Pripremili: Kristijan Glavaš

s. Maja Ivković

Prof. Ivan Bodrožić

Literatura:- Bonaventura DUDA, „Kratak pogled u misterij Krista i povijesti

spasenja“, u BS1 (1980) 10-22- Karl Rahner, „Temelji kršćanske vjere – uvod u pojam

kršćanstva“, Ex libris, Rijeka, 2007.- Wendelin Knoch, „Bog traži čovjeka“, Zagreb, 2001.

- Istvan Deveny, „Uvod u misterij Krista i povijest spasenja“, Zagreb, 1986

- Koncilski dokumenti, osobito: Lumen Gentium, Dei Verbum;- Francois Varone, „Nevolje s odsutnim Bogom“, KS, Zagreb, 1998.- Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb 2002. (5-56; 77-

184)

PROGRAM

-UVOD-TUMAČENJE OSNOVNIH POJMOVA

Otajstvo Krist Povijest spasenja i

-MYSTERIUM ABSCONDITUM - „otajstvo skriveno“ Homo religiosus – ljudsko traženje Boga Homo historicus – ljudska povijesnost Homo peccator – ljudska grešnost

-MYSTERIUM REVELATUM – „otajstvo objavljeno“ Bog se objavljuje

-stvarnost, pojam i povijesnost objave-prenošenje božanske objave

-pismo-predaja

Čovjek prihvaća objavu vjerom

-MYSTERIUM INCARNATUM – „otajstvo utjelovljenja“ Otajstvo Krista

-od vijeka skriveno-po prorocima najavljeno-u posljednje vrijeme objavljeno

povijesni Krist i Krist vjere vrhunac i punina objave otajstvo u povijesti trajno prisutno

MYSTERIUM VIVENDUM ET TRATENDUM – „otajstvo življenja i prenošenja“

Crkva kao nastavak Božjeg plana slika Crkve u teologiji institucija i organizacija Crkva kao zajedništvo

MYSTERIUM COGITATUM – „otajstvo koje treba promišljati“ otajstvo i teologija

teologija kao znanost odnos filozofije i teologije podjela teološke znanosti čimbenici teološkog razvoja učiteljstvo i teologija

UVOD

Predmet Uvod u misterij Krista je utemeljen na 2. Vatikanskom saboru koji daje smjernice za obnovu crkvenih studija. Dekret ''Optatam totius'' o odgoju i obrazovanju svećenika daje smjernice o smislu teološkog studija i želi da se bolje usklade filozofija i teologija (teologija daje odgovor filozofiji) te da pridonose da se sve više otkriva otajstvo Krista koji zahvaća čitavu povijest ljudskog roda.

Otajstvo Krista mora se otkrivati u svakom čovjeku, ono zahvaća čitavu povijest i ne tiče se samo kršćana. Tiče se svih naroda koji traže odgovor na pitanja o spasenju. A svaki odgovor polazi od Krista.

Smisao predmeta Uvod u misterij Krista kolegij bi trebao poslužiti kao poveznica između filozofskih i

teoloških sastavnica. Filozofiju tako ne učimo radi erudicije nego jer svako filozofsko pitanje u teologiji nalazi odgovor. Filozofija treba dovesti do temeljite spoznaje čovjeka, svijeta i Boga oslanjajući se na trajno vrijednu filozofsku baštinu.

cilj je ukazati na jedinstvo teologije, a faktor tog jedinstva je Isus Krist

doktrinarni i pastoralni pregled

Konvergentna točka svih disciplina jest Isus Krist – sve se one moraju tražiti i pronalaziti u njemu.

Cilj predmeta je trostruk:1. sistematičnost2. pastoralni cilj (shvatiti da Isus djeluje u povijesti, Crkvi. Mi smo

pozvani prenositi Isusovo djelovanje u vremenu i prostoru)3. Egzistencijalna dimenzija – iz ovog predmeta mogu se izvući

sadržaji koji će produbiti našu vjeru. Teologija nije samo naš posao, ona treba zahvatiti bit našeg bića i produbljivati nas.

TUMAČENJE OSNOVNIH POJMOVA:UVOD U MISTERIJ KRISTA I POVIJEST SPASENJA

Uvod – početni tečaj

Otajstvo (misterij) – grč. misterion, lat. misterium; u hr. jeziku riječ misterij ima često prizvuk o nekoj čudnoj pojavi, pa stoga koristimo riječi: - tajna – nosi aluziju na tajnovitost nekih istina - otajstvo – je širi pojam od tajne jer ne radi se samo o skrivenim istinama nego postoje i dr. sadržaji koji nisu vezani uz istinu; govori se o sveobuhvatnosti života; obuhvaća otajstvene istine i otajstvene sadržaje života

Otajstvo Krista – Isus donosi to otajstvo. Objavitelj je svojeg otajstva. Krist je objekt i subjekt svojeg Otajstva. Subjekt jer objavljuje otajstvo, a objekt jer objavljuje samog sebe. Cijeli njegov život nosi otajstvenu poruku, otajstvo smrti i uskrsnuća kojim je izvršio djelo spasenja. On je otajstvo Boga jer objavljuje dubinu Božjeg otajstva. Cijelo otajstvo Božje i povijest spasenja sadržano je u Kristu koji ga objavljuje Crkvi, a ona ga prenosi dalje.

Povijest spasenja – cjelokupna ljudska događajnost, ne samo ono što je prošlo nego i ono što je sada i što će biti. (opširnije pogledati Bonaventura DUDA, „Kratak pogled u misterij Krista i povijesti spasenja“, u BS1 (1980) 10-22)

Spasenje – riječ dolazi iz grčkog jezika (sorteria) te latinskog (salvus), a znači zdravlje, ozdravljenjeKršćani daju novu sadržajnost. Ne samo da se odnosi na zdravlje nego i na duhovne sadržaje koji se tiču vječnog života. Spasenje zahvaća ljudsku povijest i pretvara ljudsku povijest u povijest spasenja. Čovjek bez boga može živjeti povijest, ali potreban je Božji zahvat da bi živio povijest spasenja. Spasenje koje Bog nudi čovjeku dogodilo se Božjim dolaskom u osobi Isusa Krista (Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. Heb 1, 1-3)

MYSTERIUM ABSCONDITUM (SKRIVENO OTAJSTVO)

Mysterium adumbratum/velatum (otajstvo u sjeni/zastrto)

adumbratum - otajstvo koje je u sjeni, osjenjenovelatum - otajstvo koje je zastrto, ne možemo ga vidjeti  tjelesnim očima (razlog i uzrok, početak i kraj,  Bog i mi - sve nam je zastrto)

ČOVJEK KAO OTAJSTVO Ako se zamislimo o našem ''biti čovjek'' vidimo da čovjek posjeduje dvije stvarnosti:- vidljiva izvanjska strana- nevidljiva otajstvena dubina koja je skrivena vidljivim očima. Život je otajstvo - teško istraživo, a onaj koji je stvorio život još je dublja i nedokučivija tajna. Kada čovjek spozna da je on sam otajstvo, onda može promatrati i Boga kao otajstvo. Bog je u nama ostavio tragove svojeg otajstva. Mi se pitamo za mnoge stvari: Zašto??? Nemamo odmah odgovor na ta pitanja. Tko zna sve o sebi, razlog svojeg postojanja i ciljeve našeg životnog hoda? Bog nam jedini može pronaći odgovor na takva pitanja.(Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sâm se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. Iv 2, 23- 25)

Samo nam Duh sveti može pokazati što je u Bogu, mi jedino u zajedništvu s njim možemo proniknuti u to otajstvo. Bog nam daje svoga duha. Tko je lišen spoznaje duha, lišen je spoznaje samog sebe. Bog je veća dubina od nas, stoga ako sebe ne vidimo kao dubinu, kako ćemo vidjeti Boga?(Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. 11Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu. 1 Kor 2, 9-15)

BOG KAO OTAJSTVO

Bog je neiscrpno otajstvo koje se otkriva uvijek i svima do konca života. Čovjek nije samo od čovjeka (Čovjek nadilazi čovjeka - Pascal); on je mnogo više jer izlazi iz Božjeg otajstva. Čovjek je stvoren na sliku Božju i zato je on velik. Ovo otajstvo čovjek pokušava spoznati jer samo spoznanjem Boga možemo sebe spoznati. Pred otajstvom Boga čovjek osjeća potrebu uključiti sve sposobnosti (um, volja) jer Božje otajstvo je shvatljivo u totalnom predanju. Čovjek se nalazi pred jednom tajnom i on je pokušava spoznati, a to čini na dva načina:

1. Racionalnim načinom putem razuma2. Životnom komunikacijom (zajedništvom) koja se ostvaruje

preko religioznih činaBog je višestruko otajstvo u odnosu na čovjeka, jer je čovjek otajstvo isključivo ako izlazi iz Boga, Božjeg otajstva, te ima tragove istoga. Bog se nalazi pred nama ukoliko ga tražimo, njega i njegove tragove u čovjeku i svijetu. Iskustvo skrivenog Boga nalazimo i u Starom Zavjetu. Ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj. Iz 45,15. Bog je izgledao skriven i onima kojima se izravno objavljivao, a još više je skriveniji onima kojima se nije ni objavio. Čovjek se trudi razumom prodrijeti iz zastora, vela da bi proniknuo u Božje otajstvo -dok se to trudi, spoznavat će i sebe te stvarnosti u kojima živi.

SKRIVA LI SE BOG DOISTA ?Temeljno pitanje koje si možemo postaviti jest: Skriva li se Bog doista? Ako se skriva, zašto se skriva, a ako se ne skriva, zašto je skriven? Bog je skriven – nije nam očevidan. Suvremena misao koja je bila prisutna i u antici smatra da se Bog svjesno skriva, ne želi da se božanske tajne otkriju čovjeku (stari Grci - Okovani Prometej koji je bogovima ukrao vatru i podario  je ljudima, vatra - moćno sredstvo u rukama čovjeka) i namjerno skriva te tajne. Ljudi znanstvena otkrića smatraju takvim odnosom Boga prema čovjeku (Bog ne želi otkriti neke tajne; nije ga briga za čovjeka; čovjek mora otimati Bogu spoznaju i dati ljudima da bi se oni njome okoristili). Bog je skriven - kao nevidljiiv jer se kao takav nalazi u otajstvu, drugačije je biti od čovjeka. Bog se otkriva čovjeku koji nije sposoban spoznati ga, skriven je jer mi ljudi ne vidimo dobro; nemamo prave oči da bi ga mogli vidjeti. Čovjek zbog slabosti ne koristi um koji mu je darovan od Boga kako bi ga otkrio.

Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova. Rim 1, 19-23Pavao predbacuje da je ljudima zakazao um, ishlapio u razumskim mozganjima. Poradi slabosti čovjek ne koristi svoj um nego zastrani i ne iskaže pravo štovanje Bogu. Čovjek je dobio dar da umom spozna te iskaže slavu. Ukoliko čovjek ne dođe do pravog Boga, razumski sadržaj ostaje bez religioznog. Čovjek nađe drugog boga „u strasti i pakosti“ i na taj način ostane zatočen u svojoj religioznosti. Tko ne spozna Boga zadovoljava se malim stvarima. Čovjek nije kadar objediniti religiozno i filozofsko. Mojsije se malo makne, a narod odmah zastrani o čemu nam govori Ps 106 Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata slivenu. Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu. Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći  i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenome moru. Ps 106, 19-22Povijest čovjeka puna je promašaja jer je Boga htio vidjeti, osjetiti. Bog nije skriven zato što on to želi. Bog je skriven jer je drukčije biti od čovjeka i trudi se svim silama otkriti čovjeku. Sadašnje stanje čovjeka je tako da čovjek zbog grijeha jer je njime ukaljao svoju bit, ne može vidjeti Boga čija je bit čista. Stoga mu se Bog sakrio velom da ne bio poginuo ugledavši njegovo pravo lice (usp. Čovjek ne može dugo gledati u sunce jer bi od njegove jakosti oslijepio). Bog je predvidio drukčiju stvarnost za čovjeka, ali prvi čovjek je to loše iskoristio.

BIBLIJSKO ISKUSTVO

Čovjek ne može spoznati u potpunosti jer nema ono što je potrebno za to (usp. Ne možemo cijelu rijeku provući kroz jednu cijev). Prorok Ilija nije mogao osjetiti Boga u grmljavini, osjeća ga tek u lahoru. Mi sebe moramo drugome objašnjavati, pričati o sebi da bi nas upoznao. Tako je isto i s Bogom. On nudi spoznaju čovjeku, a čovjek mora polako tu spoznaju prihvaćati i slagati mozaik o Božjim svojstvima i atributima. Bog kroz Stari Zavjet objavljuje dio sebe, neke atribute, jer čovjek ne bi bio sposoban spoznati cijeloga/neizmjernoga Boga. Bog nas potiče da tražimo njegovo lice (Lice tvoje ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene. Ps 27, 8-9).Čovjek ne može vidjeti Boga jer ne bi preživio o čemu čitamo i u knjizi Izlaska:»Pokaži mi svoju slavu«, zamoli Mojsije.  »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime

Jahve. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.  Evo mjesta ovdje uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.« Izl 33, 18-23

MYSTERIUM INIQUITATIS – OTAJSTVO BEZAKONJA, GREŠNOSTI

Grešnost postoji u svakom čovjeku. Čovjek stavlja veo, skriva se kad je sagriješio jer biva ogoljen i nedostojan je stati pred Boga. Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih." Nato mu reče: "Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?" Post 3, 9-11.Odakle grijeh i zlo u čovjeku ako je Bog sve stvorio? U Postanku nalazimo da čovjek kada je zgriješio, skriva se od Boga jer je gol (grijehom se ogolio i zbog toga se ne može više prisno družiti s Bogom). Nakon grijeha prvog čovjeka, svi su izloženi i zahvaćeni tim grijehom. Svatko u sebi osjeća slabost (kaže Pavao u poslanici Rimljanima: Vidim dobro, činim zlo). Kako protumačiti grešnost u nama? Biblijski pisac to pripisuje prvom grijehu. Čovjek ne može spoznati Boga zbog tri razloga:

1. čovjek je zahvaćen grijehom2. izložen je grijehu3. ''pozitivni razlozi'' – i da nije čovjek zgriješio, ne bi mogao

spoznati Boga ako to sam Bog ne bi htio. Ti pozitivni razlozi govore da u čovjeku postoji prisutnost ništavila; on je stvoren iz ničega, nije apsolutan i u mogućnosti je pasti u ništavilo. Ima dva izbora: put prema Bogu ili otrgnuti se od Boga.

HOMO RELIGIOSUSLat. religare – ponovno povezati, vezati zajednoČovjek nastoji uspostaviti prekinuti kontakt s Bogom. Može li čovjek sam svojim silama to postići ili Bog mora doći i objaviti se? Židovstvo i kršćanstvo su jedine religije u kojima se Bog objavljuje, a u svim

drugim religijama se ljudi pokušavaju samo približiti Bogu. Usprkos svih nedostataka u religijama svaka religija smatra vitalnim uspostavljanje komunikacije s vrhovnim bićem. To uspostavljanje komunikacije nije na razini ideje i uma nego čovjek preko čina želi održati kontakt s onim koji ga nadilazi. Religioznost može izići izvan granica razuma. Budući da je čovjek grešan može pogriješiti u odnosu i štovanju božanstva (npr. žrtvovanje djece i sl. stvari). Ako religija izlazi izvan granica razuma, ona nije Bogu ugodna. Nema naroda ni društva gdje nije bilo religije (religija je pozitivan fenomen jer čovjek po svojoj prirodi nastoji uspostaviti kontakt s Bogom).Religija je ljudski pokušaj da ispuni prazninu između Boga i čovjeka, između božanske i ljudske stvarnosti. Budući da je narušeno zajedništvo, religioznim činima čovjek želi popraviti to stanje (na tom principu funkcioniraju sve religije – pokušavanje uspostavljanja ponovnog zajedništva).Razlika između vjere i religioznosti: Dok je kod religioznosti put ide od čovjeka prema Bogu, kod vjere ide od Boga prema čovjeku. (O ovoj razlici više u F. Verone, Nevolje s odsutnim Bogom)

Religija je skup vjerovanja i kultnih čina kojima se izražava odnos prema svetom biću o kojemu čovjek ovisi i kojemu izražava štovanje. Religoznost uključuje unutarnje i vanjske čine. Nitko nije osobođen napasti da religiju svede na ono izvanjsko. A nema veće tragedije od one kad kršćanin ne komunicira s Bogom srcem. Religija je izraz želje za susretom. Čovjek se želi susresti s božanskim svijetom i božanstvom iako ga možda ne zna definirati. Religija potiče na stalno traženje i produbljivanje vjere. Čovjek je spreman tražiti uvijek i iznova, u sebi treba nositi želju da jasnije vidi što u sebi naslućuje. Religija pretpostavlja da čovjek zna da postoji nesavršenost u njegovu odnosu i religioznosti i da teži produbljivanju i boljem upoznavanju. (Može li bik ili krava spasiti?) Konstantno treba tražiti istinu. Na taj način kršćanstvo se proširilo i obratilo pogane jer pruža konkretnu sliku o Bogu. Pavao u Ateni govori da Atenjani nisu našli pravog Boga koji će ih zadovoljiti u punini (Dj). Kršćanstvo upravo to nudi, Boga koji zadovoljava sve potrebe.Religija je ljudski pokušaj i odgovor. Čovjek shvaća da ga nešto nadilazi i to pokušava razumjeti, pokušava doći do njega. Svi ljudi u svim religijama imaju čine i žrtve, hodočašća, molitve, zavjete. Religija je ljudski pokušaj i odgovor. Čovjek pronalazi odgovore na pitanja života i nadnaravnih stvari. U religijskom odnosu čovjek ima inicijativu dok Bog čeka da dadne to čovjeku (ono što traži). Religioznost koja nema veze s vjerom jest ona koja se temelji na načelu: Do ut des. - Dajem da mi daš.

HOMO HISTORICUS – ČOVJEK POVIJESTI

Čovjek je biće uronjeno u povijest. Omeđen je granicama prostora, a to nosi višestruku poruku za njegov život; mora se u ovim događajnostima ostvariti. Darovan mu je prostor između granica života i smrti, te prostornih granica (unutar tih granica raste, napreduje). Povijest je izvor iskustava potrebnih za napredak. Kao razumsko biće čovjek je kadar za sjećanja: - vlastita – stvari koje je iskusio i kojih se sam sjeća- „nametnuta“ – sjećanja o kojima mu drugi govore pa ih ponovno percipira i „stvara“ razumska sjećanjaČovjek je povijesno i razumsko biće (Historia est magistra vitae. – samo čovjek ima mogućnost učenja iz povijesti, uči na greškama.) Životinja nikad nije stvarala ni doživljavala povijest. Ona ima neposredno sjećanje, ali nema stvarna sjećanja i životna iskustva (kad ju udariš štapom, sljedeći put će se izmaknut kad zamahneš). Čovjek je jedino biće koje može učiti na iskustvu povijesti. To je iskustvo obilježeno mnogim dimenzijama: darovitost i potreba ostvarenja te vremenitost i prostornost koji ga u tome ometaju. Stječe iskustvo prolaznosti, ne može pobjeći do činjenice da sve prolazi pa tako i njegov život. Ne može zaustaviti svoju prolaznost. Panta rei – sve teče, kreće se i čovjeku izmiče iz ruku, zahvaća ga bujica prolaznosti. Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Ps 103, 15-16 Razgoniš ih k’o jutarnji san, kao trava su što se zeleni:  jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer – već se suši i vene. Ps 90, 5-6

Povijest je za čovjeka izvor nestalnosti. Čovjek pokušava steći sigurnost. Ako nije siguran u transcedentno često se želi uhvatiti sigurnosti koja je lažna (materijalna dobra). Ako ne vjeruje u sigurnost i mir u vrhovnom biću (Bogu) onda ju kao utopljenik nalazi u prostoru i vremenu, u materijalnom i prolaznom. Čovjeka je strah odvojiti se od toga povijesnog i zemaljskog u kojem vidi neki vid svoje sigurnosti. Isus nudi vjeru kao rješenje od te navezanosti. Isus kaže da vjera u Boga i život vječni, okrenutost budućnosti, donosi jedinu pravu sigurnost. Čovjek je u raskoraku i pošto poto bi želio taj raskorak izbjeći. Zemaljska stvarnost nudi mu poistovjećivanje s povijesnim normama i kaže da sve što postoji jedna je stvarnost, a transcedentno ne postoji.Čovjek se pita: Kako premostiti tu ''provaliju'', taj jaz? Postoje 2 temeljne opcije:

1. Poistovjećenje s povijesnim (čovjek je dio povijesnog potojanja, promijenit će se u neku drugu vrstu, materija se mijenja, ali ipak kruži)

2. Bijeg u idealizam, iluzije, svijet ideja (ovaj svijet govori čovjeku da je prostor, materija i vrijeme propadljivi)

1. POISTOVJEĆENJE S POVIJESNIM

PANTEIZAM – sustav koji čovjeku materijalni svijet predočava kao božanski svijet te kao jedinu stvarnost koja postoji. Materija je božanska stvarnost koja se mijenja. Materijalni svijet je božanski i od njega se ne može, ali ni ne mora bježati jer ovaj sustav niječe pojavu transcedentnog. Tvrdi da su Bog i božanstvo materijalni. Panteizam je stajalište o posvudašnjoj prisutnosti Boga, ili da su Bog i svemir jedno te isto. Panteizam je religiozno - filozofsko učenje koje poistovjećuje Boga s prirodom. Po panteističkom svjetonazoru, Bog ne postoji kao samostalno biće odvojeno od pojavnosti, već je poistovjećen sa prirodom. Najpoznatiji panteistički sustav u modernoj filozofiji je Spinozin, mada je panteistička retorika cvjetala u 19. stoljeću. Pored Spinoze poznati panteisti su i Heraklit, Plotin i Giordano Bruno, koji je prvi sustavno razradio panteizam.

