SV. JOSIP KATOLIKO BOGOSLOVLJE O SVRHUNARAVNOM

DOSTOJANSTVU I TOVANJU SV. JOSIPA

PRIREDIO:

DR STJEPAN BAKI

ZAGREB 1939 NADBISKUPSKA TISKARA ZAQREB

PREDGOVOR tovanje sv. Josipa spada meu najdrae pobonosti katolikog

i ()no je zahvatilo poseban mah naroito u posljednje doba. onu je dakako mnogo doprinijelo ivo nastojanje rimskih papa

no od Pija IX., koji su svakom zgodom isticali velike odlike, i i i svetost sv. Josipa te poticali vjernike, da se njemu utiu lil.mi zaufanjem kao monom i snanom zagovorniku na nebu.

I doista LI sv. Josipu trae svoj uzor i pomo pojedinci, obitelji, ulci i itava Crkva, koja sv. Josipa tuje kao svoga posebnog i limika i uvara.

( )vo tovanje sv. Josipa uvijek je poticalo katolike pisce i bogoslove, da na temelju sv. Pisma i crkvene predaje iznesu vrste ra/logc, na kojima se ono osniva. Tako je i u novije doba.

11 savremenoj je bogoslovskoj literaturi u ovom pogledu osobite pohvale vrijedno djelo prof. J. Mullera S. J. : Der heilige

ili. (Innsbruck 1937.) On je iscrpivo na temelju sv. Pisma i cnc predaje prikazao sve uzvieno znaenje, koje u Kristovu

I 1 iljcvstvu imade sv. Josip. Sve je njegovo izlaganje logiki naj-

I. Povijest i pojam tovanja sv. Josipa 11 prva etiri vijeka nalazimo vrlo malo tragova veeg to-

iii 11 iv. Josipa. N o ovdje treba razlikovati privatno tovanje i inje Josipove svetosti i njegovog uzvienog poloaja u

i liji \ .ivu Bojem te izvanjsko i javno tovanje, koje se oituje u viiini pobonostima, svetkovinama te u podizanju crkvi i oltara

ovu ast. Privatno je tovanje sv. Josipa staro kao i krivo, jer je posve oito, da se je s itanjem sv. Pisma, u kojem

rie snoaj sv. Josipa prema boanskom Spasitelju i bi. ii i Mariji, nuno u duama vjernika raalo duboko potovanje

II.I sv. Josipu. Izvanje i openito javno tovanje sv. Josipa nije id tu ah od poetka kranstva razvilo zbog vanjskih okolnosti.

1 i l"i; je ponajprije bio taj, to je trebalo da u duu i srce duevno

ijorcdno iskvarenog svijeta ue najprije ispravna spoznaja bo-ll I o|', Spasitelja. Isticati u tim okolnostima tovanje sv. Josipa u

n li pogledu otealo nastojanje, da svijet u potpunoj venu i dostojanstvu zagleda lik boanskog Spasitelja i njegove

iske majke. Drugi je razlog bio u tome, to su prvi vijekovi li i II. iv.i bili ispunjeni krvavim borbama za ast i proirenje

imena, pa je razumljivo, da su pred oi vjernika jae isko- i ni likovi apostola i prvih muenika, nego li, uzviena do-

lli tiha i skromna pojava sv. Josipa. N o im si je kran-C uvrstilo korjen, odmah se javlja, osobito na istoku, to-

| os i pa. Za tu injenicu imade dokaza ve u 3. vijeku. Na nema dodue dokumenata za tovanje sv. Josipa iz prvih 1, .ili odatle se ne moe nita zakljuiti protiv tovanja sv.

i 1 jci se pomanjkanje takovih dokumenata lahko protumai ni nemirne i burne seobe naroda. Meutim injenica, da se

III|I I osi pa razvilo i proirilo istom nakon duljeg vremena, 111 ou/.imlje dogmatskoj vrijednosti toga tovanja. Ta. i

l-i nii.iiu rimskog biskupa i bezgrjenom zaeu bi. Djevice niji u odmah od poetka bile potpuno i openito spoznate.

l>o/iiij.i razvijala, a praktino prihvaanje bivalo sve dok u 19. vijeku nijesu konano sveano proglaene kao

hi.. 1 tim Kad se kranstvo iza pustoenja seobe na-lo i oivjelo, poelo je oivljavati i tovanje sv. Josipa te I i.1, vijeka poelo donositi prelijepih plodova. Za to

"I /.usluna dv.i velika uitelja: Rupert od Deutza Bi I M.IKIO ( f 1 1 S3).

Od tog vremena razvija se tovanje sv. Josipa sve vie. Za ovaj daljnji razvitak tovanja sv. Josipa imadu osobitu zaslugu Pierre d'Ailly, nadalje slavni kancelar parike univerze Gerson, sv. Bernardin sienski ("f 1444), Bernardin od Feltre ("f" 1494), Ber-nardin de Busto (f 1500), Toma Cajetano (de Vio), sv. Terezi ja od Avile, sv. Franjo Saleski, sv. Vinko Paulski i sv. Alfonzo Liguori. Kraj toga su tovanje sv. Josipa irili razni redovi, biskupi i misionari.

Osobito je pak snaan zamah poprimilo tovanje sv. Josipa za pontifikata Pija IX. On je svetkovinu Zatite sv. Josipa proirio na cijelu Crkvu. (10. IX. 1847.) i njemu posvetio mjesec oujak (27. IV. I 8 6 J . ) .

Za papom se poveo u irenju tovanja sv. Josipa katoliki episkopat, koji u raznim diecezanskim sinodama izdaje odredbe, u kojima potie na tovanje sv. Josipa te djelomice daje razumjeti, da u tovanju svetih prvo mjesto iza bi. Djevice Marije imade sv. Josip. Svjedoci ovog tovanja jesu i molbe (postulati) raznih biskupa, da se liturgijsko tovanje sv. Josipa pridigne na vii stupanj. to vie neki su lanovi vatikanskog sabora (preko 150 otaca) bili od koncila zatraili, da se sv. Josip sveano proglasi prvim zatitnikom i patronom sv. Crkve iza bi. Djevice Marije te da se za nj odredi najvee liturgijsko tovanje iza bi. Djevice Marije. Ova molba saborskih otaca nije rjeavana jedino zato, jer je rad koncila zbog tekih politikih prilika prekinut. No to nije uinio koncil, uinio je n biti kasnije sam papa Pijo IX. On je 8. Decembra god. 1870. sv. Josipa zbog asti i poloaja, koji je imao u boanskoj obitelji, proglasio zatitnikom itave katolike Crkve i odredio, da se njegova svetkovina stalno slavi na dan 19. oujka, podigavi je ujedno na liturgijski stupanj: duplex I. classis. Leo XIII. izdao je 1$. augusta 1889. encikliku, u kojoj izlae, ast, dostojanstvo, mo i svetost sv. Josipa, koji u tom pogledu imade u kraljevstvu nebeskom prvo mjesto iza bi. Djevice Marije. Kraj toga je izdao dva brevea, u kojima preporua vjernicima posvetu sv. Obitelji i pristup u udruenje (consociatio) sv. Familije. U prvom breveu (14. juna 1892.) naziva sv. Josipa glavom sv. Obitelji, i uzvienim svecem, koji je prema Isusu zauzimao oinsko mjesto, a u drugom f20. juna 1892.) propisuje za lanove spomenutoga udruenja molitve, u kojima nazivlje sv. Josipa presvetim zatitnikom Isusa i Marije.

Pijo X. odobrio je (18. III. 1909.) litanije sv. Josipa, koje su unesene u liturgijske knjige. Po nalogu Benedikta XV. izdala je kongregacija Obreda (9. iV. 1919.) dekret, kojim sv. misa u ast sv. Josipu dobiva vlastitu prefaciju. Za Pija XI. opet izdala je (9. VIII. 1922.) sv. kongregacija obreda dekret, po kojem se kod obreda zadnje pomasti iza zaziva imena Isusa i bi. Djevice Marije imade spominjati i sv. Josip, na kojeg je upravljena i zasebna molitva.

Budui da je crkveno uiteljstvo ovako snano isticalo i pro-mi< .1I0 kuli sv. Josipa, posve je jasno, da su se i vjernici sve veini

pouzdanjem i arom obraali na sv. Josipa. Ovo se je potivanje sv. Josipa u puku pod nesumnjivim vodstvom Duha Svetoga poelo jae razvijati ve od 12. vijeka, zatim iza koncila tridentin-skog, a na poseban nain iza vatikanskog koncila. T o se tovanje proirilo ne samo prostorno, ekstenzivno, nego i intenzivno. T o jest unutarnje shvaanje i produbljivanje asti i poloaja sv. Josipa postojalo je sve dublje tako, da u duama vjernika imade sv. Josip zbog svoga snoaja prema djetetu Isusu i presv. Djevici prvo mjesto iza bi. Djevice Marije. On je dosljedno u tom pogledu u oima vjernika pred svim anelima, apostolima, sv. Ivanom Krstiteljem i svim ostalim svecima.

N o sada nastaje pitanje, da li je ovo tovanje utemeljeno na vrelima objave Boje. Prije odgovora na ovo pitanje, izloit emo u kratko u emu stoji religiozno tovanje.

Religiozno tovanje odnosi se na Boga i na osobe izvan njega. Kao to je tovanje uope izraz priznanja i cijene tue velir ine i asti, tako je religiozni kult i tovanje u prvom redu izraz naeg potpunog priznanja i podlonosti Bojem velianstvu kao prvom poelu i zadnjem konanom cilju svake religije.

U drugom redu oznauje religiozno tovanje izraz priznanja, potovanja i cijene te poklonstva onim osobama, koje su s Bogom kao sreditem religije po svome dostojanstvu i svetosti najvie povezane. Prema tome dostojanstvo, ast i svetost neke osobe jesu i razlog, zato toj osobi iskazujemo religiozni kult. N o ujedno su te odlike i mjera, koja odreuje veliinu religioznog tovanja neke osobe. Upravo zato iskazujemo Bogu zbog njegvog neizmjernog velianstva tovanje, koje ne iskazujemo nikojem stvorenju. T o je t. zv. kult latrije, klanjanje. Anelima pak i svecima iskazujemo 'amo tovanje, t. zv. kult dulije. No na temelju istog naela, da se naime religiozni kult mjeri prema dostojanstvu i svetosti osobe, iskazujemo bi. Djevici Mariji t. zv. kult hyperdulije. T o je tovanje, koje je dakako ispod klanjanja, latrije, ali koje nadilazi tovanje .mela i svetaca tako visoko, kako je visoko nad sve anele i svece po svojoj asti, dostojanstvu i uzvienosti uzdignuta Marija.

Sv. Josipu pridaje vjera puka potovanje, koje je odmah iza tovanja bi. Djevice Marije, a nadvisuje sve ostale stvorove. Treba dakle sada da se dogmatski utvrdi opravdanost ovog tovanja, l.oje bogoslovi nazivlju protodulia. U tu je svrhu potrebno poka-/.ui, kakav poloaj imade sv. Josip u djelu otkupljenja i kraljev-Itvu Bojem, eda se onda vidi sva djegova ast i dostojanstvo.

Poloaj pak sv. Josipa u djelu otkupljenja i u kraljevstvu Bojem odreuje i otkriva njegova uska i uzviena veza, u kojoj COJi prema Spasitelju, bi. Djevici Mariji i sv. Crkvi te visoke kre-

posti, koje su s tim snoajem povezane. I upravo za ovu vezu i visoke Josipove kreposti treba ispi-

1 ni, (1.1 li su oslonjene i povaene iz objave. Odatle e se vidjeti, da li |i UtOVanje, koje sv. Josipu iskazuje Crkva i katoliki puk istinito,

IM.i\il.ino i razborito.

II. Sv. Josip bio je s bi. Djevicom Marijom vezan pravom, istinitom enidbom

Korjcn i temelj sve svrhunaravne asti, dostojanstva i svetosti sv, Josipa jest u prvom redu njegova enidbena veza s pre-11 lom Djevicom i Majkom Bojom.

Da je pak ta enidba uistinu postojala i po tom, da je sv. Josip pravi mu bi. Djevice, oito je iz vrela objave Boje.

Ta je istina ponajprije sadrana u sv. Pismu. Na opstojnost ove veze opravdano i nuno zakljuujemo iz

injenice, koja je po sv. Pismu nedvojbena, da su naime bi. Djevica Marija i sv. Josip ivjeli u zajednikom kuanstvu. Eno Josip uzima Mariju javno k sebi. Oni vjerno izvruju uzajamne dunosti brige i skrbi, koje imadu brani drugovi. Oni idu zajedno u Betlehem na popis puanstva, zajedno u Jeruzalem na religiozne sveanosti. Zajedno bjee u Egipat, a iza povratka zajedno stanuju u Nazaretu. Ako si sada dozovemo u pamet najstroe idovsko shvaanje o udorednosti obiteljskog ivota, ne moemo si zamisliti, da bi dvije odrasle osobe razliitog spola, koje nijesu lanovi porodice, mogle stanovati zajedniki pod istim krovom, a da nijesu u branoj vezi, dakle nravi mu i ena. U protivnom bi sluaju bili oni izvrgnuti najveem preziru, sramoti, progonstvu i kazni. Imajui sve ovo na pameti opravdano se zakljuuje i tvrdi, da su sv. Josip i Marija pravi mu i ena. Takvim su ih smatrali i idovi i /.no su svi knjievnici i farizeji drali Isusa zakonitim sinom Josipa i Marije.

Meutim evaneliste i izriito nazivlju Josipa muem Marijinim, a Mariju enom Josipovom.

