Sadržaj:

Predgovor …………………………………………………………..… str. 1

1. Uvod .................................................................................................……... 32. Općenito o likvidnosti banke ...................................................................... 4

2.1. Pojam i značaj likvidnosti ................................................................... 4 2.1.1. Likvidnost pojedinog potraživanja ............................................. 5 2.1.2. Likvidnost aktive ........................................................................ 6 2.1.3. Likvidnost ukupnog poslovanja banke ....................................... 7 2.2. Čimbenici koji najčešće uzrokuju nelikvidnost banke ........................ 8 3. Mjerenje likvidnosti banke ......................................................................… 11 3.1. Indikatori likvidnosti bankovnog sustava koje objavljuje Hrvatska narodna banka (HNB) .......................................................................... 11 3.2. Bilančni odnosi – indikatori likvidnosti .............................................. 12 3.3. Ročna neusklađenost aktive i pasive kao mjera rizika likvidnosti ..... 15 4. Planiranje likvidnosti banke ....................................................................... 17 4.1. Operativni planovi likvidnosti ........................................................….. 18 4.2. Godišnji plan likvidnosti ...................................................................… 23 5. Strategije upravljanja likvidnošću banke ................................................…. 24

5.1. Upravljanje aktivom ........................................................................…. 25 5.2. Upravljanje pasivom ........................................................................…. 27 5.3. Kombinirana strategija upravljanja likvidnošću .............................….. 296. Kriteriji u izboru politike i načina upravljanja rizikom likvidnosti banke… 317. Načela i smjernice upravljanja likvidnošću poslovnih banaka – preporuke

Bazelskog komiteta ..............................................................................…... 338. Zaključak ...............................................................................................….. 42

Literatura .........................................................................................…...…. 44

Predgovor

Publikacija «UPRAVLJANJE RIZIKOM LIKVIDNOSTI U HRVATSKIM BANKAMA» izrađena je kao sažetak istraživanja koje je provodio autor tijekom niza godina, ali ona je i rezultat njegovog tridesetogodišnjeg rada u hrvatskom bankarstvu, posebno iskustva kao rukovoditelja plasmana i sredstava. Pojedinačna istraživanja objavljena su u raznim publikacijama u zemlji i u inozemstvu kao primjerice:

1. Jurman, A.: Neki aspekti utvrđivanja i provođenja politike likvidnosti i solventnosti banke, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci, broj 10, Rijeka, 1992.

2. Jurman, A.: Načrtovanje likvidnosti in solventnosti banke, Bančni vestnik, revija za denarnišvo in bančništvo, broj 1-2, Združenje bank Slovenije, Ljubljana, 1993.3. Jurman, A.: Rizik likvidnosti u poslovnoj banci, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 25, broj 2, Pravni fakultet Rijeka, 2004.4. Jurman, A.: Planiranje likvidnosti u poslovnoj banci, Ekonomska istraživanja, Vol. 16,

No. 2., Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirković» Pula, 2003.5. Jurman, A.: Upravljanje rizikom likvidnosti u poslovnoj banci, Ekonomska istraživanja, Vol. 17, No. 1., Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirković» Pula, 2004.6. Jurman, A.: Upravljanje rizikom likvidnosti u hrvatskim bankama u svijetlu načela i smjernica Bazelskog komiteta, Zbornik radova: Suvremena financijska

pitanja i izazovi razvitka hrvatskog financijskog sektora, Ekonomski fakultet Split i Ekonomski fakultet Zagreb, 2004.

7. Jurman, A.: Upravljanje rizikom likvidnosti u bankama, časopis Računovodstvo, revizija i financije, «RRiF – plus», d.o.o., Zagreb, 2005.

Ova publikacija namijenjena je studentima kao građa za pripremu ispita na diplomskom i poslijediplomskom studiju:

- na Ekonomskom fakultetu u Rijeci na kolegiju Banke i bankovno poslovanje i kolegiju Poslovna politika banaka, - na poslijediplomskom studiju Management na Ekonomskom fakultetu u Rijeci na kolegiju Upravljanje financijskim institucijama, - na poslijediplomskom studiju Financije i bankarstvo na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na kolegiju Regulacija i kontrola banaka kao i - na poslijediplomskom studiju Poduzetništvo i management na Fakultetu za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» Pula na kolegiju Upravljanje rizicima.

Publikacija može korisno poslužiti i hrvatskim bankama za izbor indikatora za mjerenje likvidnosti te za utvrđivanje i primjenu sustava planiranja likvidnosti kao i sustava upravljanja rizikom likvidnosti.

Rijeka, 2005. Autor Prof. dr. sc. Antun Jurman

1

Dr. sc. Antun Jurman, redoviti profesor

Ekonomski fakultet Rijeka

"Upravljanje rizikom likvidnosti u bankama"

Sažetak:

U radu je definiran pojam likvidnosti, ukazano je na značaj održavanja uredne likvidnosti u poslovanju banke, obrađene su vrste likvidnosti kao i osnovni čimbenici koji najčešće uzrokuju nelikvidnost. Budući da nelikvidnost može dovesti banku prvo u zonu insolventnosti, a kasnije i u likvidaciju, iznimno je važno uspostaviti adekvatan sustav mjerenja i planiranja likvidnosti kao i izabrati primjerenu strategiju upravljanja rizikom likvidnosti u svakoj pojedinoj banci.

Ključne riječi: banka, likvidnost, rizik likvidnosti, čimbenici likvidnosti, indikatori likvidnosti, planiranje likvidnosti, strategije upravljanja rizikom likvidnosti, Bazelski standardi

2

1. Uvod

Banka je financijska organizacija osnovana kao dioničko društvo koje obavljajući depozitne, kreditne i druge bankovne poslove na načelima likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti treba ostvarivati dobitak. Banka svoje poslovanje temelji na vlastitim izvorima koje čine dionički kapital i razni oblici rezervi, kao i na tuđim prikupljenim i pribavljenim sredstvima od domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba. Tuđa sredstva imaju rok dospijeća i banka ih mora staviti na raspolaganje vlasnicima prema ugovorenim rokovima. Tako prikupljena i pribavljena sredstva, po odbitku obvezne pričuve i rezervi likvidnosti, banka ulaže u kreditne i nekreditne plasmane. Iz toga proizlazi, da je banka posrednik koji mobilizira slobodna novčana sredstva onih subjekata koji ih imaju, ali im nisu potrebna i posuđuje onim subjektima koji sredstva trebaju, ali ih momentalno nemaju. Za nesmetano odvijanje tog procesa banka mora raspolagati likvidnim sredstvima u domaćoj i stranim valutama na računima i u blagajnama.

Poslovna banka obavlja domaći platni promet i platni promet s inozemstvom. Ukoliko je banka nelikvidna njezini deponenti ne mogu raspolagati svojim sredstvima na računima niti obavljati plaćanja prema inozemstvu. Nastupa svojevrsna blokada cirkulacije novčanih sredstava u zemlji i prema inozemstvu i zastoj u odvijanju procesa društvene reprodukcije. Negativna posljedica takve situacije je stvaranje nepovjerenja u banku, podizanje depozita, tezauracija domaće i strane valute kod stanovništva, zadržavanje deviznih priljeva izvoznika u inozemstvu, smanjenje financijskog potencijala banke, kao i sve teže odvijanje proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje.

Budući da nelikvidnost banke ima značajne posljedice na njezino poslovanje i na poslovanje klijenata i to kako onih koji su sredstva uložili u banku, tako i onih koji koriste kredite i razne usluge, potreba da banka bude u svakom momentu likvidna nije nešto posebno i novo, već nešto normalno i uobičajeno i kako kaže Cates "likvidnost je uvijek primarna, bez nje banka ne otvara vrata, a s njom banka može imati vremena za rješavanje i najvećih problema" (Cates, 1990.).

U ovom su radu obrađeni pojam i značaj likvidnosti, osnovni čimbenici, odnosno razlozi koji najčešće uzrokuju nelikvidnost, a predloženi su i razni pokazatelji i načini mjerenja kao i metodologija planiranja likvidnosti. Poznavanje čimbenika koji uzrokuju nelikvidnost, mjerenje i kvalitetno planiranje likvidnosti podloga su za utvrđivanje i uspješno provođenje strategije upravljanja rizikom likvidnosti banke.

3

2. Općenito o likvidnosti banke

2.1 Pojam i značaj likvidnosti

Likvidnost pojedini autori definiraju na različite načine. Tako primjerice Babić kaže "da je likvidnost sposobnost poduzeća da na vrijeme izvršava sve svoje obveze plaćanja", odnosno "likvidnost postoji kada poduzeće ima mogućnost da ostvaruje stalnu harmoniju između rokova u kojima pretvara svoju materijalnu aktivu u sredstva plaćanja i rokova u kojima će dospijevati njegove obveze plaćanja" (Babić, 1971.). Strani autori, kao primjerice Block i Hirt pojam likvidnosti tumače kao "zamjenjivost kratkoročne imovine u gotovinu" (Block, Hirt, 1978.), a Black, Champion i Brown pod likvidnošću podrazumijevaju "mogućnost pretvaranja tekuće aktive u gotovinu" i ukazuju da je "pojam likvidnosti mnogo širi od mogućnosti udovoljavanja tekućim obvezama plaćanja" (Black, Champion, Brown, 1967.).

Bazelski komitet za bankovnu superviziju1 u svom radu o nadgledavanju likvidnosti navodi da je likvidnost, ili sposobnost da se financiraju povećanja u aktivi i podmiruju obveze kada dođu na naplatu, bitna za održavanje na životu bilo koje bankovne organizacije. Stoga je upravljanje likvidnošću među najvažnijim aktivnostima kojima upravljaju banke. Važnost likvidnosti nadmašuje pojedinačnu banku, budući da manjak likvidnosti u jednoj instituciji može imati sustavne posljedice.

Člankom 79. Zakona o bankama2 utvrđena je obveza upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze. U tom smislu banka treba planirati očekivane novčane odljeve i dostatne novčane priljeve za pokriće istih, kontinuirano pratiti likvidnost te donositi odgovarajuće mjere za sprječavanje ili otklanjanje uzroka nelikvidnosti.

Iz navedenih definicija likvidnosti proizlazi, da je rizik likvidnosti vjerojatnost da banka raspoloživim novčanim sredstvima neće biti u stanju podmiriti dospjele obveze prema svojim vjerovnicima (pasiva), kao i obveze po odobrenim kreditima, izdatim jamstvima, garancijama, avalima itd. (aktiva). Međutim, likvidnost banke treba u praksi shvatiti ne samo kao sposobnost podmirivanja dospjelih obveza, odnosno sposobnost financiranja povećanja aktive, već kao temeljno načelo bankovnog poslovanja. U tom smislu treba razlikovati: likvidnost pojedinog potraživanja, likvidnost aktive i likvidnost ukupnog poslovanja banke.

1 Basel Committee on Banking Supervision, (2000.), Sound Practices for Managing Liquidity on Banking Organisations, Basel, str. 1.

2 Zakon o bankama, Narodne novine, broj 84/2002.

4

2.1.1. Likvidnost pojedinog potraživanja

Imovinu banke čini njezina aktiva koja se sastoji manjim dijelom iz realne imovine (zgrada, oprema, informatička rješenja i sl.) a pretežitim dijelom iz raznovrsnih kratkoročnih i dugoročnih potraživanja u domaćoj i stranim valutama. Likvidnost je obilježje nekog potraživanja da se ono u kratkom roku unovči i to bez značajnijeg gubitka. Pri ocjeni likvidnosti pojedinog potraživanja treba voditi računa o tri elementa: (1) o vjerojatnosti da se potraživanje u kratkom roku može stvarno pretvoriti u novac, (2) o vjerojatnosti da se pri toj transakciji može postići odgovarajuća cijena i (3) o vjerojatnosti da se u određenom razdoblju navedene dvije vjerojatnosti neće promijeniti (Mc Kean, 1951.). Kretanje sadašnje vrijednosti pojedinog potraživanja prikazano je u grafikonu 1.

Grafikon 1- Stupanj sadašnje vrijednosti potraživanja banke

Postotak sadašnje vrijednosti 100

50 potraživanje B

potraživanje A

0 0 t

Iz grafikona 1 proizlazi da svako potraživanje banke ima neki stupanj likvidnosti koji se kreće u rasponu od 0 do 1 i zavisi o vremenu u kojem će se pretvoriti u novac. Novčana sredstva imaju koeficijent likvidnosti 1, dok nelikvidna imovina, primjerice realna dobra (zgrade, oprema itd.) ima koeficijent likvidnosti znatno manji od 1, a ponekad se koeficijent približava vrijednosti 0. Praksa banaka ukazuje, da likvidnost pojedinog potraživanja zavisi o kvaliteti dužnika, prinosu kojeg takav financijski instrument nosi, ali i o funkcioniranju tržišta na kojem se dugovi i potraživanja mogu kupovati i prodavati.

5

2.1.2. Likvidnost aktive

Likvidnost aktive može se definirati kao proces nesmetanog pretvaranja novčanih sredstava u kreditne i nekreditne plasmane i obratno pretvaranja potraživanja banke po svim osnovama (glavnica, kamate, naknade itd.) i u svim pojavnim oblicima (kredit, vrijednosni papir, ček, mjenica itd.) u novčana sredstva ugovorenom odnosno planiranom dinamikom. Ulaganje novčanih sredstava u raznovrsne kreditne i nekreditne plasmane, odnosno druga potraživanja i ponovna naplata i pretvaranje u novčana sredstva treba kontinuirano teći u skladu s planiranim tokom.

