SUTJESKI VJESNIK BROJ 23

Sutješki vjesnik, broj 23. ww

w.kraljeva-sutjeska.com

1

ISSN: 1840 - 0736SIJEČANJ - VELJAČA 2008. BROJ 23 - GODINA V.CIJENA 2KM / 10 kn / 2,80 Euro / 4, 30 CHF

Sutješki vjesnik Kraljeva Sutjeska online

SV online

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

2

OPTIKA BJELOPOLJAKBJELOPOLJAK AHMED optičarZGOŠĆANSKA S-3, KAKANJ, BiH

RADIONICA VISOKO - MUHAŠINOVIĆITEL: 032 740 201

OPRAVKA SITNE POLJOPRIVREDNE MEHANIZACIJE, MOTORNIH PILA, TRAKTORA

servis

SIGURNOST NĲ E OPCĲ A

Varilux je izumio Varilux Road Pilot.Prva leća posebno

dizajnirana za potrebe vozača.

FAX: +387 32 555 045 GSM: 061 717 811 GSM: 061 717 804E-mail: [email protected]: www.optika-bjelopoljak.com



3

Impr

esum

Nakladnik: FONDACIJA CURIA BANI KRALJEVA SUTJESKA Za nakladnika: Marijana Šapina; Glavni i odgovorni urednik: Iva Tomić; Uredničko vijeće: Iva Tomić, Vjekoslava Tomić,Tomislav Đondraš, Milo Jukić, Ana Dojčinov, fra Vjeko Tomić, Dražen Filipović; Lektura: prof. Ivan Nujić; Telefax: +387 32 552 160 Web izdanje i e-pošta: www.kraljeva-sutjeska.com / pretplata; [email protected]; Grafi čko oblikovanje: Dražen Filipović Adresa uredništva: Fondacija Curia bani, Sutješki vjesnik Kraljice Katarine br 7. 72 244 Kraljeva Sutjeska, BiH Tisak: UNIONINVESTPLASTIKA Semizovac

BANKOVNI RAČUNI ZA PRETPLATU:

BiH (20,00KM): UNI CREDIT ZAGREBAČKA BANKA dd, poslovnica Kakanj KM: 3385902202104156 s naznakom za Pretplatu ŠVICARSKA (35 CHF): REIFEISENBANK LÄGERN-BAREGG 5430 WETTINGEN SCHWEIZKonto-Nr.: 26728.01, 80740 Kontoinhaber: Kroat.Kath. Kulturv-erein Brunnlistrasse 53, 8155 Niederhasli CHUPLATE IZ DRUGIH ZEMALJA : UNI CREDIT ZAGREBAČKA BANKA dd MOSTAR, Kardinala Stepinca b.b. Mostar, BiH SWIFT CODE ZABABA 22 (Potrebno je upisati korespodentnu za određenu zemlju - više o tome na www.kraljeva-sutjeska.com/pretplata.php)

Odlukom županijskog ministarstva znanosti kulture i športa od 12. srpnja 2004. godine časopis je registriran u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 42. Mišljenjem federalnog ministarstva za znanosti, kulture i športa časopis je oslobođen poreza na promet kao proizvod

kulturnog karaktera članom 18. stavom 2. toka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda.

RIJEČ UREDNICE

RADIONICA VISOKO - MUHAŠINOVIĆITEL: 032 740 201

RAZGOVOR S FRA MARIJANOM PETRIČEVIĆEM

Nisam stranac u Kraljevoj Sutjesci

IZ NAŠEG KRAJA

Aktualnosti

DNEVNIK IZ DIJASPORE

Što više pomoći, sve više bijede

NIZ SOKAK

Moliti se Bogu i raditi!

KOMENTAR

Ima nade za nomade

6str.

8str.

12str.

22str.

24str.

SIGURNOST NĲ E OPCĲ A

Varilux je izumio Varilux Road Pilot.Prva leća posebno

dizajnirana za potrebe vozača.

Dragi čitatelji,

Pred Vama je dvadesettreći broj Sutješkog vjesnika. Ujedno je riječ o prvom broju u novoj 2008. godini. Ovo je i mali jubilej. Naime s ovim brojem započinjemo petu godinu izlaženja. Prvo promotivno izdanje izišlo je još u lipnju 2004. Tada još u crno-bijeloj tehnici, Sutješki vjesnik je javnosti predstavljen u galeriji Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci.

Peta godina je pred nama, a u ovom broju pročitajte o aktualnostima iz naše općine. Osobito izdvajamo vijest o preimenovanju glavne čatićke ulice u Ulicu fra Bone Benića. O životu i djelu ovog vrsnog čovjeka možete pročitati na sljedećim stranicama.Sigurni smo da će vas ugodno obradovati razgovor s nekadašnjim sutješkim vikarom fra Marijanom Petričevićem, poznatim Bradom. Gdje živi, kako je i čime se bavi fra Brada pročitajte u ovom ekskluzivnom intervjuu.

Kao i u svakom prethodnom broju tu su stalne rubrike o našim starim običajima, životu naših ljudi nekad i

sada. Kada govorimo o sadašnjosti, ovom prigodom pozivamo sve ljude dobre volje da pomognu Danijeli Ljoljić rodom iz Bištrana kojoj je potrebna naša pomoć za uspješan povratak u normalan život. Svjedoci smo tragičnog završetka mladog života Denisa Mrnjavca što je građane Sarajeva potaklo da svoje nezadovoljstvom zbog opće nesigurnosti iskažu prosvjedima u Sarajevu. Za naslovnicu ovog broja nismo trebali tražiti riječi jer lica okupljenih ljudi govore o njihovoj velikoj tjeskobi u BiH. Ljudi su napokon odlučili podići svoj glas i reći dosta, dosta očitoj lopovštini, strahu, siromaštvu (namjenjenom samo običnom puku), iskrivljenim vrijednostima i ostalom zlu koje godinama caruje u ovoj našoj dragoj domovini. Bilo je i vrijeme.

Na koricama ovog broja možete pročitati i dirljivo pismo posvećeno pokojnom Denisu učeniku Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Hoće li ovakva tragedija probuditi BiH iz kriminalne uljuljanosti svakojakog oblika ili je potrebno još žrtava do našeg zajedničkog i općeg mira i dobra?

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

4

U ranim jutarnjim satima 9. veljače u Kraljevoj Sutjesci je gotovo u potpunosti izgorio

tzv. motel, ugostiteljski objekt koji je u godinama prije rata bio omiljeno svratište mještanima i gostima našeg stolnog mjesta.

Kako doznajemo od očevidaca, te noći nešto iza ponoći primijećeno je da motel gori pa su u pomoć pozvani vatrogasci, koji su se s vatrenom stihijom borili do jutarnjih sati. Od nekadašnje dobro posjećene kavane nije ostalo ništa. U cijeloj situaciji je dobro to što u vrijeme

izbijanja požara nije bilo vjetra pa se vatra nije proširila na obiteljske kuće. Policija traga za počiniteljima, a kako se neslužbeno doznaje, uzrok požaru bi mogli biti zastarjeli električni vodovi.

U poslijeratnim godinama u motelu je desetak godina bila smještena ambulanta Kruha sv. Ante, franjevačke organizacije koja je pružala besplatne liječničke, zubarske i apotekarske usluge najsiromašnijim građanima, a posljednje tri godine lokal je zjapio prazan.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 21.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

4

KRALJEVA SUTJESKA

Izgorio motel

Zahvaljujući prisutnim medijskim djelatnicima, braća Mijo i Rafael Kujundžić iz prve su

ruke upoznali javnost s dugogodišnjim nasiljem koje trpe te iskazali svoje nezadovoljstvo pristranošću visočke policije i sudstva ZDK, koji svojim nemarom i nepravednim presudama pokazuju da nemaju sluha za nevolje kroz koje prolazi ova obitelj. Apel ove hrvatske obitelji iz Dobrinja tek je jedan u nizu njihovih dugogodišnjih vapaja za pravdom i mirom. Ono što njihovu obraćanju daje posebnu težinu jest činjenica što su Kujundžići, pozivajući se na iskustva s vlastite kože, posve uvjereni da ih se zlostavlja i zakida u pravima samo zato što su Hrvati i katolici te da ih se time prisiljava da se odsele iz Dobrinja.

Dobrinjski rašomon se tako nastavlja. Bilo bi najbolje da ratoborni susjedi zakopaju ratne sjekire te da mjerodavna pravosudna tijela, pravičnim presudama, napokon uspostave pravdu među zavađenim stranama. Bio bi to i odličan znak povratka poljuljanoga međunacionalnog povjerenje u ovom mjestu visočke općine.

DOBRINJE

Kujundžići održali tiskovnu

konferenciju

Tako sam se dogovorio s upravom sutješkoga samostana sredinom siječnja – potvrdio je Sutješkom vjesniku sam mladomisnik. Fra Velimir je za đakona zaređen u Zagrebu 1. prosinca prošle godine, a svećenikom će postati koncem lipnja. Vrijeme do ređenja provest će na đakonskoj praksi u Hercegovačkoj franjevačkoj kustodiji u SAD-u.