MATERIJALIZAM –filozofski pravac koji materiju (tvar) smatra osnovom svega. Smatra da nema duhovnog svijeta, Boga kao ni božanske stvarnosti. Materija je jedina isključiva stvarnost koja je opipljiva i vidljiva. Ovaj sustav traži da se čovjek pomiri s činjenicom da je dio materijalnog svijeta i mora u sebi dokinuti sve religiozno koje je za ovaj sustav iluzija. U najboljem slučaju čovjek može pripomoći stvaranju boljeg sustava, naprednije civilizacije. Religija je za moderne materijaliste opijum naroda (Marx). Čovjek treba biti realist i shvatiti da duh i božansko ne postoji nego da postoji samo materija s kojom se trebamo poistovjetiti da bi nešto postigli. Treba biti realist i odbaciti sve duhovno kako bi se moglo služiti civilizaciji. U prilog ovom sustavu razmišljanja ide evolucija - materija sama proizvodi savršenije oblike života. Ovaj sustav također traži poistovjećivanje s povijesnim.

FATALIZAM – postoji još od stoika. Misaoni sustav koji od čovjeka također očekuje poistovjećivanje s poviješću. Fatalizam prihvaća stanovite zakone po kojima svijet funkcionira, ali ne prihvaća postojanje čovjekove slobodne volja i čovjekov način da se opredijeli i da se slobodnom voljom istrgne iz zakona. Stoici su vjerovali da se sve odvija po zakonu kojemu se i čovjek mora pokoriti. Čovjek ne može nadići ovaj sustav po kojem se sve kreće. Fatum – sudbina.

Postoje izvanjski zakoni na koje mi ne možemo utjecati. Vrhovna mudrost čovjeka je pokoriti se tim zakonima koji su iznad čovjeka i po kojima se sve odvija te pomiriti se sa sudbinom. Fatalizam je vjerovanje u nepromjenljivost onoga što je sudbina čovjeku predodredila. U širem smislu, vjerovanje da su volja i inteligencija nemoćne u kreiranju života pojedinca jer su transcendentalne sile van njegovog domašaja i iznad njegovih mogućnosti.

CIKLIČKA POVIJEST – u staroj Grčkoj predočavali su povijest kao cikličku dok kršćani smatraju da je povijest neponovljivo značajna. Smatraju da se sve okreće, da se sve ponavlja, da ničega novog pod suncem nema što već nije bilo. Nismo sposobni izići iz toga kruga, uvijek se iznova negdje pojavljujemo. Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego poistovjetiti se s tom poviješću.

2. BIJEG U ILUZIJUDUALIZAM –ukazuje na dvojnost čovječnosti: čovjek je stvoren od dvije sastavnice: - materijalnog (propadljivo i štetno jer je određeno za propast; stjecajem okolnosti čovjek je zarobljen u materiju koja je zao princip) i - duhovnog u kojem čovjek treba tražiti svoje ostvarenje. U duhu treba tražiti oslobođenje od materijalne propadljivosti. Ukoliko ne pobjegne od materije, čovjek u njoj ostaje i propada. Prema ovom sustavu, čovjek bi trebao poći putem odricanja od vanjskog materijalnog. Težeći za vječnošću, mora se istrgnuti iz povijesnog. Duhovno i tjelesno; vidljivo i nevidljivo je jedno drugom suprotstavljeno. Ovo je pogrešna teorija jer je čovjek i tjelesno biće. Tijelo je dio njega. Pa ako bi to zanijekao, trebao bi napraviti suicid jer sve što čini, čini u okvirima povijesnih okolnosti. Svaki pokušaj radikalnog dijeljenja je neispravan. Ovi sustavi su naviještali kroz askezu bijeg od materijalnog. Prezirali su razmnožavanje vrste kao i brak. Ni Platonova filozofija nije se mogla oduprijeti ovom sustavu (Platon smatra da je ljudska duša u zatvoru i da se treba osloboditi tijela), pa i sam sv. Augustin prije svojeg obraćenja bio je član sekte manihejaca koji su zastupali dualizam u svojem učenju.

IDEALIZAM – bijeg u ideje koje su nedokazive, kojima nemam potvrde. Platon tako smatra da postoji svijet ideja. Idealizam je filozofski smjer koji ideju smatra osnovom svega.

SPIRITUALIZAM – (spritus–duh) – bijeg u duhovno, ovo učenje je bilo prisutno u katarskim sljedbama. Tu je naglašen govor o duhovnom svijetu, zanemaruje se materijalni čovjek koji se treba

ostvarivati u svijetu, a ne bježati od njega. Naša je zadaća privoditi ljude k spasenju u svijetu u kojem živimo.

MODERNA TUMAČENJA POVIJESTISuvremena filozofska gibanja:

1. PROPAST U POVIJESTI2. NUŽAN PROCES

1. PROPAST U POVIJESTISmatra se da se čovjek ne može duhovno ostvariti u povijesti, a ako mu nema izlaza iz vremenskih i prostornih granica ostaje mu propasti.NIHILIZAM – nema mogućnosti nadilaženja povijesnih okvira, jedino što čovjeka čeka jest ništavilo stoga on propada u povijesti. Kao filozofsko stajalište, nihilizam je pogled na svijet, a pogotovo ljudsku egzistenciju, bez ikakve svrhe, značenja, ili razumljive istine. To je teorija koja promovira stanje u kojem se ne vjeruje ni u šta, ili u kome ne postoje ciljevi. Neki veliki filozofi poput Friedricha Nietzschea su pisali o nihilizmu. Nietzsche je opisao kršćanstvo kao nihilističku religiju, jer je uklonila značenje sa ovozemaljskog života, i fokusirala ga na navodni drugi život.

BEZNAĐE – čovjek ima razum i neizlazak iz povijesti rađa mu osjećaj tjeskobe i beznađa. Čovjek je biće nade, a ako nema izlaza, onda je u goroj situaciji nego životinje, prati ga osjećaj egzistencijalne mučnine.

KAZUALIZAM – učenje zasnovano na tvrdnji da se sve događa slučajno – nema iščekivanja i nadilaženja ovozemaljskog. Kako čovjek nema konačne nade, sve ostalo što se odvija i događa jest slučajnost. Čovjek je na svijetu slučajno, nastajemo miješanjem čestica. Nema početka ni kraja kod čovjeka.

OSLOBOĐENJE ILUZIJA – treba živjeti realno, bez ikakvih iluzija. Materijalizam ''oslobađa'' čovjeka od budućih nadanja i okreće ga isključivo realističkom – materijalnoj stvarnosti. Kant je zagovornik ove teorije. Kantov gnosticizam – „Ako (vrhovnog bića) ima, ne možemo mu ništa reći“

2. NUŽAN PROCES Čovjek se može oduprijeti procesu u kojem se nalazi. Povijesni proces je nezaustavljiv i kao takav je nužan. Čovjek mora u svojemu pripadanju prihvatiti nužnost tog procesa, osloboditi se iluzija i prihvatiti sudbinu.NAPREDAK, PROCES – ovaj proces vodi napretku. Čovjek je dio tog napretka i mora se u njega uklopiti bilo da se radi o evolucijskom ili tehničkom napretku. Nema mjesta čovjekovom duhovnom dijelu. Čovjek okrenut budućnosti stvara, smišlja i dolazi do nećeg novog. (Kršćanstvo je omogućilo napredak u znanosti i otkrićima. Kršćanstvo zbog svijesti o povijesti i čovjeku kao razumnu biću i krajnjoj točki u povijesti – životu vječnom (eshaton) omogućuje napredak. A današnje društvo bježeći od kršćanstva, ''reže granu na kojoj sjedi'' i urušava se iznutra.)NE FATALISTIČKI, NEGO HUMANISTIČKI – proces koji se ovdje propagira nije fatalistički nego humanistički napredak. Vjeruje se u čovjeka i njegove mogućnosti. Čovjek bi trebao nadići kršćansku misao. On ima neograničene mogućnosti, samo se treba osloboditi Boga. Ali valja imati na umu da razvoj znanosti ne znači i razvoj duha.

NOVI SUSTAVI - čovjek je uvijek ostao isti, samo imamo nove sustave:RAZVOJ LJUDSKOG DUHA (Comte) – um nadilazi sve faze u kojima se čovjek nalazio, a jedna od tih faza jest i religija. Razum mora biti vrh svega.

APOSOLUTNI DUH (Hegel) – čovjekov duh teži apsolutnom u koji kasnije ulazi. Čovjekov duh se razvija neprekidno dok ne dosegne razinu apsolutnog duha. Ma koliko bila razvijena civilizacija i društvo, čovjek ne može mijenjati sebe i potrebu

PRIVREDNO UREĐENJE (Marx) – osporava postojanje apsolutnog duha. Društvo napreduje na temelju privrednog uređenja, a ne na temelju unutarnjeg čovjekovog duha ili onog apsolutnog. Što imamo bolja sredstva to ćemo se bolje razviti. Ovo je materijalistički, a ne humanistički proces. Ekonomija i gospodarstvo su pokretači svega. Nije značajan čovjek pojedinac nego cjelokupno društvo. Zakonito je upotrijebiti revoluciju u cilju napretka.

DUBINSKO-PSIHOLOŠKE SNAGE U ČOVJEKU (Freud) – nema u čovjeku duhovnih snaga i pokretača nego dubinsko-psihološke snage. Seksualnost je pokretač razvojnog procesa. Freud je tako sve sveo na spolnost.

VJERA U POVIJEST SPASENJA Pismo je nastalo u povijesti Sadržaj pisma uvjetovan poviješću Opisuje povijesne događaje Povijesni element spada u bit Bog riječju i djelom prisutan Ostaje prostor slobodi

U kršćanstvu postoji vjera u značenje povijesti, tj. povijest spasenja. Samo sveto pismo nastalo je u povijesti. To je knjiga Božjeg djelovanja u povijesti. Čovjek je biće povijesti, ali nije prepušten samo sebi u pokušajima da nadiđe sebe. On ima iskustvo Boga koji mu kaže da ostajući u povijest može prijeći u vječnost, transcedenciju. Rano kršćanstvo se trudilo dokazati božje djelovanje u povijesti tvrdeći da čovjek nije sam i sam ne može tražiti i naći izlaz iz granica povijesti jer čovjek sam pada u krajnost. Kršćanstvo kao vjera ukazuje da je bog ušao u ljudsku povijest. Sadržaj pisma uvjetovan je poviješću, ljudskim faktorom (svaki od pisaca piše u svojem vremenu). Biblija nije vrsta filozofske knjige nego nastaje kao iskaz svjedočanstva o Bogu. Ono opisuje povijesne događaje ( i po tome se razlikuje od drugih religija koje su ''produkt nečije glave''), ali osvrće se i na Božji zahvat u povijesti. Povijesni element spada u bit kršćanstva i židovstva. Povijesnost je važna da se ustanovi što se dogodilo. Tu je napisano svjedočanstvo o Božjem djelovanju. Bog je prisutan kao riječ, ideja, logos, ali i djelom. Zbog toga kršćanstvo ima drukčiji pogled, kršćanstvo svjedoči o Božjem djelovanju u povijesti, a ne o nekim idejama. Bog koji se objavio u povijesti, koji djeluje i zahvaća povijest ostavlja čovjeku prostor slobode unutar kojeg može djelovati i ispuniti povijesni cilj.

