki.

Sa nastupom kasne jeseni ne pokazuju se ni znatne ni redovite razlike između istoka i zapada. Suprotno tome, u planinama, prema visini, jesen nastupa nešto ranije (za 1 do 2 dana za svakih 100m).

Mora se uzeti u obzir i temperatura zemljišta gde mora da živi i radi korijenje, pored temperature zraka, koja je u prvom redu važna za nadzemne dijelove biljke. Ova e samo da odstupa od temperature zraka, nego pokazuje i svoja vrlo velika odstupanja na raznim dubinama zemljištima.

Temperature zemljišta, u cjelini su zavisne od toplote isijavanja na površini zemljišta i odatle dalje sprovedene u dubinu. One pokazuju na površini zemljišta izvanredno jaka kolebanja.

Minimumi (u zemljištu) stoje nešto niže nego u zraku i uglavnom kad je vedro nebo, a zemljište nepokriveno u noćno doba i za prvih jutarnjih sati (slana i prizemni mrazovi).

Zemljište je u korijenovoj zoni čitave jeseni i zime znatno toplije nego zrak, ali nešto hladnije čitavog proljeća i ljeta.

Dnevni maksimum i minimum, nastupa u dubini od 15cm, tek za dva sata kasnije nego u zraku i na površini zemljišta, a na 30cm čak 6-8 sati kasnije.

Kolebanje temperature, koje je na površini zemljišta iznosilo još 1,30C bilo je spalo vać na dubini od 0,60m na neznatan iznos od 0,10C. Srednja temperatura koja je na površini bila 20,10C čak još za 2,30C viša nego u zraku, bila je na 60cm dubine za 40C niža nego u najgornjem sloju zemljišta, a za 20C niža, nego temperatura zraka.

Ovi brojevi pokazuju jednu specifičnu činjenicu, da krošnja, stablo i korijenja našeg šumskog drveća žive u posve različitoj klimi (po toploti).

Klima (u pogledu toplote) na najmanjem prostoru naziva se Mikroklima.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Klima u unutrašnjosti šume. Odavno se saznalo, da je šuma u svojoj unutrašnjosti stvorila naročitu klimu, koja odstupa neznatno u pogledu razvijanja toplote od spoljne klime iznad šume i pored šume od tzv., klime slobodnog prostora.

Prosječne razlike temperature zimi su znatno manje nego ljeti (većinom oko 0,50C), tako da je šumsko zemljište u prosjeku čitave godine hladnije za samo oko 10C nego neobraslo zemljište.

Mnogo se uočljivije pokazuje uticaj šume u ekstremnim temperaturama. Zemljište u šumi, u zoni glavnog korijenja (15-30 cm) , a za vrijeme najtoplijih dana je hladnije za 4-50C, a za vrijeme najhladnijih dana, toplije je za 1-20C nego zemljište neobraslog prostora. Mraz prema tome prodire znatno manje duboko u šumsko zemljište nego na slobodnom prostoru.

Klima zemljišta umjerenija je, dakle, ljeti hladnija, a zimi nešto blaža. Kolebanja temperature su slabija. U šumi je dakle, klima zemljišta pomjerena sa kontinentalnog na oceanski karakter.

Razlika temperature zraka na slobodnom prostoru, prema tome iznosila je na visini 1,3 m (u 0C).

Uticaj šume na toplotu u njenoj unutrašnjosti, sastoji se u cjelosti u izvjesnom slabom snižavanju temperature zraka i u veoma uočljivom ublažavanju njenih ekstrema.

Toplotno-klimatska dejstva šume, na njenu unutrašnjost, slabe prirodno tim više što se sklop sastojine prorjeđuje ili samo biva manje ili više prekinut. Na velikim proplancima ili sječinama, najzad vlada klima neobraslog prostora.

Uticaj različito velikih proplanaka i sječnih krpa u sastojini, na kretanje i na noćno isijavanje toplote (opasnost od mraza), mjerio je Gajger na tri sjecišta u krpama, promjera od 12,38 i 87m.

Na toplotu kao činioca u šumskom gospodarstvu ne samo da se može osvrnuti pri izboru klimatski podesnih područja za uzgajanje u velikoj razmjeri nego i pri izboru najpodesnijeg staništa u malim okvirima. Svako prekidanje sklopa sastojine također djeluje na povećanje toplote, a pri daljem napredovanju svakako i povećanje ekstrema. Naročito to vrijedi za razlike između zaštite sastojinom i slobodnog prostora na golom sjecištu.

Na kraju treba kazati da je gospodarsko značenje topline za uzgajanje šuma za pošumljavanje, dakle, veliko. Uloga topline, neposredna ili posredna, najviše

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

seočituje u klijanju sjemena, razvitku ponika i podmlatka, u visinskom i debljinskom priraščivanju, čišćenju debla od grana, u borbi između vrsta drveća, općenito u razvitku flore i faune. Toplina utiče na vlagu, strujanje zraka i pedogenetske procese. Zato je taj činilac staništa vrlo važna komponenta u kompleksu ekoloških faktora, da ga može znatno i izmjeniti. Toplina direktno i indirektno utiče na rasprostranjenost vrsta drveća i tipova vegetacije, pa je važna i za uspijeh unošenja novih vrsta. U njoj ovise uspjeh sjetve i sadnje, razvitak omjera smjese, količina i kakvoća prihoda, zdravstveno stanje sastojina, način podmlađivanja. U našoj zemlji uloga topline na mnogim staništima je vrlo važan ekološki faktor. Svaki naš uzgajivač uvažava njen uticaj u pošumljavanju. U uzgajanju šuma posebno s obzirom na potrebe i zahtjeve pojedinih vrsta drveća u raznim dobima njihovog razvitka na raznovrsnim staništima, pridaje se tom važnom činiocu staništa premala pažnja; pogotovu zato što se u otvaranju sklopa nema u vidu jak uticaj topline na vlagu zraka i zemljišta.

Klimatologija oblika šumske sastojine i njenog uzgoja, donijela je i daljne vrijedne zaključke o povezanosti koja tu postoji.

Uloga topline, može biti neposredna i posredna, najviše se očituje u klijanju sjemena, razvitku ponika i podmladaka, u visinskom i debljinskom prirašćivanju, čišćenju debla od grana, u borbi između vrsta drveća, općenito u razvitku flore i faune.

VODA (VLAGA)

Opće značenje vode kao činioca. Voda je neizostavan građevni element za sva mnoga vodonikova jedinjenja, koja se javljaju u biljci. Također je neophodna za životnu aktivnost protoplazme, koja bez vode prelazi u kruto stanje. Na kraju ona služi, i to u velikom obimu, i za održanje transpiracionog strujanja, koje polazeći od korijenja jedino i omogućuje pristizanje u lišće minerala rastvorenih u zemljišnoj vodi.

Tu se voda ponovo oslobađa u vidu pare kroz pokretljive otvore pora na spoljnjoj površini lišća. Zato što se u tome cilju moraju podići znatne količine vode na tako velike visine i utrošiti tome odgovarajuće količine energije, došlo je do toga da se transpiracija nazove „nužno zlo“.

Ekstremi – i u snadbjevanju biljaka vodom, svakako postoji izvjestan minimum, optimum i maksimum.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Blizinu minimuma većinom pokazuje proces venjenja lišća, dok je sljedeća faza smrt od suše, te sušenja pojedinih organa ili čitave individue. Razne biljke pokazuju i različit stepen otpornosti (otpornost prema suši), prema tome razlikujemo:

- Kserofite, koje su prilagođene na visoke stepene isušivanja,- Higrofite, koje su nasuprot vrlo osjetljive (vole vodu),- Mezofite, koje pokazuju srednje ponašanje između prve dvije, i- Tropofite,koje su prilagođene na promjenljive količine vlažnosti sušnih i

kišnih vremena.

Maksimum pristupa i obilja vode nastupa samo rijetko kod nas, npr., za vrijeme poplava, pri plitkoj donjoj vodi i sl., što mnoge vrste drveća stradavaju, jer istu ne podnose. Pošto korijenje ne može više da primi vode nego što biljka treba, ovdje dolazi do pojave simptoma o sporednim dejstvima (pomanjkanje kiseonika), nego o stvarnom suvišku vode.

Izvori vlage. Spoljne aktivnosti koje pribavljaju neophodnu vodu biljci, odnosno reguliraju njen bilans su:

1. Atmosferski talozi (kiša, snijeg, rosa, magla),2. Zemljišna voda (voda gore navedenih taloga procjeđena i zadržavana u

zemljištu),3. Sadržaj vodene pare koja se nalazi u zračnom prostoru oko lišća tzv.,

zračne vlage. Ovi izvori najprije zahtjevaju posebno razmatranje.

U Bosni i Hercegovini ima više padavina u zapadnom, a manje u istočnom dijelu države.

Raspodjela taloga preko godine kod nas je uglavnom povoljna. Osim toga ona utiče na rasprostranjenost pojedinih vrsta drveća u stanovitom području, a i na njihovo uspijevanje. Većina taloga padne u tri ljetna mjeseca.

Sa porastom nadmorske visine rastu i količine taloga.

Mayir je naveo kao minimum za postojanje šume visinu taloga od 50 mm za četiri vegetaciona mjeseca maj – august, kad relativna vlaga zraka stoji u nekoliko visoko (što se uostalom samo rijetko poklapa), ili 100 mm kada je ona niska, ali kad ne padne ispod 50%.

U Bosni i Hercegovini, u svakom slučaju, ova granica minimuma nigdje nije ni blizu dotaknuta. Čak i u najsuhljim područjima kod nas padne kroz 4 mjeseca, od maja do augusta još uvijek više od 200 mm taloga pri najmanje 65 – 70%

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

relativne zračne vlage. Stoga je svuda kod nas moguće opstojanje šume. Sušna granica šume leži stvarno tako mnogo dalje jugoistočnije u ruskom stepskom području.

Redukcija prirasta pokazala se i kod ostalih vrsta drveća, nakon sušnih godina. Videman je utvrdio i kolebanje prirasta na raznim vrstama drveća, a prema smjeni niza godina siromašnijih i bogatijih talozima.

Osvrt na vodu kao činioca radi toga igra mnogo važniju ulogu u šumskom gospodarenju, nego na toplotu kao činioca.

Količina snijega je prema ukupnim oborinama različita u pojedinim godinama, na raznim mjestima i položajima. Posebno ona zavisi o nadmorskoj visini.

Osim opskrbe vlagom Korisni su još i ovi uticaji snijega kod uzgajanja šuma:

a) Temperatura zemljišta pod snijegom za vrijeme studeni veća je i jednoličnija nego na susjednom zemljištu bez snijega. Zemljište pod snijegom je redovno prožeto vodom od 00C, i stoga se u proljeće tlo sporije zagrijava. Samo u visokim planinama, gdje je insolacija velika, ugrije se tlo vrlo brzo čim snijeg okopni.

b) Snijeg štiti male biljke od mraza, sriježi i sušenja.c) Snijeg čini, da sjeme ostane svježe na tlu, i pod njim ga životinje teško nađu

i unište.

Štetni su uticaji snijega kod uzgajanja šuma:

a) Kad mokar i težak snijeg padne na krošnje drveća, na kojima je još lišće, mnoga se vitka mlađa stabalca, posebno ona, koja su prejakom prorjedom naglo došlo iz gustog u rijedak sklop, saviju pod teretom snijega često toliko, da im vrh dopre gotovo do površine zemlje. Tu pojavu zovemo kitina. Savijena stabla pod kitinom obično se opet u proljeće usprave. Ako se pod teretom snijega prelome grane ili vrh stabla, nastaju snijegolomi, a kada se pod teretom snijega cijela stabla sruše nastaju izvale tzv., snijegoizvale. Kitina nastaje kod mirnog vremena, a uz vjetar bez smrzavanja nastaju izvale. Snijegolomi nastaju vrlo često uz vjetar i snijeg kod smrzavanja. Opasnost od snijegoloma veća je u nižim položajima (po prilici od 800 m N. V.), jer u višim položajima pada obično lagani snijeg, tzv., pršić.

b) Snijeg pritišće stabalca i iskrivljuje ih nad žilištem.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

c) U visokim planinama nastaju često lavine (usovi), koje šumama nanose veliku štetu.

U šumama pak pod krošnjama drveća snijeg se u proljetnim mjesecima drži nešto duže nego na čistinama. Ta je pojava važna u uzgajanju šuma, jer su sjemenke, a donekle i mlade biljke u takvim šumama bolje i duže u proljeće zaštićene, a kako se snijeg polagano topi, gotovo sva voda se upije u mrtvi pokrov zemljišta i u zemljište. Na taj način se smanjuje opasnost od poplava i stvara rezerva vode za kasnije potrebe šume i za izvore.

Razlika u debljini snijega na čistinama i pod sklopom krošanja u šumama je dosta malena.

Visinska granica drveća leži oko 800 m ispod stalne snježne granice.

Voda u zemljištu. Voda od taloga koja dospijeva u zemljište i ponovo se ne isparava na njegovoj površini ili na zaobilaznim putevima kroz korijenje i lišće biljaka, nakuplja se u raznim slojevima zemljišta između čestica zemljišta i ukoliko čestice leže na domašaju korijena, služi kao zemljišna voda biljci, kao stalni izvor za uzimanje vode. Ukoliko vode ima na pretek i ukoliko se ne zadržava u gornjim slojevima, ona ponire dublje i skuplja se iznad nepropustljivih slojeva kao tzv., podzemna voda. Izbijajući postrance, ona pothranjuje tada naše izvore, potoke i rijeke.

Razni stepen vlažnosti zemljišta ustanovljava se težinskim ili zapreminskim procentima sadržine vode od uzete probe zemljišta. U šumarskoj praksi služimo se izvjesnim izrazima koji po prilici daju ocjene vlažnosti zemljišta kada govorimo o „mokrom, vlažnom, svježem, suhom i skorjelom“ i za to postoje izvjesne osloni tačnosti kao približno mjerilo.

Sve u svemu još uvijek su zemljišta u područjima bogatijim talozima (sjeverozapadna i južna Bosna i Hercegovina) kao i u planinama, u inače istim prilikama, uglavnom vlažnija na istoku. Uz to dolazi još da pješčana zemljišta mnogo slabije zadržavaju vodu nego glinovita.

U samim planinama obično se povećava svježina zemljišta sa porastom nadmorske visine. Od vlažnosti zemljišta na kršu Bosne i Hercegovine u prvom redu odlučuje dubina zemljišta, sadržaj humusa u zemljištu i veoma promjenjljiva visina padavina, kao i slojanja krečnjaka. Često tu samo sasvim mali nagibi zemljišta, jedva uočljivi u prirodi, mogu da uvjetuju veće razlike.

Tokom ljeta dešava se stalno opadanje vlažnosti u gornjim slojevima tu i tamo prekidano znatnijim talozima, uslijed površinskog isparavanja i upotrebe

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

vode od strane biljaka, tako da nastupa minimum obično u poznoj jeseni. Kada je zimi smanjeno isparavanje, a biljke gotovo prestaju da upotrebljavaju vodu, zaliha vode polako ponovo raste, da bi postigla maksimum u proljeće pred početak vegetacije. To je ona u poljoprivredi i u šumarstvu tako dobro poznata i mnogo cijenjena „zimska vlažnost“.

Nivo donje vode isto je tako lokalno promjenjljiv kao i vlažnost zemljišta. On može da se koleba počev od površinskog položaja pa do velikih dubina od 70m i više. Za šumsko drveće, dublje razgranatog korijenja, dolazi u obzir samo nivo donje vode koji ne leži odviše duboko. Uopće nivo donje vode pokazuje na pješčanim zemljištima, u svakom slučaju ubrzanja porasta i uspijevanja našeg šumskog drveća jedino kad je plići od 2 m, zato što samo manji broj vrsta drveća ima sposobnost da svojim korijenjem dospijeva u veće dubine, a većina se zadržava u gornjem sloju duboko najviše do 1 m.

