Tajna Spasenja Arhimandrit Rafail Karelin

5/21/2018 Tajna Spasenja Arhimandrit Rafail Karelin

1/89

Arhimandrit Rafail (Karelin)

TAJNA SPASENJA

Rijeizdavaa

Tajna spasenjaNai Boga i samog sebe

Vjerujem li ja?O molitvi

Blaenisu siromani duhomSticanje blagodati

Dva vida bogopoznanja"Ne ubij"

Duh i duaO Bogopotenju i BogoodbaenostiReligiozna osjeanja inteligencije

Zato je vremena sve manjeO pokajanju

Postoji li "djelimina blagodat".Traginost apokaliptikog vremena

Vie sluenjeovjeanstvuKako govoriti o vjeriO kulturi optenja

Vie misliti i manje govoritita je gore: ala ili grdnja

ime se razlikuje patnja od sentimentalnosti?O crkvenoj poeziji

Onima koji dolaze iz okultizma"Nije dobro uzimati hljeb od djece..."

O snazi utanjata je monatvo

Zato monatvo nazaduje?Prijetnja modernizacije

Gruzijska TivaidaTravice koje su se probile kroz asfalt


2/89

Rijeizdavaa

Bez sumnje se moe rei da je arhimandrit Rafail (Karelin)jedan od najoriginalnijih i samobitnih

crkvenih pisaca naih dana. I u isto vrijeme jedan od najizdavanijih. Njemu pripada mnotvopropovijedi, polemikih lanaka, posveenih aktuelnim pitanjima savremenoga crkvenog ivota -lanaka u kojim se razmatraju razliiti problemi asketskoga i moralnog karaktera. Oni su dostatematski raznovrsni. Ali ako se zajedno sa tim pokua nekako okarakterisati stvaralatvo ocaRafaila u cjelini, onda se moe rei ovako: to je autor, ili tanije ovjek, koji strijemi uvijek i usvim prilikama da govori u prvom redu o tome da je jedno samo jedino potrebno za spasenje (Lk.10, 42).

Jer zaista mnogi i govore, i piu, i polemiu danas o mnogome. Ali, na alost glavno veoma estoostaje po strani, zaboravljeno. A glavno je pak - ovjeja dua koja, po rijei Gospodnjoj, vrijediitav svijet (Mk. 8, 36); dua i njen ivot sakriven u Bogu. I to, naravno, ne moe biti sluajno.

Da bismo sudili o prefinjenim bogoslovskim istinama potrebno je izvanredno izuiti bogoslovlje.I da bi sudili o problemima koji stoje pred Crkvom danas treba odlino izuiti Crkvenu istoriju.

Znai, da bi mogli govoriti i pisati o dui i njenom ivotu, treba odlino upoznati svoju duu idue drugih ljudi. A to je daleko sloenije. Treba biti vrlo strog i paljiv u odnosu prema sebi dabi zaista shvatili: i da je to glas due i ta je glas strasti; emu tei dua radi ljubavi prema Bogu iemu je u odnosu na sebe u isto vrijeme potrebno nauiti da volimo one koji su tu pored nas: jertek tada kroz nesavrenstva i nedostatke, nemoi i poroke, moe se razgledati u ljudima onodobro i isto, to se, bez obzira pa iskvarenost ovjeje prirode, sauvalo u njima, ono radi egaGospod voli ovjeka.

Drugim rijeima, da bismo mogli pisati o duhovnom, treba postati duhovan, treba primiti Duha, aza tako neto treba dati svoju krv i svoj znoj. To je taj nuni podviniki opit, iji plod postajeistinska nelana rijena putu spasenja. Slian duhovni "plod" predloen je itaocu ove praveknjige u rasuivanjima u mislima autora, u njegovim, kako. se povremeno ini, otrim iodlunim procjenama.

Povremeno dolazi do aljenja, to, kao po pravilu, arhimandrit Rafail izbjegava da govori o sebi;a ako to i doputa, onda je to vie iz stvarne neophodnosti i vrlo letimice. Zato i izdanja njegovihknjiga, koja izazivaju tako veliki interes, pokazuju se liena bilo kakvih biografskih podataka otome, kome one pripadaju. Ipak, autor je monah i samim tim njegova elja da ne pie o samomsebi - potpuno se objanjava.

Uostalom, sigurno nee biti velika greka rei da je biografija oca Rafaila, njegovo lice - to i jesunjegove knjige. U knjigama se on otkriva kao ovjek izvanredno prefinjen, dubok i, to jesvakako najvanije, izvanredno iskren. On uopte ne trpi nita to bi u sebi sadralo inajneznatniju la ili lukavstvo (prevaru).Time se objanjava "otrina" i "odlunost" njegovihsudova, njegove uvjerenosti u tome, da je "put muenitva" tei, prevashodniji od puta "putevakompromisa".


3/89

Ipak, treba takoe rei i to da ova knjiga, Tajna spasenja, ima jednu bitnu razliku od svih izdatihranije. Ona se sastoji iz dva dijela. Prvi dio su besjede o duhovnom ivotu, o tome, ta se otkrivaovjeku na njegovom putu prema Bogu, ta izaziva radost i duevnu tugu, ta ga to povremenonavodi da se zaustavi i sa bolom zaviri u svoje vlastito srce. Ovdje su ostvarene iznenaujuesnage rijei o tome, kako dostii blaenstvo, koje je dostupno samo za one koji sami sebe svjesno

predodreuju na izvorno "duhovno nitavilo". Ovdje je uenje o molitvi, koja mora da postane zahrianina glavni posao njegovog ivota, njegov stoer. I ovdje su pak refleksije te Boanskeljepote pred iznenadnim otkrovenjem koje zamire ponekad u utljivom ushienju ovjeije due ikoju kasnije trai itav ivot u suzama pokajnikog plaa.

Drugi, pak, dio su sjeanja oca Rafaila o poznatim podvinicima veprohujalog 20. vijeka, sakojima ga je Gospod po milosti svojoj spojio u ovom ivotu[1]. Njihovi likovi izuzetno jarki, susnani prodori bukvalno privlae panju italaca na sebe. No opet nekako: od ovih ljudi ponovose moramo u mislima vraati autoru, koji o njima pie daleko vie nego prije, otkriva se usjeanjima na ove podvinike on sam: razumljivijim postaje, da je kao ovjek, kao monah isvetenik, a sledstveno i kao pisac on sebe formirao bazahvaljujui svome druenju s njima.

I jo. Onaj, kome se u poetku otac Rafail pokae kao suvie "strog", kada proita knjigu dokraja, uvjerie se, da je isto toliko on strog prema samom sebi. Uz ovo u poslednjem sluaju ovastrogost lii, u izvjesnom smislu, ak na nemilosrdnost. I dolazi ona, kako nam se ini odnemogunosti da grijei duu ili da se krije pred licem istine. Jer istina sa primjesom i najmanjegdijela lai venije istina, veta ista la. A samo u svijetu istine, u njenom dostizanju moe seotkriti ovjeku najglavnija tajna - tajna spasenja.

Tajna spasenja
http://svetosavlje.org/biblioteka/Knjige/TajnaSpasenja/tajna_spasenja00.htm#note1http://svetosavlje.org/biblioteka/Knjige/TajnaSpasenja/tajna_spasenja00.htm#note1http://svetosavlje.org/biblioteka/Knjige/TajnaSpasenja/tajna_spasenja00.htm#note1http://svetosavlje.org/biblioteka/Knjige/TajnaSpasenja/tajna_spasenja00.htm#note1


4/89

Stvorivi Adama, Gospod je udahnuo u njega Svoj dah. Ovdje se ne govori samo o dui kao oliku i podobiju Boijem, vei o blagodati Boijoj, onoj sili, koju nemaju ostala bia, kojaobitavaju na zemlji.

Praoci su bili naseljeni u Edemu - zemaljskom raju. Ali sam Edem - prekrasni vrt - oznaavao je

i unutranji Edem - duhovno stanje prvih ljudi, koji su se nalazili u stalnom optenju sa Bogom.Adam i Eva su bili bezgreni, ali ne i savreni. Ova istota bila je kao dar Boiji nezavisna odnjihove prirode. No, da bi usvojili ovaj dar, da bi istota postala ne samo priroda velinasvojina, potrebno je bilo iskuenje.

Osnovom bogooptenja u raju ne smatra se bezgrena Adamova priroda, veblagodat Boija,koja je obitavala u njemu. Zato je osnova spasenja i vjenog ivota blagodatni put od izgubljenogEdema prema nebeskom raju, to jeste sticanje blagodati. Blagoslov praotaca, simboliki obredistarozavjetne Crkve i tajne novozavjetne Crkve - sve su to sredstva za sticanje blagodati. Svojimvlastitim snagama ovjek se ne moe spasti kao to se samo jednim naporom volje ne moezaustaviti starost ili savladati smrt. Metafizika spasenja je uenje o blagodati Boijoj, tim

boanstvenim energijama u kojima se Bog otkriva svijetu i opti sa ovjekom. U sutinigovorei, hrianska asketika - to je uenje o onim uslovima i stanjima, kada blagodat moe dadjeluje u dui ovjeka.

Liberalno miljenje smatra spasenje ovjekovim samospasenjem. Grijeh takoe ima svojumetafiziku, te strane dubine, u koje ne sumnja liberalno i humanistiko miljenje, od antikihvremena do jaih dana. Za humaniste i liberale grijeh je samo greka, glupa navika ilipretjerivanje. Prema njihovom tumaenju dovoljno je spoznati grijeh, a kasnije e ga biti lakoispraviti, kao kad se gumicom izbriu djeje sliice na hartiji. Ali, u sutini grijeh je izdaja Boga iuz to tajni savez sa demonskim silama. I otud u svakoj grenoj pomisli postoji elementsaosjeanja sa demonom, a u grenoj navici - ljubav prema satani. Zato je u grijehu zaloena, kao

programirana, smrt. Nasuprot tome, blagodat Boija osjea se duom kao ivot. Svako od nasima iskustvo gubitka blagodati i u takvom stanju (ovjeka) smrt prilazi najvie. Mi osjeamo danas naputa neto najdragocjenije. Osjeamo tugu i patnju, kao da se pribliavamo kapiji smrti.Naa vlastita dua ini nam se kao mrana grobnica.

Blagodat je bila darovana praroditeljima, nju je trebalo samo uvati. Ali poslije pada u grijeh,kad prvorodni grijeh, kao nasledna bolest, ivi u ovjeku, kad kao gnojna rana razjeda njegovuduu, blagodat je potrebno traiti kao izgubljeno skrovite, stezati i uvati je u stalnoj borbi sagrijehom kojim odie naa pala priroda, koja se nalazi pod uticajem mranih sila. Metafizikagrijeha - to je vjeno demonsko izjednaavanje. Zato je grijeh najvea nesrea i najvee zlo nazemlji.

Sokrat je rekao: "Upoznaj samog sebe"; ali bez obzira pa svoj velianstveni um on nije mogaospoznati svoju vlastitu duu i objanjavao je grijeh neznanjem koje se moe savladatisamovaspitanjem i uenjem. Ipak i sam Sokrat povrijedio je neutemeljenost takvog objanjenja.

Samo blagodat Boija otkriva ovjeku uas vjeite smrti. Zato su sveti, vidjei ovjeju prirodu ipad, oplakivali svoju duu dan i no. Savrene liberalne predstave o mogunosti spasenja, to jestBogooptenja, bez blagodati Boije proizilaze od te iste duhovne lai, od nepoznavanja grijeha,


5/89

koji se ukorijenio u ovjeku, koji se uvukao u njegovu prirodu, koga moe samo blagodatpobijediti. Ovi koji sebe nazivaju hrianskim mnogobocima ponavljaju dogmati humanizma:"ovjek - to zvui gordo", ali "avo" zvui jogordije; zbog toga humanizam, koji stavljaovjeka na mjesto Boga, pa kraju krajeva stavlja demona na mjesto ovjeka.

Gospod je uradio neto ak vie od stvaranja svijeta i sazdanja ovjeka. On je palog ovjekazamijenio sobom. U ovome se desilo iskupljenje na metafizikom planu. Ovdje se izmijeniladuhovna situacija: demon je izgubio gospodarenje nad ovjekom i postao u odnosu njega vanjskasila; on ne moe vladati nad Hrianinom, poto poslije krtenja Hristos Sam nevidljivo boravi uovjeku i u njegovom srcu caruje blagodat.

Carstvo Nebesko obeano je Crkvi. Crkva - to je predvorje Nebeskog Carstva, kao stepenite -trijem pred vratima Nebeskog Hrama. Crkva - to je polje blagodati bez koje se ovjekunemogue sjediniti sa Bogom- Ko nije u Crkvi taj ostaje sa svojom neizlijeenom grenomprirodom, a grijeh je centrifugalna sila, koja objedinjuje sve poroke. Znai, ko nije u Crkvi taj jeu skrivenim dubinama svoje due protiv Crkve. Samo blagodat Krtenja i Priea mogu izgnati

tamni duh iz ovjeijeg srca, svrgnuti satanu sa prjestola due. Humanisti pak smatraju da za ovusilu i samom ovjeku ostaje samo da "zasue rukave".

