1

Povijest povijesti umjetnosti - uvod - povijesni pregled povijesti umjetnosti kao znanstvene i kulturološke discipline u nastajanju od

antičkoga doba do njezinoga punog procvata u 20. stoljeću

- teorijski pogledi i pristupi umjetničkom stvaralaštvu, kao i najvažnije tradicionalne znanstvene i interpretacijske metode povijesnoumjetničke struke te njihovi glavni zastupnici

Metode, pristupi, tumačenja i teorije Antika, srednji vijek - teorija oponašanja - deskriptivna metoda 15., 16., 17. stoljeće - biografska metoda (Vasari) - povijesna komponenta u promatranju umjetnosti - paragone - osnivanje francuske Akademije 1648. (pusenisti - rubensisti) 18. stoljeće - temelji historijskog promišljanja umjetnosti - spoznaja stilske zakonitosti (Winkelmann) - dijalektičko tumačenje procesa razvoja (Hegel) 19. stoljeće, 1. polovica - metoda povijesne kritike izvora - teorija miljea - atribucijska metoda (Morelli) - praktične i objektivne metode 19. stoljeće, druga polovica - Bečka škola 1851. (Riegl) - metoda komparativne analize stila - metoda oblikovne analize, PU bez imena (Wolffllin) 20. stoljeće, prva desetljeća - metoda oblikovne analize, PU bez imena (Wolffllin) - spoznaja da umjetnost i PU teku usporedno (Wolffllin) - Ikonologija (Warburg) 20. stoljeće, treća četvrtina - povijest umjetnosti i druge humanističke i društvene znanosti (Panofsky) - Sociološko (Hauser), psihološko (Gombrich) i antropološko tumačenje - interdisciplinarni pristup 20. stoljeće, zadnja četvrtina - postmodernizam - propitivanje granica tumačenja - rodna pitanja - pitanja drugosti - propitivanje subjekta tumačenja, autorefleksivnost - kriza discipline

2

Estetika i povijesnoumjetnička kritika kod Grka i Rimljana “Premda se radujemo umjetničkim djelima, umjetnika ipak preziremo.” (Plutarh, 45.-120.)

- Kritičku misao o slikarstvu i kiparstvu koja se formirala u Grčkoj u 3. st. pr. Kr. prenio je Plinije Stariji u svojoj Povijesti prirode.

- Razgovor o umj i pu se kod Grka javlja vrlo kasno, a najvažniji autoriteti davali su

negativne sudove o položaju umjetnika u društvu.

- Sačuvana izvješća ukazuju na to da je umjetnik sve do 5. st (pa i dugo nakon toga), smatran običnim zanatlijom; njegova su se djela cijenila, no, unatoč tome, on je na društvenoj ljestvici stajao daleko ispod filozofa, govornika, pisaca tragedija (a na istoj ravni s brijačima, kuharima, kovačima i drugim zanatlijama).

- Zbog bavljenja manualnim radom umjetnika se smatralo nesposobnim za duhovno

stvaranje. Ipak se za umj djelo smatralo da su ga nadahnuli bogovi, ali se nije držalo kreativnim postignućem. (Bernard Schweitzer podrobno je obrazložio tu temeljnu spoznaju; ona je nešto preinačena u radovima novijeg datuma, primjerice, onom Hanne Philipp)

Fidija, grč. Pheidias, (Atena, oko 500. pr. Kr. – ?, 438. pr. Kr.) je bio najslavniji grčki kipar svog vremena. Njegovo kiparstvo je sinonim za najčišći izraz zrele klasike i ideal harmonične ravnoteže božanskog i ljudskog. Sintetizirao je duh, snagu i strast koji su se rodili u okviru Periklovih političko-religioznih koncepcija i u ozračju atenske demokracije.

Sokrat (469/470.-399.pr.Kr.) je djelovao kao kipar, ali je to zanimanje smatrao nedostojnim, umj je držao beznačajnom, ali je smatrao da mu pripada pravo prosudbe umj djela (bar prema razgovorima sa slikarom Parhazijem i kiparom Kleitonom, što ih prenosi Ksenofont)

Demokrit (oko 460.-370. pr.Kr.) umj je stavio u povijesni kontekst, a pojedinim je djelima odredio njihovo mjesto u razvoju od jednostavnijih početaka, pa do najviše profinjenosti. K tome je smatrao značajnim autorov ulog u izgradnji kipova i palača (uz nadahnuće bogova).

Platon (Grčki: Πλάτων, Plátōn) (Atena, 428. pr. Kr. ili 427. pr. Kr. - Atena, 347. pr. Kr. ili 348. pr. Kr.) izuzetno utjecajan grčki filozof, idealist, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj i osnivač Akademije. Polazište je njegove filozofije učenje o idejama, koje su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih stvari samo je slika svijeta ideja. Ideje su vječne i nepromjenljive, a osjetna bića su promjenljiva i nesavršena te postoje samo po sudjelovanju u idejama. Među idejama postoji hijerarhijski red. Najviša je ideja dobra koja je istovjetna s božanstvom. Svaka ideja postoji i ima mjesto na hijerarhijskoj ljestvici po većem ili manjem sudjelovanju u ideji dobra. Nasuprot svijetu ideja stoji materija, koja također, kao kaotična, nesređena masa, postoji od vječnosti. Svijet nastaje tako da demijurg oblikuje materiju po uzoru na ideje. Pritom Platon ne tumači u kakvu je odnosu demijurg prema ideji dobra, to jest božanstvu, niti u kakvu su odnosu ideje prema Bogu, čiju opstojnost i glavna svojstva on na razne načine dokazuje, tako da su u njega u začetku već svi dokazi Božje opstojnosti. Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Budući da je duša postojala i prije ovog života u tijelu, kamo je došla po kazni,

3

spoznaja je tek sjećanje, koje je to uspješnije što se duša kreposnim životom više oslobađa utjecaja tijela. Nakon smrti tijela, ona nastavlja živjeti u svijetu ideja. U tom razvoju Platon zauzima posebno mjesto, bavio se umj svoga vremena (pa i prethodnog razdoblja); ipak, ne postoji cjelovita P teorija umj. U Zakonima je postavio 3 pravila kojih se mora pridržavati svaki ocjenjivač umj. mora mu biti jasno što je prikazano mora ispitati u kojoj je mjeri prikaz objektivno ispravan u kojoj je mjeri postignuta ljepota. U starosti je došao do vrlo negativnih formulacja u umj. Iluzionističku umj, koju su razvijali njegovi suvremenici (Skopaks i Praksitel, primjerice) više nije mogao razumijeti. Umjetnost je smatrao štetnom i suvišnom. Umjetnika je smatrao opsjenarom i oponašateljem, koji imitira svijet stvari, koji je za njega tek imitacija svijeta ideja. P. nauk o idejama postao je temeljem europskog idealizma, a njegova teorija mimezisa utjecala je na promišljanje umj sve do 20.st. Njegova poredba sa špiljom simbol je elementarne ljudske situacije.

Praksitel (grčki: Praksitélēs) bio je grčki kipar iz 4. st. pr. Kr. Uz Skopasa i Lizipa bio je najznačajniji grčki kipar kasnoga klasičnog stila; snažno je utjecao na helenističke kipare.

