Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

http://slidepdf.com/reader/full/thalassa-ali-1-dragulj-indije 1/245
U znak sjeanja na Saida Ablaka Husaina Tauhidija,
koji mi je pokazao put prema miru kroz razasute bisere
8/20/2019 Thalassa Ali-1 Dragulj Indije
POVIJESNA BILJEŠKA
Radnja ove prie smještena je na sjever Indije (današnji Pakistan) u razdoblje od 1838. do 1839. godine, prve godine vladavine kraljice Viktorije. Britanija je posredovanjem svoje zastupnice Istonoindijske kompanije do te godine zavladala najveim dijelom indijskog potkontinenta. Na sjeveru se zahuktavala »velika igra« —
borba Britanije i Rusije za prevlast u središnjoj Aziji.Do 1838. godine Britanci su strahovali od ruske prijetnje njihovu indijskom teritoriju. Odluan u namjeri da nadmudri Ruse stjeui politiki nadzor nad
Afganistanom, lord Auckland poslao je svoju vojsku u Kabul, u vojni pohod poslije poznat kao Prvi afganistanski rat. Prije no što je otpoeo pohod na Afganistan, Auckland je nainio neobian korak prevalivši gotovo dvije tisue kilometara Indije kako bi zatraio pomo umirueg jednookog pandabskog maharade Randita Singa, ija se neovisna vojna drava nalazila izmeu britanskog teritorija i Afganistana. Putovanje dugo godinu dana — na kojemu su lorda Aucklanda pratile njegove dvije sestre usidjelice, cijela vlada i
deset tisua vojnika — kulminiralo je velikim durbarom, sastankom dravnih elnika Firozpuru, na granici izmeu britanske Indije i Pandaba. Njihov je sporazum bio odluujui za britanski vojni pohod. Maharada Randit Sing to je znao pa je mjesec dana odgaao potpisivanje sporazuma, prisiljavajui
Aucklanda da usred zime pošalje svoje jedinice preko planinskih tjesnaca u Afganistan. Ova se pria dogaa tijekom tog mjeseca. Lord Auckland, njegove sestre, politiki tajnik i šef protokola povijesne su osobe, kao i maharada Randit Sing te njegov glavni ministar. Durbar se u najveoj mjeri
odvio onako kako sam ga opisala, a daljnja kretanja britanskog tabora okvirno sutona. Mariana Givens, Harry Fitzgerald, mali Sabur i njegova obitelj te Saat Kaur, maharadina najmlaa supruga, plodovi su moje mašte.
Dragulj Indije
Uvod Nedjelja, 17. studenog 1838.
U dva sata ujutro šeik Valijulah Karakoja otvorio je oi. Godine i godine molitve u
odreene sate istanale su njegov osjeaj za protjecanje vremena. Katkad si jedopuštao zamišljati kako bi kad bi ga zatvorili u tamnicu bez prozora u tvravi u Lahoreu, ije zidine ne propuštaju poziv na molitvu, ipak znao kad se valja oprati i stati pred svojega Boga. Zadrhtao je i posegnuo prema šalu. Mjeseina je prodirala kroz rešetkastu ogradu balkona te poput novia padala na molitveni sag koji je ekao spreman, poloen prema zapadu, prema Meki, s presavijenim vrhom koji odvraa zlo. Drveni prsteni zavjesa tiho su zveknuli jedan o drugi kad je prošao kroz vrata do stolia na kojemu su bili njegova posuda s vodom i mjedeni umivaonik. Hladnom vodom umio se za molitvu poslije ponoi, koja je bila obavezna samo za upuene u mistina uenja islama. »Bog je velik«, promrmljao je brišui lice. Okrenuvši se prema zidu tako da nijedno bie ne moe stati izmeu njega i Boga, šeik se uspravio, sklopio ruke i napola zatvorio oi.
»U ime Alaha, Milostivog, Samilosnog: slava Alahu, koji uva i odrava sve svjetove;
Milostivom, Samilosnom, gospodaru sudnjega dana. Samo se tebi molimo, samo od tebe pomo traimo. Vodi nas pravim putom: putom onih koji su u tvojoj milosti, a ne onih koji su izazvali tvoju srdbu, ni onih koji su zalutali.«
Dok je izgovarao rijei molitve, prepustio se svojim snovima: mentalnim predodbama toliko divnim da bi ih teško opisao ak i najnaprednijim lanovima mistinog bratstva koje je predvodio više od dvadeset pet godina. Oiju uprtih u sag koji je bio pred njim, šeik je izvodio polagani ples svoje molitve. Sagnuo se, uspravio i naklonio, poloivši elo na ploe ispod niti molitvenog saga, kao što su njegova braa muslimani inili tisuu i tri stotine godina, uz ritmian šapat staroga arapskog jezika na mjeseini. Kiša koja je obilno lijevala do svitanja je gotovo prestala, ostavljajui samo slabašnu svjetlost koja je obasjavala šeikovu kuu te trg prekriven kaldrmom na kojemu se nalazila. Svjedost je ojaala te se probila kroz uske ulice i bazare grada Lahorea. Prekrila je
vlane paviljone i dvorišta tvrave maharade Randita Singa, velike mramorne kule koja je s gradom dijelila zaštitu svojih starih, utvrenih zidina. U osmokutnoj kuli na sjeverozapadnom uglu tvrave maharadin je najmlai talac odbijao loni mlijeka. Sabur nije elio piti iz lonia koji mu je sluškinja nudila. Stisnuo je usne i okrenuo glavu.
»O, Sabur baba«, njeno je rekla djevojka, oprezno se osvrui uokolo dok mu jepruala loni, »pij, slatko je.« »Ne«, odluno je rekao djeak i odskakutao, a mala su mu ramena pritom takoer poskakivala. Stigavši u sigurnost kreveta u kojemu je njegova majka sjedila i rasplitala
kosu, unuo je pokraj nje te radoznalim pogledom okruglih oiju pratio sluškinju. »Što je, dušo?« Njegova je majka napuila usne i cmoknula. »Zašto ne eliš mlijeko? Inae voliš mlijeko.« Nagnuvši glavu, Mamtaz Bano promotrila je Sabura i nasmiješila se. Kestenjasta kosa padala joj je preko ramena i leala u krilu poput sjajnog klupka. »O, Rešma, nije li Sabur najdraesnije dijete u cijelom Lahoreu?« upitala je djejim
glasom.»Jest, bibi«, promrmljala je sluškinja i kimnula glavom u znak slaganja. Loni koji je drala zadrhtao je, nainivši valie na mlijeku.
Ali Sabur nije elio piti mlijeko. Otpuzao je pod krevet i njegova su bosa stopala nestala s vidika. Ondje je ostao i tvrdoglavo odbijao doruak. »Pa, tada e ga tvoja ammi morati popiti umjesto tebe«, rekla je njegova majka. »Ammi voli toplo, slatko mlijeko.« Mamtaz Bano pruila je ruku prema loniu, a teška, izvezena svila pala je prema laktu i otkrila njeno zapeše. Sluškinja joj ga je pokušala uzeti, razrogaivši oi. »Ne, bibi. Ovo mlijeko je za Sabura«, pobunila se, ali Mamtaz Bano nije popustila. Nainila je pristojnu, ali zapovjednu gestu. Kad je njegova majka Rešmi uzela loni, Sabur je urno ispuzao iz svojega skrovišta, otvorenih usta, ubrzano dišui. Kad se izvukao ispod ruba kreveta, uspravio se uhvativši se za majino koljeno, rumena lica, i ugledao kako je ona prinijela loni usnama i popila mlijeko. Na trenutak je zavladala tišina. A tada je Sabur poeo vrištati. »Što je, dušo?« upitala je Mamtaz Bano, pruila slobodnu ruku i pomilovala mu obraz, ali on nije mogao odgovoriti. Mogao je samo vrištati i mahati glavom naprijed-natrag, otvorivši usta koliko je god mogao te vrsto stisnuvši oi.
Sluškinja je nepomino stajala pokrivši rukama uši kako bi se zaštitila od djeakovaglasa. A tada ga je, promrmljavši pozdrav, zgrabila i pobjegla. Ne zastavši pred vratima kako bi nazula papue, Rešma je trala s djetetom koje joj je vrištalo na boku pokraj drugih soba iji su tromi stanari jedva i podizali glave.
Teško dišui uspela se kamenim stubama do vanjskih vrata te istrala i prešla preko vlanog dvorišta do enskog vrta. Bili su sami. Oblinji je vodoskok uborio. Rešma je posjela Sabura na njegov hladan mramorni rub te mu obrisala suze i sluz s lica. Muan, oajan prizvuk njegova
vrištanja govorio joj je da mu se srce slama. »Zašto plaeš?« upitala ga je drhtavim glasom. »Ništa se nije dogodilo. Ništa.« Straari su zajedno pili iz slavine pokraj ulaza u kulu. empresom zaštiena od njihovih pogleda, Rešma je skinula neisti veo s glave i unula pokraj djeteta molei ga da ušuti. Sada kad se njezin strašan in izjalovio, mogla je samo ekati da Saburova majka nesvjesno utone u smrtonosan san. Kasnije, kad pronau tijelo i kad Rešmu budu ispitivali, zaklet e se da su ona i dijete cijelo vrijeme bili vani. Saburova su usta i dalje bila širom otvorena, iako je ispuštao samo jedan, otegnut krik. Rešma je pruila ruku prema njemu, a tada ju je povukla natrag. Današnje zlo zapoelo je prije godinu dana, u ljubomori i šaputanjima, nakon što je stari maharada zapovjedio da Sabur i njegova majka dou u tvravu iz njihova
doma u kui šeika Valijulaha, udaljenoj jednu milju. Maharada je tvrdio da ga samoSaburova prisutnost moe zaštititi od bolesti i smrti. Naposljetku, Sabur je bio unuk šeika Valijulaha, ovjeka ije su tajanstvene sposobnosti bile opepoznate.
U empresu iznad njih kriknuo je vorak. Rešma je prstima obuhvatila koljena. Saburova majka, kojoj je Rešma neko zavidjela na ljepoti i poloaju, sada je leala nasmrt otrovana u svojoj odaji. Ako je Sabur nije mogao spasiti, kako moe koristiti maharadi? Rešma je pogledala djeaka. Ako je doista posjedovao osobite moi, kao što su ljudi tvrdili, nisu mu koristile: samo su ga dovele u izgon meu brojne maharadine
kraljice, te do gubitka njegove lijepe majke. Tada je utihnuo. Rešma ga je podignula u svoje krilo gdje je beivotno leao i štucao ne elei je pogledati. Zagrizla je usnu. Što e maharada uiniti kad dozna da je Mamtaz Bano mrtva? Hoe li, znajui za ljubomore koje su se kovitlale u njegovu domu, pretpostaviti istinu: da loni otrovanog mlijeka nije bio namijenjen majci, nego njezinu djetetu, njegovu miljeniku, njegovu malom arobnjaku, njegovu biseru nad biserima? Rešma je pogledala iza tri straara koji su tada drijemali ispod trijema, zaklanjajui oi podlakticama. Barem je maharada bio daleko, utaboren na granici sa svojim kienim dvorom ekao je sastanak s Englezima. Rešma se više plašila njegove najmlae kraljice Saat Kaur, ije dijete nije uspjelo osvojiti maharadinu ljubav. Ta je kraljica u odajama u prizemlju ekala krike koji e objaviti Saburovu smrt. Kako e Rešma objasniti svoju pogrešku?
Vrhom vela obrisala je Saburovo vlano lice. Kako li je sada izgledao drugaije, njegova je vedrina nestala, a njegov blagi, upitan pogled zamijenila je pusta iscrpljenost. Ako se izuzme stari maharada s njegovim neprestanim zahtjevima, Saburovo jedino društvo do tada bila je njegova ljupka mlada majka. Kako e sada preivjeti, sam i bez prijatelja? Rešma je zatvorila suzne oi, ali suze su se slile ispod njezinih kapaka i potekle
obrazima. Zašto je ona, koja nikada nikome nije hotimice naudila, pristala odnijetiotrov? Zbog straha od gnjeva mlade kraljice? Jesu li je njezina vlastita prikraenost, njezino ropstvo, uinili bezosjeajnom? »Oprosti mi, Sabur«, šapnula je. »Oprosti mi.«
A tada ju je uhvatio novi strah. Sabur nije elio popiti mlijeko. A kad je njegova majka uzela loni, ispuzao je ispod kreveta koliko je god brzo mogao. Je li elio sprijeiti Mamtaz Bano u pokušaju da popije otrov? Je li znao? Pogledala je tihog djeaka. To nije mogue. Naposljetku, Sabur babi bila je samo godina i pol.
1. poglavlje Nedjelja, 17. studenog 1838.