Likvidnost ukupnih potraživanja shvaćena kao sposobnost pretvaranja u novac jednaka je zbroju likvidnosti pojedinih potraživanja. Budući da je stupanj likvidnosti pojedinih potraživanja različit, ukupnu likvidnost aktive čini "distribucija vjerojatnosti pretvaranja u novac bez značajnijih gubitaka pojedinih dijelova imovine, ponderiranih iznosima odgovarajućih dijelova imovine" (Hicks, 1962.).

Pod pretpostavkom da se aktiva banke sastoji od gotovine, kredita, vrijednosnih papira i realne imovine u tablici 1 prikazano je izračunavanje indeksa likvidnosti ukupne aktive.

Tablica 1- Izračunavanje indeksa likvidnosti aktive

Opis Vrijednost Tržišna Vjerojatnost Kol. 2 x Kol. 3 imovine cijena prodaje 0 1 2 3 41. Gotovina 100 100 1,00 100,02. Krediti 400 380 0,90 342,03. Vrijednosni papiri 300 270 0,95 256,54. Realna imovina 200 170 0,80 136,0 Ukupno 1.000 920 834,5

Knjigovodstvena vrijednost aktive banke je 1.000 novčanih jedinica i banka očekuje da će u cijelosti naplatiti potraživanja u ugovorenim rokovima. U slučaju poteškoća u održavanju likvidnosti banka će potraživanja unovčiti po sadašnjoj ili diskontiranoj vrijednosti (kolona 2). Pod pretpostavkom da je tržište perfektno indeks likvidnosti bio bi omjer između tržišne i knjigovodstvene vrijednosti: 920 : 1.000 = 0,92. Međutim, potražnja za pojedinim dijelovima imovine je različita, što znači da se u izračunavanje treba uključiti i vjerojatnost

6

da će se imovina banke i prodati, pa je indeks likvidnosti ispravnije izračunati kao: 834,5 : 1.000 = 0,8345.

Indeks likvidnosti aktive kreće se od 0 do 1 i zapravo pokazuje izračunavanje "štete" ili gubitka koji bi banka pretrpjela ako bi bila prisiljena unovčiti svoju aktivu prije ugovorenih rokova dospijeća. U ovom primjeru to bi bilo: (1- 0,8345) x 100 = 16,55%.

2.1.3. Likvidnost ukupnog poslovanja banke

Kao što se potraživanja banke pretvaraju u novac u odgovarajućoj kombinaciji vjerojatnosti, tako se i obveze banke izvršavaju u ugovorenim rokovima prema dospijeću, a za sredstva po viđenju može se izračunati vjerojatnost da će vlasnici zatražiti njihovu isplatu. Likvidnost banke u tom smislu (Newlyn, 1962.) može se definirati kao količinu novčanih sredstava utvrđenu tako, da se u promatranom razdoblju izračuna razlika između distribucije dospjelih potraživanja i distribucije dospjelih obveza banke – grafikon 2.

Grafikon 2 – Likvidnost banke kao razlika dospjelih potraživanja i dospjelih obveza

Iznos

"B" Dp

Do "C" manjak

višak 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Vrijeme(t) Dp - distribucija dospjelih potraživanjaDo - distribucija dospjelih obveza

U grafikonu 2 je krivuljom "Dp" prikazan kumulativan iznos dospjelih potraživanja, a krivuljom "Do" kumulativan iznos dospjelih obveza u

7

određenom vremenu "t". "L" je iznos kojim banka treba raspolagati na kraju razdoblja "t" da bi podmirila svoje dospjele obveze. U razdoblju 0 < t < 5 likvidna (novčana) sredstva veća su od dospjelih obveza (površina C), dok su u razdoblju 5 < t < 10 dospjele obveze veće od dospjelih potraživanja i banka ulazi u zonu nelikvidnosti. Površina B pokazuje odstupanje likvidnosti ispod potreba.

Grafikon 2 daje sliku likvidnosti i nelikvidnosti banke u određenom razdoblju i ukazuje u koje vrijeme banka može viškove novčanih sredstava plasirati, a kada i za koje vrijeme treba pribaviti kratkoročna sredstva za likvidnost radi saniranja problema nelikvidnosti.

Prema tome, likvidnost banke treba promatrati ne samo u statičkom, već i u dinamičkom smislu, a stvaranje potrebnih novčanih sredstava ne samo pretvaranjem potraživanja u novčana sredstva unutar aktive, već cjelokupnim poslovanjem banke i klijenata koji putem nje obavljaju svoje poslovanje.

2.2. Čimbenici koji najčešće uzrokuju nelikvidnost banke Banka manjim dijelom posluje vlastitim sredstvima, a pretežito tuđim izvorima3. Tuđi izvori imaju svoju cijenu – pasivnu kamatu koju banka treba nadoknaditi iz aktivne kamate obračunate na sredstva uložena u kreditne i nekreditne plasmane. Naplata uloženih sredstava i obračunate kamate u ugovorenim rokovima presudna je za uredno poslovanje, odnosno za održavanje likvidnosti banke. Međutim, u praksi se pojavljuje mnoštvo problema, poteškoća i otežavajućih okolnosti koje remete ovo temeljno načelo poslovanja i mogu uzrokovati nelikvidnost, odnosno u konačnici nesolventnost4 koja banku dovodi u bankrot.

Prvo, banka prikuplja depozite po viđenju raspoložive neograničeno u svakom trenutku i oročene depozite koje je banka dužna staviti deponentima na raspolaganje zajedno s kamatom u ugovorenim rokovima. Isto tako, banka koristi razne kratkoročne i dugoročne kredite u zemlji i inozemstvu i vraća ih zajedno s kamatom u ugovorenim rokovima. Promatrajući stvarno ponašanje deponenata može se zapaziti, da se većina oročenih depozita obnavlja, a manji dio podiže i da su u masi oročeni depoziti vrlo stabilni.

3 Udio vlastitih izvora, koje čini kapital, dobitak tekuće godine i razni oblici rezervi, u ukupnoj pasivi hrvatskih banaka kreće se zadnjih nekoliko godina u prosjeku 9 do 10%.

4 Nesolventnost ili insolventnost je nemogućnost banke da unovčenom imovinom (aktivom) podmiri sve svoje obveze prema deponentima i drugim vjerovnicima. U tom slučaju banku treba dokapitalizirati do potrebne razine ili likvidirati.

8

Bez obzira što hrvatske banke većinom ugovaraju nenamjenska oročenja s maksimalnim rokom do pet godina, oročeni depoziti su dobra podloga za odobravanje dugoročnih kredita s rokom povrata pet, deset i više godina.

Sredstva po viđenju, primjerice na kunskoj štednji i tekućim računima građana, žiro računima građana i pravnih osoba iz dana u dan se mijenjaju i njihovo je kretanje podložno sezonskim oscilacijama unutar godine, ali i unutar mjeseca. Bez obzira na oscilacije, može se primijetiti dugoročni trend rasta, što upućuje na zaključak, da se jedan dio takvih sredstava može dugoročno plasirati, drugi dio kratkoročno uložiti u vrijednosne papire ili kreditne pozajmice klijentima ili preko tržišta novca, a treći dio držati u likvidnom obliku. Dakle, u stabilnim gospodarskim uvjetima i u redovnim okolnostima banka će prikupljena i pribavljena sredstva uložiti u plasmane sa znatno dužim rokovima nego što su ugovoreni rokovi prikupljenih depozita, što znači da banka obavlja ročnu transformaciju sredstava.

Ukoliko dođe do bilo kakvog poremećaja i dio deponenata zatraži povrat svojih depozita, banka ih ne može isplatiti naplatom plasmana, budući da su ti plasmani dati na duže rokove. Dakle, pretjerana ročna transformacija kratkoročnih sredstava u nestabilnim uvjetima može uzrokovati nelikvidnost banke.

Drugo, ulaganje sredstava iz prikupljenih depozita u vlasničke uloge ili u stalna sredstva, primjerice zgrade, opremu, informatička rješenja i sl., znači ulaganje u nelikvidnu imovinu koju nije moguće u kratkom roku unovčiti i takva praksa može uzrokovati nelikvidnost banke.

Treće, ulaganje sredstava u kreditne i nekreditne plasmane klijentima koji nisu u stanju uredno podmirivati dospjele obveze, bilo radi iznenadnih promjena na tržištu, bilo radi loše procjene njihovog boniteta i kreditne sposobnosti prilikom odobravanja plasmana, ili radi nekog trećeg razloga, može uzrokovati nelikvidnost, jer banka nije u stanju podmiriti obveze prema deponentima zbog izostanka planirane naplate plasmana.

Četvrto, izdavanje jamstava i garancija, avaliranje mjenica, otvaranje akreditiva s odloženim polaganjem pokrića i sl. bez ozbiljne procjene rizika posla i bez kvalitetne ocjene boniteta i kreditne sposobnosti nalogodavca može za banku značiti plaćanje po tako preuzetim potencijalnim obvezama i uzrokovati nelikvidnost.

Peto, banka mora prikupljena i pribavljena sredstva ulagati u kreditne i nekreditne plasmane da bi na tako uložena sredstva mogla obračunavati kamatu i razne naknade i tako ostvarivati prihode. Svako je ulaganje rizično jer bez

9

obzira na procjenu boniteta i kreditne sposobnosti klijenta, izvanredne okolnosti mogu dovesti dužnika u poziciju nemogućnosti urednog servisiranja dospjelih obveza. Zato je iznimno važno pribavljanje dobrih kolaterala ili kvalitetnih instrumenata osiguranja naplate potraživanja, primjerice namjenski depozit, cesija potraživanja, mjenica, zadužnica, hipoteka, prijenos u fiducijarno vlasništvo itd., kako bi njihovom realizacijom banka naplatila dospjela potraživanja i spriječila moguću nelikvidnost radi izostanka redovite naplate potraživanja.

Šesto, ponekad banka radi prestiža na tržištu ili radi održavanja dobrog poslovnog odnosa s klijentom odobri kredit, izda jamstvo ili garanciju ili preuzme drugu potencijalnu obvezu po nalogu klijenta, a da pritom nema osiguran izvor sredstava. Realizacija takve odluke uzrokovat će nelikvidnost jer banka ne može izvršiti preuzetu obvezu.

Sedmo, ponekad banka formira ukupan prihod tako da obračuna kamate i naknade, a da pritom ne naplati takve prihode, već ih reprogramira, pripiše glavnici, odobri kredit za naplatu i sl. Ponekad banka formira ukupan prihod obračunom tečajnih razlika, revalorizacijom glavnice ili na drugi način, a izostane naplata u obračunskom razdoblju. Ukoliko istovremeno banka stvarno isplati pasivne kamate, naknade i druge troškove odnosno isplati dividendu, što znači da isplate po osnovi rashoda nisu pokrivene stvarnim naplatama, već obračunskim prihodima, takva praksa uzrokovat će nelikvidnost. Isto tako, poslovanje s gubitkom, što znači da su rashodi veći od prihoda, zasigurno će nepovoljno djelovati na likvidnost banke.

Osmo, agresivna politika banke na tržištu i prebrzi i nekontrolirani rast može banku dovesti u nelikvidnost. Odobravanje kredita klijentima sumnjiva boniteta koji su spremni plaćati nadprosječne kamate i druge troškove, širenje bankovne mreže na udaljenim područjima, uvođenje novih bankovnih proizvoda, obavljanje novih bankovnih poslova na međunarodnim tržištima itd. bez odgovarajućih tehničkih, kadrovskih i organizacijskih preduvjeta i učinkovitog nadzora i kontrole, kao i financiranje takvih poslova kratkoročnim depozitima stimuliranim iznadprosječnim visokim pasivnim kamatnim stopama, znači najčešće skrivanje pravih problema koji se ne vide u obilju likvidnih sredstava. Svaki pa i najmanji poremećaj na tržištu zaustavit će daljnji rast depozita, prouzročiti nelikvidnost, svi će problemi postati vidljivi i banka ulazi u zonu insolventnosti.

Deveto, neizvršavanje obveza po dospjelim depozitima, odobrenim kreditima i drugim preuzetim obvezama, poslovanje s gubitkom, nepovoljne glasine, pad cijena dionica itd. narušit će ugled banke i djelovati na gubitak

10

povjerenja. Posljedica toga bit će daljnje podizanje depozita, odlazak klijenata i sve veća nelikvidnost banke.

Osim navedenih čimbenika, na koje banka može više ili manje djelovati poslovnom politikom, na njezinu likvidnost utječu i razne tržišne okolnosti (promjene kamatnih stopa, valutnih tečajeva itd.), mjere i odluke središnje banke (kamatna i tarifna politika, politika obvezne pričuve, aukcije kupnje i prodaje deviznih sredstava, prodaja i reotkup blagajničkih zapisa i sl.), gospodarska kretanja, politički i drugi čimbenici koje banka ne može promijeniti, već im se zapravo treba prilagoditi.

3. Mjerenje likvidnosti banke

U bankovnoj teoriji i u bankovnoj praksi nema opće prihvaćenih pokazatelja mjerenja likvidnosti banke. Ranije se u Hrvatskoj primjenjivala odluka prema kojoj je banka bila dužna održavati minimalnu likvidnost kao omjer između sredstava na žiro računu, gotovine, čekova i sl. prema kratkoročnim depozitima i obvezama. Međutim, ta je odluka ukinuta.

3.1. Indikatori likvidnosti bankovnog sustava koje objavljuje Hrvatska narodna banka (HNB) Hrvatska narodna banka objavljuje u mjesečnim biltenima nekoliko indikatora likvidnosti5 bankovnog sustava.

- Slobodna novčana sredstva u kunama su ukupna novčana sredstva banke (na računima za namirenje i u blagajni) umanjena za minimalno prosječno stanje na računima za namirenje i u blagajni propisano instrumentima HNB-a.