Aristotel (Stagira u Trakiji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322. pr. Kr.), starogrčki filozof. Bio je Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u zbilji postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu, peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti. Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom), jer proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće kao istinito). Sastavni i najviši dio "prve filozofije" jest teologija. Ona proučava božanski nus ili "um", koji je prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Kod Aristotela (384.-323.pr.Kr.) i prvih peripatetičara može se opaziti vrlo živo zanimanje za povijesno u umj. nagovještaji povijesti poezije, njezinih korijena i doprinosa različitih osobnosti sadržani su Poetici bili su svakako uzori za Ksenokrata. Peripatetičari su izrađivali genealoške tablice umj škola koje su se smjenjivale (slično za filozofske šk). Kod A opaža se pozitivna promjena u odnosu na ugled umjetnika, a njihova društvena uloga biva priznata i vrednovana. (premda umjetnik ostaje zanatlija, u doba A bilo je umjentika što su uživali društveni ugled). Bilo je umjetnika koji su se i teoretski bavili fenomenom umjetnosti, pa su stoga smatrali da imaju pravo na viši društveni položaj. Vidi kod V str. 37. A o izražajnim sredstvima. Prema V osnovna pitanja koja su postavili Platon i Aristotel bili su problem mašte, estetskog uživanja, lijepog i mimezisa (imitacije prirode).

4

U Državi Platon razlikuje umj koja se bavi sličnošću (predstavljanje stvarnosti) od umj koja se bavi prividnosšću (mašta). U Filebu mašta oblikuje misao i stoga pomaže nastanku pojma. U Fedru i Timeju u priznavanju neophodne uloge mašte ide dalje; približava se saznanju, nadahnuću, snu koji stvaraju zamišljene stvari, a ne slike vječne stvarnosti. Um proizvodi sliku na način da se sjeća nebeske ljepote. Na taj način umjetnost može stvoriti različite vrste umj: subjektivnu/maštovitu umj, realističnu/imitativnu, simboličku umj neke više aktivnosti. Za razliku od P, Aristotel svodi umjetnost samo na pojam mimeze/imitacije. Obojica su primijetili da prirodne ljepote i umj djela pružaju uživanje, pritom su razlikovali estetsko od čulnog uživanja. Postoji dakle, razlika između fizičkog (čulnog, osjetilnog) u oblicima i bojama i uživanja u saznanju koje je intelektualno uživanje izazvano slikama, ukoliko se u njima prepoznaje imitirani predmet. Prema V, P i A tumačenje umj: razlikovanje stvaralačkih umjetnosti od umjetnosti imitacije- inferiornost umj u odnosu na zanate. Kako je izgledalo PU promatranje u antici? Bilo je ipak osvrta na umj sa stajališta njezinog pov razvoja. Najveći dio antičke pisane baštine nije sačuvan ili je do nas došao u nekoj inačici preko Plinija i drugih rimskih pisaca, iz postojećih se fragmenata može rekonstruirati jedna velika osobnost: Lizip (grč. Lýsippos) je bio grčki kipar iz Sikiona, aktivan u drugoj polovici 4. st. pr. Kr. Dvorski kipar Aleksandra III. Velikog i autor kanona proporcija ljudskog tijela helenističkog doba. Ksenokrat iz Atene

- kao kipar, bio je Lizipov učenik. - Bernhard Schweitzer nazvao je ocem PU - u okviru podataka s kojima do sada raspolažemo, čini se da je on stajao na početku

istraživanja umj. (premda se ta oznaka može činiti pretjeranom). - njegovi izgubljeni spisi uveli su novu kategoriju u bavljenju umjetnošću. On se

nadovezuje na ideju razvoja što je zastupaju Demokrit i njegova škola. U okviru povijesnog razvojnog tijeka, smatra da je precizni realizam umj njegova doba cilj sveg razvoja.

- K prosuđuje umj prema sustavu u kojem su 4 kategorije koje se mogu međusobno kombinirati:

1. simetrija (= proporcije u djelu) 2. ritam (= euritmija) 3. brižljivost izvedbe 4. kategorija optičkog problema

- Pomoću tih pojmova K je nastojao obuhvatiti cjelokupni razvoj umj, promatrajući ga kao

povijest umj problema. - Njegov traktat nije bio potpuno apstraktan, kao primjerice, Kanon Polikletov (koji se bavio

samo proporcijama ljudske figure). - K je povezivao svoje estetske ideje s konkretnim umjetničkim osobnostima; K je želio

utvrditi etape (i za njih vezane umj osobnosti) preko kojih je došlo do savršenstva u slikarstvu i kiparstvu. (vidi V još str 37-38)

- prema tumačenju Venturia, iz odnosa (zakonitosti) suda i neposrednog shvaćanja umj djela/umj osobnosti nastaje kritika.

5

- po V, K 1. dostiže (na temelju sačuvanog) visoku intelektualnu razinu umj kritike. Nadalje objašnjava, da su 2 faktora, pragmatični i kulturni, pripomogli dostizanju takve razine (procvat umj u Grčkoj u 4. i 5.st.).

Temeljno antičko načelo u poimanju umjetnika, prema Kultermannovom tumačenju, zadržalo se sve do Plutarha koji ga je formulirao sljedećom rečenicom: Premda se radujemo umjetničkim djelima, umjetnika ipak preziremo. U antici se umj vrlo rijetko promatrala kao vrijednost po sebi. Bilo je iznimaka, poput Platona, Ksenokrata ili Krizostoma (za kojeg znamo da je sastavio pohvalni spis umjetniku Fidiji). Izuzmemo li Ksenokratove fragmente, antička PU nije postojala. Povijest umjetnika i vodiči u antici

- Postojale su naznake neke vrste povijesti umjetnika; ona je najčešće pisana bez vrijednosnih kriterija, nizanjem različitih životopisa slikara i kipara (koji nisu bili sasvim vjerodostojni).

- kritičko bavljenje pojedinačnim umj djelima (uz pojedinačne nesačuvane tekstove, vladara, filozofa sofista - Atena, Rim ...)

- postojali su brojni vodiči po najvažnijim grčkim gradovima. - Helenistički kipar Praksitel koji djeluje u Rimu u 1.st.pr.Kr. napisao je knjigu o najslavnijim

djelima grčke umjetnosti. Ono je zasigurno utjecalo na sve izraženije sabiranje grčkih umj djela u Rimu toga doba; društveni prestiž bio je povezan s posjedovanjem što većeg broja grčkih djela u kopijama koje su isporučivane po narudžbi.

- Sličan opis uz opis znamenitosti, onaj iz 2.st.poslije Kr., Pauzanija (K citat opisa, str 13.) Plinije Stariji (23/4-79.)

- Povijesti prirode - enciklopedijski prikaz grčkog znanja i grčke predaje; obrađuje i umj djela tada poznatih umjetnika (uz drago kamenje, metale i sl.)

- Kasnijim naraštajima približio je majstore 4. i 5. st. pr Kr. u životopisima i anegdotama, kako ih je upoznao iz grčkih izvora.

- P je posredovao i poimanje prema kojem se umj razvija od primitivnih početaka do punog procvata, a potom opet nazaduje.

- On je prenositelj onog (pristupa) načina promatranja što ga je vjerojatno uveo Ksenokrat, a koji je imao odlučne sljedbenike tijekom sr vijeka do Vasaria, pa i do Wincklmanna. Pojedinačna djela P ne niže mehanički, već na temelju njih osmišljava odnosni sklop/sustav podložan određenim zakonitostima. Taj sklop polazi od utvrđenih vrijednosnih predodžbi, a njegovi su vrhunci odgovarali poimanjima određenog vremena. S tih vrhunaca nastojalo se objasniti i vrednovati čitav raniji i kasniji razvoj.

- Značajno za istaknuti je da je konstrukcija idealnog stanja, nekog zlatnog doba umjetnosti, bila pretpostavkom za razvoj historijskog duha.

- Aristotel smatra arh korisnom umj ukoliko zaštićuje, a dodata joj je vrijednost ljepote koja

se sastoji u ukrasu. Vitruvije i kritika arhitekture

- Marcus Vitruvius Pollio (80.-70. pr. Kr., 15. pr. Kr. ) rimski pisac, arhitekt i vojni inženjer - prvi poznati teoretičar arhitekture.