HOMO PHILOSOPHICUS Opasnost razuma Pensiero debole Potvrda metafizičke misli Povjerenje u razum

Racio je jedan instrument koji pomaže vinuti se prema otajstvu. Filozofija je bila kao drugi put traženja Boga. Kršćanstvo predbacuje filozofiji racionalizam. Filozofija je bila za izabrane, kršćanstvo za sve. Filozofi su pretpostavljali da je Bog umnost, razum pa su ga shvaćali više kao ideju, kao onog koji nosi sve ideje. Bog je ideja, polazište koje se konkretizira u stvarnosti. Za njih „Bog je nepokrenuti pokretač“. Bog nije povijestan jer da je Bog povijestan, bio bi promjenjiv, ne bi bio isključiva ideja pa bi proturječili. Ljudski um je slab (pensiero debole), nesposoban da se vine do Boga.

HOMO CHRISTIANUS Sjećanje je temelj nade – ne bježi od povijesti; čak ni grijeha Bog mu se daje u povijesti – vidi da je Bog intervenirao Objedinjuje racionalne i religiozne dimenzije Homo capax Dei – sposoban spoznati Boga Univerzalnost spasenja – ono je za sve koji prihvaćaju Boga Uosobljenje čina – moja je osoba u igri, moje biće je religiozno Ortodoksija i ortopraksija Moralna osobna odgovornost Dolazak logosa u povijest – uprisutnio se kao trajna pomoć

Kršćanstvo je dopuna svih prethodnih sustava. Bog je ušao u povijest, ne prepušta je sudbini nego je privodi spasenju. Svakim svojim činom on spasenjski djeluje u povijesti. Kršćanstvo promatra prostor kao mjesto slobode gdje se čovjek ostvaruje. Govor o kršćanskoj povijesti je govor o povijesti spasenja jer je sam Bog ušao u povijest i darovao prostor slobode. Iz povijesti se ne bježi nego se iz nje prelazi, ali se spašava ovdje i čovjek se ovdje ostvaruje. Kršćani na pozitivan način shvaćaju povijest, ona je izvor sigurnosti, a ne tragedije jer Bog svojim ulaskom u nju daje nam sigurnost. Kršćanstvo objašnjava i otkriva bit, mogućnost i domete koje čovjek ima u sebi. Ono tvrdi da ima najbolje ideje Boga jer je svjesno da je sam Bog djelovao u povijesti. Spaja ortodoksiju (ispravno poimanje Boga koji nije samo skup ideja) i ortopraksiju (djelovanje Božje u povijesti; Bog se doživljava kao gospodar povijesti). Zato ljudska djela nisu nevažna, i nisu vođena fatumom. Kršćanstvo nikad ne prezire povijest, jer je ona mjesto susreta Boga i čovjeka. Bog ju je posvetio svojim dolaskom i pokazao koliko mu je sveta i dragocjena te on od čovjeka traži da također posveti svoju povijest spasenja. Ideja Boga iako je lijepa, bez Božje povijesnosti je nerazumljiva.

MYSTERIUM PRAEDICATUM – BOG SE OBJAVLJUJE

Samim time što je u čovjeku postavio želju za traženjem i dao mu mogućnost da ga spozna, valja prepoznati da je Bog učinio prvi korak, a ne čovjek. Bog se objavljuje čovjeku na prirodnoj razini (mogućnost da čovjek spozna Boga). Razumska bića mogu spoznati da bog jest i mogu spoznati neke atribute njegove naravi. Transcedentali – postojanje je dobro, istinito, dobro i lijepo. Ove kategorije se podudaraju. Razumnim bićima Bog daje mogućnost objave kroz čin stvaranja. Pomaže čovjeku da dođe do njega. Imperativ je to zapisan u najdublju intimu čovjeka.

Dva koraka: 1. Korak: stvarateljski čin – Božji izlazak – Bog izlazi iz sebe i tim

činom stvaranja on objavljuje sebe. Stvorenje i stvaranje nose Božje tragove. Dajući život stvorenju, objavljuje sebe.

2. Korak: Ljudsko traženje - Bog stvara čovjeka da može tražiti, objavljuje sebe svakom stvorenju, a stvorenje ga spoznaje sukladno svojim sposobnostima.

Na više načina se Bog objavljuje 1. Promatranje uzročnosti u svemiru – Promatrajući uzročnost

u svemiru čovjek vidi da je cijeli svemir povezan lancem uzročnosti koji je negdje morao početi i Bog je onda ona kauza, onaj prvi pokretač tog lanca uzročnosti. Čovjek dolazi do zaključka da taj lanac treba imati jedan specifičan početak, da nije mogao sama sebe prouzročiti.

2. Promatranje reda i ljepote svemira - Promatrajući red i ljepotu svemira zaključujemo da je morao biti određeni ureditelj svijeta i darovatelj ljepote samom svijetu.

Čovjekovo traženje Boga1. Promišljanjem sama sebe i svoje konstitucije -

Analizirajući potom i postajući svjestan samoga sebe, čovjek dolazi do zaključaka o svojoj transcendentalnoj dimenziji i konstituciji. Čovjek shvaća da nije samo zemlja, da nije nastao samo razvojem iz zemlje nego da u sebi nosi tragove transcendencije i time također zaključuje na stvoritelja kojemu je po svojoj naravi sličan. Zaključuje sličnost s bogom jer osjeća u svojoj naravi određeni sadržaj sličnosti s bogom. Tako u sebi čovjek osjeća onu upisanu žeđ za bogom. Osjeća da je bog njegov izvor, da je bog njegovo počelo i on se osjeća uspostaviti dužnu komunikaciju s onim koji je darovatelj života. Čovjek sam po sebi nema

neposrednu spoznaju, on ima potrebu traženja. Kao što mi vidimo jedni druge, boga tako ne vidimo.

Traženje usprskos promašaju grijeha - Bog nam dolazi kroz stvaranje, usadio je u čovjeka žeđ za ljepotom, ljubavlju, Bogom, isitnom (Augustin traži istinu i nalazi Boga). Svaki čovjek koji žeđa za istinom i ne znajući traga za bogom. Boga ne možemo poistovjetiti sa zemaljskom stvarnošću. Svojim bitkom čovjek nadilazi ovozemaljsko i upućuje se prema Bogu. Nosi iskustvo da može pasti u prazno ako krene u samoostvarenje bez Boga. U čovjeku je zbog grijeha ostala rana, bol i strah od novog pada pa se često boji hodati prema Bogu i na taj način stvarati jedno iskustvo s Bogom. U čovjeku je osjećaj mučnine, pa mu se svijet pričinja kao tamna jama u kojem se ne može pričvrstiti. Stanje u kojem se nalazi čovjek može prikazivati kao idealno, ali toj tami uvijek nedostaje svjetla. Približavanjem smrti dolazi do trenutka sređivanja računa. Ako nije tijekom života naučio, kamo dalje, onda neće znati ni tada kako se izvući. Tko traži izlazak iz takve jedne situacije, shvatit će da mu u tome može pomoći samo Bog.

Božanska pedagogija - Bog je bitak, a čovjek tek participira na bitku. Bog je u trenu, a čovjek prolazi kroz vrijeme i prostor napredujući korak po korak. Zbog nemogućnosti da spozna božansku bit i dinamiku života, osim po izravnoj božjoj objavi koja se božanskom pedagogijom prilagođuje njegovoj sposobnosti. Čovjek sam od sebe ne može spoznati. Bog se objavljuje, primjenjuje božansku pedagogiju da ne bi čovjeka ubio svojom svjetlošću, sjajem bitka. On se zato prilagođuje postupno se objavljujući. Božanska pedagogija znači postupna božja objava, ona je punina objave u Isusu kristu kada bog prihvaća biti čovjek da bi kroz se kroz čovjeka čovjeku objavio. U protivnom, da ide bog govoriti čovjeku božanskim načinom to bi bilo nemoguće jer čovjek nema takav sustav, takvu aparaturu da bi prihvatio božje samočitovanje na božanski način. Zato bog traži ljudske načine da bi došao do čovjeka, ljudski jezik, simbole, znakove, govor, i ljudski život u isusu kristu. Onda se može znati što govori pisac poslanice hebrejima više puta i na više načina nekog bog govoraše ocima po prorocima. Konačno u ove dane progovori po sinu. ovo je svijet božanske pedagogije koju je on sabrao u jednoj rečenici. Mi ako ne znamo neki strani jezik ne možemo s nekim komunicirati, a kamoli s bogom ne znajući njegov jezika. Jer mi ne znamo božji jezik,on uči naš. On nam se približava našim jezikom. Kad ovdje kažemo božanska pedagogija onda se radi o tome da ne može čovjek pronaći boga nego bog čini toliko koraka dolaska prema čovjeku da bi čovjek spoznao njegovu božansku narav. Zato se bog prilagođuje ljudskim sposobnostima jer čovjek

kao takav ne može boga spoznati može izvući zaključke računskim putem, ali takvi zaključci su uvijek dar božji.

Neophodnost Božje objave - Postoji nužnost da se Bog objavi jer se čovjek ne može sam izvući iz ništavila. Ne može samo od sebe doći do spasenjskih sadržaja - u tome mu je potreban Bog.

Neočevidnost Božja u čovjeku – Boga vidimo samo duhom vjere. Bog je čisti duh, a čovjek mješavina. Čovjek mora tu puninu skupljati. Nužna je Božja objava da bih mogao spoznati što mi ima objaviti.

Objava u vremenuBog je stvorio vrijeme i htio je vrijeme kao okolnosti u kojima se on objavljuje. Njemu pripada vrijeme i prošlost. Da vrijeme nije određeno vječnošću onda bi Bog postao strano tijelo u korpusu vremena. Vrijeme i prostor Bogu nisu strani, to je njegovo i on se u tome objavljuje.Bog jest tu, a onda može imati i dodatnih zahvata, jer lakše je njemu djelovati među nama nego se nama uzdizati u njegove sfere. Bog ulazi u naš prostor i vrijeme (1. Korak) te postaje čovjekom (2. Korak).

Čovjek ne može pronaći Boga ako ga ne traži i ako sam Bog to ne želi. Nadnaravna i naravna objava – na ova dva načina se Bog objavljuje čovjeku.Privatne objave su manje važne u odnosu na Objavu Isusa Krista koji je ujedno i kriterij svake druge objave. Bilo bi nenormalno da Bog uskrati spoznaju čovjeku. Bogu je naravno da dobrotom prelije stvorenje. Ono što nas nadilazi ne možemo spoznati razumom. To nije nesukladno biti našeg života, ali je nedostupno.