Blijeda svjetlost prodirala je u njezin šator kad se Mariana Givens prenula iz sna.Kiša je šaputala nad njezinom glavom škropei po šatorskom platnu. Mariana se uspravila i odmaknula kosu s lica. Zašto se probudila toliko naglo? Je li izvana dopro kakav neobian zvuk ili glas? Kad je posegnula za izmama, poznati zvukovi koraka pred njezinim ulazom najavili su da joj Dittu donosi kavu. Ispustila je izme, zlovoljno se srušila natrag na krevet i navukla pokriva do brade. Samo ju je glumljenje sna moglo poštedjeti Dittuova brbljanja. Dittu je ak i meu indijskim slugama mogao osvojiti nagradu za brbljanje. Disala je lagano i kroz trepavice gledala kako ulazi, odmie tešku zavjesu koja je sluila kao vrata te donosi val vlane studeni i miris ognjišta. Njegova bosa stopala šljapkala su po prugastoj prostirci sve glasnije dok se pribliavao njezinu krevetu, blago hripajui i nosei posluavnik koji mu je zveckao u rukama. Pazila je da se ne trgne kad je posluavnik glasno zazveao na njezinu nonom ormariu. Dittu se nakašljao stojei nad njom. Mariana je bila razmišljala o tome da dvije sestre generalnoga guvernera upita za savjet u pogledu Dittuove navike da stoji nad njom dok je u krevetu, ali suzdrala se znajui da bi one samo zatraile da ga se odmah otpravi. Što god sestre mislile, Mariana je bila uvjerena da Dittuovo ponašanje nije ni u kakvoj vezi s injenicom da je njoj dvadeset godina i da nije udana.
Kad se okrenuo, otvorila je oi i gledala kako vukui noge odlazi prema vratima,ramena pognutih pod uobiajenim nevidljivim teretom, a tada se sjetila što ju je probudilo. Bila je to tišina izvan njezina šatora. Gdje su kuliji koji su svakodnevno rastavljali zid od crvenog šatorskog platna u njezinu kutku dravnikog tabora? Gdje su povici ljudi i frktanje njihovih tovarnih ivotinja? Pod njezina šatora bio je mokar, a zrak vlaan i svje. Sjetila se nonog štropotanja kiše po krovu. To je bilo to, kiša! »Dittu«, pozvala ga je i istog trena podsjetila samu sebe da to više nikada ne smije uiniti, »putujemo li danas?«
Dittu se naglo okrenuo i nasmiješio. »To sam vam elio rei, memsahib. Još neznaju. Sve ovisi o velikom slonu. uo sam da govore...« »Hvala, Dittu«, rekla je i mahnula mu neka ode. Zavjesa se zatvorila za njim. Mariana se uspravila. Dohvatila je izme te njima, okrenutim naopako, udarila o stranicu kreveta, a potom pogledala na pod, kao što je to uvijek inila kako bi vidjela je li kakvo zanimljivo stvorenje ispalo iz njih. Crveni zid ispred njezina šatora bit e uklonjen samo ako je najvei tovarni slon u taboru sposoban nositi svoj teret. Ako pouri, mogla bi vidjeti tog slona. Skoivši prvo na jednu nogu, a potom na drugu, jedva je navukla izme, vrisnuvši kad je hladna voda štrcnula kroz rupe na prugastoj pamunoj prostirci pod njezinim
nogama. Svukavši spavaicu i završivši borbu s korzetom, odjenula je i zakopala svoju omiljenu haljinu od tartana, a potom ugurala šaku smeih kovra pod šeširi od tartana istog uzorka te vrpce nemarno svezala ispod brade. Nije se obazirala na
vr i lavor koji su ekali na svojemu stalku. Nije imala vremena za umivanje: morala je posjetiti jednog slona. Ostavivši kavu da se puši nekušana, pourila je preko natopljene prostirke dok joj je u ušima odzvanjao glas gospoice Emily. »Draga, koliko te puta moram upozoriti«, gospoica Emily rekla joj je juer poslijepodne, strogo je gledajui preko naoala za itanje, »da ne smiješ zaboraviti svoj poloaj. Nipošto nemoj dopustiti da te netko od
domaih ljudi vidi zbunjenu, uzrujanu ili u trenutku kad nisi besprijekorno odjevena.« Mariana je nestrpljivo udahnula i izašla u maglicu ranog jutra. Njezin je šator bio na dobrom poloaju. Sklonjen po strani, u prednjem kutu tabora generalnoga guvernera, omoguavao je jasan pogled na šatore i dobar, iako udaljen, pogled na glavna vrata, sklopivi ulaz u zidu od crvenog šatorskog platna, koji se pruao oko cijelog tabora. S druge strane zida u njezin su šator esto dopirali zanimljivi zvukovi zbog kojih je mnogo vremena provodila zamišljajui odakle potjeu ljudi i ivotinje koji su prolazili putom. Glatko, sjajno blato, na kojemu su bili vidljivi samo otisci Dittuovih stopala, prekrivalo je udaljenost od njezina skromnog ulaza do središta tabora. Ondje su se na ranojutarnjem povjetarcu lagano nadimala tri kieno ukrašena šatora rasporeena u obliku kvadrata, šatori lorda Aucklanda i njegove dvije neudane sestre te šator za blagovanje, dovoljno velik da primi dvadeset osoba. Zid od crvenog šatorskog platna pokraj Marianina šatora pruao se prema uvanim
vratima. Podignuvši suknju podalje od blata urno je krenula du zida. Trebala je ekati u šatoru do pokreta. To je bilo pravilo za dame koje su putovale u taborima. Ako pokreta nije bilo, dama je ekala do devet sati i tada je odlazila na doruak u šator za blagovanje. Potom se vratila u svoj šator te ondje do ruka itala ili pisala pisma. Nakon ruka išla je u posjete, u ovom sluaju gospoici Emily ili
njezinoj mlaoj sestri Fanny, u njihove šatore. Prije veere odlazila je na jahanje.Mariana je znala ta pravila jer joj ih je gospoica Emily ponovila nebrojeno mnogo puta.
Ali Mariana nije eljela ostati zatvorena iza šatorskog platna. Damska besposlenost nedvojbeno bi je izludjela. Osim toga, propustila bi sve, a bila joj je dunost doznati sve o taboru, i o Indiji. U suprotnome njezina pisma, koja je dva puta tjedno pisala tati, ne bi bila dovoljno dobra. Odvaila se baciti pogled prema stambenim šatorima. Nije bilo znaka aktivnosti: ni brbljavih sluškinja koje su nosile stvari po taboru ni domaih sluga koji su govorili engleski, nitko je nije vidio. Ako uspije neopazice proi kroz vrata, a zatim preko puta i natrag, za dorukom e biti pošteena ljutitih pogleda gospoice Emily. Drala se zida izbjegavajui vrstu uad, klinovima privršenu za tlo na svakih osam stopa. Vlana uad i naleti vjetra podsjeali su je na san iz kojega se probudila. Sanjala je kako drhti na pramcu nepoznatog broda koji je plovio kroz gustu maglu, prema odredištu koje nije mogla naslutiti. Doimalo joj se udnim to što je sanjala brod leei u šatoru na ravnici sjeverozapadne Indije, tisuama milja daleko od mora, ali koliko god se taj san doimao udnim, ve ga je bila sanjala dva, ili moda tri puta. Crveno šatorsko platno pokraj nje bilo je prekriveno mrljama koje je nainila kiša.
Mariana je smatrala da taj visok, alosno teak crveni zid, kojemu je svrha bila zaštitaod lopova, blokira njezin pogled na uzbudljiv ivot u putujuem taboru. ak su i sestre Eden bile istog mišljenja. »Gotovo bi se isplatilo pod krevetom uasnuto zatei divljaka koji vitla noem u zamjenu za mogunost da vidimo vei dio našeg
putovanja«, rekla je gospoica Emily prošli tjedan dok su ona, gospoica Fanny i Mariana prolazile kroz vrata tabora. Do šest sati ujutro sklopivi je ulaz, kao i zid, trebao biti spušten na tlo, a kuliji su trebali namotavati uad i komade šatorskog platna. Vrata su i dalje bila na svojem mjestu, kao i zid. Ne obazirui se na pozdrave straara, Mariana je prošla kroz vrata i izašla na put.
Podignuvši ruku iznad oiju, pogledala je niz put u oba smjera, prema ravnici najednom dalekom kraju te mirnom redu konja i slonova na drugom. Široki put izgledao je gotovo jednako kao i sino, obrubljen nadstrešnicama i šatorima visokih dunosnika. Samo je veliki šator za prijeme nedostajao na svojemu mjestu nasuprot uvanom ulazu, zamijenjen praznim pravokutnikom izgacanog blata u kojemu je nekoliko stotina kulija stajalo i gledalo nešto što ona nije vidjela. Pourila je prema njima. Dittu joj je bio rekao da je veliki slon visok gotovo dvanaest stopa. Bio je najvei od stotinu dvadeset sedam tovarnih slonova pridruenih britanskom taboru te jedina ivotinja dovoljno snana da nosi durbar šator, veliki šator za prijeme, koji je lordu
Aucklandu bio izuzetno vaan za primanje domaih prineva. Dittu je rekao da je slonu ime Motu. Dodao je da se slon poput njega raa samo jednom u stotinu godina. Kiša je bila Motuov jedini neprijatelj. Šator, silno teak dok je suh, postajao je neizdrivo teak kad bi ga natopila kiša. Kako je bilo nezamislivo da generalni guverner bude bez šatora za primanja i kako ga je Motu mogao nositi samo jedan dan bez odmora, tog slona nikada nisu ostavljali. Ako Motu nakon kiše nije mogao nositi svoj teret, lord Auckland i njegove sestre usidjelice, britanska vlada Indije, deset tisua vojnika, više od trideset tisua dravnih dunosnika, trgovci, sluge i kuliji
te nebrojene tovarne ivotinje ekali su u blatu dok on ne postane sposoban za to.Mariana je stigla do blata i naglo stala, isteui vrat kako bi vidjela iznad polugolih kulija koji su se naguravali. Nekoliko ih se okrenulo kako bi je pogledali. Oh, da je barem veliki slon sposoban nositi svoj teret! Kako bi mogla podnijeti daljnje odgaanje putovanja kad je bila na iglama od išekivanja susreta s Randitom Singom, glasovitim sikhom, vladarom Pandaba? S mjesta na kojemu je stajala nije vidjela ništa. Oklijevajui samo trenutak, zašla je u gomilu.
»Hattho, hattho, maknite se«, zapovijedala je, a kuliji su je slušali te gurali jedan drugoga kako bi joj otvorili uzak prolaz meu sobom. Gotovo je stigla. Netko ispred nje izvikivao je zapovijedi. ivotinja je frktala. U blizini je zapoelo oštro vikanje. Slonova surla izvinula se u zrak. Mariana nikada nije izbliza pogledala toga slona. Koliko je dvanaest stopa visoko? Hoe li biti dovoljno jak da podigne vlaan šator ak i nakon... »Gospoice Givens! Gospoice Givens!« Mariana se ukoila usred koraka. Englez svijetle kose stajao je na hrpi prtljage malo dalje. Na sebi je imao plavu odoru i mahao joj je. Nije ga mogla izbjei. Pribrala se i mahnula mu. Maglica se pretvorila u laganu kišicu koja je promoila ramena njezine haljine. Ako ve mora biti zateena vani, meu
polugolim kulijima u šest sati ujutro, zašto je mora zatei porunik Fitzgerald izbengalskog konjikog topništva, prvi muškarac u cijelom taboru koji joj se sviao? Pribrala se i krenula prema njemu, putem uguravši vlaan pramen kose pod šeširi.
Treba li okrenuti svoje neumiveno lice na drugu stranu kad stigne do njega? Ne, za to je bilo prekasno. Fitzgerald i još dvanaest mladih asnika, redom prikladnih kandidata za brak, tri
veeri prije pozvani su u guvernerov šator za blagovanje. Fitzgerald je za veerom sjedio nasuprot njoj. Mariana je odmah vidjela da je kandidat: lice mu je bilo pravokutno, naoito, nos visok, rimski, a kosa staromodno
zalizana kremom. Nakon juhe zabacio je glavu dok se smijao neijoj opasci, a ta jojje kretnja zbog kuta pod kojim je nagnuo glavu i zbog oblika njegovih usana, zapela za oko. Kasnije se odvaila pogledati i uhvatila ga je kako je sa zanimanjem gleda preko pileeg frikasea. Izraz njegova lica nije ništa odavao, ali njegov ju je pogled uzbudio i uznemirio. Do kraja veere trudila se razgovarati s muškarcem koji je sjedio pokraj nje, ograniivši poglede na drugu stranu stola, ali im se pogledi više nisu sreli. »Gospoice Givens«, ponovno ju je pozvao Fitzgerald nadglasavajui buku gomile i mrštei se dok je silazio s prtljage, naoit u odori, »nedvojbeno ne biste trebali biti ovdje. Ako biste priekali trenutak, otpratio bih vas u vaš šator.« »Hvala vam, porunice«, viknula mu je Mariana, »ali došla sam vidjeti slona.« Kad mu je prišla, pogledao je njezinu haljinu, a tada brzo odvratio pogled. Ona je spustila glavu i ugledala izdajniki jastui tkanine koji je virio na mjestu na kojemu nije zakopala gumb.