6

Arhitekstonske ideje antike najzornije su prezentirane u Vitruvijevom traktatu 10 knjiga o arhitekturi (De architectura libri decem) - nije originalno djelo već sinteza brojnih ranijih autora. U djelu spominje grčke teoretičare čiji radovi nisu sačuvanisačuvani, oni su mu uzori i autoriteti. Sud o arhitekturi se prema Vitruviju može podijeliti u 6 kategorija:

1. ordinatio (ogodnost namijene) 2. distributio (dispozicija) 3. eurythmia (ritam) 4. symmetria (odnos dijelova prema cjelini) 5. décor (besprijekornost izvedbe)

Povijest arh sastojala se u povijesti triju stilova(umj element po kojem su se zgrade razlikovale po funkciji, u ukrasima, bio je stup) - V je izdvojio 3 stila: dorski jonski korintski

- polazeći upravo od razlika u oblikovanju i ukrasima stupova. - Antropometrijske proporcije - proporcije stupa slične su proporcijama ljudskog tijela - Ljudske proporcije ujedno opravdavaju mimetički karakter arh.

Postaje relevantan tek u doba od renesanse pa do 19. st.

7

Srednjovjekovna estetika, sudovi o umjetnosti i zbirke s uputstvima Duhovno tumačenja svijeta i umjetnosti Tijekom sr vijeka nastavilo se društveno vrednovanje umjetnika kakvo je bilo poznato u antici: Umjetnik se smatra zanatlijom i isključivo je u službi Crkve Karakterizacija umjetnika i umj djela javlja se ponovno tek u Firenci 14.st U rijetkim spisima o umj srednji vijek nam pruža:

- nagovještaje mistične estetike - traktate o optici - nekoliko ikonografskih zbirki i - nekoliko zbirki tehničkih uputstava - (kompendij primjera/uzora koji se mogu kopirati)

Dakle, nema ni traga teorije umj ili PU ili umj kritike No, javlja se nova snaga (koja osvjetljava i omogućuje razvoj sljedećeg razdoblja) – duhovno shvaćanje i tumačenje svijeta. Svaka ljudska aktivnost promatrana je kroz imanentnost prisutnosti Boga, stoga je umj poprimila odraz ovakve duhovnosti. Među zbirkama i kompendijima, knjiga s pravilima koje su trebale uvesti u tajne određene radionice, najčuvenije su, čini se, bile sljedeće:

- spis De Diversis Artibus koji je pripisivan Teofilu (12.st.) bio je u sr v vrlo raširen; najpotpuniji traktat s tehničkim podacima

- crtaći blok Knjiga portretiranja Villarda de Honnecourta (fr arh 13.st.). U njemu se

odražavaju temeljna sr poimanja, posebice nauk o proporcijama

- Izidor iz Sevilje (12.st.) u svojim Libri Etymologiarum (vrsta «enciklopedije») raspravlja o lik umj, primjerice, o arh – vidljiv utjecaj Vitruvija

Teorija proporcija napušta antropomorfni karakter (u odnosu na ant, Vitruvije) i sugerira svođenje prikaza na jednostavnije sheme (pritom ne vodi računa o objektivnim proporcijama ljudskog tijela). Crtaći blok Knjiga portretiranja Villarda de Honnecourta (francuski arhitekt 13.st.) U njemu se odražavaju temeljna srednjovjekovna poimanja, posebice nauk o proporcijama. Autori i temeljna poimanja umj Antičko poimanje umj dalje je razvio i modificirao filozof Plotin (207.-270.), koji prevazilazi pojam imitacije i uvodi pojam emanacije

8

Plotin (205.-270.) Antička filozofija Helenističko - rimsko razdoblje Škola/tradicijaNeoplatonizam Glavni interesi: Metafizika, Jedno, Estetika Utjecaji: Platon Utjecao na: Porfirije

Sv. Augustin (354.-430.) napisao knjigu O ljepoti i proporcijama (De Pulchro et Apto). Dao novi smisao tumačenju mašte i slobodne volje –duhovna vizija posreduje između fizičke i intelektualne vizije. Za razliku od sv. Augustina, sv. Toma (13.st.) uzdiže vrijednost čula: čula uživaju u proporcijama, jer su one slične onome što čula sadrže u sebi, tj. čovjek osjeća takve odnose kao da su one u nama, «prepoznaje» božansko u njima. Osobito je bilo utjecajno poimanje Pseudo-Dionizija Aeropagita (5. stoljeće) po kojem se ljepota poistovjećuje s dobrotom.

Antičko poimanje umj dalje je razvio i modificirao filozof Plotin (207.-270.), koji prevazilazi pojam imitacije i uvodi pojam emanacije (istočnjačkog porijekla). Predmet postaje lijep samo ukoliko sadrži misao koja dolazi od božanskog. Duša teži najvišoj ljepoti, koja je i najviše dobro – Bog. U razdoblju renesanse utjecat će na neoplatoniste - toerija

emanacije. Obnovitelj je platonizma, no u njegovu su djelu u značajnoj mjeri prisutne natruhe i aristotelizma, stoicizma, čak i misticizma. Njegovo učenje, svojevremeno veoma popularno u Rimu, gdje je predavao filozofiju, temelji se na ideji o Jednom, božanstvu koje vječno emanira, a rezultat tog emaniranja je sve postojeće. Jedno nije moguće spoznati, jer je iznad i izvan spoznajnog aparata pojedinačnog entiteta. Pojavnost Jednog zrcali se u prvoj emanenciji, Duhu (Nus), koji, pak, u sebi nosi misleće i zamišljeno, dakle pretpostavljenu dvojnost. Iz duha proizlazi Duša, most između nadosjetilnog i osjetilnog svijeta. Zadnja iz Jednoga proizlazi materija, koja je istovjetna nebiću i zlu.[2] Te tri kategorije zajedno čine trojstvo koje je osnovna postavka Plotinove filozofije. Sv. Augustin (354.-430.) napisao knjigu O ljepoti i proporcijama (De Pulchro et Apto). Dao novi smisao tumačenju mašte i slobodne volje – duhovna vizija posreduje između fizičke i intelektualne vizije. Sveti Augustin ili Aurelije Augustin (latinski: Aurelius Augustinus Hipponensis, Tagasta 13. studenog 354. - Hippo 28. kolovoza 430.) je pisac, teolog i jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja. Sud čula sudi prema zakonima ljepote: broju, odnosu, jednakosti, jedinstvu – koji dolaze od Boga. Među kvalitete ljepote ubraja i kontrast (crna boja sama po sebi je ružna, ali u slici na pravom mjestu...) Sv. Toma Akvinski (lat. Thomas Aquinas, tal. Tommaso d'Aquino; Akvino oko 1225. - samostan Fossanova, kod Rima 7. ožujka 1274.), talijanski dominikanac, filozof, teolog, i crkveni naučitelj.

9

Cennino d'Andrea Cennini (c. 1370 – c. 1440) was an Italian painter influenced by Giotto. He was a student of Agnolo Gaddi. Cennini was born in Colle Val d'Elsa, Tuscany. He is remembered mainly for having authored Il libro dell'arte, often translated as The Craftsman's Handbook. Written in the early 15th century, the book is a "how to" on Renaissance art.

sv. Toma uzdiže vrijednost čula: čula uživaju u proporcijama, jer su one slične onome što čula sadrže u sebi, tj. čovjek osjeća takve odnose kao da su one u nama, «prepoznaje» božansko u njima Novi pristup umj u Italiji 13. i 14.st.

- Tek se u 14. i 15. st u nekim talijanskim gradovima državama poput Fi i Siene mijenja način promatranja umj.

- Početak te mijene prepoznaje se u djelima književnika kao što su: Dante, Boccaccio, Petrarca, Filippo Villani.

