SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Amela Hodžić

INTERNA REVIZIJA U BANKARSKOM POSLOVANJU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SADRŽAJ STRANA

1. UVOD ................................................................................................................ 1

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA ............................... 1

1.2. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA ......................................................... 2

1.3. ZNANSTVENE METODE .......................................................................... 2

1.4. STRUKTURA RADA .................................................................................. 2

2. OPĆENITO O REVIZIJI I ZNAČENJU INTERNE REVIZIJE ................ 4

2.1. ZNAČAJ REVIZIJE ZA POSLOVANJE PODUZEĆA I GOSPODARSKI

RAZVOJ ....................................................................................................... 4

2.2. POJAM, CILJEVI I ZNAČENJE INTERNE REVIZIJE ............................ 5

2.2.1. Suvremeni razvoj procesa interne revizije .............................................. 6

2.2.2. Kodeks profesionalne etike internih revizora ..................................... 9

2.3. OBAVLJANJE INTERNE REVIZIJE SUKLADNO STANDARDIMA ... 10

2.4. INTERNA REVIZIJA KAO PODRŠKA POSLOVNOM ODLUČIVANJU13

2.5. ODNOS EKSTERNE I INTERNE REVIZIJE ............................................ 14

3. BANKARSKO POSLOVANJE U FUNKCIJI RAZVOJA GOSPODARSTVA

............................................................................................................................. 17

3.1. POVIJESNI RAZVOJ I ZNAČENJE BANAKA ZA GOSPODARSKI

RAZVOJ ....................................................................................................... 17

3.2. BANKARSKI SUSTAV U REPUBLICI HRVATSKOJ ............................ 20

3.3. ULOGA INTERNE REVIZIJE U BANKARSKOM SUSTAVU ............... 21

3.4. ZADACI INTERNE REVIZIJE U POSLOVANJU BANAKA .................. 24

3.5. UPRAVLJANJE RIZICIMA U FUNKCIJI ZAŠTITE KAPITALA BANAKA

...................................................................................................................... 26

3.5.1. Vrste rizika u bankama ....................................................................... 29

3.5.2. Analiza rizika kao upravljačka funkcija ............................................. 32

3.5.3. Mjere za sprječavanje rizika ............................................................... 34

3.6. ODNOS INTERNE REVIZIJE SA SUPERVIZIJOM ................................ 35

4. INTERNA REVIZIJA U ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANCI ......... 38

4.1. OPĆENITO O ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANCI I ORGANIZACIJA

INTERNE REVIZIJE .......................................................................................... 38

4.2. INTERNA REVIZIJA KAO OBLIK NADZORA ....................................... 42

4.2.1. Pojam, ciljevi i zadaci internih kontrola .............................................. 45

4.2.2. Sustav internih kontrola kao podrška poslovnom odlučivanju ............ 48

4.2.3. Funkcioniranje sustava interne kontrole u Erste & Steiermärkische banci

....................................................................................................................... 48

4.3. PROCJENA VRSTA BANKARSKIH RIZIKA .......................................... 49

5. METODOLOŠKI POSTUPAK INTERNE REVIZIJE U ERSTE &

STEIERMÄRKISCHE BANCI ....................................................................... 52

5.1. PLANIRANJE INTERNE REVIZIJE .......................................................... 52

5.1.1. Prednosti i nedostaci planiranja ........................................................... 53

5.1.2. Vrste planova ....................................................................................... 56

5.2. ISPITIVANJE INFORMACIJA I PROCJENA POSLOVANJA ................ 58

5.2.1. Prikupljanje informacija ...................................................................... 59

5.2.2. Vrste testova u reviziji poslovanja ....................................................... 60

5.3. PRIPREMA I PRIOPĆAVANJE REZULTATA POSLOVANJA .............. 62

5.3.1. Izvješće internog revizora .................................................................... 62

5.3.2. Vrste izvješća ....................................................................................... 63

5.4. PRAĆENJE REZULTATA RADA INTERNE REVIZIJE ......................... 64

6. UTJECAJ POSTUPAKA INTERNE REVIZIJE NA POVEĆANJE

KVALITETE POSLOVANJA ......................................................................... 66

7. ZAKLJUČAK .................................................................................................... 69

POPIS LITERATURE

POPIS SLIKA

POPIS TABLICA

1

1. UVOD

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

S obzirom na današnje okruženje, koje označava recesija i visok stupanj nesigurnosti u

poslovanju, internoj reviziji se posvećuje sve veća pažnja jer omogućava izvršavanje

zadataka i djelatnosti na optimalan i efikasan način. Prema tradicionalnom shvaćanju,

osnovna uloga interne revizije je nadzor funkcioniranja računovodstvenog sustava i

sustava internih kontrola, u smislu njihove usaglašenosti sa usvojenim politikama i

procedurama poduzeća. Poslovanje banaka utječe na razvoj gospodarstva jedne zemlje i

mijenja poslovno okruženje, te se postavlja pitanje na koji način se banke osiguravaju

da je njihovo poslovanje u skladu sa Zakonom, poslovnim regulativama i internim

odlukama? Imajući u vidu da postoji izražena potreba za razvojem interne revizije, ovaj

rad će prezentirati ulogu i značaj interne revizije u bankama kao i procedure koje odjel

interne revizije u bankama koristi u cilju unapređenja poslovanja same banke.

Problem istraživanja ovog rada je interna revizija i specifičnosti metodoloških

postupaka interne revizije na primjeru bankarske djelatnosti.

Sukladno problemu istraživanja, postavljen je predmet istraživanja: istražiti i

analizirati temeljne značajke, ciljeve i metodološki postupak interne revizije u Erste &

Steiermärkische banci, uvažavajući specifičnosti bankarskog poslovanja.

Problemi predmeta istraživanja odnose se na realne objekte istraživanja: internu reviziju

i banke, te bankarsko poslovanje uopće.

1.2. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Osnovna svrha i ciljevi istraživanja proizlaze iz predmeta istraživanja. Svrha ovog rada

je prikazati osnovne karakteristike i postupke interne revizije u bankarskoj djelatnosti

kao i naglasiti važnost interne revizije u procesu poslovnog odlučivanja te u povećanju

kvalitete poslovanja. Ciljevi istraživanja su istražiti važnije značajke vezane uz

metodologiju rada interne revizije, istražiti poslovanje internih kontrola i unutarnjih

2

revizora u bankarstvu te naglasiti specifičnosti bankarskog poslovanja kao i njegovu

važnost za gospodarski razvoj jedne zemlje.

Uzimajući u obzir svrhu i ciljeve rada, potrebno je odgovoriti na sljedeća pitanja:

1. Što je interna revizija, koji su njezini ciljevi i značajke?

2. Koje su specifičnosti bankarskog poslovanja?

3. Koja je uloga interne revizije u funkcioniranju bankarskog sustava?

4. Što je upravljanje rizicima i koji su rizici u banci?

5. Koje su značajke metodološkog postupka interne revizije u banci?

6. Koja je važnost interne revizije u povećanju kvalitete poslovanja?

1.2. ZNANSTVENE METODE

Prilikom istraživanja i formuliranja podataka koji su prikazani u ovom diplomskom

radu korištene su u odgovarajućoj kombinaciji metode analize i sinteze, metoda

komparacije, metoda klasifikacije, povijesna metoda, metoda deskripcije, metoda

indukcije i dedukcije te metoda kompilacije.

1.3. STRUKTURA RADA

Ovaj diplomski rad koji se odnosi na internu reviziju u bankarskom poslovanju

obuhvaća sedam međusobno povezanih tematskih cjelina.

U prvom dijelu, Uvodu, navedeni su problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i

ciljevi istraživanja, znanstvene metode i struktura rada.

Drugi dio nosi naslov Općenito o reviziji i značenju interne revizije. U njemu je

prikazan značaj revizije za poslovanje poduzeća i gospodarski razvoj, pojam, ciljevi i

značenje interne revizije, unutar kojeg se definira suvemeni razvoj procesa interne

revizije te kodeks profesionalne etike internih revizora, interna revizija kao podrška

poslovnom odlučivanju, obavljanje interne revizije sukladno standardima i odnos

eksterne i interne revizije.

U trećem dijelu, s naslovom Bankarsko poslovanje u funkciji razvoja gospodarstva,

iznosi se povijesni razvoj i značaj banaka, bankarski sustav u Republici Hrvatskoj,

3

uloga interne revizije u poslovanju banaka. Osim toga, opisuje se i upravljanje rizicima

u funkciji zaštite kapitala banaka te odnos interne revizije sa supervizijom.

Naslov četvrtog dijela je Interna revizija u Erste & Steiermärkische banci. U njemu

se ukazuje na osnovne karakteristike Erste & Steiermärkische banke i na organizacijski

status interne revizije u banci. Osim toga, definira se interna kontrola kao oblik nadzora

te se vrši procjena vrsta bankarskih rizika.

Peti dio ima naslov: Metodološki postupak interne revizije u Erste &

Steiermärkische banci u kojem su opisani svi postupci rada interne revizije te njihova

obilježja i specifičnosti.

U šestom dijelu, koji nosi naziv Utjecaj postupaka interne revizije na povećanje

kvalitete poslovanja, nastoji se opisati važnost uloge interne revizije te njezin utjecaj

na efikasnost poslovanja banke.

U posljednjem dijelu, Zaključku, su sažete spoznaje stečene iz svih prethodnih

dijelova. Izvedeni su zaključci u skladu sa prethodno navedenim hipotezama i analizom

specifičnog položaja interne revizije u bankama.

4

2. OPĆENITO O REVIZIJI I ZNAČENJU INTERNE REVIZIJE

U svijetu se veliki broj organizacija i pojedinaca bavi revizijom i teorijom revizije.

Postoje brojne definicije revizije, međutim najčešće se pod pojmom revizije

podrazumijeva ispitivanje završenih poslovnih promjena koje se odnose na određeno

razdoblje. Revizija je sistematiziran proces objektivnog pribavljanja i stvaranja dokaza

o ekonomskim događajima. Poslovno odlučivanje mora se temeljiti na realnim i

objektivnim informacijama kako bi se izbjegle pogrešne poslovne odluke, odnosno bez

dobrog i brzog prikupljanja te obrade i korištenja informacija napredak u suvremenim

uvjetima nije ostvariv. Također, kvaliteta poslovnog odlučivanja ovisi i o mnogim

drugim relevantnim čimbenicima koje se ne smije izostaviti ukoliko se želi osigurati

uspješno donošenje poslovnih odluka.

2.1. ZNAČAJ REVIZIJE ZA POSLOVANJE PODUZEĆA I GOSPODARSKI

RAZVOJ

Revizija se ne odnosi samo na ekonomske poslove jer svaka sistematski i detaljno

provedena naknadna kontrola poslovanja organizacije i subjekta ili revizija financijskog

poslovanja predstavlja reviziju. Sve veća tranzicija na tržištu kapitala te uvjeti

globalizacije ukazuju na nužnost neovisnih mišljenja o financijskim izvještajima ili

drugim dijelovima poslovanja. Revizija naknadno preispituje usklađenost podataka,

informacija i pojava sukladno utvrđenim kriterijima.

Revizija (lat. „revidere“), doslovno znači opet pregledati ili nanovo pregledati,

preispitati odnosno izvršiti reviziju. Ovo pojmovno - terminološko značenje nedvojbeno

navodi na zaključak da revizija nema za cilj ispitivanje poslovnih promjena koje su u

tijeku ili će tek nastati, već završenih poslovnih promjena koje se odnose na određeno

razdoblje. Radi se o usluzi kojom se potvrđuju određene činjenice i tvrdnje te osigurava

jamstvo njihove kvalitete. Dakle, revizija je neovisna profesionalna usluga uvjeravanja

u pouzdanost i važnost informacija koje se koriste za poslovno odlučivanje jer na

objektivan i stručan način procjenjuje i potvrđuje njihovu kvalitetu. (Popović, Ž.,

Vitezić, N., 2009., str. 15)

5

Uloga revizora je mnogoznačna s aspekta pojedinca, poduzeća i društva u cjelini.

Revizija osigurava umjereno jamstvo o realnosti i objektivnosti informacija njenim

korisnicima. (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str.16)

Svrha revizije je daleko šira s obzirom na njenu ulogu u gospodarstvu i društvu u

cjelini, pa u biti znači svojevrsno jamstvo svim interesnim skupinama u zakonitost i

urednost poslovanja sukladno propisanoj regulativi, te vjerodostojnost izvještavanja o

rezultatima poslovanja. Cilj revizije je ispitati realnost, tj. pouzdanost podataka,

informacija, pojava, sukladno određenim kriterijima (standardima, načelima, zakonima i

sl.). (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str.16)

Prema subjektu koji izvršava reviziju najuobičajenija je podjela u tri grupe revizora:

eksterni, interni i državni. S obzirom na predmet revizije koji se odnosi na postupke,

informacije ili poslovanje, a polazeći od svrhe, revizija se može podijeliti na reviziju

financijskih izvještaja koja utvrđuje jesu li financijski izvještaji objavljeni u skladu s

određenim kriterijima, reviziju poslovanja koja ispituje i procjenjuje cjelokupno

poslovanje poduzeća ili samo neke aktivnosti i reviziju zakonitosti koja nastoji utvrditi

usklađenost s internim ili eksternim pravilima, zakonima, propisima.

2.2. POJAM, CILJEVI I ZNAČENJE INTERNE REVIZIJE

Interna revizija predstavlja objektivno i neovisno jamstvo, te kroz ispitivanje,

procjenjivanje i savjetovanje ima za cilj doprinijeti povećanju dodane vrijednosti i

poboljšanju učinkovitosti poslovnih operacija. Upozorava na nepravilnosti i na

neusklađenost sa zakonima i ostalim propisima kojima se uređuje poslovanje

organizacije te predlaže mjere za otklanjanje nepravilnosti i unapređenje poslovanja

organizacije. Efikasna interna revizija može omogućiti smanjenje nepravilnosti, ali se ne

bavi procesuiranjem krivaca. Najrazvijenija je svakako na području financijskog

sektora. Dakle, interna revizija smatra se alatom managerske kontrole, a interni revizori

predstavljaju stručnjake za internu kontrolu.

Interna revizija se može definirati na različite načine. Interna revizija je, uz reviziju

financijskih izvještaja, vrlo značajan segment cjelokupne revizijske profesije.

Najznačajniji poslovi interne revizije su ispitivanje organiziranosti te razvoj i

poboljšanje efikasnosti pojedinih poslovnih funkcija, ispitivanje načina donošenja

6

poslovnih odluka te funkcioniranja informacijskog sustava. (Tušek, B., Žager, L., 2006.,

str. 49)

Interna revizija je nezavisna, objektivna i savjetodavna stručna funkcija u poduzeću

uspostavljena sa svrhom ispitivanja i ocjenjivanja zakonitosti i pravilnosti obavljanja

poslovnih i upravljačkih aktivnosti poduzeća. Svojim ocjenama i preporukama pomaže

upravi i menadžmentu u operacionalizaciji poslovnih aktivnosti i realizaciji upravljačkih

ciljeva. (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 120)

Uloga interne revizije određena je značajnim dijelom politikom uprave i vlasnika, no

činjenica je da je ona postavljena sa svrhom povećanja dodane vrijednosti i poboljšanja

poslovnih operacija. Zadatak interne revizije je poboljšati bilo koji proces unutar

poduzeća koji će kao ishod imati povećanje dodane vrijednosti (učinka, prihoda, dobiti,

imovine i sl.) ili pak smanjenje rizika u poslovanju bilo koje vrste. Da bi se to postiglo

potrebno je odrediti vrijednosti kojima poduzeće teži kao i ciljeve kojima se ta

vrijednost želi postići. Ciljevi moraju biti jasno prikazani, ostvarivi i mjerljivi, te stoga

se o njima treba raspravljati i odrediti sadržaj njihova informiranja. (Popović, Ž.,

Vitezić, N., 2009., str. 121)

Interna revizija je važan dio cjelokupnog procesa interne revizije. Ona pomaže

organizaciji u ispunjavanju njezinih ciljeva sistematičnim i na disciplini utemeljenim

pristupom procjenjivanja djelotvornosti organizacije.

2.2.1. Suvremeni razvoj procesa interne revizije

Revizija se počinje razvijati s rastom proizvodnje, odnosno razvojem gospodarstva te

osnivanjem velikih poslovnih subjekata. Takve promjene bile su izraženije u zemljama

tržišnog gospodarstva, što za posljedicu ima značajniji razvoj revizije.

Razvoj suvremene interne revizije započinje potkraj 19. stoljeća, i to ponajprije u

Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Njemačkoj gdje velika poduzeća

osnivaju vlastitu reviziju. Snažniji razvoj interne revizije potaknut je velikom

ekonomskom krizom (1929. - 1933.), kada se javlja potreba za efikasnijim načinom

poslovanja i razvoja poduzeća. Prvi Institut internih revizora osnovan je 1941. godine u

državi New York (Institute of Internal Auditors – IIA) koji i danas ima najsnažniji

7

utjecaj u oblikovanju načela i standarda interne revizije u svjetskim razmjerima. (Sever,

S., Tušek, B., Žager, L., 2012., str. 59)

Uz zadovoljavajuće rezultate pojedinačnih revizija za interne revizore, u budućnosti je

od presudne važnosti stjecanje ugleda i povjerenja u poduzeću, a to se može postići

održavanjem visoke razine stručnosti, objektivnosti i neovisnosti. Samo tako interni

revizori mogu, kao interni konzultanti i partneri, pružiti podršku i pomoć menadžmentu

pri upravljanju rizicima te oblikovanju i održavanju cjelovitog sustava internih kontrola.

Interni revizori moraju uspostaviti takve odnose s menadžmentom temeljem kojih će

menadžment na svim razinama i zaposlenici tretirati interne revizore kao profesionalce

čije je djelovanje usmjereno davanju korisnih savjeta u ostvarenju planiranih ciljeva. Uz

opća i posebna revizijska znanja, za uspješno djelovanje odjela interne revizije u

poduzeću, interni revizori moraju posjedovati znanja iz područja računovodstva i

financija, analize, informatike, organizacije i upravljanja te međuljudskih odnosa.

Usporedno s rastom i razvojem poduzeća te promijenjenih zahtjeva zbog ubrzanog

razvoja tehnike i tehnologije, stručna znanja internih revizora moraju se neprestano

nadopunjavati i nadograđivati. (Tušek, B., Sever, S., 2007., str. 281.)

Napori koje menadžment u pojedinim poduzećima poduzima u posljednjem desetljeću

glede usavršavanja kvalitete upravljačkog procesa, i to u smislu sve veće brige i

predanosti ostvarivanju postavljenih ciljeva i zahtjeva vlasnika, efikasnoj uporabi

resursa, povećanju kvalitete i ekološkoj svijesti, etičkom ponašanju i naglašenoj

odgovornosti, rezultiraju novim ambijentom u kojem interni revizori moraju bitno

promijeniti pristup svom poslu – iz starog konzervativnog, inspektorskog i pasivnog

pristupa revidiranja u novi proaktivni pristup revidiranju orijentiran korisnicima

(customer-focused orientation). To znači potpuno napuštanje stajališta i shvaćanja

prema kojima je izvješće internog revizora končani i jedini proizvod koji odjel interne

revizije u nekom poduzeću može ponuditi. Suprotno tome, interna revizija sve više

mora svoje potencijale usmjeravati budućnosti, pružanjem savjeta u svezi s

anticipiranim budućim rizicima u pojedinim područjima poslovanja. Očekivanja od

interne revizije u smislu njezina aktivnog uključivanja u stvaranje dodane vrijednosti,

prvenstveno generiranjem informacija potrebnih za identifikaciju, razumijevanje i

procjenu potencijalnih rizika, danas su u svijetu posebno naglašena. (Tušek B., Sever,

S., 2007., str. 281.)

8

Interna revizija je prošla određene faze razvoja. Shodno tome, razvijale su se metode i

tehnike, pa postoje tri hijerarhijske razine interne revizije: (Popović, Ž., Vitezić, N.,

2009., str. 120)

1. financijska revizija

2. revizija poslovanja

3. upravljačka revizija

Financijska revizija usmjerena je na rezultate knjigovodstvenih procesa, odnosno na

financijske izvještaje i obuhvaća ispitivanje vjerodostojnosti financijskih podataka i

postupaka.

Revizija poslovanja je šira i razvila se iz financijske revizije. Obuhvaća ispitivanje

učinkovitosti operativnog poslovanja, tj. obuhvaća sve poslovne funkcije u poduzeću te

se osim financijskih informacija ispituju i ostali podaci i postupci operativnog značaja.

Upravljačka revizija je usmjerena na ciljeve poduzeća, odnosno na maksimiziranje

djelotvornosti i učinkovitosti poslovanja. Ovo je najšire poimanje interne revizije jer

interna revizija ispituje i ocjenjuje ostvarenje sukladno ostvarenim ciljevima od strane

menadžmenta i uprave vodeći računa o planovima, organizaciji, ljudskim resursima,

kontrolnim postupcima i drugim radnjama bitnim za ostvarenje postavljenih ciljeva.

Govoreći o suvremenim pravcima u razvoju interne revizije, može se očekivati da će se

djelovanje internih revizora kretati u dva glavna pravca. Interni će revizori i ubuduće

djelovati naknadno, ocjenjujući učinke prošlih događaja odnosno postignute rezultate i

nastale pogreške, kako bi ih se u budućnosti izbjeglo. U današnjim uvjetima poslovanja,

puno važnije postaje preventivno djelovanje interne revizije, prema kojem njezine

aktivnosti imaju za cilj pružiti pomoć i podršku menadžmentu u anticipiranju budućih

rizika te predlaganju sustava internih kontrola kojima će oni biti na vrijeme svladani.