Mi smo govorili prvenstveno o ovjekovoj prirodi koja je jedinstvena za itavo ovjeanstvo, paprema tome sama sobom ini rodovski pojam. Ali ovjek takoe predstavlja linost kojumoemo uslovno, ali ne u potpunosti, tano nazvati pojmom vrste u odnosu na prirodu. Linostvlada mogunou izbora zato ona moe na svim etapama duhovnog puta primati blagodat, tojest potruditi se da se pokorava blagodati, ili da odbaci blagodat, suprotstavljajui joj se. Beziskupljenja ovjeije prirode od strane Spasitelja nemogue je optenje sa blagodau. U tome jetajna spasenja.

Nai Boga i samog sebe

Spasti se - znai nai Boga i samoga sebe. Svaki ovjek je neponovljiva pojava, i u tome jeizraena premudrost i ljepota Spasitelja. Neki smatraju spasenjem odricanje od sebe kao linosti isvoje posebnosti, kao rastakanje u nekakvoj zajednikoj apstraktnoj ideji. To je zabluda.

ovjek je duan da se oslobodi - ne od sebe, veod tuega u sebi, sauvavi svoju linost iindividualnost kao dar Boiji. Da je cilj stvaranja bio unifikacija i uoptenosti, onda je Gospod


6/89

mogao danas stvori u obliku istih geometrijskih figura. Svaki ovjek ima neponovljivu tjelesnustrukturu. To je znak da svako ima i jedinstvenu duu. U ovome nam se otkriva ljepota Boija,predstavljena ne u jednoobraznosti, veu mnogoobraznosti svoje tvorevine.

ovjek treba nai sebe usred tuega koje se ubacilo u njega, koje ga je opkolilo sa svih strana. A

tue to je grijeh, strast i nemir. Ali na duhovnom putu esto se susree upravo sa takvimgrekama: da bi se oslobodio treeg i nanesenog (mulja)ovjek rui ne samo grijeh vei sebeunitava i datu mu Bogom neponovljivost, svoju linosti, to jest lice svoje due. Ovo lii na to,kao kad bi restaurator, mjesto da oisti sliku od ai i prljavtine grundirao je i naslikao na tojistoj podlozi drugu sliku, uz sve to joneuspeno.

ini nam se da postoje dvije opasnosti na duhovnom putu kada ovjek sakati sebe, svoj ivot kaopjevakoji pjeva tuim glasom, - to je prinuavanje, to je nasilje i imitiranje. ovjek moeoponaati primjerima iz knjiga ljude koje susree kao apstraktne i idealne likove koje stvara umati, zaboravljajui pri tome da taj primjer - ivot drugog ovjeka, odraz druge linosti i drugeindividualnosti, apstraktni lik uvijek je sjedinjen sa raspaljenom matom i nema prema nama

konkretnu realnost. Ovo oponaanje drugoga tijesno je povezano sa uobraavanjem i zato postajeza duu la, ako je orjentisana na vanjtinu, a ne na duh. Mi uvijek ostajemo - mi, druga linostneemo postati nikada, ali svoje "ja" moemo pokvariti i osakatiti, to jeste izgubiti svoj put. Mimoramo nai svoje "ja, zato ovjek, uzimajui u obzir iskustvo i primjer drugih, ne treba sepoistovjeivati sa drugima, veizlaziti iz samog sebe, samo razlikovati ta je nae, a ta tue toje prisutno u naoj dui, a to je ubaeno. On mora da rijei zadatak - meu linijama koje seisjeku da nae svoj, a ne tui put. U sluenju Bogu, u duhovnom ivotu vano je sauvati svojulinost, a ne da smatra linim svijetom razne okolnosti, sujete - boju. Ako tako postupi uduhovnom ivotu, ovjek e postupati licemjerno, svrstae se u neke linosti proitanih knjiga, uneke ljude iz okruenja ili svoju sopstvenu matu. Zato je ovdje veoma vaio ni u kom sluaju neizjednaavati se sa svojim strastima, privrenostima. sa svojom oholou sa svojim neprirodnim

stanjem, tako isto ne treba se identifikovati se svojom bolesnom matom. ovjek nalazi sebeborei sa grijehom: on kao da se iskopava i izvlai to iz zemlje svojih strasti. Kako razlikovatiglas grijeha i strasti od glasa iste due? Na glas grijeha srce, reaguje tunim uvstvom; ono iliuti, pritajivi se ili jednoliko kuckajui stenje. Grijeh stiska ovjeije srce i ini ga malim, uskimi sivim. Nekakva sjenka pada na ovjeka - sjenka dolazee odmazde. Glas strasti je praenuvstvom naslade, um kao da zatvara svoje oi i ponire u tamu, a panja se sliva sa uvstvomnaslade, pije ga kao au sa opojnim slatkim napitkom. Po svome djelovanju naslada jeuspavljivanje, poniranje u podsvijest, u proces, koji nema cilja, to jeste kada cilj postaje sam

proces ili mutna radost nerava k krvi slina udnom zadovoljstvu koje osjea ovjek eui nasvome tijelu liaj ili ranu. Osobina strasti je gaenje uma. Suvina privezanost prema nekome ilineemu, misao da se ne moe ivjeti bez toga ("drugoga"), sve su to strasti. ak vie od toga,

podsvjesno predmet strasti dobija za nas znaenje samog boanstva. Slijeenje ovom putu donosiovjeku osjeaj mira, jokada djeluje blagodat, kada se skidaju sve suprotnosti, -ovjekdoivljava veliki spokoj i unutranju slobodu. I joneto - osjeaj radosti. Tui put rijetko da jeradost. Duhovna radost se moe dobiti i kod dubokog pokajanja ovjekovog. Ovdje nije rijeoemocionalnoj zemaljskoj radosti, veo miru srca, koji je ozaren toplim svjetlom. Kada blagodatgovori u dui: "To je moje" - tu nema sumnji, a kada umjesto duha strasi govori: "To je moje" -onda u srcu nie sumnja i smuenost koji ga kolebaju i rastuuju. Ali strast svojom agresivnom


7/89

energijom gui tugu, potiskuje svijet od srca, kao psa od tueg dvorita i prisiljavam razum dalae samom sebi.

Dakle, prvo, kako nam se ini, zlo -- to je vanjsko podraavanje primjerima, u kojima je uvijekprisutna glumaka igra. ak kad bi ta igra bila povezana sa tekoama koje dolaze do stepena

podviga, i tada bi se takav podvig za duu pokazao kao vanjski. Drugo - to je nasilje: nasilje mira(po rijeima asketa, obiaj mira - to su uzavrele strasti), nasilje koje dolazi od naih bliskih, kojiele da budemo slini njima.

Roditelji koji su dali ivot djeci, esto na nivou podsvijesti hoe da ive u svojoj djeci; zato inenasilje nad linou svoga djeteta, koje nije kopija svojih roditelja veposebno bie. Protiv ovognasilja potrebni su hrabrost i smirenje; uostalom, hrabrost i smirenje, pravilno shvaeni, jedno sute isto. Smirenost bez hrabrosti pretvara se u plaljivost, kapitulaciju pred vanjskom silom.Hrabrost bez smirenosti pretvara se u drskost, elja da se na udarac odgovori udarcem.

Jojedan oblik nasilja deava se zbog neiskustva duhovnih rukovodilaca- U duhovnom

rukovoenju treba vladati sposobnou da se moe osjeati tua dua. Kao duhovni rukovodioci"naznaava se" koliina proitane literature, kako to ne ini ovjeka duhovnim nastavnikom. Zaduhovnika je potrebna sposobnost intuicije, blagodat Duha Svetoga, da bi mogli vidjeti duusvakog ovjeka, osjeati je, pomoi ovjeku da nae samog sebe i svoj put. Duhovnik kojidjeluje ablonski i ematski, kao psiholog unakaava svoju djecu. ovjeija dua dublja je isloenija od svih sistema i teorija. Duhovni otac mora da ovlada takvim pogledom koji vidi licedue, kao da ulazi u drugu linost, vidi je iznutra, prima je na sebe. U dvije iste situacije za dvojerazliitih ljudi on moe ukazati, ne (donijeti) suprotne, odlike, na jedno isto pitanje dati razliiteodgovore. Neiskusan rukovodilac e se prisjeati da je itao kod jednoga ili drugog Svetog Ocakao kad bi, uzimajui sa police naslijepo lijek i dajui ga ovjeku ne znajui od ega boluje. Nemoe se postati duhovni rukovodilac po narudbi, kao to se ne moe postati pjesnik naitavi se

stihova - to je dar Boiji, to je ta drevna harizma koja eka u oslabljenom i skrivenom obliku, aliipak jouvijek djeluje u savremenom nam crkvenom ivotu. Naveemo joprimjera: drugi nekineiskusni duhovnik moe, biti slian ljekaru koji, okruivi se prirunicima, ispisuje recept akne videi bolesnika i njegovu bolest. Biva i ovako: "duhovni rukovodilac" smatra da je dobivisveteniki in, dobio zajedno sa njim i garanciju bezuslovne ispravnosti svih savjeta, rjeenjekoje donosi, zato svoje savjete i uputstva pastvi on primjenjuje kao crkvenu tajnu. On obino neita nikakve duhovne knjige, smatrajui da su se rukopoloenjem veosvetile njegove misli. Ubesjedi takav ovjek neim podsjea na pijanca, koji je ubijeen da, ako on dodirne stub on epasti -sruiti se. Stub se mee sruiti, ali on moe veoma obogaljiti ovjeka koga sretne nanjegovom putu. Ima "duhovnih rukovodilaca" koji podilaze strastima i eljama duhovne djece, izoholosti ili da bi izazvali kod njih sebi privrenost. ovjek voli onoga ko opravdava njegove

strasti. Postoje "starci" koji okupljaju duhovnu decu samo zato da bi ih poslali u svoj povrtnjak.

Duhovni rukovodilac, ako bude intuitivno osjeao due svoje duhovne djece, najee e upadatiu dvije krajnosti: ili e poeti ispoljavati suvinu opreznost, preputajui bolesti da se mirnorazvija, a brojne rane trunu, ili - to je svojstveno neiskusnim ali odlunim ljekarima - koji neiskoristivi sva sredstva ponu odmah primjenjivati ok - terapiju i amputaciju.


8/89

Gospod je obdario svakoga ovjeka nekakvim talentom. To je veoma zgodna rije: talenat jemjera zlata. Bog kao roditelj dao je svakom od ljudi u nasljedstvo posebne sposobnosti i

odreene sklonosti. Potrebno ih je samo nai, ne pogrijeiti, ne promijeniti svojstveno svoju duiza tue to e za ovjeka biti strano i beivotno. ovjek ne treba da mijenja sebe za drugog.Jevanelje - to je linost samoga Hrista Spasitelja. Ono je boansko i u isto vrijeme duboko

ovjeno. Zato e svaki ovjek nai u njemu samoga sebe. Jevaneljske zapovijesti daju irinu islobodu unutranjem ivotu Zato je Hristos upozoravao Svoje uenike da ne zamjenjujuzapovijesti vanjskim pravilom, formulama ivota. Kada se linost i individualnost ne orijentiuna ideal Jevanelja, nego se gue normalnim zakonima, tada postaje loa kopija. U ovome jeprincipijelna razlika izmeu Hrianstva koje oslikava linost u Bogu, i razuma koji smijetaovjeka za itav ivot u eljezni steznik pravila, dozvola, zabrana.Jevaneljeje u svomeuniverzalizmu okrenuto linosti, a Talmud, na primjer je okrenut etnosu kao samostalnomsubjektu i vioj vrijednosti. U islamskom fatalizmu linost je uslovljena, predodreena; ovdjecaruje zakon neophodnosti. U hinduizmu i budizmu linost kao realnost uopte ne postoji, ona jesamo trenutni oblik nepostojeeg bia.

Pojmovi linosti i slobode su meusobno povezani. Hristos nam je otkrio neogranieneunutranje prostore slobode, kao da novi horizonti smjenjuju jedan drugi kod vozdizanja(uzdizanja) navie. To je mogunost da se ivi u zajednici sa likom i blagodati Boijim, koje jedarovano ovjeku. To je mogunost da se uz pomoblagodati Boije spasi od ropstva grijeha, dase vrati sebi, a od sebe Bogu, da se ponovo uini i da se postane od duhovno intelektualne amebebogopodobna linost.

Vjerujem li ja?

Postoje trenuci kada ovjek pred licem svoje savjesti pita samog sebe; ( iskreno) govorei, jesamli ja vjernik?

Posmatrajui svoj duhovni ivot kao slobodu, pa misli koje se vrte u (pod)svijesti, kao strujerijeke u vrtlogu ili uznemireni osinji roj, fiksirajui u svom srcu osjeaj stalne uznemirenosti odoekivanih nevolja i gubitaka, koje, kao nezvani gosti, stoje pred vratima; osjeajui stalnu eljuda se dobije i strah da se izgubi, posmatrajui svoju izopaenu volju, koji vue niskosti i podu -

ja poinjem da sumnjam: jesam li ja vjernik?