- Pišu o toskanskoj suvremenoj umj te formiraju kriterije za umj sud (uzdižu je, trude se utvrditi njene zakone, žele prenijeti potomcima imena umjetnika kao slavu njihovog grada). U književnosti sada i umjetnik postaje važnim. U novelama/pripovijetkama o umjetnicima publika se pobliže upoznaje sa slikarima i kiparima, diskutira se o pitanjima njihove umj

U književnosti sada i umjetnik postaje važnim. U pripovjetkama o umjetnicima publika se upoznaje s njima i diskutira – primjerice, tko je najdostojniji da postane Giottov nasljednik

Cennino Cennini, Trattato della pittura. Il libro dell'arte (oko 1400.) - osim praktične i tehničke strane informira i o općenitim pitanjima

- Cennini je na razmeđi sr v i renesanse, povezan i s jednom i s drugom stranom - “Priroda je najbolji učitelj, ali ne mora biti jedini”, veliča umj maštu – javlja se svijest o

paralelizmu umj istine i prirodne istine (empirijske, objektivne). Novo poimanje umj i umj fenomena te umj prošlih vremena započelo je sredinom 15.st. Ono je postalo podlogom za opsežnije zbirke umj životopisa, čiji su vrhunac Vasarijeve Vite.

10

Renesansa i barok Rana renesansa donijela je u Italiji, posebice u Fi, odlučan zaokret u društvenom položaju umjetnika, ali jednako tako i u promatranju umj, koje se sve više kreće u povijesnom smjeru. Tu povijesnu komponentu u promatranje umj unijelo je upravo okretanje za umj antike. Marsilio Ficino (1433.-1499.) prevodi Platona i Plotina i piše o neophodnosti povijesti, odnosno s mudrosti tisućljeća koja se poznavanjem povijesti spaja s iskustvenim znanjem pojedinca. Učeni umjetnik stječe ugled, pa i sam postaje predmet znanstvenog promatranja, primjerice, Alberti i Ghiberti. Traktati o umj 15.st. sve su manje zbirke uputstava a sve se više bave tumačenjem stvarnosti ili sugeriraju pravila za to, ali još nemaa znanstvene metodologije. Čovjek je («fraktalno») postao dio svemira kao mikorsvemir. Tijekom 15.st razvija se svijest o autonomiji umj, a svakako je krajem st već razvijena svijest o autonomijji umjetnika. Tome je pridonijelo bavljenje matematikom i geometrijom, zbog izračunavanja proporcija i geom perspektive. Tal umjetnici nameću se europskim. Alberti i Leonardo dali su 2 najvažnije teorije umj renesanse – važno za pov kritike, ali i za pov estetike. Alberti i Ghiberti Kako je pov umjetnika postajala sve važnijom, tako se sve više pozornosti poklanjalo njezinim uzorima iz antike. Cristoforo Landino 1473. prevodi cjelokupno Plinijevo djelo. Javljaju se knjižice o pojedinim gradovima (Fi, Napulj, Urbino) u kojima se spominju domaći i poneki strani umjetnik (van Eyck, van der Weyden). Sami umjetnici pišu o temeljnim pitanjima umj, jače se posvećuju teorijskim problemima, naročito u odnosu na matematiku i geometriju

- Leon Battista Alberti Traktat o slikarstvu (1436.); De re aedificatoria (1452.) - Piero della Francesca - poziva se na Euklida. - Francesco di Giorgio Martini Francesco di Giorgio Martini -Trattati di architettura

ingegneria e arte militare - Pomponius Gauricus - Luca Pacioli - traktat De divina proportione (dovršen 1497., objavljen 1509.) smatrao

radom vrijednim nasljedovanja. Zanimljiva i simptomatična je pov nastanka te knjige – ona je rezultat znanstvenih diskusija u krugu kojemu je pripadao i Leonardo da Vinci

- Antonio Averlino zvan Filarete - Fra Francesco Colonna -Hypnerotomachia Poliphili - Leonardo da Vinci - Trattato della pittura

Leon Battista Alberti (1404.-1472.),arhitekt i teoretičar umjetnosti

- kao pisac djelomično se bavio umj i s pov stajališta - Traktat o slikarstvu (1436.) - snažno utjecao na umj tal rane renes. - - u njemu s osvrće

na suvremene umjetnike - smatra da su se nakon dugog razdoblja nazadovanja, sred.15.st. opet pojavili veliki

umjetnici - spominje imena poput Brunelleschia, kojem posvećuje svoj spis, Donatella, Ghibertija,

Luca della Robbia i Masaccia

11

- De re aedificatoria (1452.) traktat o arhitekturi - kao uzor preporuča Vitruvija (unatoč oštrim prigovorima umj vlastita doba) - umj je način

spoznaje prirode, a «slika je saznanje prirode u perspektivi» (Venturi). - K: «U tom je djelu sadržana nova znanstvena teorija umj.» Uz ono antike, spoznao je i

vrijednost svog doba. (citat, str. 16) - «Sada mi je jasno da veličina nije tek puki dar prirode...» nadilazi naturalizam u ime

ljepote, putem koje se na mističan način dolazi do Boga Lorenzo Ghiberti (1378.-1455.) – kipar, generaciju stariji od Albertija

- također je imao presudnu ulogu za zbivanja u njegovom vremenu: stvorio je kriterije povijesnog promatrnja što polaze od Plinija, Vitruvija i dr ant pisaca

- I Commentarij - napisao je tri knjige: u 1.se služio uglavnom ant autorima, u 2. slijedi osvrt na umjetnike 14.st, pri čemu se u središte postavlja Fi i Toskana. U 3. i najopsežnijem komentaru G se zadubljuje u teoretske temelje svoga razmatranja, u optiku, nauk o proporcijama i druge objektivne zadanosti.

- za njega je vrhunac razvoja dosegao Giotto (kao i za Villanija) - Ghiberti je prvi umjetnik koji je napisao vlastiti životopis, i tako uključio samog sebe u

povijesni kontekst, kao što će nakon njega učiniti Vasari, van Mander i dr. Leonardo da Vinci (1452.-1519.), arhitekt, kipar, slikar, istraživač prirode i teoretičar

- osobito je snažan utjecaj bio njegova poimanja umj. Bitno je pridonio učvršćivanju pozicije umj, prije svega slikarstva, kojemu je davao prednost pred ostalim umj. Umj je za njega bila oblik spoznaje, filozofije. U odnosu na antiku time je postignut sasvim novi stupanj razvoja odnosa prema umj. Za njega više ne postoji samo geom perspektiva, već razlikuje 3 vrste persp.: linearnu, boje i reda (zračna). Upozorava da treba voditi računa na slici o 4 čimbenika: kvaliteta, kvantiteta, mjesto i oblik.

- premda još nije razmišljao na povijesni način, prirodu je proučavao prirodnoznanstvenim metodama, a prosuđivao je umj prošlosti, a umjetnike poput Giotta i Masaccia sagledao je iz novog kuta. Najveća je vrijednost za njega originalnost. Razlog nazadovanja umj, koje prema njemu započinje nakon rimskog doba, pronalazi u međusobnom oponašanju umjetnika. Novi početak otvara Giotto, koji se ne ograničava samo na oponašanje svog prethodnika Cimabuea, već je naučio da treba izravno proučavati prirodu. (neposredno nakon Giotta – silazni hod jer umj oponašaju m iz ranijih st)

- nova vrijednost estetike Albertija i Leonarda bilo je spoj teorije mimezisa i teorije božanske emanacije. Umjetnik upoznaje prirodu prema načelima koje je stvorio ljudski um. Prirodi se pripisivala posebna snaga ljudske inspiracije.

Rafael Sanzio (1483.-1520.)

- pozabavio se umj prošlosti više od L.; po nalogu pape Lava X. izradio je cjelokupan plan za restauriranje staroga Rima. (arheol je međutim, tek nekoliko st nakon toga bila spremna izvesti zahvat).

- J. Burckhardt čak je tvrdio da je «S neobično prodornim prosudbama položio temelj komparativnoj PU uopće. On je ustanovio i pojam snimke koji se otada ustalio: za svaki arheološki ostatak tražio je posebno plan, presjek i prikaz elevacije» Prema K takav je način snimanja izričito tražio već i Alberti. Počeci arheologije počivaju dakle u vremenu procvata umj - zaključuje K.