Objekt ispitivanja internog revizora postaje cjelokupno poslovanje poduzeća okrenuto

budućnosti. U takvim okolnostima izvješće internog revizora postaje samo sredstvo

komunikacije između interne revizije i menadžmenta u kojemu interni revizor prezentira

revizijske rezultate i ocjene poslovanja područja koje ispituje s prijedlogom potrebnih

korektivnih akcija, ali u budućnosti i još više, detaljne analize i prijedloge smanjivanja,

ublažavanja ili uklanjanja rizika i ocjene funkcioniranja postojećeg sustava internih

kontrola. (Tušek, B., Sever, S., 2007., str. 282)

9

Budući da se današnje poslovanje odvija u nestabilnom i dinamičnom okruženju,

potreba za suvremenim razvojem procesa interne revizije je sve veća.

2.2.2. Kodeks profesionalne etike internih revizora

Bitna odrednica revizijske teorije i prakse jest profesionalna etika. Za razvijanje interne

revizije definiraju se standardi i Kodeks profesionalne etike. Standardi se odnose na

načela i određene smjernice djelovanja, dok Kodeks profesionalne etike predstavlja

etička načela ponašanja internih revizora.

Kodeks profesionalne etike donesen od strane Instituta internih revizora 2000. godine

sastoji se od dvije komponente: (Priručnik za unutarnju reviziju i kontrolu u bankama

2001., Institute of Internal Auditors, str. 20)

1. načela koja su važna za struku i provođenje interne revizije

2. pravila ponašanja koja opisuju očekivane standarde ponašanja internih revizora. Ta

pravila služe kao pomoć u tumačenju načela u svrhu praktične primjene te kao

smjernice za etičko postupanje internih revizora.

Članovi Instituta moraju poštivati načela Etičkog kodeksa koja su relevantna za

profesiju i praksu interne revizije. Za članove Insituta, odnosno nositelje, nepoštivanje i

kršenje odrednica Etičkog kodeksa ocjenjuje se i sankcionira prema pravilima Instituta i

administrativnim smjernicama. Osnovna načela Etičkog kodeksa internih revizora su:

(Tušek, B., Žager, L., 2008., str. 301)

Poštenje. Poštenje internih revizora uspostavlja povjerenje i na taj način

stvara osnovu za pouzdanost. Pritom je vrlo važno da interni revizor

poštuje pravila propisana Kodeksom profesionalne etike i na taj način

pridonosi i etičkim vrijednostima poduzeća.

Objektivnost. Interni revizori moraju pokazivati najveći stupanj

profesionalne objektivnosti prilikom prikupljanja, procjene i priopćavanja

informacija o aktivnosti ili postupku koji se ispituje. Interni revizori daju

usklađenu ocjenu svih relevantnih okolnosti, a prilikom donošenja

mišljenja na njih ne utječe neprimjereni vlastiti interesi ili interesi drugih

strana.

10

Povjerljivost. Interni revizori poštuju vrijednost i vlasništvo nad

informacijama koje dobivaju i te informacije ne otkrivaju bez

odgovarajućih ovlasti, osim ako ne postoji zakonska ili profesionalna

obveza da to učini.

Stručnost. Interni revizori moraju posjedovati potrebno znanje, vještine i

iskustvo potrebno za provođenje aktivnosti interne revizije. Interna

revizija mora se provoditi u skladu sa Standardima za internu reviziju te

se sukladno tome mora težiti za poboljšanje kvalitete usluge.

Interni revizor Erste & Steiermärkische banke obavlja reviziju u skladu sa strukovnim

načelima i standardima Instituta internih revizora, Kodeksom profesionalne etike

internih revizora te pravilima propisanim Pravilnikom Erste & Steiermärkische banke.

Interni revizori imaju ili stječu znanje, vještine i druge kompetencije potrebne za

ispunjavanje svojih individualnih odgovora o internoj reviziji. Za ostvarenje ukupne

zadaće, interni revizori rade s pažnjom i vještinama koje se mogu očekivati od razborite

i kompetentne osobe. Dužna profesionalna pažnja daje razumnu, ali ne i apsolutnu

sigurnost te ne podrazumijeva nepogrešivost. Interni revizori nemaju izravnu operativnu

odgovornost u ovlastima vezanim ni uz jedno od područja koja revidiraju. U skladu s

time, osobe koje obavljaju poslove interne revizije ne smiju obavljati druge poslove i

zadatke u Banci. Isto tako, osobe koje obavljaju reviziju ne mogu biti članovi Uprave ili

Nadzornog odbora Banke. (Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

Dakle, interni revizori moraju biti objektivni, čestiti i marljivi te moraju pružati

povjerenje svojim poslodavcima, mogu obavljati samo one poslove za koje su stručno

osposobljeni, ne smiju primati poklone ili neke druge vrste naknade, moraju poslovati u

skladu sa standardima te svoja mišljenja potkrijepiti s dovoljno kvalitetnih dokaza.

Svako nepoštivanje odrednica Etičkog kodeksa sankcionira se prema pravilima Instituta

internih revizora.

2.3. OBAVLJANJE INTERNE REVIZIJE SUKLADNO STANDARDIMA

Interna revizija se obavlja u različitim kulturnim i pravnim sredinama, u okviru

organizacija koje se razlikuju po veličini, svrsi, složenosti i strukturi. Iako razlike mogu

utjecati na praksu interne revizije u određenoj sredini, usklađenost s Međunarodnim

11

standardima interne revizije je neophodna u ispunjavanju obveza internih revizora i

funkcija interne revizije.

Svrha standarda interne revizije je sljedeća: (Priručnik za unutarnju reviziju i kontrolu u

bankama, Institute of Internal Auditors, 2001., str. 2)

odrediti osnovna načela koja predstavljaju praksu interne revizije kakva bi ona

morala biti

pružiti okvir za provođenje unaprjeđivanja širokog raspona aktivnosti interne

revizije što dodaju vrijednost

uspostaviti osnovu za mjerenje učinkovitosti i provođenje interne revizije

njegovati poboljšanje organizacijskih procesa i poslovanja

Standardi interne revizije se dijele u tri osnovne grupe: (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009.,

str.10)

1. Standardi o obilježjima interne revizije

2. Standardi obavljanja interne revizije

3. Standardi primjene

Standardi o obilježjima interne revizije: (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str.128)

1000 Svrha, nadležnost, odgovornost – trebaju biti formalno definirani u dokumentu o

internoj reviziji, usuglašeni sa suvremenim poimanjem interne revizije i Kodeksom

etike.

1100 Nezavisnost i objektivnost – aktivnost interne revizije mora biti nezavisna i interni

revizori moraju biti objektivni kod obavljanja svog posla.

1200 Kompentencije i stručna profesionalna pažnja – interni revizori trebaju imati

znanje, vještine i ostale kompetencije potrebne da bi pojedinačno bili odgovorni za svoj

posao. Trebaju primijeniti dužnu pažnju i vještine koje se očekuju od razboritog i

kompetentnog internog revizora.

1300 Osiguranje kvalitete i poboljšanje programa – voditelj interne revizije mora

razviti i održati kvalitetno jamstvo (uvjerenje) i program unaprjeđivanja koji pokriva

sve aspekte djelovanja interne revizije.

12

Standardi obavljanja interne revizije: (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str.128)

2000 Vođenje aktivnosti interne revizije – voditelj interne revizije mora učinkovito

upravljati aktivnostima interne revizije kako bi osigurao dodanu vrijednost poduzeća.

Zato mora utvrditi planove rizika kako bi odredio prioritete, komunicirati o planovima i

aktivnostima s upravom i odborom, te osigurati potrebna sredstva i učinkovito

rukovoditi kadrovima kako bi ostvario plan. U tu svrhu treba utvrditi politike i

procedure, kordinirati aktivnosti i izvještavati upravu i odbor (revizijski ili nadzorni).

2100 Priroda posla – aktivnostima interne revizije treba se ocijeniti i doprinijeti

poboljšanju upravljanja, upravljanja rizicima i kontrolnim postupcima primjenjujući

sustavan i discipliniran pristup.

2200 Planiranje – interni revizori moraju donijeti i dokumentirati plan za svaku

aktivnost, uključujući ciljeve, zadatke, vrijeme i alokaciju sredstava.

2300 Obavljanje interne revizije – kako bi ostvarili svoje ciljeve, interni revizori moraju

ustanoviti, analizirati, ocijeniti i dokumentirati dovoljno informacija.

2400 Komunikacija o rezultatima revizije – rezultati interne revizije se trebaju

raspraviti.

2500 Nadziranje rezultata – voditelj interne revizije treba utvrditi susatav nadziranja

raspoloživih rezultata koje je raspravio s menadžmentom.

2600 Prihvaćanje rizika od strane menadžmenta – ukoliko voditelj interne revizije

smatra da je uprava prihvatila izvjesne rezidualne rizike, koji su neprihvatljivi za

poduzeće, to će s njima i raspraviti.

Standardi primjene – odnose se na posebne vrste obavljanja interne revizije

(ispitivanje prijevara, zakonitosti, vlastitog procjenjivanja kontrola). (Popović, Ž.,

Vitezić, N., 2009., str.129)

U Republici Hrvatskoj standarde interne revizije donosi Sekcija internih revizora koja je

osnovana u sklopu Hrvatske zajednice računovođe i financijskih djelatnika.

13

Hrvatski standardi interne revizije doneseni su 27. rujna 2001. godine, a obuhvaćaju tri

temeljne skupine standarda sa sljedećom razradom: (The Institute of Internal Auditors,

2007., str. 37)

1. Opći standardi interne revizije

2. Standardi organizacije i upravljanja internom revizijom

3. Standardi obavljanja interne revizije

2.4. INTERNA REVIZIJA KAO PODRŠKA POSLOVNOM ODLUČIVANJU

Suvremeno okruženje, odnosno poslovanje poduzeća karakteriziraju sve dinamičnije i

kompleksnije promjene. Usklađivanje djelovanja poduzeća i njegove okoline temeljna

je pretpostavka njegove dugoročne uspješnosti, a time i opstanka poduzeća. Interna

revizija sve više mora svoje potencijale usmjeravati budućnosti. Jedan od temeljnih

zadataka interne revizije postaje savjetovanje menadžmenta o mogućnostima

upravljanja rizicima ponajprije u smislu oblikovanja i nadziranja odgovarajućeg sustava

internih kontrola kao instrumenta upravljanja rizicima. Na taj način interna revizija

postaje bitan čimbenik i sudionik u cjelokupnom sustavu i procesu korporativnog

upravljanja.

Uloga interne revizije u procesu poslovnog odlučivanja proizlazi poglavito iz činjenice

da interna revizija utvrđuje pouzdanost, realnost i integritet financijskih i operativnih

informacija koje dolaze iz različitih organizacijskih dijelova, a na temelju kojih se

donose odgovarajuće poslovne odluke na svim razinama upravljanja. U svom se

svakodnevnom poslu menadžeri na svim razinama u organizaciji oslanjaju na

informacije koje osigurava odjel interne revizije. Prethodna revizorova provjera i

verifikacija informacija čini poslovno odlučivanje pouzdanijim, sigurnijim i bržim jer se

temelji na informacijama provjerenima od stručnih, objektivnih i neovisnih osoba.

Planiranje, organiziranje, vođenje i kontrola u većoj se ili manjoj mjeri temelje na tim

informacijama. (Tušek, B., Sever, S., 2007., str. 280)

Razvoj interne revizije kao instrumenta poslovnog odlučivanja posljedica je današnjih

turbulentnih i složenih uvjeta poslovanja i odgovor na sve probleme koji se javljaju u

tradicionalnom pristupu odlučivanju. U uvjetima brzog razvoja tehnike i tehnologije,

rastuće konkurencije, globalizacije poslovanja, diverzifikacije i decentralizacije

14

poduzeća, sve kraćeg životnog vijeka proizvoda i tome slično, način odlučivanja bitno

se mijenja. Zahtijeva se decentralizirano odlučivanje pri čemu se ciljevi poduzeća

delegiraju na više nižih hijerarhijskih razina. To, naravno, dovodi do posebno naglašene

uloge i značenja planiranja, organiziranja i kontrole na svim razinama u organizaciji.

Interna revizija stoga istražuje planove, programe, politike i postupke kako bi što

objektivnije mogla ocijeniti planiranje na razini poduzeća i pojedinih organizacijskih

jedinica, i to u smislu ocjene mogućnosti ostvarivanja postavljenih ciljeva i

primjerenosti organizacijskih rješenja koja bi trebala osigurati njihovo ostvarivanje. K

tomu, zadatak je interne revizije kritički pratiti ostvarivanje ukupnog plana i

pojedinačnih planova, informirati menadžment o odstupanjima od standarda i planiranih

ciljeva te istodobno davati preporuke i savjete u svezi s mogućim korektivnim akcijama

kojima bi se uočena odstupanja uklonila. Odluku o izboru, načinu i vremenu

implementacije korektivnih akcija kojima se nastoji postići željeno djelovanje, donosi

menadžment i u tom kontekstu interni revizor ima savjetodavnu ulogu, on je servis

menadžmenta, a ne donositelj odluke. Djelovanje internog revizora ne može se, kako se

to nerijetko misli, svesti samo na identificiranje problema u poslovanju poduzeća. To je

tek prva faza njegova rada. Uz identifikaciju problema, interna revizija mora neprestano

pronalaziti nova rješenja i predlagati ih menadžmentu. Pri tome je nužno izgraditi i

održavati primjerenu komunikaciju između menadžmenta i internog revizora. Interna

revizija mora s menadžmentom i izvršiteljima uspostaviti odnose suradnje i povjerenja.

Samo tako interna revizija može opravdati svoje postojanje. (Tušek, B., Sever, S.,

2007., str. 280)

Interna revizija je složen proces prilagođavanja postojećeg profesionalnog angažmana

internih revizora novim uvjetima i okolnostima koji ruše dosadašnje okvire unutar kojih

je djelovala interna revizija. Interni revizori i dalje će djelovati naknadno, ocjenjujući

učinke prošlih događaja, odnosno postignute rezultate i nastale pogreške kako bi ih se u

budućnosti izbjeglo.

2.5. ODNOS EKSTERNE I INTERNE REVIZIJE

Suradnja između eksterne i interne revizije treba biti zasnovana kao stalna i sistematska

aktivnost. Ta aktivnost treba biti unaprijed osmišljenja kako bi se spriječile

improvizacije iz kojih mogu proizaći štetne posljedice.

15

S obzirom na djelokrug rada interne revizije i konkretne zadatke, sasvim je jasno da se

tu radi o reviziji cjelovitog poslovanja, a ne samo o financijskoj reviziji niti reviziji

financijskih izvještaja koja je značajnija i češća za eksterni oblik revizije. Interna

revizija nije ograničena samo na financijski aspekt poslovanja, već je mnogo kreativnija

jer ima mogućnost ulaženja u problematiku ostalih poslovnih aktivnosti s osnovnim

ciljem ustanovljavanja slabosti u funkcioniranju internih kontrola i s tim u vezi

rizičnosti pojedinih aktivnosti koje se mogu odraziti na racionalnost i smanjenu

učinkovitost. (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 125)

Interna revizija predstavlja za eksternu reviziju mogućnost korisne suradnje pri

ispitivanju i ocjeni pravilnosti rada pravnog lica. Interna revizija vrši ispitivanje

poslovanja češće od eksterne revizije, pa je njeno ispitivanje često preventivne prirode,

jer već u toku godine zapaža ono što bi eksterna revizija zapazila tek na kraju. (Spencer

Pickett, K.H., 2005., str. 31)

Slika 1. Interna revizija vs. eksterna revizija

Izvor: Europska konfederacija Instituta internih revizora, 2010., str. 2

16

Eksterna revizija razlikuje se od interne po predmetu ispitivanja i po ciljevima.

Predmet eksterne revizije je ispitivanje vjerodostojnosti podataka i informacija

sadržanih u financijskim izvještajima. Eksterni revizor može obavljati i reviziju

ukupnog poslovanja, no ono što je najčešće i zakonom obvezujuće je revizija

financijskih izvještaja. U odnosu na eksterne revizore interni revizori su više usmjereni

na ukupno poslovanje i ispituju stupanj usklađenosti pojedinih poslovnih funkcija

sukladno politikama menadžmenta, zakonima, internim pravilima i drugim odredbama.

Cilj interne revizije je povećati dodanu vrijednost poduzeća u interesu vlasnika i pružiti

pomoć menažmentu i upravi u realizaciji ciljeva, a cilj eksternih revizora je izraziti

mišljenje o vjerodostojnosti ispitivane materije, najčešće podataka iskazanih u

financijskim izvještajima. Odnosno, interni i eksterni revizori poslužuju različite

korisnike. Interna revizija poslovanja ne koristi eksternim korisnicima, a potrebe

internih korisnika se ne zadovoljavaju samo revizijom financijskih izvještaja. (Popović,

Ž., Vitezić, N., 2009., str. 126)

Pored navedenih razlika, interna i eksterna revizija pokazuju određene sličnosti. I

interna i eksterna revizija izvršavaju određene rutinske poslove koji obuhvaćaju

provjeru poslovnih događaja. I jedna i druga revizija provjerava da li se poslovni

subjekti pridržavaju određenih postupaka i politika koje su osnova za dobar sistem

poslovanja pri čemu eksterni revizor više vodi računa o utjecaju nalaza na

računovodstvene izvještaje, a interni revizor na unapređenje postojećih kontrola. I

eksterni i interni revizor bave se informacijskim sustavima, pošto su ti sustavi osnovni

element upravljačke kontrole i osnova za odvijanje procesa računovodstvenih

informacija. I na kraju, i jedne i druge, obavezuje profesionalna disciplina i primjena

profesionalnih standarda u radu. (Spencer Pickett, K.H., 2005., str. 31)

Analiza razlika i sličnosti između interne i eksterne revizije ukazuje na to da je

postojanje interne revizije značajno za eksternog revizora jer postoji veća vjerojatnost

da sustav interne kontrole pravne osobe kod kojeg izvršava reviziju bolje funkcionira jer

njegovo upravljanje provjeravaju kompetentni interni revizori koji rukovodstvu daju

kvalificirane preporuke kako da se sustav interne kontrole unaprijedi.

17

3. BANKARSKO POSLOVANJE U FUNKCIJI RAZVOJA GOSPODARSTVA

Bankarstvo kao posebna znanstvena disciplina i djelatnost ima zadatak da ispituje i prati

opća ekonomska događanja koja se manifestiraju funkcioniranjem banaka u kreditnom i

bankarskom sustavu jedne zemlje. Studija bankarstva upoznaje s razvojem, funkcijom i

organizacijom banaka, bankovnim poslovima i specifičnim odnosima koji se u

suvremenom gospodarskom životu javljaju u poslovanju banaka..

Banke pripadaju među najvažnije financijske institucije u gospodarstvu. One su glavni

izvori kredita milijunima pojedinaca i obitelji te većini lokalnih državnih tijela. Odnos

banaka i njenih komitenata poprimio je danas takve razmjere, da je temeljito poznavanje

funkcija banke, njene organizacije i njenog poslovanja osnovna nužnost svih direktnih

sudionika vezanih u poslovanju s bankom.

U nastavku slijedi objašnjenje povijesnog razvoja banaka u svijetu i Republici

Hrvatskoj, funkcioniranje bankarskog poslovanja, uloga i specifičnosti, rizici u

bankarskom sustavu te supervizijski nadzor u bankama.

3.1. POVIJESNI RAZVOJ I ZNAČENJE BANAKA ZA GOSPODARSKI

RAZVOJ

Razvoj banaka u pojedinim zemljama usko je povezan s razvojem proizvodnih snaga i

društvenom podjelom rada. Pojavom novca u društvu se javlja nova ekonomska sila

koja njegovom imatelju pruža bogatsvo i vlast.

Osnovna uloga svih prvih banaka bila je mijenjanje jedne vrste novca u drugu,

posredovanje u plaćanju i čuvanje deponiranog novca u posebnim spremištima, a pod

pokroviteljstvom i zaštitom hramova i vladara. Raspolaganje novcem omogućilo je

prvim bankama posuđivanje novca uz velike kamate i stvaranje zelenaškog kapitala koji

je njihovim vlasnicima omogućio veliku moć u tadašnjem društvu. (Katunarić, A.,

1988., str. 28)

Prvi mehanizmi ovakvog bankovnog poslovanja nalaze se već 3 000 godina prije naše

ere u Srednjoj Aziji. Pločice od gline koje su otkrivene u „Crvenom hramu“ u Ouronku

predstavljaju početak bankovne aktivnosti Sumeranskih svećenika koje su bile

18

usmjerene na razvoj poljoprivrede i trgovine u krajevima oko hramova. (Katunarić, A.,

1988., str. 29)

Slična otkrića nalaze se i u hramovima Eridona, na Cipru, a naročito u Babilonu poslije

osnivanja babilonskog carstva. U hramovima Babilona pod okriljem vladara i hramova

obavljao se mjenjački i depozitni posao kao i posuđivanje novca uz naplatu kamata i

obavljanje isplata za račun svojih komitenata. Poznata bankovna kuća koja je djelovala

u Babilonu bila je „Murašu“. Ona je primala novac uz plaćanje kamate, posuđivala ga

uz naplatu kamate i istovremeno držala robne magazine. Bankovne kuće zvane su još i

„Tezauri“ odakle dolazi i današnji izraz tezaurirati što znači povući novac ili drugu robu

iz prometa i uskladištiti je. (Katunarić, A., 1988., str. 29)

U Grčkoj također slične bankovne poslove obavljaju banke u hramovima u Efezu, na

Delozu, na Samosu i drugim mjestima. Karakteristika razvoja bankovnih poslova u

Grčkoj je u tome što se u njoj javljaju u 7. stoljeću prije nove ere i privatni bankari –

trapeziti (trapeza – klupa). Oni mijenjaju razni kovani novac, primaju novac u polog i

daju primljeni novac u zajam uz naplatu zelenaških kamata uz istovremeni zalog na

imanje dužnika. (Katunarić, A., 1988., str. 29)

Bankarstvo se u Rimskom carstvu razvija pod posebnim uvjetima eksploatacije

novoosvojenih provincija. U bankovnom poslovanju glavnu riječ vode rimski bankari –

argentari koji su depozitari novca i kreditori uz naplatu vrlo velikih kamata. S druge

strane postoje i numulari – mjenjači novca koji posreduju u mijenjaju novca.