Do konca godine svoju mladu misu u Kraljevoj Sutjesci mogao bi proslaviti i drugi mladi franjevac iz župe Kraljeva Sutjeska – fra Ivica Radić. Njega u prvoj polovici ove godine očekuje primanje đakonskog reda, a poslije barem šest mjeseci i svećeničko ređenje. Datum njegove mlade mise još nije određen, a nadamo se da će biti do konca godine.

Mlada misa fra Velimira Bagavca bit će 20. srpnja

SV online

SV online

SV online

Obitelj Kujundžić

Ostaci izgorenog sutješkog motela



5

Priča počinje prije točno 125 godina: tada su (1883) bosanski fratri u Gučoj Gori ujedinili svoje

samostanske škole, sljedeće godine preselili su u Kreševo, a 1900. u Visoko, u tada novu zgradu Franjevačke klasične gimnazije. Budući da su fratri od početka primali ne samo sjemeništarce, nego i sve druge darovite dječake, a takvih je bilo sve više, za njih je 1928. godine izgrađen poseban objekt, tzv. Konvikt. Kada je Gimnazije odlukom komunističke vlasti 1945. privremeno zatvorena, Konvikt je pretvoren u vojarnu JNA, a tek 2005. – dakle, nakon punih 60 godina – vraćen je fratrima.

A fratri znaju što hoće: obnoviti Konvikt kao suvremen i udoban školski i stambeni prostor za učenike Gimnazije, koji bi dolazili iz cijele Bosne i Hercegovine. Plan je do početka sljedeće školske godine osposobiti školski prostor za dva mješovita odjeljenja, kao i stambeni prostor za te učenike.

Međutim, već od jesenas Gimnazija prima sve učenike, dječake i djevojčice, a jedini kriterij su rezultati i želja za

učenjem. Tako, od 48 učenika upisanih jesenas u I. razred, 23 su sjemeništarci, a 25 vanjski đaci, od kojih jedanaest (7 djevojčica i 4 dječaka) imaju odvojen smještaj. Zasad je među sjemeništarcima, budućim fratrima, jedan naš župljanin – maturant Silvano Di Benedetto, a među vanjskim đacima dvoje: Jelena Benić iz Čatića i rođak joj Mario Šain iz Kraljeve Sutjeske. Njih dvoje će najesen, zajedno s novim prvašima, biti među prvim stanarima obnovljenoga Konvikta. Za Sutješki vjesnik izjavljuju da im je u Visokom dobro i da svoje školu ne bi mijenjali na za koju drugu.

Fratri dokazuju da se opstanak bosanskih Hrvata temelji na znanju. Ovaj njihov iskorak svakako je velika šansa i za nadarene učenike iz našega kraja koji uz dobar odgoj žele steći opsežnu i temeljitu naobrazbu.



Posljednjeg dana u siječnju održana je 35. sjednica Općinskog vijeća Kakanj, na kojoj su vijećnici

raspravljali o četrnaest točaka ranije usuglašenoga dnevnog reda. Najviše pozornosti izazvalo je dugo najavljivano izvješće općinskog načelnika. Nakon burne rasprave, a uz prethodno napuštanje sjednice vijećnika SDA, izvješće o radu općinskog načelnika je prihvaćeno.I pored jasnog stava Općinskog vijeća da u kakanjskoj cementari nema spaljivanja alternativnih goriva i automobilskih guma, Federalno ministarstvo okoliša i turizma je nakon provedenog upravnog postupka donijelo rješenje kojim se odobrava plan aktivnosti Tvornice cementa Kakanj za uporabu alternativnih goriva. Kao

reakciju na ovu odluku Ministarstva, Općinsko vijeće je jednoglasno podržalo tužbu protiv Federalnog ministarstva okoliša i turizma, ranije pokrenutu kod Županijskog suda u Sarajevu.

U nastavku sjednice usvojena je Odluka o pristupanju izrade lokalnog ekološkog akcijskog plana (LEAP) kao i odluka o mjesečnoj vrijednosti boda za komunalne naknade u 2008. godini, dok su kriteriji za dodjelu kredita redovnim studentima i đacima vraćeni na doradu.

Nakon niza pokušaja Čatići su dobili Ulicu fra Bone Benića, koja seže od pružnog prijelaza u Čatićima do pravca koji dijeli naseljena mjesta Čatići i

Vehabi.Program JU Gradska biblioteka Kakanj za 2008. godinu jednoglasno je prihvaćen kao i niz rješenja kojima se dodjeljuje neizgrađeno građevinsko zemljište u svrhu izgradnje stambenih objekata ljudima čiji su domovi porušeni razornim djelovanjem elementarnih nepogoda.

Stječe se dojam da je već naveliko otpočela predizborna kampanja za naredne lokalne izbore jer su mnogi vijećnici davali prednost svojim i stavovima svojih stranaka. Zasigurno ni sljedeća sjednica Općinskog vijeća neće biti pošteđena nepromišljenih utrkivanja.

OPĆINSKO VIJEĆE KAKANJ

Prihvaćeno izvješće o radu općinskog načelnika NapisaoTomislav ĐondrašKRALJEVA SUTJESKA

Izgorio motel

Otvaranje Franjevačke klasične gimnazije za sve đake, dječake i djevojčice, velika je šansa i za nadarene učenike iz našega kraja koji uz dobar odgoj žele steći opsežnu i temeljitu naobrazbu.

Visočka gimnazija – šansa za našu mladež

SV online

Panorama samostana i gimnazije u Visokom

Mario Šain, Kraljeva Sutjeska

Jelena Benić iz Čatića

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

6

Zadnjega dana siječnja održana je 35. sjednica Općinskog vijeća Kaknja, na kojoj je između

ostalog izglasan i prijedlog HDZ-a BiH da se dio Ulice ef. Ganića, koja prolazi kroz Čatiće, dobije novi naziv: Ulica fra Bone Benića. Time su Čatićani napokon uspjeli u svom dugogodišnjem hrvanju s tvrdoglavim općinskim vlastima, pa se glavna ulica od pružnog prijelaza “Rmpa Čatići” do naseljenog mjesta Vehabi od 31. siječnja zove Ulica fra Bone Benića.

Već dugi niz godina mještani Čatića su, što peticijama što preko zastupnika, u Općinskom vijeću Kakanj pokušavali promijeniti naziv glavne ulice kroz ovo većinski hrvatsko naselje. Nekada se ta ulica zvala Ulicom bratstva i jedinstva, a kad je i jedno i drugo iščezlo, preko noći je ratnom odlukom ova ulica postala ulicom efendije Ganića. Čatićani, naravno nisu nikada taj naziv prihvatili pa su nastavili i dalje koristiti stari, socijalistički naziv, a paralelno su od općinskih vlasti zahtijevali da ova ulica dobije novo, Čatićanima prihvatljivo ime.

Prije tri godine vijeću je uručena i peticija stanovnika ove ulice da se ulica nazove u čast pape Ivana Pavla II. – uzalud: vijeće

je godinama ignoriralo peticije i sve druge pokušaje Čatićana da se glede naziva ove ulice bilo što učini.

HDZ-u BiH pripadaju čestitke za ovo postignuće, a priznanje valja odati i sadašnjim vijećnicima jer su napokon iskazali barem mrvicu sluha za specifi čne zahtjeve Hrvata. Kad bi Hrvati u ovoj zemlji zaista bili u punom smislu konstitutivan narod, vijest ne bi trebalo ni zabilježiti. U demokratskim društvima, što mi zacijelo još nismo, vijest bi bila da vlast ne mari za opravdane i zahtjeve građana kada je u pitanju naziv jedne ulice.

Bilo kako bilo, nije puno, ima stotine drugih važnijih problema koje treba riješavati – ali čovjeka veseli. Na red međutim trebaju doći i nazivi drugih ulica ne samo u Čatićima, nego i u Sutjesci, na Haljinićima i po drugim našim naseljima. U Kaknju sve ulice imaju jednonacionalne nazive baš kao i škole, a Sutješčani već ravno tri godine čekaju da se isto Općinsko vijeće udostoji odgovoriti na njihovu peticiju s oko 500 potpisa da se Trg Zajke Neimarlije, u narodu zvani Pijesak, preimenuje u Trg pape Ivana Pavla II.

Što se tiče fra Bone Benića, on je zaslužio mnogo više od naziva jedne ulice u svom rodnom selu, jer njegov povijesni značaj daleko nadilazi granice Čatića. Da smo zdrava, nacionalno neostrašćena sredina, što očito nismo, za njegovo časno ime otimale bi se i utrkivale kulturne i odgojno-obrazovne ustanove gimnazije, škole ili biblioteke.