- svijest o tome da se prošlost sagledava na drugačiji način samo zahvaljujući umj geniju. Durer (1471.-1528.) i pov umjetnika na Sjeveru

- Kako u It tako se i na S pojačalo bavljenje teorijskim i znanstvenim temeljima umj, pa se i tu javljaju pov umjetnika što se temelje na lokalnoj tradiciji.

12

- I tu je poticaj došao od velike ličnosti - AD - koji je u kritičkom suočavanju s tal uzorima, počeo razmišljati o umj antike, te je ukazao na antičke preteče pisanja PU (citat str18), preporuča čitanje Plinija i Vitruvija.

- Putujući po Nizozemskoj piše o van Eycku, R. van der Weyden, H van der Goesu. Pišući o slikaru Patinieru prvi je upotrijebio naziv slikarstvo krajolika - uveo oznaku za čitavu vrstu u slikarstvu.

Rasprava o prvenstvu umj vrsta = paragone

- U 16.st. (kao i u antici), postojala je rasprava između pojedinih umj vrsta u filozofskom i umj-teorijskom smislu.

- B. Castiglione - Il Cortesano (Dvorjanin) (1527.) preporuča raspravu o prv umj vrsta - B. Varchi 1546. upriličio u Fi anketu među umjetnicima koju vrstu umj, slik ili kip, treba

smatrati vrijednijom. - Među njima je Michelangelo smatrao to gubitkom vremena, a P. Aretino smatrao

nepriličnim i glupim. Pietro Aretino (Arezzo 1492.-1557.Ve)

- prvi kritičar umj - jedan od najpoznatijih i najprezrenijih muževa svog doba - prijateljevao je i surađivao s Vasarijem, Tizianom i J. Sansovinom; - odbacivao pravila i propise u gledanju umj i tražio neposredni kontakt s umj djelom - Posebno značenje imao je Aretinov odnos prema Michelangelu, kojega je iznimno

cijenio, no kojemu je nanio ne malu štetu. Upućuje mu moralne prigovore zbog nemoralnosti i razuzdanosti Posljednjeg suda, ističući da su Marija i Isus prikazani kao aktovi.

- Sukob između Aretina i Michelangela bio je borba za nadmoć između kritičara i umjetnika. M se kao i A, oslobodio svih društvenih stega i ravnopravno se ophodio s papama i vladarima.

- A je to uspjelo sasvim drukčijim metodama. Ono što je ranije bilo apologija stvaralaca uzdiglo se sada do neovisne moći, koja će se u idućim stoljećima još više potvrditi kao samostalna snaga.

- To je svakako doprinijelo stvaranju klime u kojoj će Aretinov zemljak, Giorgio Vasari, započeti svoj rad na svome velikom djelu Le Vite (Životopisi)

Povijest umjetnika, Giorgio Vasari Preteče Vasaria

- Za pisanje PU 16. st (i 2.pol.18.st.). je od presudne važnosti: - Oko 1550. ocrtano je ponajprije predmetno područje te znanosti - (2.faza, oko 1750., vodila je spoznaji razvojnih odnosa i cjelina – - u oba su slučaja novo pov poimanje pokrenuli umjetnici). - GV je s pravom nazvan ocem povijesti umjetnika, a katkad ali s manje opravdanja, i

ocem PU. Međutim, već i prije njega bilo je mnogo pisaca koji sastavljaju slične zbirke životopisa.

- Filippo Villani (14.st.) - njegova knjiga o Fi sa životopisima znamenitih sugrađana - Antonio Manetti napisao je životopis F Brunelleschija koji sadrži osvrt na razvojnu

povijest arh od primitivnih početaka preko procvata u G i R do nazadovanja u kasnorimskom razdoblju.

- Antonio Billi – Libro (o.1530.) - životi umjetnika Fi počevši od Cimabuea - Paolo Pini - Dijalog o slikarstvu (Ve, 1548.) - Dürer obrađen ravnopravno s Tizianom,

Michelangelom, pohvaljeni su i Tintoretto i Vasari

13

- Michelangelo Biondo - Della nobilissima pittura (Ve, 1549.) – u kojoj božica slikarstva autoru pripovijeda pov slikarstva

Giorgio Vasari (1511.-1574. Ve) - Kao arhitekt, GV bijaše jedna od najvažnijih umj osobnosti svojeg doba. - Za Cosima I. utemeljio je Firentinsku Akademiju. - U autobiografiji izvijestio je o pov nastanka svojeg djela. - Jedinstvena je njegova sposobnost da sredinom 16.st stvori konstrukciju povijesti te

da mnoštvo PU činjenica i podataka poveže u cjelovito djelo monumentalne veličine. On je prvi ušao u područje što će tek mnogo kasnije dobiti naziv znanosti o umj.

- Koliko god je danas jednostavno ukazivati na mnoge V pogreške i u općoj konstrukciji

povijesti i u detaljima, ili mu na teret stavljati rezultate što su ih opovrgnula novija istraživanja, ipak je njegovo postignuće izvanredno i jedinstveno, ne samo za njegovo doba već i za opću tradicijsku samosvijest same PU. K:»U PU historiografiji nije toliko presudno da netko bude u pravu, koliko da u skladu s realnošću vremena postigne određeno približavanje materiji PU.» (i rezultati Wolfflina i Warburga su zastarjeli, ali njihovo postignuće time nije opovrgnuto ili umanjeno - to isto vrijedi i za GV).

- Palača Uffizi u Firenzi - jedno od najznačajnijih arh ostvarenja GV,

postala je jednom od najvažnijih riznica djela o kojima V piše Le Vite de' piu eccelenti architettori, pittori e scultori italiani, da Cimabue insino a' i tempi nostri, descritte in lingua toscana da Giorgio Vasari pittore aretino. Con una sua utile e necessaria introduzzione e le arti loro (1550.)

- kristalizacijska točka cjelokupne PU historiografije - obuhvatila i sažela prethodna pojedinačna biografska djela

- poznavao je postojeću literaturu (Manetti, Billi, Filarete, F di Giorgio, Cennini...)

- To se djelo čitalo, diskutiralo, kritiziralo i nadopunjavalo, jer je V bio u središtu svih aktuelnih rasprava, prijateljevao je s brojnim umjetnicima, a s ne malim brojem bio je u zavadi. Do tada su suvremenici umjetnici bili izuzeti iz PU historiografija, dok V piše o Michelangelo, a njegovo djelo mu je ujedno poslužilo kao mjerilo za procjenu i razvrstavanje ostalih djela.

- Svoje djelo nije doživljavao kao nizanje životopisa; njegova je namjera bila da pomoću povijesti pokaže koji je stav najprimjereniji u odnosu prema vlastitom vremenu. Da bi to demonstrirao, konstruirao je razvoj.

- U tu svrhu posegnuo je za teorijom o 3 razdoblja, poznatom još iz antike. - Prvo razdoblje obuhvaća početke razdoblja, djetinjstvo nove umj; odnosi se na umjetnike

14.st. Drugo razdoblje, doba mladosti, zastupaju umjetnici 15.st., a treće oni 16.st., doba istinskog procvata; vrhunac je tog razvoja Michelangelo. Tek je on prema V prevlado antiku. (V vrijednosne kategorije bile su i pod utjecajem Michelangela)

- V prikaz svekolikog razvoja umj poseže za ritmom procvata, nazadovanja i novog početka. Antika je za njega vrhunac u razvoju umj, njoj suprotstavlja mračni sr v, a kao treći ciklus promatra ponovno oživaljavanje umj što počinje u 14.st.

- Premda je riječ je o biografskom pregledu, ta razvojna misao ne može se previdjeti. Ovdje se već opažaju naznake tumačenja umj kao susljednog nizanja različitih stilova, no ono ostavlja dojam konstruiranosti i krutosti.