Vrlo nizak (plitak) nivo donje vode djeluje štetno i koči prirast. Od uticaja je i to, da li donja voda sadrži kalcij ili ne, da lise ona kreće ili manje-više stagnira. Prvo je bolje. Ondje gdje se korijenje šumskog drveća naviklo na određeni nivo donje vode, duže trajno spuštanje nivoa škodi, kao što se dešava pri oticanju vode u blizini velikih gradova pri melioracijama, većinom mnogo jako i upadljivo. Naročito je tada često zapaženo sušenje i lagano odumiranje krošanja u starim hrastovim sastojinama.

Uticaj isparavanja vlage iz tla na uzgajanje šuma.

Iz tla vlaga se gubi direktnim isparavanjem (evaporacijom), ili se isparava kroz biljke (transpiracija).

Isparavanje (Evaporacija). Proces, koji duboko zahvata u bilans vode zemljišta i zraka, je isparavanje. Ono se uopće povećava proporcionalno temperaturi sa porastom deficita zasićenja zraka vodenom parom, sa jačanjem kretanja vjetra, o intezitetu svjetlosti, o fizikalnim svojstvima zemljišta, o njegovom pokrovu i sl. Ono je prema tome najveća u toplim predjelima, u topla vremena, na suhom zraku i na mjestima izloženom vjetru.

Evaporaciju pospješuje mala vlaga zraka, jače kretanje zraka, veća temperatura tla i zraka, pa i veći intezitet svjetlosti.

Tla u višim položajima podvrgnuta su jačoj evaporaciji, nego tla u nizinama, posebno zbog toga što se zrak jače i češće giba; ali ima i podataka koji tvrde obrnuto, i to radi povećane vlage zraka u visinskim položajima.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Od fizikalnih svojstava tla, evaporaciju pospješuje tamnija boja tla i njegov veći kapilaritet, a umanjuje ju svaki pokrov tla, posebno onaj mrtvi. Živi pokrov tla doduše umanjuje evaporaciju, ali djeluje na gubitak vode iz tla putem transpiracije.

Pod krošnjama gušćih šumskih sastojina zračna je vlaga, naime veća nego na čistinama, a temperatura zraka i tla je niža, a i gibanje zraka manje. Iz tih razloga padne evaporacija u šumama za trećinu do polovinu od evaporacije na čistinama. Najveće isparavanje je iz tala na južnim ekspozicijama, a prema stepenu nagiba tla (inklinaciji) umanjuje se.

Evapotranspiracija je kada kroz biljke ishlapljiva voda i kada gubimo tlo sa tačke gledišta, odnosno mješavina između evaporacije i transpiracije.

Transpiracija. Vlaga tla se umanjuje osim evaporacijom još i ishlapljivanjem vode kroz biljke (drveće), tzv., transpiracijom.

Intezitet transpiracije drveća i drugog šumskog bilja važan je za uzgoj šuma, jer povoljna transpiracija – uz plodnost i uz svjetlost – djeluje na veći prirast drveća. Prema tome kod svih uzgojnih radova valja nastojati, da drveće u šumi ima što bolje uvjete za povoljnu transpiraciju.

Transpiraciju umanjuju:

- Slabo razvijene krošnje drveća,- Niža temperatura zraka,- Veća vlaga zraka,- Slabo kretanje zraka,- Oslabljena svjetlost.

U gusto sklopljenim sastojinama, gdje stabla ne mogu razviti normalne krošnje, gdje je smanjeno kretanje zraka i gdje je oslabljena svjetlost, vladaju prilike, koje umanjuju transpiraciju, a s tim u vezi smanjen je i prirast stabala u usporedbi s prirastom, kakav je u rjeđe sklopljenim šumama ili kod soliternih stabala.

Mnogi podaci pokazuju da četinari manje transpiriraju, nego lišćari. Od lišćara najviše transpiriraju breza i jasen, a od četinara ariš; malo transpirira jela; a najmanje crni bor.

Veća vlaga u tlu povećava transpiraciju i kod iste vrste drveća, a mala je vlaga smanjuje.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Breza pripada među drveće, koje – prema rezultatima ogleda – mnogo transpirira, a iz opažanja u bližoj okolini (prirodi) znamo, da ona dobro raste i na suhim tlima, na kojima mnoge vrste, koje prema rezultatima pokusa manje transpiriraju, ne mogu uspijevati zbog nedostatka vlage.

Prorjede i progale u mladim sastojinama povećavaju prirast stabla jer do njih dopire više svjetlosti, a pri tom svakako stabalca pojačano transpiriraju. Radi toga je opravdano mišljenje iz prakse da se jače progale i prorjede smiju provesti samo na dobrom i svježem tlu.

I upala kore je češća na sušnom nego na vlažnijem tlu. Na vlažnom tlu kola voda pod korom jače, jer stablo intezivnije transpirira, a to spriječava da se kora previše ne ugrije. Upala kore nastaje većinom u naglo progaljenoj šumi, pod kojima se tlo osušilo.

Prema tome, da li talozi nadmašuju isparavanje ili obrnuto, razlikujemo humidnu i aridnu klimu. Lang je u tom cilju obračunavao tzv., kišni faktor, tj., odnos godišnjih taloga i srednje godišnje toplote i postavio granicu između aridnog i humidnog, pri veličini ovoga faktora od 40.

Vlaga zraka. Od visine taloga i veličine isparavanja zavisi pored vlage zemljišta i sadržaj vodene pare u zraku, koga izražavamo u gramima na kubni metar (g/m3) tj., apsolutna vlaga zraka. Za biljnu ekologiju je važnija relativna vlažnost zraka, koju običavamo brojčano označavati u procentima. Ona iskazuje koliko zrak u datom vremenu pokazuje vlage od uopće mogućeg sadržaja vode pri određenoj temperaturi. Pri relativnoj vlazi zraka od 100% većinom nešto ispod nje, nastupaju padavine, relativna vlaga od 50% značila bi da je u zraku sadržana samo polovina vodene pare, neophodne za obrazovanje taloga.

Uticaj šume na vodu kao činioca. Veoma je značajan uticaj šume na vodu kao činioca. Na prvom mjestu treba se osvrnuti na taloge.

Često pominjano pitanje: „Da li šuma utiče na taloge područja, koji leže izvan nje?“. Na pitanje se može, uz kritičko razmatranje stvarno izvedenih istraživanja, samo toliko da odgovori da bi se moglo desiti izvjesno povećanje taloga u sasvim malom stepenu, nekoliko procenata.

Talozi u šumi. U unutrašnjosti šume i svake pojedinačne sastojine hvataju se talozi većim dijelom lišćem na krošnjama i granama. Jedan dio toga ipak naknadno prokaplje do zemljišta, ili se slije na niže niz grane i stabla, drugi dio ispari i on je izgubljen za šumsko zemljište.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Slabiji se talozi nesravnjivo intezivnije hvataju od jačih. Od taloga ispod 1 mm, u šumi ne dolazi uopće ništa do zemljišta.

Vlažnost zraka u šumi. Što se vlage zraka tiče, mjerenja raznih istraživača dala su za relativnu vlagu zraka u godišnjem prosjeku često višak od 3 – 5 % u šumi, u odnosu na neobrasli prostor. I u mjesečnim prosjecima naročito ljeti nađu se raznoliki i veći iznosi do 10% i više.

Da pored niže temperature zraka u šumi djeluje i isparavanje u krošnji, zemljišta i prizemne flore, dokazuje i okolnost, da su u šumi nađena dva maksimuma, jedan u prostoru krošnji, a drugi u blizini zemljišta.

Isparavanje u šumi. Mnogo je važnije znatno sniženje isparavanja u unutrašnjosti šume u odnosu na neobrasli prostor. Ono je uslovljeno smanjenim zračenjem toplote i većom zaštitom od vjetra u šumi. Svi posmatrači su podudarno bili našli evaporimetrom manjak od 40 – 50% isparavanja na površini vode u šumi u odnosu na isti, na neobraslom prostoru. U kojoj mjeri zemljište u šumi isparava manje nego na neobraslom polju, to pojedinačno veoma mnogo zavisi od toga, da li je ono golo, pokriveno lišćem ili iglicama ili je gušće ili rijeđe obraslo prizemnim biljkama.

Kada nasuprot manjku taloga u šumi stoji istovjetan manjak isparavanja, tad izgleda približno bilans za šumu nije povoljan u odnosu na neobrasli prostor. Uz to dolazi još i isparavanje samog drveća.

Vlažnost zemljišta u šumi. Samo najgornji sloj debljine od 2 do 5 cm činio je izuzetak i bio često nešto vlažniji. U sloj korijenja od 15 – 50 cm pokazao se manjak u vodi u odnosu na susjedne goleti, tokom čitavog vegetacionog perioda. Na dubljim nivoima od 0,75 – 1 m, ponovo se izravnao sadržaj vlage na pokusnim površinama. Očevidno je da zona glavnog korijenja šumskog drveća bila ta, na koju se ograničavalo sušenje.

Najjači stepen isušivanja šumskog zemljišta (koji ide u dubinu putem korijenja drveća), predstavljaju oni slučajevi u kojima je čak nađeno snižavanje nivoa donje vode pod šumom, npr., na ivici ruske stepe.

Šuma vrši povoljan uticaj na vodni bilans jako nagnutih planinskih padina, zato što ona u odnosu na nepošumljena područja, bolje uređuju i izravnava oticanje vode.

Prema brižljivim Burgerovim istraživanjima to ipak ovdje zavisi od predhodnih meteoroloških prilika i odgovarajuće sadržine vode u zemljištu. Za padanja nakon suše koja većinom prouzrokuje samo bezazleno oticanje vode,

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

događalo se da je ukupno oticanje u šumovitijem slivu ponekad bilo i veće nego u slabo šumovitom. Za padanje, nakon vlažnog vremena i pri topljenju snijega, koja stvaraju opasne nalete snijega, nasuprot oticanju vode je bilo u slabo šumovitom području bez izuzetka veće za 30-50%, nego u potpuno pošumljenom području.

U planinama šuma djeluje naročito povoljno na eroziju, a samim tim i na kretanje nanosa, potoka i rijeka, koji se šumom smjenjuju puno jače nego i jednim drugim vegetacionim pokrivačem.

Lokalni odnosi vlage. Da u pogledu vlage u šumi, pored općih odnosa na čitavim područjima, vlada i velika raznolikost na malom i najmanjem prostoru, to je već bilo pomenuto. Može se čak reći, da je ovdje pravilo, jaka lokalna promjenjljivost.

Potrošnja i potreba za vodom raznih vrsta drveća. Za šumsko – uzgojni obzir na vodu kao činioca, neophodno bi bilo najprije pouzdano ustanoviti potrošnju i potrebu s obzirom na vodu raznih vrsta drveća. Nažalost do sada za to nema bezprijekornih brojčanih rezultata. Izvjestan oslonac pružaju samo Henelova istraživanja o potrošnji vode putem transpiracije na 5 – 7 – mo godišnjim biljkama u posudama i to vaganjem. Nedostatak ovih pokusa bio je taj, što su posude bile nepropustljive za zrak i prema tome je moglo biti nenormalno disanje korijena, a vjerovatno i uzimanje vode.

Plitak korijenov sistem u sušnim vremenima, uprkos slabom isparavanju, možda nije više u stanju da nadoknadi ispuštanje vode, međutim vrste drveća dubljeg korijenja u stanju su to, i uprkos jačem isparavanju.

Transpiracija se može ograničiti, kada je zaliha vode mala, kao što se pojačava kad je zaliha vode velika.To je poznato pod nazivom „luskuzna potrošnja vode“. S druge strane može se govoriti o „štedljivoj upotrebi“ vode, pri ograničenju transpiracije za vrijeme suše. Biljka je do izvjesnog stepena nezavisna od fizikalnih spoljnih uvjeta.

Svi o tome postavljeni nizovi u šumarskoj literaturi i ne podudaraju se doduše sasvim, a naročito za vrste drveća srednjih zahtjeva (u pogledu vlage). Možemo se zadovoljiti s tim, da se formiraju sljedeće glavne grupe:

I. Mali zahtjevi u pogledu vlage: bor, breza, jasika i bagrem;II. Veliki zahtjevi u pogledu vlage: joha, jasen, topole (bez jasike), vrbe (sa

izuzetkom Kaspijske vrbe = Salix acutifolia), smrča;III. Srednji zahtjevi u pogledu vlage: ostale vrste drveća.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Sve vrste drveća, pa i tzv., skromne, zahvalne su za višak vlažnosti, ukoliko on ne postane prekomjeran. I bor, breza, jasika, bagrem rastu brže i daju mase na svježijim, nego suhim staništima. I kod njih je minimum potisnut na niže.

Kao što je napomenuto za to je svakako krivo što stagnirajuće vode oskudjevaju kiseonikom, a možda i obrazovanje materija u njoj, koje djeluju kao otrovi. S tim je u vezi i štetnost poplava, a naročito dugo zadržavanje visokih voda, koje dugo stoje.

Voda u tlu kreće se descedentno (infiltracijom i kondenzacijom), ascedentno (kapilarnim usponom, kondenzacijom i dizanjem nivoa vode) i horizontalno.

Uticaj gospodarenja šumom na vodu kao činioca. Voda kao činilac uveliko podliježe uticaju šumarsko gazdinskih mjera. U prvom redu putem izvođenja sječa (čista ili pod zaštitom stare sastojine!). Isušivanja zemljišta su često pripisivana prvoj (čistoj sječi), važi samo za nekoliko cm duboki gornji sloj. Ponekad se nakon čiste sječe pokazuje čak i površinsko zabarivanje (šaša i sfagnum mahovine) naročito na vlažnim planinskim položajima i visoravnima bez oticanja vode.

Izgleda da naročito podesno djeluju u pogledu vlage tzv., male sječe na krpe, kakve je Gajger naročito preporučivao, a kakve su često uobičajene u oplodnjoj sječi ili u prebornom gospodarenju.

Kada proplanci postanu toliko veliki da na njih sija visoko podnevno sunce, onda na njihovoj sjevernoj ivici (južnoj ivici sjeverne sastojine) čak nastupa upadno sasušivanje zemljišta (mršavljenje!), nastalo uslijed pojačanog isparavanja i konkurencije korijena, koje se sa sunčevim podsijavanjem često duboko podvlači pod ivicu stare sastojine.

Otvaranje sklopa krošanja vađenjem pojedinih stabala može imati kao posljedicu povećanje vlažnosti zemljišta.

Isto tako vlagu naravno, povećavaju se gospodarske mjere, koje odstranjuju vjetar od zemljišta, kao ostavljanje vjetrobranih pojasa od stabala nisko obraslih granama na rubovima polja i sjecišta, potsađivanje starijih, veoma progaljenih sastojina, sa mlađim drvećem do dna obraslim granama, kao zaštitom zemljišta, i uopće, svako obrazovanje etaža (slojeva) u sastojini.

Ovo povoljno dejstvo može uostalom da se obrne u svoju suprotnost, kad isparavanje bude nadmašeno potrošnjom vode donjom etažom, što može biti slučaj sa gustom podstojnom sastojinom na suhljijim zemljištima.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Gospodarenjem se može mijenjati stepen vlažnosti i prema tome, usmjeravati razvitak drveća i sastojine, te njihova proizvodnost:

1. Staništa koja su iz bilo kojeg razloga ogoljela vrlo teško dobijaju novi šumski pokrivač, vrlo često radi pomanjkanja dovoljne količine vlage zraka i tla.

2. Prilikom pošumljavanja sjetvom ili sadnjom izaberu se redovno takva mjesta na kojima je uticaj najnegativnijeg ekološkog faktora najmanji.

3. Odnošenje stelje i stalna paša stvaraju loš režim vode i zraka u tlu; posebno kada se radi o teškim tlima.

4. Na zakorovljenim tlima, prizemna vegetacija, posebno trava, crpi velike količine vlažnosti i na taj način konkurira podmladku šumskog drveća u primanju trave. Različite vrste korova utiču različito na režim vode i zraka u tlu.