Vjerojatno je cijelu haljinu pogrešno zakopala. Kosa joj je ispadala iz šeširia. Zagrizla je usnu i podignula pogled te vidjela kako se porunik smiješi. Pruio joj je ruku. »Ako ste došli vidjeti slona«, rekao je, »bolje se popnite ovamo k meni. Ovo bi moglo biti zanimljivo.« Mariana se popela k njemu, udahnuvši kišom natopljen ustajao miris njegove vunene
odore te osjeajui topao pritisak njegovih prstiju.Uhvativši je za lakat kako bi joj pomogao uspostaviti ravnoteu, Fitzgerald je pokazao: »Ondje je.« Mariana je pogledala preko gomile i ostala bez daha. Okruen kulijima, golemi slon mukotrpno je pokušavao ustati pod guvernerovim sloenim šatorom za durbar koji mu se ljuljao na leima. Na vratu mu je sjedio mahut te ga udarao eljeznom šipkom po golemoj glavi, viui na bengalskom, dok je gomila ve obilno poprskana blatom raspravljala, nagaala i kladila se. Slon je ne obazirui se na sve to uspostavio ravnoteu traei oslonac u skliskom blatu, a tada je plaho i drhtei podignuo zaljuljani teret.
Ali u posljednjem trenutku velika je stranja noga popustila. Mariana je osjetila kako se Fitzgerald ukoio pokraj nje. Kuliji su uzdahnuli. Preoptereen mokrim platnom slon se riknuvši prevrnuo na bok, rastjeravši kulije kao pilie i izbacivši mahuta iz ravnotee. Kakav savršeni prizor za današnje pismo ocu! Mariana se ozarena lica okrenula prema Fitzgeraldu. »To mi se svia u Indiji: prave indijske stvari, a ne imitacije engleskih stvari. Mi se silno trudimo biti Englezi, sa svojim šatorima, hranom i namještajem, ali to ne...« »Oprostite, gospoice Givens«, prekinuo ju je Fitzgerald, pustio njezin lakat te
pogledao pokraj nje kao da trai nekoga, »ali generala Cottona moram odmahobavijestiti o slonovu neuspjehu.« Skoio je na tlo i pruio joj ruku, izgledajui istodobno vojniki i pokajniki. »Dopustite mi da vam pomognem sii.« Ona je još jednom pogledala slona, utiskujui njegovu sliku u sjeanje, a tada je
prihvatila ponuenu ruku. Kad je sišla, on je podignuo lakat kako bi ga uhvatila pod ruku. »Moram vas otpratiti do vašeg šatora, gospoice Givens. Predaleko je da biste išli sami.« Kosa mu se sjajila kad se sagnuo prema njoj. Pri brijanju mu je promaknulo jedno mjesto na obrazu. Oi su mu bile zelene, kao i njezine. Vragolasto se nasmiješio. Iako je bila u iskušenju da prihvati njegovu ponudu, Mariana je oklijevala. U deset
minuta koliko bi bilo potrebno da stignu do šatora, nedvojbeno bi razgovarali. Udeset minuta mogla bi doznati mnogo o njemu; ali što je s klonulim slonom koji je teško disao u blatu iza nje, sa šatorom i dalje svezanim za drveni okvir na leima? Hoe li moi ponovno ustati? Je li ozlijeen? O tome mora obavijestiti dragog tatu, koji kod kue u Sussexu eka njezina pisma. »Ljubazno od vas, porunie«, odgovorila je, »ali još u malo ostati ovdje. Voljela bih porazgovarati s goniem tog slona.« Fitzgerald je povukao ruku. »Razgovarati s njegovim mahutom?« ponovio je namrštivši se. »Ali, kako biste mogli... ah, dakako, vi govorite njihove jezike.« Oklijevao je. »Ali nipošto vas ne bih smio ostaviti ovdje samu.« Pogledao je preko ramena kao da trai pomo. Mariana se ukopala u blatu. »Sama sam došla ovamo, porunice Fitzgerald«, odgovorila je. »Ali uvjerena sam«, dodala je gledajui ga ravno u oi, »da emo se uskoro opet vidjeti.« Odvratila je pogled zakljuivši da ga je predugo gledala. On je ponovno oklijevao, a tada se naklonio. »Polaskan sam time što ste upamtili moje ime, gospoice Givens. I bit ete dobro ovdje?« Mariana je kimnula stisnutih usana, a potom mu uputila širok, spontani osmijeh. On joj je uzvratio osmijehom. »Tada nikome neu rei da sam vas vidio.« Kad se ona osvrnula preko ramena, on je nestao.
Slon je i dalje leao na boku optereen mokrim šatorom, kao siva planina s jednim vidljivim, zakrvavljenim okom. Mahut je hodao oko njega i pjevušio drei velik, naizgled opasan no u ruci, kojim je rezao uad i remenje, struno oslobaajui ivotinju tereta. Prenuo se kad se Mariana nakašljala. Bio je nii od nje, i ilav. Ramena su mu se udno pomaknula kad ju je pozdravio, kao da nije bio naviknut razgovarati s neznancima. »Kako je ime tvojem slonu?« oprezno je upitala na urdskom jeziku. Kao Engleskinja imala je pravo nastupiti oholo. Ali izabrala je uljudnost. »Ime mu je Motu, memsahib«, odgovorio je preko slonova hripanja, napustivši
vlastiti jezik kako bi joj odgovorio. Lice mu je bilo puno dubokih oiljaka. Bjeloonice su mu bile boje stare slonovae. Kimnula je. »Motu. A tebi?« »Hira Lal.« Slon se iza Hire trgnuo i podignuo surlu. Mahut se bez isprike okrenuo i vratio svojemu poslu. Pa, tada e razgovarati s njegovim leima. Podignula je glas. »Zašto reeš svu uad? Nee li se ljutiti na tebe?« »Što ja imam s njihovom uadi?« Hirini su prsti drhtali dok je rezao debeo koni
remen. »Rekao sam im da danas ne bismo trebali podizati šator.« Podignuo je glas.»Rekao sam im da e Motu pasti. Upozorio sam ih da je to opasno za Motua.« »Opasno?« Mariana je nainila korak prema njemu. »Zašto?«
Hira je prerezao zadnje ue i teret je pao poput goleme, hladne kobasice. Motu je još na trenutak mimo leao, a tada se okrenuo na koljena, s praznim okvirom i dalje svezanim za lea. Maleni se ovjek okrenuo prema Mariani. Nije joj bilo jasno kako je podnosio hladnou samo s komadom tkanine oko struka i s trakom iznošenog pamuka. Od nemarno svezanog turbana do bosih stopala bio je prekriven prodornim vonjem
slona. »Slon ima krhku kraljenicu«, rekao joj je. »Ako se teret zbog neegapomakne, okvir se moe pomaknuti i pritisnuti kraljenicu. Takve nezgode mogu slona onesposobiti ili ga usmrtiti. Slon nipošto ne smije pasti dok je natovaren.« Kad mu se lice opustilo, Mariana je vidjela koliko je bio uplašen. Motu se na Hirinu zapovijed teško uspravio i nadvisio ih oboje. Neuobiajena duljina nogu, poput etiri velika debla, inila ga je toliko visokim. Mariana je gledala kako je savinuo prednje noge i pognuo glavu prema svojemu mahutu. Hira Lal raširio je ruke i uhvatio dva velika uha, a tada stopalom upro visoko u slonovu surlu, spretno se popeo i sjeo dvanaest stopa iznad tla. »Koliko si dugo njegov mahut?« Mariana je zabacila glavu, pridravajui šeširi, ne elei da odu. »Otkako je bio malen«, odvratio je Hira. U ruci mu se pojavila teška šipka za tjeranje slona. »Nadam se«, rekao je, »da emo umrijeti u isto vrijeme. Navikli smo jedan na drugoga.« Zadrhtavši od te pomisli, okrenula se prema putu. Dakle, Dittu je bio u pravu u pogledu slonova imena, Debeljuško. Moda je Motu bio okruglast dok je bio malen, poput njezina malenog neaka Freddieja. Kakav god tada bio, izrastao je u golemu sivu ivotinju, izboranu i prekrivenu grubom crnom dlakom. Mariana je uzdahnula. Slonova se nikada nije mogla zasititi.
Freddie se zacijelo promijenio u godinu dana otkako je ona napustila Englesku. Bioje ivahno stvorenje musavog lica, bucmastih nogu i stopala te s aureolom zlatne kose. Sada je ve blizu treeg roendana. Na putu joj se našla velika lokva sjajnog blata. Mariana je stala i zamislila se nad njom kad je vjetar donio lagani pljusak na njezinu površinu. Freddieju e za dvije godine biti pet godina, koliko je bilo njezinu bratu kad je umro.
Jadan mali Ambrose. Jednoga se dana igrao, sutradan je bio vreo i u mukama, a nedugo potom zauvijek je otišao. Dugo nakon njegove smrti smatrala je da se nikada nee oporaviti. Od trenutka njegova roenja Ambrose je bio na njezinoj skrbi. Kao osmogodišnjakinja je, s odvezanim vrpcama koje su joj visjele niz tijelo, hodala pošljunanim stazama vrta nosei ga u naruju. Kad je progovorio, ona je prevela njegove prve rijei. »eli još jedan krumpir, mama«, rekla je. »eli pomilovati psa.« Kasnije je Ambrose bio njezin stalni kovravi drubenik. Slijedio ju je posvuda i nikada joj, za razliku od drugih, nije govorio da je neuredna, previše glasna ili da previše govori. Ona mu je pokazala svoja skrovišta u vrtu i zajedno su uali ispod grmlja, s icima na odjei, dok mu je ona ispredala prie o abama koje govore i o
vilama koje ive u donjem dijelu vrta. Pomaknuvši suknju na stranu, obišla je blatnu lokvu ne obazirui se na hladan
povjetarac. Bilo joj je dvanaest, a njezinoj sestri Charlotte etrnaest godina kad je Ambrose umro. Kad god bi pomislila na to vrijeme, sjetila bi se kako su njezina majka i teta Rachel ozbiljnih lica i iserpljene stajale na vratima sobe u kojoj je
Ambrose leao, tih, u snu koji prethodi smrti.
»Uite«, rekla je mama Mariani i njezinoj sestri, »i pozdravite se s bratom.« Djevojice su zajedno na prstima prišle njegovu krevetu i zatekle ga kako hre otvorenih usta, majušnog iscrpljenog liša te glave obrijane zbog trbušnog tifusa, rune na jastuku. Uvjerena da e Ambrose zbog nje otvoriti oi, Mariana ga je primila za ruku, ali on se nije probudio, a u njegovim prstiima kao da više nije bilo ivota. Uvidjevši istinu te izmuena patnjom i strahom, pala je na koljena i zagrlila
njegovo tjelešce.»Nemoj umrijeti, Ambrose, molim te«, vapila je dok je Charlotte tiho jecala pokraj nje. Mariana je uvukla hladne ruke u rukave dok je hodala putom. Ambrose nije bio prvi koji je umro. Dvoje djece u obitelji Givens umrlo je od ospica kad su Mariani bile etiri godine: dvogodišnji Colin i šestomjesena Janet. Njih nije dobro upamtila, iako se sjeala panike koju je osjetila kad je nakon vlastita polaganog oporavka opazila tišinu u djejoj sobi. Izgubljenu djecu više se nije spominjalo, a Mariana nikada nije vidjela da njezina majka plae za njima. Blijeda i uzdrhtala, njezina majka nije plakala ni za
Ambroseom. Njezina je tišina prestravila Marianu, koja je smatrala da je ona kriva za to. A zašto i ne bi bila? Ona je, brbljiva i nespretna, nastavila ivjeti dok su sva dragocjena djeica poumirala. »Ali zašto moramo biti hrabri?« Sklupana na stolcu pred kaminom u dnevnoj sobi, Mariana je na majinu ukoenom licu traila utjehu i oprost. »Zašto ne smijem plakati za Ambroseom kad mi je srce slomljeno?« »Zato, Mariana«, rekla je njezina majka odvraajui pogled, »jer se u ovakvim trenucima moramo pomiriti sa situacijom i biti jaki. Od plakanja emo se samo razboljeti.« Njezin se otac, ovjek upalih oiju, usiljeno nasmiješio. »Moramo se odrati«, dodao je, »pomou spoznaje da je Bog dobar.«
Od toga su dana malokad spominjali Ambrosea. Dok se Charlotte pokušala ponašatinormalno, Mariana je sama polagano hodala vrtom, bolno plaui u skloništima u kojima su se ona i Ambrose igrali, Ambrose za kojega je bila savršena, koji je mljackao gledajui kako mu mae svje dem od jagoda na pecivo. Zadrala je njegova omiljenog drvenog vojnika, kojega je danju skrivala, a nou je spavala s njim. Kad bi ugledala dem od jagoda, u jecajima bi odlazila od stola. Poela je opaati bol drugih ljudi. Dojurila je u kuhinju i bacila se u zagrljaj sudoperki kojoj je umrla sestra. esto je otkrivala neugodne istine. Mama i teta Rachel ljutile su se zbog njezina neobinog ponašanja. Samo joj tata nikada nije uputio runu rije, dragi tata za kojim je njezino srce eznulo dok je stajala ondje pokraj puta, na kiši, miljama daleko od njega. Zaokupljen poslom, on nije predvidio pogubnu hitrost Ambroseove bolesti. Nije oekivao da e njegov sini umrijeti.
Ali sada je tu bio Freddie. Moda e Charlottein sin zauzeti Ambroseovo mjesto u tatinu srcu. Moda e njezina djeca jednoga dana uiniti to za nju.