Objava – Božje izravno ili neizravno slobodno samopriopćavanje. Kršćanska objava je sadržana u Bibliji i u predaji. Tu Božju objavu koja se dogodila u povijesti tumači crkveno učiteljstvo

Naravna objava – Čovjekov razum i moć spoznavanja, glas njegove savjesti, čežnja za beskonačnim upućuju na Boga. I svijet i čovjek svjedoče o nevidljivom temelju i uzroku svega – Bogu. Takvo neizravno otkrivanje Boga po svijetu i čovjeku jest naravna Božja objava. Naravna – kada ljudi traže na razini razuma, religija i religioznog iskustva to je naravni pristup Bogu. Time čovjek u

religiji i filozofiji shvaća ono što je Bog ostavio na razini ljudske naravi. valjane zaključke može izvesti razum, čovjek dolazi do zaključaka na temelju onog što mu je Bog dao (putem razuma).

Nadnaravna objava – Bog se objavljuje čovjeku i pomaže mu da doživi iskustvo njegove blizine. Otkriva mu tajnu svoje bođanske osobe, svoj naum spasenja i daje pravilo za život. Budući da ta objava nije polod čovjekove naravne spoznaje niti rezultat njegovih naravnih otkrića, nazivamo je nadnaravnom objavom. Začetnik susreta u tom slučaju je sam Bog: on u određenom trenutku ulazi u čovjekovu povijest i s njim komunicira. Nadnaravna objava – od Abrahama do Kristovog dolaska. Na nijedan način čovjek ne bi mogao postići da se krist utjelovi ili da razumi Trojstvo, Isus Božji sin. Nema te naravi koja bi to mogla dokučiti ako se Bog nije objavio. Ona je daljnji Božji korak samoočitovanja koji nadilazi ljudsku narav. Nadnaravnu spoznaju zovemo tako jer je ne možemo razumom spoznati.

Naravnost objaveBogu je naravno da se objavi, nama ne. Bogu je naravno da on stvara i da je dobar. Nema nužnosti da se Bog mora objaviti, to čini sam od sebe. Njegova objava nije nužna, ali nam je prijeko potrebna. Božja objava u povijesti je nešto što je nadnaravno iz ljudske perspektive, ali iz Božje, to je naravno. Sukladno Božjoj naravi je normalno da to čini jer Bog je ljubav i traži dobro onog kojeg ljubi. Da je Bogu bilo neprirodno, ne bi stvorio čovjeka, ali njemu je prirodno zauzeti se za čovjeka. Ono što je Bogu naravno nije i nama ljudima. Bog je to učinio jer je on takav, iz ljubavi se očituje.

Trajna vrijednostČin Božje objave nije neopoziv i ima trajnu vrijednost. Ako objava dana Abrahamu utječe na nas i značajna nam je, onda ona ima svoj smisao i vrijednost. Božje djelovanje je trajno i sveobuhvatno. Kad se Bog objavljuje Židovima oni ga privatiziraju. Božji čin objave je jedincat, ali teži da ima univerzalno značenje (želi da se njegova objava navijesti i drugima). Bog se ne mora u svakom vremenu utjeloviti. Utjelovljenje je čin za sva vremena i ono zahvaća cijelu povijest. Božji čin kao i stvaranje je univerzalnog značenja. Bog nema potrebu obuhvaćati vrijeme stalno, on je jednom to sve obuhvatio. Božji čin dogodio se u jednoj osobi i ima jedno šire značenje. Kad se Bog objavio u prorocima, to je značilo za sve.

Odnosi između opće objave i povijesno spasenjske objave

Bog se u Isusu objavio na univerzalan način. Objavio se jednom, ali objava ima obvezatnu dimenziju (apostoli su pozvani da iz punine svojeg bića navještaju drugima što su sami primili)- ta obveza nije prisila. Apostoli su bili puni snage Duha Svetoga i imali su potrebu svoj doživljaj i događaj prenijeti drugima.

Dopunjavanje prve objaveBog daje odgovor na pitanja o smislu (temeljna životna pitanja) kroz dodatnu objavu. Prva objava daje odgovor na čovjekova traženja. Ali još nedostaje ispunjenje. Bog vraća cjelovitost koja je bila razorena grijehom. Ova objava ima jednu drugu karakteristiku. Može biti univerzalno objektivno prepoznavanje. Možemo prepoznati što je Bog učinio (Isus je bio Bog i povijesni čovjek). Možemo objektivno prepoznati kada se dogodilo Isusovo utjelovljenje.

DEI VERBUM (KONSTITUCIJA O BOŽJOJ OBJAVI)

Konstitucija je podijeljena u 6 poglavlja:I. Stvarnost objave (2-6)II. Prenošenje božanske objave (7-10)III. O božanskom nadahnuću svetog pisma i kako ga treba čitati (11-13)IV. Stari zavjet (14-16)V. Novi zavjet (17-20)VI. Sveto Pismo u životu Crkve (21-26)

Bog je objavio svoje otajstvo. Objava - lat. relevatio znači skidanje vela, zastora. Govoreći o objavi Crkva govori o Bogu koji je došao do čovjeka, a pritom je skinut veo s čovjeka. Čovjek je bio do tada zastrt. Bog mu je omogućio da ga gleda licem u lice. Dolaskom Isusa Krista, skinut je veo s čovjeka. U naravnoj objavi ne čini neki zahvat. Kad Bog čini dodatni korak - skida veo s lica, tada govorimo o objavi u pravom smislu te riječi. Bog se pokazuje ljudima riječima i djelima koja su čovjeku razumljiva.

Brižljiva rasporedba objave ostvaruje se zahvatima i riječima iznutra međusobno povezanima tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju, a riječima se proglašuju djela i osvjetljuje misterij koji u njima sadržan. Djela potkrepljuju Božju poruku, riječi koje je objavio da bi to bilo na kraju zapisano. Bog otkriva, razgrće veo, ne čovjek. Zato njegova objava nije neki prirodno nužan proces. On to slobodno čini, ali on nije na to prisiljen. Bog kad se objavljuje, nitko ga ne to

može prisiliti. Objava je izraz božje slobode, no u slobodnom činu on djeluje sukladno svojem bitku, životu. Slobodni smo kada činimo nešto sukladno našoj naravi. Bog je u sebi komunikacija i objava pa nije čudno da se objavljuje. Objava nije samopriopćavanje istina nego Božje otkrivanje, samoočitovanje. Božanskom je objavom Bog htio, skupa s vječnim odlukama svoje volje o spasenju ljudi, samoga sebe otkriti i saopćiti ''da imamo udjela u božanskim dobrima koja posvema premašuju ljudski razum.'' DV 6

Povijesnost objave – stvarna u vremenu i prostoruOtkriva se praroditeljima (u formi mita, nije povijesno, ali govori da je Bog stvorio čovjeka – Post) Od Abrahama pratimo povijesna događanja. Vrhunac objave je dolazak Isusa krista. Božja objava Starog Zavjeta pripremila je put za događaj Isusa Krista s kojim dolazi punina vremena. Božja objava prenosila se božanskim zahvatom, riječima i djelima.

OBJAVA PREMA DEI VERBUM

Pojam ''objava'' – dolazi od lat. revelare te grč. apokalyptein – otkriti, (ob)javiti

Dei verbum govori o stvarnosti i naravi Božje objave. Kada se Bog objavljuje, to je njegova odluka, objavljuje se slobodno, nije dužan ni ''nužan'' da se objavi čovjeku. Koji su razlozi što ga je nagnalo da se objavi svijetu i da stvara? Jedini valjan odgovor je činjenica da se Bog objavljuje iz obilja svoje ljubavi. Bog je ljubav koja se daruje i tu ljubav želi saopćiti. Cilj mu je zapodjenuti razgovor s čovjekom. Bog ne može stvoriti svijet i biti udaljen od njega. Ne može stvoriti čovjeka i ne biti prijatelj. Bog se i nakon grijeha dodatno objavljuje. Objavljuje se i riječima i djelima, nečim što je nama pojmljivo, što mi možemo staviti u riječi i pretvoriti u život. Ne može se svesti na naravnu objavu, ona je nadnaravna (povijesno spasenjska), jer je to osobno Božje spasenjsko djelovanje koje ne ovisi od čovjeka. Bog je onaj koji se objavljuje. Božja sloboda, Božja volja sukladna je njegovu bitku. Nije to Bog koji se skriva i ja ga tražim. To nije Bog jer to nije sukladno božjoj naravi koji je ljubav. On želi biti objavljen, sebe želi podijeliti s čovjekom, ne parcijalno nego se u punini daje čovjeku. Božja objava podrazumijeva želju punog komuniciranja, sve daje čovjeku, pa i kad čovjek pada u grijeh, Bog mu se ne uskraćuje. Objava nije samo priopćenje nekih istina. Božanskom je objavom Bog htio da imamo udjela u božanskim dobrima koja mi sami po sebi ne možemo pribaviti niti ih pojmiti. To

nije pitanje naše spoznaje nego dara. Mi nismo vlasni sebi darovati Boga, nego se on daruje nama. Čovjek bez Božje pomoći ne može Boga spoznati. Čovjek se ne može sam osloboditi iz grijeha pa ga Bog želi iz njega izvući. Bog se objavljuje riječima i djelima (Bog je izvršio djelo da mi nam omogućio spasenje. Božji ulazak u povijest je djelo.)

POVIJESNOST OBJAVE – PRIPREMA EVANĐEOSKE OBJAVE

Praroditelji Abraham Patrijarsi Mojsije Proroci Punina u Kristu

Božja objava se događa u povijesti, a to znači da je Bog postupno govorio i zahvaćao u raznim situacijama ljudski život. Postoje različite etape. One su priprema za događaj u Isusu kristu. Punina objave u Kristu - vrhunac objave kada će bog izvršiti ljudsko otkupljenje.

PRARODITELJI -Objava praroditeljima Adamu i Evi nije opis povijesnog događaja nego jedna vrsta mitske priče kojom se interpretiraju prvi događaji. Želi se iznijeti istinu, razloge i načine stvaranja svijeta. Ovo je vrlo dubok i sadržajan opis o stvaranju svijeta i čovjeka. Prva faza je nadpovijesna. Prenosi istinu o određenim fenomenološkim elementima čovjeka. Bog stvara svijet, skrbi za njega i stvara čovjeka s kojim želi prijateljevati.

ABRAHAM –Njemu se Bog prvom objavljuje i traži poslušnost vjere. Od njega možemo pratiti povijest. On sklapa savez i izvodi jedan narod koji je obilježen spoznajom Božjom.

PATRIJARSI – Izaku i Jakovu Bog upravlja korake i vodi ih.

MOJSIJE - Darivanje zakona Mojsiju bila je značajna objava Božja. Bog tu kodificira unutarnji glas savjesti. Zakoni su zapisani i u dubini čovjeka, ali Bog svejedno daje Zakon ispisan na pločama da se nema sumnje što treba činiti. Bog objavljuje svoje ime: Ja sam koji jesam. U ovoj rečenici Bog više objavljuje Mojsiju nego li što su filozofi kroz povijest uspjeli dosegnuti svojim filozofskim promišljanjima.