5. Kada se stvorio podmladak, treba u skladu sa biološkim svojstvima vrsta drveća ne samo regulirati svjetlost i toplinu nego, u većini naših krajeva, još više i vlagu, o kojoj najviše zavisi razvitak podmlatka.

6. Dobro usmjerene uzgojne sječe povećavaju preostalom drveću prostor u tlu, smanjuju konkurenciju sistema korijena, posebno lateralnog u borbi za vodu.

7. Prejake uzastopne sječe nemaju takvo djelovanje po zakonu o minimumu i upotrebljivom maksimumu; jer drveće ne može potpuno iskoristiti prevelik slobodan prostor ni u pedosferi ni u atmosferi, jer može doći i smanjenje vode pod uticajem jake insolacije, jačeg strujanja zraka i manje relativne vlage zraka.

8. Krošnje podstojnog dijela sastojine sudjeluju u održavanju dobre vlage zraka; naročito u sastojinama s rijetkim sklopom nadstojnih stabala. Ali, pregust sklop korijenja podstojnog drveća na sušnim tlima može oduzimati previše vode.

9. Na sušnim staništima, otvaranja gušćeg sklopa omogućuje da se manje vode zaustavlja na krošnjama, a više prodire do tla. Gust podstojni sloj je više štetan nego koristan.

SVJETLOST

Poznavati uticaj svjetla kod uzgajanja šuma posebno je važno, jer uzgojnim mjerama možemo regulirati puštanje svjetlosti u sastojinu, i to prema manjoj ili većoj potrebi podmlatka ili stabala u raznoj dobi njihova života. Poznata je

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

činjenica, da mlade i guste sastojine treba prorjeđivati, kako bi preostala stabla dobijala više svjetlosti i bolje se razvijala.

Raznim vrstama je potrebno za normalni rast različita količina svjetlosti, i da neke vrste brzo ugibaju od nestašice svjetlosti, potrebne za fotosintezu, dok se neke vrste dugo održe u zasjeni.

Dejstvo svjetla na biljke. Svjetlo igra najznačajniju ulogu u proizvodnji materije u šumi.

Pod inače istim okolnostima može važiti sljedeći zakon: „Ukoliko se svjetla više iskoristi, utoliko se više može obrazovati mase.“ To opet ne smije biti ovako izraženo: što više lišća to više mase. Naime kad je lišće gusto, onda nastupa često jako međusobno zasjenjivanje i s tim i nedovoljno iskorištavanje svjetla. Ukoliko je to tačno, ukoliko u šumi, većinom borba za svjetlo ima naročito ozbiljno značenje.

Biljke, a i drveće, koje je uzraslo na punom svjetlu, pokazuje drugčiji habitus, nego ono koje živi u sjenci i takve promjene se protežu duboko do u unutrašnjost biljke, do u građu pojedine ćelije.

Izvori svjetla. Svo svjetlo dolazi od sunca, ali sve ne dolazi neposredno kao sunčevo svjetlo, nego mnogo kao tzv., raspršeno ili difuzno svjetlo (to je npr., nebesko plavetnilo, bijelo ili sivo svjetlo oblaka i raznobojno svjetlo sa raznih predmeta na zemlji).

U ravnici, intezitet sunčevog svjetla porasta sa visinom položaja sunca. On je dakle najveći u dane u podne, u godini usred ljeta, a na zemlji na ekvatoru.

Pored inteziteta, u obzir dolazi i trajanje kao i raspodjela sunčevog sijanja.

Razlikuju se u najnovije vrijeme tzv., biljke „dugog“ i biljke „kratkog dana“ (BDD i BKD).

Osim inteziteta svjetla od značaja je i njegov pravac. Prema Vizneru, kome ima da zahvalimo za osnovna i obilna istraživanja u ovom području, mi razlikujemo:

1) Gornje svjetlo tj., ukupno svjetlo koje pada na horizontalnu površinu (na tzv., krov od krošanja ili na sjecištima na površinu zemljišta),

2) Prednje svjetlo, koje pada na neku vertikalnu površinu, npr., na neki zid, na rub šume ili sastojine,

3) Zadnje svjetlo, koje se odbija od jedne vertikalne površine na obližnje predmete, naročito sa zidova na biljke ispred njih, a u

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

planinama sa stijena ili hridine na drveće ispred njih (naročito krečnjačkih i krednih stijena),

4) Donje svjetlo, koje se odbija na više, sa horizontalne površine, npr., svjetlog zemljišta., vodenih površina i sl.

Pored ova 4 slučaja, koja je postavio Vizner od kojih slučajevi pod 3 i 4 igraju neznatnu ulogu, treba još pomenuti tzv., prostrano svjetlo kao važan i uobičajen pojam u šumarskoj praksi. Pod tim se razumije ono svjetlo, koje većinom koso zrači na otvorene ivice sastojina naročito na rubove sjecišta. Ono se sastoji iz gornjeg i prednjeg svjetla, njemu odgovara postrana sjenka, koju baca ivica sastojine na susjednu neobraslu površinu.

Upotreba svjetla od strane biljaka. Biljka ne prima ukupnu količinu svjetla koje zrači na bilo kojem mjestu napolju, jer ona sama sebe zasjenjuje raznim svojim dijelovima.

Svjetlo, koje biljka stvarno prima, označio je Vizner onaj udio, što ga uhvaćeno svjetlo ima u ukupnom svjetlu neobraslog prostora.

Svjetlo i položaj lišća. Ono lišće gdje se u položaju njegovih listova ne razaznaje određeni pravac prema svjetlu koje na njih pada, nazvao je Vizner afotometričnim. Ovamo spada bor sa svojim četinama okrenutim na sve strane. Nasuprot tome stoji eufotometrični list, koji se postavlja uspravno na glavni pravac padanja svjetla, prema gornjem svjetlu, dakle većinom horizontalno.

Najzad mnoge biljke pokazuju treće i posve drugačije ponašanje. One postavljaju lišće, izloženo direktnom sunčevom svjetlu, više ili manje koso naviše ili u najmanju ruku imaju lišće savijeno, odnosno polovine lista, tako da se djelomično brane od najintezivnijeg sunčevog svjetla, dok potpuno uživaju difuzno svjetlo. Vizner je takvo lišće nazvao panfotometričnim.

Dejstva raznog sastava svjetla. Za proces asimilacije od važnosti su više dugo – talasni žuto – crveni zraci, a za rašćenje i obrazovanje oblika kratko – talasni plavo - ljubičasti zraci. Oštro razgraničenje često ipak nije moguće, a fiziološka istraživanja o tome pokazala su izvjesne nesigurnosti i protivrječnosti. Za asimilaciju je ustanovljeno, da maksimum leži u crvenom dijelu spektra i da crveno zračenje uglavnom tu najviše saučestvuje.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Tegobna Elkersova i Knuhelova istraživanja pokazala su, da lišće pojedinih vrsta drveća, nejednako apsorbira svjetlo raznih dijelova spektra (tzv., selektivna apsorpcija svjetla).

Mjerenje potrošnje svjetla. Vizner je odredio za drveće tzv., minimum relativne potrošnje svjetla, što ga svaka vrsta drveća najmanje treba, i to tako, što je svoja mjerenja izvodio u unutrašnjosti krošnje ondje gdje se obrazuje zakržljalo lišće.

Vizner podvlači i to, da osim toplote i uvjeti ishrane biljke mogu pomjerati relativni minimum potrošnje svjetla nešto naniže (vrtna zemljišta, đubrenje, tj., tzv., dopunjavanje činilaca).

Potreba za svjetlom pojedinih vrsta drveća.

Svjetloljubljive vrste Polusjenoljubljive vrsteSjenoljubljive vrsteAriš, breza, bor, (jasika),Kitnjak, lužnjak i jasen(?)

Pitomi kesten, crna joha, crni bor, vajmutovac, lipa, javor

Smrča, grab, bukva, jela, tisa.

Ova podjela potiče od Gustava Hajera.

Svjetloljubljive i sjenopodnoseće vrste. Hajer podvlači važnu činjenicu da i sastojine svjetloljubljivih vrsta sa porastom starosti postaju mnogo svjetlije, tj., propuštaju grane (kao i zaostala stabalca) odumiru već pri jačim stepenima svjetla, nego kod sjenoljubljivih vrsta, koje se zadovoljavaju sa manje svjetla.

Djelovanje sjenke ili konkurencija korijenja. Cieslar je s puno prava vidio pojavu zakržljavanja tj., jedno bolesno izduživanje osovine izbojaka uz inače kržljav razvitak lišća, kao što je to u ekstremnom obliku poznato kod krompira, koji isklijaju u tami. U šumarskom odgajanju sadnica govori se o „vretenastom raščenju“. Takvo kržljanje nije se pokazalo na jeli uopće, na smrči slabo, a na boru i arišu veoma jako. Ovdje dakle vrste drveća dosljedno pokazuju obrnuto ponašanje nego u pogledu svog ukupnog volumena.

Svjetloljubljivi i sjenopodnoseći habitus. Uticaj svjetla koji određuje oblik biljke, pokazuje se već na spoljnjem habitusu. Biljke izrasle u sjenci, nisu samo zakržljale rastom, nego se na njima zbiva i izvjestan poremećaj odnosa veličina i drugačiji položaj grana i iglica. Naročito su oštre one razlike ondje, gdje je raspon između maksimuma i minimuma svjetla naročito veliki, kao kod sjenoljubljivih vrsta.

Krošnje drveća izraslog u sjenci, postaju slične kišobranu.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Položaj lišća u sjenci je horizontalan (eufotometričan) i lišće se reda jedno pored drugog, poput mozaika, tako da izbjegne međusobno zasjenjivanje. Listovi izrasli na svjetlu, uvijek su deblji i grublji od lišća u sjenci.

Veličina lista postaje nešto veća pri manjem stepenu zasjenjivanja i da tek pri jačem zasjenjivanju opada, ali tada prilično brzo. Zelenilo lista kod lišća na svjetlu svjetlije je i svježije, a kod lišća jako izloženog svjetlu slabi i žuti. Kod lišća u sjeni zelenilo je često nešto tamnije.

Unutarnja struktura svjetloljubljivog i sjenopodnosećeg lišća. Lišće sjenopodnosećih biljaka pokazuje drugačiju građu tkiva nego lišće drveća na prisojnim staništima.

Lišće na prisojnim stranama ima deblji epiderm, i jako izrazito, često višeslojno palisadno tkivo na gornjoj strani, koje razvijanjem velike unutarnje površine, pruža najveći mogući prostor mnogim hlorofilnim zrncima, koji stoje uz zidove ćelija. U lišća izraslog u sjeni tanji je epiderm, nedostaju mu prave palisadne ćelije ili su one samo nepotpuno i jednoslojno obrazovane.

Svjetlo i fotosinteza. Dejstvo svjetla na fotosintezu, prema istraživanjima Lundergarda i ostalih, ravna se prema sljedećem zakonu: „Pri inače jednakim i zadovoljavajućim uvjetima (toplota, vlaga, CO2), fotosinteza se u početku mnogo pojačava pri slabim stepenima svjetla (udaljenost od optimuma), a kad se svjetlo pojača, jačanje fotosinteze popušta sve više sa porastom njegovog inteziteta.“

Kriva fotosinteze penje se mnogo duže kod svjetloljubljivih vrsta, nego kod sjenopodnosećih kod kojih se već pri slabijim stepenima svjetla postiže maksimum.

(Mekićeva kriva fotosinteze knjiga str., 154.): Model svjetlosne krive:

1. Tačka 1 - vrijednost maksimalne fotosinteze. 2. Tačka 2 - svjetlosna zasićenost je jačina svjetlosti pri kojoj se

dostiže 90% vrijednosti maksimalne fotosinteze. 3. Tačka 3 - koja predstavlja vrijednost disanja. 4. Tačka 4 - ravnoteža između fotosinteze i disanja.

Uporedo sa intenziviranjem asimilacionog procesa ide ponajčešće i pojačano disanje. Ono se pojačava brže, tako da pri izvjesnom stepenu dostiže tačku na kojoj se izravnava dobivanje materije asimilacijom sa gubitkom materije disanjem (tzv. Kompezaciona tačka). I ona ne leži samo raznoliko

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

visoko na krivoj kod raznih vrsta, nego kod i osvjetljenog i zasjenjenog lišća u okviru iste vrste. Kod osvjetljenog lišća, kompezaciona tačka nastupa tek pri znatno jačem intezitetu svjetla, nego kod zasjenjenog. Ne smije se dakle bez daljneg zaključiti da se isto tako povećava proizvodnja materije pri pojačanju svjetla, uprkos pojačanja fotosinteze.

Šuma najjače utiče na svjetlo u svojoj unutrašnjosti.

Sa starenjem sastojine postaju svjetlije, što se još više pojačava vještačkim prorijedama, u šumama kojima se gospodari.

Kada je ravnomjeran sklop sastojine, sunčevo svjetlo pada još i kroz najmanje rupe u unutrašnjosti i obrazuje na šumskom zemljištu „sunčeve pjege“ koje prolaze po zemljištu prema promjenjivom položaju sunca, i pri tom pružaju prodrastu puno svjetlo na kratko vrijeme, da bi ga opet ostavile u dubokoj sjenci.

Svjetlo u unutrašnjosti šume i prizemne flore. To se dejstvo u prvom redu pokazuje na donjim slojevima šume, prije svega na tzv., prizemnoj flori. Jačanjem unutarnjeg svjetla, jača ne samo gustoća mahovine, trava i šiblja koji prekrivaju zemljište, nego dolazi do uvećanja njihovog broja vrsta.

Korovi sjecišta su biljke koje se javljaju nakon čiste sječe na vrlo jakom svjetlu.

Djelovanje gospodarenja na svjetlo kao činioca može uslijediti više ili manje naglo ili u skokovima tj., čistom sječom iz tamne, potpune sastojine ili postepeno i slabo, ponavljanim prorjedama i progalama.

Smanji li se već jednom jako broj stabala i ne daje li mali broj stabala očekivanu masu, onda je za dugo vrijeme fiksirana manja proizvodnost!

Zaključujući ovu oblast, prema tome, razlikujemo vrste sjene (sciofiti ili ombrofiti, fotofobne, lucifobne ili lucifugne vrste) i vrste svjetla (heliofiti ili fotofiti; lucifilne vrste). Imamo i hemisciofilnih vrsta, hemiheliofitnih vrsta i fakultativnih sciofilnih vrsta; također i svojte iste vrste drveća. Takvo razvrstavanje drveća odnosi se uglavnom na mlađe doba; u starije doba, ni jedna vrsta ne može se razvijati pod zastorom, ali heliofiti se slabije razvijaju nego sciofiti. U praksi, umjesto pojma „odnos prema svjetlu“, većinom bi bio bolji pojam „odnos prema sjeni“ ili „tolerantnost prema zasjenjivanju“, što je često i naglašavano. Tolerantnost i netolerantnost pojedinih vrsta drveća prema sjeni utvrdili su šumari praktičari, a zatim je znanost tu pojavu nastojala ispitati i dokazati raznim laboratorijskim metodama.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

UGLJEN DIOKSID

Zemljin omotač predstavlja gasoviti medijum u čijem najdonjem omotaču začinje i nestaje život.

Zrak obezbjeđuje zelenim biljkama ugljen dioksid za asimilate potrebne za razgradnju biljne supstance.

Mješavina gasova od kojih se zračni omotač sastoji, je prije svega azot čiji procenat iznosi 78%, 21% je kiseonika, a 1% su svi ostali: argon i drugi plemeniti gasovi, kao i 0,03% vol., (300 ppm – parts per milion).

Navedeni zemljin omotač je podjeljen na nekoliko slojeva s obzirom na osobine i procese koji se dešavaju u istom na:

- Troposferu,- Stratosferu,- Mezosferu,- Termosferu,- Jonosferu, i- Eksosferu.