Jesam li ja Hrianin ili ateist, koji doputa postojanje Boga samo kao transcedentnog razuma,koji je stvorio svijet, a zatim ga prepustio samom sebi? Ja znam da je to tajni glas moralnogaduha, ali u to isto vrijeme moja dua paljivo slua kao Eva zmiju. Bog stalno daje mojoj duisvjedoanstva Svoga postojanja, dublja i tvra nego ak ona kojima dokazuje fakt svogabitisanja. Potvruje to i svijet koji se prihvata organima naih ula. Ali zbog neeg ovasvjedoanstva koja se preivljavaju kao stvarna, a ne ostavljaju u srcu trag, koja su kao slova


9/89

napisana na vodi, tanije, od njih ostaje samo smutno neodreeno sjeanje. Bog vie puta zavrijeme ovjekovog ivota pokazuje ovome spoljanje dokaze Svoga prisustva. Kada se zbogslabe ovjeje pomoi ini da izlaza nema. On neoekivano mijenja bilo kakvu situaciju, kao daotvara vrata tamnice. On tiho govori dui: "Ja sam blizu tebe, ne boj se, samo vjeruj" ali poslijenekog vremena to se nesvesno zaboravi. I vie od toga, tajni glas mu apue: To je sve samo

podudaranje viega promisla nema, ivot je lanac sluajnosti, u kojem stalno igramo neku igru ".Dobijajui dokaze Boije pomoi ovjek ih zauujue lako gubi, kao da demon pljakauspomene iz njegovog pamenja, kao ptice koje iskljucaj zrna iz klasova penice. Sveti Oci sunas upozoravali na fatalni grijeh zaborava; meu tri glavna uzroka pogibije due oni su stavilizaborav, koji kao crna pelena zamotava ovjekov um i taj prestaje da vidi svjetlost. Sveti Ocinam zapovijedaju da treba da volimo Gospoda, zbog njegove blagodati i blagoslova, a mi najeepostupamo kao iscijeljeli gubavci, koji su poli svojim putem, ak se i ne okrenuvi na Hrista.

udan paradoks: ovjek je u svom ivotu probao sve i zaboravio sve. Uostalom, sumnje okojima ja govorim razlikuju se na spoznajnom nivou. Najee se one gnijezde u dubini due,gdje strasti zagluuju glas duha, gdje ja vidim skrivenu ljubav prema grijehu, tamno odvlaenje

prema gordosti strasti, prema prahu i gnoju. Kroz strasti ovjek gubi mistiki pokuajBogooptenja. On prestaje da osjea Boga u svojoj dui. Strast, to je ljubav prema demonu, kojiizdie u dui idola - praznoga unutra.

ovjek moe smatrati sebe vjernikom, to jeste "vjerovati u svoju vjeru" ali da u dubini srca nebude takav. Obino u ekstremnim situacijama, kada se ovjek nae na granici ivota i smrti,pokazuje se njegova sutina, priroda; veina od nas u tom periodu trai zatitu i spasenje uspoljanjem i tek kad se uvjeri u svoju nemosjeti se Boga. Ovdje se Bog posmatra ne kaoTvorac i Promislitelj svijeta, vekao neka poslednja ansa. Opet psiholoka zagonetka: zatoovjek voli demona, koji ga kao lopov stalno vara i potkrada? Ljude, nepravedne prema sebiovjek smatra neprijateljima, a demona - svoga ubicu - prijateljem! Ovaj fenomen djelimino se

moe objasniti uenjem o praroditeljskom grijehu, koji je porazio - kako cjelokupnoovjeanstvo, tako i svaku duu. Zmije se gnijezde u srcima ovjeka - to su strasti; onezapovjedniki trae hranu za sebe. Za lopove je potreban noni mrak, i dua, sklona strastima,ona iskljuuje svjetlost duha, da ne vidi svoj bezobrazluk i pad, da bi se uvukla u svoje tamnopodzemlje.

Ne mogu se uivati istovremeno blagodat i grijeh. Rue ne rastu na ubretu. Kada volja i umsklapaju savez sa strastima onda se gubi osjeaj Bogoprisustva. Dua sama odustaje od jedinstvasa duhom i identifikuje sa svojim strastima i vanjskim svijetom, u tome nalazi hranu za svoje

strasti. Prvorodni grijeh je porazio svijet kao polje zemaljskog postojanja ovjeanstva, kaosistem uzajamnih odnosa kao atmosferu i sredite u kome dua die i raste vebolesna, od

samoga svog roenja. Svijet se vie pretvara u steznik strasti, njegovo postojanje prelazi uprikrivenu agoniju. Bolest i bezumlje - pojedinano i kolektivno - stvaraju svoje komplekse,izvrnute psihike modele i sisteme. Prilagoavajui se svijetu. ovjek se ukljuuje u njega,postaje njegov dio. Ovdje se unutranje bezumlje ovjeijeg uma sjedinjuje sa kolektivnimbezumljem svijeta, samo se moe tako izraziti sa organizovanim bezumljem i organizovanimhaosom. ovjek zaboravlja iskustvo Bogooptenja, ali ovjek zaboravlja takoe i iskustvodruenja sa svijetom. On lako zaboravlja da postoji Bog, ali takoe lako zaboravlja da je svijetarobnjak i varalica i opet trai savez sa njim kao sa prijateljem. Svijet nikome nemoe dati


10/89

sreu: kako vjernicima tako i nevjernicima. Samo vjernik osjea dublje tugu, kada ga svijetzarobljava u njegovu mreu strasti. A kod nevjernika ova tuga se manifestuje u gluhoj zlobi,nezadovoljstvu, dosadi, koje oni pokuavaju zagluiti, vinom, bujicom vanjskih uticaja,tijelesnim i duevnim nasladama, kao da hoe da umanje bol od rane, ali neprestano jezagaujui.

ovjekova dua se stalno nalazi u stanju uznemirenosti i napregnutosti. Raskorak izmeuostvarljive ili zamiljene elje i strogorealne stvarnosti primoravaju duu da preivljava stalnarazoarenja: jedni ele i ne mogu da dostignu eljeno, drugi dostiu ono to su htjeli ali, ono sene pokae onakvim kakvim su ga zamiljali i oni trae novo, i ponovo, dobivi ga, ne bivajusreniji.

Materijalno je uslov za postojanje duhovnog. Ali ako ono iz uslova pree u cilj onda postajezamka za duu. Materija se u ovakvom sluaju pretvara u iluzionistu koji pokazuje na vanjskojpozornici scene iz zamki bajke. Dua voli ovaj svijet. Ona se zaljubila u njega, kao to se ovjeknehotice moe zaljubiti u lopovkinju i bludnicu. Ona ga itavo vrijeme vara, zaraava

prljavtinom njegovu krv, krade mu sve to on ima, a on ipak voli nju kao predmet svoje bolesnestrasti.

ovjekova volja je grehovna. Unutranji grijehje solidaran sa vanjskim. Boija volja je svetinja,zato joj se protivi itav svijet i ovjeja dua. Boija volja je blago, ali to ne eli da zna ovjekporaen grijehom. Zato on lae Boga i sebe kada govori u molitvi: " neka bude volja Tvoja", -njegova tajna molitva je " neka bude volja moja". I pad i spasenje poinju od njihove volje. I tadaimamo dva puta, "spasenja" - prvi, laki i bezopasniji, - to je odbacivanje svoje volje, svojepredavanje posluanju, potajno potinjavanje sebe duhovnom rukovodiocu, kao kad bi ovjeksam predao. svoju volju, kao bludnog i neposlunog roba, svome gospodaru, koji hoe da ganaui i smiri.

Ima drugi put, naporan i teak: ovjek mora da misli o neizbjenoj smrti, o prolaznosti ovogasvijeta, da shvati da je sve ovdje nestalno, prolazno. Da nas svijet neprestano obmanjuje, da smo

mi prvi neprijatelji svoji i da treba da se nauimo da ne elimo nita vanjsko i svjetsko, vesamovolju Boiju. Ovo nije budistika ravnodunost u odnosu na svijet kao izjednaavanje dobra i zla,postojanja i nepostojanja, vevjera u to da je jedino istinsko blago u ovom ivotu praenje voljeBoije i strahopotovanje pred Njegovim promislom.

Slijedei prvi put mi dajemo svoju volju, slijedei drugi, duni smo je umrtviti. Mada bi tanijebilo rei, treba da je umrtvimo i u jednom i u drugom sluaju. I u prvom i u drugom sluajuenergija volje prelazi u oblast duha a sama volja se transformie u ono to su Sveti Oci nazivali

trezvenou i bdenjem -hranjenjem svoga srca i koncentracije due u molitvi. Dua mora dadonese dramatian izvod o tome ta je bogatstvo i siromatvo, pobjeda i poraz, dug ivot ili ranasmrt, izvravanje ili neizvravanje planova i elja - to nije ni dobro ni zlo, veodreene okolnostii situacije, i da je jedino i iskreno i dobro - Bog, a jedino zlo ono to stoji kao prepreka izmeudue i Boga.

Dua ovome i vjeruje i ne vjeruje. Ona protestvuje i vie, i ovdje volja mora da prisili duu danasilno povjeruje kao to nasilno oduavaju pijanca od pia. Ovdje nije rijeo intelektualnom


11/89

nasilju nad duom, venasilju nad boleu, to je borba za duu iji je jedini ivot Bog. Ako seuzme glavna zapovijest o volji Boijoj, onda ona glasi: volja Boija - svetost naa (up. 1. Sol. 4,3), a svetost - to je prisustvo blagodati u dui. Ako se ovjek naui da rauna na Promisao Boiji,da vjeruje u Promisao Boiji, da voli promisao Boiji, onda e on sa zahvalnou primati ono tomu alje Bog i ono to drugi ljudi primaju kao bijedu i nesreu smatrae darom koji mi daje sam

Gospod, nauie se vie cijeniti zemaljske jade - so koja ubija crve u njegovoj dui, negozemaljske radosti u kojima se ovi crvi razmnoavaju i rastu, zarazujui duu nekakvim bolesnimbavljenjem ovim svijetom. Da bi ovjek bio zaista srean, njegov ivot mora biti smjeten u rije"slava Bogu za sve". On se mora odrei ovoga svijeta da bi dobio vjeni svijet, on se mora odreisebe da bi dobio samog sebe.

O molitvi

Najira od svih zapovijesti koja obuhvata itav duhovni ivot ovjeka, ije se ispunjenje treba

pretvoriti u postojano stanje ovjeje due jeste - molitva. Nju je izrazio apostol Pavle u dvijerijei: stalno se moliti (1. Sol. 5, 17). Druge zapovijesti predstavljaju - ili posebne radnje, koje sevre u odreeno vrijeme, ili osjeanja, kaja ne mogu biti stalna i neizmjenljiva. ak ljubav premaBogu mijenjala se kod podvinika u periodima ohlaenja. Ovaj duhovni plamen as je jarkogorio u njihovim srcima, as se promisleno skrivao u dubinama i tajnim skrovitima njihovaduha.

ovjeja dua je po svojoj prirodi prosta, ali poslije pada u grijeh jedinstvo njenih snaga senaruava, one su dole u stanje bolesnog nesklada, odvojenosti, esto se suprotstavljajui jednadrugoj. U molitvi dolazi do spajanja onih snaga, buenja duha i okrenutosti onome to je Hristosnazvao "okom srca", prema Bogu.

Blagodat nadilazi grijehove i strasti, ali oni nastavljaju da ive i djeluju u ovjeijoj dui ak uono vrijeme, kada se ovjeku ini da se na krilima blagodati izdigao iznad grijehova i da vepotpuno pripada Bogu. Vrijedi mu samo jonakratko potroiti blagodat kao strasti, kao kadprobuene zvijeri ponovo ponu trzati svojim kandama njegovo srce.

Molitva je svjetlost due. Mrai se svjetlost i ovjek upada u mrak. On gubi osjeaj vjenosti,prestaje da vidi samog sebe. Bog postaje za njega ne ivi Bog koga on osjea svim svojim biem,


12/89

vekao apstraktno-razumna ideja slina hladnoj i dalekoj svjetlosti zvijezde. Molitva je postalaza nas neki vanjski dug koji mi uplaujemo u odreeno vrijeme i to trudei se da umanjimonjegovu visinu ili da ga potpuno izbjegnemo. No, meutim potrebna je molitva koju daje Crkva,jer ona je sredstvo za dobijanje stalne molitve. U ivotu drevnih hriana molitva je sluila kaostoer oko koga su se okupljali moralni koji nas i do danas poraavaju svojom veliinom.

Molitva je za njih bila podzemni izvor koji stalno tee, koji je nevidljivo hranio njihova djela,misli i osjeanja. Molitva je za njih sila, ona nebeska vatra iji odsjaji ozaruju vremenom i nas,kada itamo djela podvinika i Svetih Otaca. Zato izreke asketa koje su skupljene u paternike,proste su i kratke, ali zadivljujue jasne i ivopisne, pa vre izuzetno dejstvo na ljudska srca.

ovjeanstvo se sve vie udaljava od Boga. Nekada je bilo mogue podijeliti svijet na hrianskii paganski. Sad hrianski svijet vie lii na ogromnu pustinju, gdje su se samo rijetke nekakvimudom sauvale male oaze i mjestimino ispod kamenja i pijeska probija se kao zakrljala trava.

Jedina sila, koja se moe suprotstaviti ovoj pustinji koja guta sve, jeste molitva.

Svijet je prestao shvatati molitvu. On ili odbacuje molitvu (najee troei snagu na mnotvonepotrebnih vanjskih djela), ili gleda na nju kao na meditaciju sredstvo za odreeno psiholokoraspoloenje, to jest vri je kao autohipnozu ili autosugestiju. I to je zaista strano, taj svijet, kojije izgubio molitvu, izgubio je Boga...

