Arhimandrit Rafail (Karelin)

TAJNA SPASENJA

Rije izdavaa

Tajna spasenja Nai Boga i samog sebe

Vjerujem li ja? O molitvi

Blaeni su siromani duhom Sticanje blagodati

Dva vida bogopoznanja "Ne ubij"

Duh i dua O Bogopotenju i Bogoodbaenosti Religiozna osjeanja inteligencije

Zato je vremena sve manje O pokajanju

Postoji li "djelimina blagodat". Traginost apokaliptikog vremena

Vie sluenje ovjeanstvu Kako govoriti o vjeri O kulturi optenja

Vie misliti i manje govoriti ta je gore: ala ili grdnja

ime se razlikuje patnja od sentimentalnosti? O crkvenoj poeziji

Onima koji dolaze iz okultizma "Nije dobro uzimati hljeb od djece..."

O snazi utanja ta je monatvo

Zato monatvo nazaduje? Prijetnja modernizacije

Gruzijska Tivaida Travice koje su se probile kroz asfalt

Rije izdavaa

Bez sumnje se moe rei da je arhimandrit Rafail (Karelin) jedan od najoriginalnijih i samobitnih crkvenih pisaca naih dana. I u isto vrijeme jedan od najizdavanijih. Njemu pripada mnotvo propovijedi, polemikih lanaka, posveenih aktuelnim pitanjima savremenoga crkvenog ivota - lanaka u kojim se razmatraju razliiti problemi asketskoga i moralnog karaktera. Oni su dosta tematski raznovrsni. Ali ako se zajedno sa tim pokua nekako okarakterisati stvaralatvo oca Rafaila u cjelini, onda se moe rei ovako: to je autor, ili tanije ovjek, koji strijemi uvijek i u svim prilikama da govori u prvom redu o tome da je jedno samo jedino potrebno za spasenje (Lk.

10, 42).

Jer zaista mnogi i govore, i piu, i polemiu danas o mnogome. Ali, na alost glavno veoma esto ostaje po strani, zaboravljeno. A glavno je pak - ovjeja dua koja, po rijei Gospodnjoj, vrijedi itav svijet (Mk. 8, 36); dua i njen ivot sakriven u Bogu. I to, naravno, ne moe biti sluajno. Da bismo sudili o prefinjenim bogoslovskim istinama potrebno je izvanredno izuiti bogoslovlje. I da bi sudili o problemima koji stoje pred Crkvom danas treba odlino izuiti Crkvenu istoriju.

Znai, da bi mogli govoriti i pisati o dui i njenom ivotu, treba odlino upoznati svoju duu i due drugih ljudi. A to je daleko sloenije. Treba biti vrlo strog i paljiv u odnosu prema sebi da bi zaista shvatili: i da je to glas due i ta je glas strasti; emu tei dua radi ljubavi prema Bogu i emu je u odnosu na sebe u isto vrijeme potrebno nauiti da volimo one koji su tu pored nas: jer tek tada kroz nesavrenstva i nedostatke, nemoi i poroke, moe se razgledati u ljudima ono dobro i isto, to se, bez obzira pa iskvarenost ovjeje prirode, sauvalo u njima, ono radi ega Gospod voli ovjeka.

Drugim rijeima, da bismo mogli pisati o duhovnom, treba postati duhovan, treba primiti Duha, a za tako neto treba dati svoju krv i svoj znoj. To je taj nuni podviniki opit, iji plod postaje istinska nelana rije na putu spasenja. Slian duhovni "plod" predloen je itaocu ove prave knjige u rasuivanjima u mislima autora, u njegovim, kako. se povremeno ini, otrim i odlunim procjenama.

Povremeno dolazi do aljenja, to, kao po pravilu, arhimandrit Rafail izbjegava da govori o sebi; a ako to i doputa, onda je to vie iz stvarne neophodnosti i vrlo letimice. Zato i izdanja njegovih knjiga, koja izazivaju tako veliki interes, pokazuju se liena bilo kakvih biografskih podataka o tome, kome one pripadaju. Ipak, autor je monah i samim tim njegova elja da ne pie o samom sebi - potpuno se objanjava.

Uostalom, sigurno nee biti velika greka rei da je biografija oca Rafaila, njegovo lice - to i jesu njegove knjige. U knjigama se on otkriva kao ovjek izvanredno prefinjen, dubok i, to je svakako najvanije, izvanredno iskren. On uopte ne trpi nita to bi u sebi sadralo i najneznatniju la ili lukavstvo (prevaru). Time se objanjava "otrina" i "odlunost" njegovih sudova, njegove uvjerenosti u tome, da je "put muenitva" tei, prevashodniji od puta "puteva kompromisa".

Ipak, treba takoe rei i to da ova knjiga, Tajna spasenja, ima jednu bitnu razliku od svih izdatih ranije. Ona se sastoji iz dva dijela. Prvi dio su besjede o duhovnom ivotu, o tome, ta se otkriva ovjeku na njegovom putu prema Bogu, ta izaziva radost i duevnu tugu, ta ga to povremeno navodi da se zaustavi i sa bolom zaviri u svoje vlastito srce. Ovdje su ostvarene iznenaujue snage rijei o tome, kako dostii blaenstvo, koje je dostupno samo za one koji sami sebe svjesno predodreuju na izvorno "duhovno nitavilo". Ovdje je uenje o molitvi, koja mora da postane za hrianina glavni posao njegovog ivota, njegov stoer. I ovdje su pak refleksije te Boanske ljepote pred iznenadnim otkrovenjem koje zamire ponekad u utljivom ushienju ovjeije due i koju kasnije trai itav ivot u suzama pokajnikog plaa.

Drugi, pak, dio su sjeanja oca Rafaila o poznatim podvinicima ve prohujalog 20. vijeka, sa kojima ga je Gospod po milosti svojoj spojio u ovom ivotu[1]. Njihovi likovi izuzetno jarki, su snani prodori bukvalno privlae panju italaca na sebe. No opet nekako: od ovih ljudi ponovo se moramo u mislima vraati autoru, koji o njima pie daleko vie nego prije, otkriva se u sjeanjima na ove podvinike on sam: razumljivijim postaje, da je kao ovjek, kao monah i svetenik, a sledstveno i kao pisac on sebe formirao ba zahvaljujui svome druenju s njima.

I jo. Onaj, kome se u poetku otac Rafail pokae kao suvie "strog", kada proita knjigu do kraja, uvjerie se, da je isto toliko on strog prema samom sebi. Uz ovo u poslednjem sluaju ova strogost lii, u izvjesnom smislu, ak na nemilosrdnost. I dolazi ona, kako nam se ini od nemogunosti da grijei duu ili da se krije pred licem istine. Jer istina sa primjesom i najmanjeg dijela lai ve nije istina, ve ta ista la. A samo u svijetu istine, u njenom dostizanju moe se otkriti ovjeku najglavnija tajna - tajna spasenja.

Tajna spasenja

Stvorivi Adama, Gospod je udahnuo u njega Svoj dah. Ovdje se ne govori samo o dui kao o liku i podobiju Boijem, ve i o blagodati Boijoj, onoj sili, koju nemaju ostala bia, koja obitavaju na zemlji.

Praoci su bili naseljeni u Edemu - zemaljskom raju. Ali sam Edem - prekrasni vrt - oznaavao je i unutranji Edem - duhovno stanje prvih ljudi, koji su se nalazili u stalnom optenju sa Bogom. Adam i Eva su bili bezgreni, ali ne i savreni. Ova istota bila je kao dar Boiji nezavisna od njihove prirode. No, da bi usvojili ovaj dar, da bi istota postala ne samo priroda ve lina svojina, potrebno je bilo iskuenje.

Osnovom bogooptenja u raju ne smatra se bezgrena Adamova priroda, ve blagodat Boija, koja je obitavala u njemu. Zato je osnova spasenja i vjenog ivota blagodatni put od izgubljenog Edema prema nebeskom raju, to jeste sticanje blagodati. Blagoslov praotaca, simboliki obredi starozavjetne Crkve i tajne novozavjetne Crkve - sve su to sredstva za sticanje blagodati. Svojim

vlastitim snagama ovjek se ne moe spasti kao to se samo jednim naporom volje ne moe zaustaviti starost ili savladati smrt. Metafizika spasenja je uenje o blagodati Boijoj, tim boanstvenim energijama u kojima se Bog otkriva svijetu i opti sa ovjekom. U sutini govorei, hrianska asketika - to je uenje o onim uslovima i stanjima, kada blagodat moe da djeluje u dui ovjeka.

Liberalno miljenje smatra spasenje ovjekovim samospasenjem. Grijeh takoe ima svoju metafiziku, te strane dubine, u koje ne sumnja liberalno i humanistiko miljenje, od antikih vremena do jaih dana. Za humaniste i liberale grijeh je samo greka, glupa navika ili pretjerivanje. Prema njihovom tumaenju dovoljno je spoznati grijeh, a kasnije e ga biti lako ispraviti, kao kad se gumicom izbriu djeje sliice na hartiji. Ali, u sutini grijeh je izdaja Boga i uz to tajni savez sa demonskim silama. I otud u svakoj grenoj pomisli postoji element saosjeanja sa demonom, a u grenoj navici - ljubav prema satani. Zato je u grijehu zaloena, kao programirana, smrt. Nasuprot tome, blagodat Boija osjea se duom kao ivot. Svako od nas ima iskustvo gubitka blagodati i u takvom stanju (ovjeka) smrt prilazi najvie. Mi osjeamo da nas naputa neto najdragocjenije. Osjeamo tugu i patnju, kao da se pribliavamo kapiji smrti. Naa vlastita dua ini nam se kao mrana grobnica.

Blagodat je bila darovana praroditeljima, nju je trebalo samo uvati. Ali poslije pada u grijeh, kad prvorodni grijeh, kao nasledna bolest, ivi u ovjeku, kad kao gnojna rana razjeda njegovu duu, blagodat je potrebno traiti kao izgubljeno skrovite, stezati i uvati je u stalnoj borbi sa grijehom kojim odie naa pala priroda, koja se nalazi pod uticajem mranih sila. Metafizika grijeha - to je vjeno demonsko izjednaavanje. Zato je grijeh najvea nesrea i najvee zlo na zemlji.

Sokrat je rekao: "Upoznaj samog sebe"; ali bez obzira pa svoj velianstveni um on nije mogao spoznati svoju vlastitu duu i objanjavao je grijeh neznanjem koje se moe savladati samovaspitanjem i uenjem. Ipak i sam Sokrat povrijedio je neutemeljenost takvog objanjenja.

Samo blagodat Boija otkriva ovjeku uas vjeite smrti. Zato su sveti, vidjei ovjeju prirodu i pad, oplakivali svoju duu dan i no. Savrene liberalne predstave o mogunosti spasenja, to jest Bogooptenja, bez blagodati Boije proizilaze od te iste duhovne lai, od nepoznavanja grijeha,

koji se ukorijenio u ovjeku, koji se uvukao u njegovu prirodu, koga moe samo blagodat pobijediti. Ovi koji sebe nazivaju hrianskim mnogobocima ponavljaju dogmati humanizma: "ovjek - to zvui gordo", ali "avo" zvui jo gordije; zbog toga humanizam, koji stavlja ovjeka na mjesto Boga, pa kraju krajeva stavlja demona na mjesto ovjeka.

Gospod je uradio neto ak vie od stvaranja svijeta i sazdanja ovjeka. On je palog ovjeka zamijenio sobom. U ovome se desilo iskupljenje na metafizikom planu. Ovdje se izmijenila duhovna situacija: demon je izgubio gospodarenje nad ovjekom i postao u odnosu njega vanjska sila; on ne moe vladati nad Hrianinom, poto poslije krtenja Hristos Sam nevidljivo boravi u ovjeku i u njegovom srcu caruje blagodat.

Carstvo Nebesko obeano je Crkvi. Crkva - to je predvorje Nebeskog Carstva, kao stepenite - trijem pred vratima Nebeskog Hrama. Crkva - to je polje blagodati bez koje se ovjeku nemogue sjediniti sa Bogom- Ko nije u Crkvi taj ostaje sa svojom neizlijeenom grenom prirodom, a grijeh je centrifugalna sila, koja objedinjuje sve poroke. Znai, ko nije u Crkvi taj je u skrivenim dubinama svoje due protiv Crkve. Samo blagodat Krtenja i Priea mogu izgnati tamni duh iz ovjeijeg srca, svrgnuti satanu sa prjestola due. Humanisti pak smatraju da za ovu silu i samom ovjeku ostaje samo da "zasue rukave".

Mi smo govorili prvenstveno o ovjekovoj prirodi koja je jedinstvena za itavo ovjeanstvo, pa prema tome sama sobom ini rodovski pojam. Ali ovjek takoe predstavlja linost koju moemo uslovno, ali ne u potpunosti, tano nazvati pojmom vrste u odnosu na prirodu. Linost vlada mogunou izbora zato ona moe na svim etapama duhovnog puta primati blagodat, to jest potruditi se da se pokorava blagodati, ili da odbaci blagodat, suprotstavljajui joj se. Bez iskupljenja ovjeije prirode od strane Spasitelja nemogue je optenje sa blagodau. U tome je tajna spasenja.