Ovako, od uspjeha imenovanja jedne čatićke ulice po njemu – što je nesumnjivo uspjeh u zemlji »konstitutivnih naroda« u kojoj živimo – veća je ipak naša i općinska sramota što se fra Bono, najznačajniji franjevac iz prošlosti našeg kraja, morao ušuljati na mala vrata, kao kakvo malo dijete pored strogog konduktera, po nacionalnom ključu i vjerojatno u nekakvu međuzastupničkom potkusurivanju – nazor i preko volje.

ČATIĆI

Napokon Ulica fra Bone Benića

U subotu 2. veljače u maloj dvorani Doma u Kraljevoj Sutjesci, održana je I. izborna

skupština općinskog odbora HDZ 1990 Kakanj, kojoj je prisustvovalo 25 članova s pravom glasa. Nakon kratkih pozdravnih govora prisutni su izglasali osnovne stranačke akte te potvrdili predložena imena koja će zastupati i voditi politiku novog HDZ-a u Kaknju. Za predsjednika Općinskog odbora HDZ 1990 izabran je Ivo Bojić iz Čatića. U odbor stranke izabrani su: Dragan Bojić, Stjepan Komšo, Ilija Jurjević, Ivo Tomić, Marica Šipić i Zlatko Tomić, a Nadzorni odbor čine Tomislav Lukić i Tonči Jurić.

Između ostalog na izbornoj skupštini je rečeno kako će ova nova stranka probleme s kojima se kakanjski Hrvati suočavaju nazivati pravim imenom, kao što su nezaposlenost, odlazak mladih, spora obnova, povratak, itd. – Hitno treba napraviti nacionalnu strukturu uposlenika po fi rmama naše općine, jer ukoliko se Hrvati nastave zapošljavati dosadašnjom dinamikom, naša mjesta postat će samo starački domovi, a nas uskoro neće biti. Cilj nam je participirati u općinskom vijeću jer se samo tu mogu naši problemi riješiti – poručio je nazočnima u svom prvom govoru Ivo Bojić. – Formirati HDZ 1990 za samo dva i pol mjeseca samo po sebi je velik uspjeh, pogotovo uzme li se u obzir da je Kakanj mala sredina s tek oko tri tisuće Hrvata. Mnogi su mislili da se ja šalim kada sam govorio da će i na prostoru općine Kakanj zaživjeti HDZ 1990, no prvi korak smo napravili – kazao je Bojić.

KRALJEVA SUTJESKA

Osnovan još jedan HDZ

SV online SV online



7

Tradicionalni blagoslov kuća završen je i u župi Kakanj, a prema podacima koje smo dobili od župnika vlč.

Marijana Marijanovića, ukupno je za Božić blagoslovljeno 558 obitelji, u kojima živi 1212 vjernika. U prošloj godini kršteno je sedam osoba, petoro djece i dvoje odraslih, vjenčana su četiri

para, pričešćeno devetoro djece, umrlo je 29 kakanjskih župljana. Uspoređujući broj krštenih i umrlih, vidljiv je negativan trend prema kojem se iz godine u godinu broj kakanjskih katolika smanjuje. Za župu Vukanoviće nemamo najnovijih podataka, no tamo je broj katolika zadnjih godina bio oko 350. Župa Haljinići broji 33 obitelji i 71 vjernika. Umrlih je bilo četvoro, a u rubrike krštenih, vjenčanih i pričešćenih nije upisano nijedno ime.

Budući da broj vjernika zatečenih kod kuće za Božić približno odgovara i ukupnom broju katolika na župama, dolazimo do zaključka da se broj katolika na općini Kakanj kreće između tri i tri i pol tisuće. Znamo li prijaratno stanje, brojke su po katolike i dalje poražavajuće.

Nije da je neočekivano, no svakako je vrijeme da se i sadašnji i prijeratni stanovnici ovih mjesta, zajedno s političkim predstavnicima i ostalima koji bi nešto mogli poduzeti, zapitaju što učiniti da idućih godina ove činjenice ne postanu još gore.

U župnim obavijestima te u župnom tjednom listiću Krstitelj od 13. siječnja 2008. objavljen

je podatak o broju vjernika koji su u vrijeme blagoslova kuća boravili u svojim domovima na području župe Kraljeva Sutjeska. Prema tako dobivenim podacima župa Kraljeve Sutjeska trenutno broji 672 obitelji i 1570 vjernika. Treba napomenuti da ova brojka uključuje i neke naše iseljenika koji su u župi boravili samo za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana te je time možda i nešto uvećana. Prema prošlogodišnjim statističkim podacima iz župnog ureda u Kraljevoj Sutjesci, krajem 2006. godine i početkom 2007. godine na ovoj župi je živjelo 619 obitelji odnosno 1495 vjernika, što je 2,5 člana po obitelji.Unatoč manjem povećavanju broja

vjernika u odnosu na prethodnu godinu, zaključak bi mogao biti ipak samo jedan: u župi Kraljeva Sutjeska nije nikada živjelo manje katolika. Podatak je to nad kojim se moraju zabrinuti mnogi ne samo u Crkvi, nego i u politici.

ŽUPA KRALJEVA SUTJESKA

Župa broji 1570 vjernika

ŽUPA KAKANJ

Završen blagoslov kuća U subotu 8. veljače u noćnim satima u kafi ću Maršal, u središtu Kaknja, četiri osobe

su teško ozlijeđene u općoj tučnjavi u kojoj je sudjelovalo oko 30 osoba.

Kako je priopćila policija, u međusobnoj tučnjavi su sudjelovali Enez Č. (1953) i Denis Č. (1979), koji su vjerojatno nožem nanijeli ozljede Tomislavu V., Dženanu D. (1987) i Aliji M. Osim njih su s druge strane sudjelovali Haris M. (1988), Adis M. (1986), Samir Đ. (1978) i Darko V. (1987). U događaju su teško ozlijeđeni Alija M. i Denis Č., lakše Tomislav V., a Dženan D. je nakon pružene liječničke pomoći otpušten.

Na mjestu događaja intervenirali su pripadnici Policijske stanice Kakanj i Jedinice za podršku MUP-a ZDK-a. Senaid Hasić, glasnogovornik policije, izjavio je da su nakon obavljenog očevida privedene četiri osobe i da je u tijeku kriminalistička obrada. Incidentu su, kako doznaje FTV, prethodile tučnjave članova obitelji Ćurić i Mahmutspahić, zbog kojih su službenici policijske stanice Kakanj protiv više osoba podnijeli izvještaje sudu ili uručili prekršajne naloge.

KAKANJ

Potuklo se 30 osoba

SV online SV online

SV online

Panorana Kaknja

Pogled na Aljiniće

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

8

Osamdesetih i devedesetih godina u našem je kraju bilo i drugih ljudi koji

su njegovali brade, no bio je i ostao samo jedan Brada, kojemu je nadimak funkcionirao gotovo kao osobno ime.

Bilo je dovoljno reći Brada – i znalo se odmah da se misli na veoma omiljenog svećenika u našem kraju, fra Marijana

Petričevića, vikara u samostanu 80-tih godina, kada je samostan na čelu s gvardijanom fra Ruđerom

Radošem poduzimao niz kolosalnih graditeljskih radova na obnovi crkve, samostana i okolnog prostora. Zbog svoje brade, koja je ipak netipična

za katoličke svećenike i zbog grlenog glasa, fra Brada – kako su ga vjernici

najčešće i zvali – postao je u neku ruku zaštitni znak samostana. Tomu je svakako doprinijela i njegova prirodna

otvorenost kao i urođena lakoća komuniciranja zbog koje je poznavao u glavu sve vjernike u župi, a održavao

je nebrojene kontakte s ljudima iz kulturnog i političkog života ne samo

naše općine nego i šire. Godinama se brinuo za samostansko

kulturno blago, a kao knjižničar i kustos muzeja u nastajanju strpljivo

otvarao vrata posjetiteljima. Posljednjih 13 godina voditelj je

hrvatske katoličke misije u Giessenu,

blizu Frankfurta.

Nemam ključeve svoje crkve

SV: Fra Marijane, objasnite, molim Vas, našim čitateljima kako ste se uopće našli »na privremenom radu u inozemstvu« i kako izgleda Vaš svećenički rad u Njemačkoj?

Rado. Nakon izbjeglištva, krajem 1995, vratio sam se u Kraljevu Sutjesku i tamo ostao do početka 1996. Tada sam otišao u Njemačku mijenjati bolesnog fra Augustina Draguna, koji je bio namješten kao kapelan u ovdašnjoj bolnici. Tako sam, malo-pomalo, ostao godinu dana u toj bolnici, ne bolestan nego zdrav. U međuvremenu se razbolio i župnik iz Giessena te više nije mogao voditi zajednicu. Došao sam ga posjetiti i vidjeti mogu li preuzeti njegov posao, jer mi je ponudio da ga zamijenim, a u mojoj odluci pomogao mi je moj školski kolega, trajni đakon u ovoj misiji Mato Valjan. Svećenički rad je ovdje posve drugačiji nego u Bosni ili izbjeglištvu. Možda će biti čudno, ali u Njemačkoj svećenici nemaju ključeve od crkava i ne mogu ići u crkvu kad se hoće, tako da smo tu ograničeni. Zajednica koju vodim broji oko 2.000 vjernika, raspršenih na teritoriju promjera 150 km. Mise držim na pet mjesta,

a najbrojnija skupina je u blizini Frankfurta i ovdje, u Giessenu. Najviše se može pastoralno uraditi posjećujući obitelji u njihovim domovima pa to i ja činim.