Za šumu je najinteresantnija neposredna najbliža zona površini zemlje. Troposfera ili najbliži i najdonji sloj je zona gdje se dešavaju sve vremenske promjene.

Težina zraka opterećuje zemlju sa otprilike 5,2 x 1015 tona.

Značenje CO2 kao činioca uopće. Kod svih zelenih biljaka CO2 je kao i svjetlost, nužni činilac za proces fotosinteze. Ugljen dioksid igra izvanredno važnu ulogu u izgradnji drvenih dijelova našeg šumskog drveća, pošto se 40% njegove suhe supstance sastoji od ugljika. (U suhom drvetu ima oko 50% C, 43% O, samo 6% H, 1% N). Što se uprkos tome do nedavno nije poklanjala u ekološkom smislu nikakva naročita pažnja ovom životnom faktoru, to se može pripisati tome što je sadržaj CO2 u zraku u prosječnoj vrijednosti od 0,03% smatran kao nepromjenjivo dat ili samo malo podložan promjenama.

Količina ugljen dioksida je veća u gornjim slojevima pedosfere nego u donjim; veća je u prizemnom dijelu sastojinske atmosfere (do 0,05% i više) nego u višim slojevima, gdje su uticaji vjetra i asimilacije veći. Plodnija tla imaju veći sadržaj CO2 nego siromašnija.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

S povećanjem tog sadržaja hemijskog spoja povećava se i intezitet fotosinteze, najprije naglo, a zatim sporije. S povećanjem količine svjetlosti i topline od minimuma do optimuma, kada su drugi ekološki faktori povoljni, povećava se primanje ugljičnog dioksida, do neke granice, zatim je ona konstantna, može se i smanjiti, pri velikom sadržaju može izazvati i oštećenja.

Izvori CO2. U atmosferskom zraku prosječno se nalazi, kao što smo naprijed kazali oko 0,03% ili 0,57 mg CO2 u jednoj litri zraka. Tokom jedne godine čitav biljni pokrivač na zemljinoj površini utroši približno 1/35 od ukupne količine CO2. To znači da bi se ova njegova količina utrošila za 35 godina, ako se nebi na neki način obnavljao.

Izvorima CO2 koji se nalaze u zraku smatraju se uglavnom razna sagorijevanja (izgaranje ugljena), vulkanskim erupcijama, disanje čovjeka, životinja i biljaka, izvori kiselih voda i gasova, rudnici uglja i životna djelatnost mikroorganizama. Sa gledišta odgajanja biljaka najveći udio pružaju niži organizmi (mikroorganizmi) koji žive u zemlji, gljivice i bakterije koje izazivaju raspadanje organskih materija u šumi (otpadaka i humusnih materija). Na ovaj način nastala količina CO2 bila je u posljednje vrijeme više puta praćena mjerenjem. Ova pojava (stvaranje CO2 u zemljištu i njegovo izbacivanje u atmosferu „disanje zemljišta“) izgleda da ima vrlo veliku ulogu, naročito dopuni količine CO2 u zraku, utrošenog u velikim količinama asimilacijom. Oslobođena količina CO2 je posljedica procesa destrukcije, raspadanja organskih materija, koji je po svojoj suštini suprotan fotosintezi. Ovaj proces je sl., disanju u živim ćelijama, gdje se pod uticajem kisika vrši sljedeći proces:

C6 H12 O6 + 6O2 = 6CO2 + H2O + 647.000 cal.

Smatra se da zrak u zemljištu sadrži deset puta više CO2 od atmosferskog zraka. Ova količina se povećava sa povećanjem broja mikroorganizama i njihovom životnom djelatnošću.

Ispitivanja koja su u ovoj oblasti vršena, pokazuju da glavna uloga u stvaranju CO2 pripada mikroorganizmima. Oni stvaraju oko dvije trećine cjelokupne količine CO2 u zemljištu, a ostatak pada na disanje korijena biljaka i zemljišnih životinja.

Sadržaj ugljen dioksida u zraku nije stalan. On se mjenja tokom dana i godine.

Uticaj gospodarenja sa šumama na CO2 kao činioca. Ispravno primjenjena sredstva za obrađivanje i njegu zemljišta uvijek povoljno djeluju na

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

rast i razvoj biljaka. Tako se mogu poboljšati samo opći uslovi rasta, nego možda i proizvodnja CO2 i na taj način pomoći podmladak u šumi u svim pravcima.

Uticaj gasova iz dimnjaka fabrika i industrijskih postrojenja na šumsko drveće. Pored azota, kiseonika i ugljendioksida, u zraku se nalazi i izvjesna količina prašine i gasova iz fabričkih i industrijskih pogona, koji su posebno prisutni u zraku gradova i industrijskih centara.

Od svih gasova naročito štetan uticaj na biljne organizme ima CO3.

Sadržaj CO2 u zraku od 1992.god., porastao je za 8 i 1996.god., iznosi 334 ppm (0,0364 %).

Odnos šumskog drveća i grmlja prema štetnim gasovima u zraku. Lišćari se smatraju znatno otpornijim od četinara, jer mogu da regeneriraju i odbace povrijeđene asimilacione organe, što kod četinara nije slučaj.

Jela se smatra najosjetljivijom vrstom zato jer njene četine ostaju na stablu veoma dugo.

Odnos četinara i lišćara prema štetnim gasovima bio bi sljedeći, počinjući sa najosjetljivijim vrstama:

Četinari: jela, smrča, bor, ariš.

Lišćari: bukva, hrast, javor, kruška, vez.

U Njemačkoj prihvaćena je podjela na tri grupe:

1. Vrlo osjetljive vrste: jasen, jela, borovac;2. Osjetljive vrste: lipa, grab, smrča;3. Otporne vrste: hrastovi (naročito crveni američki hrast), brijestovi, javori,

bukva, breza, topole, vrbe, tisa, crni bor, ariš, limba.

U Rusiji su takođe na osnovu istraživanja izvršili podjelu šumskog drveća s obzirom na otpornost prema štetnim gasovima, na 3 grupe:

U prvu grupu spadaju biljke koje su biološki otporne. One brzo obnavljaju organe koji su povrijeđeni gasovima. U ovu grupu spadaju, npr.: američki javor, zova, itd.

Drugoj grupi pripadaju biljke koje su morfološko – anatomski otporne. One imaju takvu građu i osobine aimilacionih organa, koja spriječava prodiranje gasova u unutrašnjost lisnog tkiva. Takve karakteristike ima: šimšir, pajasen, niz sukulentnih biljaka, kao i onih koje imaju tvrd kožast list.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Treću grupu sačinjavaju biljke fiziološki otporne. Otpornost kod ovih biljaka posljedica je, pored ostalog i reakcija ćelijskog soka. Ustanovljeno je da su otpornije one vrste kod kojih je kiselost ćelijskog soka manja.

VJETAR

Energiju za pokretanje zraka, daje sunce, odnosno njegova toplina. Strujanje zraka je posljedica razlike u zagrijavanju velikih masa, kao što su kopno i more, i posljedica rotacije zemlje. Razlike u toplini stvaraju razlike u pritisku zraka. Tako se u velikim prostorima atmosfere stvaraju ciklone i anticiklone. Cikloni su područja niskog tlaka, barometrijske depresije. Anticiklone su područja visokog ili višeg tlaka zraka. Zrak se kreće od toplijeg područja odnosno mjesta višeg tlaka, prema hladnijem području. Tako se stvara vjetar.

Osobine vjetra:

- smjer, - brzina (jačina) i - struktura (kolebanja smjera i brzine oko srednjih vrijednosti).

Stalnih vjetrova, kao što su pasati i antipasati u našoj zemlji nema nego dominiraju slapoviti i lokalni vjetrovi. Oblik zemljišta mijenja smjer vjetrova. Snaga vjetra najmanja je pri tlu. Umjereno gibanje zraka dobro utječe na vegetaciju, jer se povećava transpiracija i tako ubrzava uzlazan tok rastvorenih mineralnih materija u krošnju. Jače gibanje zrake raznosi suvišnu vlagu. Polen i lakše plodove; smanjuje mogućnost stvaranja mraza, jer se odnosi hladan zrak, odnosno miješa hladan i vlažan zrak sa toplim i suhim zrakom. Vjetar je fiziološki i ekološki značajan kad mu je brzina nadprosječna.

Skale za označavanje jakosti vjetra. Jakost vjetra se označava prema njegovoj brzini, a brzina vjetra se ocjenjuje metrima u sekundi, pri čemu je vjetar slab s brzinom ispod 11 m/sek, jak brzinom 11 – 17 m/sek, vrlo jak brzinom od 17 – 30 m/sek, olujni (orkanski) brzinom iznad 30 m/sek. Za ocjenu jakosti vjetra služimo se i oznakom: mirno, slab, jak, veoma jak vjetar, vihor i orkan.

Najobičnija je Beafurtova (Boforova) skala, prema kojoj se jakost vjetra ocjenjuje sa 12 stepeni. Za ocjenu tih stupnjeva primjenjuju se razne prirodne pojave koje se očituju za vjetrovita vremena.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

U gruboj prosječnosti: 0 (označava tišinu); 1-3 je lahor, povjetarac i slab vjetar s brzinama 1 – 5 m/sek; u 3 stupnju vjetar pokreće lišće. Stupanj jakosti vjetra 4-5 ima brzinu oko 5 – 10 m/sek; kod 5 stupnja (35 km/sat) vjetar pokreće deblje grane. Stupanj 6 – 7 označava jak i olujan vjetar brzine oko 10 – 15 m/sek (33 – 55 km/sat); povija tanja stabla. Stupanj 8 – 10 označava oluje brzine 15 – 25 m/sek (55 – 90 km/sat); lomi tanje i debele grane obara i čupa drveće.

Stupanj 11 – 12 pokazuje da je brzina vjetra veća od 25 m/sek; to su vihori i orkani, koji se u našim krajevima vrlo rijetko razviju, gotovo nikad potpuno; izvan našeg kontinenta česti su uragani i tajfuni. Ponekad i u našim šumama jaki vihori („cikloni“) unište veći dijelovi šuma; nakon takve nepogode, vrlo je teško izrađivati i izvlačenje oborenog drveta (izvala i preloma), postoji mogućnost stvaranja zaraze.

Patološko dejstvo vjetra. Na lišćarima je krošnja većinom žbunasta sa zakošenjem poput krova, prema pravcu glavnog vjetra (snaga vjetra koja striže). Na četinarima naročito smrči krošnja se oblikuje kao zastava, na strani suprotnoj od vjetra (obrazovanje zastave pod uticajem vjetra). Još čudnovatiji oblik krošanja u vidu bajraka pokazuju borovi na vjetru jako izloženoj morskoj obali.

Na morskoj obali, u šumama, često srećemo slike prouzrokovane brišućom lomećom snagom vjetra, koje su dovele do oblikovanja naročito zakržljalih sastojina tzv., avetinjskih šuma.

Gusta šuma zaštićuje zemljište od negativnog uticaja vjetra.

Uticaj vjetra na oblik drveća i stabala. Uzroci izumiranja grana na dijelu krošnje koji je izložen vjetru su dvojaki: mehanički i fiziološki. Cilindričan oblik debla, pored ostalog posljedica je i uticaja vjetra na stablo. Na ovaj način deblo pruža vjetru koji utiče na njega sa svih strana najmanji otpor.

Drveće u stanju sklopa uvijek je uopće punodrvnije tj., naviše relativno deblje nego drveće na osami, čija debljina stabla naglo opada idući naviše (mišorepast oblik debla). Nakon svakog puštanja vjetru na volju (jake prorjede odnosno progale) povećava se u odgovarajućoj mjeri prema većoj napadnoj sili vjetra i prirast jače na donjem dijelu stabla, nego na gornjem; stablo postaje mišorepastije.

Vjetroizvale nastaju ako je moment obrtanja koji izaziva vjetar svojim uticajem na krošnju stabla veći od sile uklještenja stabla korijenom za zemljište.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Vjetrolom nastaje ako je moment obrtnje vrlo veliki, a stablo je istovremeno snažnim sistemom korijenja vrlo čvrsto spojeno sa podlogom.

Starija stabla manje su otporna od mlađih jer imaju veću ukupnu površinu krošnje i drvnu masu koja je znatno manje elastična nego što je to slučaj kod mlađih stabala iste vrste drveća.

U šumama izdanačkog porijekla pod uticajem vjetra obično nastaju vjetrolomi i to uglavnom u vratu korijena, usljed truljenja starog materinskog panja.

Različita je otpornost pojedinih vrsta drveća na vjetar i ona ovisi, prije svega o anatomskoj građi i o tehnološkim svojstvima drveta, zatim o tome je li drvo smrznuto i nosi li na sebi teret snijega i leda. Važna je i dubina zakorjenjivanja, te položaj težišta stabla. Na osnovu sistematski provedene analize faktora koji utiču na pojavu vjetroizvala i vjetroloma vidi se ovaj odnos različit ne samo kod stabala raznih vrsta drveća, već i kod stabala jedne iste vrste.

Glavni pravac vjetra u Bosni i Hercegovini gotovo svuda je sjeverozapadni (SZ) i jugozapadni (JZ).

U šumi se vjetar najjače oslabljuje na gornjem krovu krošanja.

Osvrt na vjetar kao činioca u gospodarenju šumama. Šumsko – gazdinske mjere jačanja zaštite vjetra treba upraviti u prvom redu na ona mjesta na kojima treba očekivati trajne uticaje vjetra, dakle na ivice šume i sastojine, vjetru izložene padine i glavice.

U krajevima gdje postoji trajna opasnost od vjetra preporučuje se odgajanje mješovitih, raznodobnih šuma, čiji stepenast sklop lomi snagu vjetra.

Koristan uticaj vjetra očituje se ovako:

- Raznoseći polenova zrnca za vrijeme cvjetanja drveća (obično na 100 km, a često i mnogo dalje) vjetar pospješuje oplodnju;

- Raznoseći plodove i sjeme pogoduje podmlađivanju šuma;- U vezi s izmjenom vlažnoga i suhoga zraka u vlažnim položajima priječi rast

mahovine po drveću (tome može biti uzrok i slaba izmjena u temperaturi zraka);

- Mješajući topliji i hladniji zrak vjetar često spriječava ugibanja zbog mraza;- Mješa listinac raznih vrsta drveća u mješovitim sastojinama;- Pospješuje transpiraciju drveća,

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

- Blagi vjetar pospješuje fotosintezu, odnoseći proizvedeni kiseonik koji se nakupio u samom procesu.

Štetan uticaj vjetra očituje se ovako:

- Vjetar popješuje širenje šumskih požara;- Stalno odnosi šušanj s istaknutih položaja, pa tlo brzo slabi, naglo se suši i

stvrdnjava;- Jači vjetrovi popješuju prekomjernu evaporaciju, a time isušuju tlo i na

mjestima, gdje je to od štete;- Jači vjetrovi znatno povećavaju transpiraciju;- Jači vjetrovi pospješuju deflaciju (raznošenje zemlje), koja je obradom ili

drugim kojim načinom razrahljena;- Tek presađene sadnice jak vjetar uništava;- Jaki hladni vjetrovi znatno snižavaju temperatura zraka i tla, pa tako

nastaju nepovoljni odnosi za uzgoj osjetljivih vrsta drveća;- Jaki vjetrovi mogu izvaliti odrasla stabla zajedno sa žilama;- Jaki vjetrovi oštećuju mehanički lišće od drveća, a osim toga i cijela stabla

lomeći vrhove i grane; posebno na strani odakle često pušu. Uticajem vjetra nastaju vjetrolomi, a u vrijeme snijega tzv., snjegolomi.;

- Vihori mogu porušiti i izlomiti velike površine odraslih šuma, tako da gotovo nijedno stablo ne ostane ozljeđeno.

SKUPNO DJELOVANJE KLIMATSKIH FAKTORA

Klima je trenutačno stanje nad određenom atmosferskom području.