Najopasnija stvar u duhovnom ivotu je kompromis. Kompromis stalno ini ovjeka farisejem,koji ima dva lica i dvije volje. Bazbog kompromisa sa duhom svjetskim oteava naa dua islabi naa dua. Svjetski duh vee ovjeka prema zemlji stotinama niti.

ta je potrebno da bi se nauili molitvi? Prije svega molitvu treba smatrati najvanijim poslom usvom ivotu, a sve ostalo - drugostepeno je. Potrebno je da sav naivot doprinosi molitvi. I to

nije odricanje od spoljnjeg svijeta. Drevni hriani su savjesno ispunjavali svoje obaveze i rad,smatrajui ih sluenjem Bogu, a ne ljudima. Smetnja je drugo - nanepravilan odnos premasvijetu, ljudima i samima sebi. Aneli se alju da slue ljudima, ali oni ovim ne gube molitve.Molitva se gasi od naeg strasnog oaravajueg srca u odnosu prema svijetu, njegovim djelima ipojavama, od nae totalne predanosti njima. Zato ovjek treba da omrzne ono to spreavamolitvu. Dua se sastoji od tri sile: uma, osjeanja i volje (u drevnoj antropologiji: miljenja,eljenja i razdraljive sile), i sve tri sile treba da uestvuju u molitvi.

Kao prepreka razuma u molitvi jeste njegova oholost. Oholost raa vlastoljublje i uvjerenost usvoje snage. Dok je ovjek siguran u sebe onda on ne moe da se moli. Njegova molitva sepretvara u naueni monolog; Bog mu prestaje biti potreban. Um, koji se nada u sebe, odvaja se

od Boga i pod dejstvom oholosti i strasti vlastoljublja, crpi: snagu u spoljanjim znanjima kakobi obezbijedio podlogu za svoju veliinu. Ovdje se najavljuje radoznalost uma. ovjek tovari nasebe nepotrebna znanja koja smatra svojim intelektualnim bogatstvom. Ova znanja hrane

njegovu oholost, a sujeta stalno trai nova znanja. Takav ovjek lii na krticu koji vue sve saulice u svoju kuu. Njegova soba lii na gomilu smea, njemu je teko disati i kretati se zbogstarudije, ali umjesto da tu starudiju izbaci, on skuplja jovie nepotrebnu starudiju. Um,optereen nepotrebnim znanjima, steenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti, vue duu


13/89

nanie. On je slian ptici koja na krilima ima privezane olovne utege: ona hoe da uzleti ali nemoe i samo bespomono puzi po zemlji.

Visoka molitvena stanja dostiu obino ljudi jednostavna uma i srca, ili pak oni koji smatrajusvjetska znanja, koja su dobili, za prainu i prah.

ovjek mora da se odrekne nepotrebnih znanja da bi u dui imao slobodno ono prostranstvo ukome moe djelovati blagodat. Lana znanja su ispisana i obrisana tabla na kojoj je vienemogue napisati i naslikati.

Mrnja prema lanim znanjima i oholosti razuma otkriva pred ovjekom tajne vjere i duhovnumudrost. Nepoznavanje spoljneg i prolaznog, onoga, to ne prelazi u vjenost postaje poetakistinskog znanja duhovnog svijeta i puta prema njemu. A nepoznavanje onoga, to nije potrebnoza spasenje to se odnosi samo na obino zemaljsko bitisanje postaje osnova na kojoj rastucvjetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se izvue iz mree, slobodno uzlijee gore, navie. Um,osloboen od suvinih znanja, ulazi u onu unutranju mreu, gdje u tami besjedi s Bogom.

ta je potrebno uraditi da bi smanjili potok informacija koje nas neprestano optereuju? Prvo -odrei se grenog, javno tetnog, nepotrebnog, a zatim ak potrebno svesti na minimum, donajneophodnijeg; uz ovo kvalitet ovjekovog rada esto popravljati, da bi umjesto mehanikogpamenja u njemu probudio stvaralaki um, i dostigao umijee da kroz malo dostigne mnogo.

Sledei neprijatelj molitve je naslada koja iskuava ovjekova osjeanja. To je emocionalnaprovokacija kojoj je najvie podlona ovjeja dua. Naslada - to je surogat sree, demonskifalsifikat, dozvan da sobom zamijeni duhovni rast koji je ovjek izgubio. Ono se zavrava tekimosjeanjem unutranje opustoenosti i pri tome to je intezivnija bila sama naslada tome e bitijae posljedice osjeanja gubitka. Poslije emocionalnog uspeha, koji preivi dua slijedi neka

provala u dui - kao sjenka smrti. I to je najsigurniji znak toga da nam sada odvodi duu od Boga- izvora ivota.

Savremena kultura sa nekim izuzecima, predstavlja kult naslada, ponekad u izuzetno runomobliku, a ponekad pod vanjskim privlanim linim dobroinstvima. Strasno srce ne moe bitiestica neba, ono postaje aka zemlje. Srce, uprljano i oslabljeno nasladom ne samo da ne moeda se moli, vese ak protivi molitvi, mrzi molitvu, kao to pas mrzi onoga koji pokuava da muiupa otrovan komad mesa. Takav ovjek ili sasvim bjei od molitve ili samo izgovara zvunerijei kao sintagmu zvukova ne shvatajui kome se on obraa i ta trai, to jeste ostavlja odmolitve samo vanjski oblik. Da bi se nauili molitvi treba zamrzeti nasladu kao svoganeprijatelja, odbacivati ono to izaziva strast, ma koliko to bilo teko kao po rijeima

Spasiteljevima, odsjei sebi ruku ili izvadati oko za to da bi uli u Carstvo Nebesko (Mt 5, 29 -30). Svijet posebno estoko titi svoje pravo ha strast i nasladu, smatrajui to glavnim ciljemovjejeg ivota. Upravo zato gotovo sva umjetnost se i bavi time da oblai raspadajui trupnaslade u svilenu odjeu i zlatne ukrase.

Strasti se najee pobjeuju jakim osjeajnim likovima, zbog toga kod molitve, kod pripreme zamolitvu, likove, nakiene svjetskom umjetnou i modernom knjievnou, a takoe matom ifantazijom moramo nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su provalili u nadom.


14/89

Molitva - to je ogledalo unutranjeg ovjeanskog stanja. Molitva - to je sud nad ovjekovomduom; da li je ona vjerna Bogu?

Trea sila due - to je sila volje. Od nje zavisi ovjekova sposobnost da se koncentrie napotrebno i zatiti um i srce od nepotrebnog. Ponekad je nazivaju odvanou due. Volju slabi

isto ono to slabi um i srce: mnogo znanja, prekomjerno starateljstvo i sujeta, zaboravljanjeglavnog i primamljivost naslada. Osobine volje su odlunost i trpljenje. U molitvi trodjelna duapostaje trojedina.

Bijela boja ini se posebno jarkom na crnoj podlozi. Duhovni svijet postaje posebno intenzivan upolju voljnog neznanja. Apostol Petar rekao je Hristu: Eto, mi smo ostavili sve i poli smo zaTobom (Mt 19, 27); ostavili sve - to jest zemaljske obiaje, zakone, pretpostavljanja i znanja;ostavili sve - to jest ostavili svoje ovjeje pomisli i elje. Ii za Hristom - znai ii putemmolitve koja prolazi kroz ovjeje srce. Zato su se istinski sposobni moliti samo oni koji slinoapostolima mogu rei: evo mi smo ostavili sve i poli za Tobom.

Molitva - to je smrt i vaskrsenje. Ko ne umre za svijet, taj ne moe vaskrsnuti za vjenost. Ko sene odrekne sebe taj se ne moe nai.

Blaeni su siromani duhom

Drevni monasi su govorili da je Isusova molitva - skraeno Jevanelje; zato na svakoj straniciJevanelja kao da utljivo die i svijetli nevidljivom svjetlou Isusova molitva.

Apostol Jovan Bogoslov rekao je da je cilj Jevanelja otkriti ljudima da je Isus - Sin Boiji, da bi

oni, vjerujui u NJega, imali u njemu ivot vjeni (Jn 20, 31). Kroz Isusovu molitvu ovjekovosrce dobija svjedodbu ne od knjige, ne od ljudi veod blagodati da je Hristos stvorio Sin Boijii samo je u NJemu ivot vjeni. Sve zapovijesti Novog i Starog zavjeta mogu se otvoriti prednama kao uenje o Isusovoj molitvi.

Prva zapovijest blaenstva glasi: "Blaeni su siromani duhom" (Mt 5, 3). Duhovno siromatvo -to je unutranje odricanje. ovjek koji ju je primio odrie se od svojih iluzornih bogatstava,onoga, to toliko cijeni slijepi i stravstveni svijet. On se odrie privremenog i prolaznog, odonoga to postaje pljaka truljenja i smrti. On se oslobaa od svojih strasnihprivrenosti, on ihsa bolom otkida od srca. On prestaje vjerovati svojim rasuivanjima kao provjerenim laima.NJegova dua lii na brod iz koga se za vrijeme oluje izbacuje sav nepotrebni tovar, da ne bi

potonuo i propao na dno sa svim dragocjenostima, koje su sakrivene u njegovoj utrobi; ili naborca, koji na megdan izlazi nag da ga protivnik ne bi mogao uhvatiti za odjeu i baciti nazemlju. Siromaan duhom je onaj koji se ne nada u sebe nego u Boga, ne u svoj razum, ne usvoje talente, ne u pomoljudi, vesamo upromisao Boiju. Zato se on odrie ne samo svijetanego i svetskih likova u svojoj dui, od pomisli koje kolebaju njegov um. Biti siromaan duhomznai imati svoje srce slobodno za Boga, Biti siromaan duhom znai odrei se od svega radijednog i u tom jednom dobiti sve, Ali ako je za vanjsko, tjelesno siromatvo dovoljno jedanput


15/89

razdati sve svoje imanje, onda je za duhovno siromatvo potrebna stalna unutranja borba sastravstvenim likovima ovoga svijeta.

ovjek nikad ne moe ispuniti zapovjest do savrenstva - to je put koji nema kraja. Bitisiromaan duhom - znai stajati umom sa molitvom kod svoga srca i proganjati pomisli koje se

javljaju u njegovim dubinama. Biti siromaan duhom - znai sluiti Bogu u tajni utljivog srca iimati ga siromanim od pomisli ovoga svijeta. Spasavajui se od vlastitih pomisli, ovjek sespasava od demona tuge. Zato je siromani duhom uvijek radostan. U srcu siromanog duhomraa se Isusova molitva. U srcu "bogatog" mislima makar one blistave - i uzviene molitve sepoinju mraiti i gasiti. Postoji blaeno siromatvo - odrei se bogatstva stvarnog i mislenogBoga radi. Postoji drugo, satanino siromatvo - izgubiti Samoga Boga; u ovom smislusiromatvo su demoni: oni imaju sve osim Boga.

Vei dio naih pomisli usijava se u nas preko mranih duhova. Zato odrei se od pomisli - znaidati svoje lano imanje siromanima - demonima, onima koji pune matanjima nau strasnu duui nagordi um. Oni koji postaju siromani duhom po Bogu ne moraju ponovo nabavljati

rastraeno "bogatstvo", inae e to biti Sizifov posao: ovjek nosi kamen prema vrhu, ali onispada iz ruku i ponovo se kotrlja. Siromani duhom mora se odrei ne samo onoga to pobuujeu dui strasti i otvoreno vue prema grijehu, vei od svega onoga to nije od Boga: od svjetskeumjetnosti i knjievnosti, od praznih pria, od igara i zabava od svake nepotrebne informacije.ak i u itanju duhovnih knjiga on mora da se ograniava, da ne bi otkinulo vrijeme i silu ponajbolje - kod molitve - i nehotino razvio u sebi duhovno slastoljublje u nadmenost. Prostoitanje duhovnih knjiga bez selekcije u svakodnevnom ivotu je falsifikat duhovnosti, la, ononepravedno bogastvo od koga i treba da se odrekne siromani duhom. Duhovna znanja kojanijesu dobijena radom i krvlju i nijesu pretvorena u ivot ine ovjeka farisejem koji se ponosipoznavanjem Tore napamet. Kod siromanih duhom ak i molitva ne mora biti mnogoreiva.Daleko vie odgovara njegovom siromatvu molitva kratka po obliku ali duga po vremenu.

Siromanom duhom nije potrebno mjesto i pjesniki opisivati svoje siromatvo ili igrati dramupred publikom, njemu je dovoljna jedna rije- "pomozite"! Pravo siromatvo, bilo da je duhovnoili tjelesno, maloreivo je. I zato ovo uenje o Isusovoj molitvi i o borbi sa pomislima koje sunam ostavili Sveti Odi po svojoj sutini, jeste otkrivanje i ispunjavane te prve zapovjesti: blaenisiromani duhom.