- Slobodna novčana sredstva u stranoj valuti su sredstva za održavanje obvezne pričuve u stranoj valuti (efektivni strani novac i čekovi u stranoj valuti, likvidna devizna potraživanja na računima kod prvoklasnih inozemnih banaka i blagajnički zapisi u stranoj valuti) umanjena za minimalno potrebno stanje tih sredstava u istom razdoblju.

- Stopa primarne likvidnosti je postotni udio mjesečnoga prosjeka dnevnih stanja slobodnih novčanih sredstava u kunama u mjesečnom prosjeku dnevnih stanja depozita koji čine osnovicu za obračun obvezne pričuve6.

5 HNB, (2005.), Bilten, broj 103, str. 35.6 Tako se primjerice prosječna stopa primarne likvidnosti u mjesecu prosincu u proteklom petogodišnjem

razdoblju kretala od minimalne 0,98% u 2003. do maksimalne 3,53% u 2002. godini ili prosječno 2,70%.

11

- Korišteni sekundarni izvori likvidnosti obuhvaćaju: korištenje obvezne pričuve (do listopada 1994. godine), kredit za održavanje dnevne likvidnosti (do studenoga 1994. godine), korištenje sredstava iznad raspoloživih sredstava na žiro računu banke (do listopada 1994. godine), izvanredni kredit za premošćivanje nelikvidnosti (inicijalni kredit, kredit za premošćivanje nelikvidnosti bankama nad kojima je pokrenut postupak za ocjenu mogućnosti i ekonomske opravdanosti sanacije i restrukturiranja banke), lombardni kredit (od prosinca 1994. godine), interventni kredit za premošćivanje nelikvidnosti (od listopada 1994. godine), kratkoročni kredit za likvidnost (od veljače 1999. godine) te nepodmirene dospjele obveze prema HNB-u. Navedeni indikatori daju opću sliku likvidnosti bankovnog sustava Hrvatske.

3.2. Bilančni odnosi – indikatori likvidnosti Bez obzira što nema propisanih parametara7, kao što i različiti autori (Rose, 1991., Koch, 1992., Saunders, 2000., Sinkey, 2000.) imaju svoje pristupe, za mjerenje i iskazivanje likvidnosti pojedine banke i bankovnog sustava u Hrvatskoj može se preporučiti više indikatora koji se mogu izračunati iz podataka u zbirnoj bilanci hrvatskih banaka. Pokazatelji izračunati kao prosječne vrijednosti za proteklo petogodišnje razdoblje mogu pojedinoj banci biti orijentacija u utvrđivanju elemenata njezine poslovne politike, posebno politike upravljanja rizikom likvidnosti.

1. Omjer gotovine i depozita kod HNB-a prema ukupnoj aktivi ...........12,2% Sredstva na žiro računima, u gotovini kao i u obveznoj pričuvi u kunama i u stranim valutama su «najlikvidniji» dio ukupne aktive.

2. Udio trezorskih zapisa Ministarstva financija (riznički zapisi) i blagajničkih zapisa HNB-a u ukupnoj aktivi ........................................... 4,4%

Upisani zapisi mogu se brzo unovčiti, a mogu se dati i u zalog kod odobravanja lombardnog kredita8.

3. Neto međubankovna pozicija prema ukupnoj aktivi ........................... 4,4%

7 HNB u svojim godišnjim izvješćima analizira likvidnost banaka korištenjem nekoliko pokazatelja: (1) neto međubankovna pozicija prema ukupnoj aktivi, (2) ukupni krediti prema ukupnim depozitima, (3) kratkoročna aktiva prema kratkoročnoj pasivi te (4) bruto likvidna aktiva prema ukupnoj aktivi.

8 Odlukom o uvjetima za odobrenje kratkoročnog kredita na osnovi zaloga vrijednosnih papira (lombardni kredit), (Narodne novine, broj 99/2004. i 22/2005.) HNB propisuje visinu lombardnog kredita u odnosu na nominalnu vrijednost založenih vrijednosnih papira, rok i način korištenja kao i povrata kredita.

12

Neto međubankovnu poziciju čine sredstva plasirana drugim bankama i financijskim institucijama u obliku kredita i depozita umanjena za sredstva primljena od drugih banaka. Pozajmljena sredstva bankama kao i primljena sredstva od banaka imaju svoje rokove dospijeća, ali su u pravilu brzo unovčiva.

4. Omjer kratkoročna aktive prema kratkoročnoj pasivi banaka ....... 94,9%

Omjer pokazuje koliki dio kratkoročnih izvora banke plasiraju kratkoročno, a koliki dio dugoročno, što može narušiti njihovu likvidnost.

5. Omjer tuđih izvora - posuđenih sredstava prema ukupnoj aktivi ... 89,3% Omjer pokazuje koji dio imovine banke - aktive je financiran tuđim prikupljenim i pribavljenim sredstvima, a što sa stajališta likvidnosti znači veću zavisnost banaka o tržištu i deponentima.

6. Krediti klijentima prema ukupnoj aktivi ....…................................... 47,6% Kreditni plasmani, u pravilu, su teže unovčivi prije roka dospijeća od primjerice vrijednosnih papira i drugih vrsta nekreditnih plasmana.

7. Ukupni krediti prema ukupnim depozitima banaka ......................... 74,8% Omjer pokazuje da li banke kreditne plasmane financiraju iz depozitnih izvora kao najstabilnijih izvora, odnosno da li i koliko banke preferiraju ulaganje prikupljenih depozita u razne oblike nekreditnih plasmana, da bi eventualno poboljšale svoju likvidnost.

8. Omjer depozita prema ukupnoj aktivi ................................................ 65,6% Omjer pokazuje da li su banke više orijentirane na prikupljanje depozita od velikog broja fizičkih i pravnih osoba, što znači stabilnih izvora, ili na kreditna zaduženja kod domaćih i stranih banaka.

9. Udio dugoročnih u ukupnim depozitima ............................................ 60,1% Dugoročni depoziti su najstabilniji izvor financiranja i značajan čimbenik održavanja dobre likvidnosti banaka. 10. Omjer transakcijskih depozita prema ukupnim depozitima ...........16,7%

Budući da su transakcijski depoziti, koje čine tekući računi građana i žiro računi pravnih i fizičkih osoba nestabilan izvor sredstava, banke trebaju

13

odgovarajućom kamatnom politikom i drugim mjerama stimulirati deponente da viškove transakcijskog novca prenose na štedne račune ili oročavaju što bi povoljno djelovalo na likvidnost banaka.

Prikazane pokazatelje može izračunati svaka banka za sebe, usporediti ih s prosjekom bankarstva i uvažavajući vlastite specifičnosti ocijeniti svoju poziciju likvidnosti, odnosno vjerojatnost nastupa problema u upravljanju rizikom likvidnosti.

Osim navedenih pokazatelja, koje je moguće izračunati iz podataka objavljenih u godišnjim izvješćima i mjesečnim biltenima HNB-a, banka bi mogla pratiti svoju likvidnost izračunavajući dnevno različite omjere između bilančnih pozicija temeljem podataka iz svojih poslovnih knjiga kao primjerice:

1. Omjer između prosječnih dnevnih stanja novčanih sredstava koje čini žiro račun i blagajna prema ukupnim kratkoročnim i dugoročnim tuđim izvorima. 2. Omjer između novčanih sredstava prema ukupnim kratkoročnim obvezama po depozitima i primljenim kreditima. 3. Omjer između mjesečnoga prosjeka dnevnih stanja slobodnih novčanih sredstava i mjesečnoga prosjeka dnevnih stanja depozita koji čine osnovicu za obračun obvezne pričuve (stopa primarne likvidnosti). 4. Omjer novčanih sredstava i brzo unovčive aktive ( sredstva na žiro računu i u blagajni, upisani blagajnički zapisi HNB-a, upisani riznički zapisi Ministarstva financija, neto potraživanja od banaka i ostalih financijskih institucija) prema kratkoročnim depozitima i kratkoročnim obvezama, odnosno prema ukupnim tuđim izvorima koje banka koristi itd. Izračunavajući navedene, ali i druge omjere, temeljem dnevnih stanja za više godina, moguće je dobiti ne samo prikaz kretanja, već i podlogu za utvrđivanje trend komponente i sezonskih utjecaja na likvidnost banke.

3.3. Ročna neusklađenost aktive i pasive kao mjera rizika likvidnosti

Uobičajeni način mjerenja rizika likvidnosti u pojedinim razdobljima je strukturiranje aktive i pasive banke prema vremenu koje je od dana bilance preostalo do ugovorenog dana dospijeća.

14

Tablica 3 – Aktiva i pasiva banke prema vremenu koje je od dana bilance preostalo do ugovorenog dospijeća, u milijunima kuna_____________________________________________________________Aktiva Do 1 Od 1 do 3 Od 3 do 12 Od 1 do Preko 3 Ukupno mjesec mjeseca mjeseci 3 godine godine - Novac 100 - - - - -- Krediti 150 170 230 100 150 800- Materijalna imovina - - - - 90 90

Ukupna aktiva 250 170 230 100 240 990

Pasiva- Depoziti 200 100 110 70 20 500- Krediti 100 150 50 30 70 400- Ostale obveze 20 10 5 10 5 50Ukupne obveze 320 260 165 110 95 950 Kapital i rezerve 40 40Ukupna pasiva 320 260 165 110 135 990 Neto neusklađe- nost likvidnosti (70) (90) 65 (10) 105 -

Rizik likvidnosti izračunat kao "neto neusklađenost likvidnosti" iskazan je u razdoblju "do 1 mjesec" u iznosu od 70 milijuna, u razdoblju "od 1 do 3 mjeseca" 90 milijuna i u razdoblju "od 1 do 3 godine" 10 milijuna. To znači, kada bi se iz unovčene aktive isplatili svi depoziti i podmirile obveze u ugovorenim rokovima, banka bi u tim razdobljima imala manjak novčanih sredstava. Za pretpostaviti je da u stabilnim gospodarskim uvjetima dio depozita s dospijećem "do 1 mjesec" i "od 1 do 3 mjeseca" neće biti podignut. Bez obzira na to očekivanje u operativnom planiranju likvidnosti treba voditi računa o značajnoj neto neusklađenosti likvidnosti, a u provođenju poslovne politike banke izvršiti promjene na strani aktive i pasive i to na način, da se dio datih kredita, što je moguće prije, transformira u kratkoročne brzo unovčive vrijednosne papire, a na strani pasive dio kratkoročnih depozita stimulativnim kamatama i drugim mjerama preformira u dugoročne depozite. Inače banka u prethodnom primjeru je solventna jer ukupnom imovinom može podmiriti obveze prema vjerovnicima i deponentima.

Navedeni pristup mjerenja rizika likvidnosti je dobar pregled (ne)usklađenosti vremena dospijeća potraživanja i obveza banke, ali ne uzima u

15

obzir stvarno ponašanje deponenata koji velik dio depozita ne podižu u ugovorenim rokovima kao i činjenicu da će dio dužnika zatražiti prolongiranje dospjelih obveza, a dio dužnika jednostavno neće platiti obveze na vrijeme. Iz tih razloga prikazano mjerenje likvidnosti daje opću sliku dospijeća aktive i pasive koju treba korigirati procjenom vjerojatnosti stvarnih naplata potraživanja i stvarnih isplata depozita i drugih obveza u promatranim razdobljima.

16

U ocjeni likvidnosti jedne banke prema drugoj ili u odnosu na bankovni sektor treba uzeti u obzir i neke druge čimbenike koji ponekad relativiziraju prethodno izračunate pokazatelje (Rose, 1991.).

Prvo u banci s većim ugledom koja uživa povjerenje javnosti manja je vjerojatnost da će veći broj deponenata podići svoje uštede i na taj način ugroziti njezinu likvidnost, nego u banci koja nema takav ugled. Potrebna razina likvidnih sredstava kao i rezerve likvidnosti manje su u banci koja uživa visok stupanj povjerenja, u odnosu na banku koja nema velik ugled. Drugo, kretanje tržišne vrijednosti dionica jedan je od indikatora deponentima u formiranju stava o sigurnosti i stabilnosti banke i indirektno čimbenik koji opredjeljuje banku na održavanje potrebne razine likvidnih sredstava odnosno rezervi likvidnosti.

Treće, prihvaćanje zahtjeva za kreditima i zahtjeva za preuzimanjem potencijalnih obveza od bonitetnih klijenata indikator je tržištu o kreditnom kapacitetu i sposobnosti banke u zadovoljavanju kreditne potražnje. Odbijanje zahtjeva kvalitetnih klijenata izaziva pitanja i sumnju u bančinu sposobnost, a može uzrokovati odlazak klijenata iz banke, podizanje depozita i nepovjerenje javnosti.

Četvrto, saznanje da banka na kreditne pozajmice plaća iznadprosječnu pasivnu kamatu i druge troškove, u čemu je sadržana premija za rizik, signal je klijentima, posebno deponentima, da banka ima poteškoće u održavanju likvidnosti.

Peto, saznanje da banka prodaje realnu imovinu, vrijednosne papire, kreditna potraživanja, devizna sredstva i sl. po znatno nižim cijenama od tržišnih indikator je deponentima da su banci hitno potrebna novčana sredstva, bez obzira što u takvim transakcijama ostvaruje gubitke.

Šesto, saznanje da banka često koristi lombardni kredit temeljem upisanih zapisa indikator je HNB-u da obrati dodatnu pozornost na poslovanje banke.

17

Sedmo, korištenje kratkoročnog kredita za likvidnost kojeg HNB odobrava banci za koju utvrdi da ima likvidnosnih poteškoća, uz uvjet da je solventna9, signal je deponentima da banka ima problema u održavanju likvidnosti, ali i da banka uz pomoć HNB-a poduzima mjere za prevladavanje tih problema.