To bi, dakako, bilo skoro, kad bi se pitalo njezinu majku u Engleskoj, njezinu tetu Claire u Calcutti i branu posrednicu gospoicu Emily. »Fanny, naumila sam upoznati Marianu sa svim neoenjenim asnicima u taboru«, povjerila je gospoica Emily svojoj mlaoj sestri dok su tjedan dana prije ekale da
budu uvedene u šator za blagovanje, nesvjesne da je Mariana stala iza njih.»Naizmjence e sjediti pokraj nje. Ako bude po mojemu, do kraja prosinca imat emo vjenanje.«
Gorljivost gospoice Emily, koja je Marianu izluivala, zacijelo je godila mami koja je kod kue u Sussexu strpljivo ekala vijesti. »Imaš samo godinu dana«, rekla joj je mama dok je stavljala netom sašivenu haljinu u najveu od njezine tri škrinje, »do stizanja sljedee skupine neudanih djevojaka u Calcuttu. Nadam se i molim da eš u tom razdoblju pronai odgovarajueg partnera.
Ako ga ne pronaeš, ljudi e misliti da si okaljana. Tada e biti prekasno.«
Put joj je preprijeila povorka deva, koje su zveckale mjedenim zvoniimaprivršenima oko nogu. Mariana je nemirno tapkala, elei što prije prijei put i ui kroz uvani ulaz prije no što je još netko vidi. Otkako je došla iz Engleske, njezinu pozornost nije zaokupljao brak, nego Indija. Sada kad je njezina godina bila na izmaku, mora pronai supruga. Kako to ne bi zaboravila, pisma upozorenja na predstojeu propast stizala su svaki trei dan u maloj torbici, od njezine tete Claire iz Calcutte. Mariana je bila i te kako svjesna uspjeha drugih potencijalnih nevjesta koje su prošle zime stigle zajedno s njom. Teta Claire u svojemu je zadnjem pismu opisala zaruke najneuglednije od njih, stanovite gospoice Finchley, koja je pronašla neoekivano dobrog budueg supruga, dok je jedna od najljepših djevojaka oboljela od voenih kozica pa se oekuje da e zbog oiljaka zauvijek ostati unakaena. »Šalju je kui.« Gospoica Emily odmahivala je glavom dok je Mariana spremala pismo tete Claire. »Kakva šteta. Koliko sam ula, gospoica Ranier bila je lijepa djevojka, s velikim izgledima za uspjeh. A sada e, ako bude imala sree, ivjeti iz škrinje selei se kao teta usidjelica iz jedne obitelji u drugu. Ako ne bude imala sree, morat e se zaposliti kao guvernanta.« Gospoica Emily uzdahnula je. »Kako se situacija odjednom promijeni.« Deve su i dalje prolazile. Mariana se meškoljila na rubu puta. Njezina je godina bila
pri kraju, a ona još nije bila ni zaruena, ali unato tome bila je u najzavidnijempoloaju. Veliki putujui tabor, njezin dom protekla tri tjedna, bio je i privremeni dom više od pola britanske vlade te gotovo svih britanskih vojnih asnika u Calcutti, mahom mladih i neoenjenih. Bila je to rijetka prilika, što su isticale i gospoica Emily i teta Claire. Da je Mariana bila jedna od stotinu djevojaka uz samo jednog raspoloivog muškarca, ne bi imala izgleda, zbog svoje radoznalosti, neurednosti i neusiljenog ponašanja. Da, mama je u svojim pismima iz Sussexa ponavljala kako Mariana nema osobito velike izglede zbog svojih neposlušnih kovra, preširokog osmijeha i kvadratnih ramena.
Ali injenica da je bila jedina mlada dama meu tolilkim strastvenim muškarcima imala je i svojih nedostataka. Mariani su odavno dojadili eljni neznanci. Izmorena prevelikim izborom, opaala je samo zube koji su im nedostajali, klempave uši, elju da joj ugode. Njezin sinonji partner za veerom bio je toliko nalik bijelom zecu da je jedva uspijevala razgovarati s njim. Gospoica Emily i njezina sestra su, dakako, imale svoja mišljenja. Doimalo se da njih više zanimaju vrline tih muškaraca nego Marianina naklonost. Kandidat gospoice Emily bio je ivahan muškarac ija je glava bila neobinog oblika, a obitelj mu je navodno bila vrlo velikodušna. »Mariana, moramo imati na umu da su ti muškarci uglavnom drugi ili trei sinovi.« Favorit gospoice Fanny bio je visok,
alostan muškarac koji je imao naviku briznuti u pla. »U supruga ništa nije vanijeod dobrog srca«, primijetila je gospoica Fanny. Objema se sviao Bijeli Zec. Deve su prošle. Mariana je podignula suknju i potrala preko puta upravo kad se
izmeu dva šatora pojavio jedan Europljanin. Odmah je stala. Bojnik Byrne, zapovjednik tabora, došao joj je uz bok, krupan, uspravan u sedlu. Njegova crna izma zasjala je u razini njezinih grudi. Šiljaste mjedene mamuze uhvatile su sunevu svjedost. Znakovito je pogledao niz crveni nos, najprije slona na odlasku, a potom Marianu. »Dobro jutro, gospoice Givens«, otegnuto je rekao. »Jutros ste izašli u šetnju?«
Pogled mu je pao na prednji dio njezine haljine.»Doista jesam, bojnie Byrne«, odgovorila je. Usiljeno se nasmiješila dok joj se vruina uspinjala u lice. S oboda njezina šeširia kapala je kiša. On joj je kimanje uzvratio oštrim kimanjem, a tada je podbo konja i odjahao putom, a rep njegova konja lepršao je. Udarila je prstima izme o tlo i podignula luk blata. Što je Byrnea briga za to što je njezina haljina pogrešno zakopana? Visoko je podignula bradu i pourila preko puta. Ona e prelaziti put kad joj se prohtije. Ona e gledati slonove ili razgovarati s mahutima kad to poeli. Oni mogu oekivati da e cijelo jutro sjediti u svojemu
vlanom šatoriu i zuriti u šatorsko platno, ali ona to nee uiniti. Gledanje kroz otvore na šatorskom platnu, u Dittuov hodnik, u skueni prostor za kupanje, u prostor u kojemu je, strahujui da e Dittu ili ista nenadano doi, drala unutarnju i vanjsku zavjesu zatvorenom dok je koristila nonu posudu, nee joj donijeti nova otkria za nju i tatu.
Tko je bio debeli bojnik Byrne da bi se drao oholo? Mariana nije ispuštala zvukove nalik trubljenju kao što ih je on ispuštao dok je mislio da ga nitko ne uje. Nije joj promaknulo da je taj zvuk ispustio maloprije, kad je odjahao. I što je s njegovim prijateljem Williamom Macnaghtenom, koji joj je dao zadau prevoditeljice, i s onim njegovim upavim obrvama te s njegovom navikom prouavanja vlastita jezika u
depnom ogledalu? Što je svima njima? Zar ne uviaju kako je ovo velikapustolovina? Barem ju je porunik Fitzgerald razumio. Odlunim korakom prošla je pokraj straara na vratima, takoer dignuvši nos pod oštrim kutom. »Dittu«, Ijutito je rekla banuvši u svoj šator, »donesi mi odjeu za jahanje i reci konjušarima neka osedlaju jednu kobilu.«
2. poglavlje ospoica Emily rekla je Mariani neka povede barem dva konjušara sa sobom kad god poe jahati. Iako nije voljela da je pješice slijede miljama, Mariana svoj trojac neuhranjenih mladia nije odmah otpravila, nego im je iz poštovanja prema gospoici Emily dopustila da trkaraju za njom
sve dok nije prošla velike šatore visokih dunosnika, asnika i veterinara te stigla do vezova za konje na kraju puta. Ondje je zaustavila svoju kobilu i otpravila pratnju. Na vezovima su stotine ivotinja bile svezane u dugim, urednim redovima, na brizi mnogih domaih ljudi. Kokoši biserke, prirodne neprijateljice zmija, meu konjima su kljucale po blatu. Mariana je gledala kako tamnoputi konjušari obavljaju svoj posao, na hladnoi omotani dugim komadima tkanine. Njezin miljenik, visok stariji konjušar košatog lica, pozdravio ju je prolazei pokraj nje i vodei kobilu s posjeklinom na sjajnom
vratu. Mariana je uvijek pogledom traila toga visokog konjušara kad god bi došla do
vezova. On nikada nije urio i malokad je govorio, ali nešto je na njemu privlailonjezinu pozornost. Što god to bilo, ni drugim konjušarima nije promicalo. Svi su mu pristupali s velikim poštovanjem, iako se doimalo da on to ne opaa. Uzdahnula je. Što bi moglo biti drugaije od doma nego ovo mjesto? Koliko god se trudila, u svojim pismima nije mogla doarati ni desetinu svega što je vidjela i onjušila u Indiji. Ovdje je sve bilo egzotino, iznenadna svitanja i sutoni, okus svega, pa ak i osjet zraka. Po uzoru na legendarne tabore mogulskih vladara koji su putovali sa svojim
vladama, vojskama, suprugama i robovima, britanski tabor bio je istodobno grandiozan, sloen i prljav. Mariana se nije mogla zasititi bezbrojnih prolaza i šatora, šarenih i bunih bazara. Sa samo nešto više od etrdeset tisua stanovnika, jedva se mogao mjeriti s taborima mogulskih vladara, koji su, kako je doznala, bili tri puta
vei. Unato tomu, britanski šatori protezali su se nekoliko milja preko trenutanog oceana blata koji su prekidale samo pokoja ruševina ili skupina bagrema.
Tabor je prema kraljevstvu sikha krenuo prošlog listopada iz Calcutte. Mariana, nova lanica pratnje generalnog guvernera, propustila je taj uzbudljivi dogaaj kao i prvih šest mjeseci putovanja tabora. Sve što je znala o tom putovanju ula je iz razgovora uz veeru te od sestara lorda Aucklanda, koje su istaknule da nakon što su ve pretrpjele to putovanje, nemaju potrebu trpjeti i drugi put prisjeajui ga se.
Tabor je putovao, kao i mogulski tabori, brzinom od deset milja dnevno. Svakog jutra tono u šest sati, dok su se posljednji sanduci tovarili na kola i tovarne ivotinje, lord Auckland i njegove sestre kretali su prema sljedeem taborištu, putujui koijom za lijepog vremena te u zatvorenim nosiljkama ako se oekivala kiša. Nakon otprilike tri sata napornog putovanja stigli bi do sljedeeg taborišta gdje ih je, ako nije bilo kakve nesree, u priuvnom šatoru za blagovanje ekao doruak poslan veer prije. Plavi dim ognjišta zadravao se u zraku. Odjednom gladna, Mariana je njuškala uivajui u mirisu ugljena i nepoznatih zaina. Ali, gladna ili ne, u devet sati ujutro ne
bi trebala oekivati fin doruak. Kola s dorukom, ijim su koijašima teklii prenijeliobavijest, do tada su ve škripala daleko dolje s briošima i dimljenom paetinom pa je bilo prekasno da Mariani budu od koristi. Budui da je Mariana putovala s pratnjom generalnoga guvernera, nije se morala
sama snalaziti ii velikoj povorci koja je išla za njima, poticana profesionalnim taborskim bubnjarima. Bolesni ili zdravi, kakva god vozila pronašli, svi drugi u taboru, od najvišeg dunosnika do najnieg istaa, urili su kako bi bili ispred prašine ili blata koje je podizalo deset pješadijskih pukova te povorka kola s prtljagom i napregnutim volovskim zapregama, natovarenim devama, hitrim magarcima te sporijim slonovima koji su vukli topove i kola krcata krupnom
samom te topovskim kuglama.Zahvaljujui radu tisua kulija, tabor je na svakom novom taborištu nastao nekoliko sati nakon dolaska, sa svakom radnjom i dijelom za sluge na prethodno odreenom mjestu te s velikim putom koji je, kao udom, bio dug i širok tono koliko i dan prije.
Tabor je od listopada 1837. do kraja oujka 1838. godine putovao od Calcutte do sjeverozapadnog dijela Britanske Indije. Kad se u šatore uvukla vrelina ljeta, lord
Auckland, njegove sestre i visoki dunosnici napustili su povorku vojske i prtljage te sami putovali uzbrdo do postaje u Simli, kako bi se od putovanja odmorili u kolibama prekrivenim ruama i uivali u veerama, sveanostima i predstavama. Mariana ih je ondje upoznala te su je pozvali da se pridrui pratnji generalnoga guvernera.