U dananje vrijeme neki crkveni pisci pokuavaju da idu dalje i od Svetih Otaca, i "usavre"tehniku Isusove molitve. Primjer ovome je opiran lanak "o molitvi" mitropolita Antonija(Bluma). Ovdje su stavljeni u isti red prepodobni Serafim Sarovski, Franjo Asiki, Optinski starcii dr. Autor hoe da sintetiki razmotri njihov opit, i neprimjetno silazi sa puta, koji su prokriliSveti Oci. Mitropolit Antonije pie o tome da poslije izgovaranja Isusove molitve ne treba

nastavljati sa njenim ponavljanjem veosluavati prema svojoj dui u utanju i potruditi se da uovoj pauzi uje odgovor od Boga. Po miljenju mitropolita Antonija mi govorimo sa Bogom, aliga ne sluamo - zato smo slini sabesjedniku koji poklanja panju samo svojim vlastitimrijeima. Ovoj svojoj misli, Mitropolit pridaje prvostepeni znaaj i saoptava da su mnogi iznjegove pastve, kojima se ranije nije davala Isusova molitva, poslije primanja NJegove metode

osjeali oivljavanje molitve i interes prema njoj. "Ranije sam i ja u molitvi samo govorila, asada sluam Boga" - sa zahvalnou je saoptila mitropolitu jedna njegova duhovna ki. ta sedeava pak u tako reformisanoj varijanti molitve? Nita drugo nego spajanje i jednaenje molitve


16/89

sa meditacijom. Pauza utanja - to je meditativno posmatranje svoje vlastite podsvijesti, pri emuse u njoj raaju subjektivna preivljavanja i primaju se mune predstave kao odgovor Boga.Samo oekivanje Boanskog odgovora nije lieno okolnosti: ovjek smatra da su kod njegastvoreni unutranji uslovi za to da bi glas Boiji zazvuao u njegovoj dui; on nastupa tako, kaoda uzima telefonsku slualicu, govori "halo" i slua odgovor sa drugog kraja ice. Ovdje dolazi

do gubitka onoga osnovnog za molitvu - osjeanja svoje nedostojnosti i grenosti. Preivljavanjaneoiene strasne due postaju predmetom utljivog promatranja; oni se kultiviu, to jestvjetaki se pobuujupanjom i interesom prema njima. Ovaj zapadni pijetizam u najboljemsluaju ini ovjeka gurmanom molitve, a u najgorem - vodi u prelest.

Ushienje uma prema Bogu kod pravoslavnihpodvinika deavalo se neoekivano za njih; a nemetodski i planski, deavalo se esto batada kada su se smatrali nedostojnim da sagledavajunebesku visinu i samo su dozivali iz dubine srca: "Gospode, pomiluj me grenoga", kada su semolili samo za jedno - za oprotaj svojih grehova. ovjek, koji se u molitvi obraa Bogu, nikadane ostaje bez odgovora; taj odgovor je pomoBoija u njegovom ivotu, posebno u njegovojduhovnoj borbi. Ponekad se ovjeku ini da njegova molitva nije usliena ali on se ne ispunjava

onako kako hoe slijepac i strastven ovjek, vepo volji Boijoj, premudroj i blagoj. uti ilividjeti Boga u svom srcu, prizivajui Ga molitvom, kao zakletvom, ili zamiljanje Boga kojidjeluje u naem srcu snagom svoga raspaljenog uobraenja - to znai na samom poetku skrenutisa puta Bogooptenja. Bog po svojoj ljubavi ne moe se javiti dui ovjeka koji je gord i strastan,poto bi to bilo zlo, zato to bi to uvrstilo takvog ovjeka - u sablazni.

No Mitropolit je htio da sintetizuje opit istonih isihasta i zapadnih vizionara - pietista, htio jekao da ujedini istone i zapadne monahe u jedan manastir i kao rezultat stvori svoju posebnu"mistiku". U takvoj metodi teko je shvatiti ta je pauza: utanje izmeu molitve, ili rijeimolitve izmeu utljivoga oslukivanja prema svojoj dui u oekivanju "odgovora od Boga".

Svaka sinteza istine i lai pretvara se u nevjerovatnu la. Greka u oblasti mistike ruilaki sepojavila i u oblasti dogmatike. Zato, odgovarajui na pitanja studenata Moskovske Duhovneakademije, Mitropolit je priznao da on vjeruje u spasenje ljudi van hrianske vjere premanjihovim linim i moralnim zaslugama.

Siromani duhom ne propagira u svojoj molitvi susrete sa Boanstvom, ozarenja i otkrovenja. Onse nada samo jednome - milosru Boijem prema njemu, njemu posljednjem greniku.

Sticanje blagodati


17/89

Spasenje - to je sticanje blagodati, one nevidljive sile Boije, ijim dejstvom se preobraavaovjeja dua.

U blagodati je uvijek sve novo: ona je neiscrpna kao samo Boanstvo. Blagodat otkriva ovjekutri vienja. Prvo vienje Boanskoga svijeta, koje postaje za njega kao unutranja oiglednost iunutranje vienje svoga svijeta i nikad se ne manifestuje kao dvije jednake i identine slike.Blagodat otkriva duhovni svijet uvijek kao novo i neoekivano u razliitim zapreminama idubinama. To vienje nema materijalni oblik, boja i crtea, ali u ono isto vrijeme to pije pustokao neki bezdani vakum, nije ista fizika zatamnjenost u kojoj se gubi ovjeja dua - to je svijetdrugih razmjera koji se otvara dui kao nevidljiva svjetlost, apsolutno suprotna fizikoj svjetlosti,sa odsjajem plamena ili zraka sunca.

Drugo vienje - to je vlastita ovjekova dua, unutranji ponor. Blagodat otkriva ovjekunjegovu duu u njenoj izopaenosti grijehom, u prljavtini strasti, u njenom dubokom padu.

Samo vienje grijeha je poetak iscjeljenja. Ovde je udna i neshvatljiva antinomija: blagodatotkriva ovjekovom pogledu tamno dno njegovog srca, gdje se legu kao zmije strasti i u istovrijeme ine njegovu duu ljepom kao da svlae sa nje prljave zakrpe i oblae je u bijeluvjenanicu.

Tree vienje, koje daje blagodat - to je vienje svijeta koji nas okruuje. ovjek vidi u svijetuisto ono to i u svojoj dui - njegovo otpadanje od Boga i tragove izgubljenog raja. I on poinjeda voli ovaj pali svijet, ali vedrugaijom nepristrasnom ljubavlju prema njemu sjedinjenom samilou, sa bolom o tome da su ljudi sami sebe gurnuli u more, potonuli, da su gluhi na pozivBoga. Blagodat otkriva ovjeku tragediju svijeta: on prepoznaje Boansku ljubav koju svijet neprima. Blagodat otkriva ovjeku da je najstranija nesrea nepoznavanje Boga i vjena smrt, zato

ovjek poinje na pravi nain saosjeati sa onim koga je ranije smatrao svojim neprijateljima.

Blagodat uvijek ini novo. Ali Boije otkrivanje bilo je dato Crkvi, i zato tajne bogosluenja,molitve kao duhovni kanali blagodati imaju svoj oblik utvrivan vjekovima. I ovdje je opetantinomija: u Jednima te istim oblicima pojanjem, obredima i molitvama ovjek mora i moenai nov sadraj poto su obredi i simvoli koji ukljuuju ovjeka u svijet Beskonanoga, gdjenema mea i granica za duhovno savrenstvo.

Uzeemo primjer: ovjekovom pogledu nebeski svod se ini kao ogranieni horizont: to je kaoprava sfera ili kristalna kupola, koja ovjenava zemlju; ipak u stvarnosti nebo ne samo da jebezgranino u svojim dubinama veuvijek i neponovljivo za ovjeka. Ako Hrianin bude

paljivo itao crkvene molitve, onda e svaki put otkrivati u njima neto novo i ranije nepoznato,pronicae u njihov smisao, preivljavati na drugi nain svaku rije, ini e mu se da prvi put itamolitvu koju odavno zna napamet. Zbog toga su neki od svetih otaca i nazvali molitvu

stvaralatvom; samo, to je vlastito stvaralatvo upueno ne vani vesvojoj vlastitoj dui. Molitvaje spojena sa naporom. Nae lijeno tijelo i strasna dua joj se suprotstavljaju. esto ova borbabiva napregnuta i muna, ovjek se suprotstavlja svojoj paloj prirodi, svijetu, koji se uvlai unjega kroz pomisli i sablanjive slikei demonskim silama koje pri poputanju Boijem mue


18/89

ovjeka, pune njegovo srce tugom i nepotrebnim strahom, mrnjom, a ponekad dovode do stanjapotpune iznemoglosti.

Zbog toga je za paljivu molitvu potreban podvig slian beskrvnom muenitvu. Ovdje jeponovo antinomija: u molitvi se spajaju bol i radost, borba i mir, rad i uteha. Molitva je

svojevrstan ispit koji polae ovjek pokazujui u stvarnosti kakav je njegov ivot. Ali paliovjeji egoizam eli nagradu bez truda i muljavi ovjeiji um slae se sa strastima -- prevaritiBoga. To se deava neprimijetno. ovjek prestaje da shvata da molitvene rijei dobijajuivotvornu snagu kada se one osmiljavaju umom i preivljavaju srcem. Moliti se rasijano kao upolusnu za tjelesnog ovjeka mnogo je lake, i on poinje zamjenjivati molitvu jednostavnimizgovaranjem molitvenih rijei. Ovdje dolazi do raspada volje, uma i osjeanja koji su spojeniako je molitva paljiva. Um se puni pomislima kao neistim ivotinjama, koje niko ne izgoni izkue, srce postaje gluho prema molitvi, (o)tvrdne kao kamen, na kome od molitvenih rijei neostaje ni traga. Volja se odvaja od razuma i srca, i poinje liiti oslabljenoj struni koja ne moeda daje zvuk. Izmeu ovjeka i Boga stvara se nekakav nevidljivi zid. ovjek poinje misliti daitanje odreenih rijei ini molitvu i tei prema konanom cilju, prema posljednjoj rijei -

"amin".

Ako takvome ovjeku kaete da se ne moli, veobmanjuje sebe i Boga, on e se uvrijediti i aknee shvatiti zbog ega ga prekorijevaju. Sutina farisejstva je vanjski ritual bez duhovnogsadraja, blagoestiva poza pri praznom srcu. ovjek postepeno zaboravlja na ona blagodatnastanja koja je preivio u prolosti. Na molitvu poinje gledati kao pa neko vanjsko djelo, kao najaram koji on mora da nosi, kao na porez koji on mora platiti. Ovim porezom postaje broj

proitanih stranica. Svjetlost molitve se gasi u ovjeku, zajedno s tim duhovni svijet postaje zanjega dalek. esto se nereligiozni ljudi ude zato neki vjernici, pravoslavni hriani, kojiredovno posjeuju hram, ne mijenjaju se na bolje, ostaju pak isti, sa svojim nedostatcima iporocima. Najee to biva bazato to su ovi hriani ugasili svoju vlastitu molitvu, zamijenili

je samo nekim slovesnim oblikom, otprilike kao utanje suhom hartijom. Ako takvoga ovjekaupitate emu se moli, teko da e moi odgovoriti. On nee da uloi ak ni tako mali napor kojije potreban da bi shvatio smisao onoga to je proitano i onoga to se uje, ne govorei vie oduhovnim preivljavanjima. Deava se, da ovjek, zavrivi molitveni obred ne sjea se da li jeproitao jutarnje ili veernje molitve ili neto tree.

Ovdje se posebna opasnost krije za svetenosluitelje. Oni moraju da itaju molitve "ponarudbi", bez obzira na zauzetost, umor, svoje duevno stanje; zato je velika sablazan za njihproitati molitvu, a ne ukljuiti se u nju kako treba, ne proitavi je srcem. Zato se i zahtijeva odsvetenika izuzetno veliki podvig biti uvijek iznutra pripremanje za molitvu, izvravati svakovrenje slube kao svoje krvno djelo.

Obino oni, koji se mole nepaljivo i rasijano, postaju nepaljivima takoe i u odnosu premaizvravanju zapovjesti Boijih, moralna strana hrianstva kao da prestaje postojati za njih. Oniprestaju da vide i osjeaju svoju grenost. Slabi molitva, slabi pokajanje, a iza njih i duhovniivot. Za vrijeme molitve u kui ili u hramu, analizirajui stalno svoje pomisli ili ivotneposlove, ovjek po zavrenju slube ili pravila zadovoljno govori sebi: "Ja sam se pomolio",uopte ne pomiljajui da se on nalazio pred Bogom kao mrtvac.


19/89

esto lana farisejska molitva razvije kod ovjeka posebnu gordost: on poinje osuivati i uitidruge kao da je stekao na to pravo. I u svom ivotu ovakvi licemjerni, "molioci", bivajuuvredljivi, razdraljivi i zli pa zato vidjei to nevjernici govore: "Ide u Crkvu, a ivi gore odnas". Ovi ljudi ne shvataju da su duhovno prestali na pravi nain prisustvovati u Crkvi. U hramustoje samo njihova tijela kao grob due, a um je zakopan, pogreben u svetskim brigama. Oni su

optereeni svojim matama i planovima, gluvi i slijepi za ono to se deava u pravom smislu uhramu, srce takvih ljudi je zatvoreno za blagodat koja treba da sie za vrijeme bogosluenja.Tanije oni vide samo spoljanjost hrama: kako je hram poien, ko je od poznatih doao danasna slubu, kako su odjeveni; prilaze da ih pozdrave, saoptavaju i saznaju novosti, posmatrajulica, uzbuuju se to su ih gurnuli, negoduju to je kod pjevaa ruan sluh i zatim izlaze izhrama, budui sigurni da su se pomolili i platili porez Bogu. Ovo stanje duhovnogsamozadovoljstava i licemjerja moe se nazvati malograanskim farisejstvom.