Klima ili podneblje, sa biološkog gledišta, jeste skup svih stanja i promjena u atmosferi koji neposredno ili posredno utječu na život organizama, njihovih zajednica i njihov razvitak. Klimatologija proučava i tumači prosječno stanje atmosfere na temelju pojedinačnih metereoloških mjerenja, numerički i grafički izvedenih podataka. Meteorologija proučava zakonitost pojedinih stanja atmosfere. Bioklimatologija istražuje uticaj klime na živu prirodu. Makroklima je klima velikih prostora. Mikroklimatologija ispituje klimu malih prostora. Sve to omogućuje da se utvrde klimatska područja.

Karakter klime određuju ovi njeni elementi:

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

- Radijacija sunca,- Pritisak zraka,- Vjetar,- Temperatura, - Vlaga zraka,- Oborine i naoblaka, - Radioaktivnost, i- Elektricitet atmosfere.

Solarna klima je posljedica raznolikosti zemlje i toplinske energije sunca.

Modifikatori klime su:

- Razdioba kopna i mora,- Udaljenost od mora,- Nadmorska visina (elevacija),- Raspored i veličina zemaljskih masa,- Ekspozicija i- Inklinacija (nagib) zemaljskih ispona,- Sastav tla,- Gornja i donja voda,- Vegetacija.

Uzroci modificiranja klime jesu ovi: nejednako zagrijavanje kopna i mora, ravnica, dolina i planina, gola i obrasla zemljišta, vlažna i suha tla i sl.

Posljedica tih faktora jesu različit pritisak zraka i različite struje zraka. Odatle su vjetrovi vlažni i suhi, topli i hladni, jaki i slabi, značajni za pojedine dijelove zemlje, staništa, godišnja doba, dane i noći. Treba uvažiti činjenicu da sve metereološke pojave međusobno ovise i utiču jedna na drugu.

Pod uticajem temperature, oborine vlage i zraka, klima je humidna – kada je količina oborina veća nego što se može ispariti vode; suvišak otječe preko podzemnih tokova u rijeke i potoke. U obratnim okolnostima (kada je količina oborina manja nego što se može ispariti vode) klima je aridna, i u prelazima, semihumidna i semiaridna.

„Svjetlo, toplina, vlaga, sastav zraka i vjetar, faktori su koji se u pojedinačnom uticaju na život drveća i šume nikako ne mogu potpuno shvatiti. Pojavljuju se uvijek kao skupno djelovanje klime u vezi sa svim drugim faktorima staništima; jedan se faktor, obično, tek tada jasnije ističe kad je u minimumu,

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

npr., toplina na gornjoj granici šumske vegetacije ili voda u doba suše.“ (Leibundgut)

Ruebel je nadomjestivost ekoloških faktora ukratko prikazao u sljedećih 6 grupa:

1. Klimatski faktori se nadomještaju drugim klimatskim faktorima; npr., suhoća južnom ekspozicijom, vlažnost sjevernom ekspozicijom,

2. Edafski faktori u drugim edafskim faktorima; npr., suhoća siromaštvom na kiseoniku u tlu;

3. Biotski faktori drugim biotskim faktorima; npr., slaba sposobnost za borbu biljke Calluna nadomještava se njenim malim zahtjevima;

4. Klimatski faktori edafskim faktorima i obratno; npr., topla klima plitkošću tla ili hladna klima vodom;

5. Klimatski faktori biotskim, i obratno; npr., stepska klima pašom;6. Edafski faktori biotskim, i obratno; npr., mogućnost opstanka biljke na

nekom tlu isključenjem konkurencije.

Sinteza faktora klime nastoji se, barem donekle, izraziti odnosom biljnih elemenata, npr., na temelju odnosa količine oborina i temperature. To su tzv., klimatski indeksi.

Langov kišni faktor (Kf) je koeficijent srednje godišnje sume oborina (O) u mm i srednje godišnje temperature u stepenima Celsiusa (T).

Sastojinska klima je mikroklima u sastojinama šumske vegetacije. Makar je pod snažnim uticajem makroklime, regionalne klime i lokalne klime, klima u šumi drukčija je nego izvan nje. Temperature su ljeti niže, a zimi (u sastojinama četinara) više; razlika danju oko 2,5 – 50C; manji su ekstremi kolebanja i valovi temperature; prosječno manje oborina prodre do tla. Snijeg se zadržava duže, manja je brzina vjetra i manje je isparavanje tla, pa je relativna vlaga zraka zraka viša. Šumska vegetacija, dakle mijenja klimu, pogotovo temperaturu; više na južnim ekspozicijama zemljišta nego na sjevernim.

Svaka sastojinska klima ima svoju mikroklimu.

Šuma snažno utiče na karakter klime, i to ne samo svoje nego i na klimu svoje okoline.

ŠUMA I ZRAČNI ELEKTRICITET

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Elektricitet koji se prazni putem munje između oblaka i zemlje u nekim područjima ima znatan uticaj na život šume. Munja udara u stabla ostavljajući dublji ili plići trag od vrha do podnožja stabla.

Električni procesi u kumulonimbusu dovode do koncentracije znatnih količina elektriciteta u pojedinim dijelovima oblaka, što dovodi do velikih razlika napetosti unutar i izvan oblaka. Kada razlika napetosti prijeđe stanovitu granicu, dolazi do pražnjenja, tj., električne iskre, te popratnih akustičnih i optičkih pojava, poznatim pod skupnim imenom grmljavina, a sama se električna iskra zove munja. Najobičnija munja je linijska munja, kada iskra preskače u prelomljenoj liniji. Plošna munja nastaje kada se kratkotrajno i sitno izbijanje zbiva unutar oblaka na mnogo mjesta odjednom. Rijetka je munja u obliku kugle – kuglasta munja i munja u obliku sitnih kuglica. Munja može nastati unutar oblaka, između oblaka i slobodnog električnog naboja u atmosferi, ispod i iznad oblaka, i napokon između oblaka i površine zemlje; tada se zove grom.

Munja najčešće udara u visoka stabla sa šiljastim krošnjama, te ona sa suhim vrhovima i suhim granama čije je korijenje duboko u vlažnoj i mokroj zemlji.

STEPEN IZLOŽENOSTI VRSTE DRVEĆAJako podložne Topola, hrast, vrba, brijest, smrča, jela, ariš,

boroviUmjereno podložne Pitomi kesten, lipa, trešnja, obični orah

Manje podložne Javor, bukva, obični grab, joha, breza, divlji kesten

Grom udara češće u izolirana stabla nego u stabla u šumskom kompleksu, češće u viša nego u niža stabla, češće u stabla sa hrapavom korom nego glatkom (veća je otpornost u kretanju munje kod prvih), češće u stabla koja se duboko zakorjenjuju, odnosno u vrste drveća sa jako razvijenom žilom srčanicom, češće u stabla koja se nalaze na vlažnom zemljištu.

Udarci munje mogu u suho doba godine izazvati požare.

EDAFSKI FAKTORI I ŠUMA

TLO – ZEMLJIŠTE

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Tlo je razgrađeni i rastresiti proizvod kamene podloge. Stvara se i razvija pod uticajem unutrašnjih i vanjskih sila litosfere, atmosfere, hidrosfere i biosfere od razdrobljenja i hemijskih promjena kamenja i od ostataka biljaka i životinja.

Zemljište – tlo nije kompaktna masa, već je prostor ispunjen čvrstim, tekućim i plinovitim materijama, sa sistemom šupljina razne veličine i oblika; u normalnim okolnostima dinamički je stabilno. Tlo dakle čine mineralne materije (45%), organska materija (5%), voda (30%) i zrak (20%).

Zemljište – tlo služi drveću kao uporište (stanište) i kao izvor hrane. Za uspijevanje drveća važno je da se ono odvija u oba smjera, tj., po svojim fizikalnim i po hemijskim svojstvima. U njemu se biljke ukorijenjuju; iz njega primaju hranu, u obliku rastopina anorganskih spojeva. Što je tlo mlađe, jači je uticaj matične stijene; što je razvijenije, to više na njega utiče klima.

Na šumska tla utječu tri pedogenetska faktora, kojih nema toliko u ratarskim i sličnim tlima:

- korijenje drveća i grmlja, - velika količina mrtve organske tvari i - poseban svijet sitnih živih bića.

Glavni činioci tla (pedogenetski faktori) su ovi:

- Petrografski matični supstrat,- Klima,- Flora,- Fauna,- Reljef, i - Čovjek.

Tla se stvaraju pedogenetskim procesima, pa svako tlo ima svoju razvojnu starost, za čiji je razvitak odlučujući matični supstrat. Smjer razvitka i intezitet pedogenetskih procesa određuje klima i manje vegetacija, koja posredno ili neposredno obogaćuje tlo živom i mrtvom organskom materijom.

Prostor u kojem se odvijaju pedogenetski procesi naziva se pedosferom, a korijenjem prorasla pedosfera rizosferom. Rizosfera je najdinamičniji dio pedosfere. Pedološki se faktori nazivaju i edafskim faktorima.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Osmoza je mješanje dvaju tekućina kroz ćelijsku membranu. Suprotna snaga je turgor, pritisak ćelijske membrane, kad se ćelija napuni otopinom.

Pedosfera je vrlo dinamična i zato je najsloženiji dio geosfere.

Elementarni procesi u tlu se mogu razvrstati u fizikalne, hemijske, biološke promjene.

Fizikalni procesi su ovi:

- Eluvijacija je ispiranje i osiromašavanje površinskih slojeva tla tj., odnošenje organskih i anorganskih spojeva;

- Iluvijacija je nagomilavanje aktivnih i mobilnih sastojaka iz eluvijalnog horizonta u dubljim slojevima tla;

- Hidrogenizacija je jedan od glavnih procesa u močvarnim tlima;- Desikacija je zasušivanje, npr., na teškim glinenim tlima, koja su u

vlažnom stanju bestrukturna, a u suhom raspucana.

Hemijski procesi su ovi:

- Acidifikacija je zakiseljavanje, odnosno obogaćivanje tla vodonikovim jonima, zbog čega tla, pogotovo humus, gube baze, izmjeni se kompleks pedocenoze, intezivnija je eluvijacija;

- Alkalizacija je proces suprotan acidifikaciji, povećava se koncentracija OH – jona, povećava se kapacitet za vodu preovladavaju bazifilni organizmi;

- Karbonatizacija;- Silikacija, i dr.

U biološke procese ubrajamo:

- Amonifikacija,- Nitrifikacija,- Denitrifikacija,- Nitrogenizacija je stvaranje organskih azotnih spojeva iz

elementarnog azota pod uticajem azotnih mikroba;- Humizacija, i mnogi drugi.

Kombinirani fizikalno – hemijski – biološki procesi jesu:

- Strukturizacija,- Humifikacija, i- Mineralizacija; Su vrlo važni procesi u šumi, posebno su opisani u poglavlju

o prostirci i humusu.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Svojstva šumskog zemljišta dijele se na dvije grupe: fizička i hemijska, pri čemu se fizička svojstva ubrajaju:

- Dubina,- Mehanički sastav i spojnost,- Vlažnost,- Toplota i - Zračni kapacitet zemljišta.

A u hemijska svojstva:

- Hranjivost i - Hemijska reakcija zemljišta.

Dubina.

VEOMA DUBOKO Preko 1,2 mDUBOKO 0,60 – 1,2 m

SREDNJE DUBOKO 0,30 – 0,60 mSREDNJE PLITKO 0,15 – 0,30 mSASVIM PLITKO Do 0,15 m

Ne mora uvijek čvrsta stijena da predstavlja granični sloj koji sprečava prodiranje korijena, a ni sljepljeni otvrdli sloj, npr., ortštajn, nego je dovoljno da druge okolnosti, kao npr., nedovoljno provjetravanje zemljišta ili plitko stojeća donja voda, zatvori zemljište ispod sebe pred grananjem korijena.

Stabla svih vrsta drveća koje imaju dugu žilu srčanicu, kada rastu na plitkom zemljištu, imaju zatupast, tanjirast oblik krošnje. Naprotiv kada rastu na dubokom zemljištu, imaju izdužene, ovalne (lišćari) ili piramidalne krošnje (četinari).

Sve vrste drveća, kada rastu na plitkom zemljištu, izložene su znatno većoj opasnosti od štetnih uticaja vjetra (vjetroizvale) i snijega (snjegoizvale). Nasuprot tome vrste drveća koje imaju plitak, površinski korijen, kada rastu na dubokom zemljištu znatno su otpornije prema ovim štetnim uticajima.

Jedan od vrlo važnih zadataka u uzgajanju šuma je: uzgojiti stabla koja će imati najveću moguću drvnu masu kao i da ova ima što veću tehničku vrijednost. Drugi zadatak je: odgojiti šumu koja će biti otporna prema svim štetnim uticajima sredine, a naročito prema vjetru i snijegu. Nepoznavanje značaja dubine zemljišta vrlo često može da omete ispunjenje ovih zadataka.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

U šumarskoj praksi, kao i u poljoprivredi, uobičajeno je da se dubina zemljišta određuje prema dubini pedološkog sloja. Kao što je ranije rečeno pod pedološkim slojem podrazumijeva se pedološki sloj koji je na izvjesnoj dubini ograničen geološkom podlogom. Međutim, geološka podloga ne predstavlja uvijek granicu preko koje korijen drveća ne može dalje da se razvija. Nisu rijetki slučajevi da na zemljištu koje je vrlo plitko, ili čak i nema jasno izraženog pedološkog sloja raste drveće i razvija svoj korijen.

Dokle će u dubini moći da se razviju žile korijena, zavisi ne samo od dubine pedološkog sloja, već i od stanja u kome se nalazi geološka podloga.

Zemljišta koja su fizički duboka, ali u kojima drveće, iz bilo kojih razloga ne može normalno zbog vode da razvija korijen u dubinu nazivaju se fiziološkim plitkim zemljištima.

Odnos šumskog drveća prema dubini zemljišta. Odnos šumskog drveća prema dubini zemljišta zavisi od oblika i načina grananja pojedinih vrsta. Ako se zanemare mnogi prijelazi, šumske vrste drveća mogu da se podijele, prema načinu grananja i obliku korijena, u dvije osnovne grupe:

U jednu grupu spadaju vrste sa sistemom korijena koji ima žilu srčanicu, te se razvija vertikalno u dubini sa bočno razvijenim sekundarnim žilama. To su hrastovi, borovi, pitomi kesten, ariš, brijestovi, javori i jaseni.

U drugu grupu svrstavaju se vrste sa sistemom korijena bez žile srčanice, čije se žile granaju na sve strane od vrata korijena, ne prodirući duboko u zemljištu. To su: trepetljika, grab, breza, smrča, bukva, johe.

Za bilo koju vrstu drveća, kada se radi o odnosu prema dubini zemljišta, postoji pravilo, da bez obzira kakav sistem korijena ona imala, dublje zemljište prija.

Mehanički sastav ili tekstura. Kvalitativan odnos mehaničkih elemenata tla, sastoji se od čvrste, tekuće i plinovite faze; čvrsta zauzima oko 30 – 60 % volumena tla, a čine je čestice mehaničkih elemenata i strukturnih agregata u raznim veličinama, koji nastaju iz matične podloge ili litosfere, čineći sastavne elemente gornjeg tla ili pedosfere.

Čvrsto kamenje izbija na površinu:

- U obliku hridi, koje imaju manje ili više pukotina, ili- U obliku većih ili manjih pojedinih blokova, koji vire na površinu, a imaju

također pukotine kao i hridi.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Prema vrsti matičnog supstrata njegovim trošenjem i raspadanjem nastaje bolja ili loša pedosfera. Tako npr.,:

Granitno kamenje i gnajs, ako su grubo zrnaste strukture, raspada se lagano i dosta duboko, a ako su fino zrnaste strukture, raspadaju se teško i plitko.