(Katunarić, A., 1988., str. 30)

Hrvatska, za razliku od drugih zemalja i na području bankarstva je imala niz svojih

specifičnosti koje su proizlazile iz njenog državnog statusa. Praktično do 1990. godine

njena državotvornost je bila sastavnica drugih država uz manje ili više zastupljenu

samostalnost. Takvo stanje je ostavilo duboki trag na domaće bankarstvo. Ta situacija je

od strane hrvatskih bankara zahtijevala brze promjene u cilju promjene i

prilagođavanjima hrvatskim interesima i specifičnostima. (Povijesni razvoj banaka u

Republici Hrvatskoj, dostupno na http://ekonomija-banke.blogspot.com/, pregledano

16.04.2013.)

Bankarski sustav razvija se na području današnje Hrvatske u prvoj polovici 19. stoljeća.

To je vrijeme razvoja kapitalizma i začetka prvih financijskih institucija u našim

19

krajevima. Prije institucionalnog organiziranja bankarstva na područjima Hrvatske

kreditnim poslovima su se bavila vlastela, crkva i pojedinci. U Dubrovačkoj Republici

osnovan je 1671. godine založni Zavod, preteča banke. Primat hrvatskog bankarstva

nosi Prva hrvatska štedionica osnovana 1846. godine u Zagrebu. S vremenom od

skromne štedionice osnovane hrvatskim kapitalom postaje jedna od najznačajnijih i

najvećih banaka svoga vremena i to ne samo na području Hrvatske. (Povijesni razvoj

banaka u Republici Hrvatskoj, dostupno na http://ekonomija-banke.blogspot.com/,

pregledano 16.04.2013.)

Razvoj bankarstva bio je rezultat gospodarskih kretanja onoga vremena tako da ga

karakterizira: izrazito velika rascjepkanost, veliki broj malih privatnih banaka (niska

koncentracija kapitala), odsustvo specijalizacije u bankarskim poslovima. Nakon Prvog

svjetskog rata u Hrvatskoj djeluje čak 178 banaka. U čitavom ovom razdoblju od pojave

prvih banaka do danas, na području Hrvatske djelovalo je i niz stranih banaka, njihovih

podružnica, štedionica i kreditnih zadruga. U razvoju bankarstva u Hrvatskoj veoma

važno mjesto zauzima Poštanska štedionica (Poštansko-čekovni zavod osnovan u

Zagrebu 1920.g.) koji je značajno mjesto za obavljanje gotovinskog i bezgotovinskog

platnog prometa. Značaj Poštanske štedionice proizlazi iz velikog broja dislociranih

podružnica i službi pa prema tomu i dostupnosti usluga, koje je pružala velikom broju

korisnika. (Povijesni razvoj banaka u Republici Hrvatskoj, dostupno na

http://ekonomija-banke.blogspot.com/, pregledano 16.04.2013.)

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do likvidacije svih privatnih banaka. Napuštaju se

tržišni principi u bankovnom poslovanju te se prelazi na administrativno - centralističko

planiranje ne samo u bankarstvu već i u cjelokupnom gospodarstvu. Uloga banaka u

odnosu na prethodno razdoblje je u osnovi izmijenjena i bankarstvo je u potpunosti u

funkciji novog društvenog poretka. Bankarstvo postaje isključivo državno sa svim

posljedicama i specifičnostima takvog sustava. Cjelokupno bankarstvo u socijalizmu

postaje temeljni instrument za ostvarivanje planskih ciljeva socijalističke države.

(Povijesni razvoj banaka u Republici Hrvatskoj, dostupno na http://ekonomija-

banke.blogspot.com/, pregledano 16.04.2013.)

Uspoređujući sadašnje stanje s onim početkom devedesetih godina prošlog stoljeća,

odmah je uočljivo kako se bankovni sustav u Hrvatskoj bitno promijenio. Stari problemi

koji korijene vuku u naslijeđu socijalizma dobrim su dijelom riješeni, velika je kriza

20

prebrođena, dogodila se privatizacija, i najveći je dio aktive banaka danas u stranom

vlasništvu. Tranzicija bankarstva u Hrvatskoj danas je završena, a područje bankarstva

je među najrazvijenijim u regiji.

3.2. BANKARSKI SUSTAV U REPUBLICI HRVATSKOJ

Banka je danas, ali i kroz povijest bila, najvažnija financijska posrednička institucija u

gospodarstvu koja nudi najširu lepezu financijskih usluga, osobito kreditnih, štednih i

usluga plaćanja. Bankovni susatav najčešće čine središnja banka, poslovne banke te

štedne i druge financijske institucije. Kontinuiranim usavršavanjem i napredovanjem

bankarskog sustava i tehnologija rada, banka nailazi na sve složenije situacije koje je

tjeraju i potiču da traži bolju regulaciju i dopunska usavršavanja.

Banka je u Republici Hrvatskoj prema Zakonu o bankama (2002., članak 2.) definirana

kao financijska institucija koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad i

koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Banka pruža

bankovne usluge temeljem odobrenja Hrvatske narodne banke, a osim bankovnih

usluga, može pružati i ostale financijske usluge ako od Hrvatske narodne banke dobije

odobrenje za pružanje tih usluga. Također je prema Zakonu o bankama određen

najmanji iznos temeljnog kapitala potreban za osnivanje banke, a on je 40 milijuna

kuna. Banka svoje poslovanje mora temeljiti na načelima likvidnosti i solventnosti iz

posebnog razloga što se pojačanim utjecajem rizika likvidnosti ne dovodi samo u

opasnost od nedostatka likvidnih sredstava već slijedom toga gubi ugled i klijente, što

može dovesti i do kazni od strane regulatornih organa. Solventnost i likvidnost banaka

među glavnim su područjima nadzora banaka jer osiguravaju realizaciju monetarnog

sustava uz pomoć bankarskog poslovanja. Zakonom o bankama usvojene su i neke

odredbe koje će se primjenjivati od dana punopravnoga članstva Republike Hrvatske u

Europskoj uniji. (Mijoč, I., Kovač, R., Marijanović, M., 2011., str. 257)

Od prosinca 2010. godine sektor financijske institucije obuhvaća sljedeće podsektore:

središnja banka, ostale monetarne financijske institucije, ostali financijski posrednici

osim društava za osiguranje i mirovinskih fondova, financijske pomoćne institucije te

društva za osiguranje i mirovinski fondovi. Središnja banka je Hrvatska narodna banka.

Ostale monetarne financijske institucije su kreditne institucije. Prema regulativi

21

Europske središnje banke opseg ostalih monetarnih financijskih institucija u budućnosti

će biti proširen tako što će one sadržavati i novčane investicijske fondove. Kreditne

institucije su institucije kojima je Hrvatska narodna banka izdala odobrenje za rad u

skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama. U sektor kreditne institucije ne uključuju

se banke u likvidaciji i banke u stečaju. Ostali financijski posrednici osim društava za

osiguranje i mirovinskih fondova jesu institucije čija je glavna aktivnost financijsko

posredovanje kulture i slično) koje su reklasificirane iz podsektora nacionalna privatna

nefinancijska trgovačka društva i inozemno kontrolirana nefinancijska trgovačka

društva. U siječnju 2013. godine, Republika Hrvatska je imala 30 banaka, 1 štednu

banku, 5 stambenih štedionica i nijednu štedionicu. (Bilten o bankama, 2013., dostupno

na http://www.hnb.hr/publikac/bilten/arhiv/bilten-190/hbilt190.pdf, pogledamo 30.4.

2013., str. 25)

Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju pronašla lakši put ka pronalaženju svog mjesta

na tržištu, odnosno da bude što konkurentnija i na taj način doprinese oporavku

domaćeg gospodarstva.

3.3. ULOGA INTERNE REVIZIJE U BANKARSKOM SUSTAVU

Za formiranje interne revizije u bankama veoma je bitno da se jasno odredi opseg rada i

dubina zahvata službe interne revizije u bankama. Jednom uspostavljeni sustav kontrola

potrebno je prilagođavati i mijenjati u zavisnosti od promjena u okruženju. Interna

revizija primjenom utvrđenih procedura i postupaka ispituje, vrednuje i obavještava

najviše rukovodstvo o valjanosti uspostavljenih kontrola. Od tuda su opravdana

nastojanja za uspostavljanje interne revizije u domaćim bankama.

Sukladno Zakonu o bankama, svaka banka treba imati stalnu internu reviziju te je prema

njemu svaka banka u Hrvatskoj dužna organizirati internu reviziju za sva područja

poslovanja banke. Svakako je za internu reviziju u bankama bitno skrenuti pažnju na to

kako je bankarstvo dinamična industrija koja se sve brže razvija te svaka banka mora

kontinuirano nadgledati svoje sustave interne kontrole i po potrebi ih unaprjeđivati kako

bi održala njihovu efektivnost. Organizacijska struktura interne revizije ovisi o mnogim

karakteristikama banke te tako ovisi o veličini banke, složenosti bankovnih operacija

kao i važnosti revizijske funkcije od strane nadzornog odbora, uprave i menadžmenta.

Ovisno o tome razlikovat će se i organizacijska struktura službe za internu reviziju koja

22

može imati samo jednoga internog revizora zaposlenog ili po ugovoru ili pak biti cijela

služba koja ima direktora, voditelje i interne revizore. Nepisano je pravilo da u manjim

bankama internu reviziju mogu obavljati pojedinci koji nisu u radnom odnosu s punim

radnim vremenom. (Mijoč, I., Kovač, R., Marijanović, M., 2011., str. 258)

Kod većine srednje velikih banaka internu reviziju obavlja jedna osoba, dok je u

velikim bankama rukovoditelj interne revizije menadžer koji je odgovoran za izvršenje

plana i podjelu poslova ostalim internim revizorima s kojima dijeli odgovornost za

izvršavanje ciljeva revizije. (Vitezić, N., 2002., str. 86)

Djelokrug rada interne revizije u mnogim je bankama uređen i pravilnikom o

unutarnjem ustroju banke kojim se utvrđuju ovlasti i odgovornosti radnika interne

revizije i ostalih radnika prilikom obavljanja poslova interne revizije. (Škare, M., 2003.,

str.10)

Interna je revizija u svakom pogledu neovisna te kao objektivna funkcija sudjeluje u

obavljanju poslova i pridonosi unaprjeđenju poslovanja banaka. Većinom je to preko

svojih savjeta i preporuka za rješenje mogućih problema. Treba imati na umu kako mora

postojati velika odgovornost od strane Uprave banke u područjima upravljanja rizicima

te usklađenosti pravilnika banke te odluka i procedura sa zakonskom regulativom.

(Ružić, D., 2003., str. 110)

Slika 2. Primjer organizacijske strukture u velikoj banci

Izvor: Vitezić, N., 2002., str. 86

23

Služba za internu reviziju u bankama mora biti neposredno podređena Upravi. Interna

revizija je neovisna organizacijska jedinica koja samostalno obavlja nadzor nad

cjelokupnim poslovanjem banke te savjetima i preporukama pridonosi unaprjeđenju

njezina poslovanja (obveza zapošljavanja najmanje jedne osobe sa zvanjem revizora ili

internog revizora, sukladno Zakonu o bankama, članak 108.)

Zakon o reviziji uvjetuje postojanje revizijskog odbora trgovačkim društvima od javnog

interesa kotaciji ili kotaciji javnih dioničkih društava, te trgovačka društva od

posebnoga državnog interesa čiji temeljni kapital prelazi 300.000.000,00 kuna prema

Odluci Vlade Republike Hrvatske o popisu trgovačkih društava od posebnoga državnog

interesa. Zadaća je revizijskog odbora raspravljati o planovima i godišnjem izvješću

interne revizije te nadzirati proces financijskog izvješćivanja. (Mijoč, I., Kovač, R.,

Marijanović, M., 2011., str. 259)

Ekspanzija u bankarskom poslovanju posljednjih godina donijela je mnoge promjene

među kojima su sve veća složenost, dinamičnost i promjenjivosti okoline, u kojoj banke

posluju, razlog stvaranja nove paradigme interne revizije. Pred internom su revizijom

postavljeni novi izazovi. Razlog su nove tehnologije, novi proizvodi, nove regulative.

Tijekom povijesti interna je revizija imala različite uloge – od sprječavanja korupcije,

utaje, krađe, pogrešaka i drugih rizika s kojima se banke susreću u poslovanju banke do

uspostavljanja kontrole unutar banke kao njezine glavne funkcije. U suvremenim je

financijskim sustavima danas postalo sve teže osigurati normalno poslovanje i

financijsku stabilnost. U tom smislu neosporna je uloga interne revizije, kao višeg

stupnja nadzora nad cjelokupnim poslovanjem. (Mijoč, I., Kovač R., Marijanović, M.,

2011., str. 262)

Interna se revizija iz početne usmjerenosti na formalno i sadržajno ispitivanje

svrhovitosti, urednosti i pouzdanosti računovodstvenih informacija, razvila u proaktivnu

funkciju u poduzeću koja uključuje angažmane s izražavanjem uvjerenja i pružanje

savjetodavnih usluga. (Tušek, B., Pokrovac, I., 2009., str. 51)

Danas se u revizijskoj literaturi i praksi sve više naglašava važnost fokusiranja interne

revizije prema riziku te je glavno težište interne revizije postala procjena svih rizika koji

prijete poslovanju banke. Rizik je oduvijek bio sastavni dio procesa interne revizije, ali

sada je prešao u samo njegovo središte. Fokusiranje internih revizora na rizik, u

tradicionalnom pristupu, bilo je usmjereno na procjenu rizika koju su provodili sami,

24

dok se u internoj reviziji temeljenoj na riziku, fokus prebacuje na analiziranje aktivne

uloge menadžmenta u analizi i procjeni rizika. (Tušek, B., Pokrovac, I., 2009., str. 56)

Poznato je kako je poslovanje financijskih institucija izloženo različitim rizicima. Rizici

za poslovanje predstavljaju neki neizvjestan događaj u budućnosti. Bitna je činjenica da

interna revizija temeljena na riziku u većem razmjeru uključuje menadžment iako su

interni revizori ti koji imaju vodeću ulogu u ocjenjivanju i upravljanju rizikom.

3.4. ZADACI INTERNE REVIZIJE U POSLOVANJU BANAKA

Interna revizija svakim danom dobiva na važnosti, pogotovo u uvjetima poslovanja koje

karakterizira diverzifikacija i decentralizacija poduzeća, ubrzani razvoj tehnologije i

rastući broj konkurenata na tržištu. Da bi mogla uspješno obavljati svoje zadatke,

interna revizija mora zauzimati adekvatan položaj u organizacijskoj strukturi Banke.

Konkretni zadaci vezani za upravljački aspekt i ciljeve interne revizije mogu se

promatrati s dva osnovna područja: (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 122)

1. Ocjene upravljačkih procesa u cilju poboljšanja i ostvarivanja ciljeva, gdje će

revizori:

Ocijeniti dizajniranje i uvođenje etičkih normi, njihovu učinkovitost i vezano

s tim postavljanje određenih ciljeva, programa i aktivnosti

Ocijeniti postoji li odgovarajuća informacijska tehnologija koja podržava i

potpomaže realizaciju strateških i operativnih ciljeva

Ocijeniti jesu li pojedinačni ciljevi poslovnih aktivnosti usklađeni s

cjelokupnim vrijednostima i oćim ciljevima u poduzeću.

2. Ocjenu učinkovitosti upravljanja rizicima i ocjenu učinkovitosti i djelotvornosti

sustava internih kontrola u sprječavanju rizika vezanih za proces upravljanja,

izvođenje poslovnih operacija i informacijski sustav u poduzeću. To konkretno

znači da će revizor:

Ocijeniti pouzdanost i cjelovitost financijskih i operativnih informacija s

obzirom na učinkovitost kontrola i sustava upravljanja rizicima,

Ocijeniti učinkovitost i djelotvornost poslovnih operacija,

25

Ocijeniti točnost iskazivanja imovine i zaštititi imovinu od mogućih rizika

zbog slabosti kontrola,

Ocijeniti usklađenost sa zakonima, regulativom i ugovorima.

Interna revizija mora biti neovisna i objektivna, te stoga svoje zadatke mora obavljati

profesionalno i bez upletanja bilo koje strane. (Ružić, D., 2003., str. 111)

Zadatak internih revizora je procijeniti svrhovitost i učinkovitost sustava internih

kontrola i dati preporuke kako da se te kontrole poboljšaju, a rukovoditelji odjela

interne revizije imaju odgovornost osigurati da se interni revizori pridržavaju i ponašaju

u skladu s načelima interne revizije. Uprava banke ima zadaću osigurati da top -

menadžment implementira i održava adekvatne sustave internih kontrola, sustav

mjerenja odgovarajućih bankovnih rizika, sustav povezivanja rizika banke s utjecajem

na kapital banke, te odgovarajući sustav usklađivanja sa svim zakonskim pravilima.

Nadalje, zadatak top menadžmenta jest raditi na razvoju procedura koje identificiraju,

mjere, prate i kontroliraju rizike koji se mogu pojaviti u bankovnom poslovanju. Kako

interna revizija podrazumijeva naknadno ispitivanje, revizori su obvezni poduzeti

odgovarajuće mjere radi otklanjanja slabosti utvrđenih u kontrolama provedenim ranije.

Ovim se mjerama moraju otkloniti i eventualni nedostaci koje je otkrila eksterna

revizija. (Mijoč, I., Kovač, R., Marijanović, M., 2011., str. 261)

Prema pravilima struke interni revizori u bankama moraju paziti na mogućnost

nezakonitih radnji kako bi se izbjegli mogući unutarnji i vanjski poslovni rizici. To

znači da osim navedenih zadataka te ocjenjivanja učinkovitosti sustava internih

kontrola, interni revizori moraju paziti na sve uvjete i poslove koji mogu biti rizični za

poslovanje. Tako, interna revizija u slučaju raznih propusta, neučinkovitosti, rasipanja,

sukoba interesa, ali i pronevjere i zloporabe položaja u banci mora izvijestiti Upravu

banke i Nadzorni odbor, koji će sukladno prijedlogu interne revizije poduzeti

odgovarajuće radnje. (Mijoč, I., Kovač, R., Marijanović, M., 2011., str. 261)

Uloga interne revizije definira se od strane uprave i vlasnika organizacije. Njezin

osnovni zadatak je poboljšati bilo koji proces unutar poduzeća koji će rezultirati

povećanjem dodane vrijednosti. Danas se osnovni zadaci koji su usko povezani sa

upravljačkim konceptom izmjenjuju kroz sam proces razvoja interne revizije.

26

3.5. UPRAVLJANJE RIZICIMA

Niz velikih i javnih neuspjeha od strane organizacija i vlada u proteklih desetak godina

je doveo do usmjerenja pažnje investitora, kupaca i regulatora na način na koji

menadžeri, direktori i cjelokupne zajednice upravljaju rizikom. To je rezultiralo većim

uvažavanjem šireg pristupa upravljanju rizicima sa kojima se susreću organizacije.

Rizik je posvuda i proizilazi direktno iz nepredvidivosti i neizvjesnosti. Problem

upravljanja rizicima egzistira kao globalni problem koji zahtjeva i globalna rješenja.

Rizik se u literaturi različito definira. Tako npr. u poslovnoj ekonomiji rizik u užem

smislu, prema tradicionalnom shvaćanju, je opasnost gubitka ili štete. U širem smislu

rizik opisuje mogućnost drukčijeg ishoda od onog koji se očekivao, boljeg ili lošijeg.

Zakoni u Njemačkoj i Austriji rizik definiraju kao opasnost da u okviru poslovne

aktivnosti mogu nastati gubici. Nadalje, rizik je mjera mogućeg neugodnog ishoda

nekog događaja. (Novak, B., 2001, str. 35)

Rizik je rezultat interakcije intenziteta opasnosti, izloženosti, otpornosti, vjerojatnosti i

nastanka ugrožavanja zajedno s posljedicama. (Bešker, M., 2006., str. 4)

Rizik podrazumijeva što je vjerojatnost odstupanja od očekivanih rezultata veća,

izloženost riziku je značajnija. (Ćurak, M., Jakovčević, D., 2007., str. 61)

Koncept rizika ima tri nužna elementa: percepciju da li se neki štetan događaj zaista

mogao dogoditi, vjerojatnost da će se on zaista dogoditi i posljedice štetnog događaja

koji bi se mogao dogoditi. Rizik je, dakle, rezultat sinergije interakcija ova tri elementa.

(Kereta, J., 2004., str. 48)

Upravljanje rizicima je logična i sistematična metoda, odnosno proces identificiranja,

analiziranja, procjenjivanja, nadziranja i priopćavanja rizika povezanih s bilo kojom

aktivnošću, funkcijom ili procesom na način kojim će se osposobiti organizacija za

minimalizaciju i maksimalizaciju moguće koristi.

Proces upravljanja rizicima treba biti oblikovan i implementiran u svakodnevni život

organizacije na način da osigurava: (Tušek, B., Žager, L., 2006., str. 35)

razumijevanje rizika kojima je organizacija izložena,

27

uvjerenje o tome da su implementirane odgovarajuće strategije i postupci

smanjenja rizika koji ugrožavaju ostvarivanje željenih ciljeva,

postojanje i funkcioniranje odgovarajućih kontrola ugrađenih u organizaciju kao

instrument upravljanja rizicima,

predviđanje promjena u okolini.

Pretpostavka procjene rizika jest preliminarno upoznavanje s ciljevima organizacije, a

nakon toga procjena rizika uključuje sistematičnu identifikaciju i selekciju svih

relevantnih internih i eksternih čimbenika koji bi mogli spriječiti ostvarivanje svakog

pojedinog cilja. Svi rizici nisu isti, a i vjerojatnost njihova nastanka te posljedica na

ostvarivanje ciljeva poduzeća je različita. Stoga, nakon identifikacije rizika s kojima se

poduzeće suočava, neophodno je vrednovanje njihove vjerojatnosti i značajnosti, a

nakon toga i utvrđivanje prioriteta, odnosno rangiranje rizika. Sve je to pretpostavka za

provedbu odgovarajuće strategije upravljanja rizicima, čiji se proces daje u nastavku.