Ali postoji drugi tip ljudi, koji hoe da se mole, ali njihova molitva se raspada kao kua odpijeska; oni ulau napor, ali ne uju sopstvenu molitvu, slino kao kad se ne uje glas izazatvorenih vrata tamnice. To su ljudi koji su napunili svoju duu i sjeanje vanjskim stvarima,

kao to pune stvarima sobe, tako da postaje teko kretati se u njima i disati. To je kult znanja, toprekomjerno gutanje informacija kad um postaje debeo i malaksav, kao tijelo prederano, kaoutroba Gargantua, koji je progutao sve to se nalazilo na njegovom ogromnom stolu. Takvi ljudiive u svijetu nagomilani informacijama, nepotrebnih nesistematinih, tano kao Pukin meuotpadom koji je sakupljao. Um gubi svoju snagu pokuavajui da obradi ovaj materijal koji puniovjeku pamet i gui njegove stvaralake sposobnosti, ali on gotovo sav ostaje mrtva ruda. Dua,guei se u grudima, nakljukana je vanjskih znanjem, a ne moe da se uzvisi nad zemnim.Zemlja je - stihija naunika: oni mogu raspravljati o Bogu, ali kad se pokuaju moliti onda senajee pretvaraju u bespomone astmatiare.

Drugi kult je - kult emocija i preivljavanja. To su oni ljudi koji su zaokupljeni umjetnou, oni

ive u svijetu svojih matanja, fantazija. NJihovo srce, napunjeno strastima, takoe je gluvo zamolitvu. U hramu su oni utisnuti u svoja matanja. Oni jadikuju da je na bogosluenju maloefikasnosti. Ponekad se oni prihvataju da sastavljaju svoje molitve - onako, kako drugi piustihove, no ubrzo dolaze do zakljuka da je u pozoritu duevni ivot ljepi, raznovrsniji iefikasniji.

Trei kult je - kult naslada na nivou osjeanja, u ovoj oblasti ovladava e za seksom i krvi.Takvi ljudi gube ne samo duhovni vei duevni oblik. O ovoj vrsti ljudi nije zgodno govoriti uovoj knjizi. Kod svinje su oi uvijek sa pogledom dolje. Ali nevolja je u tome to ovi ljudi estosebe smatraju hrianima. ta rei o njihovoj molitvi? Oni se mole samo kada padaju sa stijene,ili kad im se pojavi zloudni maligni tumor.

Dva vida bogopoznanja

Postoje dva vida bogopoznanja. Prvi vid - vidjeti Boga kroz svijet kao njegovog Stvoritelja i

Promislitelja, koristiti razumna dobra svijeta i zahvalivi za njih Gospodu, uspinjati se od niegka viem, postepeno izotravajui, sublimirajui svoja osjeanja, vidjeti Tvorca u njegovoj


20/89

tvorevini i od sozerecanja tvorevine uzlaziti mislima prema Stvoritelju. Ovo je put zahvalnosti

Bogu za ivot i ona blaga koja je On dao ovjeku. Drugi put je odbacivanje svijeta radi Boga.

U prvom sluaju psiholoka usmjerenost je ovakva: svijet nas pribliava Tvorcu. Kroz njega kaokroz tamno staklo, mi vidimo zrake Boanske svjetlosti. Ovdje zemaljski ivot i kosmos treba da

slue za nau duu kao svojevrstan "Tramplin", kao prve stepenice prema bogovienju ibogosaznanju, mi moramo proslavljati Boga, sozercavajui mono zvezdano nebo, livade,pokrivene ilimom cvjetova, vidjeti u svakoj biljci Premudrost Boiju, gledati na sve postojee,kao na hor koji slavi Boga vesamim svojim postojanjem.

Druga usmjerenost je ovakva: svijet - to je prepreka izmeu ovjeije due i Boga; ona priteesrce ovjeka kao sila zemljine tee - njegovo tijelo, svjetski ivot i kosmos gotovo da vie lie naoblake koji sobom sakrivaju nebesno plavetnilo. Meutim, ako je Bog skriven u svemu kao uzagonetki, onda demonske sile dejstvuju otvoreno u svijetu. Pokuavajui poznati Boga krozsvijet mi se moemo nai u ulozi ovjeka, koji, budui da je prikovan lancima za zidove tamniceipak pokuava nai izlaz iz nje. Sutina druge usmjerenosti je to se Bog moe nai ne u

harmoniji zvijezda, ne u savrenstvu stvorenog, ne u veliini kosmosa - veu svome vlastitomsrcu oslobodivi ga od moralnih i materijalnih likova. Bogopoznanje se predstavlja neuznoenjem due prema Bogu, vereanimacijom srca, njegovim oienjem od onoga to nevodi Bogu. Ovdje nedostaje ivom stepen stepenika, ovdje su samo dva pola: vjeni ivot ivjena smrt. Bog kao jedino dobro - i demon kao jedino zlo. Bog kao jedini cilj, a ostalo - laniciljevi, to jest prepreke na putu, ka jedinom cilju. Tada se zvjezdano nebo nee initi kao himnaBogu, vepokrov koji lei izmeu due i Boga; ljepota cvjetova, savrenstvo stvorenja bieiluzija, koja odvodi putnika sa puta u dubinu ivog pijeska u bezdano more pustinje, odaklenema povratka; doi e smrt - ieznut e iluzija, nestae bez traga svjetska ljepota, kao oblaci unaletu bure, i naslade e se pretvoriti u aku rastopljenog pijeska za umiruega u pustinji koji jeuzalud htio da se napije iz istog vodopoja. Ovdje je spasenje u otuenju sebe od svijeta, ono to

nije Bog i to ne vodi Bogu - to nije moje.

Prvi vid bogopoznanja privlai ljude, on ne rui obini tok ivota; drugi izgleda tui i grub; onprati neprekidne unutranje rtve: pogledao ovjek na zeleno drvo i (dobio) osjetio neku nasladuod sozerecanja ljepote; lik zelenog drveta otklonio je njegove misli od Boga, u tom trenutku za

njega je Bog postalo drvo; osjetio je on nasladu od sozercanja njegove ljepote - znai u tomtrenutku njegova dua nije bila edna Boga, on je strahopotovanje promijenio za nasladu, izgleddrveta istovremeno odagnao je od unutranje molitve njegovu misao, osjeanje i volju i stvorio unjegovoj uobrazilji lani lik ljepote. Ozarila je ovjeka, kao plamen svjetlosti, smjela blistavamisao i on je evo vezaaran bengalskim plamenovima svoga palog uma, on se iskljuio izmolitve, njegov sopstveni razum uinio mu se ako ne najjaim, onda bar monim i u njega

(razum) je uloio nadu. Dopustio je ovjek u sebi elju za materijalnim i vidljivim, i u to vrijemeugasila se u njemu ljubav prema Bogu, Bog je ostao na periferiji njegove spoznaje, kao da ga jeiselio iz soba u sobiak uma.

Naalio se ovjek - i ovdje je provokacija protiv sopstvenog spasenja: on je stvorio lani lik, takoto je postao tvorac lanog svijeta, svijeta karikature, svijeta demona. alu najee ne raadobrota, veneto sasvim suprotno: visoko ocjenjivanje i sadizam; poniavajui ovjeka u ali,


21/89

mi pod izgovorom dobrodune igre inimo zadovoljstvo svome drvenom srcu. Zbog toga alaiskljuuje ovjeka iz duhovnog ivota.

Razgnjevio se ovjek na blinjeg - i poelio njegovo unitenje, uao u jedno polje sa ubicama idelatima, jer u gnjevu mi obino imitiramo ubistvo rijeima. Sam pak gnjev dolazi od pohote

koja ivi u nama; ko se gnjevi taj je edan naslada i voli svijet sa njegovim arima.

Strast ovjeka ini idolopoklonikom. Strast daje predmetu svoga poklonjenja Boanskodostojanstvo, zato ona uvijek lae; jedan filosof je rekao: "Gdje je mnogo gline, tamo pravevelike idole". Strast dovodi ovjeka do stanja duhovne paralize; ranije ili kasnije idol e pasti irazbiti se: on ima napravljene ui, ali ne uje, ima ubaene od gline oi, ali ne vidi; idol koji smomi stvorili je mrtav, on nita ne moe dati naem duhu.

Drugom vidu bogopoznanja svojstveno je izbjegavanje da ak razmilja o Bogu. LJude koji suizabrali prvi njegov vid, bogoslovlje moe dovesti do uzbuenja,ljude - drugog vida - ono(bogoslovlje) skoro plai, poto su oni uvjereni da nijedna rijenije dostojna Boga, da ni

aneoski ni ovjeiji um ne mogu Ga izraziti; oni se nadaju da e Bog Sam otkriti Sebe traeiGa kroz pokajanje i molitvu i otkrie se ne u blistavom bogoslovlju, veu vanjskombogovienju, vekao ivot samog srca.

ovjek koji slijedi prvi put, razmilja u svom srcu putem analogija, asocijacija, on gleda na svijetkao na bajku koja u sebi krije duhovni smisao a slijedei druge - odbacuje misao, ako ona nije oBogu ma koliko se ta misao inila korisnom i dobrom, ak i vie od toga; on je odbacuje, ak neocijenivi dovoljno da ona nije o Bogu i ne vodi prema Bogu. itanje bogoslovskih knjigaizaziva razmiljanja, ocjene (primjedbe), potvrde i odricanja (negiranja), analizu i sintezu,zakljuke itd. I to se prihvata kao odvlaenje od Boga, a ne kao privlaenje NJemu. Takvomovjeku se ini da ako on pone bogosloviti onda e liiti na onoga koji okrenuvi se od svoga

ivoga oca, stalno razgleda njegov lik na slici.

Drugi vid bogopoznanja i bogovienja zahvata jedno - obraenost srca Bogu i borbe sa onim tosmeta tome. Srce moemo uporediti sa ogledalom: da bi se u ogledalu odrazilo nebo potrebno gaje drati usmjerenog prema gore i oistiti od praine i prljavtine, Moe se na povrini ogledalanaslikati najljepa slika neba, ali pravog neba u njemu nee biti. Prvi daje prednost slici, drugisvjetlosti zraka. Um drugoga lii na ratnika koji stoji ispred vrata carske lonice sa obnaenimmaem i onoga koji hoe da otvori ova vrata doekuje orujem, ne pitajui ko je taj ovjek i tamu treba. Tako i um ovjeka koji trai Boga, mora da poraava pomisli koje dolaze spolja ilikoje isplivavaju iz tamnih dubina njegove due.

La duplira, mijenja realnost za la, stvara falsifikovani "paralelni" svijet, otkida razum od srca,privlai njegovupanju na se. I zatim, poslije otrenjenja, um se pokazuje povezan sa potrebomda pamti la, koja ga (okupira) sablanjava - dovodi u iskuenje da ponovo ne padne u te istemree i ne napravi nove. Srce pak, odvraajui se od lai u to isto vrijeme zauti, zatvara se, duhodlazi "u samog sebe", svjetlost due se gasi. Zato je osnova religije i bogopoznanja -istina.

"Ne ubij"


22/89

Zvjezdano nebo je stalni izvor nadahnua za pjesnike i oduevljenosti za filosofe. Ono se nekakone uklapa ni u sistem rima niti u sistem silogizama. Zvijezde - to su simboli vjenosti. Iskre noi,koje su se ukoile u letu, zrak je svjetlosti u nepreglednoj daljini kosmikih prostranstava.

Zvijezde - to su dijamantske oi kojima nebo gleda zemlju. Kada bi mi, ljudi, mogli upitatizvijezde, ta stalno i nepromjenljivo vide na zemlji, onda bi nam zvijezde odgovorile: "Na zemljije postojano samo vrijeme i nepromjenljiva samo smrt, sve ostalo nie, mijenja se i nestaje,postojano je (samo) jedino samo nepostojanje svijeta, a nepromjenljiva njegovanepromjenljivost". Ako bi mi upitali zvijezde ta su one udno nale na zemlji, onda bi oneodgovorile: "Glupost ljudi, koji, znajui dosta o nepostojanosti vremena i smrti grade svoje kuena tekuoj bujici rijeke i zaboravljaju na vjenost". Smrt je univerzalni fakat naeg postojanja, sasmru se susreemo svuda, ona prati ivot kao sjenka. Pa ipak, smrt ostaje za nas tajna, koje seplaimo i dodirnuti je. udan paradoks: mi vidimo svijet smrti svuda, i uprkos oiglednosti nevjerujemo da ona postoji. Nama se ini da nijesmo u njenoj vlasti, da e njen nalet, koji rui svena svom putu, projuriti pored nas. Mi vidimo smrt, mi povremeno razmiljamo i govorimo o njoj

i u to isto vrijeme, ak prolazei pored groblja, mi u dubini svoga srca ne vjerujemo da emonekad leati u ekserima zakovanom sanduku pod slojem zemlje, da e nae tijelo biti podvrgnutotruljenju: oi e ispasti iz onih duplji, mozak e istei kroz nozdrve, tijelo e se pretvoriti usukrvicu i grobni crvi e nas pretvoriti u zemlju od koje je i uzet ovjek.