Tako sv. Matej ( i , 16) kae: A Jakob, rodi Josipa, mua Marije, od koje se rodi Isus, koji se zove Krist. I opet ( i , 19): Budui da je Josip, mu njezin, bio pravedan i nije htio da je javno sramoti, namisli je tajno otpustiti. Nadalje (1, 2): Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Marije, ene svoje, jer ono to se u njoj zaelo, od Duha je Svetoga. Kod sv. Luke (2, 5) opet itamo, da je Josip iao u Betlehem: da se popie s Marijom, zaruenom sebi enom .

Protiv nauke, da su sv. Josip i bi. Djevica Marija bili u pravoj branoj zajednici, iznosili su krivovjerci ve u 1. i 2. vijeku to, da su se evaneliste u svojem izvjetaju prilagodili shvaanju i nainu govorenja tadanjih Zidova, koji su Josipa i Mariju smatrali muem i enom, premda oni to uistinu nijesu bili. Na to su opravdano odgovorili ve sveti oci, da se rijei sv. Pisma imadu doslovno uzimati sve dotle, dok iz njih ne bi slijedilo neto apsurdno i bezbono. l'o se meutim u konkretnom sluaju ne moe rei, jer je enidba

sv. Josipa i bi. Djevice Marije, kako emo vidjeti, u najljepem ikladu s utjelovljenjem Sina Bojeg, koji se rodio od majke l (jcvice.

Protiv navedene injenice iznose nadalje to, da se kod sv. Mateja (1, 18) i sv. Luke (2, 5) Marija zove zaruena ena tako, da bi se odatle moglo zakljuiti, da je bi. Djevica Marija i ostala samo zarunica sv. Josipa i da nikada nije s njime stupila u branu vezu. Treba priznati, da je i kod Zidova postojala razlika izmeu zaruka (erusin) i gotove zenidbene zajednice (missuin) koja nastupa dovedenjem zarunice u kuu. Ali bitna je razlika izmeu zaruka u kranskom smislu i idovskom. Kod Zidova su zaruke sadravale svu bit enidbe tako, da se nevjera zarunice prema zaruniku smatrala i kanjavala kao pravi, formalni preljub, kako se to oito vidi iz Deut. 22, 22, 29. T o je jasno i odatle, to su se zaruke kod Zidova mogle razrijeiti samo onako kao i enidba t. j . otpusnim listom.

Da je izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije postojala prava enidba, potvruje se i time, to sv. Pismo zove sv. Josipa ocem boanskog Spasitelja, a Mariju i Josipa Kristovim roditeljima. Tako itamo kod sv. Luke (2, 33, 34): Kad se otac njegov i mati tomu divili, to se govorilo za njega, blagoslovi ih Simeon i ree Mariji, materi njegovoj . Nadalje (Lk. 2, 48): Sine, to uini nama tako? Evo, otac Tvoj i ja alosni smo te traili. I opet (Lk. 2, 27): I kad donesoe roditelji dijete Isusa, da uine za njega po obiaju zakona Nadalje (Lk. 241): I njegovi su roditelji ili svake godine u Jeruzalem o blagdanu pashe. Konano (Lk. 2, 43): I kad dane provedoe, i oni se vratie, osta djeak Isus u Jeruzalemu, i ne znadoe roditelji njegovi.

Dakle sv. Josip biva bez ogranienja nazivan ocem Isusovim kao to se bi. Djevica Marija zove njegovom majkom, a zajedno roditeljima njegovim. Sv. Josip nije dakle bio samo mnivani otac (putativus pater) Isusov, nego otac uistinu, otac u nekom pravom smislu. Ako sv. Pismo kae za Isusa, da je bio smatran sinom Josi-povim, (Lk. 3, 23) to se tim rijeima iskljuuje samo to, da je sv. Josip bio otac bo. Spasitelja po krvnom, naravnom roenju, ali se ni na koji nain ne iskljuuje neko drugo, ne dodue krvno i po puti, ali ipak istinito i pravo oinstvo. N o ako je sv. Josip po sv. Pismu, iako ne po krvi, a ono ipak u odreenom smislu pravi otac boanskog Spasitelja, onda se to moe dovoljno protumaiti samo tako, da je sv. Josip bio pravi mu bi. Djevice Marije, povezan s njome u pravoj istinitoj enidbi.

Nauku sv. Pisma o opstojnosti prave enidbe izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije zasvjedouje i crkvena predaja.

U kranskoj je starini nijekao i pobijao opstojnost enidbe izmeu Marije i Josipa Pelagijanac Julijan polazei s neispravnog gledita, da na bit enidbe spada spolni saobraaj. Pobijao ga je sv. Augustin u djelu: Adversus Julianum Pelagianum.

N o borei se protiv onih, koji nijeu opstojnost prave i istinite enidbe izmeu blaene Djevice Marije i sv. Josipa, ne moemo ( ipak za istinitost katolike nauke pozivati na openitu i jasnu nuiku sv. otaca i crkvenih pisaca od poetka. Kod crkvenih naime

IO

pisaca prije sv. Ambrozija prevladava neko nejasno shvaanje odno-aja izmeu Marije i Josipa. to vie za neke se ini, sudei po njihovom nainu izraavanja, da su bili protivnici prave enidbe izmeu Josipa i Marije. T o je bila posljedica jo neobjanjenih pojmova o biti enidbe, za koju se openito dralo, da je nuno povezana s tjelesnim saobraajem. Stoga spomenuti pisci nijesu mogli pravo pojmiti djeviansku enidbu, koja je uistinu sklopljena,, ali nikad nee biti izvrena. Oni su dodue svi odluno iskljuivali kod Marije i Josipa svaki spolni saobraaj i prije Kristova zaea i poslije njegova roenja, ali nijesu kazali i protumaili, kako se imadu razumjeti oni izrazi sv. Pisma, koji oznauju pravu enidbu izmeu Josipa i Marije. Oni sv. Josipa smatraju zarunikom presvete Djevice i misle, da izraze: mu, suprug, treba uzeti samo kao neke izvanje nazive, koji u naem sluaju ne oznauju pravu nego samo prividnu enidbu. Ti izrazi samo bude pomiljaj, privianje prave enidbe, a svrha im je, da prikrivaju onu uzvienu tajnu, koja je bila povezana uz sveti, isti vez Josipa i Marije.

U ovom ili slinom smislu govori vie starih crkvenih pisaca. to vie i neki sv. oci od veeg ugleda. Tako Tertulijan, Origen, Bazilije, Hrizostom, Epifanije, Efrem, iril Jeruzalemski, Hilarije, Petar Hrizolog i Grgur Veliki. No ipak se ne moe rei, da su spomenuti crkveni pisci i sv. oci bili uvjereni i odluni protivnici opstojnosti praVe i istinite enidbe izmeu Josipa i Marije. Budui, da oni jo nijesu imali jasnih pojmova o djevianskoj enidbi ili o enidbi tvrdoj .1 neizvrenoj, nijesu oni ovo pitanje zapravo direktno ni raspravljali ili SU teite pitanja mimoilazili.

S najveom se pak vjerojatnou, gotovo i sigurnou, moe rei, da je glavni razlog njihovOg nejasnog i dvoumnog naina govorenja bio s jedne strane U tome, to je njihova namjera bila u prvom redu ta, da iz odnosa Marije i Josipa iskljue svaki spolni saobraaj, a s druge strane u tome, to nijesu dovoljno uoili ili drali pred oima bitnu razliku izmeu jednostavnih zaruka u kranskom smislu i zaruka po idovskom pravu, koje su uistinu bile pravo vjenanje i stoga prava enidba.

Snaan preokret nastao je u ovom pogledu sa sv. Ambrozi-jem. On veli: Zato nije (Marija) zaela prije nego li je zaruena? Moda da se ne moe rei, da je zaela u preljubu. I tako je sv. Pismo dobro istaklo jedno i drugo, naime da je bila zaruena, ali ipak djevica: djevica, da se tako iskljui svaki saobraaj s muem i zarunica, da se iskljui ljaga povreenog djevianstva. (In Luc. 1. 2. n. 1.) Nadalje: Neka te ne smeta, to sv. Pismo esto (Mariju) naziva enom, jer sklapanje enidbe (celebratio nuptiarum) nije oduzimanje djevianstva nego stvaranje enidbene sveze (conjugii testificatio); konano nitko ne moe otpustiti onu, koje nije primio, stoga, jer je (Josip) mislio otpustiti (Mariju), priznao je time, da ju je uzeo (Ibid. n. 3). Jednako kae sv. Ambrozije: Niti to (te smije smesti), to (evanelista) kae: da je Josip uzeo enu svoju i otputovao u Egipat (Mat. 1, 24) jer ona, koja je zaruena

za mua, prima ime ene; kad se naime sklopi enidba, UiU po inje naziv enidbe, jer enidbu ne ini oduzimanje djevii in nego enidbeni ugovor (pactio conjugalis). Konano onda poi inji enidba, kad se djevojka povee, a ne oituje se (11011 cognost itUI I po spolnom saobraaju (c. 6. n. 41; M. L. 15, 1555).

Iz ovog je jasno, da je sv. Ambrozije smatrao vezu sv. Josipa i bi. Djevice Marije pravom enidbom.

Nauku sv. Ambrozija prihvatio je, proirio i izgradio sv. Augustin.

Blii povod da raspravlja o djevianskoj enidbi izmeu sv. Josipa i Marije naao je sv. Augustin u tome, to su mnogi po primjeru preiste Djevice i sv. Josipa ivjeli u istom, djevu.m skom obiteljskom saobraaju te je nastalo pitanje, da li ovakva sveza imade bitne uvjete enidbe, te da li se takvom uope u istinitom i pravom smislu smije i moe nazivati. Sv. Augustin otvoreno kae, da enidba moe postojati i bez putenog saobraaja. Takva je djevianska enidba po nauci Augustinovoj postojala izmeu Josipa i bi. Djevice Marije. (Sermo 60, M. L. 38, 345).

Drugi povod da govori o djevianskoj enidbi Josipa i Marije, naao je Augustin u krivovjernoj nauci Pelagijanaca i Mani-heja o poudi, djevianstvu i enidbi. Pobijajui tu nauku uvukao je u raspravljanje i djeviansku enidbu Josipa i Marije. Kao glavni dokaz za opstojnost djevianske, ali istinite enidbene veze izmeu Josipa i Marije, izvodi on iz Mt. 1. 20, gdje se Marija naziva jasnim rijeima enom. sv. Josipa: Daleko je od toga, veli on, da se raskida enidba onih, kojima se po dogovoru svidjelo, da se zauvijek uzdravaju od udovoljenja tjelesne naslade. to vie ona e biti vra, to je vri onaj dogovor, koji treba uvati s mnogo ljubavi i sloge, dakako ne pohotljivim tjelesnim sjedinjenjem nego dobrovoljnom sklonou dua. Stoga nije nikakva obmama, kad aneo kae Josipu: Ne boj se uzeti Mariju enu svoju, jer to je u njoj zaeto, od Duha je Svetoga (Mat. 1, 20). Tako se (Marija) zove ena na temelju vjerenja (ex prima fide desponsationis), koju (Josip) tjelesnim prilegom nije spoznao niti e je spoznati, ali niti je prestao niti je laan bio naziv ene ondje, gdje niti je bilo niti e biti ikakvog tjelesnog saobraaja. Jer ona (Marija) je bila djevica te zato jo na svetiji i divniji nain svome muu draa, to je plodna bez mua, s obzirom na plod (od njeg) odijeljena, u vjeri (s njime) sjedinjena. Zbog ove vjerne enidbene sveze zasluili su oba, da se zovu roditelji Kristovi. I to ne samo ona (Marija) majkom, nego i on (Josip) ocem njegovim, kao to je bio mu matere njegove; dakako jedno i drugo ne po puti nego duhom. Oba su ipak, on otac po duhu, ona majka i po tijelu, roditelji samo po niznosti njegove, ne uzvienja; njegove slabosti, a ne bozam (Scrmo 60, M. L. 38, 345).

Sv. Augustin zastupao je dakle sasvim oito nauku, da 1 Josip bio u pravoj enidbenoj vezi s Marijom. No kraj njegovog velikog ugleda miljenje je crkvenih pisaca u OVOm pO

1 2

gledu ostalo nejasno i nesigurno sve do pojave skolastike. Istom s proirenjem skolastike dolazi Ambrozijevo i Augustinovo shva-tanje do jaeg izraaja. Navest emo nekoje pisce.

Hugo a S. Victore ("j" 1041) ovako govori: Ona (Marija) je dakle bila zaruena i ena; no ona je bila

i prava djevica i odluku djevianstva nije nikad napustila. Mi ispovijedamo dakle, da je ona (Marija) vjerena djevica; ispovijedamo da je, premda djevica, postala ena; mi ispovijedamo, da je ona kasnije kao majka i djevica uvijek neozljeenu uvala odluku djevianstva i da je trajni ures istoe gospodovao sa stidljivou ene i au roditeljke. (De B. M. virginitate c. 1. M. L. 176, 867). Tada zakljuuje: Dali se je zbilo ovako ili onako, (kako je naime Marija dola na to, da sa zavjetom djevianstva spoji sklapanje enidbe), mi ne smijemo ni na koji nain sumnjati, da je bi. Djevica Marija zbog sigurnog i razboritog razloga iza zavjeta vjenog djevianstva i odluke uzdrljivosti primila tajanstvenu endibenu vezu, a da ipak nije promjenila odluke djevianstva, te da je uistinu primila ime ene, a trajno zadrala zavjet nepovredivosti (Ibid. 870).