Nai Boga i samog sebe

Spasti se - znai nai Boga i samoga sebe. Svaki ovjek je neponovljiva pojava, i u tome je izraena premudrost i ljepota Spasitelja. Neki smatraju spasenjem odricanje od sebe kao linosti i svoje posebnosti, kao rastakanje u nekakvoj zajednikoj apstraktnoj ideji. To je zabluda.

ovjek je duan da se oslobodi - ne od sebe, ve od tuega u sebi, sauvavi svoju linost i individualnost kao dar Boiji. Da je cilj stvaranja bio unifikacija i uoptenosti, onda je Gospod

mogao da nas stvori u obliku istih geometrijskih figura. Svaki ovjek ima neponovljivu tjelesnu strukturu. To je znak da svako ima i jedinstvenu duu. U ovome nam se otkriva ljepota Boija, predstavljena ne u jednoobraznosti, ve u mnogoobraznosti svoje tvorevine.

ovjek treba nai sebe usred tuega koje se ubacilo u njega, koje ga je opkolilo sa svih strana. A tue to je grijeh, strast i nemir. Ali na duhovnom putu esto se susree upravo sa takvim grekama: da bi se oslobodio treeg i nanesenog (mulja) ovjek rui ne samo grijeh ve i sebe unitava i datu mu Bogom neponovljivost, svoju linosti, to jest lice svoje due. Ovo lii na to, kao kad bi restaurator, mjesto da oisti sliku od ai i prljavtine grundirao je i naslikao na toj istoj podlozi drugu sliku, uz sve to jo neuspeno.

ini nam se da postoje dvije opasnosti na duhovnom putu kada ovjek sakati sebe, svoj ivot kao pjeva koji pjeva tuim glasom, - to je prinuavanje, to je nasilje i imitiranje. ovjek moe oponaati primjerima iz knjiga ljude koje susree kao apstraktne i idealne likove koje stvara u mati, zaboravljajui pri tome da taj primjer - ivot drugog ovjeka, odraz druge linosti i druge individualnosti, apstraktni lik uvijek je sjedinjen sa raspaljenom matom i nema prema nama konkretnu realnost. Ovo oponaanje drugoga tijesno je povezano sa uobraavanjem i zato postaje za duu la, ako je orjentisana na vanjtinu, a ne na duh. Mi uvijek ostajemo - mi, druga linost neemo postati nikada, ali svoje "ja" moemo pokvariti i osakatiti, to jeste izgubiti svoj put. Mi moramo nai svoje "ja, zato ovjek, uzimajui u obzir iskustvo i primjer drugih, ne treba se poistovjeivati sa drugima, ve izlaziti iz samog sebe, samo razlikovati ta je nae, a ta tue to je prisutno u naoj dui, a to je ubaeno. On mora da rijei zadatak - meu linijama koje se isjeku da nae svoj, a ne tui put. U sluenju Bogu, u duhovnom ivotu vano je sauvati svoju linost, a ne da smatra linim svijetom razne okolnosti, sujete - boju. Ako tako postupi u duhovnom ivotu, ovjek e postupati licemjerno, svrstae se u neke linosti proitanih knjiga, u neke ljude iz okruenja ili svoju sopstvenu matu. Zato je ovdje veoma vaio ni u kom sluaju ne izjednaavati se sa svojim strastima, privrenostima. sa svojom oholou sa svojim neprirodnim stanjem, tako isto ne treba se identifikovati se svojom bolesnom matom. ovjek nalazi sebe borei sa grijehom: on kao da se iskopava i izvlai to iz zemlje svojih strasti. Kako razlikovati glas grijeha i strasti od glasa iste due? Na glas grijeha srce, reaguje tunim uvstvom; ono ili uti, pritajivi se ili jednoliko kuckajui stenje. Grijeh stiska ovjeije srce i ini ga malim, uskim i sivim. Nekakva sjenka pada na ovjeka - sjenka dolazee odmazde. Glas strasti je praen uvstvom naslade, um kao da zatvara svoje oi i ponire u tamu, a panja se sliva sa uvstvom naslade, pije ga kao au sa opojnim slatkim napitkom. Po svome djelovanju naslada je uspavljivanje, poniranje u podsvijest, u proces, koji nema cilja, to jeste kada cilj postaje sam

proces ili mutna radost nerava k krvi slina udnom zadovoljstvu koje osjea ovjek eui na svome tijelu liaj ili ranu. Osobina strasti je gaenje uma. Suvina privezanost prema nekome ili neemu, misao da se ne moe ivjeti bez toga ("drugoga"), sve su to strasti. ak vie od toga, podsvjesno predmet strasti dobija za nas znaenje samog boanstva. Slijeenje ovom putu donosi ovjeku osjeaj mira, jo kada djeluje blagodat, kada se skidaju sve suprotnosti, -ovjek doivljava veliki spokoj i unutranju slobodu. I jo neto - osjeaj radosti. Tui put rijetko da je radost. Duhovna radost se moe dobiti i kod dubokog pokajanja ovjekovog. Ovdje nije rije o emocionalnoj zemaljskoj radosti, ve o miru srca, koji je ozaren toplim svjetlom. Kada blagodat govori u dui: "To je moje" - tu nema sumnji, a kada umjesto duha strasi govori: "To je moje" - onda u srcu nie sumnja i smuenost koji ga kolebaju i rastuuju. Ali strast svojom agresivnom

energijom gui tugu, potiskuje svijet od srca, kao psa od tueg dvorita i prisiljavam razum da lae samom sebi.

Dakle, prvo, kako nam se ini, zlo -- to je vanjsko podraavanje primjerima, u kojima je uvijek prisutna glumaka igra. ak kad bi ta igra bila povezana sa tekoama koje dolaze do stepena podviga, i tada bi se takav podvig za duu pokazao kao vanjski. Drugo - to je nasilje: nasilje mira (po rijeima asketa, obiaj mira - to su uzavrele strasti), nasilje koje dolazi od naih bliskih, koji ele da budemo slini njima.

Roditelji koji su dali ivot djeci, esto na nivou podsvijesti hoe da ive u svojoj djeci; zato ine nasilje nad linou svoga djeteta, koje nije kopija svojih roditelja ve posebno bie. Protiv ovog nasilja potrebni su hrabrost i smirenje; uostalom, hrabrost i smirenje, pravilno shvaeni, jedno su te isto. Smirenost bez hrabrosti pretvara se u plaljivost, kapitulaciju pred vanjskom silom. Hrabrost bez smirenosti pretvara se u drskost, elja da se na udarac odgovori udarcem.

Jo jedan oblik nasilja deava se zbog neiskustva duhovnih rukovodilaca- U duhovnom rukovoenju treba vladati sposobnou da se moe osjeati tua dua. Kao duhovni rukovodioci "naznaava se" koliina proitane literature, kako to ne ini ovjeka duhovnim nastavnikom. Za duhovnika je potrebna sposobnost intuicije, blagodat Duha Svetoga, da bi mogli vidjeti duu svakog ovjeka, osjeati je, pomoi ovjeku da nae samog sebe i svoj put. Duhovnik koji djeluje ablonski i ematski, kao psiholog unakaava svoju djecu. ovjeija dua dublja je i sloenija od svih sistema i teorija. Duhovni otac mora da ovlada takvim pogledom koji vidi lice due, kao da ulazi u drugu linost, vidi je iznutra, prima je na sebe. U dvije iste situacije za dvoje razliitih ljudi on moe ukazati, ne (donijeti) suprotne, odlike, na jedno isto pitanje dati razliite odgovore. Neiskusan rukovodilac e se prisjeati da je itao kod jednoga ili drugog Svetog Oca kao kad bi, uzimajui sa police naslijepo lijek i dajui ga ovjeku ne znajui od ega boluje. Ne moe se postati duhovni rukovodilac po narudbi, kao to se ne moe postati pjesnik naitavi se stihova - to je dar Boiji, to je ta drevna harizma koja eka u oslabljenom i skrivenom obliku, ali ipak jo uvijek djeluje u savremenom nam crkvenom ivotu. Naveemo jo primjera: drugi neki neiskusni duhovnik moe, biti slian ljekaru koji, okruivi se prirunicima, ispisuje recept ak ne videi bolesnika i njegovu bolest. Biva i ovako: "duhovni rukovodilac" smatra da je dobivi sveteniki in, dobio zajedno sa njim i garanciju bezuslovne ispravnosti svih savjeta, rjeenje koje donosi, zato svoje savjete i uputstva pastvi on primjenjuje kao crkvenu tajnu. On obino ne ita nikakve duhovne knjige, smatrajui da su se rukopoloenjem ve osvetile njegove misli. U besjedi takav ovjek neim podsjea na pijanca, koji je ubijeen da, ako on dodirne stub on e pasti -sruiti se. Stub se mee sruiti, ali on moe veoma obogaljiti ovjeka koga sretne na njegovom putu. Ima "duhovnih rukovodilaca" koji podilaze strastima i eljama duhovne djece, iz oholosti ili da bi izazvali kod njih sebi privrenost. ovjek voli onoga ko opravdava njegove strasti. Postoje "starci" koji okupljaju duhovnu decu samo zato da bi ih poslali u svoj povrtnjak.

Duhovni rukovodilac, ako bude intuitivno osjeao due svoje duhovne djece, najee e upadati u dvije krajnosti: ili e poeti ispoljavati suvinu opreznost, preputajui bolesti da se mirno razvija, a brojne rane trunu, ili - to je svojstveno neiskusnim ali odlunim ljekarima - koji ne iskoristivi sva sredstva ponu odmah primjenjivati ok - terapiju i amputaciju.

Gospod je obdario svakoga ovjeka nekakvim talentom. To je veoma zgodna rije: talenat je mjera zlata. Bog kao roditelj dao je svakom od ljudi u nasljedstvo posebne sposobnosti i

odreene sklonosti. Potrebno ih je samo nai, ne pogrijeiti, ne promijeniti svojstveno svoju dui za tue to e za ovjeka biti strano i beivotno. ovjek ne treba da mijenja sebe za drugog. Jevanelje - to je linost samoga Hrista Spasitelja. Ono je boansko i u isto vrijeme duboko ovjeno. Zato e svaki ovjek nai u njemu samoga sebe. Jevaneljske zapovijesti daju irinu i slobodu unutranjem ivotu Zato je Hristos upozoravao Svoje uenike da ne zamjenjuju zapovijesti vanjskim pravilom, formulama ivota. Kada se linost i individualnost ne orijentiu na ideal Jevanelja, nego se gue normalnim zakonima, tada postaje loa kopija. U ovome je principijelna razlika izmeu Hrianstva koje oslikava linost u Bogu, i razuma koji smijeta ovjeka za itav ivot u eljezni steznik pravila, dozvola, zabrana. Jevanelje je u svome univerzalizmu okrenuto linosti, a Talmud, na primjer je okrenut etnosu kao samostalnom subjektu i vioj vrijednosti. U islamskom fatalizmu linost je uslovljena, predodreena; ovdje caruje zakon neophodnosti. U hinduizmu i budizmu linost kao realnost uopte ne postoji, ona je samo trenutni oblik nepostojeeg bia.

Pojmovi linosti i slobode su meusobno povezani. Hristos nam je otkrio neograniene unutranje prostore slobode, kao da novi horizonti smjenjuju jedan drugi kod vozdizanja (uzdizanja) navie. To je mogunost da se ivi u zajednici sa likom i blagodati Boijim, koje je darovano ovjeku. To je mogunost da se uz pomo blagodati Boije spasi od ropstva grijeha, da se vrati sebi, a od sebe Bogu, da se ponovo uini i da se postane od duhovno intelektualne amebe bogopodobna linost.

Vjerujem li ja?

Postoje trenuci kada ovjek pred licem svoje savjesti pita samog sebe; (iskreno) govorei, jesam li ja vjernik?

Posmatrajui svoj duhovni ivot kao slobodu, pa misli koje se vrte u (pod)svijesti, kao struje rijeke u vrtlogu ili uznemireni osinji roj, fiksirajui u svom srcu osjeaj stalne uznemirenosti od oekivanih nevolja i gubitaka, koje, kao nezvani gosti, stoje pred vratima; osjeajui stalnu elju da se dobije i strah da se izgubi, posmatrajui svoju izopaenu volju, koji vue niskosti i podu - ja poinjem da sumnjam: jesam li ja vjernik?