A tada je stigao studeni donijevši hladnije dane i tople veeri, a tabor je ponovno bio na putu. Njegovo konano odredište — Firozpur na britanskoj strani rijeke Sutlej — bilo je samo pedeset milja daleko. S onu stranu rijeke Sutlej, koja je oznaavala sjeverozapadnu granicu Britanske Indije, bilo je neovisno Kraljevstvo Pandab, domovina starog Lava Pandaba, maharade Randita Singa, koji je sa svojim raskošnim taborom na granici ve ekao dolazak Britanaca. Za manje od tjedan dana dugo e putovanje završiti i zapoet e veliki durbar:
sastanak dravnih elnika zbog kojega su lord Auckland, njegova vlada i vojska prešlicijeli taj put. Na kraju durbara, nakon njegovih mnogih sveanih vojnih smotri, veera i zabava, doi e trenutak kad e lord Auckland i maharada potpisati vaan sporazum te na taj nain potvrditi obeanje da e udruiti britansku vojsku i vojsku sikha te zajedno, ili »ruku pod ruku«, kao što je to rekao maharada, pokoriti
Afganistan. Pokoriti Afganistan... Mariana je coknula svojoj maloj kobili. Ostavljajui vezove za konje za sobom, krenula je preko ravnice duge dvije milje koja je razdvajala vladin i
vojni tabor. Sljedeih nekoliko tjedana njezina e pisma tati biti ispunjena vijestima o durbaru i o pohodu na Afganistan, dok e pisma majci i sestrama biti ispunjena opisom dogaanja vezanih za lorda Aucklanda i njegove sestre te njezinih izgleda za brak. Zijevnula je. Njezina obitelj. Sve topliji zrak bio je vlaan. Podignula je ruku i otkopala gornji gumb jakne. Pomislivši na dom, pomišljala je na nedjelju, nedjeljni ruak u blagovaonici vikarijata, s visokim prozorima i svima za stolom. »Wilfrid, molim te, tanke kriške«, rekla bi njezina majka prodornim glasom dok je tata rezao ovetinu, dok su se Marianina sestra Charlotte i njezin suprug pogledavali na kraju stola i dok je mali Freddie pokraj njih ciao u svojemu malom stolcu. Moda je prizor Charlotte i Spencera, sretnog branog para s djetetom, potaknuo
Marianinu majku da je pošalje u Indiju.»Gotovo joj je devetnaest, Lydia«, rekla je teta Rachel prije godinu i pol, šuštei taftom dok su ona i mama privatno razgovarale u maloj dnevnoj sobi. »Ovaj kutak
Sussexa ne moe ponuditi nikoga osim jadnog gospodina Bertrama s njegove etiri djevojice i s onim, kako mu je ve ime, koji strašno muca. Drugdje nemamo veza, kao druge obitelji. Svi znamo da je Marianin izgled daleko od pomodnog, a njezin otac, koliko god ga volim, ne moe joj dati miraz. Indija je puna ambicioznih mladia. Pošalji Marianu u Calcuttu, Claire i Adrianu. Njezine e loše navike ondje biti manje vane.«
»Vjerojatno si u pravu, Rachel.« Mama je progovorila tišim glasom. Mariana je nasvojemu prisluškivakome mjestu u hodniku zadrala dah. Novo šuštanje znailo je da se teta Rachel uspravila u svojemu omiljenom naslonjau s ravnim naslonom. »Dakako da sam u pravu. Ta je djevojka sada ve poznata po nedostatku profinjenosti. Tko moe zanemariti njezinu primjedbu u crkvi, pred njihovom bakom, o blizancima tvoje roakinje, >dva izobliena zrna graška u jednoj mahuni<. I kako nas je prestrašila? Primjerice, onaj put kad je u šesnaestoj godini nestala i vratila se dva sata poslije sva blatnjava, tvrdei da je pala u rijeku?« »Molim te, Rachel«, tiho je rekla mama. »Vjerujem kako smo se sloile da taj strašni dogaaj više neemo spominjati.« »Dakako, Lydia.« Mariana je zamislila kako njezina teta nestrpljivo odmahuje rukom. »Ali što je s njezinom radoznalošu? Znaš li da Mariana prisluškuje iza vrata?.« »Da, Rachel, znam.« Uzdah njezine majke preplavio je Marianino skrovište. Mariana je doista prisluškivala iza vrata. inila je to od onog ljeta kad su pokopali
Ambrosea, kad je otišla u oevu radnu sobu kako bi mu rekla da je veera gotova. Bilo je kasno, a njega još nije bilo za stolom. Marianu su poslali po njega, ona je projurila hodnikom uobiajeno nesmotreno, a tada je naglo stala uasnuta zvukovima koji su dopirali iza zatvorenih vrata njegove radne sobe. Oduvijek je
vjerovala da njezin otac nikada ne plae: a tada ju je njegovo potajno, prigušenojecanje zasjeklo do kosti. »Moj sin, moj jadni, mali Ambrose«, ula je kako ponavlja jecajui. Mariana je tiho otišla rei majci da tata ima posla i da e uskoro doi, ali odjek njegovih jecaja zauvijek je ostao s njom. Od toga dana više nije ulazila ni u jednu sobu bez prethodnog slušanja izvana. U tjednu nakon razgovora s tetom Rachel njezina je mama naela temu Indije, strogo pogledavajui Marianu izmeu brzih poteza noem dok su zajedno rezale stabljike kokotia za vazu u predvorju. »Ne znam što u bez tebe, dijete moje, unato svim jadima koje mi zadaješ«, izjavila je svojim uobiajenim prodornim tonom, zbog ega su dva muškarca u povrtnjaku podignula pogled sa svojih motika, »ali tvoja je teta Rachel u pravu. Mlade dame u današnje vrijeme odlaze u Indiju, s odgovarajuom pratnjom, dakako. To je doista najbolje za tebe s obzirom na tvoje izglede ovdje.« Odmahnula je glavom. »Da imaš plave oi i lijepe usne nalik ruinom pupoljku, kao tvoja sestra, moda bi bilo drugaije. Znam da je tvojem ocu tvoj široki osmijeh oaravajui, ali u današnje se
vrijeme trai profinjenost. A što se tie tvoje kose... Ako ostaneš ovdje, Mariana, cijeli eš ivot mijenjati cvijee u vazama i knjige u knjinici. Claire i Adrian nisu te
vidjeli otkako si bila Freddiejeve dobi. Bit e im drago primiti te. Naposljetku, oni
nemaju svoje djece. Poi u Indiju, draga.«Indija. Istok. Unato svim savjetima tete Rachel, Mariana se do tog trenutka još nije bila zamislila na brodu kojim plovi u Indiju kako bi se ondje udala za nekoga i moda zauvijek ostala tamo. Ali sada kad je to bilo izvjesno, Indija ju je mamila.
Ondje e zapoeti novi ivot, potpuno iznova, slobodna od nevolja iz prošlosti te od ogranienja seoskog ivota u Engleskoj.
Tijekom sljedeih šest mjeseci, dok su ekali odgovor tete Claire i tetka Adriana na pismo njezina oca, Mariani je njezina obitelj ve nedostajala pa je nenadanim poljupcima obasipala mamu, Charlotte i maloga Freddieja. »Zaboga, djevojko«, rekla je mama, »prestani navaljivati na sve. Još nisi otišla.«
Ali, koliko god ih je sve voljela, Mariana e istinski tugovati za svojim dragim,dobrim tatom. »Draga moja, silno eš mi nedostajati«, rekao joj je njezina zadnjeg dana u Sussexu, uzevši njezine ruke i tuno gledajui tri škrinje spremne za ukrcavanje na kola. »Moraš upamtiti da smo ovdje i da emo te uvijek voljeti.« Kako e tata bez nje? Tko se osim nje, nakon Ambroseove smrti, trudio razveseljavati ga? Ne mama, koja je svoj gubitak podnosila u potpunoj tišini. Ni Charlotte, koja se silno trudila biti hrabra, ali bila je previše zaokupljena drugim pitanjima da bi opaala njegovu tugu. Mariana si je uzela u zadatak razveseljavati svojega oca. Put do njegova srca pronašla je u njegovoj strasti prema vojnoj strategiji: svemu što je preostalo od osujeene vojne ambicije, koju je prije dvadeset pet godina ugušio njegov otac duhovnik. U njegovoj je radnoj sobi itala knjige te mozgala nad planovima bitki. Kad bi ga zatekla blijedog i odsutnog, brbljala je o velikim bitkama: bitki kod Maratona, Hastingsa i Waterlooa. Kasnije, kad su na tom podruju uspostavili vezu i kad je njezino zanimanje poraslo, uila je o drugim bitkama. U petnaestoj godini zgrozila je tetu Rachel kad je s ocem i susjedom u vrtu raspravljala o bitki kod Agincourta. Mariana je cijenila oeve propovijedi.
»Wilfrid, kako oekuješ«, upitala je teta Rachel nakon propovijedi na Marianinuzadnju nedjelju kod kue, »da eš ljude poput gospoice Pringle i gospoice Brownley nadahnuti na kršanska djela citirajui Aleksandra Velikog? Što si imao na umu upuujui ih uvijek >napadati neprijateljevu najjau toku<?« Dok je teta Rachel odmahivala glavom, Mariana i tata zadnji su put izmijenili onaj osobiti pogled.
A kad joj je bilo šesnaest godina, tata je uvao njezinu tajnu nakon što se Jeremy Harfield zamalo utopio u rijeci.
Jeremy, visoki djeak u radnom odijelu iz kune radinosti, rasplitao je ue kad je nabasala na njega za jedne od svojih samotnih šetnji rijenom obalom. »Šuperim amac«, odgovorio je kad ga je upitala što radi. Pokazao je ami koji se ljuljao pokraj njega u travi. »Punim rupe nitima kako voda ne bi prodirala u njega.«
Jeremy je bio tek priprost seoski mladi, ali Mariani je bilo drago vidjeti ga s vremena na vrijeme, godio joj je osmijeh koji bi joj uputio kad bi se bez šešira pojavila na putu. Rekao je da mu ne smetaju njezina pitanja. Doimalo se da uiva u njezinu društvu. Meutim, jednoga dana podignuo je pogled kad je došla, ali nije se nasmiješio. »Sino mi je umrla sestra«, hrabro je rekao nakon kratke tišine. Mariana je rukom pokrila usta. Uspjela je rei samo: »Oh«, prije no što ju je
upamena bol preplavila pa je zaplakala, uvjerena da e je Jeremy smatrati slabom, alinesposobna obuzdati se. On je pognuo glavu. »Prije tri dana jako ju je uhvatilo«, dodao je. »Emma je imala
osjetljiva plua, znaš. Lijenik je došao, ali uzalud. Umrla je u maminu krilu. Bila je majušna. Znao sam je zamatati u svoj šal kad bi joj bilo hladno.« Mariana je šmrcala. »Zao mi je što ovako plaem, osobito kad si ti toliko hrabar, ali ne mogu se oteti mislima o svojemu bratu Ambroseu. Umro je kad mu je bilo pet godina. Jako sam ga voljela.«
»ao mi je zbog tvojega brata.« Usiljeno se nasmiješio. »Ne smeta mi što plaeš.Moda plaeš umjesto mene.« Nakon toga sastajali su se svaki dan. Tjedan dana poslije amac je bio spreman. Mariana je pomogla Jeremyju gurnuti ga u rijeku, a tada je ušla i sjedila gledajui kako povlai vesla. Svijet se sa sredine rijeke doimao drugaijim. Dok je veslao, razgovarali su o raju, zamišljajui ga prepunim bucmastih beba i vesele djece te krcatim svim moguim slasticama i uicima. »Nadam se da u ondje jednoga dana sresti Emmu«, tiho je rekao Jeremy. »A ja svojega brata Ambrosea«, odgovorila je. Izgubivši pojam o vremenu, predugo su ostali u amcu. Sunce je zalazilo kad je
Jeremy doveslao do obješenih grana tune vrbe i ustao kako bi Mariani pomogao izai na obalu. Mariana je u urbi poremetila ravnoteu amia, koji se jako zaljuljao. Jeremy je kriknuo i tada, mašui rukama, pao u vodu.
Toplinu i uivanje zamijenio je samo kaos. Zašto je toliko opasno skoila iz amca? Zašto nije pretpostavila da on, siromašni radnik, ne zna plivati? Grana vrbe protezala se iznad vode, izvan njegova dosega. »Priekaj«, viknula je. Srce joj je lupalo kad se popela na granu i nesigurno puzala, dok se on iskolaenih oiju borio šest stopa od obale. Mariana od straha gotovo nije mogla disati, ali puzala
je po grani borei se sa suknjama koje su joj smetale i ostajui bez daha kad god biskliznula postrance. Kad se pribliila Jeremyju, grana se opasno spustila, prijetei da e je baciti u rijeku k njemu. »Evo«, šapnula je pruajui mu ruku, a suknje su joj pale u vodu i gotovo je povukle. »Primi se za moju ruku!« Nekako se uhvatio. Drei se jednom rukom za granu, povukla ga je prema sebi, a potom puzala unatrag dok ju je on slijedio, pribliavajui se sigurnosti obale. Zadihani, sjeli su meu korijenje vrbe i šaš. Odjea im je bila mokra i prljava, ali Mariana je bila ošamuena uspjehom. Spasila mu je ivot. Kako li e tata biti ponosan kad mu to kae! Nakon što ju je majka zaprepastila briznuvši u silovito jecanje olakšanja kad je stigla kui blatnjava i pothlaena, otac ju je pozvao u svoju radnu sobu. »Veeras«, rekao je ozbiljno dok je zatvarao vrata, »jedan od mojih upljana šetao je pokraj rijeke i uinilo mu se da uje kako se netko utapa. Pourio je pomoi, ali ustanovio je da je spašavanje ve obavljeno. rtva, radnik u mokroj odjei, kleala je i povraala u rijeku. Ti si sjedila pokraj njega.« »Mariana«, rekao joj je otac kad mu je ispripovijedala svoju priu, »šesnaest ti je godina i izlaziš u društvo. Krajnje je nedolino da te viaju s mladim radnicima.