A Rupert od Deutza (Rupertus Tuitiensis *f 1135) kae: Jakob, veli (Matej), rodio je Josipa, mua Marije, od koje

se rodio Isus, koji se zove Krist. Kad kae: mua Marije, pridaje sv. Josipu veliko i istinito ime, jer ako je mu Marijin, jest i otac Gospodinov. O istinita i sveta enidbo, enidbo ne zemaljska nego nebeska! Ta u emu su i kako bili oenjeni? U tome, to je u njima bio jedan duh i jedna vjernost, samo nije bilo pokvarenosti tijela. Stoga je istinito kazao apostol: Prvi je ovjek od zemlje, zemljan; drugi je s neba nebeski (I. Kor. 15, 47), ne dodue, kao da bi Isus Krist, koji je roen od Marije, u tijelu doao s neba i kroz Mariju kao kroz cijev kakvu proao, kao to su kazali neki heretici, nego da je ivot ili veza supruga bila sva nebeska. (In Math. 1. 1. n. 568; M. L. 168, 519.)

Kad je pak u vrijeme navedenih bogoslova ustao kanonista Gratian, koji je uio, da na bit valjane enidbe spada ne samo meusobna privola, kojom si enidbeni drugovi predavaju pravo na vlastito tijelo, nego i sam spolni saobraaj, ustali su protiv njega ne samo zastupnici raznih teolokih disciplina nego i sami kanonisti tako, da je poetkom 13. vijeka bila openito priznata ona nauka, koja se opirala Gratianovu miljenju.

Ovu su nauku posebice uili i smatrali je obvezatnom za krane svi veliki bogoslovi 12., 13. i 14. vijeka. Tako Lombardo, Albert Veliki, sv. Toma, sv. Bonaventura, Skot i drugi. I tako je do danas.

Na koncu dokaza iz kranske predaje o opstojnosti prave enidbe izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije navest emo miljenje pape Benedikta XIV. On u djelu De festis B. M. V. kae: Kakogod ovjek prosuivao one bogoslove prijanje t. j . predtridentinske prolosti, koji su drali, da se moe nijekati opstojnost prave e

nidbe izmeu Marije i Josipa: od tog se doba ovo nijekanje openito smatra odvanim i smionim. O tom pie tako ve kardinal Capisuchius (Controv. 14, 9): Zacijelo takvo miljenje mora se oznaiti kao smiono, jer, kako je sigurno, sva kola na elu s magistrom i aneoskim uiteljem jednoglasno se slae u nauci, koja to tvrdi (t. j . da je izmeu Josipa i Marije bio pravi brak), a i sv. oci, pravo shvaeni, isto ue. Ona negativna nauka jest u najmanju ruku smiona, jer Suarez dri, da je heretiki nijekati opstojnost prave enidbe izmeu sv. Josipa i bi. Djevice (De Festis B. M. V. c. 1. n. 2).

Leo XIII. u svojoj enciklici o sv. Josipu isto tako govori o njegovoj enidbi s bi. Djevicom Marijom kao nesumnjivoj objavljenoj injenici, koju zasvjedouje sv. Pismo i crkvena predaja te iz tog izvodi ostale odlike sv. Josipa.

Izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije postojala je dakle prava enidba. I to je sigurna i vrsta nauka vjere, koja nije dodue sveano definirana i proglaena, ali je oito sadrana u sv. Pismu i crkvenoj predaji. A dovoljno je za vjerovanje predloena time, to ju predstavnici crkvenog uiteljstva dnevno svuda po svijetu ue i puku na vjerovanje predlau.

III. enidba izmeu sv. Josipa i bf. Djevice Marije bila je ista i djevianska ili kako bogoslovi kau

tvrda i neizvrena

da je bi. Djevica Marija stvorila odluku vjenog djevianstva, i da je ona bila uvjerena, da je tu njezinu odluku Bog primio i blagoslovio, te da je ona njome vezana. Bogoslovi iza sv. Augustina i Tome s pravom zakljuuju, da je bi. Djevica Marija Bogu posvetila djevianstvu preko zavjeta. Sv. Augustin na pf. kae: Prije nego li je on, Boji Sin, zaet, odabrao si je Bogu posveenu djevicu, od koje je htio da bude roen. T o znae rijei, kojima je Marija odgovorila anelu, koji joj je navijestio porod: Kako e to biti, kad ja neznam mua? (Lk. i, 34). Tako zacijelo ne bi govorila, kad Bogu ne bi zavjetovala djevianstvo. Ali jer se je to protivilo idovskom obiaju, zaruena je muu, koji joj nee nasilno oteti, nego protiv otimaa osigurati ono, to je ona zavjetovala (De s. virginitate c. 4. M. L. 40, 398).

Da je bi. Djevica Marija poloila zavjet istoe, obrazlae Sua-rez imajui pred oima odgovor bi. Dj. Marije anelu, ovako:

Premda ona do onog asa nije znala mua, to vie imala je odluku ne poznati ga, ne bi bilo razloga, da tako brino pita: kako e to biti, kad bi joj bilo slobodno po svojoj volji poznati ga. Jer bi joj se lahko moglo rei: da imade potpunu slobodu poznati mua i tako zaeti sina. Dakle smisao onih rijei moe biti samo ovaj: mua ne poznam t. j . nije mi doputeno da ga poznam niti ja imadem na to ikoje pravo. Stoga iz tih rijei zakljuuje sv. Augustin na zavjet djevianstva bi. Dj. Marije (D. 6 s. 2. a. 5.)

Budui dakle, da kod idova nije postojala nikakva zapovijed djevianstva, oito je, da se je bi. Djevica Marija mogla utjeti obvezanom drati djevianstvo jedino u sluaju, ako je uinila zavjet, za koji je drala, da ga je Bog primio.

Iz injenice, da je bi. Djevica Marija zavjetovala djevianstvo, opravdano se zakljuuje i na djevianstvo sv. Josipa. Po izvjetaju naime sv. Pisma doao je aneo k djevici zaruenoj za mua po imenu Josipa. Nema dvojbe, da bi. Djevica Marija nikada ne bi pola za sv. Josipa, kad za taj korak ne bi dobila objavu ili osvijet-ljenje s neba te ne bi poznavajui potanje sv. Josipa znala, da e joj u vezi s njime biti ne samo sigurno nego i zatieno njezino djevianstvo. S pravom se dakle zakljuuje, da je enidba sv. Josipa i bi. Djevice Marije bila djevianska. Skot ovdje opravdano primjeuje: Iz toga to je aneo pouio sv. Josipa: Nemoj se bojati uzeti k sebi Marije ene svoje jo se vie, pae nedvojbeno, zakljuuje, da je i ona, prije nego li se zaruila za Josipa, bila na isti nain pouena ili od anela ili neposredno od Boga: Nemoj se bojati uzeti Josipa pravednoga za mua svoga, jer gle Duh Sveti dat e ti njega za uvara i svjedoka djevianstva i bit e vezan jednakim zavjetom kao i ti te tebi stajati na slubu u svemu to se tie uvanja tvojega djevianstva. (In 4. sent. dist. 30. q. 2. ad tertium.)

Da je enidba izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije bila djevianska, jo se jasnije vidi iz Mateja 1, 1825: I on je ne pozna, dok ne rodi Sina svoga prvenca i prozva Ga imenom Isus.

Odatle je ponajprije jasno, da sv. Josip nije poznao bi. Djevicu Mariju prije Isusova roenja.

No ne moe se rei, da je Josip spoznao Mariju iza Isusova roenja. Iz toga naime, to Josip nije poznao Marije do Isusova roenja, nipoto ne slijedi, da ju je kasnije poznao, jer rije do esto u sv. Pismu izraava ono, to se je do nekog vremena dogodilo ili ne dogodilo. Ali time se nita, ni ukljuivo, ne tvrdi za budunost. Iz Is. 46, 4.: Ja sam, koji sam ovdje i do starosti vae jesam, oito je, da e Gospodin za cijelo biti i onda, kad oni, o kojima je govor, postanu starci. Iz Isusovih opet rijei: Gle ja sam 9 vama do svretka svijeta, ne slijedi, da e Isus tada napustiti uenike svojej Iz rijei: Krist e vladati dok ne postavi neprijatelje /.a podnoje nogama svojima, ne slijedi, da iza toga ne e vladati nad njima. Jednako dakle iz rijei, da Josip nije spoznao Mariju do Isusova roenja, nipoto ne slijedi, da u takvom stanju ne e Josip ostati i dalje.

U ostalom tko razuman moe pretpostaviti, da bi se Josip, kojeg sv. Pismo naziva pravednim usudio dirnuti svetite, u kojem je bio poloen Boji Sin. Zato sv. Jeronim klie: Ja pitam, zato se je Josip uzdravao do dana roenja djeteta Isusa. Odgovorit e (heretik Helvidije): Zato jer je uo anela gdje govori: to je u njoj zaeto od Duha je Svetog. Lijepo. Ovaj dakle, koji

ic snu tako povjerovao, da se nije usudio dirati ene, taj se isti, iza toga kako je od pastira saznao, da je aneo s neba doao i iavio im: roen je Spasitelj Krist Gospodin; taj se isti, koji je vidio gdje pravedni Simeon zagrlivi malia prorie, koji je vidio proroicu Anu, mudrace, zvijezde, Heroda, anele, taj se velim, koji je vidio tolika udesa, usudio taknuti sjedite Duha Svetog i majku (lospodina svoga (M. L. 23, 190).

Ako je dakle sv. Josip ivio u uzdrljivosti prije Isusova po-roda, onda je zbog jo veih razloga morao ivjeti i poslije.

Protiv djevianstva sv. Josipa i bi. Mjevice Marije ne govori ni to, to se Isus naziva prvoroeni. Prema sv. Jeronimu prvo-1 odeni se ne zove samo onaj, iza kojeg se rodi jo drugi, nego i onaj, pred kojim se nije rodio nitko (M. L. 23, 192, 193). Osim toga dodaje, da je po zakonu svako prvoroeno bilo posveeno Bogu i moralo biti otkupljeno te kae: Rije Boja odreuje to je prvo-rodeno. T o je sve to otvara majino krilo. Inae, kad bi prvo-roeni bio samo onaj, iza koga slijede braa, ne bi imali sveenici tako dugo prava na prvoroeno, dok se drugi ne rode. Zar mi dakle ne govori sv. Pismo, da je prvoroeni onaj, koji otvara maj-I Ino krilo a ne onaj, koji imade brae (Ibid).

Bez vrijednosti je i ona tekoa, koju protiv istoe sv. Jo-ipa iznose iz dnevnog, uskog saobraaja izmeu Djevice i sv.

|mipa. Ve je sv. Ambrozije na to odgovorio rijeima: Ona (Mali 1.1) je bila tako puna milosti, da nije samo sebi sauvala milosti liji vianstva, nego ju i ulila onima, s kojima je bila u saobraaju II li inscit. virgin, c. 7. n. jo; M. L. 16, 319). Tako ue i drugi. Ger-

son pie: Sv. Josip bio je pravedan t. j . svestrano savren ovjek, a kraj toga je pouda istonog grijeha u njemu bila ili potisnuta ili unitena. T o je bilo nuno, da ljepota i povjerljiv saobraaj Marijin s njime ne bude njemu na spoticanje ili iskuenje. Stoga nije on kroz zajedniki ivot i povjerljivi saobraaj s Marijom bio potican na pohotu nego na istou i to i zbog potiskivanja pohote u sebi i zbog kreposti i zasluga Marijinih kao i zbog njezinog urednog naina saobraaja. (Sermo de Nat. B. M. V. consideratio 3.)

Tekoe protiv istoe sv. Josipa izlaze odatle, to se ne dri preci oima ona uzviena ast i dostojanstvo, koje sv. Josip imade. To je ast i dostojanstvo toliko, da je upravo zbog toga opravdano rei, da je sv. Josip ne samo ivio u djevianskom braku s bi. Djevicom Marijom, nego da je i itav ivot ivio u djevianstvu. Ovo trajno djevianstvo sv. Josipa imalo je jakih branitelja ve u staro kransko doba. Tako sv. Jeronim veli: Ti kae, da Marija nije ostala djevica, a ja si prisvajam pravo jo vie rei, da je i sam Josip preko Marije bio djevica, da tako iz djevianske enidbe bude roen djevianski Sin. Ako se pak kod svetog mua ne moe govoriti o neistoi, a ne pie za njega da je imao drugu koju enu, a Mariji je vie uvar nego mu, slijedi, da je on koji je zasluio, da se zove otac Gospodnji, s Marijom ostao djevica (Adv. Helvid. n. 19. M. L. 23, 203). Sv. Augustin pak kae: Niti onda, kad je sveta Djevica obdarena boanskom plodnou, nije on (Josip) potraio drugu enu, jer ni Mariju ne bi bio potraio, kad nuno ne bi bio imao enu (1. 5. n. 48; M. L. 44, 811). Sv. Bernardin Sien.: Premda je bio prinuden da sklopi enidbu, to je ipak ostao djevica i po elji i po odluci (Serm. de S. Jos. a. 2. c. 1.). Salmeron: Krist je dakle htio, da bude hranjen i odgajan samo od djevianske istoe; ali sv. Josip nije bio samo djevica, nego je Bog u njemu iskorjenio svaku vatru poude, da je tako na najpoteniji i najsvetiji nain s nada sve lijepom djevicom mogao biti u saobraaju te dan i no najpovjerljivije zajedno ivjeti (Tom. III. tract. 19. ad med.).