Iz navedenog proizlazi: (1) da propisima, bankovnom teorijom i bankovnom praksom nije utvrđen skup općeprihvaćenih pokazatelja i načina mjerenja likvidnosti banke, (2) da banka treba odabrati relevantne indikatore i razraditi metodologiju mjerenja svoje likvidnosti u određenim vremenskim razdobljima, (3) da je korisno izračunate pokazatelje usporediti s bankovnim sustavom i s drugim, ali srodnim bankama i to u različitim razdobljima, (4) da u ocjeni vlastite likvidnosti treba voditi računa o svojim obilježjima i specifičnostima pogotovo onima koje su nepovoljnije od drugih te (5) da je kvalitetan sustav mjerenja likvidnosti podloga za planiranje i upravljanje rizikom likvidnosti.

4. Planiranje likvidnosti banke

Provođenje utvrđene politike likvidnosti obavlja se poduzimanjem odgovarajućih mjera, a osnovni instrument u tome je plan priljeva i odljeva novčanih sredstava u određenom razdoblju koji se može iskazati na slijedeći način: 1. Stanje novčanih sredstava na početku razdoblja 2. +Priljev novčanih sredstava 3. -Odljev novčanih sredstava 4. Stanje novčanih sredstava na kraju razdoblja (4 = 1 + 2 – 3 )

Ovaj opći obrazac plana likvidnosti ukazuje na potrebu detaljnijeg sagledavanja novčanih tokova u banci kako sa stajališta priljeva, tako i sa stajališta odljeva. Planiranje likvidnosti obuhvaća planiranje dinamike kruženja novčanih sredstava u poslovanju kroz sve pojavne oblike u segmentu aktivnog, pasivnog i neutralnog poslovanja, ali i u segmentu prihoda i rashoda banke. Planiranje likvidnosti zahtijeva poznavanje novčanih tokova u banci i zato je plan likvidnosti sintetički iskaz planova pojedinih segmenata poslovanja koji obvezno trebaju biti zasnovani na realnoj procjeni novčanih tokova.

9 Kredit se odobrava uz uvjete i na način propisan Odlukom o kratkoročnom kreditu za likvidnost, Narodne novine, broj 135/2002.

18

Plan likvidnosti može imati operativni karakter, što znači da se utvrđuje za kraća vremenska razdoblja, najčešće 7 dana, 15 dana, 1 mjesec, 3 mjeseca, ili je sastavni dio godišnjeg plana.

4.1. Operativni planovi likvidnosti

Operativni planovi likvidnosti su osnovni instrumenti u poslovanju banke, što znači da su njihov sadržaj i struktura zasnovani na konkretnoj analizi nastalih obveza i potraživanja, na projekciji promjena izvora i sredstava kao i sagledavanju drugih bilančnih i izvanbilančnih pozicija te pozicija u računu dobiti i gubitka u planskom razdoblju.

Banka obavlja kunsko i devizno poslovanje koja su međusobno povezana odnosno u mnogim slučajevima se isprepliću.10 Bez obzira što je likvidnost banke jedinstvena, barem ih metodološki treba odvojeno sagledavati.

U pregledu 1 prikazana je struktura operativnog plana kunske likvidnosti banke zasnovana na sagledavanju stanja i očekivanih priljeva i odljeva novčanih sredstava. Za ovaj je plan karakteristično da priljev novčanih sredstava čine povećanje izvora (novi depoziti, uzeti krediti i sl.), naplata kreditnih i nekreditnih plasmana, naplata potraživanja koja čine prihode banke, kunski priljevi od deviznih transakcija itd. Očekivani odljev novčanih sredstava čine smanjenje izvora (vraćeni depoziti, vraćeni krediti i sl.), obveze po kreditnim i nekreditnim plasmanima, plaćanja različitih rashoda, poreza, doprinosa, kupovina stalnih sredstava, deviza i strane valute i plaćanja ostalih obveza banke.

Pregled 1 - Operativni plan kunske likvidnosti

1. Priljev sredstava 1.1. Prenesena sredstva na početku razdoblja 1.2. Priljev novčanih sredstava tijekom razdoblja 1.2.1. Povećanje izvora (pasive) - Depoziti - Krediti od središnje banke

10 Primjerice, nakon primljenog deviznog priljeva banka će odmah obavijestiti korisnika i na njegov zahtjev isplatiti mu kunsku protuvrijednost. Isto tako, obavljajući mjenjačke poslove banka isplaćuje kunsku protuvrijednost za otkupljena devizna sredstva, a nakon transfera strane valute i čekova u inozemstvo, banka je odobrena na deviznim računima kod inobanaka. Izvršavajući naloge za plaćanje klijenata banka smanjuje svoju deviznu poziciju, prima kunsku protuvrijednost i na taj se način zatvara ciklus pretvaranja kunskih sredstava u devizna i obrnuto.

19

- Krediti od poslovnih banaka - Prodani vlastiti vrijednosni papiri itd. 1.2.2. Naplata kreditnih i nekreditnih plasmana (promjene u aktivi) - Naplata kredita - Naplata dospjelih vrijednosnih papira - Prodaja ranije kupljenih vrijednosnih papira - Naplata potraživanja po osnovu plaćanja po datim jamstvima, garancijama, avalima i sl. - Povlačenje obvezne pričuve u kunama 1.2.3. Naplata kamate i ostalih potraživanja koja čine prihode banke - Kamate - Naknade (provizije) - Pozitivne tečajne razlike - Troškovi koje plaćaju klijenti - Naplata izvršenih usluga klijentima itd. 1.2.4. Devizne transakcije

- Prodaja deviznih sredsta- Uplate kunske protuvrijednosti deviznih sredstava u platnom

prometu 1.2.5. Ostali priljevi

2. Odljev sredstava 2.1. Prenesene nepodmirene obveze na početku razdoblja 2.2. Odljev sredstava tijekom razdoblja 2.2.1. Smanjenje izvora (pasive) - Povrat depozita - Povrat kredita središnjoj banci - Povrat kredita poslovnim bankama - Otkupljeni vlastiti vrijednosni papiri 2.2.2. Obveze po kreditnim i nekreditnim plasmanima (promjene u aktivi) - Davanje kredita - Kupovina vrijednosnih papira - Plaćanja po datim avalima, jamstvima, garancijama itd. - Kupovina vlasničkih udjela - Izdvajanje obračunate obvezne pričuve u kunama 2.2.3. Plaćanje kamate i drugih obveza koje čine rashode banke - Kamate - Naknade (provizije) - Plaćene negativne tečajne razlike - Isplata plaća, ostalih administrativnih troškova itd. 2.2.4. Plaćanje poreza, doprinosa i drugih obveza

20

2.2.5. Kupovina stalnih sredstava i sredstava koja čine materijalnu osnovu rada banke 2.2.6. Kupovina deviznih sredstava 2.2.7. Isplata dividende 2.2.8. Ostale obveze

Rekapitulacija:

1. Ukupan priljev2. –Ukupan odljev3. Višak novčanih sredstava (1 – 2)4. Manjak novčanih sredstava (2 – 1)

Sagledavajući ukupni priljev i odljev banka će utvrditi višak ili manjak novčanih sredstava.

Višak kunskih sredstava banka može usmjeriti: - za poboljšanje likvidnosti zadržavanjem većeg salda na žiro računu; - za kupovinu vrijednosnih papira od središnje banke ili na tržištu; - kao kredite za likvidnost drugim bankama, ali i

- za druge namjene (davanje kredita klijentima, kupovina deviznih sredstava itd.)

Manjak kunskih sredstava banka može pokriti: - uzimanjem kredita za likvidnost od poslovnih banaka ili od središnje banke, - prodajom vrijednosnih papira; - prodajom deviznih sredstava; - prijevremenom naplatom kredita i drugih potraživanja; - odgodom dospjelih obveza ili - na drugi način.

U pregledu 2 prikazana je struktura operativnog plana devizne likvidnosti banke. Za ovaj plan karakteristično je da očekivani devizni priljev čine povećenje deviznih izvora (depoziti domaćih i stranih pravnih i fizičkih osoba, uzeti krediti u inozemstvu), priljevi ostvareni instrumentima međunarodnog platnog prometa (doznake, čekovi, akreditivi, inkaso dokumenata itd.) i drugi priljevi. Očekivani odljev deviznih sredstava čine povrati depozita i inokredita, plaćanja prema inozemstvu po nalozima klijenata, plaćanja po fiksnim i garantiranim obvezama, kao i izvršavanje ostalih obveza u devizama koja čine odljev banke.

21

Pregled 2 - Operativni plan devizne likvidnosti

1. Priljev sredstava 1.1. Prenesena sredstva na početku razdoblja 1.2. Priljev deviznih sredstava tijekom razdoblja - Povećanje depozita fizičkih i pravnih osoba - Povećanje depozita inobanaka - Uzeti krediti od inobanaka - Doznake - Akreditivi - Naplata čekova - Inkaso dokumenata - Naplaćene kamate, naknade i razni troškovi u devizama - Naplata ostalih potraživanja - Kupljena devizna sredstva na tržištu i otkupljena valuta - Povrat depozita oročenih kod inobanaka - Povrat izdvojene obvezne pričuve u devizama - Ostali priljevi u devizama

2. Odljev sredstava 2.1. Neizvršene obveze iz prethodnog razdoblja 2.2. Odljev deviznih sredstava tijekom razdoblja - Povrat depozita pravnih i fizičkih osoba - Povrat depozita inobankama - Povrat kredita - Doznake prema inozemstvu - Plaćanja po akreditivima - Inkaso dokumenata - Isplata čekova - Obveze po garancijama - Obveze po kamatama, naknadama i raznim troškovima - Prodana devizna sredstva i strana valuta - Oročavanje depozita kod banaka u inozemstvu - Davanje kredita u devizama - Plaćanje ostalih obveza u devizama - Izdvajanje obvezne pričuve u devizama - Ostali odljevi u devizama

Rekapitulacija deviznog priljeva i odljeva:

1. Devizni priljev2. –Devizni odljev3. Višak deviznih sredstava (1 – 2)

22

4. Manjak deviznih sredstava (2 – 1)Višak deviznih sredstava banka može usmjeriti: - tako da ih oroči kod inobanaka; - da ih proda za domaću valuti i poboljša kunsku likvidnost; - za odobravanje deviznih kredita; - za kupovinu vrijednosnih papira; - za prodaju klijentima putem izvršavanja njihovih naloga za plaćanje prema inozemstvu, ali i - za druge namjene.

Manjak deviznih sredstava banka može pokriti: - kupovinom na deviznom tržištu - zaduživanjem kod inobanaka - odgodom dospjelih obveza ili - na drugi način.

Sintetiziranjem i grupiranjem pozicija iz operativnog plana likvidnosti prema roku dospijeća (pregled 1 i 2) moguće je formirati dinamički plan likvidnosti i sagledati poziciju banke u pojedinom razdoblju sa stajališta mogućnosti izvršavanja njenih obveza (pregled 3).

Pregled 3 - Dinamički plan likvidnosti

1. Novčana sredstva 1.1. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 7 dana 1.2. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 15 dana 1.3. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 30 dana 1.4. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 3 mjeseca

2. Obveze banke 2.1. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 7 dana 2.2. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 15 dana 2.3. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 30 dana 2.4. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 3 mjeseca Na osnovu planiranih priljeva novčanih sredstava i obveza može se ocijeniti situacija banke, primjerice za 7 dana:

Novčana sredstva koja će seLikvidnost banke ostvariti u razdoblju do 7 danaza razdoblje = do 7 dana Obveze banke koje dospijevaju

23

u razdoblju do 7 dana Izračunati koeficijenti za pojedina razdoblja ( 7 dana, 15 dana, 30 dana, 3 mjeseca), mogu biti jednaki, veći ili manji od jedan, ukazuju hoće li banka planiranim novčanim sredstvima biti u stanju podmiriti dospjele obveze ili ne, odnosno, ukazuju da upravo u određenom momentu ili razdoblju treba poduzeti mjere radi pribavljanja dodatnih sredstava ili odgode dospjelih obveza.

4.2. Godišnji plan likvidnosti

Godišnji plan likvidnosti nije jednostavan zbroj operativnih planova, kao što ni operativni planovi ne mogu biti samo matematički utvrđen dio godišnjeg plana.

U izradi godišnjeg plana likvidnosti potrebno je uzeti u obzir plan izvora i ulaganja sredstava, plan prihoda i rashoda, plan izdavanja jamstava, garancija, avala i ocjenu hoće li banka po preuzetim obvezama platiti ili ne, te kako će za tu namjenu osigurati kunska ili devizna sredstva. Poslovanje tijekom godine nije ravnomjerno i svaka banka pojedinačno ima različitu potražnju za kreditima i promjenu visine depozita zavisno od sezonskih utjecaja, ciklusa plaćanja tijekom godine i drugih čimbenika. Isto tako tendencija gospodarskih kretanja, kao rezultat konjunkture ili depresije na tržištu unatrag nekoliko godina, može pozitivno ili negativno djelovati na izvore banke.

a) Planiranje depozita

U stabilnim gospodarskim uvjetima može se očekivati godišnji rast depozita barem jednak stopi nominalnog rasta bruto domaćeg proizvoda. Takvu stopu pojedina banka treba korigirati podacima o kretanjima na području na kojem ona djeluje, podacima o broju (ne)zaposlenih, prosječnoj plaći, prosječnim primanjima stanovništva, podacima o poslovanju gospodarskih subjekata i sl., ali i podacima o ostvarenoj stopi rasta u proteklih nekoliko godina te kakva su očekivanja u planskom razdoblju.

Za planiranje likvidnosti nije dovoljan podatak o očekivanom rastu na razini godine već treba planirati kretanja po mjesecima. Budući da se rijetko zbivaju iznenadni događaji, kao što je bila primjerice konverzija valuta država članica Europske unije u zajedničku valutu – EURO krajem 2001. godine pa su hrvatski građani ranije tezauriranu stranu valutu uložili u banke, za planiranje mjesečnih, ali i dnevnih promjena depozita korisno je koristiti sezonske indekse, odnosno procjenu obavljati uvažavanjem trend komponente, sezonske komponente i rezidualnih čimbenika.