SV: Kakva su Vam svećenička iskustva kad ih usporedite s onima iz Bosne, iz Kraljeve Sutjeske. Ima li kakvih dodirnih točaka u tome?

Svugdje je naravno slično, svagdje si svećenik. Kao i drugdje, slavimo sve svete sakramente za naše vjernike te držimo vjeronauk za djecu. U perspektivi sve će se više pažnje morati posvećivati bolesnim i starijim osobama jer prva generacija doseljenika odlazi u mirovinu. Velika većina od njih se vraća natrag: u Hrvatsku ili u Bosnu. Nama je cilj da ovdje okupimo svoje ljude, da se ne zaboravi vjera, jezik, kultura. Administrativne poslove obavlja misijska tajnica, a u pastoralu aktivno mi pomaže trajni đakon Mato Valjan, rodom iz Ovčareva kod Travnika.

SV: Većina naših vjernika, kad odu u inozemstvu, imaju problema s prilagodbom na novi način života, što je i razumljivo, ali često znaju reći da im je najneobičnije što misa i crkva nisu kao kod nas. O čemu se tu zapravo radi?


INTERVJU S FRA MARIJANOM PETRIČEVIĆEM BRADOM, SVEĆENIKOM IZ NAŠEG KRAJA, VODITELJEM HRVATSKE KATOLIČKE MISIJEU GIESSENU, U NJEMAČKOJ

Razgovarao Fra Vjeko Tomić



9

Ne znam kako bih na to pitanje odgovorio. Druga i treća generacija doseljenika međusobno češće govore njemački nego hrvatski. Iz nekih mjesta uopće ne idu na hrvatske, nego na njemačke mise. Ima i starijih osoba koje preko tjedna idu na njemačke mise. Mogu kazati da su se moji vjernici uspjeli dosta dobro uključiti u njemačko društvo, pronaći svoj način života. U drugoj i trećoj generaciji više nema fi zičkih radnika: završili su ili srednje škole ili fakultete. Ima nostalgije, većina je svjesna odakle dolazi i nastoje držati vezu s rodbinom i zavičajem. Najčešće svoju nacionalnost izražavaju preko sportskih i kulturnih susreta te drugih oblika međusobnog druženja kroz razne hrvatske udruge i društva.

Nisam zaboravio svoj rodni kraj

SV: Poslije toliko godina u inozemstvu prava ste osoba da Vas pitamo o nostalgiji za zavičajem. Kako se Vi nosite s time, a kako naši iseljenici? Kako se naš svijet snalazi u tuđini?

Kad je nostalgija u pitanju, mogu kazati da nisam zaboravio svoj kraj gdje sam se rodio, odrastao i živio. Čini mi se da se lako prilagodim svakome novom mjestu. Što se tiče našega svijeta, mogu reći da se snalazi dosta dobro. To mogu potvrditi članovi moga župnog vijeća. Većina ih ima između 20 i 35 godina, i većinom imaju fakultetsku diplomu. Jako puno mlađih obitelji s djecom ide u crkvu, pa se nedjeljom na misi zna naći i stotinjak djece.

SV: Kako iz njemačke perspektive vidite u našu zemlju i naš kraj? Svake godine ste ovdje na odmoru, a preko medija i inače pratite što se kod nas događa. Kako doživljavate naš sadašnji trenutak?

Preko tiska, medija i telefonskih kontakata nastojim pratiti što se događa i u BiH i Hrvatskoj. Čini mi se da je u BiH politička situacija vrlo, vrlo komplicirana. Kao da ljudi koji vode državu uopće ne žele rješavati probleme, nego rade za sebe, a uopće ih ne zanima kako narod živi. Kako ja vidim, na djelu je sprega politike i kriminala. Ne vidim

neki napredak za narod bez korjenitih političkih promjena, a njih nitko ne čini. Mislim da je napravljena greška što nakon Daytonskog sporazuma nije ustrojen veći broj nacionalnih općina, nego je Dayton samo potvrdio ratna osvajanja, a to naravno nije dobro. Dokle god u Bosni nije riješena politička situacija, teško je očekivati da ljudi ulažu novac. Ako ljudi nemaju posla, od čega će živjeti i kako ih pozivati na povratak? Ovako je to samo tihi nastavak iseljavanja.

SV: Nazirete li ikakvo svjetlo u bosanskom tunelu? Ima li izlaza? Kako bi trebalo urediti zemlju da ona zajamči miran i siguran život blagostanja svima u BiH?

Svi misle da su pametni i da mogu davati rješenja, ali njih je teško naći. Mislim da je premalo dobre volje kod onih koji trebaju od BiH napraviti pravnu državu. Sve tri velike nacionalne zajednice su isključive. Kao da nitko ne uvažava druge, nego se samo bori za svoje interese. To se najbolje može vidjeti na našem kraju, gdje itekako stoji pitanje mogu li Hrvati ostvariti sva nacionalna prava koja im pripadaju. Važno je npr. kako su zastupljeni u organima vlasti, jesu li zaštićeni od preglasavanja na svim razinama vlasti itd. Nemoguće je tražiti povratak mladih, pametnih i školovanih ljudi bez osiguravanja uvjeta za normalan život. Naši ljudi naši žive u mjestima gdje sve regulirano, pa je iluzorno očekivati sada da se netko od tih ljudi vrati iz sigurnosti u nesigurnost… Ima dakle više pitanja nego odgovora. Šteta je što bogati ljudi iz našeg kraja ne žele investirati u naš kraj i zaposliti naše ljude, da nas bude više i da nam bude bolje.

Ni pesimist ali ni preveliki optimist

SV: Što nam je činiti danas da nas bude više i da nam bude bolje – ekonomski i politički?

Naći pametne i kvalitetne političke vizionare iz našeg kraja koji bi kreirali politiku, a ne provodili što netko drugi odluči. Imamo li mi takve? Možda, nadam se da imamo, ali koliko je meni poznato,

nemamo. Da se sve poreda kako treba, kraj će sam od sebe stati na svoje noge.

SV: Što Vam danas znači Kraljeva Sutjeska? Kako ste doživjeli 1993, što je ona za Vas značila te kako biste dijagnosticirali što nam se to zapravo dogodilo? Je li se moglo izbjeći stradanje hrvatskog puka Kaknja i Kraljeve Sutjeske?

Isto što mi je značila i prije. Ne osjećam se da sam otišao iz Sutjeske, to je moje kao i ovih koji su tu ostali. Ne osjećam se u Sutjesci strancem. A je li se mogla izbjeći 1993? Teško. Razišli smo se, nestali, izgubili sve što smo imali i bojim se da će pojam Kraljeve Sutjeske više živjeti u srcima i mislima nego u stvarnosti. Nisam pesimist, ali ni prevelik optimist.

SV: Godinama ste bdjeli nad kulturnim blagom koje se sačuvalo u našem samostanu, a to je danas velika vrijednost koju s ponosom svi pokazujemo i za koju interes pokazuju posjetitelji sa svih strana. Otkuda Vi u kulturi?

Još kao sjemeništarcu u meni su rodila ljubav prema našoj starini, povijesti i kulturi. Imao sam sreću tada, koncem šezdesetih godina, u samostanu susresti Pavu Anđelića, arheologa svjetskog glasa, koji je vodio otkopavanja na Bobovcu i na Grgurevu kraj samostana. O kraljici Katarini i našim kraljevima dotada sam samo slušao od svojih predaka, a tada sam se suočio i s materijalnim tragovima i čitavom tom ostavštinom.

Kad se 1973. spremao turistički vodič o Kraljevoj Sutjesci, pomagao sam fotografi ma koji su na tomu radili i s njima proveo dosta vremena. Susreo sam se s vrsnim povjesničarima i kolekcionarima koji su s ljubavlju govorili o umjetničkim djelima sačuvanima kod nas, svjedočeći o njihovoj velikoj vrijednosti. Puno sam naučio i od fra Ignacija Gavrana, koji mi je u svemu puno pomogao. To su bili počeci, a nastavio sam se baviti time kada sam kao svećenik došao u Sutjesku 1982. Nakon smrti pok. fra Kreše, jedno je vrijeme brigu o samostanskoj zbirci vodio pokojni fra Branko Obučić, a onda sam to preuzeo ja.


Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

10

Fratri zaduženi da čuvaju ostatke ostataka

SV: Što Vas je motiviralo u radu na polju kulture?