Slika 3. Procjena rizika i upravljanje rizicima

Izvor: Tušek, B., Žager, L., 2008., str. 327

Iz same definicije upravljanja rizicima moguće je uočiti da se radi o procesu koji

uključuje više faza (aktivnosti) i to: (Tušek, B., Žager, L., 2006., str. 36)

1. identificiranje rizika povezanih s pojedinačnim poslovnim ciljevima,

2. procjenjivanje rizika u smislu mogućnosti (vjerojatnosti), značajnosti i

vremena njihova nastanka te vrednovanje potencijalnih posljedica i utvrđivanje

(rangiranje) prioritetnih rizika,

3. odlučivanje o tome kako postupati s identificiranim rizicima,

4. nadziranje.

28

Banke razvijaju sustavni pristup upravljanju rizicima kao i procese i metode upravljanju

rizicima kako bi se prepoznali, identificirali te uklonili rizici, tj. upravljali rizicima koji

su nastali pod utjecajem eksterne i interne okoline banke, a sa svrhom povećanja dodane

vrijednosti kako za vlasnike tako i za druge interesne skupine. Proces upravljanja

rizicima prikazan je u nastavku.

Slika 4. Proces upravljanja rizicima prema ISO 31000

Izvor: A structured approach to Enterprise Risk Magement (ERM) and the requirements

of ISO 31000, AIRIMIC, ALARM, IRM, British Standards Institution, 2010., str. 9

Slika prikazuje pojednostavljenu verziju upravljanja rizicima u poduzeću. Ključne faze

u procesu upravljanja rizicima su uspostava konteksta (određivanje rizka) i obrada

rizika (postupanje s rizikom). Procjena rizika sastoji se od identifikacije, analize i

vrednovanja rizika. Identifikacijom rizika se utvrđuje izloženost poduzeća rizicima i

nesigurnostima. Da bi se rizici mogli identificirati potrebno je poznavati poduzeće i

njegovo poslovno, političko, društveno i kulturno okruženje te strateške i operativne

ciljeve. Profil rizika dobije se analizom rizika što znači da su rizici rangirani prema

značenju koje nije istovjetno svakom poduzeću.

29

Rizik za bankara znači zamijećenu nesigurnost povezanu s nekim događajem. Bankari

mogu biti najzainteresiraniji za postizanje visoke vrijednosti dionica i visoke

profitabilnosti, ali nitko ne može zanemariti pažnju prema rizicima koju također

prihvaćaju. Problemi s energijom, nekretninama i stranim kreditima naveli su bankare

posljednjih godina na fokusiranje povećane pažnje i brige na to kako mjeriti i držati pod

kontrolom bankovni rizik. (Rose, P., S., 2003., str. 170)

Sa pojmom rizika banke se susreću svakodnevno. Rizik bi mogao predstavljati neku

opasnost, gubitak. Pojam rizika u bankarstvu, ali i u drugim financijskim institucijama

označava između ostalog i mogućnost financijskog gubitka koji može imati mnoštvo

uzroka. Razum nam nalaže da rizik treba izbjegavati, međutim bez rizika nema

profitabilnog poslovanja. Ako posmatramo osiguranja, banke, investicijske fondove, svi

oni se susreću sa rizikom. Njihov zadatak jeste pravilno ga usmjeravati i upravljati

njime, kako bi prije svega iskoristili sve prednosti poslovnog poduhvata, a gubitke sveli

na minimum.

3.5.1. Vrste rizika u bankama

Bilo koje poslovanje koje ima za cilj maksimiziranje profita, uključujući bankarstvo

suočeno je sa makroekonomskim i mikroekonomskim rizicima. Dodatni rizici s kojima

se poduzeća susreću su zastarjela tehnologija, kriza dobavljača, političko uplitanje.

Sa financijskog stajališta rizik se dijeli na: (Predavanja iz kolegija Poslovna politika

banaka, 2011./2012.)

1. sistemski tizik

2. nesistemski rizik

Varijabilnost prinosa neke vrijednosnice posljedica je: (Predavanja iz kolegija Poslovna

politika banaka, 2011./2012.)

a) kretanja faktora koji su zajednički za sva poduzeća (rast bruto domaćeg

proizvoda, stopa inflacije, promjena kamatnih sopa, itd.) sistemski utjecaji

ili sistemski rizici. Sistemski rizik se ne može ukloniti nikakvim svjesnim

akcijama gospodarskih subjekata, menagementa ili dioničara.

30

b) kretanja faktora specifičnih za pojedino poduzeće (bonitet i kreditna sposonost,

poslovanje, itd.) nesistemski ili specifični rizici. Nesistemski rizik investitori

mogu smanjiti formiranjem portfelja dionica koje pripadaju različitim

poduzećima.

Banke su financijske institucije koje se također susreću s mnoštvo rizika koji su atipični

za nefinancijska poduzeća:

Jedan od glavnih rizika kojem se kreditne institucije izlažu u svom poslovanju je

kreditni rizik. Definira se kao rizik gubitka zbog neispunjavanja dužnikove novčane

obveze prema kreditnoj instituciji. Pojednostavljeno rečeno, rizik da dužnik neće vratiti

posuđena sredstva, da će ih djelomično vratiti, ili da će ih vratiti u duljem roku od

inicijalno ugovorenog. Što je kreditni rizik, kojem se kreditor izlaže u odnosu s

određenim poduzećem prihvatljiviji, to je za očekivati veću spremnost kreditora za

financiranjem tog poduzeća i ustupke u uvjetima kreditiranja. (Poslovna učinkovitost za

poslovni uspjeh, dostupno na http://www.poslovnaucinkovitost.eu/korisni-

sadrzaji/kolumne/238-kreditni-rizik.html, pregledano 27.04.2013.)

Valutni rizik odnosi se na iznenadno povećanje ili smanjenje vrijednosti jedinice

određene valute nastalom kao posljedica odluke nadležne vlasti, odnosno kao odraz

gospodarske politike u zemlji i tržišnih kretanja. Situacija u kojima se banka najviše

izlaže valutnim rizicima je u trenutku plaćanja obveze prema inozemstvu ili naplata

potraživanja od inozemstva u nekoj stranoj valuti jednog budućeg datuma. (Jurman, A.,

1995., str. 263.)

Rizik kamatne stope vezan je uz promjene u povratu imovine i obveza te u

vrijednostima proizašlim iz kretanja kamatnih stopa. Najčešći oblici rizika kamatne

stope su: (Predavanja kolegija Poslovna politika banaka, 2011./2012.)

a) rizik od promjena cijena

b) temeljni rizik

c) rizik krivulje prinosa

d) rizik opcionalnosti

Rizik od promjene cijena i temeljni rizik nastaju zbog neusklađenosti promjene

aktivnih i pasivnih kamatnih stopa. Rizik krivulje prinosa nastaje zbog promjene tečaja

vrijednosnih papira u koje banka ulaže, a utječu na njene prihode i ekonomsku

31

vrijednost. Rizik opcionalnosti nastaje ako je banka u ugovoru o uzetom kreditu ili

primljenom depozitu ugovorila neku opciju koju je vjerovnik ili deponent iskoristio i na

taj način banka ima dodatne rashode. (Predavanja iz kolegija Poslovna politika banaka,

2011./2012.)

U poslovanju banke posebni značaj ima mjerenje rizika banke prema jednoj osobi,

odnosno utvrđivanje iznosa svih kredita i drugih potraživanja, ulaganja u vrijednosne

papire i u vlasničke uloge i preuzete obveze koje banka ima prema jednoj osobi.

Zakonski je definirano da izloženost prema jednoj osobi podrazumijeva izloženost

prema svim povezanim osobama. (Prga, I., 2003., str. 586)

Banke procese transformacije aktive provode formirajući proizvode i usluge na objema

stranama svoje bilance. Na strani aktive, one plasiraju kredite klijentima i time

pojačavaju tijekove kapitala u nacionalnoj ekonomiji. Na strani pasive, one pružaju

likvidna sredstva svojim deponentima na poziv. Iz takvih procesa nastaje rizik

likvidnosti. (Diamond, Douglas, W., Rajan, Righuram, G., 1999., str. 1)

Likvidnost je banke proces nesmetanog pretvaranja novčanih sredstava u kreditne i

nekreditne plasmane, odnosno pretvaranje potraživanja banke po svim osnovama

(glavnica, kamata, naknada) i u svim oblicima (kredit, vrijednosni papir) u novčana

sredstva planiranom dinamikom. (Šverko I., 2007., str. 158)

Rizik likvidnosti definira se kao rizik da financijska institucija, tj. u ovom slučaju

banka, neće moći nesmetano pretvarati svoja sredstva planiranom i potrebnom

dinamikom.

Osim toga, rizik likvidnosti definira se kao opasnost od neusklađene dospjelosti

sredstava i obveza prema izvorima sredstava u gospodarskom subjektu, što može

rezultirati teškoćama s likvidnošću (nedostatkom novčanih sredstava za podmirenje

dospjelih obveza) ili čak stečajem gospodarskog subjekta. (Peterlin, J., 2004., str. 219)

Rizik likvidnosti za banku moguće je definirati kao rizik od nemogućnosti naplate

potraživanja (glavnica, kamata, naknada) na dan dospijeća, ali i nemogućnosti banke da

izvrši obvezu za izdani kredit. (Prohaska, Z., 1996., str. 172)

Pojam likvidnosti vrlo se često poistovjećuje sa solventnošću. Valja istaknuti da je

osnovna razlika u vremenskom aspektu i u obuhvatu problematike. Dok se kod

32

poremećene likvidnosti radi o gospodarskom subjektu, koji ima problema u

nesmetanom pretvaranju svojih potraživanja u likvidna sredstva, nesolventna poduzeća

imaju problema s plaćanjima svojih obveza o roku dospijeća (na duži rok), što

naposljetku može dovesti i do propasti banke.

Likvidnost i solventnost su različite, ali međusobno povezane kategorije. Nelikvidnost

tako u kratkom roku ne znači i nesolventnost, ali trajnija nelikvidnost sigurno ih vodi u

nesolventnost. (Jurman, A., 1992., str. 41)

Prema Baselskom sporazumu II operativni rizik je rizik gubitaka koji nastaju zbog

neadekvatnih procedura i neuspjelih internih procesa, ljudskog faktora, sistemskih ili

eksternih događaja. Operativni rizici ubrajaju se u grupu nefinancijskih rizika te u

poslovnom procesu nastaju radi grešaka koje čini čovjek u tom procesu, sistemskih

propusta, neadekvatnih procedura, ali i eksternih faktora.

U skupinu ostalih rizika ubrajaju se svi ostali rizici s kojima se banka susreće u svojem

poslovanju, kao npr. rizik namire, koncentracijski rizik, rizik usklađenosti.

3.5.2. Analiza rizika kao upravljačka funkcija

Zbog ukupnog utjecaja na likvidnost i buduću vrijednost poduzeća, svaki poduhvat koji

se poduzima mora biti detaljno analiziran i planiran. Brojni su primjeri u praksi

uspješnih poduzeća koja su zbog jedne veće investicije dovedena do stečaja ili

likvidacije. Naravno, svi će reći da je tome pridonijela kriza, no zapravo je problem bio

u lošoj procjeni rizika te nedostatku alternativnih opcija.

Za potrebe revizije, rizik se definira kao prihvaćanje stupnja neizvjesnosti. Rizici su

često vezani za kontrolu koja se uvodi kako bi smanjila rizike ili da ih drži unutar

određenih granica. Menadžment nastoji maksimizirati vlastite snage poduzeća i prilike u

okolini uz istodobno minimiziranje vlastitih slabosti i prijetnji u okolini, uvažavajući

pritom poslovne rizike prilikom planiranja i donošenja poslovnih odluka. (Tušek, B.,

Žager, I., 2008., str. 325)

33

Analiza rizika kao komponenta upravljanja rizicima sastoji se od: (Analiza rizika,

dostupno na http://www.rizici.com/pojmovnik/analiza-rizika/66, pregledano

28.04.2013.)

utvrđivanja mogućih negativnih eksternih i internih uslova, događaja ili

situacija,

određivanja uzročno - posljedičnih odnosa između vjerojatnih događaja, njihove

veličine i vjerojatnosti ishoda,

evaluacije različitih ishoda pod različitim pretpostavkama, i pod različitim

vjerojatnostima,

primjene kvalitativnih i kvantitativnih tehnika radi smanjenja neizvjesnosti

ishoda i povezanih troškova, obaveza ili gubitaka.

Svrha analize rizika nije predvidjeti budućnost, već osigurati razmatranje i uvažavanje

čimbenika neizvjesnosti u poslovnom planiranju i donošenju poslovnih odluka

menadžmenta. Poslovne rizike je vrlo teško procjenjivati, budući da se mnoga njihova

obilježja izražavaju kvalitativno ili u općenitim terminima s nedovoljnom preciznošću.

Analiza rizika ponajprije uključuje kvantifikaciju rizika kada je to moguće, a kada to

nije moguće, istraživanje rizika s različitih aspekata u kvalitativnom smislu. (Bulat, T.,

2007., str. 155)

Analiza rizika također predstavlja studiju ispitivanja temeljne neizvjesnosti koja daje

smjer određenoj akciji. Često se odnosi na neizvjesnost predviđanja budućih novčanih

tokova, varijante portfolia/povrata na dionice, statističku analizu za određivanje

vjerojatnosti uspjeha ili neuspjeha projekta, i moguća buduća ekonomska stanja.

Analitičari rizika često rade u tandemu sa stručnjacima koji predviđaju smanjenje

budućih negativnih učinaka. Gotovo sve vrste velikih kompanija zahtijevaju određene

analize rizika poslovanja. Analiza rizika omogućava profesionalcima da identificiraju

rizike i umanje ih, ali ne i da ih izbjegnu u potpunosti. (Analiza rizika, dostupno na

http://www.rizici.com/pojmovnik/analiza-rizika/66, pregledano 28.04.2013.)

Svaki projekt zbog svoje veličine, dugoročne vremenske dimenzije i neizvjesnosti

budućih događaja, nosi u sebi određenu dozu rizika. Stoga je bitno da se taj rizik realno

procijeni i ugradi u analizu profitabilnosti. Ekonomska logika nalaže da rizičniji projekti

moraju donositi veću stopu povrata na uloženi kapital kako bi kompenzirali vlasnike

kapitala za njihovu hrabru odluku.

34

3.5.3. Mjere za sprječavanje rizika

Poznato je kako je poslovanje financijskih institucija izloženo različitim rizicima. Rizici

za poslovanje predstavljaju neki neizvjestan događaj u budućnosti. Uloga interne

revizije u sprječavanju rizika je velika jer ocjenjujući procese upravljanja rizicima i

izvještavajući o ključnim rizicima daje određeno jamstvo svim dionicima da se

poduzeće pravilno vodi.

Upravljanje rizicima je operativna funkcija menadžmenta koja se postiže, kao prvo

implementacijom internih kontrola i donošenjem mjera za rano otkrivanje poslovnih

poremećaja i rizika u poduzeću. (Vitezić, N., 2009., str. 25)

Rizici su ključni problem u svim područjima te se ističe potreba da se interna revizija

više usmjeri na rizike poduzeća i njihovo identificiranje i sprječavanje, kao i na procese

koji su vezani uz rizike. Poduzeće bi trebalo donijeti metode i postupke kako bi izbjeglo

neizvjesnosti i rizike, te osiguralo ostvarenje svojih zacrtanih ciljeva. Okvir za

upravljanje rizicima uključuju identifikaciju pojedinih događaja ili činjenica važnih za

realizaciju ciljeva, ocjenu vjerojatnosti njihova utjecaja, određivanje odgovarajuće

strategije i nadziranje mjera za njihovo otklanjanje. Pravovremenim uočavanjem rizika,

ali i prilika, poduzeće ustvari štiti i stvara vrijednost za svoje dionike. (Vitezić, N.,

2009., str. 29)

Ključna uloga interne revizije kao nezavisne, objektivne i savjetodavne funkcije u

poduzeću je osigurati objektivno jamstvo vlasnicima o učinkovitosti upravljanja

rizicima. Način na koji interna revizija pomaže uvećati dodanu vrijednost poduzeća je

davanje jamstva da se vodi računa o važnim poslovnim rizicima i da je sustav internih

kontrola i upravljanja rizicima učinkovito postavljen. Ulga interne revizije u

sprječavanju rizika je velika jer ocjenjujući rocese upravljanja rizicima i izvještavajući o

ključnim rizicima daje određeno jamstvo svim dionicima da se poduzeće pravilno vodi.

Upravljanje rizicima nije postupak koji se obavi jedanput u instituciji već je to proces

koji je potrebno kontinuirano provoditi u skladu s promjenama u okruženju. To

podrazumijeva identificiranje i analizu promijenjenih uvjeta, procjenu rizika i

prilagodbu unutarnjih kontrola u skladu s novonastalim rizicima.

35

3.6. ODNOS INTERNE REVIZIJE SA SUPERVIZIJOM

Supervizija banaka temelji se na sustavu davanja odobrenja za rad, koji omogućuje

supervizorima da identificiraju koje pravne osobe moraju nadzirati te dopušta ulazak

banaka u bankovni sustav. Da bi ispunile uvjete za dobivanje odobrenja za rad i dobila

to odobrenje, banke moraju udovoljiti određenim bonitetnim zahtjevima.

Funkcija bankovne supervizije proizlazi iz funkcija interne i eksterne revizije, a osnovni

joj je cilj sprječavanje gubitaka za proračun i porezne obveznike. Supervizija je ta koja

procjenjuje i ocjenjuje rad interne revizije banaka, i tek tada kad ocijeni da je rad interne

revizije zadovoljavajući, može se pouzdati u nalaze interne revizije. (Ružić, D., 2003.,

str. 112)

Temeljni je cilj bankovne supervizije pomoć Upravi i Nadzornom odboru u osiguranju

kvalitetnog i djelotvornog vođenja banke. Nadalje bankovni supervizori moraju utvrditi

da u banci postoji interna kontrola koja uključuje jasne načine delegiranja ovlasti i

odgovornosti, očuvanje imovine te neovisnu internu i eksternu reviziju. Vezano uz

posljednje navedeno treba naglasiti kako supervizija treba podržavati suradnju s

internim i eksternim revizorima u cilju djelotvornijeg i uspješnijeg djelovanja. U

slučajevima kad supervizori utvrde da sustav internih kontrola banke nije primjeren,

moraju poduzeti mjere prema banci koje će osigurati poboljšanje sustava internih

kontrola. (Bašić, A., 2000., str. 73)

Supervizori također moraju utvrditi posvećuje li menadžment banke odgovarajuću

pažnju problemima utvrđenim kroz proces internih kontrola. Važno je ocijeniti načine

kontrole nad područjima visokog rizika, kao i učinkovitost sustava kao cjeline. (Mijoč,

I., Kovač, R., Marijanović, M., 2011., str. 263)

Supervizija banaka u Hrvatskoj mora nastaviti svoj razvoj, a to između ostaloga znači i

kontinuirano usklađivanje, u najširem smislu, s međunarodnim standardima supervizije.

U tom kontekstu poslovi supervizije banaka, da bi se efikasno i kvalitetno obavljali,

zahtijevaju specijalistička znanja i vještine zaposlenika ovog sektora. (Bilten o

bankama, dostupno na http://www.hnb.hr/publikac/bilten-o-bankama/hbilten-o-

bankama-8.pdf, pregledano 18.04.2013.)

36

Razvoj supervizije nužno zahtijeva brzu i efikasnu prilagodbu razvoju bankarskih

proizvoda koje banke svakodnevno lansiraju na tržište. Novi bankarski proizvodi,

situacija na financijskim tržištima kao i međunarodni standardi i pravila – u skladu s

kojima supervizori kao regulatori moraju donijeti svoje propise, odnosno uskladiti

postojeću nacionalnu regulativu s novim međunarodnim standardima, i kojih se banke

moraju pridržavati pred supervizore stavljaju nove zadaće i zahtjeve za stjecanje novih

znanja. (Bilten o bankama, dostupno na http://www.hnb.hr/publikac/bilten-o-

bankama/hbilten-o-bankama-8.pdf, pregledano 18.04-2013.)

Bankarstvo predstavlja važniji sektor nacionalnog gospodarstva, a stabilno i sigurno

poslovanje preduvjet je razvoja sigurnog i stabilnog gospodarstva. Osnovni razlog

razvoja supervizije su sve češće financijske krize koje su pogodile svjetsko

gospodarstvo.

U Republici Hrvatskoj supervizija je propisana Zakonom o bankama, a ulogu

supervizora ima Hrvatska narodna banka, odnosno zadužena je za nadziranje poslovanja

banaka analizirajući financijska izvješća i obavljanje izravnog nadzora u banci.

Hrvatska narodna banka u ulozi supervizora izdaje niz procedura, naputaka, odluka

kojima se pokriva rad interne revizije banke radi poboljšanja kontrola od strane banke te

njezinih internih procedura.