Tvojoj majci neemo rei za to«, dodao je. »Rei emo samo da si pala dok si
pokušavala dohvatiti svoj šeširi. Ali moraš mi obeati da se više nikada neeš sastatis Harfieldom.« Više nikada? »Ali, tata«, zamolila je, »Jeremy je moj prijatelj. Molim te, ne tjeraj me da ga napustim.«
Uzdahnuo je. »Prirodno si radoznala, Mariana, i lako suosjeaš s drugima, ali postupaš previše nepromišljeno. Trebala si znati da e takvo prijateljstvo završiti samo gubitkom. »Prema ovome što si mi rekla«, nastavio je njezin otac, »tvoj je nepaljivi izlazak iz amca zamalo usmrtio tog mladia. Ali moram priznati da si se pokazala domišljatom u krizi.« alosno se nasmiješio. »Ne bih imao ništa protiv da u bitki
budeš pokraj mene.«Mariana je dala obeanje i više nije odlazila na rijeku. Nekoliko mjeseci poslije zatekla je Jeremyja na koljenima, dok je obnavljao jedan kameni zid u selu. Oprezno je kimnula; on joj je uzvratio kimanjem.
Tada nije pomislila prekršiti obeanje, ali kad se vratila kui, bila je toliko ljuta na sebe da je do kraja dana jedva i s kim prozborila koju rije.
Te se noi u krevetu zavjetovala da više nikada nee okrenuti lea nekome do koga joj je stalo. Dok je kobila klipsala pokraj presušenog bunara, Mariana je otresla prašinu sa svoje jahae suknje. Tri godine nakon toga nemilog dogaaja s Jeremyjem naslonila se na ogradu broda Markiza od Elyja i gledala kako engleska obala promie pokraj nje te se pitala kako e podnijeti alosnu invalidnu gospou koja e je pratiti na njezinu putovanju. Nakon što je više od tri mjeseca slušala kako gospoa Sumter opisuje svoje migrene, osjetila je silno olakšanje kad je sišla s broda i bacila se u zagrljaj tete Claire... Nakon Sussexa, Calcutta se doimala primamljivom, svjetskom i uzbudljivom. Unato sve toplijem vremenu te odsutnosti lorda Aucklanda i njegova tabora, uobiajena druenja u gradu nisu usporila. Kao jednu od desetak netom pristiglih engleskih djevojaka, Marianu su pozivali posvuda.
»To je zbog tvoje koe, draga«, objasnila joj je teta Claire pregledavajui je prijeodlaska na bal. »Svjeoj, ruiastoj koi ovdje se dive više nego iemu. Vidiš, naša koa na ovoj klimi pouti. Nekoliko dobrih napadaja groznice i puf, postaneš jaglac! Naša susjeda, gospoda Warrenton, ovdje je preivjela ve pedeset godina. Zato je jadnica naranasta.« Napuila je usne. »Moramo ti kupiti koju novu haljinu. Ljudi e poeti govorkati budeš li preesto nosila iste.« Odluna u namjeri da oca opskrbljuje zanimljivim pismima, Mariana se posvetila istraivanju Indije. Rasplamsale mašte, svakoga je ispitivala o domaim ljudima i njihovim obiajima, ali zapanjila se ustanovivši da joj nitko ne eli rei ništa. Ubrzo je otkrila da je Calcutta ukoena kao i selo Weddington. Njezin novi ivot bit e potpuno isti kao i prije, samo e ga ivjeti na vrelini i vlazi Istoka. »Uzaludno je, teta Claire«, ljutito je rekla mjesec dana poslije, prije tree veere u etiri dana. »Mrzim zabave u Calcutti. Upoznala sam sve slobodne muškarce miljama uokolo. Nijedan od njih ne zna ništa o Indiji. Razgovaraju samo o svojim konjima i promaknuima. Glava me zaboli od pomisli na brak s bilo kim od njih.« »Mariana, ne budi luda. Drugim se mladim damama sviaju.« Teta Claire se namrštila. »Misliš li da bi veeras trebala nositi plavo? Ovaj si tjedan ve nosila ruiasto.« »... a te mlade dame samo ogovaraju.«
Teta Claire je podignula obrve. »A zašto ne bi? Što e drugo? Dakako da moraš iina zabave. Ondje e biti drugih muškaraca. Kako eš ih upoznati ako ostaneš kod kue? I, Mariana, prestani se meškoljiti jer u te inae ubosti ovim brošem.«
Dva dana poslije, kad je Mariana zamolila da je odvedu u dio grada u kojem ive domai ljudi, teta Claire je naglo je podignula ruku na grudi. »Dijete moje, onamo ne ideš!« viknula je. »Neakinja gospoe Warrenton zahtijevala je da vidi taj dio grada. Sljedei put viena je na palubi broda koji je odlazio kui, sva u zavojima!« Drag, proelav tetak Adrian izvadio je zemljovid Bangalorea i pokazao Mariani put koji je prešao kao mladi okruni inovnik na jugu, putujui od sela do sela sa
šatorom i stoliem za pisanje, rješavajui sporove, ali nije elio uzrujati suprugu vodei Marianu meu domae ljude. Njezin revni trud da dozna nešto o »crnoj rupi« Calcutte takoer se izjalovio. Kad je jednoga starijeg generala zamolila da joj opiše taktike pogreške koje su dovele do te katastrofe, on se sablaznio. »Prema meni se ponio«, poalila se tetku Adrianu, »kao da sam poinila ubojstvo.« »Stotinu dvadeset troje ljudi ugušilo se te noi u toj uasnoj sobici«, odvratio je njezin tetak. »Bilo je to davno i do sada smo se ve trebali oporaviti, ali nismo. Da sam na tvojem mjestu, ne bih to više spominjao.« »Ali«, gotovo je viknula Mariana, »ako ih izriito elimo zaboraviti, kako moemo uiti iz svojih pogrešaka?« Na rubu vojnog tabora stala je nedaleko od reda polutopova i zaklonila je oi, prouavajui teške cijevi. Koliko je ona znala, mogli su biti i Fitzgeraldovi.
Jedinica domae konjice zastala je kako bi se odmorila u sjeni topovskih kola, a konje su svezali za njihove kotae. upavi asnik izboenih prednjih zuba zurio je u Marianu kao da je privienje. Pomaman pogled tog asnika u njoj je izazvao veu nelagodu nego radoznalo zurenje domaih konjanika. Povukla je uzde i krenula natrag prema vezovima za konje u svojemu taboru.
Podignula je ruku ispod tankog vela i obrisala elo. Kakva li je to bila pustolovina, asve zbog onoga što se jednoga ljetnog poslijepodneva dogodilo tisuu i dvije stotine milja dalje, u Calcutti. Besposleno sjedei pred prozorom tetkove kue jednoga sparnog jutra, Mariana je primijetila komad tkanine koji je leao na tlu nedaleko od ulaznih vrata. Budui da je bio potpuno jednake boje kao i zemlja na kojoj je leao, bio je gotovo nevidljiv, ali kad se blago pomaknuo, taj je pokret privukao njezin pogled. Odmah je izašla pogledati. Kad je stigla do njega, vidjela je da je velik otprilike kao runik. Podignuvši jedan ugao, pod njim je ugledala bie koje je neko zacijelo bilo ljudsko. Nije mogla ustanoviti je li bilo muško ili ensko. U tom uasnom trenutku vidjela je samo zgrene crne udove i mrtvaku glavu, usne uvuene u bezubu grimasu. Uznemireno bie pogledalo ju je suznim oima i nainilo gestu, oitu molbu da mu se prui vode. Mariana se okrenula i odjurila u kuu potraiti slugu kojega e poslati van s kakvim napitkom, ali u kuhinji nije bilo nikoga. Lupajui po smonici pronašla je veliku staklenu ašu, napunila je vodom i odjurila natrag prema vratima.
Ali nije bila vidjela u kakvom su stanju ruke toga stvorenja. Kad mu je ponudila vodu, vidjela je da su beskorisne, savijene, prstiju uvijenih prema unutra. No ipak se
jedva uspravilo te pokušalo zapešima uhvatiti tešku staklenu ašu. Taj se naporpokazao prevelikim: uz tihi jecaj bespomono se srušilo natrag na tlo. Nakon što je stigla toliko daleko, Mariana nije eljela odustati. Ispruila je ruku u kojoj je drala ašu i gestom pokazala stvorenju neka pije.
Ono je istegnuta vrata naizgled cijelu vjenost gutalo vodu. A tada je, dok mu se voda cijedila niz bradu, leglo na sivosmeu zemlju i progovorilo. Govorilo je neko vrijeme, nerazgovijetno, na nekom domaem jeziku glasom koji je bio poput tihog cviljenja. Naposljetku je, zadovoljno, prestalo govoriti i zatvorilo oi. Mariana je osjeala da ju je njegov glas uinio nepokretnom. Pognuta kao da mu i dalje nudi vodu, odjednom je osjetila silnu elju da dozna što je to stvorenje upravo
reklo. Otrgnula se i pojurila, i dalje s ašom u ruci, prema odajama za sluge izatetkove kue gdje je stala u prašini i viui pozvala Šivjija, slugu koji je govorio engleski, da odmah doe pomoi joj. Kad je Šivji izašao i otišao s njom do vrata, ondje više nije bilo ni traga tkanini, kao i jadnom stvorenju koje je lealo pod njom. Na njezin zahtjev Šivji ga je bezvoljno potraio na ulici, ali po povratku je rekao kako nema ni traga stvorenju koje je opisala.
Teta Claire zapovjedila je da se aša razbije. »Uasavam se pomisli«, rekla je drhtei na jastuku, nakon što je u salonu klonula pa su je morali odvesti u krevet, »da su usne domaeg ovjeka — a osobito ovjeka u stanju koje si opisala — dodirnule jednu od mojih engleskih aša. Razboljela sam se od pomisli da bi ta aša mogla biti pomiješana s drugima i da bih ja mogla piti iz nje. Kako si mogla , Mariana?« ak je i tetak Adrian pokušao zvuati ljutito. »Znam da si to uinila samo zbog dobrote«, s nelagodom je rekao Mariani, »ali moraš biti svjesna opasnosti prevelikog zbliavanja s domaim ljudima. Nekima moemo dopustiti da nam se priblie, kao što su naši sluge, ali takav ti je polumrtav jadnik mogao prenijeti neopisive bolesti. Obeaj mi da više nikada neeš uiniti nešto toliko nerazborito.« Mariana je te veeri stajala na stubama i slušala kako teta Claire i tetak Adrian u salonu raspravljaju o tome da je udalje iz »lošeg ozraja« Calcutte.
»Da, u Simlu«, ponovila je teta Claire glasom koji je, poput glasa Marianine mame,lako stizao u sve kutove kue. »Ti, Adriane, uvijek moeš svoj posao obavljati i u brdima. Znaš koliko ja ne volim putovati, osobito na tako velike udaljenosti, ali na ovoj vruini u Calcutti ne moemo ostati više nijedan dan. To ne prilii djevojci. Znaš kakva je u svojemu najboljem izdanju, a sad se poela ponašati još neobinije. Nikada si neu oprostiti ako uini kakvu ludost i uništi svoje izglede.«
Još neobinije? Uništi svoje izglede? Mariana se uspela stubama i zalupila vratima svoje sobe. etiri djevojice hodale su jedna za drugom pokraj neravnog puta, svaka s naizgled teškim zaveljajem na glavi. Mariana ih je gledala sa svoje kobile, zavidei im na spretnosti. Kako je, kad je s tetkom i tetom prije sedam mjeseci krenula za Simlu, mogla pretpostaviti da e ljeto u brdima uroditi toliko zanimljivim plodom?
Jednog poslijepodneva nekoliko dana nakon dolaska, dok su Mariana i teta Claire sjedile i pile aj u njihovu ugodnom, malom vrtu s pogledom na duboku dolinu, tetak Adrian sišao je s verande rumen od zadovoljstva, trljajui ruke. »Dogodilo se nešto sjajno«, objavio je privlaei sklopivi stolac. »Ponovno sam pronašao starca koji me pouio ovdašnjim jezicima dok sam bio mladi u Bangaloreu. Prolazio je ispred crkve. Odmah sam ga prepoznao. Izgleda potpuno
isto, iako je prošlo gotovo dvadeset godina otkako sam ga zadnji put vidio. Dobar jeovjek. Bez njega ne bih nauio jezike.« Trepnuo je i nakašljao se. »Mariana«, rekao je blago namršteno, »bi li eljela uiti indijske jezike s mojim starim uiteljem dok
smo ovdje?« Mariani se pred oima pojavilo stvorenje iz vrta tetka Adriana koje joj je govorilo nešto nerazumljivo dok mu se voda slijevala iz usta. Ostala je bez daha. »Ali, dragi Adriane«, pobunila se teta Claire pogledavajui supruga i Marianu naizmjence, drei ipkasti suncobran, »djevojku ne zanima uenje bilo kojeg predmeta, a kamoli ovdašnjih jezika, zar ne, draga?«