Želio sam javnosti pokazati kakvo sve blago posjeduje samostan. Nastojao sam da se to jednom kataloški popiše i da stručnjaci iz različitih područja procijene vrijednost našega blaga. To može potvrditi moja sljedeća tvrdnja. Kad sam svojedobno pogledao arhivsku građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH u Sarajevu, iznenadio sam se da je tamo kulturno blago našeg samostana bilo predstavljeno samo s par crno-bijelih fotografi ja i nekoliko tipkanih stranica. To me ponukalo da s fra Ignacijem Gavranom i pok. Đurom Baslerom pokušam nešto stručnije napraviti. Značajnu podršku nam je u tome pružio ondašnji gvardijan fra Ruđer Radoš. Restaurirali smo slike, kaleže, misno ruho, sačuvali smo sve što se dalo spasiti. Bogu hvala, ta je zbirka sačuvana i za vrijeme rata. Nadam se da će nova postavka, koja će se otvoriti završetkom radova na proširenju muzejskih objekata, pokazati pravu sliku o kulturnom blagu koje posjeduje samostan.

SV: Sutjeska danas ima nacionalnih spomenika kulture više nego ijedna slična varošica u našoj zemlji. To je zaista naše bogatstvo i sve prepoznatljiviji turistički adut u rukavu. Što s time danas započeti?

To je samo na papiru. Pitanje je koliko je državi stalo da to bude spomenik kulture. Ako će se svaki drugi dan Bobovac devastirati, a za zbirku u samostanu izdvajati beznačajna ili nikakva sredstva, onda je to mrtvo slovo na papiru. Blago postoji, ali ne ovisi samo o nama.

Vrata samostana moraju uvijek biti otvorena

SV: Ako je moguće povlačiti ikakve paralele, molim Vas da usporedite sadašnje vrijeme s onim kad ste djelovali u samostanu i ovom kraju?

To je nemoguće uspoređivati. Čini mi se da su fratri u Sutjesci sada zaduženi sačuvati ostatke ostataka. Možda bi bilo dobro da se svi oni koji vole naš kraj i samostan nastoje zajednički angažirati kako bi se tijekom ljetnih mjeseci, kad ljudi dolaze u zavičaj, organizirali domišljeni susreti na kojima će se ljude upoznati sa svim onim što ih zanima, s posebnim naglaskom na ulaganja i povratak. Loše bi bilo da ljudi dođu, a nemaju od koga dobiti valjane informacije.

SV: Što mislite koje bi sve misije samostana u Kraljevoj Sutjesci trebale biti danas?

Mislim da bi bilo dobro da i fratri koji su na raspolaganju za domaće vjernike, budu na raspolaganju i za susret s ljudima koji dolaze. Ne bih volio da ljudi koji dođu naiđu na zatvorena vrata samostana: ona moraju za njih biti uvijek otvorena.

U sezoni putovanja i godišnjih odmora fratri trebaju znati ljudima predstaviti situaciju, pokazati koje su nade, opcije i problemi. Ljudi su naši spremni dati i pomoći i neće lako zaboraviti Sutjesku, ali važno je da se komunicira. To je ta prevažna misija samostana. Iz razgovora s ljudima vani znam da, kada oni dođu dolje, veoma rado žele s nekim iz samostana popričati.

Bila su dva fra Bona Benića!

SV: Kako komentirate imenovanje Ulice fra Bone Benića u Čatićima?

Veselim se naravno da je fra Bono Benić dobio ulicu u Čatićima premda sam siguran da je zaslužio mnogo više. Nesumnjivo je to jedan od najzaslužnijih franjevaca iz našega kraja. No, velikana smo imali još. Sigurno vam nije znano da je početkom 19. st. živio još jedan fra Bono Benić iz Čatića, a istakao se značajnim kulturnim radom. Među te naše velike fratre valja svakako ubrojiti graditelja samostana fra Franju Komadanovića, značajnog pisca fra Stjepana Marjanovića, provincijala fra Marijana Aljinića, fra Juru Bjelavića, fra Lovru Bukvu itd. Niz je uglednih svećenika iz naše prošlosti – valjda ćemo im se nekada znati odužiti – a o banovima, kraljevima i kraljicama da ne govorim. Svi oni čekaju da im se na bilo koji način odužimo. Ako mi to nećemo, s kojim pravom to očekujemo od drugih.

SV: Fra Marijane, koji su vaši profesionalni i osobni planovi? Razmišljate li o povratku u domovinu na neku svećeničku službu u međuvremenu?

Ako Bog dadne, vratit ću se. Kada, nisam o tome još planirao. Pozdravljam sve čitatelje Sutješkog vjesnika u našem kraju, u domovini i iseljeništvu.

Željko MuckoKraljeva Sutjeska, 2006. ulje na platnu



11

Turistički djelatnici u našem stolnom mjestu već godinama upozoravaju na potrebu da se

Kraljevu Sutjesku ubilježi u zemljovide.

Kao po nekom dogovoru, otkako je daytonske BiH, Kraljeve Sutjeske nema više gotovo ni na jednoj novoj auto karti, atlasu kao ni na školskim zemljovidima koji se koriste u našim školama. Na tu su nelogičnost zadnjih godina najviše upozoravali u turističkoj agenciji Katarina budući da se događa da gosti koji bi htjeli posjetiti naše stolno mjesto, to ne mogu učiniti naprosto jer ga ne mogu naći na karti. Ali zato mogu Nažbilj ili Poljane naprimjer pa tako nije jasno kakvim se kriterijima ravnaju ljudi koji prave karte. Neprihvatljivo je posve da bh kartogafi ne smatraju potrebnim na svoje karte, bez obzira na sadašnji broj stanovnika našeg stolnog mjesta, staviti mjesto koje ima takve važne kulturno - povijesne spomenike od nacionalne važnosti poput franjevačkog samostana, crkve sv. Ivana

Krstitelja, Grgureva, stare Dusperove kuće ili džamije.

Da ima razloga posumnjati u traljavost ali i dobre namjere naših kartografa dosta je usporediti naprimjer Energopetrolovu auto kartu Jugoslavije iz 1980. s kalendarom, kartom benzinske crpke Kakanj Petrola za 2007. Na jugo karti Kraljeva Sutjeska se naravno nalazi. Na Kakanj Petrolovoj ne. Na mjestu gdje bi bila Kraljeva Sutjeska upisano je ime benzinske crpke. Koincidencija, naravno, reći ćete? Da, ali neobična ipak budući da od mjesta crpke na ulazu u Kakanj do Kraljeve Sutjeske jedva ima dvanaestak kilometara. Ništa bolji nisu ni hrvatski kartografi . Dokaz za to je ovogodišnja autokarta Slovenije, Hrvatske i BiH koju je izdao zagrebački tjednik Globus. U našem kraju ubilježena su samo tri mjesta, sva tri s netočnim brojem stanovnika a jedno i pogrešno napisano: Ćatići, Poljani i Borovica. Za sva tri je znak koji pogrešno

upućuje da je riječ o mjestima koja imaju 1.000 - 2. 000 stanovnika što je, na našu žalost, ipak pogrešno.

Zato je pravo osvježenje u ovom smislu džepni autoatlas Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji je s podacima iz 2007. izdao Večernji list. U našem kraju ucrtani su uz Kakanj i Doboj, Bukovlje, Dobrinje, Čatići, Brežani, Seoce, Trnovci, Poljani, Pope, Brnj, Tršće, Zlokuće, Zagrađe, Lipnica, Borovica, Nažbilj i - napokon Kraljeva Sutjeska i to “Kraljevska”. Autor ove karte je Igor Birin, dipl. inž. Ova karta je i najpreciznija. Ima ubilježen čak i put koji prolazi iznad Ratnja i spaja Klanac, Dragoviće, Mijakoviće Bobovac i Vareš s cestom Kraljeva Sutjeska - Lipnica. Ne nedostaje joj čak ni znak za povijesni spomenik Bobovac. U nju su unesene štoviše i dionice ceste asfaltirane zadnjih godina od samostana prema Ratnju. Pohvalno, nema što.

Kraljeva Sutjeska na mapiJugoslavije ali ne i na mapi BiH

Napisao Srećko Bratić

Jugoslavije ali ne i na mapi BiH

Krstitelja, Grgureva, stare Dusperove upućuje da je riječ o mjestima koja imaju

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

12

Da krenemo ispočetka. Steglo ovih dana. Temperatura stalno ispod ništice, snijega nigdje ni

za lijeka, a nadao se i nekakav hladan vjetar pa ti se, da izviniš, uopće ne izlazi na dvor. Najljepše je u toploj sobici, još ako si te sreće da imaš neku lijepu knjigu, kauč, otoman il’ sećiju u blizini, a prozori se kuhinjski zamaglili od graha koji se, u društvu suvih rebara i slanine, već podulje vrijeme krčka u loncu... Ihaha, nema raja do rodnoga kraja, dođe ti da zapjevaš.