Hrvatska narodna banka samostalna je pravna osoba koja je politički i institucionalno

nezavisna u obavljanju svoje dužnosti, odnosno u provođenju nadzora nad financijskim

institucijama u svojoj nadležnosti. U odnosu na Hrvatsku narodnu banku, središnja

banka nije ograničena na obično tijelo primjene propisa i regulacije već im u svome

djelovanju može “dati smisao”, interpretirati sadržaj regulacije i donositi podzakonske

propise iz područja supervizije. U tom smislu poznavanje i razumijevanje europskih

trendova (koji se na razini država članica provode kroz europsku financijsku regulaciju)

od strane stručnjaka Hrvatske narodne banke izuzetno je bitno. Tim više što supervizija

hrvatskog bankarskog sektora nije jednostavna zbog neprimjerene vlasničke strukture

samog sektora. U Hrvatskoj Narodna banka uživa značajno povjerenje javnosti i ugled u

odnosu na zadaću supervizije. (Božina, Beroš M., 2012., str. 365)

Osnovni su ciljevi supervizije koju obavlja Hrvatska narodna banka održavanje

povjerenja u hrvatski bankovni sustav te promicanje i očuvanje njegove sigurnosti i

stabilnosti. Supervizija je provjera posluje li kreditna institucija u skladu s pravilima o

37

upravljanju rizicima, drugim odredbama Zakona o kreditnim institucijama i propisima

donesenim na temelju toga Zakona te drugim zakonima kojima se uređuje obavljanje

financijskih djelatnosti koje obavlja kreditna institucija i propisima donesenim na

temelju tih zakona, kao i vlastitim pravilima, standardima i pravilima struke. Hrvatska

narodna banka provodi superviziju kreditnih institucija: (Hrvatska narodna banka -

supervizija dostupno na http://www.hnb.hr/supervizija/hsupervizija.htm, pregledano

18.04.2013.)

obavljajući nadzor prikupljanjem i analizom izvješća i informacija te

kontinuiranim praćenjem poslovanja kreditnih institucija,

obavljajući izravni nadzor nad poslovanjem kreditnih institucija,

nalažući supervizorske mjere

Djelotvoran sustav supervizije banaka treba se temeljiti na nizu eksternih elemenata ili

preduvjeta. Ti preduvjeti, premda uglavnom izvan izravne nadležnosti supervizora,

izravno utječu na djelotvornost supervizije u praksi. Ukoliko postoje nedostaci,

supervizori moraju državnim vlastima ukazati kako na njih tako i na njihove stvarne ili

potencijalne negativne posljedice za supervizorske ciljeve. Supervizori također trebaju

reagirati kako bi se smanjili učinci ovih nedostataka na djelotvornost regulative i

supervizije banaka. Ovi vanjski elementi uključuju: (Osnovna načela djelotvorne

supervizije banaka, dostupno na http://www.hnb.hr/supervizija/papiri-bazelske-

komisije/h-osnovna-nacela-djelotvorne-supervizije-banaka.pdf, pregledano 18.04.2013.)

1. zdravu i održivu makroekonomsku politiku

2. dobro razvijenu javnu infrastrukturu

3. jaku tržišnu disciplinu

4. mehanizme za osiguravanje odgovarajuće razine zaštite bankovnog sustava

Hrvatska narodna banka posebnom regulativom i zakonima nastoji ograničiti izloženost

banaka rizicima u poslovanju kako bi osigurala stabilno, sigurno i uspješno poslovanje.

Rizik je sastavni dio bankarstva, a veći rizik označava i veće šanse za ostvarenjem veće

dobiti.

38

4. INTERNA REVIZIJA U ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANCI

Svaka banka treba imati funkciju interne revizije. Odgovornost je Uprave i Nadzornog

odbora poduzeti sve potrebne mjere kako bi banka mogla razumjeti sustav interne

kontrole sukladno njenoj veličini i prirodi njenog poslovanja.

Funkcija interne revizije banke mora biti nezavisna u odnosu na aktivnosti koje revidira

i mora biti nezavisna u odnosu na uspostavljeni proces interne kontrole. Za formiranje

interne revizije u bankama veoma je bitno da se jasno odredi opseg rada samostalne

službe interne revizije u bankama. Kada je riječ o obujmu rizika, interna revizija u

bankama mora tom pitanju prići sa saznanjem da je poslovanje banaka visoko rizično i

da je blisko riziku u osiguranju.

Banka raspolaže velikim količinama financijskih sredstava te tuđe i vlastite imovine

stoga je vrlo bitno da se tim sredstvima racionalno upravlja jer u slučaju gubitka,

posljedice ne snose samo dioničari nego i klijenti banke i gospodarstvo uopće. Zbog

navedenih razloga veoma je važno uspostaviti sustav internih kontrola i nadzora kako bi

se osigurala efikasnost i stailnost cjelokupnog bankarskog sustava. U nastavku su

prikazane osnovne informacije o Erste & Steiermärkische banci te metodološki

postupak interne revizije.

4.1. OPĆENITO O ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANCI I

ORGANIZACIJI INTERNE REVIZIJE

Erste & Steiermärkische banka pod tim imenom posluje od 1. kolovoza 2003., a nastala

je spajanjem Riječke banke d.d., Rijeka i tadašnje Erste & Steiermärkische Bank d.d.,

Zagreb. Obje banke imale su značajnu ulogu na hrvatskom financijskom tržištu. Riječka

banka, osnovana 1954. godine, s 50-godišnjom tradicijom u bankarstvu predstavljala je

vodeću banku grada Rijeke, Primorja i Istre, a Erste & Steiermärkische Bank d.d.

Zagreb nastala je 2000. godine pripajanjem triju uspješnih regionalnih hrvatskih banaka:

Bjelovarske, Trgovačke i Čakovečke banke. (Erste & Steiermärkische banka, dostupno

na http://www.erstebank.hr/hr/O_nama/Erste_banka, pregledano 28.04.2013.)

39

Od samog početka, 2000. godine, Erste & Steiermärkische banka dio je međunarodne

Erste grupe, koja potječe još od davne 1819. godine i prve Austrijske štedne banke. Od

1997. godine Erste grupa se razvila u jednog od najvećih pružatelja financijskih usluga

u Srednjoj i Istočnoj Europi, s oko 50.000 zaposlenih koji uslužuju 17 milijuna

klijenata, u 3.200 poslovnica u 8 država (Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Rumunjskoj,

Mađarskoj, Srbiji, Ukrajini i Hrvatskoj). (Erste & Steiermärkische banka, dostupno na

http://www.erstebank.hr/hr/O_nama/Erste_banka, pregledano 28.04.2013.)

Erste & Steiermärkische banka posluje na nacionalnoj razini te uslužuje više od 785.000

klijenata kroz mrežu od 132 poslovnice (veljača, 2013.) te više od 615 bankomata

(siječanj, 2013.). Mreža ujedno uključuje 13 Komercijalnih centara, 8 Poduzetničkih i

10 Profitnih centara za korporativne klijente. Prema veličini aktive banka u 2013. godini

zauzima treće mjesto u Hrvatskoj, odnosno 14,94 % tržišnog udjela. (Erste &

Steiermärkische banka, dostupno na http://www.erstebank.hr/hr/O_nama/Erste_banka,

pregledano 28.04.2013.)

U svom poslovanju banka je prvenstveno usmjerena na građanstvo te male i srednje

poduzetnike, no istodobno i na tradicionalne velike partnere s kojima posluje u regijama

gdje je snažno prisutna - Rijeci, Zagrebu i Bjelovaru. Banka se posebno ističe

inovativnošću i brigom za klijente, pri čemu permanentno radi na proširenju usluga za

klijente kao i stalnom podizanju razine kvalitete. Tako je, primjerice, Erste &

Steiermärkische banka prva u Hrvatskoj uvela brojne inovacije u poslovanje, poput

kreiranja Facebook stranice i prve virtualne poslovnice hrvatske banke na toj društvenoj

mreži. Inovativnost se očitovala i u novim proizvodima i tehnologijama, poput usluge

Erste Maestro Plus, posebnih modela stambenih kredita s tzv. ostatkom vrijednosti, prve

debitne Maestro kartice s modernom, chip-tehnologijom. (Erste & Steiermärkische

banka, dostupno na http://www.erstebank.hr/hr/O_nama/Erste_banka, pregledano

28.04.2013.)

Banka ima odobrenje za obavljanje poslova iz područja poslovnog bankarstva u

Republici Hrvatskoj. Glavne djelatnosti Banke su: (Javna objava bonitetnih zahtjeva

kreditnih institucija, 2010., str. 3)

primanje depozita od klijenata i plasiranje depozita,

davanje kredita, izdavanje garancija i akreditiva stanovništvu, trgovačkim

društvima, javnim institucijama i drugim klijentima,

40

poslovi riznice na međubankarskom tržištu,

poslovi u ime i za račun trećih osoba i usluge investicijskog bankarstva,

platni promet u zemlji i inozemstvu,

pružanje bankarskih usluga putem razvijene mreže podružnica u Republici

Hrvatskoj.

Jedinstveni investicijsko-štedni proizvodi kreirani prema suvremenim svjetskim

trendovima te potrebama i interesima klijenata, također su našli mjesto među brojnim

financijskim uslugama koje banka nudi na hrvatskom tržištu. Banka i dalje nastoji

pratiti trendove modernog poslovanja pa je odnedavno prisutna i u segmentu tzv.

Smartphone telefona ponudivši svim sadašnjim i potencijalnim klijentima besplatne

aplikacije za iPhone i Android operativne sustave. (Erste & Steiermärkische banka,

dostupno na http://www.erstebank.hr/hr/O_nama/Erste_banka, pregledano 28.04.2013.)

Da bi mogla uspješno obavljati svoje zadatke, interna revizija mora zauzimati adekvatan

položaj u organizacijskoj strukturi poduzeća. On se oblikuje u skladu sa ciljevima i

područjem rada interne revizije u poduzeću te unutarnjim i vanjskim čimbenicima.

Pored toga, potrebno je oblikovati i odgovarajuću unutarnju organizaciju interne revizije

koja će omogućiti ostvarivanje ciljeva interne revizije, a time i ciljeva same banke.

Služba interne revizije Erste & Steiermärkische banke u ograničenoj mjeri pruža usluge

unutarnje revizije trgovačkim društvima izvan banke, kao što su društva u većinskom

vlasništvu Banke ili društva s kojima je potpisan ugovor o pružanju usluga unutarnje

revizije (eng. Service Level Agreement – SLA). Trgovačkim društvima Služba pruža

usluge unutarnje revizije, kao i savjetodavne usluge na način da ne ugrožavaju

objektivnost interne revizije. (Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

Interna revizija ima potpun, slobodan i neograničen pristup svim organizacijskim

jedinicima koje su predmet revizije: podacima, sustavima, osoblju i materijalima.

Navedeno podrazumijeva uvid u podatke bez mogućnosti promjene istih. Svi djelatnici

u organizacijskim jedinicama koje su predmet revizije dužni su aktivno surađivati sa

Službom unutarnje revizije. Kako bi se osigurala objektivnost i neovisnost potrebna za

izvješćivanje, revizijska aktivnost oslobođena je bilo kakvog pritiska od strane osoblja

izvan Službe interne revizije u pogledu organizacije, izbora revizije, njezina cilja,

postupka revizije, odabira uzorka, učestalosti, obavljanja revizije ili sadržaja izvješća.

(Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

41

Služba interne revizije kao samostalna organizacijska jedinica organizirana je kod

Uprave banke i u svom radu odgovorna je direktno Upravi banke. Pregled pojedinih

službi u Erste & Steiermärkische banci prikazan je u nastavku.

Slika 5. Pregled pojedinih službi u Erste & Steiermärkische banci

Izvor: Javna objava bonitetnih zahtjeva kreditnih institucija, 2010., str.4

Interna revizija pravovremeno je obavještena o svim organizacijskim promjenama,

novim operativnim uputama te o svim operativnim poslovnim tijekovima i projektima

koji su važni za provedbu zadaća interne revizije. Godišnji budžet Službe interne

revizije treba biti osiguran od strane Uprave Banke te dostatan za normalno poslovanje

Službe. Da bi interni revizori mogli kvalitetno obavljati svoje zadatke potrebno je da

Uprava Banke osigura potrebnu literaturu, edukaciju i njihovo prisustvovanje na

seminarima.

42

4.2. INTERNA KONTROLA KAO OBLIK NADZORA U BANCI

Banka je financijska institucija koja posreduje u novčanom prometu i novčanim

poslovima. Banke su od velike važnosti za svako gospodarstvo. Upravo zbog toga

organizira se sustav internih kontrola kao kontrolni mehanizam koji za funkciju ima

zaštitu imovine, sprječavanje i otkrivanje prijevara i pogrešaka. Interna revizija

predstavlja jedan od osnovnih oblika internog nadzora i kao takva bitan je čimbenik

kvalitetnog poslovnog odlučivanja. Zbog ugrađivanja interne revizije u kontekst

cjelovitog sustava internog nadzora, važno je definirati razliku između internog nadzora,

interne revizije i internih kontrola zbog njihovog čestog poimanja kao sinonima.

Interni nadzor je širi pojam i podrazumijeva sve funkcije uključene u nadzor

poslovanja i proces upravljanja.

Oblici internog nadzora su interna kontrola, interna revizija i kontroling. Sve sastavnice

internog nadzora na sustavan način pomažu menadžmentu u procesu upravljanja i

poslovanja. Interni nadzor provode zaposlenici u poduzeću ili instituciji. Polazeći od

toga da interni nadzor predstavlja čitav jedan sustav kontrola koje us postavljene od

menadžmenta i vlasnika radi što učinkovitijeg poslovanja, zakonsko reguliranje nije

nužno nego ono proizlazi iz opredjeljenja i razine znanja upravljačke i rukovodeće

strukture. Interni nadzor funkconira uz pomoć kontrolnih mehanizama, prije svega uz

pomoć interne revizije i kontrole, te u novije vrijeme, kontrolinga kao najšire shvaćenog

oblika nadzora u funkciji upravljanja. (Vitezić, N., 1998., str. 10)

Interna revizija neovisna je aktivnost kojom se procjenjuje sustave internih kontrola,

daje neovisno i objektivno stručno mišljenje te preporuke za poboljšanje učinkovitosti

internog sustava kontrole i poslovanja općenito. Ona pomaže korisniku u postizanju

ciljeva uz primjenu sustavna i discipliniranog pristupa vrednovanju i poboljšanju

djelotvornosti upravljanja rizicima, kontroli i gospodarenju. (Carmichael, D.R.,

Willingham, J. J., 2000., str 24)

Internu kontrolu čine metode i postupci ugrađeni u organizaciju poduzeća, a usvojeni

od menadžmenta, kako bi osigurali neometano djelovanje svih poslovnih funkcija

poduzeća. (Chambers, A. D., Selim, G. M., Vinten, G., 1993., str. 50)

43

Interna kontrola je proces, kojeg oblikuje uprava poduzeća, viši menadžment i osoblje,

sa svrhom stjecanja razumnog uvjerenja o ostvarenju sljedećih ciljeva: (Ritenberg, L.

E., Schwieger, B. J., 2000., str. 171)

pouzdanost financijskog izvještavanja,

usklađenost poslovanja sa zakonima i ostalom regulativom,

učinkovitost i djelotvornost poslovnih operacija

zaštita imovine.

Interna kontrola obuhvaća čitav niz postupaka i radnji koje prožimaju cjelokupnu

organizaciju i koje neposredno pridonose kvaliteti poslovnih procesa i stanja. S ciljem

postizanja efikasnosti i efektivnosti poslovanja, internu kontrolu obavljaju ljudi na svim

razinama u organizaciji, i to u skladu s načelom samokontrole od izvršitelja do

menadžera na svim razinama, uključujući dakako i druge preventivne kontrolne

postupke. Interna kontrola tako postaje prirodnim dijelom upravljačkog, izvršnog i

informacijskog podsustava poduzeća i dio menadžmenta. Interna je kontrola primarno

usmjerena na ostvarivanje sljedećih ciljeva: (Chambers, A. D., Selim, G. M., Vinten, G.,

1993., str. 328)

osiguravanje pouzdanosti i integriteta generiranih podataka i informacija

osiguravanje usklađenosti s poslovnim politikama, planovima, programima rada,

zakonskim i drugim propisima, te drugim ograničenjima

čuvanje imovine

ekonomično i djelotvorno korištenje svih vrsta resursa

ostvarenje formuliranih planova, programa, te utvrđenih ciljeva i zadataka.

Kontrola se kao oblik nadzora, odnosno proces ispitivanja, odvija kroz tri temeljne faze:

utvrđivanje standarda, mjerenje i usporedba sa standardom, te utvrđivanje odstupanja.

(Vitezić, N., 1993., str. 143)

Kada se radi o poslovanju velikih, diverzificiranih i decentraliziranih poslovnih sustava

u današnjim iznimno složenim i nestabilnim uvjetima, postavlja se pitanje dostatnosti

internog nadzora nad njihovim poslovanjem koji se provodi internim kontrolama. Sve

se više javlja potreba za kritičkim ispitivanjem i ocjenom funkcioniranja internih

kontrola. Interne kontrole obuhvaćaju računovodstvene kontrole i neračunovodstvene ili

administrativne kontrole. Osim kontrola koje su ugrađene u računovodstveni sustav radi

44

otkrivanja i pravodobnog otklanjanja pogrešaka, menadžment često organizira kontrole

u onim područjima gdje računovodstvene kontrole u relativno kratkom roku nisu

djelotvorne. To su administrativne ili neračunovodstvene kontrole organizirane najčešće

u izvršnom i upravljačkom podsustavu poduzeća. U velikim i složenim,

decentraliziranim i diverzificiranim organizacijama, koje djeluju u uvjetima složene,

heterogene i nestabilne okoline, uobičajeno se organizira interna revizija koja nadzire

računovodstvene i administrativne kontrole, odnosno pruža dodatni, viši stupanj

nadzora nad cjelokupnim poslovanjem poduzeća. (Tušek, B., Sever, S., 2007., str. 278)

Određujući sadržaj pojmova interna kontrola i interna revizija, samo se po sebi nameće

pitanje razgraničenja sadržaja ovih pojmova, odnosno pitanje u čemu su sadržajne

razlike među njima. Domaća i inozemna revizijska literatura relativno skromno

obrađuje eksplicitno ovu problematiku. Međutim, razliku između interne kontrole i

interne revizije treba tražiti u samom postupku djelovanja. S tim u svezi, prema

postupku ispitivanja i otklanjanja nepravilnosti, unutarnji nadzor može biti prethodni ili

naknadni. Temeljna karakteristika prethodnog nadzora je otklanjanje određenih procesa

ako nisu u skladu s unaprijed utvrđenim kriterijima. Prethodni nadzor ostvaruje se

kontrolama. Interna (unutarnja) revizija je naknadni nadzor, prije svega funkcioniranja

sustava internih kontrola i ostvarenja poslovanja u skladu s usvojenim ciljevima.

(Spremić, I., 1998., str. 54-55)

Sukladno suvremenim trendovima u organizaciji i upravljanju poduzećem prema kojima

će težište u budućnosti biti na fleksibilnosti, decentralizaciji, informacijama i

komunikaciji, demokratskom stilu vođenja, timskom radu bez naglašene hijerarhije,

inovativnosti i znanju, te promijenjenim zahtjevima koji se u skladu s tim pred internu

reviziju postavljaju, međunarodna skupina specijalista (GTF - Guidance Task Force),

koja djeluje unutar američkog (svjetskog) Instituta internih revizora, oblikovala je

nakon dvije godine intenzivnog rada novu definiciju interne revizije za 21. stoljeće:

"Interna revizija neovisno je i objektivno jamstvo i savjetnička aktivnost koja se

rukovodi filozofijom dodane vrijednosti s namjerom poboljšanja poslovanja

organizacije. (Krogstad, J. L., Ridley, A. J., Rittenberg, L. E., 2000., str. 25)

Ona pomaže organizaciji u ispunjavanju njezinih ciljeva sistematičnim i na disciplini

utemeljenim pristupom procjenjivanja djelotvornosti upravljanja rizicima organizacije,

kontrole i korporativnog upravljanja.

45

Kako bi se istakla važnost sustava internih kontrola, u daljnjem tekstu će se objasniti

pojam, zadaci i ciljevi internih kontrola te općepriznati standardi i metode za opći

koncept sustava internih kontrola, odnosno COSO okvir.

4.2.1. Pojam, ciljevi i zadaci internih kontrola

Interna kontrola se sastoji od svih politika i procedura koje je usvojilo rukovodstvo

institucije kako bi osiguralo ekonomično, djelotvorno i efikasno ispunjavanje ciljeva

institucije, osiguralo rad u skladu sa važećim zakonima, propisima i upravljačkim

politikama i kako bi osiguralo razvitak i održavanje pouzdanih financijskih i

upravljačkih podataka, i objavilo ih u redovnim izvještajima.

Sustav internih kontrola se sastoji od niza postupaka – politika, procedura i ostalih

kontrolnih aktivnosti postavljenih sa svrhom da omoguće upravi i menadžmentu

razumno uvjerenje da će postavljeni ciljevi i zadaci biti i ostvareni. Ugrađivanje

kontrolnih postupaka u poslovni proces i provedba politika u nadležnosti su uprave i

menadžmenta poduzeća. S pozicije uprave osnovni ciljevi internog kontrolnog sustava

su: (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 68)

1. djelotvornost i učinkovitost poslovnih operacija,

2. pouzdanost financijskog izvještavanja,

3. usklađenost s primjenjivim zakonskim propisima i ostalom regulativom.

Osnovna koncepcija interne kontrole: (Vitezić, N., 1998., str. 15)

ona je proces, tj. sredstvo promicanja prema nekom rezultatu, ali nije i sam

rezultat,

nju obavljaju ljudi, i to na svakoj razini u organizaciji,

od nje se očekuje osiguranje samo umjerenog jamstva, a ne i apsolutnog

jamstva,

ona je usmjerena ka ostvarivanju više manjih odvojenih, ali preklapajućih

ciljeva.

Osnovna načela interne kontrole temelje se na dobro uspostavljenim ustrojstvenim

tehnikama i praksama. One su izvedene iz načina na koji rukovodstvo upravlja nekom

aktivnošću, programom i projektom, a uključene su u upravljački proces. Postoje razne

46

metodologije i pristupi interne kontrole, ali najčešće se koristi COSO okvir. (Priručnik

za financijsko upravljanje i kontrole, 2007., str. 18)

Prema COSO okviru, sustav internih kontrola obuhvaća pet vrsti politika i postupaka

koje menadžment poduzeća oblikuje i provodi sa svrhom da ciljevi internih kontrola

budu i postignuti. Te politike i postupci čine sastavni dio internog kontrolnog sustava

koji obuhvaća: (prema COSO Internal Control, 1994., str. 16-18)

1. kontrolno okruženje – sastoji se od niza akcija, politika i postupaka koji se

odražavaju na ponašanje menadžmenta, direktora, vlasnika, a vezano za značaj

kontrole za poslovanje poduzeća. Na to okruženje utječu razni činitelji, kao npr.

poštenje i moralne vrednote svih zaposlenih u poduzeću, način upravljanja i

vođenja poslovanja.