Jesam li ja Hrianin ili ateist, koji doputa postojanje Boga samo kao transcedentnog razuma, koji je stvorio svijet, a zatim ga prepustio samom sebi? Ja znam da je to tajni glas moralnoga

duha, ali u to isto vrijeme moja dua paljivo slua kao Eva zmiju. Bog stalno daje mojoj dui svjedoanstva Svoga postojanja, dublja i tvra nego ak ona kojima dokazuje fakt svoga bitisanja. Potvruje to i svijet koji se prihvata organima naih ula. Ali zbog neeg ova svjedoanstva koja se preivljavaju kao stvarna, a ne ostavljaju u srcu trag, koja su kao slova

napisana na vodi, tanije, od njih ostaje samo smutno neodreeno sjeanje. Bog vie puta za vrijeme ovjekovog ivota pokazuje ovome spoljanje dokaze Svoga prisustva. Kada se zbog slabe ovjeje pomoi ini da izlaza nema. On neoekivano mijenja bilo kakvu situaciju, kao da otvara vrata tamnice. On tiho govori dui: "Ja sam blizu tebe, ne boj se, samo vjeruj" ali poslije nekog vremena to se nesvesno zaboravi. I vie od toga, tajni glas mu apue: To je sve samo podudaranje viega promisla nema, ivot je lanac sluajnosti, u kojem stalno igramo neku igru ". Dobijajui dokaze Boije pomoi ovjek ih zauujue lako gubi, kao da demon pljaka uspomene iz njegovog pamenja, kao ptice koje iskljucaj zrna iz klasova penice. Sveti Oci su nas upozoravali na fatalni grijeh zaborava; meu tri glavna uzroka pogibije due oni su stavili zaborav, koji kao crna pelena zamotava ovjekov um i taj prestaje da vidi svjetlost. Sveti Oci nam zapovijedaju da treba da volimo Gospoda, zbog njegove blagodati i blagoslova, a mi najee postupamo kao iscijeljeli gubavci, koji su poli svojim putem, ak se i ne okrenuvi na Hrista.

udan paradoks: ovjek je u svom ivotu probao sve i zaboravio sve. Uostalom, sumnje o kojima ja govorim razlikuju se na spoznajnom nivou. Najee se one gnijezde u dubini due, gdje strasti zagluuju glas duha, gdje ja vidim skrivenu ljubav prema grijehu, tamno odvlaenje prema gordosti strasti, prema prahu i gnoju. Kroz strasti ovjek gubi mistiki pokuaj Bogooptenja. On prestaje da osjea Boga u svojoj dui. Strast, to je ljubav prema demonu, koji izdie u dui idola - praznoga unutra.

ovjek moe smatrati sebe vjernikom, to jeste "vjerovati u svoju vjeru" ali da u dubini srca ne bude takav. Obino u ekstremnim situacijama, kada se ovjek nae na granici ivota i smrti, pokazuje se njegova sutina, priroda; veina od nas u tom periodu trai zatitu i spasenje u spoljanjem i tek kad se uvjeri u svoju nemo sjeti se Boga. Ovdje se Bog posmatra ne kao Tvorac i Promislitelj svijeta, ve kao neka poslednja ansa. Opet psiholoka zagonetka: zato ovjek voli demona, koji ga kao lopov stalno vara i potkrada? Ljude, nepravedne prema sebi ovjek smatra neprijateljima, a demona - svoga ubicu - prijateljem! Ovaj fenomen djelimino se moe objasniti uenjem o praroditeljskom grijehu, koji je porazio - kako cjelokupno ovjeanstvo, tako i svaku duu. Zmije se gnijezde u srcima ovjeka - to su strasti; one zapovjedniki trae hranu za sebe. Za lopove je potreban noni mrak, i dua, sklona strastima, ona iskljuuje svjetlost duha, da ne vidi svoj bezobrazluk i pad, da bi se uvukla u svoje tamno podzemlje.

Ne mogu se uivati istovremeno blagodat i grijeh. Rue ne rastu na ubretu. Kada volja i um sklapaju savez sa strastima onda se gubi osjeaj Bogoprisustva. Dua sama odustaje od jedinstva sa duhom i identifikuje sa svojim strastima i vanjskim svijetom, u tome nalazi hranu za svoje

strasti. Prvorodni grijeh je porazio svijet kao polje zemaljskog postojanja ovjeanstva, kao sistem uzajamnih odnosa kao atmosferu i sredite u kome dua die i raste ve bolesna, od samoga svog roenja. Svijet se vie pretvara u steznik strasti, njegovo postojanje prelazi u prikrivenu agoniju. Bolest i bezumlje - pojedinano i kolektivno - stvaraju svoje komplekse, izvrnute psihike modele i sisteme. Prilagoavajui se svijetu. ovjek se ukljuuje u njega, postaje njegov dio. Ovdje se unutranje bezumlje ovjeijeg uma sjedinjuje sa kolektivnim bezumljem svijeta, samo se moe tako izraziti sa organizovanim bezumljem i organizovanim haosom. ovjek zaboravlja iskustvo Bogooptenja, ali ovjek zaboravlja takoe i iskustvo druenja sa svijetom. On lako zaboravlja da postoji Bog, ali takoe lako zaboravlja da je svijet arobnjak i varalica i opet trai savez sa njim kao sa prijateljem. Svijet nikome ne moe dati

sreu: kako vjernicima tako i nevjernicima. Samo vjernik osjea dublje tugu, kada ga svijet zarobljava u njegovu mreu strasti. A kod nevjernika ova tuga se manifestuje u gluhoj zlobi, nezadovoljstvu, dosadi, koje oni pokuavaju zagluiti, vinom, bujicom vanjskih uticaja, tijelesnim i duevnim nasladama, kao da hoe da umanje bol od rane, ali neprestano je zagaujui.

ovjekova dua se stalno nalazi u stanju uznemirenosti i napregnutosti. Raskorak izmeu ostvarljive ili zamiljene elje i strogo realne stvarnosti primoravaju duu da preivljava stalna razoarenja: jedni ele i ne mogu da dostignu eljeno, drugi dostiu ono to su htjeli ali, ono se ne pokae onakvim kakvim su ga zamiljali i oni trae novo, i ponovo, dobivi ga, ne bivaju sreniji.

Materijalno je uslov za postojanje duhovnog. Ali ako ono iz uslova pree u cilj onda postaje zamka za duu. Materija se u ovakvom sluaju pretvara u iluzionistu koji pokazuje na vanjskoj pozornici scene iz zamki bajke. Dua voli ovaj svijet. Ona se zaljubila u njega, kao to se ovjek nehotice moe zaljubiti u lopovkinju i bludnicu. Ona ga itavo vrijeme vara, zaraava prljavtinom njegovu krv, krade mu sve to on ima, a on ipak voli nju kao predmet svoje bolesne strasti.

ovjekova volja je grehovna. Unutranji grijeh je solidaran sa vanjskim. Boija volja je svetinja, zato joj se protivi itav svijet i ovjeja dua. Boija volja je blago, ali to ne eli da zna ovjek poraen grijehom. Zato on lae Boga i sebe kada govori u molitvi: " neka bude volja Tvoja", - njegova tajna molitva je " neka bude volja moja". I pad i spasenje poinju od njihove volje. I tada imamo dva puta, "spasenja" - prvi, laki i bezopasniji, - to je odbacivanje svoje volje, svoje predavanje posluanju, potajno potinjavanje sebe duhovnom rukovodiocu, kao kad bi ovjek sam predao. svoju volju, kao bludnog i neposlunog roba, svome gospodaru, koji hoe da ga naui i smiri.

Ima drugi put, naporan i teak: ovjek mora da misli o neizbjenoj smrti, o prolaznosti ovoga svijeta, da shvati da je sve ovdje nestalno, prolazno. Da nas svijet neprestano obmanjuje, da smo

mi prvi neprijatelji svoji i da treba da se nauimo da ne elimo nita vanjsko i svjetsko, ve samo volju Boiju. Ovo nije budistika ravnodunost u odnosu na svijet kao izjednaavanje dobra i zla, postojanja i nepostojanja, ve vjera u to da je jedino istinsko blago u ovom ivotu praenje volje Boije i strahopotovanje pred Njegovim promislom.

Slijedei prvi put mi dajemo svoju volju, slijedei drugi, duni smo je umrtviti. Mada bi tanije bilo rei, treba da je umrtvimo i u jednom i u drugom sluaju. I u prvom i u drugom sluaju energija volje prelazi u oblast duha a sama volja se transformie u ono to su Sveti Oci nazivali trezvenou i bdenjem -hranjenjem svoga srca i koncentracije due u molitvi. Dua mora da donese dramatian izvod o tome ta je bogatstvo i siromatvo, pobjeda i poraz, dug ivot ili rana smrt, izvravanje ili neizvravanje planova i elja - to nije ni dobro ni zlo, ve odreene okolnosti i situacije, i da je jedino i iskreno i dobro - Bog, a jedino zlo ono to stoji kao prepreka izmeu due i Boga.

Dua ovome i vjeruje i ne vjeruje. Ona protestvuje i vie, i ovdje volja mora da prisili duu da nasilno povjeruje kao to nasilno oduavaju pijanca od pia. Ovdje nije rije o intelektualnom

nasilju nad duom, ve nasilju nad boleu, to je borba za duu iji je jedini ivot Bog. Ako se uzme glavna zapovijest o volji Boijoj, onda ona glasi: volja Boija - svetost naa (up. 1. Sol. 4, 3), a svetost - to je prisustvo blagodati u dui. Ako se ovjek naui da rauna na Promisao Boiji, da vjeruje u Promisao Boiji, da voli promisao Boiji, onda e on sa zahvalnou primati ono to mu alje Bog i ono to drugi ljudi primaju kao bijedu i nesreu smatrae darom koji mi daje sam Gospod, nauie se vie cijeniti zemaljske jade - so koja ubija crve u njegovoj dui, nego zemaljske radosti u kojima se ovi crvi razmnoavaju i rastu, zarazujui duu nekakvim bolesnim bavljenjem ovim svijetom. Da bi ovjek bio zaista srean, njegov ivot mora biti smjeten u rije "slava Bogu za sve". On se mora odrei ovoga svijeta da bi dobio vjeni svijet, on se mora odrei sebe da bi dobio samog sebe.

O molitvi

Najira od svih zapovijesti koja obuhvata itav duhovni ivot ovjeka, ije se ispunjenje treba pretvoriti u postojano stanje ovjeje due jeste - molitva. Nju je izrazio apostol Pavle u dvije rijei: stalno se moliti (1. Sol. 5, 17). Druge zapovijesti predstavljaju - ili posebne radnje, koje se vre u odreeno vrijeme, ili osjeanja, kaja ne mogu biti stalna i neizmjenljiva. ak ljubav prema Bogu mijenjala se kod podvinika u periodima ohlaenja. Ovaj duhovni plamen as je jarko gorio u njihovim srcima, as se promisleno skrivao u dubinama i tajnim skrovitima njihova duha.

ovjeja dua je po svojoj prirodi prosta, ali poslije pada u grijeh jedinstvo njenih snaga se naruava, one su dole u stanje bolesnog nesklada, odvojenosti, esto se suprotstavljajui jedna drugoj. U molitvi dolazi do spajanja onih snaga, buenja duha i okrenutosti onome to je Hristos nazvao "okom srca", prema Bogu.

Blagodat nadilazi grijehove i strasti, ali oni nastavljaju da ive i djeluju u ovjeijoj dui ak u ono vrijeme, kada se ovjeku ini da se na krilima blagodati izdigao iznad grijehova i da ve potpuno pripada Bogu. Vrijedi mu samo jo nakratko potroiti blagodat kao strasti, kao kad probuene zvijeri ponovo ponu trzati svojim kandama njegovo srce.

Molitva je svjetlost due. Mrai se svjetlost i ovjek upada u mrak. On gubi osjeaj vjenosti, prestaje da vidi samog sebe. Bog postaje za njega ne ivi Bog koga on osjea svim svojim biem,

ve kao apstraktno-razumna ideja slina hladnoj i dalekoj svjetlosti zvijezde. Molitva je postala za nas neki vanjski dug koji mi uplaujemo u odreeno vrijeme i to trudei se da umanjimo njegovu visinu ili da ga potpuno izbjegnemo. No, meutim potrebna je molitva koju daje Crkva, jer ona je sredstvo za dobijanje stalne molitve. U ivotu drevnih hriana molitva je sluila kao stoer oko koga su se okupljali moralni koji nas i do danas poraavaju svojom veliinom. Molitva je za njih bila podzemni izvor koji stalno tee, koji je nevidljivo hranio njihova djela, misli i osjeanja. Molitva je za njih sila, ona nebeska vatra iji odsjaji ozaruju vremenom i nas, kada itamo djela podvinika i Svetih Otaca. Zato izreke asketa koje su skupljene u paternike, proste su i kratke, ali zadivljujue jasne i ivopisne, pa vre izuzetno dejstvo na ljudska srca.

ovjeanstvo se sve vie udaljava od Boga. Nekada je bilo mogue podijeliti svijet na hrianski i paganski. Sad hrianski svijet vie lii na ogromnu pustinju, gdje su se samo rijetke nekakvim udom sauvale male oaze i mjestimino ispod kamenja i pijeska probija se kao zakrljala trava.

Jedina sila, koja se moe suprotstaviti ovoj pustinji koja guta sve, jeste molitva.

Svijet je prestao shvatati molitvu. On ili odbacuje molitvu (najee troei snagu na mnotvo nepotrebnih vanjskih djela), ili gleda na nju kao na meditaciju sredstvo za odreeno psiholoko raspoloenje, to jest vri je kao autohipnozu ili autosugestiju. I to je zaista strano, taj svijet, koji je izgubio molitvu, izgubio je Boga...

Najopasnija stvar u duhovnom ivotu je kompromis. Kompromis stalno ini ovjeka farisejem, koji ima dva lica i dvije volje. Ba zbog kompromisa sa duhom svjetskim oteava naa dua i slabi naa dua. Svjetski duh vee ovjeka prema zemlji stotinama niti.

ta je potrebno da bi se nauili molitvi? Prije svega molitvu treba smatrati najvanijim poslom u svom ivotu, a sve ostalo - drugostepeno je. Potrebno je da sav na ivot doprinosi molitvi. I to nije odricanje od spoljnjeg svijeta. Drevni hriani su savjesno ispunjavali svoje obaveze i rad, smatrajui ih sluenjem Bogu, a ne ljudima. Smetnja je drugo - na nepravilan odnos prema svijetu, ljudima i samima sebi. Aneli se alju da slue ljudima, ali oni ovim ne gube molitve. Molitva se gasi od naeg strasnog oaravajueg srca u odnosu prema svijetu, njegovim djelima i pojavama, od nae totalne predanosti njima. Zato ovjek treba da omrzne ono to spreava molitvu. Dua se sastoji od tri sile: uma, osjeanja i volje (u drevnoj antropologiji: miljenja, eljenja i razdraljive sile), i sve tri sile treba da uestvuju u molitvi.