Sv. Josip bio je dakle odreen, da bude u najuoj ivotnoj vezi s najsvetijim osobama Isusom i Marijom. On je bio pravi mu bi. Djevice Marije i stoga u nekom pravu smislu otac boanskog djeteca i glava sv. obitelji, te stoga njezin zatitnik i uvar. Za izvrenje ove zadae Bog ga je zacijelo uresio bogatim milostima. Jer je pak mati Boja bila djevica bez ikakve i najmanje ljage i u samom porodu i za itavog svog ivota i jer je ona bila mudra djevica, opravdano se zakljuuje, da ona nikad ne bi bila stupila u enidbenu vezu sa sv. Josipom, kad ne bi prije, bilo naravnim, bilo svrhunaravnim nainom upoznala, da je njezin zarunik djevica i da je to odluio ostati.

Nadalje Isus je osobitu ljubav pokazivao prema djevianstvu. Rodio se od djevice, za apostole je izabrao one, koji su barem iza svoga poziva ivjeli uzdrljivo, ljubljeni uenik bio mu je sv. Ivan djevica, kojemu je na kraju povjerio svoju djeviansku majku. Doista bi bilo upravo ludo pomisliti, da sv. Josip, koji je imao

izvriti tako uzvienu zadau, i bio najue povezan s djevianskim osobama Isusa i Marije, i sam ne bude djevica. Zato je jasno, da it- trajno, ivotno djevianstvo sv. Josipa, postala zajednika nauka bogoslova i zajednika vjera svega katolikoga puka.

Protiv djevianstva bi. Djevice Marije, napose sv. Josipa, iznose protestanti i racionalisti, kao to je to neko inio heretik Helvidije, osobito ona mjesta sv. Pisma, gdje se spominju braa Gospodinova. Iz tog zakljuuju, da je u najmanju ruku sv. Josip u prijanjoj enidbi imao djece.

N o neprijeporna je injenica, da se u sv. Pismu zovu imenom braa i sestre ne samo djeca istih roditelja nego i blii roaci. Tako se braom nazivlju Abraham i Lot, premda je Lot bio samo neak Abrahamov. Isto vrijedi za Labana i Jakova. Isto se tako roaci kralja Ohozije nazivlju braom kraljevom. Tako su i braa Gospodinova roaci njegovi, jer se u sv. Pismu ne nalazi nikakav trag krvne Gospodinove brae. T o je ve naglasio sv. Jeronim: Neki pod braom Gospodinovom misle Josipove sinove od neke druge ene; u emu slijede lude misli Apogrifa te izmiljaju neku Melchu ili Eschu. Mi pak, kao to je sadrano u knjizi, koju smo napisali protiv Helvidija, razumijevamo pod braom Gospodinovom ne sinove Josipove, nego bratuede Spasiteljeve, sinove Marije, tetke Gospodnje, za koju se kae, da je mati Jakoba mlaega, Josipa i Jude, za koje na drugom mjestu evanelja itamo, da se zovu braa Gospodnja. Da se pak braom nazivlju ovakvi roaci dokazuje cijelo sv. Pismo (M. L. 26, c. 84, 85).

Kad bi Gospodin imao brae, onda bi on zacijelo visei na kriu svoju majku povjerio kome od brae, a ne Ivanu. Zato kae lVtar Krizolog: Kad bi bi. Djevica Marija imala i druge djece, ne bi Krist majke na kriu, u asu smrti, predao ueniku, ne bi je preporuio nekomu izvan obitelji (M. L. 52, 336). U vezi s time kae sv. Hilarije: Samo najpokvareniji ljudi misle, da svome miljenju odatle mogu dati ugled, to je predaja, da je Gospodin na imao vie brae. N o kad bi oni bili Marijini (sinovi) nikad ne bi ina za vrijeme muke bila dana za majku apostolu Ivanu po Gospo-I i novim rijeima upravljenima obojici: eno, evo Sin Tvoj (Iv. 19, 16, 21) i Ivanu: Evo majka Tvoja. Samo je zbog utjehe oaloene

II ueniku ostavio sinovljevu ljubav (In Matth. c. 1, n. 4. M. I . 2 2 ) .

Braa dakle Gospodinova, o kojoj govori sv. Pismo Novog /.ivjeta, nijesu ni djeca Marije i Josipa niti potjeu iz prijanjeg k.ikvog braka sv. Josipa. Ona dakle nijesu nikakav dokaz niti protiv .Ijcvianstva sv. Josipa niti protiv djevianske enidbe Josipa i M.ni je.

Drugu potekou protiv djevianske enidbe sv. Josipa i bi. ) je vice Marije iznose iz same naravi enidbe istiui, da je djevi-u.niska enidba unutarnje protuslovlje.

Izloit emo stoga u emu stoji bit enidbe i da li je ona spoil v.i sa zavjetom ovjeanstva.

enidba imade svoj izvor i korjen u naravnom i pozitivnom Bojem zakonu. enidbu moemo promatrati kao ugovor (matri-monium in fieri) i kao odnoaj (matrimonium in facto esse).

U prvom smislu ona je ugovor izmeu mukarca i enskinje, kojim si meusobno predaju i primaju pravo na tijelo u svrhu spolnog openja. enidba kao odnoaj jest pravna zajednica izmeu mukarca i ene u svrhu raanja i uzgajanja djece.

Prvotna i glavna svrha enidbe jest raanje i uzgajanje djece prema rijeima Pisma: Rastite i mnoite se i napunite zemlju (Gen. i, 27). Druga je svrha enidbe meusobna pomo (mutuum adjutorium). Kao to se naime ljudi razlikuju po spolovima tako su razlini i po potrebama. Stoga ne samo ena u muu, nego i mu, premda je jai, treba oslona u eni. ena nalazi kod mua svoju zatitu, a mu u eni njenu brigu, trajnu i vjernu skrb. Rekao je sam Bog: Nainimo mu pomonicu slinu njemu (Gen. 2, 18). Trea, konana svrha enidbe jest lijek protiv pohote (remedium concupiscentiae). Iza istonog grijeha naime spolni je nagon zbog poude postao neuredan. enidba taj nagon ureuje, stavljajui mu razumna pravila i okvir. Tu svrhu enidbe istie ap. Pavao govorei: Ali zbog bludnosti svaki ima svoju enu, i svaka ena neka ima svojeg mua (I. Kor. 7. 2).

Za ispravnije shvaanje enidbe treba da jo dodamo neka objanjenja.

Ponajprije treba naglasiti, da spomenuta trostruka svrha enidbe sainjava t. zv. unutarnji cilj enidbe (finis operis), za kojim enidba po naravi svojoj te/i. Od tog naravnog cilja treba razlikovati onaj cilj, koji sa enidbom eli da postigne onaj, koji enidbu sklapa (finis operantis). Taj cilj ili motiv enidbe moe da se podudara s objektivnim ciljem enidbe, no moe da se od njega i razlikuje (n. pr. kad se netko eni da dobije bogati miraz). N o za valjano sklapanje enidbe potrebno je da taj cilj nikad ne bude takav, da je nespojiv s objektivnim unutranjim ciljem enidbe. Ako je za sklapanje valjane enidbe dostatno, da subjektivni cilj i motiv enidbe ne bude u protimbi s objektivnim, unutarnjim naravnim ciljem, onda je jasno, da je za sklapanje valjane enidbe jo vie dostatan kao cilj i motiv bilo koji od triju unutarnjih, ili naravnih ciljeva enidbe. Tako je na pr. za valjano sklapanje enidbe dostatno, da tko stupa u brak bilo iz tenje za zatitom i pomoi, bilo za ureenjem neurednog spolnog nagona, a da ne mora izriito teiti na prvi glavni cilj enidbe: raanje djece. N o apsolutna je dakako dunost, da brani drugovi ne poine nita pozitivnog protiv ovog glavnog cilja enidbe.

Treba nadalje razlikovati samo sklapanje enidbe od enidbe u koliko je trajna veza mua i ene. enidba se sklapa jednim prolaznim inom zakonitog ugovora, po kojem se supruzima daju meusobna trajna prava i nalau dunosti. Ova prava i dunosti sainjavaju enidbeni vez, bit enidbe. Kakva su to prava oznauje apost. Pavao rijeima: ena nije gospodar svojega tijela, nego mu,

19

tako i mu nije gospodar svojega tijela nego ena (1 Kor. 7, 4). To jest mu i ena predaju uzajamno jedan drugomu i stavljaju na raspolaganje svoja tjelesa kao organ raalakog ina, po kojem zajedno postaju potpuno poelo raanja. Kratko i zbito kae to sv. Toma rijeima: enidba nije sam ugovor nego je ona ugovorom izvreno sjedinjenje dviju osoba, po kojem su one odreene k jednom cilju. (Supplem. q. 45 a. 1. ad 1.)

Jednako treba naglasiti, da izvrenje enidbe ne spada na bit enidbe. to vie izvrenje enidbe, da bude opravdano i dozvoljeno, pretpostavlja opstojnost enidbe. Istinost ove tvrdnje vidi se i iz toga, to nitko nee rei, da je enidba prestala biti time, to su se moda enidbeni drugovi prestali sluiti enidbom.

Bitno je u enidbi uzajamno pravo na tijelo drugoga enid-benog druga. N o to pravo nije takvo, da bi se ono nuno uvijek i pod svim okolnostima moralo izvrivati prema slobodnoj volji drugog enidbenog druga. Izvrenje toga prava moe biti sueno ili sprijeeno bilo fiziki bilo moralno bilo juridiki, a da ipak enidbeni vez u svojoj biti ostane nepovrijeen. Tako na pr. bolest stvara fiziku nemogunost vrenja enidbenih dunosti i prava, a ipak enidbeni vez ostaje na snazi. Jednako preljub oduzima preljubniku pravo traiti enidbeni dug, a brak ipak ostaje u kreposti.

Isto tako treba rei, da na bit enidbe ne spada plodnost enidbe, to jest sposobnost raati djecu. Valjana najme enidba moe postojati i meu neplodnima i starcima, koji dodue izvre enidbeni prileg, ali ne mogu roditi djece.

Jednako na bit enidbe ne spadaju dunosti: provoditi za-jedniki ivot, ne stavljati kod uporabe enidbe nikakvih pozitivnih zapreka zaea te davati djeci valjani odgoj. Te su dunosti dodue prirodno povezane sa enidbom i izviru iz nje, ali ne sai-n java ju njezinu bit.

Bit enidbe stoji dakle samo u onom moralno-juridikom v

djevianstvo bilo osigurano zavjetom, nastaje pitanje, da li je takav zavjet U Ope spojiv s pravom i valjanom enidbom, pogotovu ako se kod samog sklapanja enidbe stavi kao uvjet trajno djevianstvo. S jedne naime strane kroz sklopljenu enidbu postoji kod enidbe-nili drugova pravo, a katkad i dunost spolnog saobraaja, a s druge strane ini se da je ovo pravo i dunost po zavjetu uniteno. Kako emo ovu tekou rjeiti? Ponajprije treba drati pred oima razliku meu trostrukim objektivnim ciljem, koji je po naravi spojen sa svakom valjanom enidbom i subjektivnim motivom sklapanja enidbe. Nije najme potrebno, da onaj tko sklapa enidbu subjektivno eli i tei za onim trostrukim objektivnim ciljem enidbe. Ako n. pr. oni koji sklapaju enidbu imadu kod sklapanja enidbe kao djelotvorni motiv samo meusobno potpomaganje ili samo sakra-mentalno posveenje, a ostale ciljeve nemaju namjeru da zapreuju, tada je takva enidba bez dvojbe ne samo valjana nego takoer i doputena. Nadalje treba da dobro razlikujemo izmeu prava i upotrebe prava. Pravo najme moe postojati a da se posjednik njegov nikad s njime ne poslui. Tako netko moe imati pravo da. stanuje u jednoj kui, a da se ipak nikad tim pravom ne poslui. Slino je i u naem sluaju. Pravo na spolni saobraaj moe postojati, a da se netko s njime ne slui. Mogu n. pr. enidbeni drugovi iza sklopljene enidbe sklopiti pogodbu, da se nikad enidbom nee sluiti. Pogodbu najme, uz koju je povezana obveza vjernosti (obligatio fidelitatis). N o ako to oni mogu uiniti poslije enidbe, tako da enidba u biti svojoj ipak ostane nepovreena, tada mogu oni s takvom pogodbom i sklopiti enidbu, a da time ipak ne bude zaprijeeno sklapanje prave enidbe. U jednom i drugom sluaju ostalo bi supruzima pravo na spolni saobraaj, ali bi oni imali iz obostranog obeanja nastalu dunost, dakle obvezu vjernosti a ne pravnu obvezu, da se uzdravaju od izvrivanja branog prava. N o ista je stvar, ako mu i ena sporazumno iza enidbe ili prije njezinog sklapanja uine zavjet vjenog djevianstva. Sklapanjem enidbe primaju oni pravo spolnog saobraaja, koje je bitno spojeno sa svakom enidbom te sve drugo- to je po prirodi s time skopano. No u sluaju uzajamnog zavjeta nije ovo pravo uniteno ili uklonjeno, nego se ono samo vee i sputava obvezom koja je nastala iz zavjeta. Ta obveza dakle izlazi iz bogotovlja, a ne s naslova pravednosti (ex religione, non ex justitia). U sluaju da takvi supruzi unato zavjeta istoe stupe u spolni saobraaj, ne bi oni time povrijedili nikakvu pravednost. Taj in ne bi bio grijeh neistoe nego grijeh protiv kreposti bogotovlja, bilo bi svetogre, jer bi bio povreda zavjeta. Ako bi jedan od takvih supruga sagrijeio s nekom treom osobom, tada to ne bi bilo samo svetogre nego i pravi preljub i nepravda, jer bi bilo povrijeeno pravo drugog enidbenog druga. Uzajamna pogodba dakle o uzdravanju od branog prilega, kojoj odgovara obveza vjernosti (obligatio fidelitatis) te uzajamni zavjet istoe, kome odgovara obveza bogotovlja, ne stoji u protimbi i nije nespojiva s juridikom moi i

2 1

pravom na spolni saobraaj, koje se daje enidbom. Tu najme ne Moji pravo protiv prava, nego samo jedno postojee pravo, koje OStaje trajno, biva vezano kroz jednu novo nadolu dunost, koja vtmog prava ne ukida nego ga samo vee.