Serpetinsko kamenje lagano se drobi, ali se teško hemijski troši i daje plitko, više manje slabo kamenito – šljunačno tlo.

Kamenje škriljevaca raspada se dosta laganim trošenjem u pločaste i sitnije komade, koji daljnim fizikalno – hemijskim trošenjem prelaze, prema svom sastavu, u bolja ili lošija glinena tla.

Krečnjačko ili dolomitno kamenje troši se vrlo različito. Trošenjem čistih krečnjaka nastaju suha i slaba zemljišta.

Čisto dolomitno kamenje troši se još teže nego čisti krečnjak. Njihovim trošenjem nastaje mršavo tlo s mnogo kamenja.

Kvarcno kamenje jedva se u prirodi troši hemijskim putem, nego se raspada i fizičkim trošenjem. Trošenje napreduje polagano i odatle nastaje većinom slabo tlo, ako mu nije primješano drugo kamenje.

Kamene i šljunačne čestice čine tzv., skeletno tlo. Te čestice nemaju međusobne veze. Pješčane, praškaste i glinaste čestice čine tzv., sitno ili mrvičasto tlo. Skeletne i mrvičaste čestice često su međusobno izmješane.

Struktura tla zajedno s koherencijom, određuje stupanj vlažnosti i topline, propusnost za vodu i kruženje plinova, kapacitet za vodu i prozračnost, mikrobiološka aktivnost, tok humifikacije i mineralizacije, razvitak korijenja. I zato struktura s drugim faktorima, u mnogome utiče na plodnost tla, a samim tim i na životne procese sastojine.

Kod mrvičastog tla razlikuju se teška i lagana tla. U prvu grupu pripadaju glinena, a u drugu pješčana tla. Po sredini se nalazi grupa blagih, prkih tala, gdje ubrajamo ilovasta i humozna tla s manje ili više primješanog pijeska.

Glavni sastavni dijelovi tala su: glina, pijesak, kreč i humus.

Koherencija je sila kojom se međusobno vežu čestice tla glinaste, ilovaste, pjeskovite. Adhezija je sila kojom se vežu ili lijepe čestice tla uz druge materije.

Većini vrsta drveća najbolje prijaju srednje rahla, blaga tla. Ona daju drveću dobro uporište, povoljna im je vlaga i prozraka, a prema tome ta tla

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

pogoduju snažnom razvitku korijenja. Čvrsta tla otežavaju prodor korijenja. Takva tla ne odgovaraju onim vrstama drveća, kojim korijenje doseže duboko u tlu.

Veoma rahla i sipka tla podvrgnuta su ablaciji (raznose ih vjetrovi i otplavljuje voda).

Koloidi nakon taloženja tla, lebde u vodi (voda je neznatno mutna) i u tamnoj komori vide se pod snopom svjetla. Zoli su koloidi koji u dispergentnom sredstvu slobodno lebde. Geli su međusobno povezane čestice koloida, koje koaguliraju, sedimentiraju i tako se odvajaju od dispergentnog sredstva (želatina).

Jedna od osnovnih karakteristika strukturnih tala je da su porozna i topla, te da im je dobar raspored nekapilarnih i kapilarnih pora i režim vode i zraka; jača je aktivnost mikroorganizama, naročito aerobnih bakterija. Takva tla su prosječno plodna. Pod uticajem loše humifikacije stelje (kiseli humus), mogu postati slabo strukturna.

Karakteristika nestrukturnih tala su na prvom mjestu da površinska oborinska voda brzo otječe, a na ravnicama i dolinama stvaraju se bare i močvare; na njima često nastaju mrazevi; zakorjenjivanje drveća je sporo, a i loše. Struktura tla može se poboljšati obradom, kalcifikacijom ili gnojenjem stajskim đubrivom.

Sve vrste šumskog drveća najbolje uspijevaju na strukturnim tlima, pa je od fizikalnih svojstava tla, dobra struktura najvažniji uvjet za dobro podmlađivanje i razvitak drveća.

Poroznost zemljišta ovisi o volumenu pora. Poroznost (šupljikavost) strukturnih zemljišta iznosi 40 – 60 % volumena zemljišta.

Propusnost je svojstvo tla da propušta vodu i plinove. Voda iz pora istiskuje zrak, a pritisak zraka i plinova spriječava prodiranje vode, pa su tako ta dva faktora u antagonističkom odnosu. Najmanju propusnost imaju gline, najveću pjesci, a ilovače su negdje u sredini. Karbonatna tla su propusnija, uz to toplija i sušnija, a silikatna su manje propusna, hladnija i vlažnija.

Vlažnost zemljišta je posljedica mnogih faktora: oborina i relativne vlage zraka, sastava šume i dr. Vlagu zemljišta čini sva voda dospjela u zemljište, koja dolazi:

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

- Iz atmosfere (kao kiša, snijeg, rosa, kondenziranom parom u samom zemljištu);

- Iz podzemnih tokova (izdanske vode).

U praksi se zemljište s obzirom na količinu vlage, grubo razvrstava ovako:

- Mokra zemljišta,- Vlažna zemljišta,- Svježa zemljišta,- Suha zemljišta.

Čvrsta zemljišta su često suha, jer ne mogu brzo upiti vodu od kratkotrajnih kiša. Ipak su često mokra, posebno zimi i s proljeća, jer dugo drže upijenu vodu.

Lagana zemljišta lako primaju vodu, ali je slabo drže, pa se zato lako – posebno ljeti – posve isuše. Zimi i nakon kiša ima u takvim zemljištima dosta vlage.

Voda u zemljištu se javlja u ovim oblicima: para, kapilarna, kristalna, higroskopna, gravitaciona (ocijedna) i donja, zimi u obliku leda. Za razvitak vegetacije važne su uglavnom, fiziološki aktivne vode. Higroskopna i konstituciona voda fiziološki su inertne.

Kapacitet za vodu je sposobnost zemljišta da primi i zadrži određenu količinu vode. Apsolutni kapacitet označava količinu vode koju maksimalno zasićeno zemljište zadrži nakon 24 sata. Zemljište je zasićeno do retencijskog kapaciteta kad su sve kapilarne pore ispunjene vodom, a nekapilarne zrakom. Osrednje retencijski kapacitet za vodu iznosi oko 40 - 60% zapremine zemljišta.

Kapacitet za vodu je količina zraka koju sadrži zasićeno tlo vodom do retencijskog kapaciteta. Kapacitet za zrak je veći što je veća zapremina nekapilarnih pora.

Nedostatak ili pomanjkanje pojedinih mineralnih materija u zemljištu uopće može da se odrazi na spoljnim pojavama. Maler je, takve razlike na boru označene kao „pojava karence“, posmatrano je u izvjesnim svojstvenim promjenama boje četina i eksperimentalno ih ustanovio.

Mnoštvo šumskih biljaka pokazuje naročito sklonost za staništa na kojima se bogato obrazuju soliterno – kisele soli. To su tzv., nitratne biljke.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Humus je organomineralni komplex zemljišta stvoren razgrađivanjem mrtvih organskih materija biljaka i životinja. Osnovni faktori u stvaranju humusa su:

- Klima,- Vegetacija,- Mikroorganizmi.

Humus je vrlo mobilan komplex, koji prvo utiče na rastvorljivost karbonata, fosfata i silikata u mineralnom dijelu zemljišta, svojim ugljen dioksidom, koji nastaje pri njegovom truljenju, i organskim kiselinama.

Uglavnom u zemljištu humus igra duplu ulogu, nekad kao tzv., „trajni humus“, koji je otporan prema mikrobiotičkim napadima, važan nosilac adsorpcione moći zemljišta i kao „hranjivi humus“, koji raspadanjem mineralizira hranjive materije za biljke, pružajući među njima naročito azot putem obrazovanja nitrata. Humus je glavni izvor snadbijevanja azotom.

Humifikacija je kompliciran skup biohemijskih i fizikalnih procesa, koji razgrađuju visoko molekularne organske supstancije i sintezom stvara humus. O brzini i kvaliteti tog procesa ovisi kvalitet humusa.

Humizacija je proces nagomilavanja humusa. Intezivniji je u hladnim i vlažnijim i staništima i u gustim šumama, posebno u sastojinama sciofitnih četinara, jer je mikrobiološka aktivnost manja.

Mineralizacija je proces kojim se humus razgrađuje u mineralne spojeve. Prema tome humizacija je ograničena mineralizacijom.

Tok razgradnje stelje može se šematski prikazati ovako:

- Stelja: organski kompleks malo fizički i hemijski prerađen;- Truhlina: humificirani organski komplex u kojem su donekle očuvani

organski ostatci;- Prhlina: posve humificirana organska materija;- Trošina, zemljište u užem smislu: rastresit anorganski sloj pedosfere.

Brzina i kvalitet razgradnje navedenih materija ovisi o mnogim pedogenetskim faktorima, najviše o toplini, vlazi, sadržaju slobodnog kiseonika i o aktivnosti mikroflore, mikrofaune, mezoflore i mezofaune, od kojih su najvažniji aerobni mikrobi, uglavnom bakterije i kišne gliste.

Proces razgradnje ne ovisi samo o pedogenetskim faktorima nego i o vrsti stelje. Prosječno najbolji humus se stvara od prizemne vegetacije i lišćara.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Vrste humusa su posljedica svih naprijed navedenih faktora. Prema fizikalnim, hemijskim i biogenim pokazateljima tog organskog komplexa, razlikuje se:

- Blagi humus (mekan, neutralan, zreli, adsorptivno zasićen); i- Kiseli humus (grub, sirov, nezasićen bazama); ima mnogo prelaznih oblika

humusa.

Glavne karakteristike blagog humusa su: blago razgrađivanje, dobra rahlost, toplina i propusnost za zrak; dobro prima, zadržava i propušta vodu, ima veliku sposobnost adsorbiranja baza; odatle slabo kisela, slabo bazična, slabo bazična do neutralne reakcije; obilne količina azota; prisustvo mnoštva kišnih glista, bakterija, posebno aerobnih i nitrifikatora, biogeno vezivanje atmosferskog azota; dobra izmješanost s mineralnim slojem zemljišta; prosječno bolje podnosi zemljište; uglavnom na tlu bogatom bazama.

Glavne karakteristike kiselog humusa su: slabo raspadnuta ili poluraspadnuta stara stelja; oštro odvojena humificirana organska materija; slobodne huminske kiseline; polagano raspadanje, pomanjkanje baza i hranjivih materija, lošija struktura, nedovoljna aeracija i nedovoljna toplina; slaba aktivnost i sporo razmnožavanje humifikatora i mineralizatora, veća populacija anaerobnih bakterija, više su razvijene gljive, drveće s najvećim dijelom azotom snadbijeva posredstvom mikorize, nerazgrađeni sloj sljepljen je isprepleten je micelijima gljiva, pa su oštriji prelazi između slojeva i humusa.

Steljarenje je odnošenje stelje.

Uloga šumske stelje je ogromna. Ona je odjeća šumskih zemljišta i korijenja. Zaštićuje ih od suše, vrućine, studeni i erozije. Rahla stelja je dobar izolator; kad je zrak suh i stelja se osuši, prekida se u njoj mreža kapilara i znatno prekine veza između tla i atmosfere, pa je isparavanje manje. U vlažno doba, stelja upija velike količine vode, pet do deset puta više od njene težine, a suvišak polagano otječe po zemljištu i u donje slojeve pedosfere; sprečava zbijanje gornjeg sloja zemljišta jakim oborinama. Općenito, stelja održava dobra fizikalna, hemijska i mikrobiološka svojstva zemljišta; sudjeluje u retenciji vode, u održavanju mirnijeg toka oborina u izvore i vodotoke, dobar je regulator režima vode, zraka i topline.

Uticaji faktora biosfere na zemljište. Na šumsko zemljište od svih živih organizama najveći uticaj imaju flora i fauna, jer one stvaraju, usitnjavaju i razgrađuju mrtvu organsku materiju i mješaju ih sa mineralnim slojem zemljišta. Najznačajnija komponenta u stvaranju zemljišta je Edafon: skup organizama

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

pedosfere, koji u međusobnoj borbi i prilagođavanju na mrtve i žive činioce okoline, stvara Pedobiocenozu.

Edafon čine ovi organizmi pedoflore i pedofaune:

- Mikroflora: bakterije, glavni nosioci razgradnje mrtve organske materije, aktinomicete, gljive, alge;

- Mezofauna: kišne gliste, insekti i njihove larve, mravi, miševi, paukovi, stonoge, buhe;

- Mezoflora: prizemna vegetacija i grmlje;- Makroflora: drveće;- Makrofauna: divljač, koja kopa po zemljištu i u zemljištu ili prezimljuju u

zemljištu.

Uloga šumske vegetacije u formiranju pedosfere je ogromna. Obrašćuje gola zemljišta, razrahljuje i veže zemljište korijenjem. Uz sudjelovanje sunčane energije, topline i svjetla i preko hlorofila, šumska vegetacija gradi od anorganskih spojeva ugljenika i vode organski komplex (ugljikohidrate), te sorbiranjem mineralnih rastopina stvara celulozu, hemicelulozu, lignin, škrob, bjelančavine, masti, ulja, smola, voskove, tanin i drugo.

Visoko molekularni spojevi mrtve organske supstance pretvaraju se humifikacijom i mineralizacijom u jednostavnije organske spojeve i zatim u anorganske, koje biljke mogu primati. U tom razaranju i stvaranju sudjeluju organizmi, enzimi i hemijski aktivne materije (kiseline, baze i dr.). izlučivanjem CO2 i drugih aktivnih materija, vegetacija sudjeluje u razgradnji mineralnog dijela zemljišta.

Mikroorganizmi su najvažniji agensi razgradnje mrtvih organskih puteva.

Mikroorganizmi su pretežno ili higrofilni ili mezofilni ili kserofilni. Među organizmima u zemljištu mogu vladati ovi odnosi bioze: simbioza (zajednički život), metabioza (jedni organizmi pripremaju životnu sredinu drugima; to je načešći oblik biocenoze) i antibioza (jedni organizmi sprečavaju druge; stvaraju razne antibiotike npr.,: pencilin i streptomicin). U životu organizama velika je uloga biokatalizatora (bioticil), koji ubrzavaju ili usmjeravaju biohemijske procese: hormoni (fitohormoni=auksini), vitamini i fermenti.

Pored tzv., pravih mikoriza, raznolikih tipova, javljaju se i tzv., pseudomikorize.

Aciditet zemljišta. Prvo je važna činjenica da su gornji horizonti u šumskom zemljištu gotovo uvijek manje ili više kiseli i da sa dubinom nastupa jednoliko jako i brzo opadanje kiselosti, tako da i visoki aciditet u gornjem dijelu

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

zemljišta na dubini od 30 – 50 cm postaje veoma malen ili zemljište tu već pokazuje gotovo sasvim neutralnu reakciju.

Fizikalna svojstva zemljišta. Ona su uglavnom uvjetovana sastavom zemljišta od manje ili više grubih do najfinijih djelića (fino zrnasti sadržaj) i njihovim međusobnim smještajem (grumenasta ili zrnasta struktura).

Otud dalje proizilaze i odnosi topline, vlage i provjetravanja zemljišta, a ovi su ponekad u većem stepenu presudni za porast naših sastojina, nego hemijsko stanje.

Toplota. Toplotni kapacitet i sprovođenje toplote u velikoj mjeri zavisi od sadržaja vode u zemljištu, tako da su oni i određeni sadržajem vode u zemljištu.

Odnosi vlage. Kod vode kao činioca naširoko je bilo govora o vlazi u zemljištu. Često na pjeskovitim zemljištima suhljijih područja igra veliku ulogu i sastav zemljišta po veličini pojedinih čestica (zrna). Zadržavanje vode je utoliko bolje ukoliko je veće učešće finih čestica.

Provjetravanje. Za to su odlučujući u prvom redu strukturni odnosi (grudvasta i zrnasta struktura, volumen pora i zračni kapacitet).