PROROCI – potiču i pozivaju narod na vjernost. Posvješćuju narodu narodu djela što ih je Bog učinio kroz povijest.

PUNINA U KRISTU – Bog se potpuno objavio poslavši svoga vlastitog Sina, u kojemu je sklopio svoj Savez zauvijek. Krist je konačna Očeva Riječ, tako da poslije njega neće biše biti neke druge Objave.

Biblija je povijesna knjiga iz dva razloga: 1. Prati i opisuje Božji ulazak u povijest svoga naroda i o tome svjedoči. 2. Nastala je u određenom vremenu.

PRENOŠENJE OBJAVE

Događa se: verbis gestique Prenosi se: verbis gestisque Ljudska riječ Postupnost objave Pedagogija objave Zapisom ''po prorocima'' Pismo kao povlašteni iskaz i izraz objave

Ono što se govorilo i djelovalo prenošeno je riječima i djelima. Objava se prenosi zapisom, živom riječju predaje a od čovjeka se očekivalo da svojim životom potvrdi Božju objavu. Bog je dao neke znakove (sakramente) koji se trebaju odjelotvoriti. Nije bilo dovoljno samo ih pročitati. Kršćanstvo nije religija knjige nego religija života.(verbis gestique).

Objava se događala na ljudski način i ljudskom riječima. Čovjek kad je pred Bogom kao da ima govornu manu. Ali Bog je čovjeku Duh. Ljudska riječ je toliko snažna da može primiti i prenijeti Božansku mudrost.(ljudska riječ) Trebalo je postupno da se Bog čovjeku objavljuje. (postupnost objave) To ukazuje na pedagogiju Božanske objave - Bog prilazi čovjeku na način na koji je mogao to razumjeti. (pedagogija objave) Objava se prenosi po ''prorocima'' koji su zapisivali Božja djela i Božju objavu. Ovdje se pod prorocima smatraju ne samo proroci nego i ljudi koji su pridonijeli prenošenju objave.

Prije pisma bila je predaja, prepričavanje, prenošenje usmenim putem dok se nije zapisalo. Nakon zapisivanja pismo ostaje povlašteni iskaz. Nema više sumnje na koji se način nešto dogodilo jer sve ima zapisano. Pismo je najznačajni izraz objave. Ono je i povijesna knjiga jer daje povijesno svjedočanstvo o Božjem ulasku u povijest čovječanstva. Objava je biblijski utemeljena – ne polazimo više od predaje i prepričavanja. Bog kroz Bibliju svjedoči o sebi i samoobjavu vodi do punine. (pismo kao povlašten iskaz i izraz Objave)

Teološka refleksija – mjerodavna joj je objava, misli o datostima objave, o njima razmišlja, naša procjena o povijesti ne smije ići iz ''naše glave''.

Svjedočanstva različitih objava:-Prirodna objava – kod stvaranja-Nadnaravna objava-Praobjava ( u samom počecima svijeta)

TEOLOŠKO VREDNOVANJE OBJAVE

Objava kao susret Boga i čovjeka Objava kao povijest Božje zauzetosti za spasenje Objava kao Božje samopriopćenje u Isusu Kristu

Bog se očituje kao ljubav Nenadmašiva objava Završava smrću posljednjeg apostola

Čovjek kao naslovnik objave

Nakon objave u Kristu dolazi do teoloških promišljanja na temelju objave. Susret Boga i čovjeka ima svoj smisao samo kao susret, ako se uspostavi dijalog i zato Bog traži čovjekove načine. Bog se objavljuje i susreće čovjeka - zato objava ima dijaloški karakter. Čovjek treba odgovoriti. Nije to samo Božji govor o nečemu, nego i Božja zauzetost za čovjekovo spasenje.

O objavi ne možemo govoriti bez svjedoka koji su je prenosili. U svom teološkom promišljanju, Stari Zavjet nosi početke objave koji idu ka punini. Bog se očituje kao ljubav. Bog se zauzeo za nas jer mi moramo prijeći ponor smrti. Takav hod nije moguć samo izvanjskom spoznajom. Zato se u Isusu pokazuje Božji hod, punina ljubavi. Shvaćajući Isusa kao puninu ljubavi, kršćanstvo se profilira ne kao religija knjige nego života. Objava postiže vrhunac u Isusu Kristu – to je Božje samopriopćenje.

Objava je nenadmašiva utoliko ukoliko se radi o konkretnom događaju kojeg čovjek ne može nikad nadići svojim silama, silama svoga uma. Bog dolazi ususret čovjeku dajući mu mogućnost da promatra Boga. Objava u Isusu doseže razinu koju ne može nadići ništa. Prenošenje objave završava smrću posljednjeg apostola jer je svaki svjedok imao povlasticu da mu se Krist objavi u izravnom iskustvu. U tom je razdoblju preneseno ono bitno za kršćanstvo. Apostoli nisu izvori objave, nego svjedoci. Objava kulminira u Isusu Kristu. Ali zapisivanje traje do smrti apostola koji su bili vjerodostojni svjedoci.

Naslovnik objave je čovjek – njemu mora doći objava. Bogu ne treba objava nego čovjeku. Bogu je cilj uspostaviti vezu s čovjekom.

Objava dolazi do cilja tamo gdje postaje ''događaj razotkrivenja''. Bog se nije objavio nekom apstraktnom čovjeku nego konkretnom i ona se mora univerzalno konkretizirati. Objava bi bez ovoga ostala nedorečena. Namijenjena je čovjeku koji bez nje ostaje bez odgovora i u dvojbi.

PREDAJA

Predaja je jedan od načina prenošenja Božje objave. Naime, objava se otkrivala kroz pismo i predaju. Luther je odbacio predaju i uzeo samo pismo kao mjerodavno (sola scriptura). A Crkva govori o dva izvora: pismo i predaja. Kroz razradu raznih shema pokazalo se sljedeće: postoji samo jedan izvor - Bog koji se objavio,a li dva različita načina prenošenja - Sveto pismo i Predaju. Predaja se odnosi na ono što su apostoli primili od naučavanja i primjera Isusova i što su naučili od Duha Svetoga. Oni su potom to prenosili dalje. Prvi naraštaj kršćana nije imao napisani Novi zavjet, a i sam Novi zavjet svjedoči o razvoju žive Predaje. Nije dovoljno samo pismo za razumijevanje objave, nije se objava dogodila da se nešto napiše, nego da utječe na čovjeka (Bog čovjeku daruje život). Sama objava se na početku prenosila predajom.

Značenje riječi:

Predaja - lat. traditio / grč. paradosis:- Uobičajeni svakidašnji posao prenošenja vlasništva - baštinjenje dobara i religijskih uvjerenja- proces posredovanja između predaka i potomaka. To se događa i

na kulturološkoj razini – kroz običaje se prenose odrednice kulture

ČOVJEK I PREDAJA

Vjera u predaji nalazi svoj kontinuitet Predaja potvrđuje njenu ukorijenjenost u izvornom događanju

božanskog samoočitovanja Traditio je osiguranje od samovoljnih prikraćivanje vjere Povijest zadobiva normativnu funkciju

Bog dolazi čovjeku i nešto mu daje. Čovjek postaje vlasnik tih dobara i pozvan je to Božje očitovanje drugome davati i prenositi. Mi ne živimo samostalno, sve što je temelj našeg postojanja moramo zahvaliti drugima. Svako religiozno uvjerenje u predaji nalazi svoj kontinuitet (ono što je Abraham primio, predaje dalje). Prenošenje iz naraštaja u naraštaj jamči da se neće dogoditi samovolja Božje

objave. Tradicija je tako osiguravanje od samovoljnih prikraćivanje vjere. Moguće su zablude, prenaglašavanje i zato nas predaja od toga čuva. Predaje potvrđuje njezinu ukorijenjenost u izvorni događaj božanskog samoočitovanja.

Povijest dobiva normativnu funkciju – moramo istraživati povijest da vidimo kako se nešto dogodilo. Na samom početku nije bilo pismo (sola scriptura nije dovoljna kako se protestantima čini). Crkva stoljeće i pol živi s predajom. Tek koncem 2.st. nastaje pismo.

TEOLOŠKI OBZOR RAZUMIJEVANJA

Uz pisanu tradiciju dolazi usmena predaja. Do zapisivanja bilo je prisutno propovijedanje kojim se aktualizira događaj objave. U ranom kršćanstvu nema suprotnosti evanđelja i predaje. Apostoli su prenosili drugima ono što su sami znali. Apostolski svjedoci jamče navještaje od početka. Crkva ima ključ kojim odgonetava koja je njena autentična predaja. U kasnijim vremenima oni su usredotočeni na fiksiranje opće obvezatnog creda radi očuvanja vjere.

Propovijedanjem se aktualizira događaj objave. Ono ima cilj aktualizirati stvarnost, staviti sebe pred Isusa. On je trajno prisutan. Predaja nije tradicionalizam nego aktualizacija, autentični odnos s Bogom.

Postoji regula traditionis s ciljem očuvanja prvog navještaja. Predaja ima iznimno značenje jer npr. Euharistiju ne možemo slaviti držeći se načela sola scriptura nego na živ način onako kako se to činilo (Justin ima opisa o euharistiji). Crkva ima bogoslužje onako kako je primila od apostola. Apostolska predaja čuva božansku objavu da ne bude shvaćena kao ljudska uredba.

TEMELJ PREDAJE

Predaja da bi bila autentična mora biti božanska. Elemenit za prihvaćanje predaje kao božanske i da je ispravna su:

1. Duh Božji – sve što je zapisano nadahnuto je Duhom Svetim. Ljudi nisu svojevoljno pisali nego su vođeni Duhom Svetim iako ponekad nisi znali što pišu. (npr. U psalmu je zapisano Reče Gospodin Gospodinu mojemu sjedi mi zdesna, a nisu znali na

koga se to odnosi, ili u Post kaže se Načinimo čovjeka. U Starom Zavjetu bio je samo Jahve stvoritelj, a ovdje se sada pretpostavlja množina.) U temeljima svega stoji Božji Duh koji je vodio proroke ali i narod da prenosi sadržaje obreda. Temelj Crkve je božanski Duh koji je nadahnjivao one koji su tumačili predaju autentično.

2. Iskustvo Krista Gospodina – iskustvo njegovog djelovanja. Vrhunac objave događa se objavi Krista Isusa, njegovih riječi i djela koja kulminiraju u uskrsnuću. Kad u apostolima kulminira snaga Isusovog uskrsnuća oni imaju potrebu to svima prenijeti. Crkva će tako doživljaj uskrsnuće prenijeti svima, a temelj toga prenošenja je sam Isus koji ih potiče da prenose drugima Radosnu vijest.