Mi vidimo smrt svojih bliskih: jedan za drugim oni odlaze u nebitak - zemlju iz koje nemapovratka, Ali u dubine due ne vjerujemo da i nama predstoji takav isti put. Mi odgonimo tumisao od sebe: ona je suvie uasna za nas kao lik Gorgone. Taj maloduni strah pred smrupretvara naivot u alosnu igru sjenki. Kada smrt ipak dolazi, mi ispadamo nespremni za nju,pokaemo se u ulozi laova koji su prevarili sami sebe.

Mi ivimo u toku vremena. Vrijeme nam je dato kao neko nasledstvo, kao oevo bogatstvo, aliono ima svoju granicu. Svakim danom ono se topi i smanjuje. Mi mislimo da e vrijeme kojenam je dato uvijek biti u naoj svojini i zato ga sa pijanom grabeljivou troimo. Mi mislimoda je sve vrijeme joispred nas, a kada dolazi smrt, onda vidimo, da se vrijeme zavrilo kaoraspredeno klupe vune.

Zaboravljanje na neizbjenost smrti i konaiost vremena prikiva nas, kao ekserima za zemlju. Imi emo se u sutini dobrovoljno predati smrti, hvatajui se za privremeno, za ono to se zadratine moe. esta zapovijed glasi: Ne ubij (Izl 20, 13). Ali mi je neprekidno naruavamo potoneprekidno ubijamo vlastiti duh. Predavi sebe u vlast privremenoga nepostojanog, promjenjivogi na kraju krajeva smrtnoga, onoga to se nalazi pod vlau truljenja, mi sami pak izvravamo

nad svojom duom presudu. Zaboravivi na smrt mi zaboravljamo na vjenost i time se liavamovjenog ivota. I svaki dan potroen uzalud je svakodnevno samoubistvo.

Sredinom vijeka bila je rasprostranjena slika pod nazivomPles smrti u razliitim varijantama. Nanjoj smrt as prati ovjeka kao lovac zvijer, as se pojavljuje na svadbi, as hoda po vrtu sakosom u rukama ne birajui ta e posjei do korijena: korov ili cvijee, as stoji kao organizatorpira sa aom u rukama meu najjaim gostima, as se nadnosi nad posteljinu djeteta. Alinajomiljeniji sie bio je ples ovjeka u zagrljaju nevidljive za njega smrti u liku kostura. ovjek


23/89

plee meu trupovima, ali na njegovom licubezbrian osmijeh - to je lik naeg ivota, privezanza zemlju. Sve su glasniji zvuci toga valcera smrti, sve se bre kree zloslutni pir, sve jae smrtpritee ovjeka na grudi... i, najzad, odbacuje ga u gomilu trupova, kao to bacaju cjepanicu nagomilu drva. Naivot lii na igru sjenki na zidu. Gasi se svjetlost - nestaju sjenke.

Prvo ubistvo svoje due - to je nevjerovanje uboanstvo. Ateizam i filosofija oajanja, to jebespomona elja da se ovekovjei zemaljski ivot, filosofija koja se pretvara u ugruak mrnjeprema Bogu. Ateizam je nelogian. Ako je ovjek osuen na smrt, onda on mora da isproba svemogunosti da izbjegne tu presudu. Kada kod ovjeka otkriju rak, onda on poinje traitiposebne ljekove i ljekarije, on je spreman poi na kraj svijeta, ako uje da ga tamo moguizlijeiti, on je spreman da proda sve to ima, samo da kupi sebi pravo na ivot koji e se ranijeili kasnije ipak zavriti grobom. Sve svjetske brige i problemi izgledaju mu kao nekakve sitnicepred likom hobotnice smrti koji se upio u njegovo tijelo i (sisa) pije njegovu krv.

Ateizam uvjerava sebe da zagrobnog ivota nema, on kao da zaepljuje ui kada mu govore oBogu i vjenosti i sa nasladom se uvjerava da spasenje ne postoji. A samo ako bi ovjeku rekli

da je u njegovom vrtu zakopano blago i treba samo poraditi lopatom da bi se nalo; onda bi se onpotrudio da provjeri je li to istina, mada su anse jedan naprema hiljadu da je to istina. Tako sesva ogromna knjievna produkcija ateista u sveukupnosti moe kratko nazvati : "Uputstvo zasamoubice".

Ali evo stvari joneshvatljivije i udnije od ateizma; ovjek, vjerujui u Boga i osjetiviNJegovu blagodat u svojoj dui kao disanje vjenosti, produava daivi tako, kao da Boga nema.Dua takvog ovjeka lii na nesrenika, koji lei pod krhotinama sruene zgrade i gomilamazemlje. On hoe da baci sa sebe tu teinu ali ne moe ak ni mrdnuti rukom. Mi leimo podkrhotinama naih razruenih planova i nada, mi smo sahranjeni pod zemaljske brige, mi hoemoda se usavrimo ali nae strasti ponovo nas savijaju prema zemlji.

Da bi se bilo s Bogom treba se odrei od vanjskog vika, treba ostaviti samo neophodno. Kadaovjeka juri zvijer, onda ovjek, da bi lake bjeao, zbacuje sa sebe odjeu. A mi se plaimorastati sa tovarom materijalnim i duevnim pa nosimo i nosimo na pleima tu teku vreu...

Ovaj ivot nam je dat, da bi sjedinili svoje srce s Bogom, da bi ga napravili kao ne rukotvorenihram Svetoga Duha. Ali mi od srca pravimo kavez za zvijeri ili korito za svinje. Kad nastupasmrt mi shvatamo da smo bili obmanuti, da je vjeno samo nevidljivo, a vidljivo se pretvara unitavilo: drei se vidljivog mi smo se hvatali za pusto. Vjean je ovjeiji duh, ono na tastalno zaboravljamo. Svako od nas je vidio lobanju, njene obnaene zube sline grimasiosmijeha. Moe biti da je to lik toga - da se mrtvac smije nad vlastitim ivotom, smije se,

vidjevi ono ta nas oekuje, ali dok je skriveno, smije se nad sobom i svojom sabraom.

Zapovijest: "ne ubij", govori nam o tome da me bismo ubili ivot naeg duha, da ne bi ubilivrijeme koje nam je dato za spasenje, da ne bi ubili svoju duu, zakopavi je u grobnicu strasti izemnih briga, da ne bi izgubili (tj. da se ne bi liili) nepromjenjive riznice, kojoj se dive ak ianeli - ljubavi boanske prema ovjeku.


24/89

"Ne ubij" znai - izaberi ivot. Poetak i zavretak, izvor, sadraj i savrenstvo ivota - to je Bog.Ako Boga nema, onda je svemu kraj, i ivot je samo trka osuenoga prema vjealima. Akopostoji Bog, a on nam je otkrio veliko svoje Bitisanje, On hiljadu puta svjedoi svakoj dui, daOn postoji blizu nje, onda svaki trenutak ovjeijeg ivota, svaki otkucaj srca mora biti posveenNJemu.

Bog jeste Duh, ali on nam je dao kao neki zalog Svoje ime i tajne Crkve. Mistiki ivot due toje prebivanje u imenu Boijem: stalnoj molitvi. Kada se zaboravlja i iezava molitva, tadaovjek odstupa od Boga.

Spasenje - to nije samo "lino" djelo pojedinog ovjeka. Kada ovjek stie blagodat, onda onnjenom tihom nevidljivom svjetlou ozaruje i ivot drugih ljudi. Pored takvih ljudi zagrijavajuse due. Od optenja sa njima ljudi dobijaju snagu i unutranji mir. A ovjek, koji umire ugrijesima, isputa iz sebe tjelesni otrov.

esta zapovjest glasi: ne ubij, to jest izaberi ivot, a ivot - to je Bog, koji je siao na zemlju i

koji je primio smrt da bi nas uinio besmrtnim. Bog, koji je stvorio vaseljenu, hiljade svjetova,vrijeme i vjenost, eka, da bi mi sami otkrili za NJega svoje srce.

Mojsije je zavrio svoju proroansku propovijed i posljednje zavjetenje rijeima: " Izrailju, jasam poloio preda te vatru i vodu, ivot i smrt, izaberi ivot, da bi ivio ti i djeca tvoja" (Izl. 30,19).

...Kada bi bilo mogue upitati zvijezde, koje, kao jata vatrenih ptica lete sa istoka na zapad: "taste najljepe vidjeli na zemlji?", onda bi zvijezde odgovorile: "Najljepe ovjekovo srce u kojemsija Boanskom svjetlou ime Isusa Hrista".

Duh i dua

U savremenoj religioznoj literaturi stalno se mijeaju dva razliita pojma: "duh" i "dua", todovodi do mnogih nejasnoa i nedoumica. Zato bismo se htjeli kratko zaustaviti na ovom pitanju.

Duh je oko due, usmjeren prema vjenosti; dua - to su unutranje oi ovjeka usmjerene premaoblasti zemaljskog bitisanja u svim njegovim mnogostrukim aspektima.

Od manifestacija ovjeijeg duha treba imenovati prije svega religiozno osjeanje kao

sposobnost direktnog preivljavanja realizma duhovnog svijeta i intuitivnog pronicanja umetafiziki svijet, to je osjeaj unutranje vjerodostojnosti duhovnog opita. On se budi, on seoivljava u ovjeku dejstvom blagodati; NJegov poetak je pokajanje, a kraj ljubav.

Religiozno osjeanje prisutno je u ovjeku. ovjek se razlikuje od ivotinja prije svega time toje on religiozno bie. Ovo osjeanje moe biti izopaeno, kao to su izopaeni likovi na neravnojpovrini ogledala, ono moe biti potisnuto i ublaeno ovjeijim strastima, on se moe sakriti udubinu podsvijesti, ali apsolutno nestati ne moe. Druga manifestacija duha to je "unutranji


25/89

logos", to je spoznajna sila, koja djeluje na nivou ideja i sutina. Tree - to je sposobnostpromatranja upuenosti ovjeka prema Boanstvu, kada bogooptenje postaje slobodni aktovjeje linosti. U samoj osnovici promatranja lee patnje kao sposobnost koncentracije siladuha na promatranom predmetu i reaktivna sila, koja titi duh od vanjske agresije.

Dua ipak u sebi ima sledee sile. Prva je razum i rasuivanje. Ona se manifestuje dvojako - krozleksino i ivopisno miljenje: ona ne pronie u sutinu stvari, ona je odvojena od duhovnogsvijeta; ona izuava samo pojave i osobine. U palom stanju razuma ono postaje uzurpator Logosai onih spoznajnih sila, koje su Sveti Oci nazvali umom. Duevni razum se proglasio kaojedinstveni instrument gnosisa, on pretenduje na reenje metafizikihpitanja koja lee izagranica njegovih mogunosti, on se ubacio u oblast religije i hoe da bude tamo diktator. Ongleda sebe kao na gospodara svijeta, smatra da su bezgranini njegova sila i mo, on je stvorionauku i civilizaciju - tj. novu vavilonsku kulu. Odvojivi se od duha, ovjeiji razum je postaoglavni izvor gordosti - tajnog ili javnog bogoborstva. Kada ga, pak, osjeni blagodat, tada on vidi

svoju mjeru i svoje granice i pokorava se duhovnim vienjima. Tada on u ovom zemnombivstvovanju vidi tvorevinu Boanske premudrosti, u materijalnom svijetu - ne samo uzrono-

poslednine veze, vei simbole i likove duhovnog svijeta. Spojivi se sa Logosom on oitujenjegova otkrovenja i proforistikoj (vanjskoj) rijei, duhovna znanja on dovodi u odreenelogike sisteme kroz zemne likove, i otkriva sakriveno.

Druga sila due je - elja. Odvojivi se od religioznog osjeanja, iz duhovnihpreivljavanja onase pretvara upoudu, tenju ka nasladi, u mrane strasti, izvitoperenu (nestvarnu) osjeajnost.Ova sila je najvie povrijeena prethodnom. Razum, koji je ushien svojim vidljivim uspjesima idostignuima, nije postao car verob pouda. Sjedinivi se kroz pokajanje sa duhovnimosjeanjem elja prestaje biti neviena i impulsivna. Ona pomae umu da tei prema dobru, onavidi u ovom svijetu sjenke izgubljenog raja. elja kao sila due sjedinivi se kroz blagodat sasilama duha, pretvara se u nostalgiju za Boanskom ljepotom.

Trea sila due kod Svetih Otaca naziva se osjetljivost. To je zatitna sila due. Ona treba dauva duu od zla i grijeha, kao imunoloki sistem ovjeka -od inorodnog tijela. NJena najboljamanifestacija je sveta mrnja prema onome to razluuje duu od Boga, ipak, poslije pada ugrijeh sila osjeanja okrenula se protiv onoga to ometa ispunjavanje strasnih elja; u ovomesluaju ova sila lii na ma, koji je dobijen da se titi od neprijatelja, ali je dua ovaj maokrenula protiv sebe i neprekidno nanosi njime sebi sve nove rane. Reaktivna sila, povrijeenagrijehom, ne manifestuje se kao ouvanje linosti, vekao potvrivanje ovjekova egoizma, navanjskom planu ona se manifestuje kao ogromna amplituda: od strane ljutnje i netrpjeljivosti u

porodinom krugu (sindrom sitnog bijesa) do ljudskih katombi koje vre tirani (pir satane).Raskorak izmeu elje i mogunosti izaziva i hrani osjeaj ljutnje i zlobe: ovjek prima sav

svijet kao neprekidnu nepravdu u odnosu na njega, kao da se itavo ovjeanstvo dogovorilo dabi uznemiravalo njega. Takav ovjek lii na bombu napunjenu prljavtine, koja e, ako seneoprezno dodirne, eksplodirati. Ovaj osjeaj, pojaavajui se, moe dovesti oveka do stranihduevnih stanja, izliti se u sadizam i nezadrivu tenju za ubijanjem.