24

b) Planiranje kredita

Planiranje dugoročnih kredita koji služe za financiranje trajnih obrtnih sredstava i razvojnih programa poduzeća, izgradnje infrastrukturnih objekata i sl. temelji se na očekivanim zahtjevima potencijalnih zajmotražitelja, a korištenje kredita ovisi o dinamici realizacije investicijskih projekata.

Planiranje kratkoročnih kredita polazi od ukupnih potreba klijenata banke koje su u prosjeku veće od prethodne godine, minimalno za nominalni rast bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko banka ima namjeru privući nove klijente ili ima saznanje o dodatnim potrebama klijenata za financiranje tekuće proizvodnje povećat će planiranu veličinu kratkoročnih kredita. Dinamika korištenja kratkoročnih kredita, a što je bitno za planiranje likvidnosti, ovisi o trend komponenti, sezonskoj komponenti i drugim razlozima ukoliko su oni poznati banci.

Projekcija priljeva i odljeva novčanih sredstava po stavkama računa dobiti i gubitka zavisi o procjeni gibanja bilančnih kategorija u aktivi i pasivi i planu poslovanja banke, a ostali priljevi i odljevi ovise o planu banke u svezi investiranja i dezinvestiranja u stalna sredstva, vlasničke udjele i druge oblike imovine.

5. Strategije upravljanja likvidnošću banke

Upravljanje likvidnošću banke razvijalo se, mijenjalo i nadograđivalo tijekom povijesti u skladu s razvitkom financijskog tržišta i pojavom različitih financijskih instrumenata, ali i mijenjanjem pogleda na mjesto, ulogu i način poslovanje banke (Bessis, 1999., Saunders, 2000.).

Sve do tridesetih godina prošlog stoljeća prevladavalo je mišljenje da sukladno "teoriji komercijalnih kredita" banke trebaju odobravati klijentima pretežito kratkoročne kredite čije dospijeće je usko usklađeno s ročnošću depozita. Na taj način osigurava se uredno servisiranje potencijalnih isplata depozita.

"Teorija premještanja", odnosno "teorija zamjene imovine", predstavljala je daljnji razvoj strategije upravljanja likvidnošću, a temeljila se na spoznaji da se različiti oblici imovine mogu koristiti za podmirivanje potencijalnih odljeva depozita. To znači da banke novčana sredstva ulažu u vrijednosne papire i zajmove koji se mogu brzo i bez velikih gubitaka unovčiti na sekundarnom tržištu i prije njihova dospijeća. Takav pogled na upravljanje

25

likvidnošću rezultirao je promjenom politike plasmana, pa banke sada produžavaju rokove povrata kredita i šire portfelj vrijednosnih papira na utržive vrijednosnice neovisno o rokovima dospijeća depozita.

Pedesetih godina prošlog stoljeća težište upravljanja likvidnošću usmjereno je na "teoriju očekivanih priljeva", prema kojoj su otplate po kreditima i plaćanje kamata usko vezani uz zajmoprimčev očekivani priljev novca, a kroz to i potrebna sredstva za likvidnost u banci. Ova teorija usmjerava potrebnu pozornost banci na obilježja novčanog toka raznih financijskih instrumenata zbog toga što je i zajmoprimčev neto novčani tok vezan uz ostvarivanje njegovih priljeva i odljeva novčanih sredstava. Ovakav pristup dovodi do sve većeg udjela kredita s periodičnim plaćanjima glavnice i kamate te do sve manje usklađenosti rokova dospijeća odobrenih zajmova i primljenih depozita.

Navedene teorije oslanjaju se samo na aktivu kao izvorištu upravljanja likvidnošću banke, dok se pasiva banke smatra veličinom na koju banka ne može značajnije djelovati svojim odlukama. To potvrđuju i iskustva u Hrvatskoj, gdje su čak do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u većini banaka depoziti stanovništva vođeni u "sektoru bankovne tehnike" zajedno s računovodstvom banke, dok je analitika depozita po viđenju pravnih osoba ili "račun 500" vođena u ondašnjoj Službi društvenog knjigovodstva (SDK), a samo zbirni računi tih depozita u knjigovodstvima banaka.

Šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća banke se počinju usmjeravati na pasivu. Prema teoriji "upravljanja obvezama" banke mogu podržavati likvidnost na temelju posuđenih sredstava, dakle oslanjajući se na financijsko tržište u trenutku kada su im sredstva zaista i potrebna.

Danas prevladava "kombinirani pristup ili uravnotežena strategija upravljanja likvidnošću" temeljena na upravljanju imovinom i obvezama, odnosno aktivom i pasivom banke (Rose, 1991., Koch, 1992.).

5.1. Upravljanje aktivom

Za provođenje politike optimalne likvidnosti banke može se dati više smjernica i preporuka koje se odnose na aktivu banaka.

Prvo, banka treba držati odgovarajuću razinu novčanih sredstava na žiro računu, deviznim računima kod inobanaka i u blagajnama kako bi održavala svoju likvidnost. Bez obzira što HNB u tom pogledu nije utvrdila posebna pravila i parametre kojih se treba pridržavati, svaka banka pojedinačno, prema

26

iskustvu i sagledavanju budućeg poslovanja, određuje visinu i strukturu svojih likvidnih sredstava. Drugo, budući da likvidna sredstva, u pravilu, ne donose kamatu, banka višak novčanih sredstava koje nema namjeru uložiti u kreditne i nekreditne plasmane, daje u obliku kratkoročnih pozajmica i depozita drugim bankama ili kupuje kratkoročne vrijednosne papire (blagajničke zapise HNB-a, rizničke zapise Ministarstva financija, komercijalne zapise poduzeća i sl.) koji se u slučaju potrebe jednostavno mogu unovčiti. Višak deviznih sredstava banka može uz kamatu deponirati kod inobanaka.

27

Treće, najznačajniji, ali i najdelikatniji dio poslovanja banke je odobravanje kredita zajmotražiteljima putem kojih se financira tekuća proizvodnja i proširena reprodukcija, odnosno razvoj gospodarstva. Odobravanjem kredita banka direktno utječe na svoju buduću likvidnost. Odobravanje prvenstveno kratkoročnih, a manje dugoročnih kredita, kredita koji se stvarno otplaćuju, a ne prolongiraju, reprogramiraju ili otpisuju, klijentima čije je poslovanje pozitivno i koji racionalno koriste sredstva, klijentima koji maksimalno zatvaraju robne i novčane tokove unutar depozitnog sustava banke, klijentima koji svoje kunsko i devizno poslovanje obavljaju putem matične banke i sl., znači racionalno gospodarenje sredstvima banke. Banka koja provodi takvu poslovnu politiku s određenim inicijalnim iznosom novčanih sredstava, izvršiti će velik obrt kredita i kreiranje depozita te podržavati tržišne kriterije u selekciji između onih klijenata - zajmotražitelja koji mogu i trebaju poslovati i onih koji nemaju zdravu perspektivu poslovanja (Jurman, 1992.).

Četvrto, kupovinom komercijalnih zapisa banka može značajnim dijelom supstituirati kratkoročne, a kupovinom obveznica dugoročne kredite. Vrijednosni papiri, pogotovo ako su garantirani imovinom poduzeća, garancijama banaka ili drugih subjekata, u uvjetima funkcioniranja tržišta neuporedivo se lakše pretvaraju u gotov novac nego kreditna potraživanja. Za širu afirmaciju vrijednosnih papira u hrvatskom gospodarstvu bitno je da su oni (1) sigurni, (2) profitabilni, što znači da imatelju donose približno isti prinos kao na druga istovrsna ulaganja i da su (3) likvidni, dakle u svakom momentu unovčivi.

Peto, provođenje drugačije politike, kao što bi bilo odobravanje kredita a da nisu osigurani izvori odgovarajuće ročnosti, plasiranje kredita koji se nikada ne vraćaju ili davanje kredita klijentima koji posluju s gubitkom i koji svoje kunsko i devizno poslovanje ne uključuju u depozitni sustav banke, pretvaranje dospjelih obveza u beskonačno duge plasmane itd. dovodi banku u nelikvidnost.

28

Šesto, ulaganja u stalna sredstva (zgrade, oprema, zemljišta itd.), ulaganja u dionice i vlasničke udjele poduzeća banka treba svesti na potrebnu razinu, jer svako prekomjerno ulaganje u takve namjene znači "zaleđivanje" novčanih sredstava. Sedmo, bankovna teorija, bankovna praksa, a i Zakon o bankama upućuju banku na odobravanje kredita mnoštvu manjih klijenata čime se disperzira rizik ulaganja. Banka je dužna opseg, visinu i strukturu plasmana i izvanbilančnih obveza usklađivati s visinom jamstvenog kapitala.

Upravljati aktivom na izloženi način i u granicama mogućnosti banka će osigurati trajno održavanje uredne likvidnosti. Međutim, orijentacija upravljanja likvidnošću samo na aktivu znači da banka treba značajan dio potraživanja držati u kratkoročnim, brzo unovčivim, vrijednosnim papirima čiji je prinos nekoliko puta manji od prinosa na odobrene kredite ili značajan dio potraživanja držati u obliku depozita i međubankovnih pozajmica ukamaćen uz minimalne kamatne stope te da će banka vrlo teško u slučaju potrebe naplatiti svoja kreditna potraživanja prije dospijeća ili ih unovčiti na tržištu u kratko vrijeme bez značajnijih gubitaka.

5.2. Upravljanje pasivom

Za provođenje optimalne likvidnosti pojedine banke može se dati više preporuka i smjernica koje se odnose na pasivu, odnosno njihove izvore sredstava.

Prvo, obilježja poslovanja pravnih osoba čija sredstva se uključuju u depozitni sustav banke su iznimno važna. Depoziti banke povećavat će se ukoliko poduzeća posluju pozitivno, imaju brzi obrt, odnosno ciklus proizvodnje, prodaje i naplate, imaju atraktivne proizvode koji se plaćaju avansom ili odmah po isporuci, imaju kontinuirani proces proizvodnje i realizacije tijekom godine, pod utjecajem su domaće i/ili međunarodne konjunkture, obavljaju robne i financijske transakcije između klijenata banke itd. Depoziti banke biti će nestabilni, neće se povećavati ili će se čak i smanjivati ako poduzeća posluju s gubitkom, imaju "zamrznuta" sredstva u zalihama ili u gotovim proizvodima, nemaju tržišno atraktivne proizvode, obavljaju prodaju svojih proizvoda na kredit (namještaj, brodovi, kapitalna dobra i sl.), imaju sezonski karakter poslovanja i sredstva treba ulagati u pripremu sezone (turizam, poljoprivreda itd.), na njihovo poslovanje djeluje dekonjunktura, obavljaju plaćanja roba, usluga i druge transakcije subjektima čija sredstva se uključuju u depozitne sustave drugih banaka itd.

29

Drugo, značajan izvor banci čine sredstva stanovništva. Ona će biti stabilna i povećavat će se u slučaju da građani imaju višu razinu dohotka i sklonost štednji, ukoliko je dio stanovništva na radu u inozemstvu, ako se na području na kojem djeluje banka stanovništvo značajnije bavi turizmom, poljoprivredom ili drugim gospodarskim aktivnostima.

Treće, iznimno je važna poslovna politika banke prema pravnim i fizičkim osobama. Stimulativna kamatna politika, dobra usluga, ugled banke, povjerenje itd. čini depozite stabilnim i pozitivno djeluje na njihov rast.

Četvrto, na likvidnost banke pozitivno djeluje omjer dugoročnih prema kratkoročnim izvorima, budući da obveze po dugoročnim sredstvima dospijevaju u dužim razdobljima. Radi toga banka treba kamatnom politikom i drugim mjerama poboljšavati ročnu strukturu svojih izvora.

Peto, razvijena aktivnost pribavljanja sredstva izdavanjem kratkoročnih i dugoročnih vrijednosnih papira (blagajnički zapisi, certifikati o deponiranim sredstvima, obveznice, dionice itd.) djelovala bi možda manjim dijelom na povećanje izvora, ali zasigurno na njihovu stabilnost i poboljšanje ročnosti.

Šesto, stabilno poslovanje, bonitet, kreditna sposobnost i ugled banke čini ju podobnim za dobivanje kratkoročnih i dugoročnih kredita i depozita u zemlji i u inozemstvu čime se u slučaju potrebe mogu brzo povećati njezini izvori sredstava.

Sedmo, banka koja je nositelj konzorcija za financiranje izgradnje kapitalnih objekata, nositelj zajedničkih ulaganja (domaći i inokapital) ili obavlja razne komisione poslove po nalogu klijenata na taj način povećava svoje izvore.

Osmo, ugledna banka koja ostvaruje dobre rezultate u poslovanju ima veću mogućnost da njezini vjerovnici (vlasnici obveznica, depozita, kredita itd.) svoja potraživanja pretvore u vlasnička ulaganja, što bi se pozitivno odrazilo na njezinu likvidnost.

Deveto, mogućnost eventualnog reprogramiranja dospjelih i nedospjelih obveza banke kao i drugi čimbenici pozitivno djeluju na visinu i ročnu strukturu izvora, a potom i na likvidnost banke.