Iz ovog je jasno, da su sv. Josip i bi. Djevica Marija mogli ui-iti zavjet istoe, a ipak stupiti u pravi i valjani brak.

IV. Svrha enidbe sv. Josipa i bi. Djevice Marije Nastaje pitanje, koju je svrhu postavio Bog enidbi sv. Jo

sipa i bi. Djevice Marije. Na to su pitanje, oslanjajui se na sv. Pismo, odgovorili

irkveni oci i bogoslovi. Od sv. otaca treba spomenuti: Ignacija, Origena, Eusebija, Hilarija, Epifanija, Ambrozija, Krizostoma, Jeronima, Augustina i Bernarda. Sve argumente, koje su u ovom pogledu iznijeli sv. oci saeo je sv. Toma odgovarajui na pitanje, zato je trebalo, da se Boji Sin zane i rodi od udate ene, dakle da se rodi u istinitom i pravom braku. Bilo je primjereno veli On, da se Krist rodi od udate ene i radi njega samoga i radi njegove majke i radi nas (S. th. 3. q. 29. a. 1.)

Radi Krista samoga bilo je potrebno ponajprije zato, da ga nevjernici kao nezakonito dijete ne odbiju. Savremeni idovi i po-;,.ini bili su po svome shvaanju vrlo daleko od toga, da shvate i prihvate djeviansko zaee i porod boanskog Sapsitelja. Oni bi | a naprotiv smatrali nezakonitim djetetom, ozloglasili, osramotili 1 odbacili. Zato je bilo u namjeri Bojeg promisla, da tajnu Krilo va roenja pokrije velom enidbe sv. Josipa i bi. Djevice Marije.

I 1 om onda, kad Krist zasvjedoi svoje boanstvo udesima, napose uskrsnuem od mrtvih, bit e due njihove spremne, da prihvate nvu tajnu. Drugi je razlog bio u tome, da se prema starom obiaju K 1 istovo podrijetlo uzmogne ustanoviti po muu. Rodoslovlje se |e napose kod idova utvrivalo preko mueva. Stoga kad bi. Dje-

' Marija ne bi bila pola za Josipa, ne bi se Kristovo podrijetlo od I >.ivida moglo utvrditi, te bi tako na njem ostala neka sjena i ne-jasnoa. Proroci su naprotiv jasno kazali, da e Mesija biti iz doma I ).ividova. Morala je dakle i Marija biti zruena i udata za mua 1/ kue Davidove. Trei razlog nalazi sv. Toma u zatiti, koju je pred navalama sotone djetetu Isusu pruao brak bi. Djevice Marije [ IV. Josipa. Boanski Spasitelj morao je naime prei sve stupnjeve mladenake dobi. Jednako se i njegovo Boje sinovstvo i poslanje imalo malo po malo otkrivati najprije uenicima, a onda drugima. l'"l" je prikladno da avao tek kasnije dozna za uzviene tajne djevianskog zaea i roenja bo. Spasitelja. Takva je bila odredba promisla Bojega, iako hi Bog i kraj avlova znanja bio

10 zaprijeiti sve njegove zamke i zapreke, koje bi stavljao djetetu Isusu. enidba bi. Djevice Marije i sv. Josipa imala je

avlu na neko vrijeme prikriti tajnu utjelovljenja. etvrti je

2 2

razlog enidbe sv. Josipa i bi. Djevice Marije, da sv. Josip boanskog Spasitelja uzgaja i hrani. Boanski Spasitelj naime bio je kao dijete podvrgnut svim tjelesnim slaboama i potrebama ljudske naravi. Zato je trebao hranitelja i pred svijetom zatitnika i branitelja. Tu pak zadau vri glava ili otac porodice. Zato je bi. Djevica Marija morala stupiti u brak, da mu, s kojim se u braku sjedini, bude kroz taj brak ne dodue tjelesni, ali ipak pravi, u uzvienijem smislu otac djeteta Isusa i njegov hranitelj. Sv. Josip je uistinu tu uzvienu slubu i vrio, kao to nam to jasno svjedoi sv. Pismo.

Druga vrsta razloga, zato je postojao brak izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije, jest u samoj majci Bojoj. Prvi ovakav razlog stoji u tome, to je kroz enidbu bi. Djevica Marija bila zatiena od kazne kamenovanja, koja je prijetila svakoj eni, koja je rodila izvan braka prema V. knjizi Mojs. 22, 20: Ako se nije nalo djevianstvo u djevojke neka je bace pred vrata od kue oca njezina, i neka je zaspu kamenjem ljudi onoga mjesta i neka pogine, jer je uinila zlo u Izraelu grijeei u kui oca svojega. Drugi je razlog u tome, to je kroz enidbu bio zatien dobar glas i ast bi. Djevice Marije. Sa au i nepovredivou Kristova roenja nuno je povezana i ast bi. Djevice. Bog u svojoj ljubavi nije mogao dopustiti, da i sjena grijeha neistoe padne na bi. Djevicu Mariju. T o bi se pak pred svijetom sigurno dogodilo, da bi. Djevica nije bila u braku. Zato kae sv. Ambrozije: Gospodin je volio, da neki sumnjaju o njegovu podrijetlu nego o istoi majke. On je naime znao, da je stidljivost Djevice njena i da je sklizak glas o stidljivosti. I zato nije htio da vjeru u svoj porod izgradi nepravdama na majci (M. L. 16, 316). Trei je razlog bio u tome, da u braku sa sv. Josipom nae bi. Djevica svoga pomonika i zatitnika. Bi. Djevica Marija nije bila slobodna od svih zemaljskih potreba, nego podvrgnuta raznim nevoljama i tekoama. Ona je stoga trebala zatitnika, pomonika i obranu.

Trea vrsta razloga, zato je bi. Djevica ula u brak sa sv. Josipom nalazi sv. Toma u nama. Ponajprije mi smo kroz svjedoanstvo sv. Josipa dobili dokaz o djevianskom porodu Isusovu. 0 tom kae sv. Ambrozije: Kao nada sve povjerljiv svjedok za stidljivo djevianstvo pokazuje nam se mu, koji bi u boli zbog sramote, koja mu je nanesena, osvetio svoju ast, kad ne bi bio saznao tajnu (super Luc. 1. c). Sv. Josip je uznemiren, kad vidi presvetu Djevicu trudnu. On je smiren istom onda, kad mu aneo govori: Ne boj se uzeti enu svoju k sebi, jer ono, to je u njoj zaeto, jest od Duha Svetoga (Mat. 2, 20). Sveti dakle brak Josipa i Marije pruio nam je preko sv. Josipa najvie svjedoanstvo o istom djevianskom zaeu boanskog Spasitelja. Mi nadalje upravo preko braka bi. Djevice Marije dobivamo veu sigurnost o njezinom djevianstvu. Sv. Ambrozije veli: Marijinim rijeima daje se vie vjere, jer je odstranjen svaki motiv za laganje. Trudna naime i neudata jamano bi uinila utisak, da 1 l.ii lioe prekriti svoju krivnju; no ona koja je udata nema

"O

takvog razloga za laganje, jer kod nje je majinstvo nagrada i blagodat enidbe. Svjedoanstvo dakle bi. Djevice Marije o njezinom djevianstvu: Kako e to biti kad ja nemam mua (Ev. Luk. r, 34) jest vrsto, jer nitko ne lae bez razloga. Udata i trudna ena nema razloga da navodi uzroke izvan braka kao razlog svoje trudnoe i za pokrie svoje asti, jer ako ml.ua zanese, to nije sramota nego brani blagoslov. Kao dalnji razlog enidbe sv. Josipa i bi. Djevice Marije navodi sv. Toma to, da je ta djevianska enidba slika veze izmeu Krista i Crkve, koja u djevianskoj vezi s Kristom raa uvijek novu djecu. Kao posljednji razlog, zato je Marija bila djevica i udata za mua nalazi sv. Toma u tome, da smo u djevianskoj enidbi sv. Josipa i bi. Djevice Marije dobili uzor ne samo istoe nego i brane zajednice. Ta je uzviena enidba postala idealni uzor kranskih brakova. T o je sveza, koja je povezana nerazrjeivim vezama brane, roditeljske i djeinske ljubavi. Zato je ta sv. Obitelj po Bojoj providnosti postala zatita protiv zastupnika slobodne ljubavi, koja rui svaku vrstou i stalnost obiteljske enidbene veze.

Iz svega, to je reeno, oito je, da je enidbena veza izmeu >1. Djevice Marije imala posluiti utjelovljenju Bojeg Sina, da 3oji Sin uzmogne doi na dostojan i prikladan nain na ovaj svijet. N o ne samo to. Ova je enidba imala posluiti i glavnoj svrsi utjelovljenja, otkupljenju naime i primjeni plodova otkupljenja, u koliko kao najsvetiji i najljepi uzor kranske obitelji jaa ,'jeru i potie na krepostan ivot. I kod svega toga imao je sv. Josip, cisti zarunik i mu preiste Djevice, bitno sudjelovati imajui u svemu glavni udio. Ve se iz toga vidi, veliina i uzvienost sv. Josipa, istog zarunika bi. Djevice Marije.

V. Kako su u braku izmeu bi. Djevice Marije i sv. Josipa ostvarena tri naravna, bitna dobra enidbe

uope: t. j . potomstvo, vjernost, nerazrjeivost

24

stoga enidbeno dobro ispunjeno u onim Kristovim roditeljima: potomstvo, vjernost, sakramenat. Kao potomstvo gledamo samog Gospodina naega Isusa Krista, vjernost je tu, jer nema preljuba, a sakramenat je, jer nema nikakve rastave. Samo enidbenog prilega nije ondje bilo, jer se on u tijelu grijeha nije mogao zbiti bez one sramotne poude puti, koja je izala iz grijeha, a bez koje je htio da bude zaet onaj, koji e biti bez grijeha, ne u tijelu grijeha, nego li slici tijela grijeha; da takoer tako poui, da je svako tijelo, koje se iz prilega raa, tijelo grijeha, te stoga jedino on, koji nije odatle roen, nije bio tijelo grijeha. (M. L. 44, 421). Augustinova reenica o trim glavnim dobrima enidbe, postala je nekim teolokim principom, koji su usvojili sv. Toma i ostali bogoslovi. Usvojio ga je i koncil florcntinski, koji kae:

Prvo dobro enidbe jest raanje i odgajanje djece za tovanje Boga. Drugo je vjernost, koju jedan enidbeni drug mora uvati drugom. Tree je nerazrjeivost enidbe (Deer, pro Arm. D . 18/20 n. 702).

Pitanje je, to ovo naelo znai, i kako je ono ostvareno u djevianskoj enidbi sv. Josipa i bi. Djevice Marije?

Dobro sakramenta ne oznauje ovdje sakramentalne milosti, jer enidbeni vez izmeu bi. Djevice Marije i sv. Josipa nije bio sakramenat N. Zavjeta, budui da Novi Zavjet jo nije bio osnovan. Sv. Augustin upotrebljava figuru metonimije. Budui naime da je potpuna nerazrjeivost enidbe u Novom Zavjetu posljedica i uinak sakramentalnosti enidbe, naziva on potpunu i nerazrjeivu vezu izmeu Bi. Djevice Marije i sv. Josipa sakramentom. Da je pak takva vrstoa u enidbenom vezu bi. Djevice i sv. Josipa postojala, posve je oito. Ova je naime enidba nastala po odredbi Bojoj s uzvienim ciljem, da poslui utjelovljenju Sina Bojega. Brani drugovi bili su najsvetije osobe: Marija je bila milosti puna, blaena meu enama, a sv. Josipa naziva sv. Pismo pravednim. Ovakvim osobama nije se mogla ni za as roditi misao o razrjeenju veze, koju je htio i naredio Bog. Nemir, koji se za as rodio u dui sv. Josipa, kad je opazio, da je bi. Djevica Marija trudna, brzo je rasprio oneo Boji. On je posluio samo tome, da se utvrdi vjera naa u djevianstvo obiju enidbenih drugova te u djeviansko zaee i roenje boanskog Spasitelja.

Dobro vjere (bonum fidei) znai uzajamnu enidbenu vjernost i stalnu portvovnu ljubav enidbenih drugova. A ta je u enidbenoj vezi bi. Djevice Marije i sv. Josipa bila savreno provedena. Nije mogue zamisliti svu dubinu privrenosti, beskrajne odanosti i uzajamnog prianjanja u predanoj ljubavi ovih osoba, koje su bile povezane tako uzvienim ciljem, koji je Bog odredio njihovoj enidbi. Ove ljubavi nije moglo nita umanjiti. Ona ih je proimala i ujedinjivala u svim tekoama i iskuenjima, koja su po Bojoj providnosti imali podnijeti. Ta je vjernost napose sa-Itojala u tome, da su uvijek nepovrijeeno i neokaljano uvali vrio djevianstvo i istou, koju su si uzajamno darovali. U traj-

25

noj svijesti uzviene zadae, koju su imali izvriti u svome braku, nije se ni mogla roditi misao na nevjernost. Dobro sakramenta i dobro vjere ostvareni su u enidbenoj vezi bi. Djevice Marije i sv. Josipa savreno.

No pitanje je, da li je u enidbi bi. Djevice Marije i sv. Josipa ostvareno i glavno dobro enidbe, dobro potomstva, nasljedstva. Drugim rijeima, da li se boansko djetece Isus moe smatrati plodom ove enidbe.

