dr. sc. Nina Kudiš Burić, izv. prof.

Odsjek za povijest umjetnosti

Filozofski fakultet u Rijeci

Tintorettove slike u Dalmaciji - kontekst i politika oblikovanja cijena

Jacopo Tintoretto (Venecija, 1518. – 1594.) je izradio tri djela za naručitelje iz Dalmacije:

palu za glavni oltar korčulanske katedrale oko 1550. godine naručuje gradska uprava, palu za

glavni oltar crkve dominikanskog samostana u bolu 1561. godine naručuje redovnička

zajednica, a sliku za oltar obitelji Hektorović u dominikanskoj crkvi u Starom Gradu na Hvaru

nakon 1571. naručuju pjesnikovi nasljednici. Simptomatično je da se venecijanski podanici u

Dalmaciji, iako različitog društvenog statusa i agregacije, kada žele djelo najboljeg slikara

odlučuju za Tintoretta. Istovremeno, Dubrovčani u sličnim situacijama preferiraju Tiziana

Vecellia (Pieve di Cadore, oko1485. – Venecija, 1576.). Za razliku od svojeg velikog

protivnika koji se oslanja na međunarodnu prinčevsku klijentelu, pokreće inflatorna kretanja

na venecijanskom umjetničkom tržištu višestruko povećavajući cijene svojih djela te se

općenito vezuje i uz domaću aristokraciju, Jacopo Tintoretto vodi vrlo složenu politiku

samopromidžbe među naručiteljima. To su mahom venecijanske najutjecajnije bratovštine,

Scuole Grandi, državne institucije, ali i pojedinačni naručitelji s područja čitave Serenissime.

Jacopo je stalno tijekom svoje karijere bio pojedinac koji je „plivao protiv struje“ protiveći se

stilskim i zanatskim konvencijama. Istovremeno je njegova umjetnička ličnost iskazivala

pokornost tradicionalnom viđenju umjetnika u venecijanskom vrlo statičnom društvu.

Njegova naizgled nedosljedna, neočekivana, ponekad ironična, a ponekad ulizivačka politika

oblikovanja cijena jasno odražava ovu složenu slikarevu poziciju. U tom svjetlu valja ispitati

kakav je bio slikarev odnos prema naručiteljima iz Dalmacije, odnosno provincije. Čini se da

je Tintoretto i ovdje bio nedosljedan, kako u stilu, tako u kvaliteti izvedbe, korištenju različitih

pigmenata, ali i oblikovanju cijena. Njegove se dalmatinske slike, stoga, u potpunosti

uklapaju u njegov šarolik, stilski i kvalitativno vrlo disonantan opus u kojem ne manjka

stvarnih remekdjela.

Jacopo Tintoretto: Sveti Marko sa svetim Bartolomejem i Jeronimom, glavni oltar u katedrali

svetog Marka, Korčula, oko 1550.

dr. sc. Nataša Lah, viši asistent

vanjski suradnik Odsjeka za povijest umjetnosti

Filozofski fakultet u Rijeci

Umjetnost bez etikete

Rad se bavi problemom označiteljskih orijentira u umjetnosti iz perspektive recipijenta.

Oprimjeruju se interpretativne strategije tradicionalne povijesti umjetnosti i kritičke teorije

umjetnosti, odnosno, pokazuje se nesvodljivost normativnih i razlikovnih kriterija u

označavanju umjetničkih djela.

Umjetnost raskrivanjem novih ili podrivanjem starih ‘etiketa’ (označitelja) u novom kontekstu

generira uvijek nove teorijske koncepte (interpretativne strategije) izmičući tako situiranju u

zatvorenim vrijednosnim sustavima. Izmicanje ustaljenim etiketama svjedoči osviješten

ideološki stav (nasuprot prosudbenoj neutralnosti) premještajući težište s umjetničkog djela,

i svijeta umjetnosti, na polje vizualne kulture.