Uticaj šume na zemljište. Šumsko zemljište iste geološke osnove i iste spoljne klime, ekološki je nešto posve drugo nego golo zemljište, oranica ili livadsko zemljište. Mi to možda najkarakterističnije vidimo kad se takvo zemljište pošumi, a zatim četinari kao bor ili smrča pokažu oboljenja i odumiranje, tzv., „oranička smrt“ , „orančka bolest“ dok oni često dobro uspijevaju na neposredno susjednom starom šumskom zemljištu.

Uzimanje mineralnih materija. Pošto je kod raznih vrsta drveća raznoliko i uzimanje pojedinih mineralnih materija iz zemljišta, onda se može desiti povoljno izravnavanje putem mješanja raznih vrsta drveća, međutim kod čistih sastojina može lakše nastupiti jednostrano iskorištavanje i osiromašenje u jednoj materiji. Na ovo je djelomično osjetljiva bukva na šarenom pješčaru na tzv., „zamaranje zemljišta“.

Višestruko ponavljanje toga na istoj površini (oduzimanjem značajne količine mineralnih materija) na siromašnijim zemljištima mora dovesti do osjetnog smrzavanja zalihe hranjivih materija. Mi imamo sve razloge da iz šume protjeramo ove sporedne prihode, a prije svega iskorištavanje stelje ( ove „kuge šume“) ili da ih ograničimo na najneophodniju mjeru.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Materije otpadaka i obrazovanje humusa. Svi ovi otpatci su sad na šumskom zemljištu podložni razaranju i truljenju, putem raznovrsnih fizičkih, hemijskih i bioloških procesa. Ove već jako izmjenjene, ali još uvijek na zemljištu naslagane materije nazivamo „humusnom naslagom“, koju možemo uporediti, kako sa još nepromjenjenom steljom (Ferna u Švedskoj) tako i sa djelićima humusa, uvučenim u mineralno zemljište kišom i radom životinja, „zemljišnim humusom“. Rastvaranje stelje može da se odvija vrlo raznoliko. Uslijedi li ono naglo i dobro, organski djelići onda se obimno usitne i uskoro pređu u fino zrnastu šupljikavu masu humusnih djelića, u kojim se prostim okom ne može više razaznati biljna struktura, i koju možemo označiti „istruhli humus“. Zbiva li se ono sporo i rđavo, onda otpatci zaostaju u grubljim djelićima, čija se biljna struktura može još jasno razaznati. Ovi otpatci su manje ili više gusto prožeti gljivičnim končićima (micelijom) i međusobno isprepleteni. Ostane li sva ta masa pritom još rastresita, onda se pred nama nalazi tzv., „sirovi humus“ (izraz uopće udomaćen, koji je stvorio Raman). Kad je prožimanje i preplitanje te mase micelijima tako gusto i čvrsto, da pri čupanju izvlačimo tresetaste povezane komade, onda se pred nama nalazi tzv., „tresetna naslaga“ (ili češće zvani suhi treset).

Otežana mineralizacija humusa i jako ispiranje naročito su rašireni na sjeveroistoku i sjeveru Evrope i u Rusiji su označeni kao „opodozoljavanje“ (po pepeljastoj boji gornjih izblijedjelih slojeva). Hladna i vlažna klima, kakva vlada tamo, a i u višim planinama, potpomaže ovaj proces.

Mahovinska trulež je raspadnuti oblik humusa.

Uticaj gospodarenja na zemljištu u šumi. Melerova teza: „Veličina prirasta nije uvjetovana snagom zemljišta nego gospodarenje, koje tek daje ili otima snagu zemljištu.“ I slično kod Vibeka: „Bonitet zemljišta je uspjeh šume, koja polako sama sebi stvara kvalitet zemljišta.“

Sigurno je, da svi zahvati u sastojinu mjenjaju svjetlo, toplotu, taloge i isparavanje, i da odmah utiču na životne procese u zemljištu, a s tim i na obrazovanje i raspadanje humusa.

GEOMORFOLOŠKI FAKTORI

Geomorfološki faktori (orografski, fiziografski, topografski) jesu ovi:

- Nadmorska visina (elevacija),- Nagib (inklinacija),- Razmještaj, veličina i oblik zemaljskih masa.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Ti faktori modificiraju makroklimu i regionalnu klimu. Prema navodima Braun – Blaqueta reljef zemljišta pojačava i ublažava djelovanje činilaca klime i zemljišta na vegetaciju. Na osnovu gornje konstatacije može se izvesti zaključak koji govori o tome da se jače mjenjaju uticaji prosječne klime što je brdski masiv prostraniji, viši i razbireniji. Makroklima se modificira u regionalnu klimu, regionalna u lokalnu, a lokalna u makroklimu i nanoklimu.

Uloga geomorfoloških faktora vrlo je važna u šumskom gospodarstvu, jer komplexi brijegova i planina, njihova veličina, smjerovi i razmještaj mjenjaju toplinu i vlagu, smjer vjetrova, količinu, vrstu i raspored oborina, pa prema tome utiču i na rasprostranjenost i razvitak vegetacije, na bonitet staništa i sastojina, na smjesu vrsta drveća, prirast, podmlađivanje, količinu i kakvoću stabla.

NADMORSKA VISINA

Nadmorska visina ili elevacija svojom promjenom mjenja i osnovne klimatske faktore:

- Temperaturu zraka,- Vlagu zraka,- Svjetlost,- Vrste padavina, i - Jačinu vjetra.

Za većinu naših domaćih vrsta, sve do visine sredogorja (približno 1 000 m N.V.) ove promjene se razvijaju u pozitivnom smislu. Iznad ove visine klimatski uvjeti postaju sve nepovoljniji, klima postaje sve oštrija, tako da na visinama iznad 1 500 m, samo još mali broj šumskog drveća nalazi optimalne uvjete za rast i razvoj.

Ekološke razlike i s njima u vezi, fenološke pojave na vegetaciji to su veće, što je veća razlika u nadmorskoj visini:

- Temperatura na svakih 100 m visinske razlike pada prosječno za oko 0,50C (zimi oko 0,40C, ljeti oko 0,60C); oblik zemljišta, sastav zemljišta, pokrovnost vegetacije i dr., mjenjaju navedeni prosjek temperature, ponegdje i vrlo intezivno.

- Na višim položajima su prosječno veće razlike u temperaturi između dolina i grebena između zasjenjenih i osvjetljenih položaja, između ljeta i zime, dana i noći i između suprotnih ekspozicija.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

- Na većim visinama zrak je sve rjeđi, pa se ne može apsorbirati velike količine topline, ali je radijacija sunca intezivnija, i veća je količina ultra violetnih zraka (ljubičastih i ultraljubičastih, odnosno onih koji imaju kratku talasnu dužinu), veliko je noćno isparavanje. Na visokim planinama u odnosu na mjesta u nizinama, ima prosječno tri puta više direktne svjetlosti od difuzne.

- Sve je veća količina oborina, dublje su naslage snijega i on polaganije kopni, jači su vjetrovi. Na ovom mjestu treba posebno napomenuti praktični značaj za uzgajanje šuma poznavanje uticaja nadmorske visine na oblik u kojem se javljaju atmosferski talozi. Povećanjem nadmorske visine povećava se procenat snijega u ukupnoj količini.

- Učešće direktne svjetlosti je veće, a difuzne je manji.- Vegetacioni period je kraći (kod gornje granice šumske vegetacije

do 3 – 4 mjeseca, u nizinama kontinentalnog područja do 6 – 7 mjeseci i više), životni procesi su intezivniji, osobito cvjetanje i urodi sjemenom; vegetacioni period se na svakih 100 m visinske razlike prosječno skraćuje za oko 11 dana.

U planinama jesen nastupa ranije prosječno za jedan do dva dana za svakih 100 m nadmorske visine.

Razlike na drveću i šumi, koje uzrokuju navedene jače modifikacije klime, očituju se u obliku, veličini i građi lišća, krošnje, debla, kore i korijena, u strukturi, obrastu i sklopljenosti šume, na prirastu, drvnoj masi i kakvoći stabla, u unutrašnjoj građi drveta i dr.

Fiziološke pojave na drveću intezivnije su zbog kraćeg i intezivnog vegetacionog perioda. Razdoblja između godina obilnije fruktifikacije (plodonošenje) su duža, podmlađivanje je teže i polaganije. Više je vremena potrebno za pojedine stadije razvitka drveća. U borbi za opstanak, neke se vrste drveća podmlađuju i iz vegetativnih organa; npr., smrča iz poleglih grana.

Uzrast drveća za datu vrstu drveća je lošiji. Visine su u odnosu na promjer stabla manje. Promjer drveća iste starosti je manji. Manja je vitkost debla; oblik debla je manje paraboloidan i više nailoidan. Sistemi korijena i žilišta su jači. Čistoća debla od grana je manja. Težište stabla je niže. Godovi su uži, a učešće kasnog drveta je manje.

Sastojine iste vrste drveća i iste starosti imaju manju drvenu masu i manji prirast. Veći je broj stabala, ali su ona tanja. Sklop je zatim sve svjetliji, a obrast rjeđi. S većim visinama zemljišta mijenja se omjer smjese vrsta drveća i općenito, tip vegetacije.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Klimatogene šumske zajednice su zajednice koje pretežno ovise o klimi. Unutar tih zajednica imamo šume, sastojine i skupine drveća kod kojih je sastav određen specifičnim okolnostima, kao što su reljef, zemljište, donja i gornja voda.

Gornja granica šumske vegetacije pod uticajem je velike studeni, dugog ležanja snijega i leda, i jakog vjetra. Zato su stabla na najvišim visovima niža, izobličena, sabljasta i klekasta; debla imaju ponegdje oblik puževe kućice, a grane zmijolike i polegnute.

Visina gornje granice šumske vegetacije vrlo je različita. Ovisi prvenstveno o temperaturi, ali i drugim faktorima. Tako se ispod prosječne izoterme mogu sniziti vjetrovi, stalno rušenje kamenja i snijega, odnosno lavinski jezici, pećine, nemirno zemljište i sl.

Granica šume ovisi i o geografskoj širini, te je na sjeveru niža. Treba dakle, razlikovati prirodnu i umjetnu gornju granicu šumske vegetacije; k tomu granicu šume i granicu šumskog drveća.

EKSPOZICIJA

Ekspozicija ili izloženost predstavlja pojam koji označava stranu svjeta prema kojoj je okrenuta jedna površina ili određena padina. Izloženost može biti prema suncu (solarna) i prema vjetrovima. Ekspozicija zemljišta se određuje busolom ili okularno.

Ekološke važnosti ekspozicije ovise, uglavnom o trajanju radijacije sunca i o uglu što ga čini direktna sunčana svjetlost sa nagibom zemljišta (solarna klima). Najizrazitije suprotne ekspozicije, koje ovise o insolaciji, jesu južne (JZ, J, JI) i sjeverne (SZ, S, SI), tj., prisojne i osojne, poluprisojne i poluosojne.

Najveće razlike u našim krajevima većinom su između sjeveroistočnih i jugozapadnih ekspozicija.

Ekspozicija, zajedno sa nagibom, modificira činioce klime, tj., pojačava ih ili ih oslabljuje. Najviše se mjenjaju jakost i trajanje svjetlosti, toplina zraka i zemljišta, i vlaga. Južne strane su prosječno toplije, sušnije i svjetlije nego horizontalni položaji; što su strmije više se ugriju. Sjeverne strane su prosječno hladnije, vlažnije i manje osvjetljene; što su strmije manje se ugriju.

Modificiranje klime mijenja i druge faktore o kojima ovisi razvitak vegetacije:

- Dužina vegetacijskog doba,

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

- Debljina i trajnost ležanja snijega,- Broj dana s mrazovima i sušama,- Isparavanje,- Režim voda i zraka u pedosferi,- Humifikacija,- Mineralizacija,- Transpiracija, i- Asimilacija.

S time u vezi je i bonitet staništa i sastojina, odnosno struktura i količina drvene mase, prirast, kakvoća stabla, dominacija pojedinih vrsta drveća, tok podmlađivanja.

Po Lambertovom zakonu; „Intezitet topline energije koju jedna površina prima od sunca proporcionalno se mijenja sa sinusom ugla pod kojim sunčevi zraci padaju na vodoravnu površinu.“ Znači ukoliko zraci koji ostavljaju jednu površinu padaju na nju upravnije, utoliko će se veća količina toplotne energije upiti u zemljište.

Razlike u pogledu uvjeta mikroklime između južnih i sjevernih strana su toliko očigledne, da u svakodnevnom narodnom jeziku za njih postoje određeni izrazi: tople, svjetle ili prisojne strane, koje su izložene jugu, i hladne ili osojne strane, koje su izložene sjeveru.

Visinski pojas vrsta drveća ovisi o ekspoziciji, jer južne strane utiču kao pomak u topliji kraj, a sjeverne u hladniji.

Podmlađivanje sastojina bolje je na sjevernim stranama, nego na južnim, kad su druge okolnosti podjednake (nagib, elevacija, zemljište). Određena istraživanja su pokazala da je autohtona vegetacija brdskih zemljišta vitalnija na sjevernim ekspozicijama nego na južnim; vegetacija na sjevernoj ekspoziciji dobro se odupire procesima erozije, a na južnoj ekspoziciji istih gospodarskih objekata vegetacija manje sprečava eroziju; uspijeh pošumljavanja na sjevernim ekspozicijama prosječno je bolji nego na južnim; kad se zabranila paša na ispitivanim područjima, regenerirani travni pokrov zaštitio je zemljište od ispiranja; na osojnim stranama nakon tri godine, na prisojnim nakon 5 – 7 godina. Na južnim padinama često se moraju pošumljavati pionirskim vrstama drveća, dok se na sjevernim ponegdje mogu unositi autohtone vrste.

Gospodarski postupci moraju, dakle, uvažiti činjenicu da su izloženije južne strane za uzgajanje šuma, prosječno lošije, a sjeverne povoljnije; dakako, u inače

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

podjednakim drugim okolnostima. I uspijeh prirodnog podmlađivanja ili pošumljavanja na južnim ekspozicijama, prosječno, manji nego na sjevernim.

NAGIB ILI INKLINACIJA I ŠUMA

Nagib ili inklinacija predstavlja ugao koji ravan zemljišta čini sa horizontalnom ravni, modificira prosječan uticaj Sunca na (toplinu i vlagu) zemljište, ali neposredno utiče na razvitak zemljišta. Nagib se izražava u procentima ili, što je češće u stepenima. Razlikujemo blage padine sa inklinacijom do 150, još sposobne za poljprivrednu proizvodnju, strme, od 150 do 400, koje manje odgovaraju za poljoprivredu i više za šumu, strmine veće od 400, na kojima i drveće jedva može uspijevati.

Vrlo blag Do 50 ili oko 9%Osrednje blag 5 – 70 ili oko 9 – 12 %Blag 7 – 150 ili oko 12 – 27 %Umjereno strm 15 – 250 ili oko 27 – 47 %Jako strm 25 – 400 ili oko 47 – 84 %Vrletan Od 400 ili oko od 84 %

Zemljišta koja imaju nagib preko 400 nazivaju se vrletnim. U šumarskoj praksi nagib se određuje ili slobodnom ocjenom, okularno ili padomjerom.

Nagib utiče na zemljište neposredno, na taj način, da na zemljištima koja su ravnija počinju da se razvijaju dublja zemljišta. Na većim padinama diluvijalni tokovi voda su brži, pa više odnosne stelju, humus i mineralne sastojke. Zbog ispiranja mrtve organske tvari na većim nagibima, zemljišta su manje kisela, pa se tu više razvija kalcifitna vegetacija, ako drugi faktori ne utiču suprotno (npr., klima na višim položajima ili u zatvorenim gorskim sklopovima). Vrlo jake strmine redovno su više izložene eroziji, u ekstremnim uvjetima: puzanju zemljišta, rušenju kamenih i snježnih lavina, stvaranju vododerina i bujica.