Kada se kroz pokajanje i blagodat, razdraiva sila due sjedini sa duhovnim osjeanjemobraenosti prema Bogu, onda ona postaje dinamiko odricanje od grijeha, samokritinosti,


26/89

mrnje prema demonu, osjetljivosti prema ubacivanju mranih impulsa u ovjeiju duu,efikasnim oruem u ienju srca od strasti.

U ovom pitanju sudarili su se meusobno Istok i Zapad. Istok jasno razgraniava oblast duha idue, zapad ih stapa u duevni monizam. Osim toga zapadna antropologija govori o grijehopadu

ovjeka samo kao o gubitku Boanske blagodati pri ouvanju prirodnog stanja due. Za istonuantropologiju grijehopad predstavlja dublju dramu u istoriji svijeta: ovjek je ispao iz centrasvoga ivota, na mjesto Boga on je stavio sebe. Bogoboraki impuls raskinuvi savez ovjeka zanjegovim Tvorcem, deformisao je samu ovjeiju prirodu. Duh je postao odvojen od due,budui da je odvojen od Boga, duevne sile su se takoe razile meu sobom: razum, osjeanje ivolja as se slau, as protivurjee jedno drugom. Zato je istoni asketizam borba za ovjejesrce, zato istoni podvinik ne vjeruje sebi, ne vjeruje svojoj dui, njegov je cilj pokoriti duuduhu, a duh blagodati. Zato je osnova asketike Istoka - pokajanje, taj plao grijesima koga neshvata svijet, smatrajui ga slabou, malodunou i bolesnom suzljivou. Zapadni podvinikpoinje od otrog izazova tamnim silama pakla, sa kojima je spreman boriti se, kao vitez sagorostasima. Osnova ovoga podvinitva nije pokajanje, veast i ljubav; ali kakva ljubav? ...

O Bogopotenju i Bogoodbaenosti

Knjiga o Jovu iPjesma nad pjesmama su najtajanstvenije knjige Starog Zavjeta.

Od tumaenja naKnjigu o Jovu moe se sastaviti cijela biblioteka. Neka od njih se odlikujuvisokim vrlinama i dubinom bogoslovske misli. Ipak kod onih, koji itajuKnjigu o Jovu i njenuegzegezu ostaje osjeaj nekakve nejasne nedovoljnosti, osjeaj onoga da je ovdje netonedoreeno i neto vano skriveno pod tekstom, kao pod vanjskom koricom knjige.

Crkveno predanje svjedoi da je ovu knjigu napisao car i prorok Solomon. Za nas je to izuzetnovano, ona je za nas nit Arijadne koja pokazuje put u podzemnom lavirintu gdje putnik,otvarajui jedna vrata, i, kreui se isprepletenim, kao ipke, hodnicima i stepicama, na krajukrajeva nae se u orsokaku.

Prema naem miljenjuPjesma nad pjesmama iKnjiga o Jovu - to je istorija due u dva stana:bogooptenja i bogoodbaenosti. to jaa ljubav prema Bogu, time je stranija misao o vjenomgubitku Boga; kada Bog postaje unutranji ivot ovjeka, onda se prekida bogooptenje i aksamo strah da se izgubi, pretvaraju mu se u pakao, nepoznat svijetu.

Knjiga o Jovu iPjesma nad pjesmama to su dva pola religioznog ivota, i izmeu njih lei poljestranog napora. To je proivljavanje due, koja sozercava u svom postojeem stanju iperspektivi vjenosti raja i pakla. Na poetku knjige govori se o pravednom ivotu Jova, ali to jevanjski, gornji sloj, najosnovnije je da je njegova dua bila zaokupljena ljubavlju prema Bogu,slino Sulamiki izPjesme nad pjesmama. Prema drevnim tumaenjima, pod likovimamladoenje i nevjeste uPjesmi nad pjesmamapodrazumjevaju se Boastvo i ovjeija dua. Uovoj knjizi postoji sledea epizoda: nou mladoenja doziva kroz vrata svoju nevjestu, onodugovlai na svojoj lonici, a kada otvori vrata dvoritna, onda vidi da tamo venikoga nema.


27/89

Ona u tuzi trai svoga mladoenju po ulicama i trgovima grada. None strae je hvataju, svlaeje, tuku i on se jedva otima iz njihovih ruku. Egzegeti vide u ovom iskuenje nevjeste. Nopatnje i uvrede, odlazak mladoenje - bogoodbaenost, zguljen, svuen, odbaen -znak gubitkasvega vidljivog, borba sa mranim silama, koje vrebaju duu, rane i ponienja, koje trpi zbognjih dua ali najstranija muka za nevjestu to je pomisao da juje mladoenja prestao voljeti i da

ju je ostavio zauvijek.

Kad itamoKnjigu o Jovu nas zadivljuje nerazumljivi psiholoki kontrast: Jov, hrabro i muevnokao muenik koji je primio iskuenja koja su mu poslata, poeo je odjednom da proklinje svojivot, da rope i da se pravda pred Bogom. Najgore to je moglo da ga zadesi vese zbilo, ta jotreba da izgubi Jov, zato ne primiti smrt s molitvom na usnama, kao to su primali prevednici iproroci? Zato je ovaj spor ovjeka sa Bogom morao ui kao nerazumljiva pouka u Bibliju? Nekitumai da bi "opravdali" Jova "trude se da pripiu njegovim prijateljima, koji besjede sa njim,formalni, pravni i ak pragmatiki odnos prema Boanstvu. Ali nama se takvi zakljuci inetendenciozni i da uopte ne proizilaze iz teksta. Naprotiv, govori Jovovih prijatelja su uzvieni iprekrasni, bilo koji savremeni bogoslov mogao bi samo pozavidjeti orlovskom letu njihovog

bogomilja i ljepote likova i poreenja koje su oni upotrijebili nadahnutom religioznompoetinou njihovih rijei; oni su oduevljeni nadom u milosre Boije i bazato ubjeuju iumoljavaju Jova da prinese Bogu pokajanje, da bi se udostojio oprotaja. Jov im odgovara, ali sestvara utisak da on ne shvata, kao da ih ne uje svojim srcem, da on, Jov i njegovi prijatelji stojena dvije duhovne povrine, razdvojene ogromnim rastojanjem.

Oci su rekli: "Blaen je onaj ko itaPjesmu nad pjesmom - on je uao u oltar hrama, ako jeshvatio njegov tajanstveni smisao". Car Solomon je u svojoj mladosti preivio visoka stanjabogooptenja i bogovienja.Pjesma nad pjesmama -to je proroanstvo, ali u isto vrijeme iotkrivenje koje je sam preivio. Ipak je bogooptenje ovoga blistavog izrailjskog cara bilotragino i neoekivano prekinuto. Biblija krto i nejasno govori o tome ta je iskrvarilo

Solomonove srce (3. Car 11, 3). Poslije izgradnje hrama Jahve-ovog, koji su nazvali svjetskimudom i ljepotom (Izrailja) Jerusalima, Solomon je podigao idolske neznaboake hramove zasvoje ene - strankinje i sam je prisustvovao demonskim ritualima. Sada je od takoe iskustveno-oigledno preivio stvarnu bogoostavljenost, u ivotu gubitak blagodati. Ako bi s njega skinulicarski vijenac i uinili od njega poslednjeg roba u vlastitoj njegovoj kui onda bi i to bila sitnicapred mukama due, koja je izgubila najveu od riznica i, sjeajui se svoje preanje ljubavi, goridan i nou crnom plamenu.

Prema predanju, car Solomon se duboko pokajao pred Bogom i bilo mu je oproteno. Tugomovoga pokajanja i tihom mekanom svjetlou Boanskog oprotenja ozarena je drugaSolomonova knjiga -Eklizijasta, kao njegovo predsmrtno zavjetanje. Ova knjiga lii na

poslednje zrake sunca koje zalazi za horizont. Dakle, Solomon je preivio visinu bogooptenja,koja se uPjesmi nad pjesmama uporeuje sa penjanjem na vrh Livana, i dubinubogoostavljenosti kojuje spoznao prije Solomona moda samo Adam.

Daleko smo od pomisli da je Jov lik samog Solomona. Ali hoemo da kaemo da je on bionaroito blizak Solomonovoj dui kroz unutranja preivljavanja, nama nedostupna.


28/89

U ivotu Jova mi vidimo tri perioda: period kada je on zauzimao visok poloaj u svojoj zemlji (ucrkvenoj himnografiji njega su nazivali carem); period iskuenja: gubitak djece, imanja, guba(lepra), progon iz grada i, najzad bogoostavljenost; i trei: zavrni period - vrijeme nagrade zapravednost i vjernost u iskuenjima.

U ivotu Solomona mi takoe moemo istai tri perioda: blistavi poetak carovanja, kada jeSolomon kao to se moe vidjeti uPsalmima, predstavljao simboliki lik Mesije po svojojsvetosti i mudrosti, vrijeme gradnje hrama u Jerusalimu, kada se on uspinjao stepenicama

duhovnog hrama prema viim sozercanjima i ozarenjima, kada je njegovo srce pjevalo pjesmunad pjesmama. Drugi period - smrt prije smrti, otpadanje od Jahvea, gubitak onoga, koga je on

volio najvie na svijetu. Pet stoljea prije Solomona prorok Valaam je rekao: "Prorok pada ali oinjegove vide" (24, 4).Solomon je u svojoj bogoostavljenosti vidio sebe pokrivenog naslagamagube, duuporaenu grijehom koja se razlae, kao trup, vidio je posledice svoje izdaje Boga:carstvo iskidano, slino odjei na dijelove, dvanaest plemena koja su maeve okrenuli jedni nadruge, razrueni Jerusalim i pepeo na mjestu gdje je stajao hram koji je on sagradio. To je bilosiromatvo stranije od bijede Jova. Solomon je, sjedei na zlatnom tronu, vidio izgubljeno

carstvo, narod koji umire od gladi i Jerusalim spaljen grijehom njegovih careva.

U svom veleljepnom dvorcu, koji se takmiio sa dvorcima Egipta i Vavilona, on je preivljavaoono, to Jov na gomili smea, koji su zbacivali sa zidova tvrave - Jov, koga su iva jeli crvi. To, nijesu bile fizike muke veuas bogoostavljenosti. Najnie je pao prvoaneo, onaj koji je bionajblie Prestolu Boijem. Prema mitskoj visiniPjesmu nad pjesmama moemo u likovimazamisliti kao jamu bezdanicu, na ije je dno pao prorok koji je izdao Boga. Kakve je snage bilopotrebno pokajanje da bi se Solomon ponovo mogao roditi, da bi orao koji se pretvorio u crva,

ponovo dobio svoja krila? Sveto Pismo o tome uva tajnu ali utljivi vapaj Solomonove due,kao sijevanje nonih munja ozaruje stranice Knjige o Jovu. Ovdje nema pozajmica, osim jedne teiste tragedije bogoostavljenosti, mada njeni uzroci nijesu isti. Ovdje je blizina duhovnih

preivljavanja. Sveti Jovan Zlatousti kae: "Sa Hristom je u paklu dobro". Ovdje je pakaopredstavljen kao neto vanjsko u odnosu na duu ovjeka, kao mjesto sveukupnosti patnji, kojemoe iskusiti ovjek, ija dua uz sve to pripada Hristu.

Jov je ivio u ljubavi s Bogom, ta ljubav je bila sakrivena tajna njegovog srca, za koju nijesumogli znati ak ni njegovi prijatelji: shvatati je moe samo onaj koji juje sam preivio. Prveudare Jov je primio nepokolebljivo, kao stijena nalete bure, ili stijena udar stranih talasa. Jov jebio usred svijeta samac, kao to su usamljeni svi koji vole Boga, no izgubivi sve i sva, on je usvom srcu ostao s Bogom, kao moreplovac, izgubivi brod i putnike ipak je sauvao dragocjenikamen radi koga je on preduzeo svoje dalje putovanje. Ali je zatim uslijedilo stranije iskuenje,unutranje, koji nisu vidjeli drugi - to je bogoostavljenost ili strah pred bogoostavljenou. ta je

bogoostavljenost teko nam je shvatiti, kao to je teko shvatiti ta je to paklena muka.

Pjesma nad pjesmama daje nam neki kljuza tajnu, mada kao njene mune nejasne sjenke; unjoj se ljubav Boga i due uporeuje sa ljubavlju mladoenje i nevjeste. Sav ivot usredsreen zanevjestu njenom mladoenji, ona mu je dala svo svoje srce bez ostatka i odjednom vidi da jemladoenja naputa i moda zauvijek.

Documents

Tajna Spasenja Arhimandrit Rafail Karelin