3. Po ova dva stoljeća vjere može se čuvati poklad vjere kao blago žive prošlosti. Dok postoji predaja treba nam biti jasno da postoji i sveto pismo koje ima iznimnu važnost. Prenošenjem svjedočanstva nastaje poklad. Poklad – Bog nam je nešto ostavio, mi smo dužni čuvati to blago. Crkva je bila svjesna do konca 1. st da posjeduje blago od Gospodina. Poklad vjere – blago je istina koje se prenosi dalje. Javljali su se gnostički pokreti koji su govorili da imaju spoznaju.

4. Predaja je podređena Svetom Pismu. U Svetom Pismu imamo čist, istinit zapis, nema ničije proizvoljnosti. Nakon što je zapisano, Pismo je postalo kriterij. Sigurnost Svetog pisma daje nam snagu tumačenja predaje. O Isusu mnoštvo toga nije napisano, a bilo je i lažnih predaja. Predaja je podređena Svetom pismu jer je ono imalo valjan kriterij prosuđivanja, što je to autentično predanje koje je crkva prenosila.

5. Predaja ostaje stvorena dolasku kraljevstva Božjega. Ukoliko bismo Pismo razumjeli samo kao pismo koje sadržava neke isitne, mi bi se osjećali kao da se nas ne tiče. Ali predaja drži očekivanja živima – očekuje da čovjek provodi u život Sveto pismo.

6. Objava počiva na teologiji – u onome što je zapisano u Svetom pismu i preko predaje možemo naći odgovore na sva pitanja. Predaja nas obvezuje da aktualiziramo ono što je u Svetom pismu napisano. Valjan kriterij prosuđivanja i bitni temlje predaje je teologija jer teološkim radom nužno je poklad vjere aktualizirati – prenijeti živućem naraštaju. Božje darivanje treba čovjek aktualizirati. Pitanje predaje nije samo teorijsko učenje brojnih istina. Predaja se ne smije prenositi samo tako, jer u tom slučaju se živi po tradiciji. Teologija ukazuje da crkva primjenjuje evanđelje u današnji kontekst. Bez teološkog razmišljanja Predaja se ne može ostvariti.

7. Objava ostaje živa u predaji. Ako nema žive predaje preko koje se živi objava, nema objave. Božje djelovanje je opisano u Svetom pismu, a s druge strane Bog poziva na život koji prenosi Božje čine. Oni se ne mogu zapisati. Moraju biti življeni. Ako ne živimo npr. Euharistiju, savršen opis posljednje večere nam ništa ne znači.

8. Temelj objave je samoobjava jednog i trojedinog Boga. Euharistija i krštenje utemeljuju predaju i crkvu.

9. Kršćanstvo otvara vrata, euharistija je punina – temelj predaje jer se bitni sadržaji u njima predaju čovjeku. Euharistija i krštenje utemeljuju i povezuju predaju i Crkvu. Krist je predao sebe, to predanje se događa upravo u euharistiji. Tu je pokazatelj da ne može se biti bazirano na zapisanom. u sakramentima (liturgiji) se očituje da je Crkva nešto primila. A to nigdje nije zapisano u Svetom Pismu. Bez predaje se ne razumiju sakramenti. Crkva se na njima temelji. Bitni elementi liturgije dolaze iz predaje i oni se ne mogu mijenjati.

ELEMENTI PREDAJE

Sveto pismo je nastalo iz predaje. Najprije je nastala predaja, potom se ona prenosila usmenim putem, a na kraju se zapisala

Traditio ecclesiastica – autoritet koji jamči vjerodostojnost, istinitost sadržaja koji su zapisani i koji su se dogodili; autoritet koji jamči da je predaja kršćanska (successio aposolica); autoritet koji nosi predaju (narod Božji – Crkva) – crkva vjerno predavala predaju uz dužnu aktualizaciju. Crkvena predaja je vjerodostojan jamac onoga što je Bog učinio za nas.

Ispovijest vjere (regula fidei pa symbolum)- u najranijim vremenima bilo je brojnih dvojbi i krivovjerja. Mnogi su sumnjali u nauk Crkve. Crkva je na početku imala pravilo vjere koje je preraslo u simbol. Pravilo – kriterij kojim se pristupa Božjim istinama. Trojstvena ispovijest – optika kojim se čitalo pismo. Ispovijest je ključ kojim se čitalo pismo. Najobičniji vjernik je znao ispovijest vjere i to mu je omogućilo shvatiti radi li se kod drugih o ispravnoj vjeri ili krivovjerju. Ispovijest vjere – vjerujem u Boga Oca stvoritelja…Istinska vjera se sačuvala upravo zahvaljujući ispovijesti vjere. Simbol je morao protiv krivovjerja definirati izričite stavke i najprije je korišten kod krštenja. Oboje se dopunjavalo i uvećevalo do one mjere koju poznajemo u Nicejsko-carigradsko vjerovanje. U bitno razumijevanje predaje ulazi razumijevanje aktivne i pasivne predaje.

Aktivno - apostoli su aktivno bili prisutni u predaji; tiče se podjele u smislu onih koji su bili u kontaktu s Isusom i bili su aktivni u prenošenju, drugi su na pasivan način nastavili prenositi ono što su od aposola primili. Nakon aktivne predaje, smrti zadnje predaje, dolazi do pasivne predaje – nema dodavanja u kanon, Božju objavu. Pasivno – prenosi se apostolski polog i od nas se zahtjeva djelovanje. Izvor: Traditio – Božja predaja, nucleus svega i Traditiones – ono što je čovjek unio. Predaja nam je izvor objave, ali moramo imati na pameti da nije sve u predaji božanskog porijekla. Traditiones ne može mjenjati temelje, npr. liturgije, ali može mjenjati i dodavvati neke elemente koji su rezultat lokalne predaje.

NOSITELJI PREDAJE - Duh Sveti – izvor i opunomoćenje, on je stvarao predaju. Ako nema Duha ostaje se u Zakonu, a Pavao snagom Duha tumači kako to nije potrebno. - Crkva kao kuća Božja i hram Duha – u nju je Bog položio svoj život, sakramente; božansko predanje ostvaruje se u Crkvi - Učiteljstvo – ima ulogu određivati što je pravovjerno, a što ne. - Teologija – ima ulogu aktualizirati otajstvo u duhu svoga vremena - Narod Božji i sensus fidelium – narod Božji primio je predaju i ta predaja dana je cijelom narodu; sensus fidelium - vjernici imaju osjećaj vjere

MYSTERIUM INCARNATUMotajstvo Isusa Krista

ISUSOV IDENTITET - o Isusu se izjašnjavaju i govore ne samo kršćani. On je bio povijesna i javna ličnost tako da postoje i drukčiji pristupi od onih koji od njega koriste samo jednu njegovu ideju, a ne prihvaćaju ga na način kao mi kršćani. Kako se prema njemu postavljaju?Mnogi uvažavaju činjenicu da je Isus zaista postojao iako danas ima nekih osporavanja jer njegova povijesnost nije znanstveno dokazana. Danas o Isusu govore mnogi koji su ga prije osporavali.Kažu da je Isus bio: - ŽIDOV – M. Buber nazvao je Krista velikim bratom. Tijekom povijesti Židovi su ignorirali Krista ali danas postoji uvažavanje činjenice da je Isus postojao i da je rođen kao Židov, od majke Židovke. Čak ga smatraju jednim od rabina koji je imao zanimljiv nauk. Židovi danas Isusa prihvaćaju što se tiče povijesnih

istraživanja, prihvaćaju da je bio Židov, ali ne prihvaćaju mesijanstvo njegovo - HUMANIST – K. Jaspers govori o Isusu kao humanistu jer je imao čovjekoljubiv nauk, nauk koji je bio za dobro čovjeka, nije bio pristran nego univerzalan i otvoren za sve ljude. - MARXIST – Kristov nauk bio je dosljedno socijalan jer je Isus zagovarao jednakost i pozivao je učenike da sve međusobno dijele (Dj). Prvim kršćanima sve je bilo zajedničko – ideal koji su učenici primili od Isusa i primjenili u praksi. - PROTIVNIK BURŽOAZIJE – Isus se suprotstavljao postojećim vladajućim klasama, borio se za prava obespravljenihKOMENTAR (na sve ovo navedeno): sve ovo nije dostatno kako bi se pojasnio Isusov identitet jer svatko uzima što njemu odgovora, Crkva ne zanemaruje nijednu od ovih odrednica, ali ipak naglašava njegovo božansko poslanje. Njegova poruka nije bila socijalizam ni humanizam nego božanska poruka upućena čovjeku kojeg ljubi.

PITANJE POVIJESNOG ISUSA - staro pitanje – u prosvjetiteljstvu se dovodi u pitanje Isusova povijesnost – je li uopće postojao ili je bio izmišljotina krugova koji su sebe nazvali kršćanima na temelju apostolskog učenja? staro pitanje odnosi se na dokazivanje Isusova povijesnog postojanja, izjasnili su se negativno kako nije moguće dokazati da je Isus bio utemlejitelj kršćanstva jer nije postojalo nikakve dokumantacije osim religiozne. Tako se diskreditiralo evanđelje jer se iz njih nije mogla izvući nikakva povijesna tvrdnja – evanđelja su samo dokumenti vjere, a ne povijesti. - bez pitanja – između 1919. i '53 staro pitanje se pojavilo u formulaciji bez pitanja. Isusovo postojanje stavilo se na dvije razine – Isus povijesni i Krist vjere. Postojao je neki povijesni Isus, ali u evanđelju treba razlikovati što je njemu dodala vjera. Isus je funkciju Krista dobio zahvaljujući vjeri Crkve, npr. ne dvoji se je li Krist postojao, ali kako se rodio i je li uskrsnuo pridano mu je od strane vjere – sve što nije znanstveno dokazano Isus je dobio od vjere. - novo pitanje – između 1950. i '85 javlja se kontinuitet između povijesnog Isusa i onog kojeg su propovjedali apostoli - treće pitanje – od 2000. godine pokazalo se da postoji kontinuitet između Isusa iz Nazareta i Isusa Evanđelja

POVIJEST ISUSA IZ NAZARETA- pogani se osvrću na činjenicu kršćanstva koje ima svoije ideje, profil i koji vjeruje u Isusa kao Boga, ali oni ga takvog ne prihvaćaju

- izravna nekršćanska vrela –

Kornelije Tacit (Anali) – spominje požar koji je izazvao Neron i za to okrivio kršćane; pokazuje jasno da ne simpatizira kršćane (''oni koji su bili omraženi sa svojih gadosti), ali ipak nijednom riječju ne sumnja u Isusove postojanje (''ime im dolazi od Krista koji za Tiberijeva vladanja bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija'')Plinije Mlađi (Pismo caru Trajanu) - Plinije pita cara što činiti s kršćanima i spominje mu tko su kršćani. On zna da je Krist bio čovjek, povijesna osoba kojega kršćani štuju kao Boga. ''Nikad nisam prisustovao ispitivanjima o kršćanskim prijestupnicima. Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se za određenih dana skupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga.Gaj Svetonije (12 rimskih careva) – pokazuje da su se događale pobune i nemiri, ali su i nastajale kršćanske zajednice na temelju toga što je Krist doista postojao. Kršćane smatra ''ljudima novoga i štetnog praznovjerja.'' Na drugom mjestu opisuje vladavinu cara Klaudija i spominje kako ''on izagna Židove iz Rima zbog buntovnika Krista''

- židovska vrela – Josip Flavije (Židovska starina) – spominje Ivana Krstitelja koji djeluje u Judeji, koji je krstio i pozivao na obraćenje; spominje Isusa koji je vrlo mudar čovjek ako ga se čovjekom može nazvati, poučavao ljude s radošću, mnoge je ljude privukao i govori da je bio raspet za Poncija PilataTalmud – zbirka tumačenja židovskog zakona u kojem se govori o Isusu: ''U predvečerje blagdana Pashe Isus Nazarećanin bio je raspet.'' Premda se negdje pisci Talmuda neprijateljski odnose prema Isusu, nigdje ne dovode u pitanje njegovu povijesnost. Isus je prema Talmudu doista živio, naučavao, činio čudesa i bio raspet.