Sv. Augustin u vezi s ovim pitanjem istie, da sjetilna pouda i naslada, koja po naravi izlazi iz branog saobraaja, a potiskuje djelovanje razuma i slobodne volje, nikako ne pripada na bit enidbe. Na bit enidbe ne spada ni spolni saobraaj, a pouda i naslada jo daleko manje. Prema tome, to je u nekoj enidbi vie iskljuena sjetilna pohotljivost i pouda, to je ona savrenija. Kad bi stoga bilo mogue, da se bez enidbenog saobraaja i putene veze postigne prvi cilj enidbe, t. j . potomstvo, tada bi to bila naj-savrenija enidba, to vie ideal enidbe. Evo upravo taj je enidbeni ideal ostvaren u djevianskoj enidbi izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije. ujmo meutim, to kae sv. Augustin. On veli:

Stoga, brao, ako se oci nai nijesu s drugog razloga, osim da rode djecu, vezali i opili sa enama, zacijelo bi im bilo veliko veselje, kada bi mimo ono poudno djelo mogli imati djece, jer oni su, da imadu djece, silazili k onom djelu iz dunosti, a nijesu srtali iz poude. Zar zato Josip nije bio otac, jer je on bez poude tijela dobio sina? Daleko neka bude to, da kranska istoa osjea ono, to nije osjeala ni idovska (Sermo 51, c. iy, M. L. 38, 347, 348). Zato veli sv. Augustin, da bi se sv. Josip s pravom tuio, kad bi ga tko zato, to nije tijelom rodio Isusa, htio iskljuiti iz Kristova rodoslovlja i tako iz tajne utjelovljenja. Opravdano bi naime rekao: Zato me iskljuujete? Zato preko mene ne uzlaze i silaze pokoljenja? Zar e mu se rei: Jer ti nijesi rodio djelovanjem tijela svoga. Ta. on e odgovoriti: Zar je i ona (Marija) djelovanjem tijela svoga rodila? Ono, to je uinio Duh Sveti, obojici je uinio. Budui da je on, veli, bio pravedan ovjek; pravedan je dakle bio mu, pravedna ena. Duh Sveti poinuo je na pravednosti lenoga i drugoga, obojici je dao Sina. N o u onom spolu, kome je pripadalo raanje, uinio je to, da se je i muu rodio. I zato obo-fici kae aneo, da djeaku nadjenu ime. Tako je naglaen roditeljski ugled obojice (Ibid. 351)

Iz ovog je jasno, da je po sv. Augustinu dijete Isus plod ' nidbe izmeu Isusa i Marije. Dakako nije on bio naravni plod njiliove enidbe, jer je ona bila djevianska. Ali to ova enib.i

bog djevianstva nije mogla sama poluiti putem naravi, to joj je vi liunaravnim putem nadomjestio Duh Sveti. Ali za oploni"

ove enidbe svrhunaravnim putem, za svrhunaravni utjecaj i djelo nije Duha Svetoga, spremili su se svojom svetosti jedan i drugi 1 Miri ja i Josip, mu i ena.

26

U vezi s pitanjem, da li se dijete Isus imade smatrati djetetom, plodom enidbe izmeu Isusa i Marije kae sv. Toma ovako: Potomstvo (dijete) ne nazivlje se dobrom enidbe (bonum matrimonii) samo u koliko se ono po enidbi raa, nego vi koliko se u enidbi prima i odgaja. I tako je ono dijete (Gospodin Isus) bio* dobro one enidbe, ali ne na prvi nain. Niti onaj, koji je roen u preljubu, niti posinak, koji je u enidbi odgojen, nije dobro enidbe, jer kod njh enidba nije odreena za njihov odgoj; ova pak enidba (Marije i Josipa) na to je bila osobito odreena, da se dijete u njoj zane i odgoji (In. 4. d. 30. q. 2. a. 2. ad 4.)

Sv. Toma dakle jasno kae, da je dijete Isus plod enidbe Josipa i Marije.

Kard. Billot prikljuujui se miljenju sv. Tome kae: Ova dakle jedinstvena enidba odlikuje se nad sve druge. Jer enidba je kod prvog svojega ustanovljenja na neki nain unapred objavila buduu tajnu utjelovljene Rijei. enidba Novog Zavjeta nasljeduje ju kao slika svoj uzor. Ali enidba Kristovih roditelja jest samu utjelovljenu Rije, koja je sila s neba, primila, vjerno othranila i na najdoliniji nain uvela u svijet (De Sacram1. Th. 36. in fine).

Suarez pak, koji imade osobite zasluge za teologiju sv. Josipa, kae ovako: Preko prave enidbe, koju je (Josip) sklopio s Djevicom, postao je on na neki nain gospodar njezina tijela, jer kako kae Pavao, ena nema vlasti nad svojim tijelom, nego mu. Stoga se dogodilo, da je plod djevianskog tijela na neki nain pripadao Josipu. Kae se naime (u Instit. de rerum di-visione cum in suo solo versiculo ex diverso): to se na tuem tlu raa ili gradi, pada pod vlasnitvo onoga, ije je tlo. Stoga kad bi na udesan nain u neijem vrtu nastalo vrelo, pripadalo bi onome, iji je vrt. Jer je dakle djeviansko tlo primilo Gospodnji blagoslov, to plod onog blagoslova pripada Josipu, ije je tlo (kao to je u Deut. 33 u blagoslovima patrijarke Josipa pre-oznaeno). Konano dodajem, da mu i ena po enidbenom vezu nastaju na neki nain jedno. Jer, iako po putenom openju postaju jedno tijelo, a ono ipak po samom vezu postaju jedno srce, jedna volja. Stoga se zbiva, da su im dobra na neki nain zajednika tako, da ono, to je u posjedovnom pravu i vlasti jednoga, dosljedno pripada i drugome (T. 19. D. 8 s. 1. n. 4).

Iz nauke sviju ovih velikih uitelja oito je dakle, da je dijete Isus dodue udesni, ali pravi plod enidbe izmeu Marije 1 Josipa.

Kao to je ve spomenuto, po odredbi je Bojoj djevianska enidba izmeu Marije i Josipa bila posve upravljena na utjelov-Ijenje Sina Bojeg. Za postignue ovog cilja morala je postojati orava, .1 ne prividna enidba. Prividna naime enidba ne samo da

lOItignue toga cilja ne bi bila dostatna nego bi se kao sredstvo 1 njegovo postignue priinjala kao la nedostojna Boga i s toga

nemogua Boji Sin morao je dakle biti zaet od udate djevice i

27

roen u njezinom braku. T o se moralo zbiti pogotovu zato, to je Bog ve od poetka stvarajui prvi brani par povezao zakonito roenje djece uz enidbu te je enidbu kao izvor svakog dalnjeg ljudskog ivota posvetio tako, da on od ove udoredne norme ni onda ne otstupa, kad je zbog tajanstvene oplodnje Djeviinog krila fizika djelatnost muevljeva apsolutno iskljuena.

Promotrimo ovo svrhunaravno zaee potanje: U naravnom redu nastaje novi ljudski ivot saradnjom triju

faktora: Boga, mua i ene. Mu i ena svojim spolnim saobraajem priprave materiju, u koju Bog ulijeva duu. Muevljevo naime sjeme oplodi enino jajace i nastaje fetus, u koji Bog stvaranjem ulijeva duu, da tako nastane novi ovjek. T o je naravno rasploivanje ljudstva.

Oito je, da u tom procesu djelovanje mua i ene imade irakter pripravnog uzroka (causa disponens), koji sprema mate

riju za stvoriteljnu djelatnost Boju, po kojoj nastaje dua, koja se sjedini s organizmom izgraenim od mua i ene i tako stupa

bivstvovanje novi ljudski ivot. Kod svrhunaravnog zaea djeteta Isusa nemaju drugotni faktori: mu i ena, sv. Josip i bi. Dje-rica Marija, istu ulogu kao roditelji u naravnom redu. Ali se ipak i obzirom na zaee Bojeg Sina ne smiju posve izluiti. enski je faktor na naravni nain malo po malo izgradio ensku stanicu tametka. Ali tada nije ta stanica predana muu, da je on oplodi laravnim nainom nego je u svrhunaravnom predanju stavljena 1a raspoloenje Duhu Svetom, da je on oplodi, oivi i osobno sjedini s drugom osobom presv. Trojstva. To je Marija uinila na

sziv samog Duha Svetog, kad je ispunjena i prosvijetljena boanskom milou u potpunom predanju u svetu volju Boju izgovorila xnresne rijei, koje su preporodile svijet: Neka mi bude po rijei Tvojoj (Luk. 1, 38). N o pitanje je, da li je i sv. Josip bilo 1a koji nain sudjelovao i doprinio tome, da je njegova djevianska ena po Duhu Svetom blagoslovena i zaela? Bez dvojbe jest. )n je naime po svome djevianstvu i po djevianskoj vezi s bi. )jevicom Marijom omoguio, da Boji Sin doe na ovaj svijet na

Sastan, neokaljan i prikladan nain, da bude zaet i roen od Djevice. On je nadalje na poziv nebeskog glasnika svoju djeviansku zarunicu, koja je na udesan nain zatrudnjela boanskom silom, 1 T O k sebi i u vjernoj predanosti iscrpio sve svoje sile, da titi i

slui njoj i svetom plodu njezinoga tijela. Tako je i on na dispo-'iiivan nain, kao pripravni uzrok, sudjelovao kod utjelovljenja bojeg 'Sina u Djeviinom krilu. Ova pripravna, dispozitivna dje-

l.nnost ne samo da je jednaka naravnoj oplodnji, nego je neprispo-uliivo vrednija. to vie ona je za ostvarenje tajne utjelovljenja

r dino primjerena, prikladna i dolina. Za potvrdu ove injenice treba navesti jo ove momente, koje

Uvodi Suarez: Budui, da po apostolu Pavlu i openitom pravnom ihvaanju mu imade pravo na tijelo svoje ene u pogledu raanja lOVOg ivota, to zakoniti plod eninog tijela pripada pravno ne

28

samo eni nego i muu, i ako on nije fiziki sudjelovao. Nadalje: Ako mu i ena postaju branim saobraajem jedno tijelo, to oni branim vezom postaju u pravom smislu jedno srce i jedna dua. Stoga dijete, koje je zakonito zaela i rodila ena, nije roeno samo eni, nego i muu. Ono je plod enidbe. Dakle je i dijete Isus u djevianski brak roeno od Josipa i od Marije. Isus se mora smatrati izdankom, mladicom, potomkom ove enidbe.

Djevica zainje po Duhu Svetom, ali samo kao zarunica (ena) Josipova, njemu dakle, u enidbu sa svojim zarunikom raa ona sina, s kojim je Gospodin blagoslovio njezino isto krilo. Ako je na naravni nain roeno dijete usprkos sudjelovanja naravnih uzroka ipak u zadnjem uzroku dar neba, koje obino slijeva enidbi svoj blagoslov samo posredstvom odreenih naravnih sila, a ono moe jedamput na izvanredan nain, udesno, biti blagoslo-vena jedna enidba, a da onaj koji blagosilja na upotrebljava naravne djelatnosti pomilovanog enidbenog para. Ovdje, kao i tamo, mogu se oboje, mu i ena, radovati blagoslovu, koji je Bog poloio na njihovu enidbu (Grimm, Geschichte der Kindheit Jesu, S. 122.).

Drugdje opet kae: Upravo ova istina, nepovredljivo naime pravo neba, uiniti nekog Izraelca bez svakog posredstva njegove raalake snage, a ipak potpunim uinkom oinskog snoaja, ocem jednog lina, kaoSto upravo u mesijanskom roenju dobiva tako mazno znaenje, tako i'' n.i Vt6 davno na osebujan nain i vrlo namjerno bila predoena izraelskom pojmovanju: Leviratska e-nidba imade i s obzirom na ovu stranu svoju zadau i time se istom ispunja svrha, Zato taj tako osebujan zakon igra toliku ulogu ne samo u razvitku idovskih plemena nego i unutar mesijanskog rodoslovnog stabla. Mi dakako u enidbi Josipovoj i Djeviinoj nemamo nikakve Leviratske enidbe, ali je pojam Leviratske enidbe usaen u svijest Izraela prije svega zbog ciljeva, koji lee na dnu ove Josipove enidbe. Isti Bog Zavjeta, koji jo umrlom Izraelcu, a da ovaj dakle nije mogao nikako kod toga saraivati, moe dati sina, daje Djeviinom muu, dok je on jo iv, Sina, a da on ne takne djevianske ene. Dali je dakle, mogao bi se pitati Izraelianin, dijete, koje je Bog eni Josipovoj darovao jo za njegova ivota, manje pravi sin Josipov, nego, kad bi moda njegova udovica, koju bi umirui ostavio bez djece, njemu iza smrti po Leviratskom zakonu rodila sina i batinika? Ovdje kao i tamo nije Josip roditelj svoga sina; ali ovdje kao i tamo jest ista slobodna ruka Boja, koja Izraelianinu protiv itave naravi daruje oinski blagoslov... Bitno u oba sluaja ostaje nepovrijedivost Boje slobode. Samo je dakle dosljedno, ako i sam aneo prenosi na Josipa izvrenje prava, koje pretpostavlja oca. On mora djetetu dati ono ime, koje tako znaajno obuhvaa njegovo tajanstveno zvanje. (Isti: Die Einheit der Evangelien S. 214).