Polazište raspravi dvije su recentne izložbe hrvatske umjetnosti održane tijekom rujna i

listopada 2009. godine. Izložba Vlahe Bukovca u Hagu tako, smješta raspravu u normativni

označiteljski okvir unutar srodnih konceptualnih reprezentacija svoga vremna (prijelaz XIX na

XX stoljeće), dok se druga izložba Adria Art Annale održana u Splitu promišlja u kontekstu

ideje 'kolektivnih strategija demokratske solidarnosti', odnosno, kritičkog koncepta 'svijeta

umjetnosti' poznatog u realizmima, aktivizmima i postmodernim 'subverzijama' masovne

kulture u umjetnosti XX stoljeća.

Barbara Kruger: Pre-Digital, 1980. – 1992.

Damir Tulić, znastveni novak

Odsjek za povijest umjetnosti

Filozofski fakultet u Rijeci

Venecijanska barokna skulptura i altaristika - naručitelji, cijene, želje i

mogućnosti

Venecija je u 17. i 18. stoljeću bila jedan od najproduktivnijih centara europske umjetnosti.

Mnogobrojne narudžbe oltara i skulpture nisu stizale samo od naručitelja u metropoli, već su

postali uvriježeno pravilo i za brojna manja mjesta i gradove u Venetu ali i u dalekim

gradovima i selima duž Dalmacije. Ambicije su bile velike, a naručitelji nisu štedjeli novaca da

bi kroz umjetnost osigurali svoje mjesto u povjesti. U tom smislu ilustrativn je nadgrobni

spomenik dužda Giovannija Pesara u crkvi I Frari u Veneciji ili pak „laički panteon” skulptura

iz kondotjerske obitelji Barbaro na fasadi crkve Santa Maria del Giglio ili komemorativne

fasade s bistama iz obitelji Fini na crkvi San Moisé, također u Veneciji. Naručitelji u Dalmaciji,

državni službenici, prelati, plemići i bratovštine izravno su gledali i oponašali umjetnička

strujanja u centru Republike, pokušavajući u skladu sa skromnim materijalnim mogućnostima

nabaviti što vrijednije umjetnine. Glavni grad pokrajne Zadar, prednjačio je pred ostalim

gradovima u količini i kvaliteti narudžbi. Međutim, i maleni gradići poput Osora i Malog

Lošinja uspjeli su nabaviti vrhunske umjetnine, poput djela Alvisea Tagliapietre te se tako bar

malo približiti regionalnom centru u Zadru. Brojne su umjetnine stigle početkom 19. stoljeća

na istočno jadransku obalu prilikom zatvaranja brojnih crkava i samostana u Veneciji u doba

Napoleonove uprave. Tako su u Korčulu stigle vrijedne skulpture dvanaestorice apostola

nastale početkom 17. stoljeća u radionici kipara Francesca Terillija. Ove je kipove kupio

lokalni biskup Josip Kosirić za samo 12 dukata. Isti je prelat nabavio skulpturu Oplakivanja

Krista, zacijelo najljepšu drvenu grupu 18. stoljeća u Dalmaciji, a koja se može smatrati

djelom slavnog kipara Antonija Corradinija. Spletom različitih okolnosti koje su diktirale

ekonomske, ali i socijalne te političke prilike, Dalmacija je ipak uspjela nabaviti i sačuvati

relativno velik broj značajnih kiparskih i altarističkih ostvarenja iz vremena baroka.

Alvise Tagliapietra, Raspeti Krist, treći oltar desno u župnoj crkvi Male Gospe, Mali Lošinj,

1730.

Iva Kelentrić

apsolvent studija povijesti umjetnosti i filozofije

Filozofski fakultet u Rijeci

Etička pitanja vezana uz performans "Marička" Vlaste Delimar

Ciklus izložbi / performansa pod nazivom Intime održani su krajem 2006. godine u

Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Jedan od pet umjetnika koji su sudjelovali svojim radom u

ovom ciklusu bila je Vlasta Delimar s performansom Marička.

Njezin rad pokazao se medijski vrlo atraktivnim pošto je autorica pri izvedbi koristila

živog pijetla te ga ubila pred publikom, u galerijskom prostoru. Otvara se pitanje o

mogućnosti moralnog opravdanja takvog čina s obzirom na njegov kontekst, koncept, poruku

ili uvriježenost umjetničkog statusa djela i autora, te jačinu etičke premise koja se krši.