A komšija me se prvi dovezo, ima, evo, već tri dana. Svako jutro, kad krene na posao oko pola sedam, zove me, kaže: »Ajd’ pomozi mi pogurat malo auto, neće da upali«. Dodijalo mi, pravo da vam kažem, pa mu ja jučer velim: »Znaš šta, komšija! Evo tebi pare za akumulator i svjećice, a ja ti auto više gurat neću. Ja sam čo’jek u penziji i meni se više ne izlazi po ‘vakoj zimi u pola sedam ujutro«.– Samo do prvog – viče komšija iz auta. – Vratit ću ti čim dobijem plaću.– Vratio ti ne vratio – derem se ja za njim – al’ mene sutra ne zovi!I da znaš, nije me zvao! Kupio nov akumulator, auto kresnuo odprve. Sretan komšija, sretan ja, auto dobro – i mirna Bosna.

NIJEMCI DAJU STOTINE MILIJUNA EURA ZA POMOĆ

POTREBNIMA

Nalazimo se, evo, na početku još jedne godine. Iza nas su Advent ‘07, Božić ‘07..., a pred nama Korizma i Uskrs ‘08. Advent je vrijeme iščekivanja, ali i vrijeme darivanja. U njemačkim crkvama je običaj da se u tim posebnim vremenima kao što su Advent i Korizma skupljaju novčani darovi za pojedine humanitarne organizacije, pogotovo one koje su u čvrstoj ili nešto labavijoj vezi s Katoličkom crkvom.

Caritas, Misereor, Adveniat, Aktion Mensch, Missio, Renovabis – da spomenem samo neke – dobili su i u proteklom Adventu svoj dio kolača kojim će moći ublažiti patnju onih kojima je pomoć potrebna. Možda zvuči grubo, ali se teško oteti dojmu da je to upravo tako, pogotovo ako u tražilicu Google unesete pojam Humanitäre Organisation. Dobit ćete ni manje ni više nego 793.000 informacija. Unesete li taj pojam na našem jeziku – humanitarna organizacija – dobit ćete 300.000 informacija više.

Prema almanahu Njemačkog centralnog instituta za socijalna pitanja (DZI), samo u Njemačkoj registrirano je 230

humanitarnih organizacija s pečatom DZI-a, koji im dozvoljava skupljanje dobrovoljnih priloga.Prosto je nevjerojatno koliko je na svijetu onih kojima je stalo da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna. Od Unicefa, Crvenog križa i polumjeseca, Merhameta, preko Liječnika bez granica, Susjeda u nevolji, Crkve u nevolji, Djece u nevolji, Cap anamur, Spasimo djecu, Kruh za svijet, Arche nova, Diakonie, Pomoći u katastrofama do Malteških vitezova – svi su angažirani na ublažavanju boli, gladi i žeđi, smanjivanju nepismenosti, poboljšanju kvalitete života, zdravstvenoj zaštiti.U kasnu jesen i neposredno pred Božić nećete u Njemačkoj naći nijednu TV postaju koja imalo drži do sebe, a da u udarnom terminu, sa što je više moguće estradnih zvijezda i zvjezdica, nije emitirala emisiju posvećenu problemima prvenstveno trećeg svijeta, makar se i o problemima drugog ili prvog svijeta također govori, i to naveliko. Npr. samo u Bavarskoj, jednoj od najrazvijenijih njemačkih pokrajina, živi 130.000 siromašne djece, a u čitavoj Njemačkoj više od dva i pol milijuna. Istaknute osobe iz svijeta muzike, sporta, umjetnosti, non-stop prisutne u medijima, sjede pri telefonima u studiju i skupljaju darove gledatelja.

ŠTO VIŠE POMOĆI, SVE VIŠE BIJEDE

Zapanjujuća je ta spremnost, gotovo neshvatljiv entuzijazam volontera i nevjerojatan broj originalnih ideja koje ljudima padaju na pamet u traženju odgovora na pitanje: kako pomoći drugome

Napisao F. B.



13

Osim toga, svaki imalo poznat i bogat sportaš, pjevač ili glumac (npr. Steffi Graf, Michael Stich, Peter Maffay, Tabaluga i dr.) već je utemeljio nekakvu humanitarnu zakladu za pomoć djeci, za pomoć...Skupe se milijuni eura. U bogatom zapadnom svijetu skupe se desetine, pa i stotine milijuna eura. Samo organizacija Kruh za svijet skupila je tijekom protekle godine šezdesetak milijuna eura, a u sklopu humanitarne akcije Bavarske TV, Sternstunden, u jednom jedinom danu, u petak 14. 12. 2007, skupljeno je 3,26 milijuna eura.

BRIGA SE KRAVAMA ZA ZAKON I EU

Da, znam da zvuči cinično, ali što vam drugo preostaje nego zaključiti kako se svijet prosto topi od ljubavi prema bližnjemu! Napravite li još samo jedan korak, udarit ćete na pitanje: kako je, i pored svega toga, moguće da netko na ovom planetu, koji je danas zahvaljujući globalizaciji, sredstvima komunikacije i posebno internetu uistinu postao malo veće selo, kako je, kažem, moguće da netko umre od gladi ili žeđi, da djeca nemaju školu u blizini, da nema ambulante, zavoja, joda, da nema vodovoda, kanalizacije!?

Retorička pitanja? Razmišljanja nekog besposlenog idealista?Možda se i tako može gledati na stvari. Okus gorčine dobivaš u ustima kad vidiš kako, evo, tu, u komšiluku, u Africi dijete umire od gladi, a u EU seljak mlijekom hrani svoje krave. Zašto? Zato što je EU zakonski odredila koliko jedan seljak u državama članicama EU smije proizvesti mlijeka. I, ne’š proć majci ako se slučajno dogodi da proizvede više no što smije. Ima da ga nema, tj. ima da vrati mlijeko u dagaru i da ga dadne kravama koje su ga, zapravo, i proizvele.A krave, glupe k’o krave! Popiju, šta će drugo!Briga se kravama za zakon i EU!A nije točno da se ne bi i drugačije moglo uraditi! Recimo, velika pivovara iz Njemačke otvorila je u Kamerunu pivovaru koja izvrsno posluje, vjerojatno i zato što je Švabo šef. Ili, svaki dan iz Afrike, iz sjeverne Tanzanije, s plantaže

Kilifl ora, smještene na obroncima Kilimandžara, polijeće avion pun ruža (običnim danima ubere se do pedeset tisuća, a pred Valentinovo dnevno se ubere i do dvjesto tisuća komada) i tijekom noći slijeće u Frankfurt, Köln, Antwerpen, tako da ujutro Europljani u svojim domovima imaju friško cvijeće.Iz Afrike!U kojoj su ogromni rasadnici i nepregledne cvjetne plantaže; klima dobra, a radna snaga jeftina.Na plantaži Kilifl ora radi pet stotina radnika. Pošteno plaćeni, imaju socijalno, zdravstveno osiguranje... Nije im potrebna nikakva naša pomoć niti će se oni trpati u nekakve bijedne čamce kojima bi iz sjeverne ili zapadne Afrike doplovili do talijanskih ili španjolskih obala.

NA ŠTO ZAPAD TROŠI SILNE MILIJARDE EURA?

Nijemci svake godine za cvijeće potroše oko tri milijarde eura.Nijemci svake godine kupe oko 25 milijuna krizbana, što znači da samo za krizbane koji ostaju u kući do Vodokršća potroše cirka jednu milijardu eura.Nijemci za godišnje odmore potroše 1.507,00 eura po domaćinstvu; računamo li da je prosječno domaćinstvo četveročlano, a osamdeset ih je milijuna, ispada da Nijemci svake godine za godišnje odmore potroše oko trideset milijardi eura. Nijemci svake godine za novogodišnje petarde potroše oko 150 milijuna eura. Nijemci svake godine za kućne ljubimce (pse, mačke, kanarince...) potroše...

Suvišno je dalje nabrajati!Amerika je za ratove u Iraku i Afganistanu potrošila tisuću i petsto milijardi dolara. Za 2008. godinu američki predsjednik traži od Kongresa 190 milijardi dolara. Ista ta Amerika dužna ostalom svijetu devet bilijuna dolara (dakle: devet tisuća milijardi !!!)

Neće se Europljani, Amerikanci, Kanađani, Australci, Japanci i ostali dobrostojeći stanovnici ove planete promijeniti i svoj životni stil okrenuti naglavce samo zato što negdje netko umire od gladi, što nema škole ili čak

ni poljskog WC-a, što u Indiji i drugdje desetgodišnja djeca krvnički rade umjesto da idu u školu, što u tamo nekoj afričkoj pustoši pobunjenici hvataju djecu od devet-deset godina i od njih prave vojnike koji ubijaju bez milosti, što...