Mariana se nije usudila pogledati tetu Claire. »Da, o, da, molim«, šapnula je. Tetak Adrian nasmiješio se supruzi. »To je prilika, draga«, rekao je, »da djevojka stekne stvarno znanje umjesto besmislica koje posvuda slušamo.« Nagnuo se naprijed i poloio ruku na Marianin rukav. »Taj starac nee te pouiti samo jezicima«, ozbiljno je rekao. »Pouit e te poeziji. Donekle e ti objasniti kako ovdašnji ljudi razmišljaju. Znam da više nitko ne vjeruje u to, ali od najboljih domaih ljudi moemo, i trebali bismo, nauiti mnogo.« Mariana je kimnula, zanijemjevši. Njezin se tetak zagledao u dolinu. »Situacija se promijenila otkako sam došao ovamo«, dodao je. »Ne svia mi se ovaj novi, snobovski stav prema domaim ljudima. Ne bismo im smjeli bez razmišljanja pristupati kao manje vrijednima, bez obzira na njihov društveni poloaj ili izobrazbu.« Ustao je. »Moram ti još nešto rei. Urdska rije za uitelja je munši. Svojemu uitelju uvijek se moraš obraati s >munši sahibe<. On nije sluga i tako mu se ne smiješ obraati.« Otišao je odlunim korakom, ostavljajui tetu Claire uzdrhtalu i gnjevnu u jednom stolcu od prua te nasmiješenu Marianu u drugom. Dok je sljedeeg jutra sjedila u salonu, Mariana je ula kako njezin tetak pozdravlja nekoga pa je shvatila da je njezin novi uitelj upravo ušao na prednja vrata, a ne na
kuhinjska. Trenutak kasnije njezin je tetak ušao u sobu s oduševljenim osmijehom na licu, a za njim je ušao krhki starac. »Mariana, dušo, ovo je tvoj munši sahib«, sveano je rekao njezin tetak Adrian, a potom uzmaknuo. Munši, koji je pred vratima izuo cipele, stao je pred nju u arapama. Njegove oi, kojima se zagledao u njezine, doimale su se dobroudnima. Izlizan vuneni šal, kojim je ogrnuo uska ramena, pokrivao je gornji dio snjenobijele košulje koja mu je dopirala do koljena te padala preko pomno izglaanih platnenih hlaa. Bijele dlake njegove brade na neijem bi licu moda izgledale neuredno, ali inilo joj se da on zbog njih ostavlja dojam uenosti. Njegovo lice bilo je ujednaeno smee nijanse, iste kao i ruke. »Mir s vama, bibi«, rekao je na engleskom. »ujem da elite nauiti indijske jezike.« Mariana je ispustila dubok uzdah zahvalnosti. * * * Munši sahib od toga je dana Marianu posjeivao dva puta dnevno, jednom nakon doruka i jednom poslijepodne. Motivirana strastvenom eljom za uenjem, Mariana je uila danonono te vjebala zvukove urdskog jezika kad god je bila sama. Isprva je bila bespomona poput malog djeteta, ali za tri je mjeseca ve donekle teno
govorila urdski, zapanjivši ujaka. »Moramo pronai nain da iskoristimo tu tvoju darovitost«, izjavio je jednoga dana za rukom.
I doista su ga pronašli. Poetkom studenog iznenada se pojavila potreba za prevoditeljicom za dvije sestre lorda Aucklanda. Ponosni tetak i uplakana teta Marianu su sutradan predali na skrb gospoici Emily i gospoici Fanny Eden pa je ona napustila brda Simle u pratnji munši sahiba i svojega sluge Dittua, te krenula prema velikom britanskom taboru u ravnici. Njezina je kobila naglo uzmaknula na blatnjavom putu. I dalje na njezinim
uzdrhtalim leima, Mariana je pogledom traila opasnost, ali nije ju opazila. Je li jeuplašila zmija? Šakali? Nagnula se naprijed kako bi je pogladila po vratu, a tada kriknula uplašivši se kad je strašilo od ovjeka izašlo iza velikog bagrema i stalo joj na put. Kosa mu je bila upava, a pogled uaren i nestvaran. U jednoj je ruci drao teak drveni štap, a drugom je upro kvrgavi prst u njezinu smjeru. »Vi, memsahib«, rekao je drhtavim glasom, ljuljajui se, »slušajte što vam govorim!« Mariana se oajniki osvrnula uokolo. Zar joj nema tko pomoi? Zašto je otpravila svoje konjušare? Gdje su bili zubati asnici kad su joj bili potrebni? Pa dobro, morat e sama pobjei. Srce joj je lupalo kad se sagnula u sedlu, pripremajui se udariti kobilu mamuzama. ovjek je s krikom ispustio štap. Poeo je mahati rukama iznad glave pa se uplašena kobila trgnula na stranu. »Put kojim ete krenuti iziskuje hrabrost«, promuklo je
viknuo, »ali donijeti e vam mir. Budite oprezni, oprezni! To je sve.« Prije no što se Mariana stigla pomaknuti ili progovoriti, ovjek je uzeo svoj štap i bez rijei otišao hitrim korakom te nestao medu bagremima. Mariana je u vrtoglavici straha zurila u nijema stabla, a tada je teško dišui podbola kobilu.
»Indija je puna vidovnjaka i arobnjaka« , jednom ju je upozorio tetak Adrian. »Svi koji
dou ovamo, jednom se susretnu s njima.« Plašei se osvrnuti, laganim je galopom prošla pokraj prašnjavih stabala i ruševina, pokraj napuštenog bunara, slušajui samo topot kobilinih kopita u ritmu brzog kucanja njezina srca. Stigavši u sigurnost vezova za konje, konjušaru koji ju je ekao dala je znak da je slijedi do njezina šatora.
»Domai su ljudi praznovjerni«, dodao je tetak Adrian. »Veina ih vjeruje u te besmislice. Ali ti, Mariana, moraš uvijek imati na umu tko si. Ne slušaj domae proroke. Ako ih poslušaš, više nikada neeš biti ista.« Bijeli Zec od sino revno joj se naklonio kad je na putu prošla pokraj njega. Duboko zamišljena, jedva mu je kimnula u znak odgovora. O kojem je putu onaj luak govorio? Zašto bi krenula takvim putom ako bi ondje pronašla samo mir? I zašto bi put prema miru iziskivao hrabrost? Sjahala je pred svojim šatorom i predala uzde konjušaru. eljela je mnogo toga: oevu sreu, uzbuenje i pustolovinu, upoznavanje Indije i supruga Engleza. Ali nedvojbeno nije eljela mir. »Memsahib, vaš munši stie.« Dittuov glas prodro je u Marianine misli dvadeset minuta poslije dok je sjedila za svojim stolom, na svjetlosti otvorenih vrata. U sigurnosti šatora susret s onim luakom više joj se doimao kao san nego kao stvarnost. Kako li su domai ljudi
tajanstveni, pojavljuju se i nestaju bez upozorenja te nude zbunjujue savjete naneobinim jezicima! Je li ono izoblieno stvorenje pod runikom takoer bilo vidovnjak?
Gospoica Emily zahtijevala bi da svee napola ovješenu kosu prije munšijeva dolaska. I dalje osjeajui uareni luakov pogled, Mariana je podignula ruku, a tada ljutito uzdahnula kad se njezina omiljena haljina od tartana rasparala ispod pazuha.
Tiho komešanje pred ulazom reklo joj je da je prekasno za presvlaenje. Bude li ruke drala spuštene, starac nee ni primijetiti. »Uite«, viknula je.
Pojavila se smea ruka, uhvatila platno i njezin je uitelj u arapama uobiajenopaljivo ušao u šator. S prostirke se zaulo tiho šljapkanje. »Oh, munši sahibe«, brzo je rekla Mariana, »molim vas, pazite. Prostirka je vrlo mokra.« Doimalo se da je uitelj nije uo. Ušao je i stao pokraj nje, stabilno stojei na dugakim stopalima. »Es-selamu alejkum, bibi, mir s vama«, otpjevao je kao da ona nije rekla ni rije. »I s vama«, odgovorila je uzvraajui mu pozdrav. »Jako mi je ao, munši sahibe«, dodala je na svojem najboljem urdskom, ili gornjem hindustanskom, kako ga je nazivao tetak Adrian. Kako li je glupo to što je pouku zapoela pogreškom. Koliko god situacija bila kritina, uvijek se najprije pozdravi. »Samo sam...« Njezin je munši podignuo ruku. »Nije vano«, blago je rekao. Voda je promoila prugastu prostirku. Engleske arape, koje je imao na nogama, ve su poprimale tamnu boju. »Nije vano.«
Više nije smjela spomenuti njegove arape. Podignuo je bradu i sklopio ruke iza lea, dajui znak da je pouka zapoela. »Bibi, danas emo razgovarati o Lahoreu. Mogli biste ga posjetiti pa biste trebali znati nešto o tom gradu.« Mariana se razvedrila. »Oh, da, munši sahibe. Jedva ekam da posjetim Lahore!«
»Lahore je, dakako, prijestolnica Pandaba.« Munši se nagnuo unatrag, ruku i daljesklopljenih iza lea, i zagledao se u zaobljeni svod šatora. »Bibi, što znate o Lahoreu?« Mariana je poravnala svoje suknje. »Grad Lahore toliko je star da nitko ne zna kad je osnovan. Okruuje ga debeo zid, u kojemu je dvanaest vrata. Tvrava, koja je maharadina palaa i utvrda, i damija Badšahi zauzimaju sjeverozapadnu etvrt podruja okruenog zidom. Preostali dio zauzima sâm grad.« Munši se ljuljao na petama. »To je tono. Znate li da se Lahore neko protezao daleko izvan svojih današnjih granica? Prije dva stoljea, prije no što su uljezi došli kroz sjeverozapadne tjesnace, Lahore se protezao daleko izvan svojih utvrenih zidina, s vrtovima, bazarima i bezbrojnim kuama.« Raširio je ruke. »Taj grad danas ima devet guzara , ili etvrti, a neko ih je imao trideset šest. Izvan njegovih zidina bio je veliki bazar dragulja zvan Palaa bisera. Ondje se ak i danas nakon obilnih kiša u blatu mogu pronai mali komadii nakita i zlata.« Kiša. Voda. Mariana je ponovno pogledala munšijeva stopala. arape su mu sada bile umrljane sve do glenjeva.
To je bilo neprihvatljivo. »Munši sahibe, molim vas, oprostite mi«, zavapila je stavljajui ruku na elo, »ali odjednom me je zaboljela glava. Molim vas da odete kako bih se odmorila.«
Izraz stareva lica nije se promijenio. »Bibi«, rekao je, »ao mi je što vam nije dobro. Vratit u se kad budete u stanju primiti me. U meuvremenu«, dodao je gledajui je u oi, »molim vas da imate na umu kako nema vremena za traenje. Sastanak vašega generalnog guvernera s maharadom uskoro e zapoeti. Morate biti spremni.«
Nasmiješio se. Znao je da je izrekla neistinu o glavobolji. Posegnuo je u nabore svoje odjee i izvadio papir savijen dva puta. »Prevedite ovu pjesmu. Molim vas da je pripremite za naš sljedei sastanak.« Odravajui uobiajenu udaljenost, stavio je papir na kut njezina stola, a tada nainio korak unatrag. Ona je otvorila papir i ugledala etiri retka ispisana njegovim glatkim
urdskim pismom zdesna nalijevo.Mariana je izvela selam dodirnuvši elo desnom rukom kad je munši, okrenut leima, uhvatio zaslon od trstike i izašao iz njezina šatora u svoje cipele. Zamišljeno je gledala kako bez osvrtanja odlazi prema uvanom ulazu. Munši sahib dobro je poznavao tetka Adriana, iako nisu mogli biti razliitiji. Nijedna gesta njezina uitelja, ni okretanje glave, ni pogrbljenost ramena, nije bila nalik gesti Engleza.
Tko je on zapravo? Starac tijekom njihovih sastanaka nije dopuštao avrljanje. Kad ga je upitala gdje je roen u Indiji, rekao je kako e sama pronai odgovor na to pitanje kad upozna razne narode Indije. Kad ga je upitala o njegovoj obitelji, rekao je da njegova obitelj nije vana za njezino uenje jezika. Kad ga je upitala kako se poput duha našao u Simli, gdje ga je tetak Adrian sreo, nije rekao ništa. Ponovno se okrenula svojem stolu i uzela papir. Ona, Mariana Givens, prevest e pjesmu koja tako izgleda na engleski. Zijevnula je, proteui ruke iznad glave, a tada ih je naglo spustila, prekasno da sprijei nepopravljivo paranje haljine od tartana. Prokletstvo! Namjeravala je upitati munši sahiba o luakovoj poruci... »Put kojim ete krenuti«, rekao joj je, »iziskuje hrabrost...«
3. poglavlje Nedjelja, 17. studenog
akon što je otrovano mlijeko obavilo svoj zadatak u maharadinoj tvravi, glas o smrti Mamtaz Bano brzo je stigao do staroga grada koji je upirao u zidine tvrave, širei se od usta do usta kaldrmom poploenim ulicama sve dok nije stigao do havelija Kamar, doma triju naraštaja
najblie obitelji šeika Valijulaha te

Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

Text of Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

Britanski Dragulj u Kruni

Dobroslav Jevdevic - Od Indije Do Srbije

Spoljna Politika Indije

Ekonomski pokazatelji Indije

Nekra thalassa (1)

Polyester Insulating Enclosures Thalassa PLS, PLM & PLA NN/Thalassa 2012ENG.pdf · Polyester Insulating Enclosures ... Thalassa PLM wall-mounting enclosure machined in the factory

GEOGRAFIJA INDIJE

Uticaj Indije

Thalassa - Alexandru Macedonski.pdf

Dobroslav Jevdjovic-Od Indije Do Srbije

OTKRIĆE POMORSKOG PUTA DO INDIJE

Otoci – neotkriveni dragulj Hrvatske

Nikolaj Velimirovic - Pisma Iz Indije

Thalassa & Tourism, issue 38

Thalasa Ali - Dragulj Indije.pdf

Pesme Drevnih Srba Iz Indije

Srila Yamunacarya - Dragulj Molitve

Thalassa & Tourism, issue 41

Od Indije Do Srbije

Kraljevska trpeza Indije

Dragulj u Lotusu

Macedonski Alexandru - Thalassa

Thalassa & Tourism, issue 27

THALASSA BIARRITZmedia.sofitel.com/pdf/2049_sp_00_t_x_gb.pdf · FIVE REASONS TO CHOOSE THALASSA BIARRITZ by Bruno Sagné GENERAL MANAGER - SOFITEL BIARRITZ LE MIRAMAR THALASSA SEA

101 sxediasmos thalassa

Ptolomej-Srbi Od Indije Do Atlantika

Swot Strategija Razvoja Odjevne Inustrije Indije

Skriveni dragulj Indije

Thea Thalassa Booklet

MacedonskiAlexandru Thalassa

Documents

Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

Text of Thalassa Ali-1 Dragulj Indije