- S druge strane, V povezuje umj s vremenom, pokrajinom i drugim uvjetovanostima. On ističe da mu je namjera donositi relativne, a ne apsolutne prosudbe.

14

imali su veliki uspjeh i brojna izdanja. Nastali su iz proučavanja Vitruvija i ant spomenika

- V je preme vlastitom priznanju, pisao kao umjetnik za umjetnike. Bilo mu je stalo do potvrđivanja društvenog ugleda svog staleža.

- Njegova zbirka životopisa danas je klasično djelo talijanske kulture. Kritika arhitekture nije dostigla onaj značajan napredak kao kritika slikarstva u djelima Leonarda, Aretina i Vasaria. Značajna su 4 traktata arhitekture:

- Sebastiano Serlio - Vignola - Palladio - Scamozzi

Sebastiano Serlio (1475 – o. 1554) - svojim utjecajnim traktatom "I sette libri dell'architettura -Tutte l'opere d'architettura

et prospettiva“ (1537.-1551. + posthumno) prepunim arhitektonskih nacrta doprinio da klasični arhitektonski redovi budu prihvaćeni kao kanon.

- Najutjecajniji u: Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj – prevode se u 17. st. - Serlio, model crkvenog pročelja iz 1537. imao je utjecaja sve do 18. st.

� Serlio, Pinacoteca di Brera, unutrašnje dvorište, Milano (arkade tipa “serliana”)

Vasarijevi nasljedovatelji i kritičari – 16. st.

- V utjecaj na njegove suvremenike u It i S Europi, u Nejmačkoj i Fra bijaše neizmjeran. Mnogi su autori njegovo djelo čitali, prerađivali i kritizirali, no ostali su vezani uz njega kao uz veliki uzor.

- Ascanio Condivi (M životopis). - Benvenuto Cellini piše autobiografiju – razlikuje se od V po jednostavnom i izravnom

opisivanju. - Baccio Mondinelli. - Lodovico Dolce (povjes, pjesnik iz Ve) Dialogo della pittura intitolato l'Aretino (Fi,

1577.). nastaje pod utjecajem Pietra Aretina, djelo se referira na V, pa se može smatrati kritikom Vasarija s područja S It; u djelu su uspostavljene pojmovne veličine na temelju kojih uspoređivanje tek postaje mogućim. U ono doba bila je to novost; kod V još nema takvog pojmovnog shematizma. Naglašavanje boje kao tipične odlike Ve shvaćanja, u suprotnosti je s V poimanjem (crtež-Fi)

- za njemačke pisce V je bio uzor. Temeljnu kritiku dao je pjesnik Johann Fischart – potrudio se pružiti historijski pregled umj na S Europe. Odredio se prema V - koncepciju historijsku, naglasio je da su i prije 1300. u Njemačkoj načinjena važna umj djela

- Karel van Mander (16.st.) i njegova Knjiga o slikarima obrađuje u svjesnom sučeljavanju s V životopise nizozemskih i njemačkih umjetnika. U središtu zanimanja bila je umj tradicija njegove domovine. Umj S htio je prikazati kao jednako vrijedne onima s J. Uključuje suvremenike više od V

Andrea Palladio, (Padova, 1508.- 1580. Vicenza)

- "Četiri knjige o arhitekturi" kojima je znatno utjecao na razvoj europske arhitekture, osobito u Engleskoj gdje se u 17. i 18. stoljeću arhitektura po njegovim načelima

15

smatrala samostalnim pravcem – paladijanizam, koji je bio preteča neoklasicizma u umjetnosti.

- uredio je više knjiga kao što su Vodič za rimske starine i ilustrirano izdanje Vitruvijeve "10 knjiga o arhitekturi

- Njegove knjige su se pokazale praktičnijima od svih prijašnjih (vjerojatno zbog njegovo

iskustva kao kamenoklesar) jer je znao problemima prići s tehničke strane, ali i s estetske uz puno razumijevanje za idealne proporcije (zlatni rez).

Vasarijevi nasljedovatelji i kritičari - 17. st.

- Desetljećima nakon objavljivanja V djela ono je snažno utjecalo i na pisce u It: Zuccari i Lomazzo, premda se njihovi sudovi razlikuju od V; još sredinom 17.st., pa sve do 18.st.

- V je utjecaj dominantan: o Passeri sastavlja životopis umjetnika što djeluju u Rimu; o GP Bellori, Vite dei pittori, scultori et architetti moderni (Rim, 1672) o R de Piles, Životopis umjetnika (Pariz 1681.) o F. Baldinucci, Notizie dei professori del disegno da Cimabue in qua (Firenze,

1682.) o A Felibien, Životopis (Pariz, 1666.) o Joachim von Sandrart (1606.-1688.) - Vasari Sjevera slikar, napisao Njemačka

akademija (Deutsche Akademie) – zamašno djelo nastalo pod jasnim sučeljavanjem s V, raspored isti kao kod V Vite. 1680. Boravi u Engleskoj, Amsterdamu, Rimu, kupuje brojne antička djela; objavljuje djelo o ikonologiji antičkih bogova. Premda njegova Akademija ne može izdržati usporedbu s njegovim uzorima, V i van Manderom, ono je zahvaljujući jednakovrijednom tretiranju slikarstva, kiparstva i arh čak nadišlo prethodnike. I on je pokušavao ojačati umjetnikov položaj u društvu. (Citat o Rembrandtu, str. 30)

o A Houbraken, Antonio Palomini ...

- Utjecaj V djela, u kojem je povijest umjetnika dovedena do vrhunca, trajao je gotovo dva stoljeća tijekom kojih se može pratiti bogata filijacija jednom uspostavljenog tipa.

- V utjecaj mogla je prevladati jedino nova koncepcija.

- Vite Vasaria, oca pov umjetnika, ostaju trajnim dobrom ljudske kulture.

- Doprinos renesansnog razdoblja umj kritici bio je vrlo složen i značajan. Najznačajniji

vidovi: o životi umjetnika o načela o tumačenju prirode o načela o različitim postupcima umjetnika

Filozofija umj oko 1600.

- Poimanje umj u 16. i 17.st. razvilo se pod utjecajem GV i kroz sučeljavanje s njegovim djelom.

- Sve je izraženije prožimanje teorije umj, PU i umj kritike. Zahvaljujući umj teoriji manirizma i spisima F. Zuccaria i GP Lomazza, ta se područja više nisu mogla odvajati

- Sustav što ga je stvorio Lomazzo (1538.-1590.) - Traktat o umj slikanja (Trattato dell'arte...) - postao je polazištem nove klasicističke

umj (lombardski slik manirist, ali upozorava na opasnost od manirizma),

16

- koja potom preko Belloria uvire u francusku Akademiju. L je u svojim djelom obuhvatio sve umj-torijske i PU spoznaje 16.st.

- Djelom Idea del tempio della pittura postao je glavnim zagovornikom neoplatonski orijentirane metafizike umj (Panofsky), a svoj je sustav predočio u obliku hrama. (7 područja analogno 7 planeta). Kod L teorija dosegla «trijumfalni vrhunac» (K). On je imao temeljno značenje za klasicističko poimanje umj i za francusku Akademiju, gdje se težište potpuno prebacuje na područje teorije i pojmovne sistematizacije.

Drugi programatski spis: Idea dei scultori, pittori e architetti, 1607.- Federico Zuccari (1542.-1609.), slikar

- V Vite podvrgnuo oporoj kritici - središnja ličnost i za razvoj akademija i za filozofiju umj općenito - prvi predsjednik rimske Akademije. - PU ugradio u filozofsku misaonu građevinu

GP Bellori (1636.-1700.)