I ne samo da je suvišno nabrajati, nego nećemo se maknuti ni koraka dalje. Ne pomaže nam to što znamo da je do sada Amerika za ratove u Iraku i Afganistanu potrošila tisuću i petsto milijardi (da, da, milijardi!) dolara, što za ovu 2008. godinu Džordž dabl-ju Buš traži od Kongresa 190 milijardi dolara, što je ta ista Amerika dužna ostalom svijetu devet bilijuna dolara (dakle: devet tisuća milijardi!), što će ta ista Amerika samo za sigurnost svoje ambasade u Bagdadu potrošiti milijardu dolara, k tomu još i petsto milijuna dolara na dodatne mjere osobne sigurnosti američkih namještenika u Iraku (zaštitarske tvrtke / Blackwater, sigurnosni uređaji, blindirana vozila, betonske zapreke, detektori za metal i dr.).

Za to vrijeme UN planiraju izdatke od bijednih četiri milijarde dolara za humanitarne potrebe kako bi se pomoglo 25 milijuna ljudi u 24 zemlje svijeta! Generalni tajnik UN-a Ban Ki Moon nedavno je izjavio kako živimo u svijetu koji nikada nije bio napredan kao danas i koji nikada nije imao toliko koliko danas ima. Istovremeno, milijuni ljudi još uvijek nemaju osnovnih uvjeta za život, lijekova, krova nad glavom.

Gdje je situacija najgora? Ne treba ni spominjati.Afrika je sinonim nerazvijenog, gladnog i bolesnog kontinenta

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

14

Na putu prema jugu zemlje, prema Jeruzalemu, vozimo se kroz judejsku pustinju vijugavom

cestom koja ide uz granicu s državom Jordan. Put od Nazareta do Jeruzalema (oko 110 km), koji inače autobusom možete proputovati za nekoliko sati, trebali biste prolaziti pješice s Biblijom u ruci nekoliko mjeseci, nekoliko godina. Nema ljepšeg puta od ovoga. Ne samo zato što je njime koračao ili na magarcu

jašio naš Gospodin nego jednostavno zato što na ovom putu možete na svakom pedlju vidjeti i osjetiti tragove biblijskih događaja. Jedan čitav dan potreban nam je da posjetimo najstariji grad na svijetu – Jerihon, najdublje i najslanije more svijeta – Mrtvo more i najbogatije arheološko nalazište – Kumran. Fizička i geografska granica između Izraela i Jordana je rijeka Jordan. To je mala ali zbog svoje dužine to je najveća rijeka Palestine. Uz rijeku Jordan, koja se i ne vidi uvijek iz autobusa, nalaze se brojni ribnjaci. U njima se uzgaja i poznata riba sv. Petra. Dok putujemo kroz judejsku pustinju gledamo na pustinjska brda: nigdje ni trave ni drveća. Takva je i gora Gilboa koja se spominje u Bibliji i koju je prokleo kralj David. Mnogi vjeruju da zbog toga ova gora nije nikad zelena. Dok putujemo lako prepoznajemo razliku između židovskih i palestinskih naselja: židovska su naselja uvijek u zelenilu, poklanja se velika pažnja zelenilu i navodnjavanju. Iako je 60% Izraela pustinja, čak u judejskoj pustinji mogu se pronaći vinogradi. Da bi zemlji vratili nekadašnji sjaj Izraelci su u prošlom stoljeću pristupili pošumljavanju i navodnjavanju velikog dijela Palestine. Dolazimo i do kontrolne točke, a to znači da ulazimo na teritorij pod privremenom izraelskom vojnom upravom. Taj je teritorij zauzet 1967. godine u šestodnevnom ratu. Na zapadnoj obali danas živi oko 200.000 Židova i oko 3 milijuna Arapa. Uspio sam iz autobusa snimiti elektronsku (ne električnu) sigurnosnu ogradu koja sprečava upad terorista iz susjednog Jordana. Granica između Jordana i Izraela je zbog toga jedna od najzaštićenijih granica na svijetu.

’’Ovdje se od Djevice Marije rodio Isus Krist!’’

PO SVETOJ ZEMLJI - NA IZVORIMA KRŠĆANSTVA III.

Zašto na gori Gilboi ništa ne raste ni dan danas?

FRA BONO TOMIĆ, SVEĆENIK RODOM IZ ČATIĆA, BORAVIO JE KAO HODOČASNIK PROŠLOGA RUJNA U SVETOJ ZEMLJI. TAKO SE UVRSTIO MEĐU NEKOLICINU HODOČASNIKA IZ NAŠEG KRAJA KOJI SU IMALI ČAST VIDJETI ISUSOVU ZEMALJSKU DOMOVINU I POMOLITI SE NA SVETIM MJESTIMA IZ POVIJESTI SPASENJA. FRA BONO JE ZA ČITATELJE SUTJEŠKOG VJESNIKA PEROM I KAMEROM BILJEŽIO DOJMOVE SA SVOG HODOČAŠĆA. U OVOM NASTAVKU POHODITE S NJIM JERIHON, MRTVO MORE, KUMRAN, JERUZALEM I BETLEHEM

Cilj nam je stići do Jerihona, do prvog većeg grada na palestinskim područjima. Za njega kažu da je najstariji grad na svijetu: njegova arheološka zasvjedočena starost iznosi 10.000 godina. On je ujedno i najniži grad na svijetu jer je njegov položaj na 250 metara ispod morske razine. Jerihon je i najstarije poznato i arheološki obrađeno gradsko naselje na svijetu. Grad je u pustinji, ali sav u zelenilu: doista prirodna oaza usred pustinje. Zbog obilja vode i zbog samog izvora (‘’Elizejev izvor’’) u samome mjestu, jerihonska oaza bila je naseljena odvajkada. Grad se često puta spominje u Bibliji Staroga zavjeta. To je prvi grad koji je pao u ruke Izraelaca (usp. Još 4-6). Ovim je gradom prolazio i Isus. Za Jerihon su vezana dva Isusova značajna događaja (usp. Lk 19, 1-10; Mk 10, 46-52). Jerihon je bi posljednja postaja židovskih hodočasnika na putu prema Jeruzalemu. Od njega je udaljen 37 kilometara. Danas je ovaj grad poznat po tvornicama stakla. Na žalost, po planu putovanja nismo ništa vidjeli od znamenitosti ovoga grada. Malo vremena što smo imali poslije ručka, iskoristili smo ne bi li ugledali i kupili kakav suvenir. Trgovci Arapi, kao što ćemo vidjeti i na drugim mjestima, jako su nametljivi, ali je s njima moguća nagodba i cjenkanje pa se može kupiti neki suvenir po znatno nižim cijenama.

U Jerihonu – najstarijem gradu na svijetu

Kontrolna postaja izraelske vojske



15

Napuštamo Jerihon, i dalje kroz Judejsku pustinju polazimo na Mrtvo more (14 km udaljenosti). Već u Isusovo vrijeme išla je pustinjom cesta koja spaja Jerihon s Jeruzalemom. Tom su cestom putovali hodočasnici iz Galileje u Jeruzalem. S ovog putovanja nadahnuo se Isus za onu teološki tako izražajnu prispodobu o milosrdnomu Samarijancu (usp. Lk 10, 25-37). Mrtvo more svoj naziv duguje činjenici da u njemu nema živih bića. Dugo je 76 km, široko 16 km. Mrtvo more zbog dvostrukog razloga čini jedinstven prirodni fenomen na svijetu. Prvo, njegova vodena površina čini najnižu točku na svijetu: ovo more se nalazi 400 metara ispod razine Sredozemnog mora. I drugo, ono je najslanije i mineralima najbogatije more na svijetu. Voda Mrtvoga mora neobično je slana, jer ima u sebi oko 30 % soli tako da je ta voda najgušća od svih mora i jezera na svijetu. Voda je tako gusta da i teži predmeti ostaju na površini.

Ovdje ima 10% više kisika nego bilo gdje na svijetu. Zbog obilja minerala i soli u vodi Mrtvo more postaje u novije vrijeme sve više područje u kojem se boravi u medicinske svrhe. Voda se pokazuje osobito ljekovitom za kožna oboljenja. Voda djeluje smirujuće na nervni sistem, odlična je za psorijazu (kupači se mažu ljekovitim blatom) i ubrzava procese zarastanja rana na koži. Zbog toga je šteta propustiti i ne okupati se u vodi Mrtvog mora. Uvjerili smo se i sami u istinu: zbog svoje gustoće u ovoj vodi može plivati svaki neplivač bez straha da će potonuti. Pisac ovih redaka je to iskusio na sebi. Zbog njenih karakteristika nije preporučljivo u njoj ostati više od pola sata.