Upravljati pasivom odnosno obvezama na predloženi način znači trajno djelovati na povećanje visine i ročne strukture izvora, a posebno depozita, kao i minimalizirati neukamaćena likvidna sredstva i slabo ukamaćena ulaganja u brzo unovčivu aktivu i pribavljanje novih izvora samo u slučaju potrebe. Takva

30

politika maksimizirat će financijski rezultat banke, mada ona ima i stanovitih ograničenja, kao primjerice: - pribavljanje dodatnih izvora nije moguće uvijek kada to banka želi, odnosno ponekad nije moguće baš tada kada su banci sredstva prijeko potrebna;

- dodatni izvori mogu biti neadekvatnih rokova spram plasmana što ne rješava problem likvidnosti na dugi rok;

- dodatni izvori mogu biti skuplji od uobičajene cijene sredstava, što znači da su pasivna kamata i drugi troškovi veći od aktivne kamatne stope odnosno prinosa na ulaganja;

- banka koja ima poteškoće u poslovanju prisiljena je zaduživati se radi održavanja likvidnosti, a saznanja o poteškoćama mogu uzrokovati nepovjerenje deponenata, povlačenje depozita i suzdržanost banaka vjerovnika;

- zaduživanje kod banaka ili na financijskom tržištu znači dodatnu zavisnost o vjerovnicima i financijskom tržištu i veliku neizvjesnost u politici vođenja likvidnosti, što je vrlo rizično i zapravo neprihvatljivo kao stalna praksa.

5.3. Kombinirana strategija upravljanja likvidnošću

U bankovnoj teoriji prevladava mišljenje da se mala banka više treba orijentirati na upravljanje aktivom, a velika banka na upravljanje pasivom kako bi održavala urednu likvidnost.

Mala banka koja nema velik ugled i kreditnu sposobnost treba držati primjeren iznos sredstava na žiro računu i u blagajni, dio sredstava u kratkoročnim međubankovnim pozajmicama, a dio sredstava uložiti u likvidne ili brzo unovčive vrijednosne papire koji donose manji prinos od ulaganja u kreditne plasmane. Međutim, to pretpostavlja da postoji spremno tržište na kojem se vrijednosni papiri mogu uvijek i bez odlaganja unovčiti, da je cijena vrijednosnih papira stabilna, bez obzira u kojem obimu se oni prodaju, kao i da se mogu prodati bez velikih gubitaka. Isto tako pretpostavlja se da je tržište reverzibilno, tako da prodavatelj može povratiti svoju osnovnu investiciju (glavnicu) uz mali rizik (Rose, 1991.).

31

Velika banka, koja ima ugled i kreditnu sposobnost i uživa povjerenje raspoloživa novčana sredstva maksimalno će ulagati u kreditne plasmane

32

klijentima ne samo radi maksimiziranja prinosa, već i računajući da će zajmotražitelji kojima odobri kredite koristiti i druge usluge, podržavati depozite i biti trajno vezani uz banku. Dakle, velika banka će podržavati visinu i strukturu svoje aktive u skladu sa svojim planovima i potrebama klijenata, a eventualne nedostatke novčanih sredstava povremeno i onda kada joj sredstva zaista i trebaju, pribavit će kreditnim zaduživanjem, izdavanjem vlastitih vrijednosnih papira ili na drugi za nju u tom momentu najpovoljniji način. Budući da financijsko tržište, pogotovo u Hrvatskoj, nije perfektno, što znači da nema dovoljne ponude raznovrsnih kratkoročnih i dugoročnih vrijednosnih papira, a niti odgovarajuće potražnje, kao i da nema trgovanja dugovima i potraživanjima, mnogo praktičnija i realnija orijentacija je kombinirana ili uravnotežena strategija upravljanja likvidnošću temeljena na korištenju prednosti i dobrih strana strategije upravljanja aktivom i strategije upravljanja pasivom, ali i usklađivanja pojedinih segmenata aktive i pasive. U tom smislu bankama se može dati više preporuka.

Prvo, banka treba usklađivati ročnu strukturu aktive s ročnom strukturom pasive na način da samo odgovarajući dio kratkoročnih izvora transformira u dugoročne plasmane. Taj postotak nije propisom utvrđen, ali prevladava mišljenje da bi u stabilnim gospodarskim uvjetima to moglo biti od 10 do 20% kratkoročnih izvora.

Drugo, dugoročne potrebe za sredstvima za koje se ocjenjuje da se neće moći pokriti iz otplata po ranije odobrenim plasmanima i iz povećanja depozitnih izvora banka će financirati iz međubankovnih kredita uzetih za te namjene.

Treće, kratkoročne potrebe za likvidnošću, osim prodajom brzo unovčivih vrijednosnih papira i međubankovnim pozajmicama, mogu se pokriti uzimanjem lombardnog kredita od HNB-a.

Četvrto, kratkoročni kredit za likvidnost od HNB-a može koristiti banka koja ima likvidnosnih poteškoća, uz uvjet da je solventna, ukoliko HNB ocijeni da je ugrožena likvidnost i solventnost ukupnog bankovnog sustava. Kredit se odobrava na rok do 6 mjeseci uz sudsko, odnosno javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva i prava i stvarnim prijenosom kratkoročnih i dugoročnih vrijednosnih papira i druge imovine HNB-u11.

Peto, banka treba maksimalno usklađivati valutnu strukturu aktive i pasive zbirno i po pojedinim valutama radi sprječavanja nepovoljnih učinaka promjena međunarodne vrijednosti domaće valute i relevantnih svjetskih valuta.

11 Prema: Odluka o kratkoročnom kreditu za likvidnost, Narodne novine, broj 135/2002.

33

Nepovoljne promjene mogu uzrokovati nepredviđene rashode u računu dobiti i gubitka, a u dinamici i dodatne odljeve sredstava.

Šesto, obračun i naplata kamate i naknada koje čine prihod banke trebaju biti usklađeni s obračunom i plaćanjem kamate, naknada i drugih troškova kako i u tom segmentu ne bi došlo do odljeva nepokrivenih priljevima sredstava.

Banka koja se odluči na kombiniranu strategiju upravljanja likvidnošću, odnosno uravnoteženje aktive i pasive izabrat će onaj skup mjera, postupaka i aktivnosti koje je u danom trenutku moguće provesti u banci, u odnosu prema klijentima i okolini, na financijskom tržištu u zemlji i u inozemstvu kako bi: (1) sačuvala i povećala svoj ugled i povjerenje javnosti, (2) trajno unapređivala poslovne odnose s klijentima zajmotražiteljima i korisnicima drugih bankovnih usluga te (3) dugoročno stabilizirala kamatnu maržu i maksimizirala financijski rezultat.

6. Kriteriji u izboru politike i načina upravljanja likvidnošću banke

U ocjeni i izboru optimalnog načina upravljanja likvidnošću banke menedžment treba voditi računa o više čimbenika (Rose, 1991.)

1. Veličina potrebe za dodatnim novčanim sredstvima. Nakon što banka utvrdi svotu potrebnih likvidnih sredstava suočena je s odgovarajućim ograničenjima. Tako se primjerice lombardni kredit HNB-a može koristiti sukladno uvjetima koje u pojedinim razdobljima odredi HNB, temeljem ocjene likvidnosti sveukupnog bankovnog sustava Hrvatske, dok se kratkoročni kredit za likvidnost HNB-a može koristiti do visine prenesenih kolaterala. Međubankovne pozajmice za likvidnost odobravaju se do visine limita kojeg banka vjerovnik povremeno, najčešće godišnje ili polugodišnje, utvrđuje za banku zajmotražitelja, odnosno do limita zemlje12. Dakle, nema neograničenog posuđivanja sredstava za likvidnost.

2. Trajanje potrebe za dodatnim sredstvima. Kratkotrajne potrebe za dodatnim novčanim sredstvima ili premošćivanje likvidnosti do novog priljeva sredstava mogu se riješiti međubankovnim pozajmicama, uzimanjem lombardnog kredita od HNB-a, repo poslovima (prodaja HNB-u ranije kupljenih vrijednosnih papira), a trajnije potrebe prodajom brzo unovčive aktive i sl.

3. Hitnost potrebe za likvidnim sredstvima. Međubankovna pozajmica i lombardni kredit u praksi se realiziraju u istom danu, za prodaju imovine treba

12 U javnosti se ne objavljuju ali se u praksi utvrđuju i primjenjuju ograničenja u poslovanju jedne banke prema drugoj kao i ograničenje ukupnih plasmana pojedine banke prema nekoj zemlji.

34

stanovito vrijeme, a za aranžiranje kredita s rokom povrata od nekoliko mjeseci i više potrebna je prethodna analiza, ugovaranje posla, osiguranje pokrića, odnosno povrata kredita itd., što traje duže.

4. Pristup tržištu. Ugledna banka dobit će međubankovnu pozajmicu u svakom trenutku temeljem usmenog dogovora, dok će se ugovor potpisati naknadno. I kako kažu bankari "riječ i obećanje se može prekršiti prvi, zadnji, jedini puta i nikada više". Banke dobrog ugleda rado pomažu jedna drugoj i na taj način uspostavljaju i održavaju povjerenje i dobre poslovne odnose, a pritom zarađuju na kamati na pozajmljena sredstva. Banka slabijeg ugleda nema uvijek brzi pristup tržištu, makar ponudila i visoku kamatu na traženu pozajmicu, a nailazi i na suzdržanost pozajmljivača.

5. Troškovi pribavljanja dodatnih sredstava. Sredstva za likvidnost nisu jeftina. Kamatna stopa na tržištu novca formira se temeljem ponude i potražnje, a kamatna stopa na lombardni kredit odlukom HNB-a13. Radi visokih troškova pribavljanja dodatnih novčanih sredstava, koji su najčešće veći od prinosa na ulaganja, vrijeme premošćenja likvidnosti banka će svesti na minimalno potrebno, svjesna da treba platiti veću cijenu kao kompenzaciju za štetu koju bi izazvala nelikvidnost.

6. Očekivane promjene kamatnih stopa. Ukoliko banka očekuje rast kamatnih stopa na posuđena likvidna sredstva, preferirat će prodaju brzo unovčive aktive ukamaćenu uz fiksnu kamatnu stopu radi spriječavanja dodatnih rashoda, a ukoliko očekuje smanjenje kamatnih stopa rađe će se zadužiti kako bi očuvala visinu i strukturu svoje aktive kao i prinose koje ostvaruje.

7. Monetarna politika središnje banke. U svakoj zemlji središnja banka prati likvidnost bankovnog sustava i utvrđuje načine i uvjete mogućih intervencija za rješavanje nelikvidnosti u pojedinoj banci i bankovnom sustavu kao cjelini. Tako primjerice HNB (1) odobrava lombardni kredit i kratkoročni kredit za likvidnost, (2) organizira repo aukcije ukoliko ocijeni da bi moglo doći do manjka sredstava na međubankovnom tržištu, (3) organizira devizne aukcije i to obostrane (HNB kupuje i prodaje devizna sredstva) ili jednostrane (HNB samo kupuje ili samo prodaje devizna sredstva) te (4) poduzima razne mjere prema bankama.

8. Propisi kojima se regulira bankovno poslovanje. Zakonom o bankama utvrđena je obveza planiranja i upravljanja likvidnošću u pojedinoj banci, a monetarnom politikom utvrđeni su načini regulacije likvidnosti bankovnog sustava. Propisima se mogu regulirati (dozvoliti ili zabraniti) neki

13 Tako je primjerice kamatna stopa na lombardni kredit već nekoliko godina 9,5%. (Prema: Odluka o kamatnim stopama i naknadama Hrvatske narodne banke, Narodne novine, broj 34/2005.)

35

segmenti operativnog upravljanja likvidnošću kao primjerice: (1) odobravanje kredita središnje banke za isplatu štednih uloga građanima, s tim da se kredit koristi i vraća iz prvog priljeva unutar dana, (2) korištenje obvezne pričuve za podizanje gotovine ukoliko banka nema dovoljno novčanih sredstava na žiro računu, (3) korištenje obvezne pričuve za povrat prekonoćnih međubankovnih pozajmica uz obvezu vraćanja sredstava u obveznu pričuvu iz prvog priljeva tijekom dana itd. Saznanje o visini, vremenu i hitnosti pribavljanja dodatnih novčanih sredstava kao i poznavanje drugih čimbenika, podloga su banci u donošenju odluke kako riješiti mogući problem nelikvidnosti, odnosno kako učinkovito upravljati rizikom likvidnosti.

7. Načela i smjernice upravljanja likvidnošću poslovnih banaka – preporuke Bazelskog komiteta

Likvidnost kao sposobnost podmirivanja dospjelih obveza po aktivnim, pasivnim i neutralnim bilančnim i izvanbilančnim bankovnim poslovima je temeljno načelo poslovanja i prijeko potreban uvjet normalnog rada. Nelikvidnost banke može uzrokovati nepovjerenje deponenata i vjerovnika, odlazak dobrih klijenata iz banke, nesolventnost i u konačnosti likvidaciju banke. Bazelski komitet za bankovni nadzor analizirajući dugi niz godina problematiku upravljanja rizikom likvidnosti preporuča bankama više načela i smjernica korisnih za uspostavu učinkovitog sustava upravljanja likvidnošću14. a) Razvijanje strukture za upravljanje likvidnošću (načelo 1, 2, 3 i 4)

Dobro upravljanje likvidnošću podrazumijeva definiranje, prihvaćanje i provođenje učinkovite strategije, ali i uspostavu sustava informiranja radi osiguranja pregleda kako se proces upravljanja rizikom likvidnosti odvija u svakodnevnom poslovanju.

Načelo 1: Svaka banka treba imati dogovorenu strategiju za svakodnevno upravljanje likvidnošću. Ta strategija treba biti priopćena čitavoj organizaciji.

Budući da svaka transakcija u konačnosti uzrokuje promjenu unutar aktive ili unutar pasive ili istovremenu promjenu aktive i pasive i ima pozitivan ili negativan utjecaj na likvidnost banke, strategija upravljanja likvidnošću mora dati jasne smjernice načina rada u svim segmentima poslovanja banke.