Kao prepreka razuma u molitvi jeste njegova oholost. Oholost raa vlastoljublje i uvjerenost u svoje snage. Dok je ovjek siguran u sebe onda on ne moe da se moli. Njegova molitva se pretvara u naueni monolog; Bog mu prestaje biti potreban. Um, koji se nada u sebe, odvaja se od Boga i pod dejstvom oholosti i strasti vlastoljublja, crpi: snagu u spoljanjim znanjima kako bi obezbijedio podlogu za svoju veliinu. Ovdje se najavljuje radoznalost uma. ovjek tovari na sebe nepotrebna znanja koja smatra svojim intelektualnim bogatstvom. Ova znanja hrane

njegovu oholost, a sujeta stalno trai nova znanja. Takav ovjek lii na krticu koji vue sve sa ulice u svoju kuu. Njegova soba lii na gomilu smea, njemu je teko disati i kretati se zbog starudije, ali umjesto da tu starudiju izbaci, on skuplja jo vie nepotrebnu starudiju. Um, optereen nepotrebnim znanjima, steenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti, vue duu

nanie. On je slian ptici koja na krilima ima privezane olovne utege: ona hoe da uzleti ali ne moe i samo bespomono puzi po zemlji.

Visoka molitvena stanja dostiu obino ljudi jednostavna uma i srca, ili pak oni koji smatraju svjetska znanja, koja su dobili, za prainu i prah.

ovjek mora da se odrekne nepotrebnih znanja da bi u dui imao slobodno ono prostranstvo u kome moe djelovati blagodat. Lana znanja su ispisana i obrisana tabla na kojoj je vie nemogue napisati i naslikati.

Mrnja prema lanim znanjima i oholosti razuma otkriva pred ovjekom tajne vjere i duhovnu mudrost. Nepoznavanje spoljneg i prolaznog, onoga, to ne prelazi u vjenost postaje poetak istinskog znanja duhovnog svijeta i puta prema njemu. A nepoznavanje onoga, to nije potrebno za spasenje to se odnosi samo na obino zemaljsko bitisanje postaje osnova na kojoj rastu cvjetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se izvue iz mree, slobodno uzlijee gore, navie. Um, osloboen od suvinih znanja, ulazi u onu unutranju mreu, gdje u tami besjedi s Bogom.

ta je potrebno uraditi da bi smanjili potok informacija koje nas neprestano optereuju? Prvo - odrei se grenog, javno tetnog, nepotrebnog, a zatim ak potrebno svesti na minimum, do najneophodnijeg; uz ovo kvalitet ovjekovog rada esto popravljati, da bi umjesto mehanikog pamenja u njemu probudio stvaralaki um, i dostigao umijee da kroz malo dostigne mnogo.

Sledei neprijatelj molitve je naslada koja iskuava ovjekova osjeanja. To je emocionalna provokacija kojoj je najvie podlona ovjeja dua. Naslada - to je surogat sree, demonski falsifikat, dozvan da sobom zamijeni duhovni rast koji je ovjek izgubio. Ono se zavrava tekim osjeanjem unutranje opustoenosti i pri tome to je intezivnija bila sama naslada tome e biti jae posljedice osjeanja gubitka. Poslije emocionalnog uspeha, koji preivi dua slijedi neka provala u dui - kao sjenka smrti. I to je najsigurniji znak toga da nam sada odvodi duu od Boga - izvora ivota.

Savremena kultura sa nekim izuzecima, predstavlja kult naslada, ponekad u izuzetno runom obliku, a ponekad pod vanjskim privlanim linim dobroinstvima. Strasno srce ne moe biti estica neba, ono postaje aka zemlje. Srce, uprljano i oslabljeno nasladom ne samo da ne moe da se moli, ve se ak protivi molitvi, mrzi molitvu, kao to pas mrzi onoga koji pokuava da mu iupa otrovan komad mesa. Takav ovjek ili sasvim bjei od molitve ili samo izgovara zvune rijei kao sintagmu zvukova ne shvatajui kome se on obraa i ta trai, to jeste ostavlja od molitve samo vanjski oblik. Da bi se nauili molitvi treba zamrzeti nasladu kao svoga neprijatelja, odbacivati ono to izaziva strast, ma koliko to bilo teko kao po rijeima Spasiteljevima, odsjei sebi ruku ili izvadati oko za to da bi uli u Carstvo Nebesko (Mt 5, 29 - 30). Svijet posebno estoko titi svoje pravo ha strast i nasladu, smatrajui to glavnim ciljem ovjejeg ivota. Upravo zato gotovo sva umjetnost se i bavi time da oblai raspadajui trup naslade u svilenu odjeu i zlatne ukrase.

Strasti se najee pobjeuju jakim osjeajnim likovima, zbog toga kod molitve, kod pripreme za molitvu, likove, nakiene svjetskom umjetnou i modernom knjievnou, a takoe matom i fantazijom moramo nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su provalili u na dom.

Molitva - to je ogledalo unutranjeg ovjeanskog stanja. Molitva - to je sud nad ovjekovom duom; da li je ona vjerna Bogu?

Trea sila due - to je sila volje. Od nje zavisi ovjekova sposobnost da se koncentrie na potrebno i zatiti um i srce od nepotrebnog. Ponekad je nazivaju odvanou due. Volju slabi isto ono to slabi um i srce: mnogo znanja, prekomjerno starateljstvo i sujeta, zaboravljanje glavnog i primamljivost naslada. Osobine volje su odlunost i trpljenje. U molitvi trodjelna dua postaje trojedina.

Bijela boja ini se posebno jarkom na crnoj podlozi. Duhovni svijet postaje posebno intenzivan u polju voljnog neznanja. Apostol Petar rekao je Hristu: Eto, mi smo ostavili sve i poli smo za Tobom (Mt 19, 27); ostavili sve - to jest zemaljske obiaje, zakone, pretpostavljanja i znanja; ostavili sve - to jest ostavili svoje ovjeje pomisli i elje. Ii za Hristom - znai ii putem molitve koja prolazi kroz ovjeje srce. Zato su se istinski sposobni moliti samo oni koji slino apostolima mogu rei: evo mi smo ostavili sve i poli za Tobom.

Molitva - to je smrt i vaskrsenje. Ko ne umre za svijet, taj ne moe vaskrsnuti za vjenost. Ko se ne odrekne sebe taj se ne moe nai.

Blaeni su siromani duhom

Drevni monasi su govorili da je Isusova molitva - skraeno Jevanelje; zato na svakoj stranici Jevanelja kao da utljivo die i svijetli nevidljivom svjetlou Isusova molitva.

Apostol Jovan Bogoslov rekao je da je cilj Jevanelja otkriti ljudima da je Isus - Sin Boiji, da bi oni, vjerujui u NJega, imali u njemu ivot vjeni (Jn 20, 31). Kroz Isusovu molitvu ovjekovo srce dobija svjedodbu ne od knjige, ne od ljudi ve od blagodati da je Hristos stvorio Sin Boiji i samo je u NJemu ivot vjeni. Sve zapovijesti Novog i Starog zavjeta mogu se otvoriti pred nama kao uenje o Isusovoj molitvi.

Prva zapovijest blaenstva glasi: "Blaeni su siromani duhom" (Mt 5, 3). Duhovno siromatvo - to je unutranje odricanje. ovjek koji ju je primio odrie se od svojih iluzornih bogatstava, onoga, to toliko cijeni slijepi i stravstveni svijet. On se odrie privremenog i prolaznog, od onoga to postaje pljaka truljenja i smrti. On se oslobaa od svojih strasnih privrenosti, on ih sa bolom otkida od srca. On prestaje vjerovati svojim rasuivanjima kao provjerenim laima. NJegova dua lii na brod iz koga se za vrijeme oluje izbacuje sav nepotrebni tovar, da ne bi potonuo i propao na dno sa svim dragocjenostima, koje su sakrivene u njegovoj utrobi; ili na

borca, koji na megdan izlazi nag da ga protivnik ne bi mogao uhvatiti za odjeu i baciti na zemlju. Siromaan duhom je onaj koji se ne nada u sebe nego u Boga, ne u svoj razum, ne u svoje talente, ne u pomo ljudi, ve samo u promisao Boiju. Zato se on odrie ne samo svijeta nego i svetskih likova u svojoj dui, od pomisli koje kolebaju njegov um. Biti siromaan duhom znai imati svoje srce slobodno za Boga, Biti siromaan duhom znai odrei se od svega radi jednog i u tom jednom dobiti sve, Ali ako je za vanjsko, tjelesno siromatvo dovoljno jedanput

razdati sve svoje imanje, onda je za duhovno siromatvo potrebna stalna unutranja borba sa stravstvenim likovima ovoga svijeta.

ovjek nikad ne moe ispuniti zapovjest do savrenstva - to je put koji nema kraja. Biti siromaan duhom - znai stajati umom sa molitvom kod svoga srca i proganjati pomisli koje se javljaju u njegovim dubinama. Biti siromaan duhom - znai sluiti Bogu u tajni utljivog srca i imati ga siromanim od pomisli ovoga svijeta. Spasavajui se od vlastitih pomisli, ovjek se spasava od demona tuge. Zato je siromani duhom uvijek radostan. U srcu siromanog duhom raa se Isusova molitva. U srcu "bogatog" mislima makar one blistave - i uzviene molitve se poinju mraiti i gasiti. Postoji blaeno siromatvo - odrei se bogatstva stvarnog i mislenog Boga radi. Postoji drugo, satanino siromatvo - izgubiti Samoga Boga; u ovom smislu siromatvo su demoni: oni imaju sve osim Boga.

Vei dio naih pomisli usijava se u nas preko mranih duhova. Zato odrei se od pomisli - znai dati svoje lano imanje siromanima - demonima, onima koji pune matanjima nau strasnu duu i na gordi um. Oni koji postaju siromani duhom po Bogu ne moraju ponovo nabavljati rastraeno "bogatstvo", inae e to biti Sizifov posao: ovjek nosi kamen prema vrhu, ali on ispada iz ruku i ponovo se kotrlja. Siromani duhom mora se odrei ne samo onoga to pobuuje u dui strasti i otvoreno vue prema grijehu, ve i od svega onoga to nije od Boga: od svjetske umjetnosti i knjievnosti, od praznih pria, od igara i zabava od svake nepotrebne informacije. ak i u itanju duhovnih knjiga on mora da se ograniava, da ne bi otkinulo vrijeme i silu po najbolje - kod molitve - i nehotino razvio u sebi duhovno slastoljublje u nadmenost. Prosto itanje duhovnih knjiga bez selekcije u svakodnevnom ivotu je falsifikat duhovnosti, la, ono nepravedno bogastvo od koga i treba da se odrekne siromani duhom. Duhovna znanja koja nijesu dobijena radom i krvlju i nijesu pretvorena u ivot ine ovjeka farisejem koji se ponosi poznavanjem Tore napamet. Kod siromanih duhom ak i molitva ne mora biti mnogoreiva. Daleko vie odgovara njegovom siromatvu molitva kratka po obliku ali duga po vremenu. Siromanom duhom nije potrebno mjesto i pjesniki opisivati svoje siromatvo ili igrati dramu pred publikom, njemu je dovoljna jedna rije - "pomozite"! Pravo siromatvo, bilo da je duhovno ili tjelesno, maloreivo je. I zato ovo uenje o Isusovoj molitvi i o borbi sa pomislima koje su nam ostavili Sveti Odi po svojoj sutini, jeste otkrivanje i ispunjavane te prve zapovjesti: blaeni siromani duhom.

U dananje vrijeme neki crkveni pisci pokuavaju da idu dalje i od Svetih Otaca, i "usavre" tehniku Isusove molitve. Primjer ovome je opiran lanak "o molitvi" mitropolita Antonija (Bluma). Ovdje su stavljeni u isti red prepodobni Serafim Sarovski, Franjo Asiki, Optinski starci i dr. Autor hoe da sintetiki razmotri njihov opit, i neprimjetno silazi sa puta, koji su prokrili Sveti Oci. Mitropolit Antonije pie o tome da poslije izgovaranja Isusove molitve ne treba nastavljati sa njenim ponavljanjem ve osluavati prema svojoj dui u utanju i potruditi se da u ovoj pauzi uje odgovor od Boga. Po miljenju mitropolita Antonija mi govorimo sa Bogom, ali ga ne sluamo - zato smo slini sabesjedniku koji poklanja panju samo svojim vlastitim rijeima. Ovoj svojoj misli, Mitropolit pridaje prvostepeni znaaj i saoptava da su mnogi iz njegove pastve, kojima se ranije nije davala Isusova molitva, poslije primanja NJegove metode

osjeali oivljavanje molitve i interes prema njoj. "Ranije sam i ja u molitvi samo govorila, a sada sluam Boga" - sa zahvalnou je saoptila mitropolitu jedna njegova duhovna ki. ta se deava pak u tako reformisanoj varijanti molitve? Nita drugo nego spajanje i jednaenje molitve

sa meditacijom. Pauza utanja - to je meditativno posmatranje svoje vlastite podsvijesti, pri emu se u njoj raaju subjektivna preivljavanja i primaju se mune predstave kao odgovor Boga. Samo oekivanje Boanskog odgovora nije lieno okolnosti: ovjek smatra da su kod njega stvoreni unutranji uslovi za to da bi glas Boiji zazvuao u njegovoj dui; on nastupa tako, kao da uzima telefonsku slualicu, govori "halo" i slua odgovor sa drugog kraja ice. Ovdje dolazi do gubitka onoga osnovnog za molitvu - osjeanja svoje nedostojnosti i grenosti. Preivljavanja neoiene strasne due postaju predmetom utljivog promatranja; oni se kultiviu, to jest vjetaki se pobuuju panjom i interesom prema njima. Ovaj zapadni pijetizam u najboljem sluaju ini ovjeka gurmanom molitve, a u najgorem - vodi u prelest.