S ovim shvaanjem i tumaenjem ploda djevianske enidbe Izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije i time oinstva sv. Josipa

2 9

slae se i glasoviti bogoslov Scheeben koji ovako govori: Jasno je, da uski odnos, u kojem stoji Marijina enidba s njezinim ljudskim zarunikom prema njezinom djevianskom majinstvu, treba smatrati ne izvanjskim i akcidentalnim nego unutarnjim i organskim te da stoga ova enidba imade pred svakom drugom ne samo neku viu posvetu i ast nego i posve osebujno savrenstvo enidbe kao takove, osobito s obzirom na dva najvanija dobra enidbe (bona matrimonii), dobro potomstva (bonum prolis) i dobro sakramenta (bonum sacramenti). S obzirom na dobro djece (bonum prolis) nije ova enidba manje nego i svaka druga odreena po Bogu kao svome zaetniku te stoga iznutra i bitno, da u njoj bude omogueno primanje djeteta (susceptio prolis). Ali ona imade pred svakom drugom djevianskom enidbom tu prednost, da ona ne-oskvrnuvi svoga djevianstva imade kao i izvrena enidba (matri-monium consummatum) blagoslov plodnosti, jer je trebalo, da u njoj supruzima plod bude uistinu darovan i povjeren na odgoj. Pak i ako ovaj plod nije od obojice supruga roen tjelesnom uporabom enidbe, a ono on ipak po nakani boanskog roditelja usljed duhovnog jedinstva supruga nije obojici supruga manje pripadao, nego inae naravni plod enidbe. Povrh toga imade ova enidba pred svakom drugom nedjevianskom enidbom tu odliku, da je njezin plod bitno i apsolutno sveti plod i da su ujedno supruzi preko svoje zajednike djevianske predanosti Bogu sudjelovah kod toga, da se dobije ovaj plod na savreniji nain, nego se to I obzirom na naravni plod zbiva kroz tjelesnu vezu.

Dobro sakramenta (bonum sacramenti), koje kod enidbe direktno oznauje takvu vrst sveze, koja bitno nadvisuje sva druga spajanja, koja se nalaze meu ljudima, stoji u tome, da je po Bojoj volji jedna osoba na drugu tako privezana ili njoj pridruena, da ona s njome sainjava nerazrjeivu cjelinu i u njoj i kroz nju kao kroz organ koji Bogu pripada, biva od samog Boga uzimana u posjed za zajedniko vrenje dunosti. Savrenstvo sveze jest prema tome to vie, to je svetija sluba Boja, za koju je jedna osoba povezana s drugom i to je uzvienija pripadnost Bogu, snagom koje i / .1 koju jedna osoba uzima k sebi drugu. N o veza Josipa i Marije nad-v isu je u jednom i drugom obziru bez poredbe ne samo sve naravne predkranske i izvankranske enidbe toliko, koliko je raanje i odgajanje Krista uzvieniji cilj prema raanju i uzgajanju onih, koji su samo ljudi, koji treba a postanu Kristovi udovi. (III. m u 15K0, 1581.)

S ovim, to je reeno, podano je priblino potpuno objanjenje, kako je dijete Isus plod djevianske enidbe izmeu Marije i [osipa.

Time je ve takoer donekle objanjeno i utvreno sredinje

Ilitanje itavog ovog raspravljanja o sv. Josipu, naime oinstvo sv. Osipa prema boanskom djetetu Isusu. Meutim o tom oinstvu ,koje posve poiva na djevianskoj

m'bi sv. Josipa i bi. Djevice Marije, progovorit emo odmah r n i J c - /^SffiK ^ S " * 3 ^

u, hl/71

3o

VI. Oinstvo sv. Josipa

Vidjeli smo do sada, da je izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije uz nepovrijeeno Bogu zavjetovano djevianstvo postojala prava i istinita enidba; nadalje da je ova sveta djevianska enidba od providnosti Boje bila posvema odreena za utjelovljenje Bojeg Sina; konano smo vidjeli, kako su ona tri dobra, koja iza sv. Augu-stina bogoslovi pripisuju enidbi kao njezina naravna svojstva t. j . potomstvo, enidbena vjernost i nerazrjeivost uistinu, ali na svrhunaravni nain ostvarena u onoj svetoj djevianskoj enidbi izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije. Ni dobro potomstva (bonum prolis) nije izostalo, jer je boansku djetece Isus plod one svete i uzviene enidbe.

Nastaje pitanje kakvo o ins tvo pripada sv. Josipu? estO Je sv. Josip /.ove hranitelj boanskog Spasitelja (pa

tci nutritius). On to zaista i jest, jer se je najveom skrbi brinuo za ivot i sve ivotne potrebe boanskog Sapsitelja. On se brine za njegovu hranu i odijelo, uvao ga od neprijatelja i t. d. Ali ova oinska briga i skrb nije dovoljna i ne iscrpljuje sav onaj pravni odnoaj, koji je bio izmeu sv. Josipa i djeteta Isusa. Ona nam ne objanjava, kako je boanski Spasitelj bio uistinu plod enidbe izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije. Ta hraniteljska skrb ne oznauje bitnost onoga oinstva, koje je sv. Josip imao prema djetetu Isusu. Ona je samo posljedica i izvrivanje toga oinstva.

Mnogi opet bogoslovi nazivlju sv. Josipa adoptivnim ocem boanskog Spasitelja. N o ovaj naziv ne samo da nije dovoljan da oznai puninu pravne veze izmeu sv. Josipa i boanskog Djeteca nego je i neprikladan i poiva na krivom shvaanju. Posinjenje naime jest uzimanje maloljetne ljudske osobe za svoje dijete. Poinjeni po naravi ne pripada onoj familiji, koja ga uzima za svoje dijete. Dijete Isus pak nije ni na koji nain sv. Josipu bio tu, nego je kao svrhunaravni izdanak i plod enidbe izmeu sv. Josipa i bi. Djevice Marije posve prirodno pripadao familiji Josipa i Marije. Kraj toga se protivi razumnom shvaanju, da nia osoba posinjuje viu, pogotovu da isto ljudska osoba posinjuje boansko-ovje-ansku osobu.

Moderni pisci nazivlju sv. Josipa zakonskim ocem djeteta Isusa. No ni ovaj naziv ne pripada Josipu, ako se uzme u onom odreenom znaenju, koje taj naziv ima u St. Zavjetu. Zakonski otac bio je i zvao se kod idova mrtvi mu prema onoj djeci, koju je iza njegove smrti njegove brat rodio s njegovom udovicom. Marija ponajprije nije bila udovica kod roenja Isusova. Ona iza Josipa nije imala nikakva mua. Jasno je dakle, da se sv. Josip ne moe zvati zakonski otac boanskog Spasitelja. N o ipak postoji neka analogija izmeu sv. Josipa i onoga, koji se zvao zakonski Otac. Kao to je naime zakonskom ocu roeno potomstvo preko njegove udovice i brata, koji je ostao na ivotu, tako je sv. Josipu

3 i

po udesnom djelovanju Duha Svetog zaeto i roeno dijete od njegove preiste djevianske zarunice i ene.

Konano neki nazivlju sv. Josipa mnivanim ocem boanskog Spasitelja (pater putativus), oslanjajui se na rijei sv. Pisma: Isus, koga su drali sinom Josipovim (Lk. 3, 23). Krivo je meutim rei, da sv. Pismo hoe da sv. Josipu pridijeva spomenuto ime. Ono hoe samo to da kae, da su savremenici Isusovi, dakako krivo, smatrali Josipa naravnim ili tjelesnim ocem Isusovim. N o posve je krivo odatle zakljuiti, da sv. Pismo hoe sadraj Josipova oinstva prema Isusu oznaiti time, da je sv. Josip bio samo prividni, mnivani otac boanskog Spasitelja.

Otvoreno je dakle jo uvijek pitanje, u kojem smislu sv. Pismo nazivlje sv. Josipa ocem boanskog Spasitelja ili u emu stoji oinstvo sv. Josipa prema djetetu Isusu.

Pitanje je dakle, da li se u svetom Pismu nalaze tvrde, uporne toke za rjeenje ovog pitanja.

Time u vezi treba ponajprije spomenuti, da se u sv. Pismu Novog Zavjeta sv. Josip bez ikakva dodatka naziva ocem Isusovim, lako ga nazivlju ne samo idovi, koji su ga, dakako krivo, sma-11 ali naravnim, tjelesnim Isusovim ocem, nego tako nazivaju sv. (osipa i nadahnuti evanelisti, to vie i sama bi. Djevica Marija, premudra Djevica i prijestolje mudrosti, kojoj zacijelo nije bilo nejasno, kakav je odnoaj izmeu nje i sv. Josipa te sv. Josipa i njezinog sina Isusa. I kaoto evanelista naziva Josipa ocem djeteta I Misa tako Mariju i Josipa naziva njegovim roditeljima: Otac nje-|Ov i mati divili se tomu, to se govorilo za njega (Lk. 2, 33),

N jegovi su roditelji ili svake godine u Jerusalem o blagdanu l'.r.lic (Lk. 2, 41). I sama blaena Djevica Marija ree Isusu u hramu: Sine, ta uini nama tako? Evo, otac tvoj i ja alosni smo ti traili (Lk. 2, 48), Dakle i nadahnuti evanelista i bi. Djevica Marija nazivlju Josipa ocem Isusovim. Sv. Josip mora dakle da je, I "likogod je to mogue, dodue u nekom viem, ali istinitom i pi tvom smislu, otac boanskog Spasitelja. Ovdje zgodno primje- uje Suarez: Imena, koja su promiljeno dana nekoj stvari, obino

uju narav ili svojstva imenovane stvari. Jer je dakle vjeni Otac n "ni muu podijelio sebi svojstveno ime oca, dosta je jasno ozna-

11 a koju ga je uzdignuo ast, jer mu je s imenom ujedno u veli-I dijelu povjerio oinsku slubu i oinsku skrb. (T. 19. disp.

t - n . 3.) I reba dakle zakljuiti, da je Bog u svojoj mudrosti i pro-

nosti odredio i postavio sv. Josipa za oca djetetu Isusu u naj-111 stupnju, u koliko je to bilo mogue, iskljuivi jedino na-II ijelesno roenje. Imajui t o pred oima ostaje jedina m o -

1 ta, da je dijete Isus kao plod djevianske enidbe izmeu p,i 1 Marije darovano od Boga obojici.

Josip jest prema tome otac djeteta Isusa usljed djevian-1 Marije i Josipa. U toj je naime enidbi dijete Isus zaeto

leno Ono je darovano od Boga kao plod ove enidbe. I to

nije ono darovano samo Mariji nego i Josipu. Oboje su prema mudrom Bojem promislu i odredbi na dispozitivan nain, kaa pripravni uzroci, sudjelovali, da se rodi ovaj plod. Ne dakako na naravan nain nego na svrhunaravan, naime po svome Bogu zavje-tovanom djevianstvu, po svojoj djevianskoj enidbi, koja je bila uzajamno darivanje njihova djevianstva za njegovo meusobno neokaljano uvanje, te po njihovom potpunom predanju u presvetu volju Boju. I stoga kao to je bi. Djevica Marija uistinu mati utjelovljenog Bojeg Sina, tako je i sv. Josip, i ako ne na isti, a ono na analogan, slian nain, pravi otac djeteta Isusa.

U svijetlu ovog tumaenja biv.i jasnije i ono to nam na drugim mjestima sv. Pismo govori o oclnoaju bi. Djevice Marije prema sv. Josipu i prema djetetu Isusu.

Pogledajmo ponajprije ono, io govori sv. Matej gl. i, 20, 21. Kad je naime sv. Josip neznajui jo za tajnu utjelovljenja bio smeten vidjevi, tla je Marija trudna, ree mu aneo: Josipe, sine Da-vulov, ne boj se uzeti k sebi Marije, ene svoje, jer ono, to se u njoj zaelo, od Duha je Svetog; pa e roditi Sina i nadjeni mu ime Isus. S ovim rijeima aneo je sv. Josipu saopio, da bi. Djevica Marija svojim svrhunaravnim zaeem ne prestaje biti njegova ena, nego se upravo takova kakva jest, to jest trudna po zaeu silom Svevinjega, ponovno sv. Josipu kao muu i ocu daje i konano povjerava. Zato nastavlja aneo: Ona e roditi Sina i nadjeni mu ime Isus. Prema ovim rijeima prikazuje nam se enidbena veza izmeu Josipa i Bogorodice nerazrjeivo povezana s oinstvom Jo-sipovim prema djetetu Isusu.

Nadalje kod navjetenja rekao je aneo Mariji: Neboj se Marijo, jer si nala milost u Boga. Evo zaet e i roditi Sina, i nadjeni mu ime Isus (Lk. 1, 30, 31). Dakle, kao to je gore Mariji, tako je ovdje Josipu naloeno, da dade ime djetetu, koje je obojici od Boga darovano. Dati pak ime pravo je roditelja, oca i majke. Tako je dakle Bog preko anela objavio, da sv. Josip jest i ostaje otac djeteta, koje on s njegovom majkom predaje konano Josi-povoj oinskoj skrbi. S ovim oinstvom predao je Bog Josipu i sva prava i dunosti oinstva. Nije sv. Josip istom sada postao otac djeteta Isusa. T o je postao u asu, kad je njegova preista zarunica i ena po Duhu Svetom zaela. Aneo mu je to oinstvo samo objavio i sveano potvrdio.

Za pravo oinstvo sv. Josipa prema djetetu Isusa slui nam kao dokaz i Kristovo rodoslovlje. T o rodoslovlje osobito kod sv. Mateja ide za tim, da dokae, da se je Krist pojavio na zemlji kao sin i nasljednik Davidova prijestolja, kako su to proroci objavili. N o rodoslovlje ide samo do Josipa, mua Marijina, od koje se rodio Isus, prozvan Krist. N o ovakav dokaz vrijedi samo onda, ako je Josip kao pravi mu Marijin s pravim oinstvom imao i sva oinska prava na Marijin porod, a ovaj opet da je s pravim sinovstvom imao sva sinovska prava prema sv. Josipu kao istinitom i pravom ocu.