14 Basel Committee on Banking Supervision, (2000.), Sound Practices for Managing Liquidity in Banking Organisations

36

Prvo, banka treba imati godišnji i srednjoročni plan u kojem se uz ostale elemente utvrđuje struktura aktive i pasive, ali i osnovne relacije između aktive i pasive, kao primjerice: - udio kratkoročnih i dugoročnih plasmana, udio brzo unovčivih vrijednosnih papira (blagajnički zapisi HNB-a i riznički zapisi), udio trgovačkog portfelja, udio investicijskog portfelja, udio materijalne imovine itd. u ukupnoj aktivi; - udio kratkoročnih i dugoročnih depozita, udio primljenih kredita u zemlji i inozemstvu, udio vlastitih izvora itd. u ukupnoj pasivi; - odnos datih kredita i prikupljenih depozita, odnos kratkoročne aktive prema kratkoročnim obvezama itd.

Pridržavanje utvrđenih relacija ne garantira, ali se s velikim stupnjem vjerojatnosti može očekivati, da u dužem razdoblju neće doći do bitnog poremećaja likvidnosti.

Drugo, zaposlenici u svim organizacijskim dijelovima banke trebaju biti svijesni da njihova aktivnost ili neaktivnost ima posljedice na likvidnost banke te da im djelovanje mora biti unutar odobrenih politika, procedura i ograničenja. To primjerice znači, da se kredit treba odobriti i naplatiti, da se devizama treba trgovati, ali pritom banci ne stvarati gubitke, da se garancija može izdati, ali ukoliko banka po njoj plati da se može odmah regresirati od nalogodavca itd.

Načelo 2: Nadzorni odbor treba usvojiti strategiju i značajne politike koje se odnose na upravljanje likvidnošću. Odbor također treba osigurati da viši menedžment poduzme potrebne korake za praćenje i kontrolu rizika likvidnosti. Odbor treba biti redovito izvješćivan o stanju likvidnosti banke, a odmah ukoliko postoje bitne materijalne promjene u bančinoj sadašnjoj ili budućoj poziciji likvidnosti.

Načelo 3: Svaka banka treba imati upravljačku strukturu za učinkovito provođenje strategije likvidnosti. Ta struktura treba obuhvaćati kontinuirano sudjelovanje članova višeg menedžmenta. Viši menedžment mora osigurati učinkovito upravljanje likvidnošću kao i utvrditi primjerene politike i procedure za kontrolu i ograničavanje rizika likvidnosti. Banka treba odrediti i redovito pregledavati ograničenja koja se odnose na veličinu njezinih pozicija likvidnosti tijekom određenih vremenskih razdoblja.

Načelo 4: Banka mora imati adekvatne informacijske sustave za mjerenje, praćenje, kontroliranje i izvješćivanje o riziku likvidnosti. Izvješća trebaju biti pravovremeno dostavljana Nadzornom odboru banke, višem menedžmentu i ostalom odgovarajućem osoblju.

37

U hrvatskim bankama, koje su ranije imale veće poteškoće u održavanju likvidnosti, razvijena je pred više godina struktura upravljanja likvidnošću vrlo slična smjernicama Bazelskog komiteta. Svako jutro najčešće uprava ili viši menedžment ima takozvani "jutarnji radni dogovor" na kojem se razmatra izvješće o najznačajnijim kunskim priljevima, odljevima i stanju na žiro računu banke kao i izvješće o većim deviznim priljevima, odljevima i o deviznoj poziciji od prethodnog dana. Isto tako uprava se izvješćuje o najavljenim najznačajnijim kunskim i deviznim odljevima kao i očekivanim priljevima te aktivnostima koje će biti poduzete tijekom dana na pribavljanju sredstava ako postoje manjkovi, odnosno o planovima ulaganja ako postoje viškovi sredstava. Osim toga, dnevno se prati stanje upisanih zapisa, stanje međubankovnih potraživanja i obveza, otvorenost devizne pozicije i drugi relevantni podaci.

Petnaestodnevno se izrađuje pregled kunskih i deviznih priljeva i odljeva sredstava u usporedbi s planom, a mjesečni pregled priljeva i odljeva i usporedba s planom dostavlja se rukovoditeljima sektora, podružnica i poslovnica, ali i Nadzornom odboru banke. Takav način rada pokazao se u praksi vrlo dobar jer su uprava banke, viši menedžment i operativni radnici direktno uključeni u provedbu politike likvidnosti, a Nadzorni odbor je redovito i pravovremeno izvješćivan o likvidonosnoj situaciji banke.

b) Mjerenje i praćenje neto obveznih sredstava (načelo 5, 6 i 7)

Načelo 5: Svaka banka treba uspostaviti proces za kontinuirano mjerenje i praćenje neto obveznih sredstava.

Utvrđivanje "neto obveznih sredstava" obuhvaća procjenjivanje svih bančinih novčanih priljeva u odnosu na njezine novčane odljeve kako bi se utvrdila mogućnost da u budućnosti dođe do bilo kakvih neto manjkova. To ujedno obuhvaća i procjenu neto obveznih sredstava za izvanbilančne ugovore.

Učinkovit sustav mjerenja, planiranja i praćenja vrlo je bitan za upravljanje rizikom likvidnosti. U tom smislu mogu se koristiti različite tehnike, od najjednostavnijih procjena koje polaze od sadašnjeg stanja do različitih simulacija i složenih modela koji u predviđanje uključuju razne varijable. Vrlo korisna tehnika je operativno planiranje kunske i devizne likvidnosti procjenom budućih kunskih i deviznih priljeva i odljeva.

Operativni plan likvidnosti banka treba izrađivati dnevno, tjedno, petnaestodnevno, mjesečno i tromjesečno, pratiti njegovo izvršenje i po potrebi

38

ga dopunjavati ili mijenjati. Operativni plan za duže razdoblje, primjerice jedan ili tri mjeseca, podloga je banci ne samo za upravljanje likvidnošću, već i za praćenje i analizu da li se i na koji način ostvaruje utvrđena poslovna politika banke.

Načelo 6: Banka treba analizirati likvidnost koristeći se nizom različitih "što ako" scenarija. Planiranje likvidnosti vrši se na temelju realnog sagledavanja priljeva i odljeva sredstava u nekom razdoblju. Međutim, svako predviđanje temeljeno je na većoj ili manjoj vjerojatnosti ostvarenja, a ta je vjerojatnost uvijek manja što je razdoblje procjene duže. Iz tih razloga banka treba planirati likvidnost i svoje aktivnosti i u varijanti da se prvobitne pretpostavke neće ostvariti, kao primjerice:

- ako klijent zakasni u povratu kredita, a iznos je značajan, banka će nedostajuća sredstva za nekoliko dana nadoknaditi lombardnim kreditom od HNB-a;

- ako dugoročni depoziti u određenom razdoblju ne dostignu određenu veličinu, banka će se zadužiti u inozemstvu;

- ako klijent uopće nema namjeru vratiti kredit, a prisilna naplata će potrajati, banka će na tržištu unovčiti kratkoročne i/ili dugoročne vrijednosne papire i tako nadoknaditi nedostajuća sredstva itd.

Bez obzira što se nepredviđeno zbilo u banci ili njezinoj okolini, uvijek treba imati razrađen scenarij kako pribaviti dodatna sredstva radi premošćenja potencijalne nelikvidnosti u određenom razdoblju.

Načelo 7: Banka treba redovito preispitivati pretpostavke upotrebljene u upravljanju likvidnošću kako bi utvrdila jesu li one još uvijek valjane.

Banka treba poznavati i permanentno pratiti čimbenike koji djeluju na njezinu likvidnost, jer ti su čimbenici na neki način zapravo pretpostavke u planiranju likvidnosti. Te pretpostavke mogu se grupirati u više skupina kao primjerice: (1) aktiva, (2) pasiva, (3) izvanbilančne obveze i (4) ostali poslovi.

Aktiva

U planiranju likvidnosti banka ima više nepoznanica, ali izdvojiti se mogu tri ključna pitanja:

39

- prvo, koliko dospjelih kredita klijenti neće vratiti u planiranim rokovima;- drugo, koliko kredita će banka obnoviti i reprogramirati i- treće, koliko novih kredita će banka odobriti?

Odgovore na ta pitanja moguće je dobiti pojedinačnim sagledavanjima i kontaktima s klijentima ili procjenom na temelju ranijih iskustava i predviđanja.

Pasiva

U planiranju likvidnosti banka predviđa: - prvo, koliko očekuje novih depozita od fizičkih i pravnih osoba; - drugo, koliko očekuje novih kredita od banaka u zemlji i iz inozemstva; - treće, koliko dospjelih depozita deponenti neće podići, već će ih i dalje zadržati u banci; - četvrto, koliko depozita će banka stvarno isplatiti; - peto, kolika je vjerojatnost reprogramiranja dospjelih obveza po primljenim kreditima itd.

Izvanbilančne obveze

Banka izdaje jamstva, garancije, avale, otvara akreditive s odloženim polaganjem pokrića i preuzima druge obveze po nalogu klijenata, i za razdoblje planiranja treba procijeniti:

- po kojim izdanim instrumentima će platiti i dobiti pokriće, a - po kojim instrumentima će platiti i ući u postupak regresiranja s neizvjesnošću naplate.

Banka treba također procijeniti potencijalne odljeve po poslovima kamatnih i valutnih swap-ova, prodanih opcija i raznih tržišnih ugovora.

Ostali poslovi

Banka obavlja domaći i međunarodni platni promet. Platni promet između deponenata banke ne zahtijeva dodatnu likvidnost, ali plaćanja između klijenata dviju banaka znače odljev, a naplate priljev novčanih sredstava. Radi nesmetanog odvijanja platnog prometa banka mora biti likvidna i zato treba procjenjivati opseg transakcija naplata i plaćanja.

c) Upravljanje pristupom tržištu (načelo 8)

40

Načelo 8: Svaka banka treba periodički preispitivati svoje aktivnosti kojima uspostavlja i održava odnose s vjerovnicima kako bi održala diverzifikaciju obveza i aktivnosti kojima je svrha osigurati njezinu sposobnost da proda sredstva (aktivu).

Banka formira svoje izvore sredstava prikupljanjem depozita od fizičkih i pravnih soba i uzimanjem kredita u zemlji i inozemstvu. Izvori sredstava u pravilu su stabilniji što je postignuta veća diverzifikacija na pojedinačnoj razini, po vrsti instrumenata, prirodi osiguravatelja sredstava i zemljopisnog tržišta itd., jer je vjerojatnost da će svi deponenti istovremeno podići svoja sredstva mnogo manja nego kada diverzifikacije ne bi bilo.

Važno je održavati korektne odnose s deponentima i bankama te realno procjenjivati na koje instrumente i koje kreditore se može i treba osloniti pogotovo u izvanrednim okolnostima.

Banka treba pri odobravanju kredita ugrađivati klauzulu o mogućoj prodaji kredita, permanentno pratiti situaciju na tržištu dugova i procjenjivati okolnosti pod kojima može, u slučaju potrebe, unovčiti svoju aktivu da bi pribavila nedostajuća likvidna sredstva.

d) Planiranje nepredvidivih slučajeva ili alternativno planiranje (načelo 9)

Načelo 9: Banka treba imati alternativne planove koji se odnose na strategiju za rješavanje kriza likvidnosti i obuhvaćaju procedure za nadopunu novčanih tijekova u hitnim situacijama.

Banka koja se u financiranju poslovanja oslanja više na depozite, a manje na posuđena kreditna sredstva imati će relativno stabilnu likvidnost ukoliko se plasirana sredstva redovito naplaćuju.

Banka koja u izvorima koristi pretežito kreditna sredstva, odnosno sekundarne izvore financiranja, može se lako naći u neželjenim okolnostima i zato treba razraditi strategiju za upravljanje krizom likvidnosti. Rješenja treba tražiti u pravcu:

- pribavljanja novih kreditnih izvora od banaka u zemlji ili iz inozemstva; - prodaje brzo unovčivih vrijednosnih papira (blagajnički i riznički zapisi); - prodaje dugoročnih vrijednosnih papira svjesno žrtvujući buduće priljeve

po glavnici i kamati;

41

- prodaje zajmova, s time da se na taj način bitno smanjuje ili čak gubi poslovni odnos s klijentom dužnikom;

- sekuritizacije aktive gdje su ranije odobreni krediti ili potraživanja sadržana u kupljenim vrijednosnim papirima podloga za izdavanje bančinih vlastitih vrijednosnih papira ili

- u nekom drugom smjeru ili na drugi način.

Neka od ovih rješenja mogu se realizirati brzo, a za druga treba stanovito vrijeme ili su neizvjesna u pogledu uspješnog provođenja.

e) Upravljanje deviznom likvidnošću (načelo 10 i 11)

Banka koja se bavi deviznim poslovanjem, što znači da prikuplja devizne depozite, uzima devizne kredite, obavlja međunarodni platni promet i druge devizne poslove, kao i banka koja u dijelu kunskog poslovanja primjenjuje valutnu klauzulu, izložena je nepovoljnim promjenama valutnih tečajeva relevantnih svijetskih valuta i međunarodne vrijednosti domaće valute. Osim na račun dobiti i gubitka, promjene deviznih tečajeva djeluju na novčane tijekove odnosno likvidnost banke.

Problem može nastati:

- ukoliko se kunska aktiva financira deviznim izvorima pa dođe do deprecijacije (slabljenje međunarodne vrijednosti) domaće valute ili aprecijacije (jačanje međunarodne vrijednosti) stranih valuta, jer obveze banke nominalno više vrijede, odnosno za njihov povrat trebati će više novčanih sredstava u kunskoj protuvrijednosti;

- ukoliko se devizna aktiva financira kunskim izvorima pa nastupi aprecijacija domaće valute ili deprecijacija stranih valuta, jer aktiva odnosno potraživanja banke nominalno manje vrijede i njihova naplata donijet će banci manje novčanih sredstava u kunskoj protuvrijednosti.