2. procjenu rizika – odnosi se na prepoznavanje i procjenu rizika od strane

menadžmenta kako bi se poduzele odgovarajuće mjere da se ciljevi i ostvare.

3. informacijski i komunikacijski sustav – obuhvaća računovodstveni i ostali

informacijski sustav koji je potreban za poslovno odlučivanje. Svrha

računovodstvenog sustava je da povezuje, prikuplja, razvrstava, bilježi i

izvještava o poslovnim transakcijama i odgovornosti za imovinu. Učinkovit

računovodstveni sustav mora zadovoljiti revizijske ciljeve – postojanje,

potpunost, točnost, razvrstavanje, vremensko usklađivanje, odlaganje i zbrojno

prikazivanje.

4. kontrolne aktivnosti – to su sve one kontrolne aktivnosti koje se odnose na

politike i postupke menadžmenta radi ostvarivanja ciljeva vezanih za

izvještavanje i javljaju se na svim razinama i funkcijama. Politike se često izriču

usmeno i djelotvorne su samo ako se primjenjuju dosljedno s ozbiljnošću i

savjesnošću.

5. nadziranje (monitoring) – odnosi se na stalnu ili povremenu ocjenu

učinkovitosti izvođenja kontrolnih aktivnosti od strane menadžmenta ili

zaduženih osoba, te izvještavanje o njihovoj manjkavosti. Svrha i učestalost

pojedinačnih ocjenjivanja ovisiti će prije svega o procjeni rizika i djelotvornosti

redovnih kontrolnih postupaka.

Godine 2001. COSO inicira projekt čiji je cilj bio razvoj okvira za procjenu i

poboljšanje upravljanja rizicima u poduzeću. Projekt je i ostvaren 2004. godine.

47

Potrebno je naglasiti da novi COSO okvir ne zamjenjuje još uvijek postojeći i široko

postavljen standard (model s pet elemenata) iz 1992. godine.

Novi nadopunjeni model u sebi obuhvaća četiri ciljne kategorije (strategiju, operativu,

izvještavanje i usklađenost), osam dijelova, odnosno komponenti i prikaz jedinica

subjekata u trećoj dimenziji. Model koji čini okvir za efikasno upravljanje rizicima i za

učinkovit sustav internih kontrola je sljedeći.

Slika 6. COSO model

Izvor: COSO Enterprise Risk Menagement – Intergrated Framework, 2004., str.4

Revizor će odrediti strategiju revizije izabirući najbolji način na koji će obaviti

revizijski postupak u cjelosti. Ocjenu o ugrađenosti i funkcioniranju internih kontrola,

revizor će donijeti na osnovi provedenih postupaka koji se sastoje od ocjene prijašnjih

iskustava, postavljanja pitanja, upoznavanja s poitikama i uputama, ispitivanja

dokumenata i razih evidencija. Revizor će upoznati upravu i menadžment sa značajnim

slabostima u oblikovanju ili implementaciji internih kontrola do kojih je došao

ispitivanjem. Sustav internih kontrola oblikuje menadžment poduzeća i on se najčešće

razlikuje od poduzeća do poduzeća, što je uvjetovano brojnim čimbenicima kao što su

veličina poduzeća, organizacijski oblik, način rukovođenja i slično.

48

4.2.2. Sustav internih kontrola kao pretpostavka sprječavanju rizika

Interna kontrola jedno je od sredstava s kojim uprava društva pokušava ostvariti

zacrtane ciljeve i strategije na način da implementacijom adekvatnog sustava internih

kontrola svede mogućnost pogreške i prijevare na minimum te da optimizira svako

radno mjesto u društvu kako ne bi bilo praznog hoda zaposlenika i neefikasnog

provedenog radnog vremena. Uvažavajući dinamički pristup oblikovanju sustava

internih kontrola menadžment društva treba kontinuirano nadopunjavati i modificirati

sustav internih kontrola u skladu s promjenama eksternih i internih čimbenika koji

značajno utječu na ostvarivanje zacrtanih ciljeva i strategija.

Menadžment je odgovoran za funkcioniranje poduzeća u određenom okruženju, bilo

internom ili eksternom, te je radi toga posredno odgovoran i za djelotvorno kontrolno

okruženje (od uspostave sustava internih kontrola do kontinuiranog poboljšavanja). S

druge strane, kao osnova za izgradnju i opće funkcioniranje sustava internih kontrola,

potrebna je podrška informacijske tehnologije koja mora služiti za opisivanje osnova

poduzeća u elektronskom obliku i time ostvariti lakše upravljanje/održavanje, biti

primjenjena kao medij i alat za tekuće upravljanje rizikom i služiti kao pomagalo za

upravljanje i odvijanje tekućih kontrola. (IIA Austria, 2004, str. 25)

4.2.3. Funkcioniranje sustava interne kontrole u Erste & Steiermärkische banci

Implementacija sustava internih kontrola je prije svega funkcija Uprave društva. Iako je

implementacija sustava internih kontrola zadaća Uprave društva i menadžmenta društva,

temeljna značajka sustava internih kontrola je neovisnost provedbe revizije sustava

internih kontrola.

Sustav internih kontrola je sustav procesa i postupaka uspostavljenih za praćenje

učinkovitosti poslovanja Erste & Steiermärkische banke, pouzdanosti njezinih

financijskih informacija te usklađenosti sa zakonima, regulativom i dobrim praksama, a

u cilju zaštite imovine Banke. Sustav internih kontrola treba biti osmišljen na takav

način da podržava ciljeve i strategiju društva te da omogućuje efikasnu upotrebu radne

snage i imovine društva. (Godišnji izvještaj 2011. godine, dostupno na

http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/h-god-2011.pdf, pregledano 18.04.2013.)

49

U Erste & Steiermärkische banci sustav interne kontrole organiziran je na temelju

odluke donesene od strane Uprave banke, a sustav detaljnije razrađuju direktori sektora

i rukovoditelji odjela kroz pisane interne akte. Sadržaj sustava interne kontrole ovisi o

brojnim čimbenicima, a najvažniji su: institucionalni okvir, veličina banke,

organizacijska struktura banke, lokacija, način rukovođenja, osposobljenost zaposlenih,

način obrade podataka i primjena informacijskih tehnologija, vrsta i priroda bankarskih

proizvoda i usluga. (Godišnji izvještaj 2011. godine, dostupno na

http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/h-god-2011.pdf, pregledano 18.04.2013.)

Sustav internih kontrola u Banci ostvaruje se djelovanjem triju međusobno nezavisnih

funkcija, i to: (Godišnji izvještaj 2011. godine, dostupno na

http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/h-god-2011.pdf, pregledano 18.04.2013.)

funkcija praćenja rizika

funkcija praćenja usklađenosti sa zakonskim i podzakonskim propisima

funkcija unutarnje revizije

Svaka od funkcija o svome radu neovisno i izravno izvještava nadležna tijela u skladu

da relevantnim propisima i aktima Banke, te posjeduje dovoljan broj stručnih i

kvalificiranih osoba za obavljanje posla. (Godišnji izvještaj 2011. godine, dostupno na

http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/h-god-2011.pdf, pregledano 18.04.2013.)

Pošto je bankarstvo dinamična industrija koja se brzo razvija, Erste & Steiermärkische

banka mora kontinuirano nadgledati svoj sustav interne kontrole te mora kontinuirano

unaprjeđivati taj sustav, kako bi održavala njihovu efektivnost. Cjelokupna efektivnost

se mora stalno nadgledati, kao što je i nadgledanje ključnih rizika svakodnevni posao

Banke. U okviru ustroja sustava internih kontrola Banka je uspostavila djelotvoran

izravan nadzor, integriranim djelovanjem postupaka i procesa za praćenje učinkovitosti

poslovanja Banke, pouzdanosti financijskog izvješćivanja te usklađenosti sa zakonskim

i podzakonskim propisima kao i s dobrim poslovnim običajima.

4.3. PROCJENA VRSTA BANKARSKIH RIZIKA

Bankarski sustav je znatno osjetljiv na pojave nezakonitosti u poslovanju banaka jer iste

mogu rezultirati gubitkom klijenata te nepovjerenjem štediša u bankarski sustav. Kako

bi se spriječio nastanak štetnih događaja, u bankama je potrebno uspostaviti kvalitetan

50

sustav internih kontrola, te nadzor i upravljanje nad rizicima. Upravljanje rizicima je

skup postupaka i metoda za utvrđivanje, mjerenje, odnosno procjenjivanje, ovladavanje

i praćenje rizika, uključujući i izvješćivanje o rizicima kojima je banka izložena ili bi

mogla biti izložena u svojem poslovanju. Pouzdan proces upravljanja rizikom je

neophodan za podršku nadzoru i jačanju povjerenja sudionika na tržištu kod procjene

profila rizika banke i interne procjene adekvatnosti kapitala. Ovi procesi posebno

dobivaju na značaju u svijetlu identifikacije, mjerenja rizika i izazova, koji proizlaze iz

sve složenijih bilančnih i izvanbilančnih aktivnosti banaka.

Sustav upravljanja rizicima minimalno obuhvaća: (Seminari iz kolegija Poslovna

politika banaka, Žiković, S., 2010./2011.)

strategiju, politike i ostale interne akte za upravljanje rizicima,

organizacijski ustroj s definiranim ovlastima i odgovornostima za upravljanje

rizicima,

proces upravljanja rizicima,

djelotvoran sustav unutarnjih kontrola.

Kreditna institucija dužna je uspostaviti sustav upravljanja rizicima primjeren vrsti,

opsegu i složenosti poslovanja te profilu rizičnosti kreditne institucije, te je dužna

sustavom upravljanja rizicima obuhvatiti kreditni rizik, tržišne rizike, operativni rizik,

likvidnosni rizik, kamatni rizik, strateški rizik, reputacijski rizik i ostale vrste rizika

kojima je banka izložena u svome poslovanju. Kreditna institucija dužna je donijeti

politike i ostale interne akte kojima uređuje upravljanje rizicima. Politike i ostali interni

akti za upravljanje rizicima čine jedan ili više pisanih dokumenata. (Seminari iz kolegija

Poslovna politika banaka, Žiković, S., 2010./2011.)

Dakle, s obzirom na veličinu, složenost i heterogenost poduzeća u kojima se obično

organizira interna revizija, bez procjene rizika sasvim sigurno nije moguće identificirati

značajna područja ili područja visokog rizika u poslovanju takvih organizacija.

Najmanje prihvatljiva situacija u radu odjela interne revizije u nekom poduzeću, koja

sasvim sigurno ne opravdava njezino postojanje, je ona u kojoj interni revizor nije u

mogućnosti biti podrška menadžmentu u identifikaciji značajnijih rizika, rješavanju

bitnih problema i povreda načela stabilnog i sigurnog poslovanja. (Tušek, B., Žager, L.,

2006., str. 329)

51

Banka je u svom poslovanju izložena ili bi mogla biti izložena čitavom spektru rizika. U

nastavku se objašnjava izloženost bankovnim rizicima.

Tablica 1. Izloženost bankovnim rizicima

IZLOŽENOST BANKOVNIM RIZICIMA

Financijski rizici Operativni rizici Poslovni rizici Rizik događaja

Struktura bilance stanja Unutrašnja prijevara Makroekonomska

politika Politički rizik

Struktura računa dobiti i

gubitka Vanjska prijevara

Financijska

infrastruktura Zagađenje

Adekvatnost kapitala Radno pravo i

sigurnost na radu

Pravna (zakonodavna)

infrastruktura Bankovne krize

Kreditni rizik Odnosi s klijentima,

proizvodi Zakonska odgovornost Ostali vanjski

Likvidnost Oštećenja fizičke

imovine

Udovoljavanje

regulacijskim uvjetima -

Tržišni rizik Prekidi u poslovanju i

pad sustava Reputacija i povjerenje -

Valutni rizik Izvršenje, isporuka i

upravljanje procesima Rizik zemlje -

Izvor: Greuning, H., Bratanović, S.B., 2006., str. 4

Kriza na financijskom tržištu, koja je započela sredinom 2007. godine je rezultirala

znatnim financijskim gubicima. Očigledno je da mnoge financijske institucije nisu u

potpunosti razumjele rizike povezane sa strukturiranim kreditnim proizvodima u koje su

bile uključene. Štoviše, postalo je očigledno da se banke nisu pridržavale osnovnih

načela financijskog odlučivanja i racionalnog upravljanja rizikom. Glavni uzrok

ozbiljnih problema bankarskog poslovanja i dalje predstavljaju labavi kreditni standardi

za dužnike, loše upravljanje strukturom portfolia i nedostatak pažnje u ekonomskim ili

drugim okolnostima. Da bi se banka što manje izložila riziku potrebno je da povodi

kvalitetne analize i ima dobro uspostavljen sustav nadzora kako bi se što manje izložila

potencijalnim gubicima.

52

5. METODOLOŠKI POSTUPAK INTERNE REVIZIJE SUKLADNO

NJENIM ZADACIMA U BANCI

Svaka revizija ima svoj propisani metodološki postupak. Budući da na oblikovanje

procesa interne revizije ili metodologije rada internog revizora u svakoj organizaciji

utječu brojni čimbenici, sukladno tome definira se sadržaj i opseg revizije.

U Erste & Steiermärkische banci postupak interne revizije se obavlja u skladu sa

Zakonom o kreditnim institucijama kojim je definirano da interna revizija kao dio

sustava internih kontrola obavlja stalni nadzor nad cjelokupnim poslovanjem Banke te

svojim savjetima i preporukama pridonosi sigurnosti i unapređenju poslovanja Banke.

Postupak interne revizije u banci obuhvaća planiranje interne revizije, ispitivanje

informacija i procjenu poslovanja, pripremu i priopćavanje rezultata ispitivanja,

praćenje rezultata rada interne revizije.

Navedene faze se u nastavku detaljnije obrađuju.

5.1. PLANIRANJE INTERNE REVIZIJE

Revizijske aktivnosti kao i svake druge moraju se organizirati i planirati. Za njih je

odgovoran interni revizor – voditelj službe za reviziju. Planiranje revizije je neophodno

budući da internoj reviziji omogućava ostvarivanje ciljeva, utvrđivanje prioriteta i

osiguravanje efikasnog i efektivnog korištenja resursa.

Proces planiranja interne revizije je kontinuirani proces i obuhvaća sljedeće korake:

(Spremić I., 1998., str. 65)

utvrđivanje ciljeva revizije i opsega posla

pribavljanje popratnih informacija o aktivnostima koje se ispituju

određivanje potrebnih resursa za izvršenje revizije

komuniciranje sa svima koji trebaju biti upoznati s revizijom

obavljanje odgovarajućih istraživanja

pisanje programa revizije

utvrđivanje kada, kako i koga izvjestiti o rezultatima revizije

pribaviti odobrenje plana revizije

53

Navedeni postupak završava predočenjem izvješća interog revizora

Služba interne revizije u Erste & Steiermärkische banci u suradnji s direkcijama interne

revizije donosi trogodišnji strateški plan interne revizije, kojim se definiraju globalni

trendovi razvoja interne revizije. Svi trendovi moraju biti usklađeni sa strateškim

ciljevima Banke. Strateški plan interne revizije, nakon dobivanja suglasnosti Uprave,

usvaja Nadzorni odbor Banke. Služba interne revizije izrađuje godišnji plan rada koji

prihvaća Uprava, uz suglasnost Nadzornog odbora i mišljenja Revizijskog odbora. Za

proces godišnjeg planiranja utemeljenog na rizicima, kako bi se definirali prioriteti u

radu Službe usklađeni s ciljevima Banke, Služba interne revizije koristi grupnu

aplikaciju ARM (engl. Audit Risk Map). (Interni dokument Erste & Steiermärkische

banke)

Proces planiranja interne revizije u Erste & Steiermärkische banci usmjeren je na

definiranje glavnih područja revizije. Temeljna područja revizije određuju se na temelju

procjene rizika određenih područja poslovanja.

5.1.1. Prednosti i nedostaci planiranja

Nakon određenja i kratkog prikaza sadržaja procesa planiranja interne revizije, nameće

se pitanje koje su najvažnije prednosti i koji su mogući nedostaci pripreme i obavljanja

interne revizije prema formalnom revizijskom planu. Glavne prednosti planskog

pristupa internoj reviziji mogle bi se sistematizirati: (Tušek, B., Žager, L., 2008., str.

340)

Planiranjem se promiče profesionalni status i ugled interne revizije nasuprot

mogućem „ad hoc“ pristupu. Osim toga, nadzor nad izvršenim zadacima

internog revizora nije moguć ako se ne uspostave granice unutar kojih interni

revizor mora djelovati.

Planiranje interne revizije motivira revizijsko osoblje davanjem smjernica i

uputa za obavljanjem revizijskih poslova.

Gotovo redovito ograničeni revizijski resurs – revizijsko osoblje, financijska

sredstva i raspoloživo vrijeme, planiranjem se selektivno i sustavno usmjeravaju

na problemska područja u organizaciji.

54

Budući da se u proces planiranja interne revizije aktivno uključuje menadžment,

planiranjem interne revizije moguće je identificirati probleme u okviru temeljnih

aktivnosti menadžmenta i uključiti ih u plan interne revizije.

Za razliku od eksterne revizije koja je ponajprije usmjerena na prošle događaje,

interna revizija svojim se planovima često se usmjerava na buduće događaje,

sadašnju i buduću okolinu u kojoj poduzeće posluje, nastoji utvrditi primjerenost

sustava internih kontrola očekivanim promjenama. Planski usmjerena interna

revizija bavi se procjenjivanjem utjecaja očekivanih promjena na poslovanje i

pronalaženje načina za pravodobno otklanjanje problema.

Izradom plana omogućava se stalna kontrola provođenja svih faza, odnosno

aktivnosti unutar procesa interne revizije i korištenja raspoloživih resursa

sukladno rezultatima takve kontrole. Postoji mogućnost poduzimanja

korektivnih akcija u samom planu kako bi se ciljevi interne revizije ostvarili.

S obzirom na veličinu, složenost i heterogenost organizacija u kojima se obično

organizira interna revizija, bez planskog pristupa sasvim sigurno nije moguće

identificirati značajna područja ili područja visokog rizika u njihovom

poslovanju. Najnepovoljnija situacija u radu odjela interne revizije u nekom

poduzeću jeste ona u kojoj interni revizor nije u mogućnosti biti podrška

menadžmentu u identifikaciji značajnih rizika, rješavanju bitnih problema i

povreda načela stabilnog i sigurnog poslovanja, dok u isto vrijeme obavlja

jednostavne i rutinske postupke u područjima koja nisu prioritetna. Odjel interne

revizije koji ne bi poklanjao više prostora u svom poslu planiranju u širem

smislu, moglo bi se dogoditi da ima previše nebitnih, pa čak i nerevizijskih

zahtjeva pojedinih članova organizacije, koji bi ga jednostavno odvraćali od

onih značajnih problema kojima se interna revizija mora baviti. Planski pristup

nezamjenjiv je upravo u otklanjanju takvih situacija koje zapravo dovode u

pitanje opravdanost postojanja interne revizije u nekoj organizaciji.

Zbog većeg broja ljudi uključenih u revizijske timove (revizora i stručnjaka –

asistenata za određena područja), različitih lokacija na kojima poduzeća posluju,

širokog područja poslovanja poduzeća koji često prelazi okvir jedne grane

složenog sustava internih kontrola i suradnje s eksternom revizijom, planiranjem

interne revizije osigurava se koordinacija pojedinih dijelova i funkcija odjela

interne revizije. Na taj se način osigurava zadovoljavajuća produktivnost interne

revizije u poduzeću.

55

Temeljita i odgovorna priprema i planiranje interne revizije na razini odjela interne

revizije i svakog pojedinačnog revizijskog projekta može u određenim okolnostiman

imati i neke nedostatke. Zasigurno ih ima više, ali se svi mogu svesti na sljedeće

najvažnije: : (Tušek, B., Žager, L., 2008., str. 342)

Proces planiranja interne revizije zahtjeva prikupljanje velike količine

informacija u samom poduzeća, ali i u njegovoj okolini. Nakon toga potrebno je

analizirati čimbenike rizika u svakom području i odrediti prioritete. Iskustva

odjela interne revizije u zemljama razvijene revizijske profesije pokazuje da je

to najvažniji dio procesa planiranja, da zahtjeva velike revizijske resurse koji su

najčešće ipak ograničeni. Stoga su interni revizori skloni marginalizirati ulogu

ovog segmenta ukupnog revizijskog procesa nastojeći usmjeriti raspoložive

resurse u samoizvođenje revizije. U nekim, doduše rijetkim, situacijama to može

imati svoje opravdanje.

Detaljnijim i preciznijim formuliranjem i ostvarivanjem planova interne revizije,

dugoročnih, kratkoročnih i pojedinačnih, može se postići efikasnost u radu

interne revizije unutar samog plana. To, međutim, ne mora ujedno značiti i

efikasno ostvarivanje temeljnih ciljeva i svrhe interne revizije. Iskustva

pokazuju da formalni planovi mogu neopravdano ograničavati djelovanje nekih

revizora, koji često rade intuitivno i sposobni su identificirati problemska

područja koja nisu uključena u plan te predložiti kvalitetna rješenja. Planski

pristup može onemogućiti takav pristup rada, posebice u nefleksibilnim

organizacijama u kojima je ažuriranje planova interne revizije u novonastalim

okolnostima sporo i uglavnom bezuspješno. K tomu, u mogućim planovima

interne revizije izostavlja se mogućnost iznenadnih i nenajavljenih provjera.

Slično prethodno navedenom nedostatku, formalni planovi koji istodobno nisu

dovoljno fleksibilni mogu dovesti do toga da odjel interne revizije nije u stanju

brzo reagirati na tekuće zahtjeve menadžmenta, odnosno nije u stanju

raspoložive resurse na zadovoljavajući način preusmjeriti u „neplanirana“

kritična područja. Kada bi se pokušalo rangirati argumente protiv formalnog

planskog pristupa bez određenog stupnja otvorenosti za uključivanje novih

problemskih područja, nedvojbeno bi se mogli ustvrditi da bi ovaj nedostatak

bio na prvom mjestu.