Erozija tj., razaranje i odnošenje površine geosfere, može biti ne samo denudacija pod uticajem gravitacije (odroni, klizišta i sl.,) nego i eolska i pluvijalna ili akvatična (pod uticajem vjetra i oborina), glacijalna ili ledenjačka, površinska, jaružasta i dr.

Posredan uticaj nagiba na zemljište također se povećava s uglom nagiba. Što je ugao sunčanih zraka na položaj zemljišta okomitiji, zemljište apsorbira veću količinu energije sunca. Ova pojava je značajna za strme nagibe na prisojnim

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

padinama. Zato je ovdje trajnost snježnog pokrova, manja je i rezervna vlaga, jače isparavanje i sušnije zemljište.

Na vrlo velikim strminama stabla se odlikuju malom drvnom masom i veoma skromnim visinskim i debljinskim prirastom pri čemu je i lošija kakvoća drveta.

Gospodarsko značenje nagiba zemljišta je veliko, naročito u planinama i na nemirnom zemljištu. Očituje se u ovim činiocima i okolnostima:

- Bonitet staništa i sastojine,- Raspored tipova vegetacije,- Smjesa vrsta drveća,- Tok podmlađivanja,- Količina i kakvoća prirasta,- Otpornost sastojina prema lošijim uticajima abiotskih i biotskih faktora,- Troškovi korištenja šuma i pošumljavanja.

KONFIGURACIJA TERENA I ŠUMA

Konfiguracija ili kupiranost terena predstavlja opću sliku uvjeta reljefa jednog kraja, koji se razvio dislokacijom zemljine kore u toku geoloških era, pod uticajem tektonskih procesa i gravitacije, ili erozije.

Dolinski položaji na brdskom i planinskom području ekološki su najinteresantniji. Uske i duboke doline prosječno su hladne, vlažne imaju često magle i mrazove, insolacija je kratkotrajna, snijeg se razmjerno dulje vrijeme zadržava; niz padinu dotječu vode na niže položaje donoseći usput stelju, humus i mineralne sastojke zemljišta, pa je zemljište na tim položajima dublje i vlažnije, zrak je mirniji. Zemljište je većinom plodnije. Od vrsta svjetlosti, najjače djeluje gornja svjetlost.

Gospodarsko značenje oblika zemljišta je dakle veliko. Naročito kad se vrši izbor vrste drveća za pošumljavanje. Značenje se očituje i u provedbi gospodarskog razdjeljenja šume. Utiče na smjesu vrsta drveća, prirast, prihod i proizvodnju raznih vrsta drvnih sortimenata. Važno je i za iskorištavanje šuma, kao što su projektovanje i gradnja prometnih naprava.

BIOTSKI FAKTORI I ŠUMA

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Osnovne karakteristike živih materija, što se neposredno odnosi i na šumsko drveće, su ove:

- Celularnost (izgrađenost ćelija),- Metaboličnost (asimilacija, disimilacija i dr.),- Reproduktivnost (razmnožavanje),- Evolutivnost (razvitak),- Iritabilnost (reagiranje na vanjske nadražaje),- Adaptivnost (prilagodljivost),- Kinetičnost (gibljivost),- Prostorna i vremenska egzistencijalnost i dr.

U šumi postoje mnogostrani i veoma složeni nizovi i oblici raznih odnosa metabioze, simbioze i anabioze. Ti se odnosi razvijaju na bazi komensalizma, tj., u namirivanju organizma potrebnim količinama hrane u određenom prostoru.

Eksterni uticaji su odnosi između šumskog drveća i ostalih živih bića.

Djelovanja čovjeka nazivaju se antropogenim uticajima; kad se razmatra i uticaj paše stoke, šteta od prevelikog broja divljači i sl., ta se djelovanja nazivaju antropozooičkim uticajima.

Interni uticaji. Interni uticaji su odnosi između raznih vrsta drveća i između individua iste vrste; to predstavlja dio uzgajanja šuma koji se bavi biološkim svojstvima drveća.

Razvitak drveća u šumi drukčiji je nego na osami: prosječno je veća visina stabala i tanji promjer, veći je stepen vitkosti, kora tanja, krošnje su uže i kraće, težište više, žilište je slabije, korijen je manje rasprostranjen, godovi su uži, dužina krošnje svjetla je manja, veća je količina lišća sjene; rađanje sjemenom počinje 20 – 40 godina kasnije. Sve to pod uticajem sklopa korijenja i krošanja, konkurencije, odnosno međusobne borbe drveća za prostor. U šumi među neodraslim podmlatkom šumskog drveća, nema većinom nikakve borbe.

Vrste drveća različitih bioloških svojstava ne samo da međusobno konkuriraju nego se međusobno i podnose, čak se i međusobno pomažu. Pojavu međusobne pomoći, uzgajanje šuma često iskorištava za određene gospodarske svrhe.

Sastav mješovite šume posljedica je i relativne agresivnosti vrsta drveća. Agresivnost vrste ovisi o lakoći i brzini podmlađivanja, načinu širenja i rastenja, o snazi dominacije i potrebi za svjetlom, vlagom i zemljištem. Sastav šume je

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

određen ekološkim potencijalom različitih vrsta da osvoje i zadrže stanište i bez obzira na borbu s njihovim konkurentima.

Među drvećem vlada međusobna pomoć.

Eksterni uticaji. Flora i fauna, koje žive u zemljištu, na zemljištu i nad zemljištem, utiču na drveće mnogostrano, koje opet utiče na druge članove biocenoze. U uzajamnosti tih uticaja održava se dinamička biološka ravnoteža. Dinamička stabilnost ovih odnosa jedva se može opaziti. Ona postane, većinom jasna tek tada kad se poremeti, tj., kad vanjski činilac naruši komplex odnosa među ekološkim faktorima: npr., jak sječa ili stalna paša velikog broja stoke, ili kad zemljište degradira, monokultura alohtone vrste drveća.

Kad se previše izmjeni prirodni sastav šume jakim sječama, intezivnim unošenjem stranih vrsta drveća, pogotovu stvaranjem monokultura, ili potpunom izmjenom strukture (jake niske prorjede u sastojinama hrasta), elementarnim nepogodama i dr., izmjene se i odnosi činilaca staništa. Posljedica tih promjena je i uzrok da se izmjene odnosi između živih bića koja su do tada međusobno održavali dinamičku ravnotežu.

Razmnožavanje u šumi ovisi ne samo o abiotskim faktorima (npr., o klimi), o genetskim svojstvima i fenotipskim važnostima drveća, nego i o drugim živim bićima (sinekologija rasploda).

Mnogobrojne životinje koje pripadaju šumskim biocenozama utiču na najraznovrsnije načine na razvoj, kako pojedinih stabala, tako i šume kao cjeline. Pored toga na razvoj šuma u znatnoj mjeri utiču i domaće životinje.

Neka istraživanja su pokazala da mravi jedne veće kolonije mogu za jedan dan da unište najmanje 100 000 insekata, a u toku jedne godine i 10 000 000 komada. Zbog toga se u mnogim zemljama preporučuje vještačko unošenje mrava u šumu u cilju zaštite od štetnih insekata.

Prizemno rastinje (zeljaste biljke, polugrmovi, grmlje) dio je šumske biocenoze; iz gospodarskog gledišta, za razvitak šumskog drveća može ono biti korisno, štetno ili indiferentno. Sudjeluje u stvaranju i održavanju dobre klime, strukture i zaštite zemljišta i u zaštiti podmlatka šumskog drveća.

Šumsko drveće može u tom pogledu da se podijeli:

1. Vrlo osjetljive vrste: brijest, jasen, javor, smrča i jela;2. Srednje osjetljive vrste: bukva, grab, lipa;3. Malo osjetljive vrste: hrast, joha, bijeli i crni bor;

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

4. Vrlo malo osjetljive vrste: jasika, topole i breze.

Simbioza, tijesno povezan život dvaju različitih organizama od kojih svaki ima koristi od drugoga (oblik mutualnog parazitizma).

Glavni izvor azota u zemljištu je humus, ali azotni spojevi humusa lako se otapaju i ispiraju. Nešto se azota vraća u zemljište iz zraka fizikalno hemijskim putem, preko oborina i elektriciteta, ali to su neznatne količine. Veoma je raširena mikološka fiksacija azota u tzv., mikorizi.

Mikoriza je simbioza korijenja višeg bilja i micelija gljiva.

Neki znanstvanici smatraju da je bolji naziv mikrotrofija, a gdje se po smještaju gljiva razlikuju:

- Ektotrofna; u kojoj hife obavijaju korijenčiće, a pojedinačno zavlače se i u vanjsko tkivo korijenčića, hife gljiva ne obavijaju korijenčiće, nego se nalaze samo intercelularno u samom tkivu korijena.

Kod šumskog drveća redovno dolazi ektotrofna i češće ektendotrofna; endotrofna dolazi kod drugih porodica, a kod šumskog drveća rijetko.

Zemljišne gljive se dijele na dvije grupe:

- Humusne i- Mikorizne.

Mikoriza je energetsko – prehrambeni problem, odnosno pojava.

Bakterije također vežu azot, i to atmosferski, asimilacijom. Nalaze se u obliku kvržica (tumora) na korijenju leguminoza, iz kojih uzimaju ugljikohidrate.

U rizosferi, najdinamičnijem sloju pedosfere, nalaze se, osim mnoštva gljiva i bakterija i alge i lišajevi; od faune protozoi, crvi, gliste, rovci, krtice, insekti i dr. Sve su to izazivači raznovrsnih i mnogih fizikalnih biohemijskih procesa u zemljištu.

Insekti su također važan član biocenoze.

Masovna pojava štetočina najviše se razvija iz žarišta, i ima ove gradacije:

Latenca (praktički nema šteta) > progradacija ili progresija > maksimum ili kulminacija razvitka > retrogradacija ili regresija > latenca.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Biološka je ravnoteža, općenito: dinamičko razvojno stanje, u kojemu se organizmi ne razmnožavaju i ne razvijaju toliko da ugrožavaju opstanak ostalima pripadnicima tog biotopa.

Štetne insekte uništava priroda sama. Najvažniji tamanitelji štetnika su:

- Insektivorne ptice,- Mravi,- Entomofagni insekti i patogeni mikroorganizmi, koji izazivaju bolesti, i to- Gljive (mikorize), - Bakterije (bakterioze),- Sporozoi (sporodioze) i- Virusi (viroze).

Na jednom štetniku se može razvijati više parazita (multiparazitizam), ali se i na parazitima pojavljuju paraziti (hiperparazitizam i parazitizam na hiperparazitima). Prema tome, ti su odnosi vrlo zamršeni.

Čovjek uništava štetnike mehanički, hemijski i biološki. Hemijskim suzbijanjem štetnika, sintetskim insekticidima, često se uništava i korisna fauna, jer je većina današnjih insekticida multivalentna (univerzalna).

Parazitske gljive na drveću mogu biti mnogo opasnije za razvitak šume nego štetni insekti, jer one stvaraju ogromne količine rasplodnih organa, koje se rasprostranjuju zrakom, vodom i u zemljištu preko insekata, drugih životinja i biljaka. Zato spore mogu izazvati masovne infekcije na velikim i međusobno vrlo udaljenim prostorima (npr., sušenje i propadanje kestena na području nekoliko kontinenata). Zaraze od gljiva ne mogu se tako lahko suzbiti kao napadi insekata, pa je u prvom redu potrebno da se šuma preventivno zaštiti od epidemija tj., stvaranjem dobre biocenoze.

Dobar odnos biotskih faktora može se razviti kad šuma ima prirodniji sastav s obzirom na smjesu, strukturu i sklop i kad je u njoj što više članova u takvoj biocenozi kakva odgovara datom staništu. Treba dakle, nastojati da sastojine budu mješovite. Strane vrste drveća, koje se unose iz ekonomskih razloga, treba smatrati „gostima“, broj im ne smije biti velik ili njihovo prisustvo mora biti kratkotrajno, inače mogu pokvariti biogeocenozu i onemogućiti dobar razvitak domaćim vrstama drveća. Ako se drukčije postupa (osnivanje čistih kultura i plantaža na velikim površinama), treba pripremiti službu za opažanje te preventivna i represivna sredstva odbrane od štetnih insekata i parazitskih gljiva.

Divljač je dio šumske biocenoze.

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

Sječe obnove i njega šuma predstavljaju također jedan od najviših oblika uticaja čovjeka na šumu. One predstavljaju nastojanje čovjeka da vještačkim mjerama šumi obezbjedi što povoljnije uvjete za prirodno obnavljanje i razvoj.

Melioracije zemljišta, koje imaju obično cilj da reguliraju režim vlažnosti zemljišta, na određenim površinama i vodene tokove, izazivaju promjene fizičkih i hemijskih osobina zemljišta.

ZAHTJEVI POJEDINIH VRSTA DRVEĆA NA STANIŠNE FAKTORE

ZAHTJEVI ZA ZEMLJIŠTE

Zemljište služi drveću kao stanište, kao izvor hrane, a važnost mu se ogleda u oba smjera, radi toga što zemljište, koje je plitko, ne može služiti kao stanište vrstama sa dubokim korijenom, premda ima dovoljno hrane, dok opet na plitkom zemljištu ne mogu rasti vrste drveća koje trebaju plodnije zemljište. Dakle, fizikalna i hemijska svojstva zajedno utiču na razvoj drveća.

Ako su fizikalna svojstva zemljišta u normalnom stanju, onda možemo po sadržaju mineralnih materija razvrstati zemljišta ovako:

1. Najbolja zemljišta: blago (pjeskovito) ilovasto zemljište, laporno zemljište, lesoliko, zemljišta na matičnoj podlozi vulkanskih stijena;

2. Dobra zemljišta: ilovasto i humuzno pješčano zemljište, u kreču bogato, pijesak s vlagom;

3. Malo vrijedna zemljišta: pjeskovita zemljišta, s malo ilovače ili gline, suho pješčano zemljište, krečni pjesak, teško glineno zemljište, cretište, sva suha i plitka zemljišta;

4. Nepogodna zemljišta: živi pjesci (sipine), razdrobljene stijene, i nerastrošeno kamenito zemljište, sva mokra i ispržena zemljišta.

ATERENIZACIJA je sposobnost drveta da se prilagodi novom terenu koji nije za njega predviđen.

Kada su nam poznati zahtjevi drveća na zemljište, lako se postavlja pitanje, da li se mogu vrste drveća, koje traže bolje zemljište, s vremenom polako prilagoditi i na uspijevanje na lošijem. U nekim znanstvenim krugovima takvo prilagođavanje je nazvano aterenizacijom. Drveće se ne može prilagoditi rastu na njemu nepovoljnom zemljištu, tako da jednako dobro raste i na boljim

Z E C

UZGAJANJE ŠUMA

zemljištima, jer je isto vanjski faktor koji ne može mijenjati egzistencijalno pitanje biljaka.

AKLIMATIZACIJA POJEDINIH VRSTA DRVEĆA

Često se čuje, da se ova ili ona vrsta drveća (naročito strane vrste) aklimatizirala, odnosno odomaćila u novoj domovini. Aklimatizacijom zovemo svojstvo, da se vegetacija prilagodi novoj klimi. Prema tome možemo o aklimatizaciji govoriti samo u onom slučaju, ako se neka vrsta uzgaja u drugoj klimi, gdje ona od volje uspijeva u njenoj domovini.

Sposobnost za osvajanje novih staništa prema konkurenciji drugih vrsta drveća, kao i umanjenje ekstremnih uvjeta koji su nepogodni za pojedine vrste drveća, te preživjeti na istim, može se označiti i imenovati kao ekološka potencija vrste.

Mi ih ovdje definiramo kao kvalitetne veličine, koje se sastoje iz različitih pojedinačnih faktora i njihovim grupiranjem formiramo faktorske grupacije:

- Uvjeti staništa,- Karakteristike vrste,- Ugroženost.

K R A J

Z E C