Načelo 10: Svaka banka treba imati sustav mjerenja, praćenja i kontroliranja svojih pozicija likvidnosti u glavnim valutama koje koristi u svojim aktivnostima. Osim što treba procijeniti svoje ukupne potrebe za deviznom likvidnošću i odrediti prihvatljivu neusklađenost u kombinaciji sa svojim obvezama u domaćoj valuti, banka također treba napraviti zasebnu analizu svoje strategije za svaku valutu posebno.

42

Zaštita od valutnog rizika može se provesti na razne načine, ali dugoročno i najpouzdanije je usklađivanje deviznih potraživanja i deviznih obveza u svakoj valuti posebno.

43

Operativne planove devizne likvidnosti treba izrađivati dnevno, tjedno, petnaestodnevno, mjesečno i tromjesečno i to za svaku valutu posebno i sveukupno za sve valute i tada odlučiti na koji način rješavati problem eventualne neusklađenosti.

Banka treba biti svjesna da se tečajevi pojedinih valuta iz dana u dan mijenjaju, kao i da se redovni otkup strane valute i deviza obavlja po nižem kupovnom tečaju, a prodaja deviza i strane valute po višem prodajnom tečaju. Međutim, banka koja ima manjak deviznih sredstava i kupuje devizna sredstva na tržištu platit će nedostajuća sredstva po višem – prodajnom tečaju kojeg utvrđuje banka prodavatelj deviza.

Dakle, bilo koja devizna transakcija koja se obavlja promptno ili terminski, a odnosi se na pokriće manjka deviznih sredstva ima, za razliku od običnih kunskih transakcija, stanovite troškove izražene kao tečajne razlike iz kupoprodaje. To je također razlog zašto banka treba razraditi strategiju likvidnosti za svaku valutu posebno i utvrditi da li će potrebna devizna sredstva ostvarivati obavljanjem platnog prometa, povećanjem depozita, zaduživanjem u inozemstvu, kupovinom za kune ili konverzijom jedne valute u drugu.

Načelo 11: Ovisno o analizi napravljenoj prema Načelu 10, banka treba, ako je primjereno, odrediti i redovito preispitivati ograničenja koja se odnose na veličinu neusklađenosti njezinih novčanih tokova tijekom pojedinih vremenskih razdoblja za ukupna devizna sredstva kao i pojedinačno i za svaku značajnu stranu valutu u kojoj obavlja poslove.

Hrvatske banke obavljaju devizno poslovanje pretežito u američkim dolarima i eurima. Kretanje njihovog intervalutarnog odnosa nije usklađeno, tako da banka treba izračunati sadašnju deviznu poziciju i ocijeniti da li je buduća devizna pozicija u nekoj od valuta duga (devizna potraživanja veća su od deviznih obveza) ili kratka (devizna potraživanja manja su od deviznih obveza), procijeniti rast ili pad tečaja, te odlučiti da li će otvorenost pozicije povećati radi zarade na tečaju ili smanjiti radi spriječavanja budućih gubitaka. Budući da je predviđanje kretanja tečaja složeno, neizvjesno i rizično banka treba utvrditi ograničenja – granice otvorenosti devizne pozicije u pojedinoj valuti i tako pravovremeno spriječiti moguća iznenađenja i gubitke.

44

f) Unutarnja kontrola za upravljanje rizikom likvidnosti (načelo 12)

Načelo 12: Svaka banka mora imati adekvatan sustav unutarnjih kontrola svojeg procesa upravljanja rizikom likvidnosti. Temeljna komponenta sustava unutarnje kontrole obuhvaća redovite nezavisne preglede i vrednovanja učinkovitosti tog sustava i, ako je potrebno, osiguranje adekvatnih revizija ili poboljšanja unutarnjih kontrola. Rezultati tih pregleda trebaju biti dostupni nadzornim vlastima.

Za učinkovito upravljanje rizikom likvidnosti potrebno je razraditi strategiju, politike, procedure i razviti odgovarajuću praksu u svim segmentima poslovanja banke, ali je iznimno važno, a to je upravo zadaća unutarnje kontrole, svakodnevno pratiti kako se sve to provodi u praksi.

Procese upravljanja rizikom likvidnosti povremeno treba preispitati unutarnja revizija kako bi identificirala bilo koje slabosti ili probleme i predložila mjere za poboljšanje.

g) Uloga javnog objavljivanja podataka o poboljšanju likvidnosti (načelo 13)

Načelo 13: Svaka banka treba imati mehanizam kojim osigurava postojanje primjerene razine priopćavanja podataka o banci kako bi upravljala predodžbom koju javnost ima o njezinoj organizaciji i pouzdanosti.

Objektivna slika o banci stvorena objavljivanjem istinitih informacija o poslovanju kao i informacija o uglednim kreditorima i klijentima bitan su čimbenik stabilnosti banke općenito, a posebno stabilne likvidnosti. Bilo kakve negativne informacije o banci mogu stvoriti nepovjerenje i paniku deponenata. Banka treba biti spremna na promptno poduzimanje korektivnih aktivnosti i otklanjanje eventualnih strahova na tržištu.

h) Uloga nadzornika (načelo 14)

Načelo 14: Nadzornici (supervizori) trebaju provoditi nezavisno vrednovanje strategija, politika, procedura i praksi banke koje se odnose na upravljanje likvidnošću. Nadzornici trebaju zahtijevati da banka ima učinkoviti sustav za mjerenje, praćenje i kontrolu rizika likvidnosti. Nadzornici trebaju pribaviti od svake banke dostatne i pravovremene podatke za vrednovanje razine rizika likvidnosti i trebaju osigurati da banka ima odgovarajuće planove za nepredvidive slučajeve likvidnosti.

45

Načelo 14 obvezuje nadzornike da ispitaju i potvrde da li je banka uspostavila sustav upravljanja rizikom likvidnosti sukladno načelima od 1 do 13 i da li se sustav primjenjuje u praksi. Nadzornicima se preporuča utvrđivanje standarda za mjerenje, planiranje i upravljanje likvidnošću koji bi obuhvatili odgovarajuće pokazatelje, omjere i pravila postupanja. Rizik likvidnosti samo je jedan od rizika s kojima se banka svakodnevno suočava u poslovanju i trebalo bi ga promatrati u zavisnosti s njenom adekvatnošću kapitala. Budući da nadzornici prate likvidnost pojedine banke i bankovnog sustava kao cjeline, trebaju imati alternativne planove za neočekivane slučajeve kako bi mogli pravovremeno poduzimati akcije radi spriječavanja mogućih kriza likvidnosti.

8. Zaključak

(1) Banka kao dioničko društvo osniva se da bi ostvarivala dobit i stabilan rast financijskog potencijala i ukupnog poslovanja. Banka posluje uglavnom tuđim prikupljenim i pribavljenim sredstvima, koje ulaže u kreditne i nekreditne plasmane, obavlja domaći i međunarodni platni promet i druge poslove, pa je iznimno važno da uvijek i na vrijeme izvršava dospjele obveze po aktivnim, pasivnim i neutralnim poslovima, odnosno da je likvidna. Likvidnost je uvjet opstanka banke.

(2) Likvidnost i profitabilnost su u obrnuto proporcionalnom odnosu zato što najlikvidniji oblici imovine nose mali ili nikakav prinos, dok dugoročna i više rizična, ali manje likvidna imovina donosi veće prinose. Isto tako depoziti i krediti s dužim rokovima vraćanja su skuplji, dok su obveze i depoziti po viđenju jeftiniji. Banka svojim poslovanjem na strani aktive nastoji maksimizirati prihode, a na strani pasive minimalizirati rashode. Takva politika može dovesti banku u stanje nelikvidnosti i zato je iznimno važno optimalno upravljati rizikom likvidnosti.

(3) Upravljati rizikom likvidnosti banke znači strukturirati imovinu koja donosi prihode i obveze na koje se plaćaju rashodi na način da se postigne maksimalna kamatna marža, ali da pritom banka uvijek i na vrijeme izvršava dospjele obveze.

(4) U bankovnoj teoriji se spominju i u bankovnoj praksi primjenjuju različite strategije upravljanja likvidnošću, a najčešće su: strategija upravljanja aktivom, strategija upravljanja pasivom i u novije vrijeme kombinirana ili uravnotežena strategija upravljanja imovinom i obvezama banke. Svaka od navedenih strategija ima svoja obilježja, prednosti i nedostatke i njezina primjena ovisi o veličini banke i njezinim obilježjima, o financijskom tržištu, o propisima kojima je regulirano bankovno poslovanje i drugim čimbenicima.

46

(5) Banka treba planirati svoju likvidnost u određenim vremenskim razdobljima (dnevno, tjedno, mjesečno, tromjesečno, godišnje) i utvrditi eventualne viškove i manjkove sredstava. U izboru politike i načina riješavanja problema nelikvidnosti banka treba poći od ocjene veličine nedostajućih sredstava, trajanja potrebe, hitnosti potrebe za likvidnim sredstvima, mogućeg pristupa tržištu, troškova pribavljenih izvora, monetarne politike središnje banke, bankovnih propisa i ostalih relevantnih čimbenika i donijeti odluku o optimalnom načinu pribavljanja nedostajućih sredstava.

(6) Bez obzira što u proteklom petogodišnjem razdoblju hrvatske banke nisu imale značajnijih problema u urednom održavanju likvidnosti, svaka banka treba posvetiti potrebnu pozornost utvrđivanju (1) sustava indikatora za mjerenje likvidnosti, (2) sustava planiranja likvidnosti, (3) strategije upravljanja rizikom likvidnosti kao i (4) osiguranju organizacijskih, tehničkih i kadrovskih preduvjeta potrebnih za njihovu implementaciju.

(7) Bazelski komitet za nadzor banaka, analizirajući problematiku održavanja likvidnosti banaka tijekom mnogo godina i u više zemalja, objavio je načela i smjernice koje treba prihvatiti kao preporuke za uspostavu sustava upravljanja rizikom likvidnosti u hrvatskom bankarstvu. Preporuke se odnose na razvoj strukture za upravljanje likvidnošću, mjerenje i praćenje neto obveznih sredstava, upravljanje pristupu tržištu, izradu alternativnih planova za nepredvidive situacije, upravljanje deviznom likvidnošću, unutarnju kontrolu za upravljanje rizikom likvidnosti, kao i ulogu javnog objavljivanja podataka o banci u cilju održavanja stabilnosti poslovanja i stabilne likvidnosti.

(8) Održavanje uredne likvidnosti preduvjet je normalnog poslovanja banke i zato problematici upravljanja rizikom likvidnosti treba dati potrebnu pozornost na način da se sustav upravljanja trajno unapređuje i usavršava. Bilo bi vrlo korisno kada bi nadzornici utvrdili pokazatelje i standarde radi jedinstvenog pristupa u mjerenju, planiranju i upravljanju likvidnošću u pojedinoj banci i na razini bankovnog sustava kao cjeline

47

Literatura:

1. Babić, Š., (1971.), Uvod u ekonomiku poduzeća, Školska knjiga, Zagreb 2. Bessis, J., (1999.), Risk Management, Richard D. Irwin, Inc., Boston 3. Black, H.A., Champion, J.E., Brown, R.S., (1967.), Accounting in Business

Decisions, Theory, Method and Use, Prentice – Hall, Inc. New Jersey 4. Block, S.B., Hirt, G.A., (1978.), Foundations of Financial Management,

Richard D. Irwin, Inc. 5. Cates, D.,(1990.), Liquidity Lessons for the 1999s,Bank Management,broj 4 6. Hicks, J.R., (1962.), Liquidity, The Economic Journall XIII 7. Jurman, A., (1992.), Poslovna politika bank v vlogi multiplikacije kreditov

in depozitov, časopis Bančni vestnik, revija za denarništvo in bančništvo, broj 12, Združenje bank Slovenije, Ljubljana

8. Jurman, A., (2003.), Planiranje likvidnosti u poslovnoj banci, znanstveno-stručni časopis Ekonomska istraživanja, Vol. 16., No 2, Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirković» Pula

9. Jurman, A., (2004.), Rizik likvidnosti u poslovnoj banci, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 25, broj 2, Rijeka

10. Koch, T.W., (1992.), Bank Management, 2nd ed., The Dryden Press, Orlando, Florida

11. Mc Kean, M.H., (1951.), Liquidity and a National Balance Sheat, Readings in Monetary Theory, Homewood, Illinois

12. Newlyn, W.T., (1962.), Theory of Money, Oxford13. Rose, P.S., (1991.), Commercial Bank Management, Richard D. Irwin, Inc.,

Boston14. Saunders, A., (2000.), Financial Institutions Management, Irwin McGraw-

Hill, Boston, etc.15. Sinkey, J., (2000.), Commercial Bank Financial Management, Prentice Hall,

Englewood Cliffs, New Jersey 16. Basel Committee on Banking Supervision, (2000.), Sound Practices for

Managing Liquidity on Banking Organisations, Basel

48

17. Zakon o bankama, Narodne novine, broj 84/2002.18. Odluka o uvjetima za odobrenje kratkoročnog kredita na osnovi zaloga

vrijednosnih papira (lombardni kredit), Narodne novine, broj, 99/2004.i 22/2005.

19. Odluka o kratkoročnom kreditu za likvidnost, Narodne novine, broj 135/2002.

20. Odluka o kamatnim stopama i naknadama Hrvatske narodne banke, Narodne novine, broj 34/2005.

21. Hrvatska narodna banka, Godišnje izvješće za 2002. i Godišnje izvješće za 2003.

22. Hrvatska narodna banka, (2004.), Bilten o bankama, broj 923. Hrvatska narodna banka, (2005.), Bilten broj 103

49