- Panofsky ga je nazvao utemeljiteljem klasicizma - mnogi ga smatraju baroknim ekvivalentom Giorgia Vasaria - na tragu Poussinovih je djela novo shvaćanje umj iznio u svojim spisima - od ključne važnosti je njegov govor na rimskoj Akademiji 1664. - kao papinski antikvar, zadužen za rimska iskapanja, posvetio se isključivo PU studijama -

prvi je posve jasno i nedvojbeno istaknuo da je grčka antika vrhunac razvoja umj. - imao je presudan utjacaj na razvoj pisanja PU i na teoriju umj. - Nakon njega «carstvo umj obilježeno je čvrstim i neovisnim granicama, čime je stvorena

nova podloga za historijsko promatranje u cjelinama». Poussin i francuska Akademija

- U slikarskom i filozofskom djelu Nicolasa Poussina (1594.-665.) umj strujanja prošlosti susreću se kao u žarišnoj točki, iz koje u neizmjernoj raznovrsnosti

- zrače u budućnost.

- Kao Michelangelo i Durer, i on je otvorio novi put prema poimanju tradicije. Živio u Rimu, proučavao antiku - ključno za njegovo shvaćanje umj.

- Pariška Akademija otvorena 1648., NP je slovio kao veliki uzor; umj se mjerila prema

njegovom djelu.

- bio je najvažniji francuski slikar 17. stoljeća; začetnik i vodeći slikar klasicizma u razdoblju baroka. Uglavnom je djelovao u Rimu, a kraće vrijeme bio je dvorski slikar kralja Luja XIII. u Parizu.

- osnivanje francuske Akademije 1648. (pusenisti - rubensisti)

- Dok je za Poussina najvažnije bilo povezivanje teorije i prakse, Freart de Chambray-ev temeljni nazor bio je racionalistički. Smatrao je da valja proučiti odnose između umj i publike, što će kasnije, kod de Pilesa, Diderota i francuskih kritičara 18.st. postati presudno. Razmišljao na matematički način, na temelju matem. znanosti nastojao konstuirati zakonomjernost u umj.

17

- Andre Felibien pod utj Poussina, u Rimu živi, P djelo vrhunac razvoja u umj

- Iznimno je važno djelo Rogera de Pilesa (1636.-1709.), čije je sudjelovanje u diskusiji

oko suvremene umj realnosti imalo mnogo dublje posljedice od sudjelovanja ostalih fr teoretičara. Postavio načela koja su davala smjer razvoju u 18.st. u svom djelu iz 1699. slikare i umj djela rasporedio prema školama. U drugom djelu iz 1708. otišao je mnogo dalje; nastojao je pronaći prosudbene kategorije za umj uopće (crtež, boja, kompozicija i izraz), prema kojima je vrednovao najslavnije umjetnike. Osporio je Akademiji ekskluzivno pravo prosuđivanja umj. Zagovarao je novo poimanje boje i «temperamentno se zauzimao za Rubensa», dok se Akadem poistovjećivala s umj idealom antike i Poussinom.

- De Pilesovo je mišljenje kasnije prevagnulo, a najvećim su mu se dijelom priklonili i

onodobni kolecionari umj djela. Naposlijetku je i Akademija priznala promjenu situacije i pridružila se de Pilesovim nazorima, a 1699. i sam je de P primljen u Akadem. Počinje postojati i kritika čiji su autori povjesničari i teoretičari umj, koji za to stječu službeni legitimitet.

- I poimanje teorije umj prošlo je kroz mijenu: boja postaje ravnopravna s crtežom,

jednako kao što se umj S vrednuje ravnopravno s idealom antike i klasicističke umj koja je iz njega izvedena. Stvaralački razvoj slikarstva krenuo je početkom 18.st. razvojnim smjerom na koji je ukazao R de Piles koji se usredotočio na boju i na djelo PP Rubensa (o tome svjedoče djela Watteaua, Bouchera i drugih umj tog doba).

- G 1698. pojavila se knjiga P. Moniera, slikara i dir Akad, u kojoj se ocrtava razvoj umj

od antike (nazadovanje u sr v, vrhunac Rafael i Michelangelo) – po prvi put se pojavljuje oznaka «povijest umjetnosti», koja je izrasla iz poimanja umj u francuskom klasicizmu.

- Kraj razdoblja što ga je utemeljila fr Akad, koja je nastojala sve mogućnosti umj doživljavanja obuhvatiti pravilima i čvrstim mjerilima:

o Bellori, Felibien i de Piles – racionalistička podloga. o Johann Joachim Winckelmann, pisac i proučavatelj antičke starine, povjesničar

umj, uveo je posve novo razdoblje u PU.

18

Povijest umjetnosti, teorija umjetnosti i umjetnička kritika 17. i 18. st. Prosvjetiteljstvo, neoklasicizam, idealizam Doprinos renesansnog razdoblja umj kritici bio je vrlo složen i značajan; najznačajniji vidovi:

• životi umjetnika • načela o tumačenju prirode • načela o različitim postupcima umjetnika

- Estetski intelektualizam i moralističko shvaćanje umj nakon Tridenstskog koncila

- Osnivanje akademija:

o Rimska akademija (prijelaz 16.-17. st.) o Poussin i francuska Kraljevska akademija slikarstva i skulpture (1648. ) o de Piles se suprotstavlja o (pusenisti-rubensisti); o - Felibien i de Piles koji se suprotstavlja – racionalistička podloga o Bellori i neoplatonizam o Francuska akademija u Rimu (1666.) o engleska Kraljevska Akademija (1768.)

- Talijanski teoretičari grupe djela sistematiziraju u škole

(Rim, Ve, Lomb, Tosk): Domenichino 17.st, Lanzi 18. st. Poimanje umjetnosti u prosvjetiteljstvu

- Diderot, Gerard, Shaftesbury - temelji historijskog promišljanja umjetnosti, racionalizam

Poimanje umjetnosti u razdoblju neoklasicizma

- Rasprava o Laokontu, Winckelmann, Milizia, Lessing, Mengs: “Savršenstvo pripada Grcima, ne modernima”

- spoznaja stilske zakonitosti Idealistička filozofija i povijest umjetnosti

- Kant, Hegel, Goethe, Baumgarten, Schiller, Herder, Schleghel, Shelling - dijalektičko tumačenje procesa razvoja

Poimanje umjetnosti u prosvjetiteljstvu

- poč 18.st. traži se napuštanje prije utvrđenih stajališta i uspostavljanje novih vrijednosti poimanja

- prosvjetiteljski način promatranja, zasnovan na novim pravilima, predstavlja pravu revoluciju – racionalizam, empirizam

- nastoji se oko stvaranja uzajamnosti između umjetnika i publike: o uvažava se sud obrazovane publike koja prosuđuje prema svom osjećaju o individualnost; relativnost prosudbe postaje dijelom pisanja o umj o D. Diderot, A. J. B. du Bos, G.E. Lessing

19

Denis Diderot (1713.-1774.) - u pov prosvjetiteljstva zauzima središnje mjesto - Enciklopedija što ju je on osmislio obuhvaćala je cjelokupno znanje vremena. Poput

Aretina u 16.st. i Baudelairea u 19.st., u svom je razdoblju stvorio klimu za razumijevanje umj. - pritom se uglavnom usredotočio na kritike Salona što ga je vodio od 1759.-1781.

- upozorava na posljedice racionalistički utemeljenog poimanja umj (kratak spis) - “Pravila su umj učinila rutinom, pa ne znam jesu li više škodila ili koristila. Želio bih da me

se dobro razumije: prosječnom umjetniku ona su koristila, geniju su škodila.” - razmatrao je odnos publike prema umj djelu (recepcija). Vidi str 45.