- izravna kršćanska vrela – Pavao iz Tarza – njegove poslanice su najstariji dijelovi Novog ZavjetaEvanđelja

KRITERIJ POVIJESNOSTI EVANĐELJA- kriterij zbunjivanja – teško da bi Crkva stavila u evanđelje nešto što zbunjuje, npr. negdje se evanđelja ne podudaraju, ali to je pokazatelj da se evanđelju nije pristupalo pristrano- kristerij diskontinuiteta – neki su sugerirali da treba prihvatiti valjanima one podatke koji nisu svedivi na židovstvo ni praksu prve crkve; ovaj kriterij teško se može prihvatiti, ali vidimo da u evanđelju ima tekstova koji zaista nisu svedivi

- mnogostruko potvrđivanje – treba smatrati valjanim ono što se nalazi u više novozavjetnih predaja; značajno je kada se neki elemeti potvrđuju na više mjesta, ali to ne mora biti jedini kriterij i ne znači da ono što se pojavljuje samo u jednoj predaji nije autentično- kriterij dosljednosti i sklada- autentične su one izjave i djela koja se podudaraju s razdobljem u kojem je Isus živio i koja održavaju praksu onog vremena; tekstovi su vremenski udaljeni od Isusa i ne potvrđuju uvijek isti ambijent jer su evanđelja kasnije zapisivana, ali to nije dokaz manje autentičnosti, npr. ne znači da je Ivan izmislio Isusov govor nego ga je samo stavio u kontekst svoga vremena- kriterij neophodnog tumačenja - povijesni element čiju je autentičnost važno prepoznati kao druge povijesne elemente, npr. razapinjanje – time imamo više informacija po rimskom načinu kažnjavanja- kriterij niže vrijednosti – ako evanđelje ima aramejskih izričaja potvrđuje se njegova starina, ali i kod Pavla nalazimo izraze poput abba i maranatha-ako se u evanđelju izražava palestinski ambijent u kojem je Isus živio, to je potvrda da je stvarno živio- živost pričanja po kojoj vidimo da je Isus bio sudionik nekih događaja

KRONOLOGIJA ISUSOVA ŽIVOTA-rođenje:

-prije smrti Heroda Velikog (4. pr. Kr.)-otprilike 7/6 godine

-javno djelovanje-oko 27/28. započinje Krstitelj-kršten 28. na Jordanu -započinje javno djelovanje

smrt u Jeruzalemu-uhvaćen u noći 6/7 travnja 30.umire u petak popodne 7.travnja 30.

U evanđelju imamo kronološke naznake Isusova života. Dionizije Mali u 6.st pokušao je izračunati kad je Isus rođen. (Rimljani su po konzulima ili po vladanju cara brojali i računali vrijeme. Držeći se toga Dionizije je došao do zaključka da je Isus rođen 7/6 godine prije naše ere). Današnja suvremena znanost datirala je smrt Heroda Velikog 4.g.pr.Kr, a Krist je rođen prije njegove smrti. Nakon uhićenja Ivana Krist se povlači u Galileju gdje odabire i oko sebe

okuplja učenike; njegovo djelovanje smješta se u razdoblje od 3 god – tu se misli na simbolički odnos kao puninu, ali možda se radi i o semitskom računanju vremena pri čemu Isus nije naučavao pune 3 god. Vjerojatno je počeo djelovati 28. god, prije blagdana Pashe, ali to je samo pretpostavka. Isus je 6.travnja 30. god uhićen, a 7. travnja pogubljen (za Poncija Pilata) o čemu nam govore i civilni kronologiji.

PRISPODOBE I NAVJEŠTAJ KRALJEVSTVA BOŽJEGA -jedinstveno središte Isusova propovijedanja? Neusporediva važnost od sekundarne važnosti za prvu Crkvu Kriterij razlikovanja i dosljednosti

O Isusu nam ne govore samo povijesne informacije nego i evanđelja iz kojih je potrebno izvuči što je Isusu bilo bitno kako bi onda ispred sebe imali tvrdnju da je on Božji Sin. Bitno je ući u bit Isusove poruke evanđelja, da vidimo ima li argumenata da Isus nije bio ono što je za sebe tvrdio. Isus se u svom propovijedanju dao u navještaj Kraljevstva Božjeg; sve njegovo djelovanje baziralo se na tome. On je bio Božji čovjek koji nije imao nikakav drugi posao, nego je bio isključivo usredotočen na Boga i Božje Kraljevstvo. Sve što čini čini kako bi to kraljevstvo ostvario. Prva Crkva nije govorila o Kraljevstvu Božjem; apostoli ne govore o njemu, oni navještaju muku, smrt i uskrsnuće kojim se ostvarilo Božje kraljevstvo. Zapanjena uskrsnućem Crkva slavi taj događaj u kojem prepoznaje dolazak novog kraljevstva; propovjedajući uskrnuće ujedno se propovijeda i Božje kraljevstvo.Isus se razlikuje od ostalih učitelja jer nitko prije njega nije tako propovijedao o dolasku Božjeg kraljevstva na zemlju. Njegovo postojanje usmjereno je prema objavi Božjeg kraljevstva koje se dogodilo pri njegovom uskrsnuću.

KRALJEVSTVO BOŽJE U SZ Bog kralj i otkupitelj i pastora naroda Gospodin: kralj Izraelov Kralj stvoritelj svemira i gospodar povijesti Univerzalni i eshatološki sudac

U SZ na nekoliko mjesta spominje se Božje kraljevstvo; Židovi su iščekivali Božje kraljevstvo, ali jedini značajniji zemaljski kraljevi bili su im David i Salomon. Izrael je smatrao da je kralj onaj koji će ih otkupiti i koji će biti pastir svoga stada (ići će pred njim, predvodit će ga). Gospodin ostaje za Židove kralj i kada je ukinuto kraljevstvo (na

zemlji). u židovskom narodu stvorilo se poimanje o kralju koji je stvoritelj svemira i gospodar povijesti – univerzalni i eshatološki sudac (u progonstvu razvijaju ovu sliku kralja koji će u jednom trenutku naplatiti onima koji su potlačili Izraelce), a prvotna slika kralja bila je da je Gospodar: Kralj izraelov. Zbog potčinjenosti Izraelci su očekivali Mesiju koji je trebao biti politički vođa koji će osloboditi narod. Kršćansko poimanje mesije i obećane zemlje bilo je posve drukčije: obećanom zemljom kršćani smatraju euharistiju

KRALJEVSTVO BOŽJE ZA ISUSA-u Isusovo vrijeme

farizeji – savršeno vršenje zakonazeloti – religiozno-političke gospodstvoapokaliptičari

U Isusovo vrijeme u židovskom narodu postoje:-farizeji – zastupali su strogo obdržavanje slova Mojsijeva zakona, što je često vodilo u formalizam. Smatraju da će kraljevstvo Božje doći kada se savršeno ispuni Zakon i zuato potiču ljude da izvršuju zakon, smatraju da se zbog bludnika, carinika, grešnika odugovlači dolazak kraljevstva Božjega-zeloti –smatrali su se borcima za čistoću židovske vjere te su pokušavali pobuniti narod protiv rimskog okupatora. Većina ih je poginula za vrijeme Titovog osvajanja Jeruzalema 70.g. Oni su oružanom borbom htjeli osloboditi narod od okupatora.- apokaliptički usmjereni ljudi – sve što se događa u tom razdoblju nagovještava smak svijeta i Božji dolazak kojim će Bog naplatiti svima koji su potlačivali izraelski narod; to se dijelom prenijelo iz SZ apokaliptike koja je hranila svijest o dolasku Mesije na kraju vremena.

-Isusovo poimanje Kraljevstva Navjestitelj i utemeljitelj kraljevstvaKraljevstvo božje prisutno u Isusu?Povijesna i eshatološka stvarnostKako je moguće ući u kraljevstvo?Kraljevstvo Božje i crkva

Za razliku od njih Isus ima posebno poimanje kraljevstva. On ga navješta i utemeljuje, on je nositelj i utemeljitelj Božjeg kraljevstva na zemlji. Crkva navješta njegovo uskrnuće a samim time i događaj učvršćivanja Božjeg kraljevstva na zemlji. Krist dolazi u vremenu kako bi mogao uspostaviti duhovne vrijednosti. Uz tu povijesnu stvarnost postoji i eshatološko ostvarenje koje ima oslonac u

zemaljskom, onaj koji za života se ucjepljuje u Krista s pravom očekuje ostvarenje budućeg Božjeg kraljevstva. Kristovo kraljevstvo nije jednostrano, obuhvaća i povijesnu i eshatološku stvarnost. Putem prispodoba Isus govori o kraljevstvu Božjem. Isus se kraljem priznaje tek na križu, svjestan je da je njegova moć tek u budućem svijetu. Isus u svom govoru o kraljevstvu koristi apokaliptičke slike, ali isto tako kaže da to nije svršetak jer nije imao namjeru nastupiti katastrofično i tako se izjasniti o koncu svijeta.

Kako je moguć ući u kraljevstvo?Samo ulazeći u Krista možemo to postići jer on je Vrata Kraljevstva. Isus isključuje društvene kateogrije, a blaženstva su program njegova kraljevstva. S tim obespravljenim kategorijama otvara pristup kraljevstvu (carinicima, grešnicima, bludnicama). Isus ne isključuje ni farizeje, ali traži od njih da se obrate.

Kraljevstvo Božje ostvaruje se u CrkviIako je jedan teolog smatrao da je Crkva iskrivila iskonski navještaj Kristov s tim se ne možemo složiti jer je u prva 3 st. Crkva bila progonjena. Petar i ostali učenici nisu imali neku čast i vlast, nego su svojim životom propovijedali Kraljevstvo Božje i dali živote za Crkvu Božju. Crkva sebe doživljava kao realizaciju kraljevstva. Crkva je zajednica pozvanih koja je krštenjem i euharistijom ušla u kraljevstvo Božje. Svi su dobrodošli, nema granica, kršćani pozivaju sve.