Ushienje uma prema Bogu kod pravoslavnih podvinika deavalo se neoekivano za njih; a ne metodski i planski, deavalo se esto ba tada kada su se smatrali nedostojnim da sagledavaju nebesku visinu i samo su dozivali iz dubine srca: "Gospode, pomiluj me grenoga", kada su se molili samo za jedno - za oprotaj svojih grehova. ovjek, koji se u molitvi obraa Bogu, nikada ne ostaje bez odgovora; taj odgovor je pomo Boija u njegovom ivotu, posebno u njegovoj duhovnoj borbi. Ponekad se ovjeku ini da njegova molitva nije usliena ali on se ne ispunjava onako kako hoe slijepac i strastven ovjek, ve po volji Boijoj, premudroj i blagoj. uti ili vidjeti Boga u svom srcu, prizivajui Ga molitvom, kao zakletvom, ili zamiljanje Boga koji djeluje u naem srcu snagom svoga raspaljenog uobraenja - to znai na samom poetku skrenuti sa puta Bogooptenja. Bog po svojoj ljubavi ne moe se javiti dui ovjeka koji je gord i strastan, poto bi to bilo zlo, zato to bi to uvrstilo takvog ovjeka - u sablazni.

No Mitropolit je htio da sintetizuje opit istonih isihasta i zapadnih vizionara - pietista, htio je kao da ujedini istone i zapadne monahe u jedan manastir i kao rezultat stvori svoju posebnu "mistiku". U takvoj metodi teko je shvatiti ta je pauza: utanje izmeu molitve, ili rijei molitve izmeu utljivoga oslukivanja prema svojoj dui u oekivanju "odgovora od Boga".

Svaka sinteza istine i lai pretvara se u nevjerovatnu la. Greka u oblasti mistike ruilaki se pojavila i u oblasti dogmatike. Zato, odgovarajui na pitanja studenata Moskovske Duhovne akademije, Mitropolit je priznao da on vjeruje u spasenje ljudi van hrianske vjere prema njihovim linim i moralnim zaslugama.

Siromani duhom ne propagira u svojoj molitvi susrete sa Boanstvom, ozarenja i otkrovenja. On se nada samo jednome - milosru Boijem prema njemu, njemu posljednjem greniku.

Sticanje blagodati

Spasenje - to je sticanje blagodati, one nevidljive sile Boije, ijim dejstvom se preobraava ovjeja dua.

U blagodati je uvijek sve novo: ona je neiscrpna kao samo Boanstvo. Blagodat otkriva ovjeku tri vienja. Prvo vienje Boanskoga svijeta, koje postaje za njega kao unutranja oiglednost i unutranje vienje svoga svijeta i nikad se ne manifestuje kao dvije jednake i identine slike. Blagodat otkriva duhovni svijet uvijek kao novo i neoekivano u razliitim zapreminama i dubinama. To vienje nema materijalni oblik, boja i crtea, ali u ono isto vrijeme to pije pusto kao neki bezdani vakum, nije ista fizika zatamnjenost u kojoj se gubi ovjeja dua - to je svijet drugih razmjera koji se otvara dui kao nevidljiva svjetlost, apsolutno suprotna fizikoj svjetlosti, sa odsjajem plamena ili zraka sunca.

Drugo vienje - to je vlastita ovjekova dua, unutranji ponor. Blagodat otkriva ovjeku njegovu duu u njenoj izopaenosti grijehom, u prljavtini strasti, u njenom dubokom padu. Samo vienje grijeha je poetak iscjeljenja. Ovde je udna i neshvatljiva antinomija: blagodat otkriva ovjekovom pogledu tamno dno njegovog srca, gdje se legu kao zmije strasti i u isto vrijeme ine njegovu duu ljepom kao da svlae sa nje prljave zakrpe i oblae je u bijelu vjenanicu.

Tree vienje, koje daje blagodat - to je vienje svijeta koji nas okruuje. ovjek vidi u svijetu isto ono to i u svojoj dui - njegovo otpadanje od Boga i tragove izgubljenog raja. I on poinje da voli ovaj pali svijet, ali ve drugaijom nepristrasnom ljubavlju prema njemu sjedinjenom sa milou, sa bolom o tome da su ljudi sami sebe gurnuli u more, potonuli, da su gluhi na poziv Boga. Blagodat otkriva ovjeku tragediju svijeta: on prepoznaje Boansku ljubav koju svijet ne prima. Blagodat otkriva ovjeku da je najstranija nesrea nepoznavanje Boga i vjena smrt, zato ovjek poinje na pravi nain saosjeati sa onim koga je ranije smatrao svojim neprijateljima.

Blagodat uvijek ini novo. Ali Boije otkrivanje bilo je dato Crkvi, i zato tajne bogosluenja, molitve kao duhovni kanali blagodati imaju svoj oblik utvrivan vjekovima. I ovdje je opet antinomija: u Jednima te istim oblicima pojanjem, obredima i molitvama ovjek mora i moe nai nov sadraj poto su obredi i simvoli koji ukljuuju ovjeka u svijet Beskonanoga, gdje nema mea i granica za duhovno savrenstvo.

Uzeemo primjer: ovjekovom pogledu nebeski svod se ini kao ogranieni horizont: to je kao prava sfera ili kristalna kupola, koja ovjenava zemlju; ipak u stvarnosti nebo ne samo da je bezgranino u svojim dubinama ve uvijek i neponovljivo za ovjeka. Ako Hrianin bude paljivo itao crkvene molitve, onda e svaki put otkrivati u njima neto novo i ranije nepoznato, pronicae u njihov smisao, preivljavati na drugi nain svaku rije, ini e mu se da prvi put ita molitvu koju odavno zna napamet. Zbog toga su neki od svetih otaca i nazvali molitvu

stvaralatvom; samo, to je vlastito stvaralatvo upueno ne vani ve svojoj vlastitoj dui. Molitva je spojena sa naporom. Nae lijeno tijelo i strasna dua joj se suprotstavljaju. esto ova borba biva napregnuta i muna, ovjek se suprotstavlja svojoj paloj prirodi, svijetu, koji se uvlai u njega kroz pomisli i sablanjive slike i demonskim silama koje pri poputanju Boijem mue

ovjeka, pune njegovo srce tugom i nepotrebnim strahom, mrnjom, a ponekad dovode do stanja potpune iznemoglosti.

Zbog toga je za paljivu molitvu potreban podvig slian beskrvnom muenitvu. Ovdje je ponovo antinomija: u molitvi se spajaju bol i radost, borba i mir, rad i uteha. Molitva je

svojevrstan ispit koji polae ovjek pokazujui u stvarnosti kakav je njegov ivot. Ali pali ovjeji egoizam eli nagradu bez truda i muljavi ovjeiji um slae se sa strastima -- prevariti Boga. To se deava neprimijetno. ovjek prestaje da shvata da molitvene rijei dobijaju ivotvornu snagu kada se one osmiljavaju umom i preivljavaju srcem. Moliti se rasijano kao u polusnu za tjelesnog ovjeka mnogo je lake, i on poinje zamjenjivati molitvu jednostavnim izgovaranjem molitvenih rijei. Ovdje dolazi do raspada volje, uma i osjeanja koji su spojeni ako je molitva paljiva. Um se puni pomislima kao neistim ivotinjama, koje niko ne izgoni iz kue, srce postaje gluho prema molitvi, (o)tvrdne kao kamen, na kome od molitvenih rijei ne ostaje ni traga. Volja se odvaja od razuma i srca, i poinje liiti oslabljenoj struni koja ne moe da daje zvuk. Izmeu ovjeka i Boga stvara se nekakav nevidljivi zid. ovjek poinje misliti da itanje odreenih rijei ini molitvu i tei prema konanom cilju, prema posljednjoj rijei - "amin".

Ako takvome ovjeku kaete da se ne moli, ve obmanjuje sebe i Boga, on e se uvrijediti i ak nee shvatiti zbog ega ga prekorijevaju. Sutina farisejstva je vanjski ritual bez duhovnog sadraja, blagoestiva poza pri praznom srcu. ovjek postepeno zaboravlja na ona blagodatna stanja koja je preivio u prolosti. Na molitvu poinje gledati kao pa neko vanjsko djelo, kao na jaram koji on mora da nosi, kao na porez koji on mora platiti. Ovim porezom postaje broj

proitanih stranica. Svjetlost molitve se gasi u ovjeku, zajedno s tim duhovni svijet postaje za njega dalek. esto se nereligiozni ljudi ude zato neki vjernici, pravoslavni hriani, koji redovno posjeuju hram, ne mijenjaju se na bolje, ostaju pak isti, sa svojim nedostatcima i porocima. Najee to biva ba zato to su ovi hriani ugasili svoju vlastitu molitvu, zamijenili je samo nekim slovesnim oblikom, otprilike kao utanje suhom hartijom. Ako takvoga ovjeka upitate emu se moli, teko da e moi odgovoriti. On nee da uloi ak ni tako mali napor koji je potreban da bi shvatio smisao onoga to je proitano i onoga to se uje, ne govorei vie o duhovnim preivljavanjima. Deava se, da ovjek, zavrivi molitveni obred ne sjea se da li je proitao jutarnje ili veernje molitve ili neto tree.

Ovdje se posebna opasnost krije za svetenosluitelje. Oni moraju da itaju molitve "po narudbi", bez obzira na zauzetost, umor, svoje duevno stanje; zato je velika sablazan za njih proitati molitvu, a ne ukljuiti se u nju kako treba, ne proitavi je srcem. Zato se i zahtijeva od svetenika izuzetno veliki podvig biti uvijek iznutra pripremanje za molitvu, izvravati svako vrenje slube kao svoje krvno djelo.

Obino oni, koji se mole nepaljivo i rasijano, postaju nepaljivima takoe i u odnosu prema izvravanju zapovjesti Boijih, moralna strana hrianstva kao da prestaje postojati za njih. Oni prestaju da vide i osjeaju svoju grenost. Slabi molitva, slabi pokajanje, a iza njih i duhovni ivot. Za vrijeme molitve u kui ili u hramu, analizirajui stalno svoje pomisli ili ivotne poslove, ovjek po zavrenju slube ili pravila zadovoljno govori sebi: "Ja sam se pomolio", uopte ne pomiljajui da se on nalazio pred Bogom kao mrtvac.

esto lana farisejska molitva razvije kod ovjeka posebnu gordost: on poinje osuivati i uiti druge kao da je stekao na to pravo. I u svom ivotu ovakvi licemjerni, "molioci", bivaju uvredljivi, razdraljivi i zli pa zato vidjei to nevjernici govore: "Ide u Crkvu, a ivi gore od nas". Ovi ljudi ne shvataju da su duhovno prestali na pravi nain prisustvovati u Crkvi. U hramu stoje samo njihova tijela kao grob due, a um je zakopan, pogreben u svetskim brigama. Oni su optereeni svojim matama i planovima, gluvi i slijepi za ono to se deava u pravom smislu u hramu, srce takvih ljudi je zatvoreno za blagodat koja treba da sie za vrijeme bogosluenja. Tanije oni vide samo spoljanjost hrama: kako je hram poien, ko je od poznatih doao danas na slubu, kako su odjeveni; prilaze da ih pozdrave, saoptavaju i saznaju novosti, posmatraju lica, uzbuuju se to su ih gurnuli, negoduju to je kod pjevaa ruan sluh i zatim izlaze iz hrama, budui sigurni da su se pomolili i platili porez Bogu. Ovo stanje duhovnog samozadovoljstava i licemjerja moe se nazvati malograanskim farisejstvom.

Ali postoji drugi tip ljudi, koji hoe da se mole, ali njihova molitva se raspada kao kua od pijeska; oni ulau napor, ali ne uju sopstvenu molitvu, slino kao kad se ne uje glas iza zatvorenih vrata tamnice. To su ljudi koji su napunili svoju duu i sjeanje vanjskim stvarima, kao to pune stvarima sobe, tako da postaje teko kretati se u njima i disati. To je kult znanja, to prekomjerno gutanje informacija kad um postaje debeo i malaksav, kao tijelo prederano, kao utroba Gargantua, koji je progutao sve to se nalazilo na njegovom ogromnom stolu. Takvi ljudi ive u svijetu nagomilani informacijama, nepotrebnih nesistematinih, tano kao Pukin meu otpadom koji je sakupljao. Um gubi svoju snagu pokuavajui da obradi ovaj materijal koji puni ovjeku pamet i gui njegove stvaralake sposobnosti, ali on gotovo sav ostaje mrtva ruda. Dua, guei se u grudima, nakljukana je vanjskih znanjem, a ne moe da se uzvisi nad zemnim. Zemlja je - stihija naunika: oni mogu raspravljati o Bogu, ali kad se pokuaju moliti onda se najee pretvaraju u bespomone astmatiare.