Luigi Lanzi (1732.-1810.) - poimanje umj u Italiji 18.st. kulminirala je u radu Storia pittorica dell'Italia – građu je raščlanio prema školama; univerzalni pregled čitavog razvoja dugo je imao značenje kompendija: »i danas se može čitati» (K). Primjeri škola: Venecija, Rim, Bologna Engleska 17. i 18. st. lord Shaftesbury (1671.-1713.) i neoplatonizam

- tražio je mogućnost povezivanja zbilje i ideala, osjetilnosti i inteligibilnosti - intenzivnim proučavanjem starih pisaca, ponajprije Platona i Plotina, došao je do posve

novog načina shvaćanja koji je presudno utjecao na W. - Cassirer ga je smatrao pionirom sustavne estetike, pojam estetike kao «nekorisnog

sviđanja» potječe od njega. Kasnije taj pojam preuzima njemačka estetika, a u Kantovoj Kritici rasudne moći on je usavršen i obrazložen na sustavan način.

- uvodi pojam «unutarnje forme» Richarsonovi - izdali spis Essay on the Art of Criticism (1719.) u kojem su tražili zakone pristupa umjetničkim djelima Hogarth - The Analysis of Beauty (1753.) pokušava podučiti razumijevanju ljepote Sir Joshua Reynolds (1723.-1792.) bitno je proširio aspekte povijesne umj za prosvjetiteljstva. 1768. - utemeljena Kraljevska akademija koje postaje glavni autoritet.

- razdoblje prosvjetiteljstva (18.st.) - bilo je u znaku racionalizma do svoje sredine, a on je odredio odnos toga doba prema odnašnjoj i prošloj umj.

- Međutim, velike su ličnosti toga st začele nov pokret usmjeren osjetilnom pristupu umj

djelu: Diderot, Reynolds, Lessing, Winckelmann.

- Umj razvoj se sagledavao kao organička cjelina, čime je stvorena podloga s koje se PU po prvi put mogla iskusiti kao izraz unutrašnje zakonitosti.

Poimanje umjetnosti u razdoblju neoklasicizma

- Laokontova skupina – antičko djelo, iskopano u Rimu poč. 16.st., (Michelangelo požurio vidjeti «čudo umj», dodaje mu desnu ruku); poticala nastnak mnoštva kopija i varijacija tijekom 16., 17. i 18.st.

20

- O Laokontovoj sudbini u antici izvješćuju Plinije Stariji i Vergilije u odlomku Eneide. Laokont biva kažnjen zbog neposluha prema bogovima koji šalju zmije što ubijaju njega i njegove sinove (upozorio Trojance na konja ili se je oženio protiv volje bogova).

- krajem 18.st. Ls dolazi u središte pozornosti znanstvenoumj promatranja - postaje predmet žestokih rasprava - načelna rasprava o mogućnostima kritike djela lik umj, kao i granicama pojedinih umj –

- Laokontova skupina time postaje važna za stvaranje sudova o PU u nastajanju. - Svako doba u pojedinom djelu vidi vlastito htijenje (kubisti i vrednovanje della

Francesche), s njim ga uspoređuje. Znanstveni sukob oko Ls važan je kao simptom vremena, jer se na tom primjeru razbuktavaju načelna pitanja koja su za 18. i 19.st.(kao i za početke pisanja PU uopće), bila od velike važnosti.

Johann Joachim Winckelmann (1717.-1768.) - Jedan od prvih neumjetnika koji su skupinu vidjeli novim očima - u jednom je svom

ranom radu ukazao na djelo i njegov egzemplarni karakter (1755.): “...savršeno pravilo umjetnosti”

- U djelu W prepoznaje zahtjev za novim idealom, za «plemenitom jednostavnošću i smirenom uzvišenošću»

- Te oznake i pojmovi su što ih je W postavio kao općenitu oznaku grčke umj, a izveo ih je (na čuđenje današnjeg promatrača) iz Laokonta.

- To se može razumijeti samo kao reakcija na umj njegovog doba, koja je kod slabijih umjetnika potonula u rutinu.

- Kao suprotnost skupini W navodi umj njegovog doba, u ukusu rokokoa «vlada najprostiji ukus današnjice».

- Winckelmann, Povijest umjetnosti kod antičkih naroda (1756.)– smatrana remek djelom i izvršila značajan utjecaj ne samo na kasniju PU, već i na idealističku estetiku.

- S Mengsom u Rimu studirao ant. skulpt. Laokontova skupina, detalj Laokontova lica

- prema W se uzvišenost duše ogleda u izrazu lica koje ne odaje strast i bol što je vidljiva u napetosti tijela

- Za Lessinga, kao i poslije za Goethea, bio je važan trenutak što ga je umjetnik odabrao za prikazivanje – prijelazni trenutak koji nagovješta budućnost.

- Lessingovo djelo iz 1766. uzoran je primjer istraživanja usmjerenog ka određivanju načela u duhu teorije umj u potrazi za kriterijima prema kojima bi se mogli razgraničiti slikarstvo i poezija, umj prostora i umj vremena otad se uvriježio pojam likovnih umjetnosti.

Winckelmannova revolucija

- Odnos prema Ls stalno se mijenjao i prilagođavao sve boljem poznavanju grčke plastike. - Bilo je onih koji su izražavali negativan sud prema djelu:

o primjerice, kritičar W. Heinse: “ne znam je li skupina uistinu takolijepa... meni se čini nekako izvještačenom...Komično je da se baš na Laokontovu primjeru htjelo dokazati kako su Grci sve radili na lijep način, kao da je tijelo zgrčeno i otečeno djelovanjem otrova osobito ljupko.”

- Bilo je onih što su kritizirali Winckelmanna i Lessinga, primjerice, Schoppenhauer: “W je Laokonta pretvorio u stoika...L nije pogodio u pravu točku...”)

- Tema je aktualna još u 19.st. (C. Justi, Zakonitosti prema kojima se Laokonta prosuđivalo u različitim vremenima, 1864.)

- Ls postala je egzemplarnim slučajem prosuđivanja umjetnosti

21

- Prema Wickhoffu, Winckelmannova je PU načinila «rez u svekolikom europskom doživljavajnu umj»; za A.Riegla Winckelmann je bio prvi povjesničar umj uopće – zbog izrazitog nastojanja oko određivanja i isticanja zajedničkih crta, što ih je uočio u svim antičkim djelima kojima se bavio, ono što ih povezuje u višu pojmovnu cjelinu.

Muzeji u doba klasicizma

- Prvi muzej antike u Rimu 1773.-1821. - Musee Napoleon u Parizu – djela se razvrstavaju po razdobljima i školama; - postava kojom dominira načelo povijesnosti; - dostupna publici;

- Q. De Quincy – jedno od ključnih imena klasicističke koncepcije, upozoravao na

posljedice izdvajanja umj djela iz konteksta u kojem su nastala Idealistička filozofija i Pu (kraj 18.st.) Kant, Baumgarten, Schiller, Goethe, Herder, Schlegel, Shelling, Hegel

- Prevladava se teorija mimezisa, jer je ljepota stvar subjektivnog ukusa (Kant), utemeljuje se teorija umj koja anticipira 20.st. – umj oblikuje poput same prirode (Schlegel), za Hegela umj stvara novu realnost

- Hegelovo djelo jasno obilježava točku razvoja presudnu za razvoj znanosti, odnosno oblikovanja povijesne svijesti, za nastanak PU kao znanosti. Njegovim dijalektičkim metodama (svako razdoblje nosi klicu nadolazećeg, njemu suprotstavljenog ) stvorena je podloga za važnu komponentu kasnijeg PU istraživanja. Pitajući se o uzrocima polarizacije antika / sr.v. - istražuje temeljnu strukturu novog historijskog promišljanja umj. H djelo obilježava kriznu situaciju oko 1800. Otkriće povijesne dimenzije + načelno definirao situaciju nove kulture u kojoj će umj i PU postojati jedna do druge

- Ponovno otkrivanje izgubljene tradicije teklo je postupno. Rezultat toga procesa bio je novo poimanje umj stvaralaštva usmjerenog izvornosti i elementarnosti.