56

Planovi interne revizije dokumentiraju ciljeve koje interna revizija mora

ostvariti. Ako su oni nerealni i ako se ne ostvaruju, upitnima postaju status i

budućnost takve interne revizije u poduzeću, a to na pojedince u odjelu interne

revizije može djelovati vrlo obeshrabrujuće.

5.1.2. Vrste planova

U postupku planiranja utvrđuje se kako plan odjela revizije, tako i plan pojedinačnih

revizija. Planovi se u načelu dijele na strategijske, godišnje i planove revizijskih

postupaka u pojedinačnim revizijama. Svaki plan prati i ispitivanje rizičnosti

poslovanja, te nadzor ostvarenja plana. Rizičnost je vrlo bitan kriterij i zavisi od

sadržaja i vrste poslova, obujma poslova i kadrova koji obavljaju pojedinu funkciju u

poduzeću. (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 129)

Dugoročni plan odjela interne revizije ili strategijski plan obuhvaća razdoblje od

najmanje pet godina i temelji se na strateškom pristupu, tj. poznavanju vizije i misije

funkcije interne revizije u poduzeću. Pri donošenju dugoročnog plana voditelj interne

revizije u suradnji s upravom ili nadzornim odborom ili posebnim odborom za reviziju

razmatra: (Vitezić, N., 2000., str. 270)

veličinu poduzeća i mogućnost rasta u razdoblju od 5 do 10 godina

specifičnosti grane ili djelatnosti i tendencije kretanja

važnost pojedinih funkcija za ukupno poslovanje i moguće rizike

tehničku opremljenost i iskorištenost kapaciteta

financijsku situaciju poduzeća i njenu prognozu

stupanj informatizacije poduzeća

angažiranost vanjskog revizora

Rukovodilac jedinice interne revizije, svake godine, izrađuje strateški plan kao prijedlog

rukovodiocu organizacije. Strateški plan je osnova za sve interne revizije i služi za

iskazivanje potrebnih resursa, kako bi interna revizija obavljala svoje obaveze potpuno i

efikasno.

Rad interne revizije u Banci definiran je godišnjim planom. Godišnji plan je u dovoljnoj

mjeri fleksibilan kako bi ostavio prostora neplaniranoj reviziji. Godišnji plan se

57

detaljnije razrađuje kroz kvartalne operativne planove. Godišnji plan mora sadržavati:

(Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

područja poslovanja u kojima će revizija obaviti svoje projekte,

kratki opis sadržaja revizije planiranih u svakome pojedinom području.

Godišnji plan se priprema svake godine na osnovu procjene rizika i usvojenog

strateškog plana i mora ga odobriti rukovodilac organizacije. Rukovodilac jedinice za

internu reviziju priprema godišnji plan na bazi prve godine strateškog plana uz dodatne

detalje, kao što je npr. definiranje zadataka koje treba obaviti, utvrđivanje kritičnih

oblasti, rokova i resursa potrebnih za narednu godinu. Godišnjim planom utvrđuju se

revizorski dani koji su potrebni za svaku reviziju, kao i raspored revizija po mjesecima,

odnosno kvartalima. Važno je razmotriti da li se određene revizije moraju obaviti u

određenim periodima.

Godišnji plan interne revizije mora: (Tušek, B., Žager, L., 2008., str. 347)

utvrditi prirodu projekta revizije tako da u detalje definira ono što se mora

ostvariti,

odrediti potrebno osoblje za ispravnu provedbu revizije. Plan uključuje broj

projekta, sam projekt, područje o kojem se radi i proračunski određen broj

radnih dana,

predvidjeti troškove za godinu, uključujući putne troškove i reprezentaciju, plaće

i druge neposredne troškove koji su u vezi s projektima revizije,

predvidjeti vrijeme potrebno za provedbu projekta, uključujući naknadne reglede

i pisanje izvješća.

Plan revizijskih postupaka vezan je za godišnje planove i odvija se sukladno

programu rada ili po posebnom zahtjevu. Revizijski postupci raspoređuju se na

pojedinog revizora ili skupinu revizora što je češći slučaj u zavisnosti od cilja revizije.

Kroz pojedine revizijske postupke se dolazi do cilja revizije, što ukupno čini obujam

interne revizije koji je predviđen godišnjim planom. (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str.

130)

Plan revizije u Erste & Steiermärkische banci obuhvaća utvrđivanje vremenskog

rasporeda i učestalosti planiranog posla interne revizije. Procjena kontrole rizika

dokumentira spoznaje internog revizora o značajnim aktivnostima banke i s njima

58

povezanim rizicima. Analiza rizika ispituje sve aktivnosti banke i entiteta banke, kao i

cjelokupni sustav internih kontrola. Na temelju rezultata analize rizika utvrđuje se plan

revizije za nekoliko godina. Plan također uzima u obzir očekivana kretanja i inovacije,

općenito viši stupanj rizika novih aktivnosti, te namjeru revidiranja svih značajnih

aktivnosti i entiteta unutar razumnog vremenskog. Plan odjela revizije mora biti realan,

tj. mora predvidjeti potrebno vrijeme za obavljanje ostalih zadataka i aktivnosti kao što

su specijalne provjere, davanje mišljenja te izobrazba. Plan revizije treba se redovito

preispitivati i ažurirati kad god je potrebno. (Interni dokument Erste & Steiermärkische

banke)

U operativnom planu (planu pojedinačne revizije) precizno se navode resursi za

konkretne revizije. Ovaj plan za rukovodioca jedinice za internu reviziju predstavlja

važan upravljački „instrument“. Plan pojedinačne revizije podliježe standardima i

procedurama izvedenim iz međunarodnih standarda.

5.2. ISPITIVANJE INFORMACIJA I PROCJENA POSLOVANJA

Proces revizije sadrži više stadija počevši od prikupljanja informacija i dokumentacije,

formiranja revizijskih dokaza pomoću različitih revizijskih postupaka,, testova i metoda

u svrhu ocjene sustava internih kontrola.

Ispitivanje podataka i informacija je druga faza u postupku interne revizije i zahtjeva

odgovarajuću pripremu i usklađenost s planom revizije. Ispitivanje podrazumijeva

identifikaciju, analizu, ocjenu i dokumentiranje informacija u svrhu ostvarenja

postavljenih ciljeva revizije. Postupak revidiranja započinje s ocjenom trenutačnog

stanja i usporedbom s predviđenim učincima (analitički postupci) te identifikacijom

rizika. Pojedine službe odnosno njeni rukovoditelji mogu biti upoznati s planom

postupka i procedura koji će se revidirati, ali je moguće u pojedinim slučajevima kada

postoji sumnja u nezakonitost da se revizija i ne najavljuje. Rezultati ispitivanja moraju

biti potkrijepljeni dokazima koji se prikazuju u radnim papirima. Za odlučivanje o

sveobuhvatnosti ispitivanja pojedinih poslovnih promjena i postupaka s njima u vezi

koristi se metoda uzorka. Revizijski postupci koji se koriste kod prikupljanja dokaza su

inspekcija ili dokumentirano testiranje, promatranje, ispitivanje i potvrđivanje (intervjui,

upitnici, usmene konzultacije, djagrami, konfirmacije), izračunavanje i analitički

postupci. (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 130)

59

U fazi ispitivanja i ocjenjivanja postoje različite vrste pristupa interne revizije koje se

objašnjavaju u nastavku.

5.2.1. Prikupljanje informacija

Cilj ove faze procesa interne revizije jest da revizor razumije područje koje revidira i da

je potpuno upoznat sa svim informacijama i dokumentacijom koja u kasnijim fazama

revizije može utjecati na njegovo mišljenje o adekvatnosti internih kontrola.

Prikupljanje informacija u svrhu prikupljanja dokaza bitna je faza ispitivanja i ocjene

poslovanja.

Revizija se u Erste & Steiermärkische banci, u pravilu javlja, prvenstveno s ciljem

pravovremene pripreme potrebne dokumentacije i resursa, kako bi se proces revizije

obavio što brže i efikasnije. Međutim, Službe za reviziju nastoje reviziju provesti i bez

prethodne najave. Interna revizija dužna je čuvati dokumentaciju o predmetu, opsegu,

metodama i rezultatima pojedinih revizija kao i rezultatima testiranja. Dokumenti i

informacije koji su dani internoj reviziji podložni su pravilima propisanim aktima koji

se tiču zaštite povjerljivih informacija i informacijskih sustava Banke. Ovo vrijedi i

nakon prestanka rada u internoj reviziji Banke. Postupci i procedure u svezi provođenja

revizije te prikupljanje i arhiviranje radnih papira detaljnije su propisani posebnim

internim aktima. (Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

Interni revizor Banke u postupku provedbe revizije, obvezan je prikupiti, analizirati,

interpretirati i dokumentirati informacije kao podloge revizijskim rezultatima. Potrebno

je prikupiti informacije o svim činjenicama koje se odnose na cilj i djelokrug revizije.

Proces revizije u fazi kritičkog ispitivanja i ocjene poslovanja u Erste & Steiermärkische

banci obuhvaća nekoliko različitih vrsta pristupa koji se objašnjavaju u nastavku.

U fazi ispitivanja interni revizor prikuplja razne informacije i podatke o području

poslovanja banke koje je podložno procesu interne revizije. Prilikom prikupljanja

informacija postoje dvije vrste pristupa kojima se interni revizor koristi. (Tušek, B.,

Žager, L., 2008., str. 353)

transakcijski pristup

sustavni pristup

60

Slika 7. Transakcijski vs. sustavni pristup obavljanja interne revizije

Izvor: Tušek, B., Žager, L., 2008., str. 354

Transakcijski pristup je onaj pristup koji se temelji na identifikaciji podataka. Ovakav

pristup polazi od odabira uzoraka koji sadrži nekoliko transakcija plaćanja kako bi se

utvrdila njihova ispravnost, bez vrednovanja kontrola ugrađenih u cjelokupni sustav

plaćanja u poduzeću i pokušaja da se na taj način preventivno djeluje u sprečavanju

pogrešaka u budućnosti.

Sustavni pristup pojedine procese u organizaciji i poduzeću promatra kao sastavne

dijelove cjeline, odnosno sustava, s ugrađenim kontrolnim mehanizmima.

5.2.2. Vrste testova u reviziji poslovanja

Testovi u reviziji poslovanja trebaju biti osmišljeni tako da utvrde da li određena

kontrola pruža odgovarajući stupanj pouzdanosti da će ciljevi sustava biti postignuti,

odnosno testovi trebaju utvrditi da li će određena kontrola smanjiti potencijalne rizike

na prihvatljiv nivo. Nakon što su identificirali i ocijenili postojeće kontrole, interni

revizori trebaju izvršiti testiranje da bi potvrdili da kontrole, za koje se smatra da su

adekvatne, funkcioniraju kako je planirano, te da su pouzdane.

U svom poslovanju, Erste & Steiermärkische banka koristi dva osnovna tipa revizijskih

testova: (Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

Testovi usklađenja ili poštivanja propisa ( Compliance Tests),

61

Dokazni testovi.

Testovi usklađenja su oni testovi kojima se nastoji prikupiti dokaz da se u subjektu

revidiranja primjenjuju zakoni, drugi propisi, planovi, procedure, budžet, delegirana

ovlaštenja i drugi zahtjevi. Kada se revizoru postojeće kontrole čine adekvatnim za

ostvarenje kontrolnih ciljeva, tada to mišljenje treba potvrditi testiranjem, kojim se

utvrđuje primjenjuju li se kontrole onako kako je predviđeno.

Dokazni testovi provode se kada revizor utvrđuje efikasnost kontrolnog sustava u

odnosu na ostvarivanje kontrolnih ciljeva, ekonomično i efikasno korištenje resursa,

zaštitu imovine, interesa i reputacije, i tamo gdje su rezultati testova usklađenja otkrili

da se kontrole ne primjenjuju onako kako je predviđeno. Cilj dokaznih testova je

prikupljanje dokaza o stvarnoj efikasnosti internih kontrola (ostvaruju li se ciljevi radi

kojih su kontrole i organizirane, a to znači da li kontrole uspješno sprječavaju

aktiviranje rizika).

Revizor može testiranjem obuhvatiti sve podatke (100% ispitivanje) ili može izabrati

uzorak koji predstavlja sve podatke (populaciju) i na osnovu njega izvesti zaključak o

svim podacima. Kad revizor iskazuje zabrinutost u vezi s rizikom, može se opravdati

testiranje cijele populacije.

U normalnim okolnostima revizor uzima uzorak iz ciljne populacije, zbog vremena i

brzine obavljanja posla. U prvom koraku potrebno je osigurati da ciljna populacija bude

jasna i da su zastupljeni svi elementi. Iako je populacija obično jasna i poznata u

sustavima i procesima koji imaju uspostavljene baze podataka, populacije ipak mogu

sadržavati geografske varijacije (prema konkretnim regijama) ili se mogu odnositi na

posebne grupacije društva. Revizor može strukturirati populacije prije uzimanja

uzoraka, kako bi bio siguran da su svi aspekti populacije na odgovarajući način uzeti u

obzir. (Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

Cilj uzorkovanja je ispitati odabir uzoraka izvučenih iz skupa podataka ili događaja

(„populacije“) kako bi se te karakteristike mogle primijeniti na cjelokupnu populaciju.

62

5.3. PRIPREMA I PRIOPĆAVANJE REZULTATA ISPITIVANJA

Izvješće internog revizora je konačni rezultat ili proizvod cjelokupnog procesa interne

revizije. U izvješću interni revizor iznosi svoje preporuke, mišljenja i savjete kako bi se

povećala ukupna vrijednost banke i kako bi se poslovni procesi što uspješnije provodili.

Najznačajniji ciljevi koji se žele postići sastavljanjem izvješća internog revizora su

predložiti i poticati promjene, osigurati akciju sukladno preporukama interne revizije,

suočiti menadžment s problemima te pokazati kako problemi mogu biti riješeni.

Izvješćivanje o obavljenoj reviziji je treća faza u postupku interne revizije. Radi se o

izvješćima internog revizora koje je dužan dostavljati Upravi, Nadzornom odboru i po

potrebi menadžmentu odjela, sektora i slično. (Popović Ž., Vitezić N., 2009., str. 130)

U nastavku rada prikazani su sadržaj i osnovna obilježja izvješća internog revizora kao i

vrste izvješća s obzirom na period za koji se sastavljaju.

5.3.1. Izvješće internog revizora

Danas u suvremenoj teoriji i praksi poslovanja i revizije organizacija susreće se

nekoliko vrsta revizijskih izvještaja kao što su izvješća državne revizije, eksterne

revizije te izvješća interne revizije. Svaka od navedenih revizija obavlja se na temelju

posebnih metodologija, pa tako i njihova pisana izvješća imaju svoje posebnosti. Interna

revizija u banci vodi evidenciju o obavljenim revizijama i za svaku ispostavlja izvješće.

Izvješće internog revizora nema propisani oblik s obzirom na sveobuhvatnost interne

revizije i pojedinačne zahtjeve mendžmenta. Dakle, oblik izvještaja nije standardiziran,

ali bi trebao sadržavati: (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 130)

uvodni dio – navodi se što je bilo predmetom revizije, koje je razdoblje

obuhvaćeno,

dio u kojem se naglašava cilj revidiranja i opis revizije,

dio gdje se iznose zaključci i preporuke internih revizora,

priloge.

63

Prilikom sastavljanja izvješća potrebno je uzeti u obzir sljedeća obilježja: (Chambers,

A. D., Selim, G. M., Vinten, G., 1993., str. 183)

Objektivnost – izvješća moraju biti činjenična i utemeljena na odgovarajućim

dokazima.

Razumljivost – izvješće je razuljivo samo ako je njegov sadržaj sastavljen

logičnim slijedom. Također treba izbjegavati stručne revizijske termine i

nepotrebne informacije.

Sažetost – revizijski rezultati se u izvješću navode posve kratko. U izvješćima je

potrebno izbjegavati nepotrebne pojedinosti.

Konstruktivnost – izvješće treba pružati pomoć i podršku korisnicima kako bi

se pronašla poboljšanja u poslovanju.

Pravdobnost – izvješća se trebaju dostaviti na vrijeme kako bi se mogle

poduzeti pravodbne akcije.

Revizijski izvještaj treba biti objektivan tj. bez iskrivljavanja, jasan, tj. logičan i

razumljiv, sažet ili usmjeren kako bi se izbjegle nepotrebne pojedinosti, konstruktivan i

pravodoban. Kada se govori o stilu pisanja revizijskog izvješća, misli se da pisati treba

na način da se osigura učinkovito izražavanje onoga tko piše izvješće.

5.3.2. Vrste izvješća

Interni revizor tijekom obavljanja svog posla sastavlja nekoliko vrsta izvješća. Neka od

njih su objašnjena u nastavku.

Izvješće o pojedinačnoj reviziji. Interna revizija u Erste & Steiermärkische banci

izvješćuje o rezultatima svaku reviziju putem pisanog izvješća u kojem su navedeni

ciljevi i obuhvat revizije, kao i relevantni zaključci, mjere i preporuke. Mjere i

preporuke proizašle iz izvješća o pojedinačnoj reviziji uključuju opis revizijskog

nadzora, vrstu, rang rizika koji iz nalaza proizlazi, odgovornu osobu/organizacijsku

jedinicu te dogovorenu aktivnost i rok u kojem se navedena aktivnost može izvršiti.

Izvješća se u pravilu dostavljaju do razine rukovodstva koja može osigurati da se

rezultatima revizije posveti dužna pažnja, odnosno da se mjere i preporuke iz izvješća

izvrše na adekvatan način i u roku. Ukoliko direktor interne revizije ocijeni da je više

rukovodstvo prihvatilo razinu rezidualnog rizika koje bi moglo biti neprihvatljivo

64

Banci, raspraviti će o tome s višim rukovodstvom. Ukoliko se pitanje odluke o

rezidualnom riziku ovime ne razriješi direktor unutarnje revizije i više rukovodstvo o

tome će izvjestiti Upravu, a po potrebi i Nadzorni odbor, radi donošenja odluke. (Interni

dokument Erste & Steiermärkische banke)

Izvješće o radu Službe interne revizije. Izvješće o radu Službe interne revizije

dostavlja se tromjesečno Upravi i Nadzornom odboru. Izvješće sadržava, između

ostalog: (Interni dokument Erste & Steiermärkische banke)

Izvješće o ostvarenju godišnjeg plana rada,

Sažetak najznačajnijih činjenica utvrđenih tijekom obavljanja revizije,

Izvješće o izvršenju prijedloga i preporuke za otklanjanje nepravilnosti i

nedostataka tijekom obavljanja revizije (follow-up izvješće).

Godišnje izvješće interne revizije. Ovo izvješće podnosi se Odboru za internu reviziju

i Upravi banke. U godišnjem izvješću predočavaju se rezultati rada odjela interne

revizije tijekom godine. Ti rezultati se uspoređuju s godišnjim planom kako bi se

utvrdio stupanj njihova izvršenja, te se navode svi razriješeni pojedinačni revizijski

projekti i rizična područja interne kontrole koja nisu u protekloj godini razriješena.

Kvartalno izvješće interne revizije. Ovo izvješće pruža detaljniji prikaz rada u odnosu

na godišnje izvješće. U kvartalnom izvješću najčešće se prikazuju troškovi odjela

interne revizije

Mjesečno izvješće interne revizije. Ovo izvješće pruža stalni nadzor nad radom odjela

interne revizije. Mogući problemi i odstupanja u obavljanju revizije u odnosu na plan

mogu se brže, lakše i jeftinije korigirati na mjesečnoj razini nego u fazi dužeg razdoblja.

U Erste & Steiermärkische banci postoji još i izvješće o rezultatima preliminarnog

ispitivanja, privremeno izvješće interne revizije, sažeta izvješća, izvješće o praćenju

ostvarenih rezultata, izvješće o otkrivanju prijevara, usmena izvješća i izvješće o ocjeni

rada internog revizora.

5.4. PRAĆENJE REZULTATA RADA INTERNE REVIZIJE

Metodološki postupak interne revizije završava praćenjem i ispitivanjem jesu li

poduzete podložne mjere i aktivnosti u svezi s priopćenim rezultatima revizije. Praćenje

65

je proces pomoću kojeg interni revizori procjenjuju prikladnost, učinkovitost i

pravovremenost radnji poduzetih od strane uprave u pogledu priopćenih primjedbi i

preporuka, uključujući one internih revizora i druge.

Praćenje rezultata je zadnja faza u postupku interne revizije koja je logičan slijed prvih

triju faza. Rukovoditelj odjela interne revizije treba nadzirati neovisnost i objektivnost

revizijskih izvješća internih revizora, pratiti provođenje preporuka i korektivnih mjera,

analizirati postignute rezultate i posebno razmotriti izvještaje koje menadžment nije

prihvatio ili po njima nije postupio. Ako postoji kakav rezidualni rizik koji je

neprihvatljiv za poduzeće i kojeg menadžment nije otklonio po preporuci internog

revizora, rukovoditelj interne revizije upoznati će s time revizijki odbor ili

nadzorni/upravni odbor. (Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., str. 130)

Postoje dvije vrste korektivnih mjera koje na preporuku interne revizije poduzima

menadžment: (Tušek, B., Žager, L., 2008., str. 394)

1. Korekcije,

2. Korektivne akcije.

Korekcije su mjere koje se poduzimaju s namjerom ponovnog izvođenja neke operacije

i ispravljanja uočenih odstupanja. Korektivne akcije su mjere koje se poduzimaju radi

eliminiranja uzroka utvrđenih odstupanja. Menadžment odabire vrstu korektivne mjere

ovisno o stupnju rizika u području koje se ispituje te o troškovima i koristima za

poduzeće u cjelini.

Plan provođenja korektivnih akcija treba sadržavati odgovore na sljedeća pitanja:

(Tušek, B., Žager, L., 2008., str. 394)

1. Koje su korektivne mjere?

2. Tko je odgovoran za njihovu provedbu?

3. Kada se mogu očekivati promjene temeljem poduzetih korektivnih mjera ili što

je osnova za njihovo može bitno nepoduzimanje?