Drugi kult je - kult emocija i preivljavanja. To su oni ljudi koji su zaokupljeni umjetnou, oni ive u svijetu svojih matanja, fantazija. NJihovo srce, napunjeno strastima, takoe je gluvo za molitvu. U hramu su oni utisnuti u svoja matanja. Oni jadikuju da je na bogosluenju malo efikasnosti. Ponekad se oni prihvataju da sastavljaju svoje molitve - onako, kako drugi piu stihove, no ubrzo dolaze do zakljuka da je u pozoritu duevni ivot ljepi, raznovrsniji i efikasniji.

Trei kult je - kult naslada na nivou osjeanja, u ovoj oblasti ovladava e za seksom i krvi. Takvi ljudi gube ne samo duhovni ve i duevni oblik. O ovoj vrsti ljudi nije zgodno govoriti u ovoj knjizi. Kod svinje su oi uvijek sa pogledom dolje. Ali nevolja je u tome to ovi ljudi esto sebe smatraju hrianima. ta rei o njihovoj molitvi? Oni se mole samo kada padaju sa stijene, ili kad im se pojavi zloudni maligni tumor.

Dva vida bogopoznanja

Postoje dva vida bogopoznanja. Prvi vid - vidjeti Boga kroz svijet kao njegovog Stvoritelja i

Promislitelja, koristiti razumna dobra svijeta i zahvalivi za njih Gospodu, uspinjati se od nieg ka viem, postepeno izotravajui, sublimirajui svoja osjeanja, vidjeti Tvorca u njegovoj

tvorevini i od sozerecanja tvorevine uzlaziti mislima prema Stvoritelju. Ovo je put zahvalnosti

Bogu za ivot i ona blaga koja je On dao ovjeku. Drugi put je odbacivanje svijeta radi Boga.

U prvom sluaju psiholoka usmjerenost je ovakva: svijet nas pribliava Tvorcu. Kroz njega kao kroz tamno staklo, mi vidimo zrake Boanske svjetlosti. Ovdje zemaljski ivot i kosmos treba da slue za nau duu kao svojevrstan "Tramplin", kao prve stepenice prema bogovienju i bogosaznanju, mi moramo proslavljati Boga, sozercavajui mono zvezdano nebo, livade, pokrivene ilimom cvjetova, vidjeti u svakoj biljci Premudrost Boiju, gledati na sve postojee, kao na hor koji slavi Boga ve samim svojim postojanjem.

Druga usmjerenost je ovakva: svijet - to je prepreka izmeu ovjeije due i Boga; ona pritee srce ovjeka kao sila zemljine tee - njegovo tijelo, svjetski ivot i kosmos gotovo da vie lie na oblake koji sobom sakrivaju nebesno plavetnilo. Meutim, ako je Bog skriven u svemu kao u zagonetki, onda demonske sile dejstvuju otvoreno u svijetu. Pokuavajui poznati Boga kroz svijet mi se moemo nai u ulozi ovjeka, koji, budui da je prikovan lancima za zidove tamnice ipak pokuava nai izlaz iz nje. Sutina druge usmjerenosti je to se Bog moe nai ne u harmoniji zvijezda, ne u savrenstvu stvorenog, ne u veliini kosmosa - ve u svome vlastitom srcu oslobodivi ga od moralnih i materijalnih likova. Bogopoznanje se predstavlja ne uznoenjem due prema Bogu, ve reanimacijom srca, njegovim oienjem od onoga to ne vodi Bogu. Ovdje nedostaje ivom stepen stepenika, ovdje su samo dva pola: vjeni ivot i vjena smrt. Bog kao jedino dobro - i demon kao jedino zlo. Bog kao jedini cilj, a ostalo - lani ciljevi, to jest prepreke na putu, ka jedinom cilju. Tada se zvjezdano nebo nee initi kao himna Bogu, ve pokrov koji lei izmeu due i Boga; ljepota cvjetova, savrenstvo stvorenja bie iluzija, koja odvodi putnika sa puta u dubinu ivog pijeska u bezdano more pustinje, odakle nema povratka; doi e smrt - ieznut e iluzija, nestae bez traga svjetska ljepota, kao oblaci u naletu bure, i naslade e se pretvoriti u aku rastopljenog pijeska za umiruega u pustinji koji je uzalud htio da se napije iz istog vodopoja. Ovdje je spasenje u otuenju sebe od svijeta, ono to nije Bog i to ne vodi Bogu - to nije moje.

Prvi vid bogopoznanja privlai ljude, on ne rui obini tok ivota; drugi izgleda tui i grub; on prati neprekidne unutranje rtve: pogledao ovjek na zeleno drvo i (dobio) osjetio neku nasladu od sozerecanja ljepote; lik zelenog drveta otklonio je njegove misli od Boga, u tom trenutku za

njega je Bog postalo drvo; osjetio je on nasladu od sozercanja njegove ljepote - znai u tom trenutku njegova dua nije bila edna Boga, on je strahopotovanje promijenio za nasladu, izgled drveta istovremeno odagnao je od unutranje molitve njegovu misao, osjeanje i volju i stvorio u njegovoj uobrazilji lani lik ljepote. Ozarila je ovjeka, kao plamen svjetlosti, smjela blistava misao i on je evo ve zaaran bengalskim plamenovima svoga palog uma, on se iskljuio iz molitve, njegov sopstveni razum uinio mu se ako ne najjaim, onda bar monim i u njega (razum) je uloio nadu. Dopustio je ovjek u sebi elju za materijalnim i vidljivim, i u to vrijeme ugasila se u njemu ljubav prema Bogu, Bog je ostao na periferiji njegove spoznaje, kao da ga je

iselio iz soba u sobiak uma.

Naalio se ovjek - i ovdje je provokacija protiv sopstvenog spasenja: on je stvorio lani lik, tako to je postao tvorac lanog svijeta, svijeta karikature, svijeta demona. alu najee ne raa dobrota, ve neto sasvim suprotno: visoko ocjenjivanje i sadizam; poniavajui ovjeka u ali,

mi pod izgovorom dobrodune igre inimo zadovoljstvo svome drvenom srcu. Zbog toga ala iskljuuje ovjeka iz duhovnog ivota.

Razgnjevio se ovjek na blinjeg - i poelio njegovo unitenje, uao u jedno polje sa ubicama i delatima, jer u gnjevu mi obino imitiramo ubistvo rijeima. Sam pak gnjev dolazi od pohote koja ivi u nama; ko se gnjevi taj je edan naslada i voli svijet sa njegovim arima.

Strast ovjeka ini idolopoklonikom. Strast daje predmetu svoga poklonjenja Boansko dostojanstvo, zato ona uvijek lae; jedan filosof je rekao: "Gdje je mnogo gline, tamo prave velike idole". Strast dovodi ovjeka do stanja duhovne paralize; ranije ili kasnije idol e pasti i razbiti se: on ima napravljene ui, ali ne uje, ima ubaene od gline oi, ali ne vidi; idol koji smo mi stvorili je mrtav, on nita ne moe dati naem duhu.

Drugom vidu bogopoznanja svojstveno je izbjegavanje da ak razmilja o Bogu. LJude koji su izabrali prvi njegov vid, bogoslovlje moe dovesti do uzbuenja, ljude - drugog vida - ono (bogoslovlje) skoro plai, poto su oni uvjereni da nijedna rije nije dostojna Boga, da ni aneoski ni ovjeiji um ne mogu Ga izraziti; oni se nadaju da e Bog Sam otkriti Sebe traei Ga kroz pokajanje i molitvu i otkrie se ne u blistavom bogoslovlju, ve u vanjskom bogovienju, ve kao ivot samog srca.

ovjek koji slijedi prvi put, razmilja u svom srcu putem analogija, asocijacija, on gleda na svijet kao na bajku koja u sebi krije duhovni smisao a slijedei druge - odbacuje misao, ako ona nije o Bogu ma koliko se ta misao inila korisnom i dobrom, ak i vie od toga; on je odbacuje, ak ne ocijenivi dovoljno da ona nije o Bogu i ne vodi prema Bogu. itanje bogoslovskih knjiga izaziva razmiljanja, ocjene (primjedbe), potvrde i odricanja (negiranja), analizu i sintezu, zakljuke itd. I to se prihvata kao odvlaenje od Boga, a ne kao privlaenje NJemu. Takvom ovjeku se ini da ako on pone bogosloviti onda e liiti na onoga koji okrenuvi se od svoga ivoga oca, stalno razgleda njegov lik na slici.

Drugi vid bogopoznanja i bogovienja zahvata jedno - obraenost srca Bogu i borbe sa onim to smeta tome. Srce moemo uporediti sa ogledalom: da bi se u ogledalu odrazilo nebo potrebno ga je drati usmjerenog prema gore i oistiti od praine i prljavtine, Moe se na povrini ogledala naslikati najljepa slika neba, ali pravog neba u njemu nee biti. Prvi daje prednost slici, drugi svjetlosti zraka. Um drugoga lii na ratnika koji stoji ispred vrata carske lonice sa obnaenim maem i onoga koji hoe da otvori ova vrata doekuje orujem, ne pitajui ko je taj ovjek i ta mu treba. Tako i um ovjeka koji trai Boga, mora da poraava pomisli koje dolaze spolja ili koje isplivavaju iz tamnih dubina njegove due.

La duplira, mijenja realnost za la, stvara falsifikovani "paralelni" svijet, otkida razum od srca, privlai njegovu panju na se. I zatim, poslije otrenjenja, um se pokazuje povezan sa potrebom da pamti la, koja ga (okupira) sablanjava - dovodi u iskuenje da ponovo ne padne u te iste mree i ne napravi nove. Srce pak, odvraajui se od lai u to isto vrijeme zauti, zatvara se, duh odlazi "u samog sebe", svjetlost due se gasi. Zato je osnova religije i bogopoznanja -istina.

"Ne ubij"

Zvjezdano nebo je stalni izvor nadahnua za pjesnike i oduevljenosti za filosofe. Ono se nekako ne uklapa ni u sistem rima niti u sistem silogizama. Zvijezde - to su simboli vjenosti. Iskre noi, koje su se ukoile u letu, zrak je svjetlosti u nepreglednoj daljini kosmikih prostranstava. Zvijezde - to su dijamantske oi kojima nebo gleda zemlju. Kada bi mi, ljudi, mogli upitati zvijezde, ta stalno i nepromjenljivo vide na zemlji, onda bi nam zvijezde odgovorile: "Na zemlji je postojano samo vrijeme i nepromjenljiva samo smrt, sve ostalo nie, mijenja se i nestaje, postojano je (samo) jedino samo nepostojanje svijeta, a nepromjenljiva njegova

nepromjenljivost". Ako bi mi upitali zvijezde ta su one udno nale na zemlji, onda bi one odgovorile: "Glupost ljudi, koji, znajui dosta o nepostojanosti vremena i smrti grade svoje kue na tekuoj bujici rijeke i zaboravljaju na vjenost". Smrt je univerzalni fakat naeg postojanja, sa smru se susreemo svuda, ona prati ivot kao sjenka. Pa ipak, smrt ostaje za nas tajna, koje se plaimo i dodirnuti je. udan paradoks: mi vidimo svijet smrti svuda, i uprkos oiglednosti ne vjerujemo da ona postoji. Nama se ini da nijesmo u njenoj vlasti, da e njen nalet, koji rui sve na svom putu, projuriti pored nas. Mi vidimo smrt, mi povremeno razmiljamo i govorimo o njoj i u to isto vrijeme, ak prolazei pored groblja, mi u dubini svoga srca ne vjerujemo da emo nekad leati u ekserima zakovanom sanduku pod slojem zemlje, da e nae tijelo biti podvrgnuto truljenju: oi e ispasti iz onih duplji, mozak e istei kroz nozdrve, tijelo e se pretvoriti u sukrvicu i grobni crvi e nas pretvoriti u zemlju od koje je i uzet ovjek.

Mi vidimo smrt svojih bliskih: jedan za drugim oni odlaze u nebitak - zemlju iz koje nema

povratka, Ali u dubine due ne vjerujemo da i nama predstoji takav isti put. Mi odgonimo tu misao od sebe: ona je suvie uasna za nas kao lik Gorgone. Taj maloduni strah pred smru pretvara na ivot u alosnu igru sjenki. Kada smrt ipak dolazi, mi ispadamo nespremni za nju, pokaemo se u ulozi laova koji su prevarili sami sebe.

Mi ivimo u toku vremena. Vrijeme nam je dato kao neko nasledstvo, kao oevo bogatstvo, ali ono ima svoju granicu. Svakim danom ono se topi i smanjuje. Mi mislimo da e vrijeme koje nam je dato uvijek biti u naoj svojini i zato ga sa pijanom grabeljivou troimo. Mi mislimo da je sve vrijeme jo ispred nas, a kada dolazi smrt, onda vidimo, da se vrijeme zavrilo kao raspredeno klupe vune.