33

Nastaje konano pitanje, s kojim bi se imenom izloeno oinstvo sv. Josipa moglo najzgodnije izraziti.

Ni oni bogoslovi, koji i samo oinstvo sv. Josipa i njegov sadraj ispravno izvode iz njegove djevianske enidbe s bi. Djevicom Marijom, nijesu u ovom pitanju sloni. N o nije ni tako lahko nai posve prikladan naziv, budui da je oinstvo sv. Josipa nada sve udesno i svoje vrsti. Cornelius a Lapide predloio je, dae sv. Josip naziva pater matrimonialis brani, enidbeni otac. No drugima se ovaj naziv ne ini zgodnim, jer je enidbeni otac i onaj, koji u braku fiziki raa djecu. Spomenuti dakle naziv ne istie ono, po emu je oinstvo sv. Josipa razliito od svakog drugog oinstva. Stoga su neki nazvali sv. Josipa brani i djevianski otac. N o premda bi taj naziv izraavao adekvatno, potpuno, oinstvo sv. Josipa, ipak se on mnogima ne svia, jer je sastavljen iz vie rijei, pa bi teko openito prodro i bio prihvaen. Zato predlau, da se sv. Josip naziva djevianski otac pater virgo. U djevianstvu je naime korjen oinstva sv. Josipa. Sv. Josip je naime /.ato otac djeteta Isusa, jer je ivio u djevianskoj enidbi s Marijom majkom Bojom, a ova je enidba imala svoje opravdanje, svoj cilj i svrhu u utjelovljenju Bojeg Sina te je tome utjelovljenju uistinu i sluila tako, da je dijete Isus uistinu potomak, dijete, plod ove enidbe. Kraj toga djevianski otac ukljuivo sadri i naziv brani, matrimonialis, jer bez djevianske enidbe s Majkom Bojom ne bi sv. Josip mogao uistinu postati otac Isusov. Djevianska enidba bila je kao to smo ve spomenuli dispozitivni, pripravni uzrok, utjelovljenja Bojeg Sina u djevianskom krilu bi. Djevice Marije.

VII. Oinstvo sv. Josipa kod sv. otaca: Augustina, Bfrema, Ps^Justina, Krizostoma i Jeronima

Kao to u pitanju enidbe sv. Josipa i bi. Djevice Marije tako u pitanje oinstva sv. Josipa nije vei dio sv. otaca doao do

otpune jasnoe. U tom su ih prijeili dijelom apokrifi, koji su u nako doba jo vrili veliki utjecaj, a dijelom zloporaba, koju su

imenom otac tjerali heretici, pa su sv. oci u prvom redu morali Ultati na obranu djevianstva bi. Djevice Marije.

Ipak su neki oci doli do jasnijeg gledanja i spoznaje u ovoj 1 viri, a pred svima sv. Augustin, za koga se moe rei, da je ostavio temelje teologije sv. Josipa. Augustinove su duboke misli irodirale i vrile malo po malo sve vei utjecaj. A osobito iza 1 1 ulmtinskog koncila nailo je Augustinovo miljenje na sve vei 1 1 ijem, napose pak otkako je uza nj pristao i Suarez, koji je svojim opaskama i nadopunama Augustinove misli uinio jo prihvat-\\]y 'lima.

>

34

Kasnije su i drugi bogoslovi mnogo pridonijeli k razvitku ove nauke. Za njezino razumijevanje i proirenje mnogo su zasluni i posljednji pape, napose Pijo IX. i Leo XIII.

Vratimo se meutim k sv. Augustima, da ujemo to on ui o oinstvu sv. Josipa.

Iz rijei evaneliste Luke 2, 40, 41 (I njegovi svi roditelji ili svake godine u Jeruzalem o blagdan pashe) isporedivi ih s rijeima gl. 2, 33 (Otac njegov i mati divili se tomu, to se govorilo za njega) ovako zakljuuje: Otac njegov i mati divili se tomu, to se govorilo za njega: Budui dakle da on (evanelista) pripovijeda, da je Krist roen ne iz Josipova prilega nego iz Marije Djevice, kako ga moe nazivati njegovim ocem? Zacijelo jedino zato, to mi i bez tjelesnog saobraaja zbog same enidbene veze s pravom gledamo u njemu mua Marije, a s istog razloga gledamo u njemu i oca Isusova, i to na mnogo tjesniji nain zato, jer je roen od njegove ene, nego da je od druguda posinjen. Stoga je jasno, da je evanelista rijei: Drali su ga sinom Josipovim, rekao zbog onih ljudi, koji su mislili, da je on roen od Josipa onako, kao to se raaju drugi ljudi. (De consensu Evangelist. 1. 2. n. 3. M. L. 34, 1072).

Iz ovog je oito, da sv. Augustin smatra sv. Josipa Isusovim ocem na temelju enidbenog prava, zato naime, to je Isus roen od Marije, koja je bila ena Josipova. Oinstvo dakle, koje sv. Augustin pripisuje sv. Josipu, u velike nadvisuje ono oinstvo, kojemu je temelj posinstvo.

Na drugom mjestu sv. Augustin ovako govori: Ali kad je roen sam kralj sviju naroda, zapoelo je djeviansko dostojanstvo u materi Bojoj, koja je zavrijedila i imati Sina, i ne izgubiti djevi-anstva. Kao to je dakle ono (veza izmeu Marije i Josipa) bila enidba, i to djevianska enidba: zato ne bi ono, to je ena isto rodila, isto primio mu? Kao to je naime ona u istoi ena, tako je on u istoi mu. I kao to je ona u istoi majka, tako je on u istoi otac! T k o dakle kae: Ne smije se on nazivati ocem, jer nije na obian nain rodio sina, taj u raanju djece trai poudu, a ne osjeaj ljubavi. On (Josip) je ono, to drugi ele poudom izvriti, na savreniji nain poluio duhom (Sermo 51, n. 26, M. L. 38> 34)-

Kod sv. Josipa dakle, stupila je na mjesto sjetilne poude ista, duhovna ljubav. Ta je ljubav u istoj djevianskoj njegovoj enidbi s bi. Djevicom Marijom bila plodna, jer joj je darovan plod te iste enidbe, dijete Isus.

Ovo svoje naziranje osvijetlio je sv. Augustin sa dva primjera. On naime kae: Jer i oni, koji adoptiraju sinove, raaju ih na istiji nain, srcem, kojih po puti ne mogu roditi. Gledajte brao, gledajte prava posinjenja, kako naime ovjek postaje sin onoga, ijim sjemenom nije roen. Tu je monija volja posinitelja, nego narav roditelja. Stoga je razloga i sv. Josip ne samo morao biti otac (Isusov) nego je to morao biti u najviem stupnju (Ibid.)

35

Sv. Augustin dakle hoe da kae: Kao to kod posinjenja na mjesto raanja, koje je povezano sa sjetilnom poudom, dolazi volja ili ljubav, tako je i kod sv. Josipa volja ili ista ljubav nadomjestila brani prileg te je stoga on bio Isusov otac i to u viem smislu i u najviem stupnju.

Drugi Augustinov primjer osvijctljuje njegovo nauanje jo vie. On kae: I iz ena, koje nijesu supruge, raaju ljudi sinove, i ovi se zovu naravna djeca. No pred njima imadu prednost brana djeca. ta se tie tjelesnog ina djeca su jednako roena. Zbog ega imadu ova posljednja prednost, ako ne zato, to je ovdje istija ljubav prema eni, od koje se raaju djeca. Ovdje ne razmatramo spolni saobraaj, koji je u oba sluaja jednak. N o po emu imade supruga prednost, ako ne po osjeaju enidbene vjernosti te osjeaju iskrenije i ie ljubavi. Kad bi dakle tkogod mogao bez prilega od svoje ene primiti djecu, zar ih ne bi toliko radosnije primio, koliko je ona ia i koliko ju on vie ljubi. (Ibid.)

Po shvaanju dakle sv. Augustina u djevianskoj je enidbi sv. Josipa i bi. Djevice Marije brani prileg, koji je povezan s poudnom ljubavi, zamjenila via, ista, sveta ljubav, koja je onoj enidbi dala plodnost tako, da je plod te enidbe, djetece Isus, pripadalo obojici, Josipu kao ocu, a Mariji kao majci. Na ovu misao dolazi on i na drugom mjestu u istom govoru (S. 51). On kae: Kao to je ona (Marija) majka bez tjelesne poude, tako je on (Josip) otac bez tjelesnog saobraaja. Po njemu dakle silaze i uspinju se pokoljenja. Mi ga dakle ne smijemo zato odstraniti, to kod njega nije bilo tjelesne poude. to vie, vea istoa utvruje njegovo oinstvo, inae bi nas mogla prekoriti sama Marija. Ona naime nije htjela svoje ime staviti pred muevljevo nego kae: Tvoj otac i ja alosni smo te traili. Neka dakle ne ine opaka zanovijetala ono, to nije uinila ista ena. Brojimo dakle rodoslovlje po njemu. Jer kao to je on u svojoj istoi mu, tako je u svojoj istoi i otac. Nadalje, moramo dati prednost muu po zakonu prirode i po /.akonu Bojem. Jer ako mi (u rodoslovlju) izluimo njega i postavimo nju (Mariju), tada e nam on s pravom rei: Zato me odstranjujete? Zato pokoljenje po meni ne uzlaze i ne silaze? Zar e mu tkogod rei: Jer nisi rodio prilegom? Tada e on odgovoriti: Zar je ona (Marija) rodila prilegom? Ono to je Duh Sveti uinio, obojici je uinio. Kae se: Bio je ovjek pravedan. Pravedan mu, pravedna ena. Duh Sveti, jer mu se svidjela pravednost obojice, obojici je dao Sina. Dakako, on je u onom spolu, kome pripada raanje, proizveo ono, to se je i muu rodilo. Stoga aneo kae obojici, da moraju djeaku nadjenuti ime, ime je Utvren roditeljski ugled. Mariji je reeno: Evo zaet e Sina i 11.uljeni mu ime Isus; ali se i Josipu kae: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju enu tvoju, jer to je u njoj zaeto, od I uha je Svetog. Rodit e Sina i nadjeni mu ime Isus. On e spasiti narod svoj od grijeha njihovih. Kae se takoer: 1 porodi Sina 1 time je on potvren kao otac. Kao otac ne po tijelu nego po

36

ljubavi. Neki dakle bude otac, kaoto i jest. Vrlo je naime razborito i mudro Uto po njemu broje (rodoslovlje) bilo kao Matej, koji silazi od Abrahama do Krista bilo kao Luka, koji uzlazi od Krista preko Abrahama do Boga. Ovaj broji silazei, onaj uzlazei, ali preko Josipa. Zato? Zato jer je otac. Zato je otac? Jer je to sigurnije otac, to je na istiji nain otac. Dakako na drugi je nain bio smatran od ljudi ocem Gospodina naega Isusa Krista, onako naime kao i drugi oevi, koji tijelom raaju, a ne dobivaju djece samo po duhovnoj ljubavi. Jer kae i Luka: I mislili su za njega, da je Sin Josipov (Lk. 3, 23). Zato je bio tako smatran? Jer je ljudsko dranje i miljenje upuivalo na ono, to se obino zbiva kod ljudi. Nije dakle iz Josipova sjemena roen Isus, makar se to dralo. Ali je ipak pobonosti i ljubavi Josipovoj roen od Marije Djevice sin i to Boji Sin (Ibid.).

Po sv. Augustinu dakle sv. Josip je otac djeteta Isusa snagom djevianske enidbe s djevianskom materom Bojom. Dijete Isus je udesni svrhunaravni plod te enidbe, u koju je roen. Isus dakle pripada obim djevianskim supruzima. I kao to je Marija majka, tako je Josip otac. Nijedan od enidbenih drugova nije na naravni fiziki nain, t. j . branim prilegom dao ljudski ivot bogoovjenom djetetu Isusu. Na mjesto branog prilega skopanog sa sjetilnom poudom i strasti, dola je kod njih najia supruka ljubav s posvemanjom svetosti i pravednosti. Djevianskom enidbenom vezu, koji je na ovaj nain posveen, darovano je dijete Isus, kao udesni, svrhunaravni, najsvetiji plod. Onaj dakle u/.vieni enidbeni vez, koji se odlikovao tako golemom pravednou i svetou, bio je temelj i razlog, zbog kojeg su Josip i Marija od Boga blagoslovcni. Marija i Josip saraivali su kod roenja Isusa, ali ne na naravni nain kako to obino ine roditelji, nego na vii, duhovni i svrhunaravni nain kao pripravni, dispo-zitivni uzroci.

Uz sv. Augustina u biti ui istu nauku i sv. Efrem. On kae: Evanelje zove nju (Mariju) majkom, (a ne hraniteljkom). N o i Josipa naziva ocem (a ne samo hraniteljem), premda na njegovom roenju nije imao udjela. Ne daje naziv (neemu) naravi (nego obratno). Josipu je nadalje sama narav dala ime jer (uzajamni) darovi zarunika Josipa i Marije uinie, da se on zove ovim imenom, imenom naime oca, premda nije rodio. Muke palme oplouju enske, dok ih zasjenjuju, a da se s njima fiziki ne sjedinjuju niti im daju togod od svoje substancije. Ni smokve neke ne donose ploda, ako ih ne zasjene muke grane. Kao to se dakle, iako ne raaju, zovu oevi, tako je i Josip nazvan ocem, premda nije bio Djeviin mu po prilegu. Ve