Direktor sektora ili rukovoditelj samostalnog odjela Banke u pisanom obliku

obavještava internu reviziju o poduzetim mjerama. Rukovoditelj odjela interne revizije

mora neprekidno pratiti rezultate korektivnih mjera i pružiti podršku službenicima koji

66

ih provode. Za slučaj da ih ocijene neadekvatnim to će se navesti u izvješću o radu

unutarnje revizije.

6. UTJECAJ POSTUPAKA INTERNE REVIZIJE NA POVEĆANJE

KVALITETE POSLOVANJA

Interna se revizija kao profesija kontinuirano razvija, što se najviše odražava u

ovlastima i odgovornosti, području djelovanja, ali i poziciji koju interni revizori imaju u

poduzeću. U tom je smislu interna revizija prošla razvojni put od financijske revizije,

gdje su predmetom revidiranja bile samo računovodstvene evidencije i informacije, do

revizije poslovanja, koja je usmjerena na ispitivanje svih poslovnih procesa. Suvremeno

poimanje interne revizije obuhvaća ulogu interne revizije u procesu upravljanja

usmjerenu na postizanje ciljeva organizacije, upravljanje rizicima te aktivno

sudjelovanje u procesu korporativnog upravljanja. Uvažavajući djelokrug rada,

odgovornost i poziciju interne revizije u poduzeću, nesporan je njezin doprinos u

povećanju kvalitete poslovanja.

Informacije o uspješnosti poslovnih banaka potrebne su javnosti kao korisniku

bankovnih usluga, javnosti kao potencijalnom investitoru u dioničarski kapital banke,

regulatorima s aspekta kontrole stabilnosti financijskog sustava, financijskim

analitičarima, vlasnicima, menadžmentu te stručnoj i znanstvenoj javnosti. Neophodan

je stoga instrumentarij za analizu poslovanja banaka kojim se potencijalnim korisnicima

osiguravaju kvalitetne i pravovremene informacije koje će im omogućiti donošenje

odluka. Pojava snažne konkurencije nebankovnih financijskih institucija, kakve su

investicijski fondovi, mirovinski fondovi, osiguravatelji života i slične institucije, ima

ograničavajuće djelovanje na profitabilnost i uspješnost poslovanja banke.

Da bi održale uspješnost i konkurentnost poslovanja, današnje se banke moraju

prilagođavati novom okruženju, širiti ponudu svojih proizvoda, prihvaćati nove tehnike

i tehnologije rada. Podloga za donošenje odluka o bankovnom poslovanju su

informacije o poslovanju iz prošlosti koje uvelike pomažu pri donošenju odluka o

strateškim smjernicama menadžmenta u budućim razdobljima. (Godišnje izvješće,

dostupno na http://rgfi.fina.hr, 11.7.2013.)

67

Banka veliku pozornost polaže na društveno odgovorno poslovanje (DOP), ulažući

kontinuiran rad i trud kako bi dala doprinos adekvatnom razvoju i permanentnom

poboljšanju kvalitete života u zajednici u kojoj posluje. Aktivnosti banke u segmentu

DOP-a usmjerene su prema četiri osnovne skupine sudionika: klijentima,

zaposlenicima, društvu i zajednici te okolišu. (Godišnje izvješće, dostupno na

http://rgfi.fina.hr, 11.7.2013.)

Klijenti. U segmentu klijenata banka kontinuirano nudi proizvode koji su za klijente

nešto povoljniji od redovnih, komercijalnih uvjeta te poduzima druge aktivnosti kako bi

se što više približila klijentima i potencijalnim klijentima, ali i široj zajednici u kojoj

djeluje.

Zaposlenici. Banka nastoji osigurati kvalitetno okruženje i sredstva za rad svim svojim

zaposlenicima te omogućiti edukaciju i stručno usavršavanje. Osim brojnih programa

edukacije i treninga, svi zaposlenici imaju mogućnost korištenja dodatnog zdravstvenog

osiguranja te preventivnih cijepljena na trošak banke, poput onog protiv gripe.

Društvo i zajednica. U segmentu društva i društvene zajednice banka svake godine,

financijski potpomaže brojne donatorske i sponzorske aktivnosti u društvenoj zajednici,

uzimajući u obzir lokalne potrebe i specifičnosti.

Okoliš. U segmentu okoliša i uređenja Erste banka stremi što kvalitetnijim poslovnim

procesima i ekološki održivom poslovanju. Osim svih ekoloških aktivnosti koje

poduzima, banka je osmislila i nekoliko proizvoda s namjenom financiranja energetske

efikasnosti, tzv. eko kredita, kako za građane tako i za kompanije, koji potiču

iskorištavanje ekoloških oblika energije, upotrebu obnovljivih izvora i sl.

Jedan od značajnijih projekata Banke koji je tijekom 2011. pokrenut na inicijativu

samih zaposlenika je i „Projekt za PET“. Banka ima razvijen interni program poticanja

inovacija zaposlenika pod nazivom Baltazar, a Projekt za PET rezultat je upravo tog

programa. Riječ je o projektu organiziranog prikupljanja plastične ambalaže u Erste

poslovnom centru u Zagrebu, koji se provodi u suradnji s Udrugom za promicanje

inkluzije. Zaposlenici prikupljaju prazne boce soka ili vode, koje potom korisnici

udruge odnose na reciklažu, a od prikupljenih sredstava financiraju dio svojih potreba.

Banka je aktivno uključena u društveno korisne projekte te kontinuirano potpomaže

humanitarne i društvene projekte i institucije u zajednici u kojoj i sama radi i djeluje, a

68

od mnogobrojnih inicijativa se mogu izdvojiti SOS dječje Selo Hrvatska, Društvo za

skrb autističnih osoba, Opća bolnica Bjelovar, Klinika za dječje bolesti Zagreb, Udruga

osoba s cerebralnom paralizom Rijeka, Rotary klubovi, na nacionalnoj razini, Udruga

savjetovališta “Uz tebe sam”, Udruga za pomoć starijim osobama Petrinja, kao i brojni

drugi vrtići i osnovne škole na nacionalnoj razini.

Temeljem Zakona o računovodstvu Republike Hrvatske, Uprava je dužna pobrinuti se

da za svaku financijsku godinu budu sastavljeni financijski izvještaji u skladu s

Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja koje je objavio Odbor za

međunarodne računovodstvene standarde, koji pružaju istinit i fer pregled financijskog

stanja i rezultata Erste & Steiermärkische banke i njezinih ovisnih društava (pod

zajedničkim nazivom: „Grupa“) za određeno razdoblje.

Uspješnu poslovnu 2012. godinu za Banku potvrdila je i dodjela priznanja Hrvatske

gospodarske komore za najuspješnije hrvatske tvrtke u 2012. godini. Šesti put u

posljednjih osam godina Erste banka proglašena je najboljom hrvatskom bankom,

ovoga puta temeljem ostvarenih rezultata poslovanja u 2012. godini. Praćenje

financijskih potreba građana, intenzivno fokusiranje na segment malog i srednjeg

poduzetništva te praćenje kvalitetnih projekata koji potiču razvoj realnog sektora i rast

zaposlenosti, i dalje su temeljne strateške smjernice poslovanja Erste banke.

69

7. ZAKLJUČAK

Interna revizija podrazumijeva pretpostavku uspješnog upravljanja u suvremenim

uvjetima poslovanja. Sastavni je dio internog nadzora zajedno s internom kontrolom i

kontrolingom. Povijesno gledano, začeci interne revizije nalaze se u starom Egiptu,

Babilonu i Grčkoj. Važno je naglasiti da se to odnosi, prije svega, na internu reviziju.

Razvoj revizijske djelatnosti usko je povezan s razvojem tržišnog gospodarstva i, savim

sigurno, nije slučajno što je revizija najrazvijenija u zemljama kao što su Sjedinjenje

Američke Države, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Belgija itd. Snažniji razvoj

interne revizije potaknut je velikom ekonomskom krizom kada se javlja potreba za

efikasnijim načinom poslovanja i razvoja poduzeća.

Interna revizija utvrđuje pouzdanost, realnost i integritet financijskih i operativnih

informacija koje dolaze iz različitih organizacijskih dijelova, a na temelju kojih se

donose odgovarajuće poslovne odluke na svim razinama upravljanja. Poslovno

odlučivanje tako postaje sigurnije, budući da se zasniva na prethodno verificiranoj

informacijskoj podlozi, i to od stručnih i nezavisnih internih revizora. Uloga internih

revizora je u današnjem poslovnom svijetu postala izvanredno velika i oni su ključ

poslovne uspješnosti. Njihov posao je pregledavanje procesa, rada i ostvarivanja ciljeva

organizacije.

Banka je financijska institucija koja posreduje u novčanom prometu i novčanim

poslovima i od velike su važnosti za svako gospodarstvo. One mogu stvarati, prenositi i

upravljati novcem. Da bi banke poslovale stabilno i uspješno, Zakonom o kreditnim

institucijama definirano je uvođenje sustava interne revizije te supervizijski nadzor od

strane Hrvatske narodne banke. Dakle, funkcija interne revizije je u bankarstvu vrlo

značajna. Globalizacijom, kao i trendovima u razvoju bankarstva, ona postaje

neophodan element organizacije strukture banke. Usto, njezin je značaj naglašen i

razvojem informatičke tehnologije te elektronskog bankarstva. Zbog toga sve metode i

postupci koji se koriste u implementaciji internih kontrola u ovakvim uvjetima moraju

biti na najvišoj razini razvoja.

Interna revizija u Erste & Steiermärkische banci dio je internog nadzora. Organizirana je

kao poseban i samostalni organizacijski dio. Osim ocjenjivanja sustava internih kontrola

bitna je i procjena rizika.

70

Bankarstvo, kao visokorizična aktivnost nužno zahtjeva na ključnim točkama sustav

dobrih kontrola. Jednom uspostavljeni sustav kontrola potrebno je prilagođavati i

mijenjati u zavisnosti od promjena u okruženju. Valjanost uspostavljenih kontrola u

bankama ispituje, vrednuje i o tome obavještava najviše rukovodstvo primjenom

utvrđenih procedura i postupaka.

Metodologija revizijskog postupka se obavlja po određenim fazama koje sukladno

revizijskim standardima obavljanja i izvještavanja moraju obuhvatiti ključne postupke.

U okviru toga, planiranje interne revizije obuhvaća temeljnu i početnu fazu u

revizijskom postupku. Proces planiranja obuhvaća planiranje zadataka odjela ili službe

za internu reviziju i planiranje pojedinačnih revizija koje će se u predviđenom obujmu i

vremenu obaviti. Odjel interne revizije obavezan je sastaviti dugoročni, godišnji i

pojedinačni ili funkcionalni plan.

Nakon planiranja slijedi faza ispitivanja, istraživanja i ocjenjivanja poslovanja u kojoj je

potrebno prikupiti informacije koje se odnose na revidirano područje kako bi se

prikupilo što više dokaza za prezentiranje revizorskog izvješća. Informacije se

prikupljaju raznim metodama, a nakon toga se pristupa testiranju kako bi interni revizor

potvrdio ili ne potvrdio svoje mišljenje o sustavu internih kontrola.

Izvješće internog revizora predstavlja konačni rezultat cjelokupnog procesa interne

revizije. U izvješću interni revizor iznosi svoje mišljenje, preporuke i savjete za

povećanje dodane vrijednosti banke.

U fazi praćenja interni revizor treba nadzirati neovisnost i objektivnost revizijskih

izvješća internih revizora, pratiti provođenje preporuka i korektivnih mjera te analizirati

postignute rezultate. Dane mjere poduzima rukovoditelj odjela čije je poslovanje bilo

predmet revizije. Ukoliko postoji rizik koji je neprihvatljiv za poduzeće i kojeg

menadžment nije otklonio po preporuci internog revizora o tome će se obavijestiti

revizijski ili nadzorni odbor.

Uspjeh interne revizije kao profesije i instrumenta upravljanja u budućnosti ovisi

ponajprije o njoj samoj. Izazova ne nedostaje, a u njihovom prihvaćanju čini se da je

kao prvo potrebno sve napore usmjeriti u područja i probleme s kojima se suočava

suvremeno upravljanje te izgradnju i održavanje dobre komunikacije i odnosa sa svim

razinama upravljanja. Interni će revizori tako dobiti zasluženo povjerenje i podršku

71

svom radu, što je pak temeljna pretpostavka za implementaciju svih ovih suvremenih

trendova u svakodnevni život i djelovanje interne revizije u nekoj organizaciji.

Suvremeno poimanje interne revizije obuhvaća ulogu interne revizije u procesu

upravljanja usmjerenu na postizanje ciljeva organizacije, upravljanje rizicima te aktivno

sudjelovanje u procesu korporativnog upravljanja. Uvažavajući djelokrug rada,

odgovornost i poziciju interne revizije u poduzeću, neosporan je njezin doprinos u

povećanju kvalitete poslovanja. Uprava kontinuirano mora analizirati čimbenike

profitabilnosti pri čemu joj pomažu različite financijske analize poslovanja. Potpuna

snimka ukupnog bankovnog poslovanja može se dobiti uvidom u financijske izvještaje.

Financijski izvještaji osiguravaju detaljne informacije o imovini banke, obvezama i

kapitalu, strukturi prihoda i rashoda banke, novčanim priljevima i odljevima te

promjenama u vlasničkom kapitalu.

72

POPIS LITERATURE:

1) KNJIGE

Carmichael, D. R., Willingham, J. J., 2000., Pojmovi i metode revizije, Mate

d.o.o., Zagreb

Crnković, L., Mijoč, I., Mahaček, D., 2010., Osnove revizije, Ekonomski

fakultet u Osijeku

Greuning, H., Bratanović-Brajlović, S., 2006., Analiza i upravljanje

bankovnim rizicima, Pristupi za ocjenu organizacije upravljanja rizicima i

izloženosti financijskom riziku, Drugo izdanje, Mate d.o.o., Zagreb

Katunarić, A., 1988., Banka – principi i praksa bankarskog poslovanja,

Biblioteka stručnih izdanja, Zagreb

Novak, B., 2001., Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza

Press, Zagreb

Popović, Ž., Vitezić, N., 2009., Revizija i analiza – instrument uspješnog

donošenja poslovnih odluka, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Hrvatska

zajednica računovođa i financijskih djelatnika, Zagreb

Prohaska, Z., 1996., Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb

Ritenberg, L. E., Schwieger, B. J., 2000., Auditing Concepts for a Changing

Environment, Harcourt College Publicher, Orlando, Florida

Rose, P. S., 2003., Menadžment komercijalnih banaka, Mate d.o.o., Zagreb

Sever, S., Tušek, B., Žager, L., REVIZIJA, načela, standardi, postupci,

Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika, 2012.

Spencer Pickett K.H., 2005., The Essential Handbook of Internal Auditing,

John Wiley & Sons, Southern Gate, Chichester

Tušek, B., Žager, L, 2006., Revizija, Hrvatska zajednica računovođa i

financijskih djelatnika, Zagreb

Tušek, B., Žager, L., 2008., Revizija, treće izdanje, Hrvatska zajednica

računovođa i financijskih djelatnika, Zagreb

2) ČLANCI

Bašić, A., Načela za ocjenu sustava internih kontrola banaka,

Računovodstvo i financije, br. 46/2000

73

Božina Beroš, M., 2012., Financijska supervizija u Hrvatskoj — između

dvije institucije i jednog europskog trenda

Bulat, T., 2007., Poslovni rizik i povezanost s revizijom, Računovodstvo,

revizija i financije, br. 1/2007

Chambers, A. D., Selim, G. M., Vinten, G., 1993., Internal Auditing, Pitman

Publishing, London

Ćurak, M., Jakovčević, D., Osiguranje i rizici, RRIF, Zagreb, 2007.

Diamond, Douglas W., Rajan, Righuram G., 1999., Liquidity Risk, Liquidity

Creation and Financial Fragility: A Theory of Banking, National Bureau of

Economic Research, Cambridge

Jurman, A., Neki aspekti utvrđivanja i provođenja politike likvidnosti i

solventnosti banke, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta Rijeka, Rijeka,

br. 10/1992.

Jurman, A., Upravljanje valutnim rizikom u hrvatskim bankama, Zbornik

Pravnog fakulteta, Rijeka, br. 52/1995.

Kereta, J., Upravljanje rizicima, RRiF, Zagreb, br. 8/2004

Krogstad, J. L., Ridley, A. J., Rittenberg, L. E., „Where are we going?“,

Internal Auditing, The Institute of Internal Auditors UK and Ireland,

London, br. 1/2000

Mijoč, I., Kovač, R., Marijanović, M., 2011., Specifičnosti interne revizije u

bankama

Peterlin, J., Instrumenti za upravljanje financijskim rizicima (I dio),

Računovodstvo, revizija i financije, br. 2/2004.

Ružić, D., Interna revizija u bankama te odnos revizije i supervizije,

Računovodstvo, revizija i financije, br. 13/2003

Spremić, I., 1998., Standardi interne revizije, Zbornik radova Interna

revizija i kontrola, Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika,

Zagreb – Opatija

Škare, M., Uloga nadzora u poslovnom upravljanju banaka: Mogu li se

bankarske krize izbjeći, Revizija: časopis za revizijsku teoriju i praksu. br.

10/2003

Šverko, I., 2007., Upravljanje nekreditnim rizicima u hrvatskim financijskim

institucijama, HIBO, Zagreb

74

Tušek, B., Sever, S., Uloga interne revizije u povećanju kvalitete poslovanja

poduzeća u Republici Hrvatskoj - empirijsko istraživanje, Zbornik

Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, br. 1/2007

Tušek, B., Pokrovac, I., Istraživanje uključenosti interne revizije u proces

upravljanja rizicima poduzeća u Republici Hrvatskoj, Zbornik Ekonomskog

fakulteta u Zagrebu, br. 2/2009

Vitezić, N., 1993, Interna kontrola i revizija u funkciji managementa,

Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci, Rijeka, Ekonomski fakultet

Rijeka

Vitezić, N., 1998., Sustav nadzora u funkciji gospodarskog razvitka

Republike Hrvatske, Zbornik radova „Interna revizija i kontrola“ HZRFD,

Sekcija internih revizora, Zagreb – Opatija

Vitezić, N., 2000., Planiranje interne revizije, XXXV simpozij

računovodstva, revizije i financija u suvremenim gospodarskim uvjetima,

Zagreb - Pula

Vitezić, N., 2002., Upravljačka uloga interne revizije i kontrolinga,

Računovodstvo, revizija i financije, br. 4/2002

Vitezić, N., 2009., Redizajniranje interne revizije kao posljedica ekonomske

krize, Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnia, Zagreb – Poreč

3) OSTALI IZVORI

Analiza rizika, dostupno na http://www.rizici.com/pojmovnik/analiza-

rizika/66, pregledano 28.04.2013.

A structured approach to Enterprise Risk Magement (ERM) and the

requirements of ISO 31000, AIRIMIC, ALARM, IRM, British Standards

Institution, 2010.

Bešker, M., Izvori ugrožavanja i procjena stanja sigurnosti rizika -

ugroženosti, skripta, Oskar, Zagreb, 2006.

Bilten o bankama, 2013., dostupno na

http://www.hnb.hr/publikac/bilten/arhiv/bilten190/hbilt190.pdf, pregledano

30.4., str. 25

COSO Internal Control – Integrated Framework, Committe of Sponsoring

Organizationd of the Tradeway Comission, 1994.

75

Erste & Steiermärkische banka, dostupno na

http://www.erstebank.hr/hr/O_nama/Erste_banka, pregledano 28.04.2013.

Europska konfederacija Instituta internih revizora, 2010

Godišnji izvještaj, http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/hgod-

2011.pdf, 2011, pregledano 18.04.2013.

Godišnje izvješće, dostupno na http://rgfi.fina.hr, 11.7.2013.

Hrvatska narodna banka - supervizija dostupno na

http://www.hnb.hr/supervizija/hsupervizija.htm, pregledano 18.04.2013.

Interni dokument Erste & Steiermärkische bank

IIA Austria, 2004

Javna objava bonitetnih zahtjeva kreditnih institucija, 2010.

Jurman, A., 2011./2012., Predavanja kolegija Poslovna politika banaka

Okvir profesionalnog djelovanja, 2007., The Institute of Internal Auditors

Osnovna načela djelotvorne supervizije banaka, dostupno na

http://www.hnb.hr/supervizija/papiri-bazelske-komisije/h-osnovna-nacela-

djelotvorne-supervizije-banaka.pdf, pregledano 18.04.2013.

Poslovna učinkovitost za poslovni uspjeh, dostupno na

http://www.poslovnaucinkovitost.eu/korisni-sadrzaji/kolumne/238-kreditni-

rizik.html, pregledano 27.04.2013.

Povijesni razvoj banaka u Republici Hrvatskoj, dostupno na

http://ekonomija-banke.blogspot.com/, pregledano 16.04.2013.

Prga, I., 2003., Financiranje trgovačkih društava u vlasništvu gradova, str.

583, dostupno na http://www.hrcak.srce.hr/file/40193, pregledano

30.04.2013.

Priručnik za financijsko upravljanje i kontrole, 2007

Priručnik za unutarnju reviziju i kontrolu u bankama, 2001.

Žiković, S., 2010./2011., Seminari iz kolegija Poslovna politika banaka

76

POPIS SLIKA:

Slika 1. Interna revizija vs. eksterna revizija, str. 15

Slika 2. Primjer organizacijske strukture u velikoj banci, str. 22

Slika 3. Procjena rizika i upravljanje rizicima, str. 27

Slika 4. Proces upravljanja rizicima prema ISO 31000, str. 28

Slika 5. Pregled pojedinih službi u Erste & Steiermärkische banci, str. 41

Slika 6. COSO model, str. 47

Slika 7. Transakcijski vs. sustavni pristup obavljanja interne revizije, str. 60

77

POPIS TABLICA:

Tablica 1. Izloženost bankovnim rizicima, str. 51

78

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom Interna revizija u bankarskom

poslovanju izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Nede Vitezić. U radu

sam primjenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen,

standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Studentica

Amela Hodžić