Zaboravljanje na neizbjenost smrti i konaiost vremena prikiva nas, kao ekserima za zemlju. I mi emo se u sutini dobrovoljno predati smrti, hvatajui se za privremeno, za ono to se zadrati ne moe. esta zapovijed glasi: Ne ubij (Izl 20, 13). Ali mi je neprekidno naruavamo poto neprekidno ubijamo vlastiti duh. Predavi sebe u vlast privremenoga nepostojanog, promjenjivog i na kraju krajeva smrtnoga, onoga to se nalazi pod vlau truljenja, mi sami pak izvravamo nad svojom duom presudu. Zaboravivi na smrt mi zaboravljamo na vjenost i time se liavamo vjenog ivota. I svaki dan potroen uzalud je svakodnevno samoubistvo.

Sredinom vijeka bila je rasprostranjena slika pod nazivom Ples smrti u razliitim varijantama. Na njoj smrt as prati ovjeka kao lovac zvijer, as se pojavljuje na svadbi, as hoda po vrtu sa kosom u rukama ne birajui ta e posjei do korijena: korov ili cvijee, as stoji kao organizator pira sa aom u rukama meu najjaim gostima, as se nadnosi nad posteljinu djeteta. Ali najomiljeniji sie bio je ples ovjeka u zagrljaju nevidljive za njega smrti u liku kostura. ovjek

plee meu trupovima, ali na njegovom licu bezbrian osmijeh - to je lik naeg ivota, privezan za zemlju. Sve su glasniji zvuci toga valcera smrti, sve se bre kree zloslutni pir, sve jae smrt pritee ovjeka na grudi... i, najzad, odbacuje ga u gomilu trupova, kao to bacaju cjepanicu na gomilu drva. Na ivot lii na igru sjenki na zidu. Gasi se svjetlost - nestaju sjenke.

Prvo ubistvo svoje due - to je nevjerovanje u boanstvo. Ateizam i filosofija oajanja, to je bespomona elja da se ovekovjei zemaljski ivot, filosofija koja se pretvara u ugruak mrnje prema Bogu. Ateizam je nelogian. Ako je ovjek osuen na smrt, onda on mora da isproba sve mogunosti da izbjegne tu presudu. Kada kod ovjeka otkriju rak, onda on poinje traiti posebne ljekove i ljekarije, on je spreman poi na kraj svijeta, ako uje da ga tamo mogu izlijeiti, on je spreman da proda sve to ima, samo da kupi sebi pravo na ivot koji e se ranije ili kasnije ipak zavriti grobom. Sve svjetske brige i problemi izgledaju mu kao nekakve sitnice pred likom hobotnice smrti koji se upio u njegovo tijelo i (sisa) pije njegovu krv.

Ateizam uvjerava sebe da zagrobnog ivota nema, on kao da zaepljuje ui kada mu govore o Bogu i vjenosti i sa nasladom se uvjerava da spasenje ne postoji. A samo ako bi ovjeku rekli da je u njegovom vrtu zakopano blago i treba samo poraditi lopatom da bi se nalo; onda bi se on potrudio da provjeri je li to istina, mada su anse jedan naprema hiljadu da je to istina. Tako se sva ogromna knjievna produkcija ateista u sveukupnosti moe kratko nazvati : "Uputstvo za samoubice".

Ali evo stvari jo neshvatljivije i udnije od ateizma; ovjek, vjerujui u Boga i osjetivi NJegovu blagodat u svojoj dui kao disanje vjenosti, produava da ivi tako, kao da Boga nema. Dua takvog ovjeka lii na nesrenika, koji lei pod krhotinama sruene zgrade i gomilama zemlje. On hoe da baci sa sebe tu teinu ali ne moe ak ni mrdnuti rukom. Mi leimo pod krhotinama naih razruenih planova i nada, mi smo sahranjeni pod zemaljske brige, mi hoemo da se usavrimo ali nae strasti ponovo nas savijaju prema zemlji.

Da bi se bilo s Bogom treba se odrei od vanjskog vika, treba ostaviti samo neophodno. Kada ovjeka juri zvijer, onda ovjek, da bi lake bjeao, zbacuje sa sebe odjeu. A mi se plaimo rastati sa tovarom materijalnim i duevnim pa nosimo i nosimo na pleima tu teku vreu...

Ovaj ivot nam je dat, da bi sjedinili svoje srce s Bogom, da bi ga napravili kao ne rukotvoreni hram Svetoga Duha. Ali mi od srca pravimo kavez za zvijeri ili korito za svinje. Kad nastupa

smrt mi shvatamo da smo bili obmanuti, da je vjeno samo nevidljivo, a vidljivo se pretvara u nitavilo: drei se vidljivog mi smo se hvatali za pusto. Vjean je ovjeiji duh, ono na ta stalno zaboravljamo. Svako od nas je vidio lobanju, njene obnaene zube sline grimasi osmijeha. Moe biti da je to lik toga - da se mrtvac smije nad vlastitim ivotom, smije se, vidjevi ono ta nas oekuje, ali dok je skriveno, smije se nad sobom i svojom sabraom.

Zapovijest: "ne ubij", govori nam o tome da me bismo ubili ivot naeg duha, da ne bi ubili vrijeme koje nam je dato za spasenje, da ne bi ubili svoju duu, zakopavi je u grobnicu strasti i zemnih briga, da ne bi izgubili (tj. da se ne bi liili) nepromjenjive riznice, kojoj se dive ak i aneli - ljubavi boanske prema ovjeku.

"Ne ubij" znai - izaberi ivot. Poetak i zavretak, izvor, sadraj i savrenstvo ivota - to je Bog. Ako Boga nema, onda je svemu kraj, i ivot je samo trka osuenoga prema vjealima. Ako postoji Bog, a on nam je otkrio veliko svoje Bitisanje, On hiljadu puta svjedoi svakoj dui, da On postoji blizu nje, onda svaki trenutak ovjeijeg ivota, svaki otkucaj srca mora biti posveen NJemu.

Bog jeste Duh, ali on nam je dao kao neki zalog Svoje ime i tajne Crkve. Mistiki ivot due to je prebivanje u imenu Boijem: stalnoj molitvi. Kada se zaboravlja i iezava molitva, tada ovjek odstupa od Boga.

Spasenje - to nije samo "lino" djelo pojedinog ovjeka. Kada ovjek stie blagodat, onda on njenom tihom nevidljivom svjetlou ozaruje i ivot drugih ljudi. Pored takvih ljudi zagrijavaju se due. Od optenja sa njima ljudi dobijaju snagu i unutranji mir. A ovjek, koji umire u grijesima, isputa iz sebe tjelesni otrov.

esta zapovjest glasi: ne ubij, to jest izaberi ivot, a ivot - to je Bog, koji je siao na zemlju i koji je primio smrt da bi nas uinio besmrtnim. Bog, koji je stvorio vaseljenu, hiljade svjetova, vrijeme i vjenost, eka, da bi mi sami otkrili za NJega svoje srce.

Mojsije je zavrio svoju proroansku propovijed i posljednje zavjetenje rijeima: " Izrailju, ja sam poloio preda te vatru i vodu, ivot i smrt, izaberi ivot, da bi ivio ti i djeca tvoja" (Izl. 30, 19).

...Kada bi bilo mogue upitati zvijezde, koje, kao jata vatrenih ptica lete sa istoka na zapad: "ta ste najljepe vidjeli na zemlji?", onda bi zvijezde odgovorile: "Najljepe ovjekovo srce u kojem sija Boanskom svjetlou ime Isusa Hrista".

Duh i dua

U savremenoj religioznoj literaturi stalno se mijeaju dva razliita pojma: "duh" i "dua", to dovodi do mnogih nejasnoa i nedoumica. Zato bismo se htjeli kratko zaustaviti na ovom pitanju.

Duh je oko due, usmjeren prema vjenosti; dua - to su unutranje oi ovjeka usmjerene prema oblasti zemaljskog bitisanja u svim njegovim mnogostrukim aspektima.

Od manifestacija ovjeijeg duha treba imenovati prije svega religiozno osjeanje kao sposobnost direktnog preivljavanja realizma duhovnog svijeta i intuitivnog pronicanja u metafiziki svijet, to je osjeaj unutranje vjerodostojnosti duhovnog opita. On se budi, on se oivljava u ovjeku dejstvom blagodati; NJegov poetak je pokajanje, a kraj ljubav.

Religiozno osjeanje prisutno je u ovjeku. ovjek se razlikuje od ivotinja prije svega time to je on religiozno bie. Ovo osjeanje moe biti izopaeno, kao to su izopaeni likovi na neravnoj povrini ogledala, ono moe biti potisnuto i ublaeno ovjeijim strastima, on se moe sakriti u dubinu podsvijesti, ali apsolutno nestati ne moe. Druga manifestacija duha to je "unutranji

logos", to je spoznajna sila, koja djeluje na nivou ideja i sutina. Tree - to je sposobnost promatranja upuenosti ovjeka prema Boanstvu, kada bogooptenje postaje slobodni akt ovjeje linosti. U samoj osnovici promatranja lee patnje kao sposobnost koncentracije sila duha na promatranom predmetu i reaktivna sila, koja titi duh od vanjske agresije.

Dua ipak u sebi ima sledee sile. Prva je razum i rasuivanje. Ona se manifestuje dvojako - kroz leksino i ivopisno miljenje: ona ne pronie u sutinu stvari, ona je odvojena od duhovnog svijeta; ona izuava samo pojave i osobine. U palom stanju razuma ono postaje uzurpator Logosa i onih spoznajnih sila, koje su Sveti Oci nazvali umom. Duevni razum se proglasio kao jedinstveni instrument gnosisa, on pretenduje na reenje metafizikih pitanja koja lee iza granica njegovih mogunosti, on se ubacio u oblast religije i hoe da bude tamo diktator. On gleda sebe kao na gospodara svijeta, smatra da su bezgranini njegova sila i mo, on je stvorio nauku i civilizaciju - tj. novu vavilonsku kulu. Odvojivi se od duha, ovjeiji razum je postao glavni izvor gordosti - tajnog ili javnog bogoborstva. Kada ga, pak, osjeni blagodat, tada on vidi

svoju mjeru i svoje granice i pokorava se duhovnim vienjima. Tada on u ovom zemnom bivstvovanju vidi tvorevinu Boanske premudrosti, u materijalnom svijetu - ne samo uzrono-poslednine veze, ve i simbole i likove duhovnog svijeta. Spojivi se sa Logosom on oituje njegova otkrovenja i proforistikoj (vanjskoj) rijei, duhovna znanja on dovodi u odreene logike sisteme kroz zemne likove, i otkriva sakriveno.

Druga sila due je - elja. Odvojivi se od religioznog osjeanja, iz duhovnih preivljavanja ona se pretvara u poudu, tenju ka nasladi, u mrane strasti, izvitoperenu (nestvarnu) osjeajnost. Ova sila je najvie povrijeena prethodnom. Razum, koji je ushien svojim vidljivim uspjesima i dostignuima, nije postao car ve rob pouda. Sjedinivi se kroz pokajanje sa duhovnim osjeanjem elja prestaje biti neviena i impulsivna. Ona pomae umu da tei prema dobru, ona vidi u ovom svijetu sjenke izgubljenog raja. elja kao sila due sjedinivi se kroz blagodat sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Boanskom ljepotom.

Trea sila due kod Svetih Otaca naziva se osjetljivost. To je zatitna sila due. Ona treba da uva duu od zla i grijeha, kao imunoloki sistem ovjeka -od inorodnog tijela. NJena najbolja manifestacija je sveta mrnja prema onome to razluuje duu od Boga, ipak, poslije pada u grijeh sila osjeanja okrenula se protiv onoga to ometa ispunjavanje strasnih elja; u ovome sluaju ova sila lii na ma, koji je dobijen da se titi od neprijatelja, ali je dua ovaj ma okrenula protiv sebe i neprekidno nanosi njime sebi sve nove rane. Reaktivna sila, povrijeena grijehom, ne manifestuje se kao ouvanje linosti, ve kao potvrivanje ovjekova egoizma, na vanjskom planu ona se manifestuje kao ogromna amplituda: od strane ljutnje i netrpjeljivosti u

porodinom krugu (sindrom sitnog bijesa) do ljudskih katombi koje vre tirani (pir satane). Raskorak izmeu elje i mogunosti izaziva i hrani osjeaj ljutnje i zlobe: ovjek prima sav svijet kao neprekidnu nepravdu u odnosu na njega, kao da se itavo ovjeanstvo dogovorilo da bi uznemiravalo njega. Takav ovjek lii na bombu napunjenu prljavtine, koja e, ako se neoprezno dodirne, eksplodirati. Ovaj osjeaj, pojaavajui se, moe dovesti oveka do stranih duevnih stanja, izliti se u sadizam i nezadrivu tenju za ubijanjem.

Kada se kroz pokajanje i blagodat, razdraiva sila due sjedini sa duhovnim osjeanjem obraenosti prema Bogu, onda ona postaje dinamiko odricanje od grijeha, samokritinosti,

mrnje prema demonu, osjetljivosti prema ubacivanju mranih impulsa u ovjeiju duu, efikasnim oruem u ienju srca od strasti.