Eventualno opravdanje možemo dobiti od same umjetnice koja nakon performansa

objašnjava da se radi o njenoj pokojnoj teti, svestrano talentiranoj ženi, koja je cijeli život

provela na selu obavljajući kućanske poslove. Upravo neke od tih aktivnosti nam rekonstruira

tokom svog performansa, baveći se motivom žene te prolaznosti jednog neispunjenog života.

Retrospektivno gledajući na umjetničku djelatnost Vlaste Delimar primjećujemo da

većinu radova posvećuje istraživanju o očekivanjima, etiketama i stereotipima koji postoje o

ženi i ženskome tijelu, upravo kao i u Marički. Jedna od svakodnevnih aktivnosti ljudi na selu

je i pripremanje kokoši za jelo. Međutim smještanje te radnje u umjetničku domenu,

podsjeća nas na mnogobrojnost nerazriješenih pitanja oko statusa umjetničkih djela prema

etičkim pravilima, a koja se sve češće pojavljuju u suvremenoj vizualnoj praksi. Ako želimo

da moralna pravila budu učinkovita, ona se moraju nalaziti na vrhu hijerarhije, te ako

umjetničkom djelu dopustimo njihovo kršenje, time umanjujemo i njihovu relevantnost.

Vlasta Delimar, performans Marička, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 07. studeni 2006.

dr.sc. Leonida Kovač, docentica

Akademija likovnih umjetnosti Zagreb

Simptom i njegovo poslikovljenje

Polazeći od teza prema kojima je stvarnost učinak reprezentacijskih praksi, izlaganje se

usredotočuje na postupke medijske proizvodnje stvarnosti svojstvene razdoblju u kojemu

pratimo genezu i razvoj fenomena koje disciplina povijesti umjetnosti označuje terminom

moderne umjetnosti. Posebna pozornost posvećuje se operacionalizaciji medija fotografije u

postupcima društvene konstrukcije, odnosno normiranja identiteta tijekom zadnje četvrtine

19. stoljeća. U procesu generiranja onoga što se danas u teoriji naziva politikom tijela (body

politics), medij fotografije nije imao nimalo nedužnu ulogu, već, štoviše, temeljnu i ključnu.

U zadnjoj četvrtini 19. stoljeća razvoj forenzičke fotografije paralelan je razvoju psihijatrijske

fotografije. Pariški liječnik, psihijatar, Jean-Martin Charcot, u bolnici Salpêtrière počinje

sprovoditi specifičnu praksu tretmana histeričnih žena. Kod njega mladi Freud u razdoblju

1885.-86. obavlja svoju kliničku praksu, te po uzoru na njega, po povratku u Beč počinje

primjenjivati hipnozu u “liječenju” histerije. Proučavajući histeriju, takozvanu bolest, čiju

organsku podlogu nije moguće egzaktno dokazati ( a znanost, što medicina jest, zahtijeva

egzaktni dokaz), Charcot je odlučio fotografskom slikom dokumentirati manifestacije bolesti,

odnosno vizualno identificirati karakteristične poze histeričnog tijela. U tom je procesu

provociranja i induciranja simptoma, zapravo proizvodnje simulakra, koji to, paradoksalno i

nije, sama slika postala egzaktni znanstveni dokaz. Naime, 1875. Biblioteka Charcot u bolnici

Salpêtrière objavljuje knjigu naslovljenu Iconographie photographique de la Salpêtrière. Ta

je fotografska ikonografija histerije u razdoblju od 1876. do 1880. postala dostupna široj

javnosti budući da je objavljena kao trotomno izdanje opremljeno sa 119 fotografskih tabli,

koje potpisuju Charcotov asistent, liječnik Bourneville i fotograf, također liječnik, Régnard.

Riječima povijesničara umjetnosti i filozofa Georgesa Didi-Hubermana, Charcot je aporiju

pretvorio u simptom. Taj je simptom nadalje erotiziran i kao takav postao označiteljem

ženskosti, te operacionaliziran u brojnim kanonskim djelima moderne umjetnosti.

Charcot- Régnard, Iconographie photographique de la Salpêtrière