U ovom pitanju sudarili su se meusobno Istok i Zapad. Istok jasno razgraniava oblast duha i due, zapad ih stapa u duevni monizam. Osim toga zapadna antropologija govori o grijehopadu ovjeka samo kao o gubitku Boanske blagodati pri ouvanju prirodnog stanja due. Za istonu antropologiju grijehopad predstavlja dublju dramu u istoriji svijeta: ovjek je ispao iz centra svoga ivota, na mjesto Boga on je stavio sebe. Bogoboraki impuls raskinuvi savez ovjeka za njegovim Tvorcem, deformisao je samu ovjeiju prirodu. Duh je postao odvojen od due, budui da je odvojen od Boga, duevne sile su se takoe razile meu sobom: razum, osjeanje i volja as se slau, as protivurjee jedno drugom. Zato je istoni asketizam borba za ovjeje srce, zato istoni podvinik ne vjeruje sebi, ne vjeruje svojoj dui, njegov je cilj pokoriti duu duhu, a duh blagodati. Zato je osnova asketike Istoka - pokajanje, taj pla o grijesima koga ne shvata svijet, smatrajui ga slabou, malodunou i bolesnom suzljivou. Zapadni podvinik poinje od otrog izazova tamnim silama pakla, sa kojima je spreman boriti se, kao vitez sa gorostasima. Osnova ovoga podvinitva nije pokajanje, ve ast i ljubav; ali kakva ljubav? ...

O Bogopotenju i Bogoodbaenosti

Knjiga o Jovu i Pjesma nad pjesmama su najtajanstvenije knjige Starog Zavjeta.

Od tumaenja na Knjigu o Jovu moe se sastaviti cijela biblioteka. Neka od njih se odlikuju visokim vrlinama i dubinom bogoslovske misli. Ipak kod onih, koji itaju Knjigu o Jovu i njenu egzegezu ostaje osjeaj nekakve nejasne nedovoljnosti, osjeaj onoga da je ovdje neto nedoreeno i neto vano skriveno pod tekstom, kao pod vanjskom koricom knjige.

Crkveno predanje svjedoi da je ovu knjigu napisao car i prorok Solomon. Za nas je to izuzetno vano, ona je za nas nit Arijadne koja pokazuje put u podzemnom lavirintu gdje putnik, otvarajui jedna vrata, i, kreui se isprepletenim, kao ipke, hodnicima i stepicama, na kraju krajeva nae se u orsokaku.

Prema naem miljenju Pjesma nad pjesmama i Knjiga o Jovu - to je istorija due u dva stana: bogooptenja i bogoodbaenosti. to jaa ljubav prema Bogu, time je stranija misao o vjenom gubitku Boga; kada Bog postaje unutranji ivot ovjeka, onda se prekida bogooptenje i ak samo strah da se izgubi, pretvaraju mu se u pakao, nepoznat svijetu.

Knjiga o Jovu i Pjesma nad pjesmama to su dva pola religioznog ivota, i izmeu njih lei polje stranog napora. To je proivljavanje due, koja sozercava u svom postojeem stanju i perspektivi vjenosti raja i pakla. Na poetku knjige govori se o pravednom ivotu Jova, ali to je vanjski, gornji sloj, najosnovnije je da je njegova dua bila zaokupljena ljubavlju prema Bogu, slino Sulamiki iz Pjesme nad pjesmama. Prema drevnim tumaenjima, pod likovima mladoenje i nevjeste u Pjesmi nad pjesmama podrazumjevaju se Boastvo i ovjeija dua. U ovoj knjizi postoji sledea epizoda: nou mladoenja doziva kroz vrata svoju nevjestu, on odugovlai na svojoj lonici, a kada otvori vrata dvoritna, onda vidi da tamo ve nikoga nema.

Ona u tuzi trai svoga mladoenju po ulicama i trgovima grada. None strae je hvataju, svlae je, tuku i on se jedva otima iz njihovih ruku. Egzegeti vide u ovom iskuenje nevjeste. No patnje i uvrede, odlazak mladoenje - bogoodbaenost, zguljen, svuen, odbaen -znak gubitka svega vidljivog, borba sa mranim silama, koje vrebaju duu, rane i ponienja, koje trpi zbog njih dua ali najstranija muka za nevjestu to je pomisao da ju je mladoenja prestao voljeti i da ju je ostavio zauvijek.

Kad itamo Knjigu o Jovu nas zadivljuje nerazumljivi psiholoki kontrast: Jov, hrabro i muevno kao muenik koji je primio iskuenja koja su mu poslata, poeo je odjednom da proklinje svoj ivot, da rope i da se pravda pred Bogom. Najgore to je moglo da ga zadesi ve se zbilo, ta jo treba da izgubi Jov, zato ne primiti smrt s molitvom na usnama, kao to su primali prevednici i proroci? Zato je ovaj spor ovjeka sa Bogom morao ui kao nerazumljiva pouka u Bibliju? Neki tumai da bi "opravdali" Jova "trude se da pripiu njegovim prijateljima, koji besjede sa njim, formalni, pravni i ak pragmatiki odnos prema Boanstvu. Ali nama se takvi zakljuci ine tendenciozni i da uopte ne proizilaze iz teksta. Naprotiv, govori Jovovih prijatelja su uzvieni i prekrasni, bilo koji savremeni bogoslov mogao bi samo pozavidjeti orlovskom letu njihovog

bogomilja i ljepote likova i poreenja koje su oni upotrijebili nadahnutom religioznom poetinou njihovih rijei; oni su oduevljeni nadom u milosre Boije i ba zato ubjeuju i umoljavaju Jova da prinese Bogu pokajanje, da bi se udostojio oprotaja. Jov im odgovara, ali se stvara utisak da on ne shvata, kao da ih ne uje svojim srcem, da on, Jov i njegovi prijatelji stoje na dvije duhovne povrine, razdvojene ogromnim rastojanjem.

Oci su rekli: "Blaen je onaj ko ita Pjesmu nad pjesmom - on je uao u oltar hrama, ako je shvatio njegov tajanstveni smisao". Car Solomon je u svojoj mladosti preivio visoka stanja bogooptenja i bogovienja. Pjesma nad pjesmama - to je proroanstvo, ali u isto vrijeme i otkrivenje koje je sam preivio. Ipak je bogooptenje ovoga blistavog izrailjskog cara bilo tragino i neoekivano prekinuto. Biblija krto i nejasno govori o tome ta je iskrvarilo Solomonove srce (3. Car 11, 3). Poslije izgradnje hrama Jahve-ovog, koji su nazvali svjetskim

udom i ljepotom (Izrailja) Jerusalima, Solomon je podigao idolske neznaboake hramove za svoje ene - strankinje i sam je prisustvovao demonskim ritualima. Sada je od takoe iskustveno -oigledno preivio stvarnu bogoostavljenost, u ivotu gubitak blagodati. Ako bi s njega skinuli carski vijenac i uinili od njega poslednjeg roba u vlastitoj njegovoj kui onda bi i to bila sitnica pred mukama due, koja je izgubila najveu od riznica i, sjeajui se svoje preanje ljubavi, gori dan i no u crnom plamenu.

Prema predanju, car Solomon se duboko pokajao pred Bogom i bilo mu je oproteno. Tugom ovoga pokajanja i tihom mekanom svjetlou Boanskog oprotenja ozarena je druga Solomonova knjiga - Eklizijasta, kao njegovo predsmrtno zavjetanje. Ova knjiga lii na poslednje zrake sunca koje zalazi za horizont. Dakle, Solomon je preivio visinu bogooptenja, koja se u Pjesmi nad pjesmama uporeuje sa penjanjem na vrh Livana, i dubinu bogoostavljenosti koju je spoznao prije Solomona moda samo Adam.

Daleko smo od pomisli da je Jov lik samog Solomona. Ali hoemo da kaemo da je on bio naroito blizak Solomonovoj dui kroz unutranja preivljavanja, nama nedostupna.

U ivotu Jova mi vidimo tri perioda: period kada je on zauzimao visok poloaj u svojoj zemlji (u crkvenoj himnografiji njega su nazivali carem); period iskuenja: gubitak djece, imanja, guba (lepra), progon iz grada i, najzad bogoostavljenost; i trei: zavrni period - vrijeme nagrade za pravednost i vjernost u iskuenjima.

U ivotu Solomona mi takoe moemo istai tri perioda: blistavi poetak carovanja, kada je Solomon kao to se moe vidjeti u Psalmima, predstavljao simboliki lik Mesije po svojoj svetosti i mudrosti, vrijeme gradnje hrama u Jerusalimu, kada se on uspinjao stepenicama

duhovnog hrama prema viim sozercanjima i ozarenjima, kada je njegovo srce pjevalo pjesmu nad pjesmama. Drugi period - smrt prije smrti, otpadanje od Jahvea, gubitak onoga, koga je on

volio najvie na svijetu. Pet stoljea prije Solomona prorok Valaam je rekao: "Prorok pada ali oi njegove vide" (24, 4). Solomon je u svojoj bogoostavljenosti vidio sebe pokrivenog naslagama

gube, duu poraenu grijehom koja se razlae, kao trup, vidio je posledice svoje izdaje Boga: carstvo iskidano, slino odjei na dijelove, dvanaest plemena koja su maeve okrenuli jedni na druge, razrueni Jerusalim i pepeo na mjestu gdje je stajao hram koji je on sagradio. To je bilo siromatvo stranije od bijede Jova. Solomon je, sjedei na zlatnom tronu, vidio izgubljeno carstvo, narod koji umire od gladi i Jerusalim spaljen grijehom njegovih careva.

U svom veleljepnom dvorcu, koji se takmiio sa dvorcima Egipta i Vavilona, on je preivljavao ono, to Jov na gomili smea, koji su zbacivali sa zidova tvrave - Jov, koga su iva jeli crvi. To , nijesu bile fizike muke ve uas bogoostavljenosti. Najnie je pao prvoaneo, onaj koji je bio najblie Prestolu Boijem. Prema mitskoj visini Pjesmu nad pjesmama moemo u likovima zamisliti kao jamu bezdanicu, na ije je dno pao prorok koji je izdao Boga. Kakve je snage bilo potrebno pokajanje da bi se Solomon ponovo mogao roditi, da bi orao koji se pretvorio u crva,

ponovo dobio svoja krila? Sveto Pismo o tome uva tajnu ali utljivi vapaj Solomonove due, kao sijevanje nonih munja ozaruje stranice Knjige o Jovu. Ovdje nema pozajmica, osim jedne te iste tragedije bogoostavljenosti, mada njeni uzroci nijesu isti. Ovdje je blizina duhovnih

preivljavanja. Sveti Jovan Zlatousti kae: "Sa Hristom je u paklu dobro". Ovdje je pakao predstavljen kao neto vanjsko u odnosu na duu ovjeka, kao mjesto sveukupnosti patnji, koje moe iskusiti ovjek, ija dua uz sve to pripada Hristu.

Jov je ivio u ljubavi s Bogom, ta ljubav je bila sakrivena tajna njegovog srca, za koju nijesu mogli znati ak ni njegovi prijatelji: shvatati je moe samo onaj koji ju je sam preivio. Prve udare Jov je primio nepokolebljivo, kao stijena nalete bure, ili stijena udar stranih talasa. Jov je bio usred svijeta samac, kao to su usamljeni svi koji vole Boga, no izgubivi sve i sva, on je u svom srcu ostao s Bogom, kao moreplovac, izgubivi brod i putnike ipak je sauvao dragocjeni kamen radi koga je on preduzeo svoje dalje putovanje. Ali je zatim uslijedilo stranije iskuenje, unutranje, koji nisu vidjeli drugi - to je bogoostavljenost ili strah pred bogoostavljenou. ta je bogoostavljenost teko nam je shvatiti, kao to je teko shvatiti ta je to paklena muka.

Pjesma nad pjesmama daje nam neki klju za tajnu, mada kao njene mune nejasne sjenke; u njoj se ljubav Boga i due uporeuje sa ljubavlju mladoenje i nevjeste. Sav ivot usredsreen za nevjestu njenom mladoenji, ona mu je dala svo svoje srce bez ostatka i odjednom vidi da je mladoenja naputa i moda zauvijek.

Tada se njena ljubav pretvara u krik bola, ona govori: "Zato si prestao da me voli, ta sam ti uradila, zato me ostavlja?" i to nije samoopravdanje. To je bol i krik srca. Govor Jova - krik je due, uvrijeene bolom ljubavi, uas rastanka sa voljenim bez koga je smrt bolja od ivota. Mi vidimo kako Jov trai odgovor: Zato je Bog stavio njega na dno ponora, pred prijetnjom vjenog rastanka? Ali ne trai on toliko odgovor i objanjenja koliko Samog Boga, bez Koga ne moe da ivi. . .

Jov ne negira svoj grijeh kao neto prisutno kod svih ljudi uopte, ali on ne nalazi u sebi onoga grijeha koji bi mogao prekinuti ovo mistino, bogooptenje, ljubav Boija najzad od njega. Ne nalazi da se moe povratiti izgubljeno njegovim trudom. On bi htio da vidi svoj grijeh i prestup da bi ga bilo kojom rtvom iskupio; on ih trai poteno i mueniki, ali ne nalazi, ba kao to ne nalazi grijeha koji bi prevagnuo raniju ljubav Boga prema njemu, a lagati ivome Bogu on ne moe. No stavivi masku, ak masku smirenja, bez nje je nemogue vidjeti lice Boga. Ovdje je poseban metafiziki tragizam: ne komar Solomonovog pada u grijeh, ve tragizam line pravednosti, u sutini bezizlazan, jer Jov ne moe rtvovati pravdu radi ljubavi i ljubav radi pravde. Jov je junaki izdrao najtea iskuenja kao dokaz svoje ljubavi prema Bogu, ali sada u novom unutranjem preivljavanju bogoostavljenosti ili pred njenim uasom ova ista iskuenja mogla su mu se u