Mrtvo more – raj za neplivače

S Mrtvog mora putujući prema zapadu nalazi se glasoviti Kumran, mjesto gdje su 1947. godine pronađeni tzv. kumranski spisi. Radi se o najvažnijem biblijskom otkriću našega doba. Kasnijih godina pretraženo je u više navrata cijelo područje i otkriveno je sveukupno 11 pećina u kojima je nađeno oko 600 raznih važnih dokumenata i tekstova. Spisi se pripisuju sekti Esena. Oni su bili zajednica koja je svoje nade postavljala u dolazak Mesije. Eseni su smatrali da Mesija ne može doći dok se ljudi duhovno ne pročiste. Zato oni odlaze iz „prljavog svijeta” i tu se „pročišćavaju”. Živeći u pustinjskim zajednicama, prepisivali se Bibliju i svete spise. U ruševinama Kumrana danas je otkopano cijelo naselje koje je bilo planski sagrađeno i u kojem je živjela kumranska zajednica. Za nas je zanimljivo otkrivanje sobe koja je služila kao pisarnica gdje su se prepisivale knjige. U toj su sobi vjerojatno nastali i pronađeni kumranski spisi. Prije dolaska Rimljana eseni su pohranili svitke svetih spisa u ćupove, u susjedne špilje. Zahvaljujući eroziji koja je otkrila

rupu, jedan je beduin 1947. godine, čuvajući stado koza otkrio jednu pećinu i u njoj više glinenih ćupova zatvorenih poklopcima. U jednom su ćupu otkrivena tri kožna svitka: jedan veliki i dva mala. U četvrtoj spilji pronađeni su ulomci svih hebrejskih knjiga Staroga zavjeta osim Esterine knjige. To su najstariji prijepisi Biblije. Pronađeni su originalni tekstovi koji su 1000 godina stariji od postojećih starozavjetnih biblijskih rukopisa. Pronalazak ulomaka gotovo svih kanonskih knjiga Staroga zavjeta govori u prilog činjenici da je već u 1. st. pr. Kr. postojao oblikovan popis starozavjetnih biblijskih knjiga (kanon).

U spilji gdje su pronađeni najstariji prijepisi Biblije

Konačno, Jeruzalem!

Tog 20. rujna konačno u večernjim satima stižemo u Jeruzalem. Jeruzalem je doista središte Svete zemlje, ne samo duhovno, nego i zemljopisno. Svi putovi vode u nj, ali i iz njega. Smješteni smo u jednom prosječnom hotelu u blizini starog

Jeruzalema. To je danas suvremeni grad, drugi po veličini u Izraelu, s otprilike 600.000 stanovnika. Ima jednu posebnost: slovi kao religiozan grad. Naš vodič nam govori da svjetovni Židovi sele iz Jeruzalema, jer neće da trpe „teror” pravovjernih Židova.

Sutradan, 21. rujna iskoristili smo za obilazak Betlehema. Betlehem (hebr. kuća kruha) smjestio se oko 8 km južno od Jeruzalema, na prekrasnom obronku prekrivenom kućama, crkvama, samostanima, obogaćen bujnim zelenilom, maslinama, smokvama, vinovom lozom … A na samom je rubu judejske pustinje! Betlehem je kraljevski grad, grad Davidov a iznad svega grad Isusov! Isus mu je pronio slavu svijetom! Suvremeni Betlehem ima oko 27.000 stanovnika, od toga polovicu pučanstva čine kršćani a polovicu muslimani. Šire područje, s tri gradića grada ima oko 72.000 stanovnika, a od toga ima oko 30.000 kršćana.

Pogled na Jeruzalem

Jedna od Kumuranskih pećina

Odmor u Mrtvom moru

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

16

Zašto Perzijanci nisu porušili crkvu u Betlehemu? Hodočasnik koji je došao u Betlehem ne smije nipošto propustiti prigodu da posjeti prostrano i plodno Pastirsko polje, udaljeno oko 3 km od grada. Tu je David pasao svoja stada, a tu su pastiri čuvali svoja stada one noći kad se Isus rodio! Već u 5. st. sagrađena je crkva na spomen pastira, samostan i nekoliko zgrada. Sve je to otkopano 1952. godine. Franjevci su tu sagradili 1953. godine crkvicu ‘’Gloria in excelsis’’, u obliku razapetog šatora, s prizorima iz Lk 2, 8-20. Nakon obilaska Pastirskog polja, idemo do bazilike Rođenja Isusova.

Kršćanska predaja od polovice 2. st. (Justin mučenik, Protoevanđelje Jakovljevo) tvrdi da se Isus rodio u špilji te da sav Betlehem za nju dobro zna. Nad tom špiljom rođenja, car Konstantin je na poticaj svoje majke Jelene i zamolbu jeruzalemskog biskupa Makarija, dao sagraditi 326. godine veličanstvenu baziliku, koja dijelom još i danas postoji. Kao prvi spominje je 333. anonimni hodočasnik iz Piacenze. Za vrijeme samarijskog ustanka s početka 6. st. bazilika je teško oštećena. Nad njezinim ruševinama bizantski je car Justinijan (528.-560.) dao sagraditi još veću, onu koja i danas ondje stoji. Inače, za baziliku u Betlehemu može se reći da je jedina crkva u Palestini koja je u nemirnim povijesnim vremenima u svojim bitnim elementima ostala sačuvana do danas. Kako se to dogodilo? Prilikom upada Perzijanaca u Palestinu god. 614. oni su razrušili sve kršćanske crkve, osim crkve

u Betlehemu. Razlog za to naveden je u Pismu jeruzalemske biskupske sinode iz godine 836: ‘’Kad su Perzijanci razorili sve gradove u Siriji i došli u Betlehem, s čuđenjem su ugledali perzijske mudrace… Iz velikog poštovanja i iz dragog strahopoštovanja pred svojim precima počastili su mudrace i poštedjeli crkvu.

Tako ona postoji sve do naših dana.’’ Sredinom 9. stoljeća u Betlehemu su se našle vojne jedinice kalifa Omara. Ali i on je poštedio crkvu u Betlehemu. Opustošiše je tek uoči dolaska križara. Uljepšali su je križari u 12. st. jer im je služila za obred krunidbe jeruzalemskog kralja.

Tajna zašto se Isus nije nikada navratio u Betlehem

Od njezine tadanje divote danas nije ostalo ništa, samo nekoliko ostataka zidnih mozaika i slika na stupovima. Godine 1934. godine otkriven je stari pod Konstantinove bazilike popločen mozaicima. Razlog tome je što baziliku 1757. grkoistočni, praoslavni kršćani po drugi puta otimaju od franjevaca (prvi put je to bilo u 15. st.). Razočarani smo unutrašnjim izgledom bazilike, jer su strop i zidovi crni od mnoštva kandila koji vise s njih. Stoljetno paljenje svijeća i kandila uništilo je svu ljepotu bazilike, nigdje ni traga nikakvim umjetninama, slikama i freskama. Bazilika se doima kao prosječna grkoistočna pravoslavna crkva.

Danas je cjelokupni kompleks u vlasništvu triju kršćanskih zajednica: grčke, armenske i katoličke koja je zastupljena po franjevcima koji se brinu za ovo svetište, kao i inače gotovo za sve sveta mjesta u Sv. Zemlji.U baziliku se ulazi kroz mala vrata. Zato se treba sagnuti. Naime, u srednjem su vijeku često muslimani na konjima ulazili u baziliku da je obeščaste. Kršćani su stoga zazidali sva vrata, osim jednih i tako konjanicima spriječili ulaz u baziliku. Pod njezinim svetištem nalazi se tradicionalna špilja Isusova rođenja. Liturgiju u njoj služe katolici, pravoslavni i armenci. To mjesto obilježeno je zvijezdom s 14 krakova i latinskim natpisom: ‘’Hic de Maria Virgine Iesus Christus natus est’’ (‘’Ovdje se od Djevice Marije rodio Isus Krist!’’). Onaj koji se ovdje rodio nije ovamo nikad više navratio. Nije ovdje propovijedao ni činio čuda. Ostat će nam tajna zašto. Pošto smo posjetili baziliku rođenja Isusova, odlazimo do susjedne crkve sv. Katarine. Crkvu su sagradili franjevci na ostacima nekadašnjeg, srednjovjekovnog augustinskog samostana iz 1882. godine. Crkva služi za euharistijsko slavlje brojnijih skupina katoličkih vjernika, a i kao župska crkva katoličkih vjernika u Betlehemu. I naša hodočasnička skupina ovdje je slavila sv. misu. Iz ove crkve biva svake godine o Božiću na TV prenošena sv. misa polnoćka koju redovito slavi jeruzalemski patrijarh. Nakon sv. mise slijedilo je neizostavno fotografi ranje ispred bazilike Isusova rođenja. To je bilo sve što smo posjetili u Betlehemu, tog 21. rujna, godine Gospodnje 2007.

Crkva sv. KatarineBetlehem Turisti ulaze na “Vrata poniznosti” u Crkvi Kriostova rođenja u Betlehemu



17

Počet ću od pranja aljina. Znajući da našu nošnju čine bijela košulja i gaće, i sad mi nije jasno kako se uspijevalo prati tako da

su se aljine bijelile »ko snijeg«, a pralo se bez deterdženta te često i bez sapuna (kabe). Rublje se prvo moralo pokiseliti, a to se radilo tako što se roba stavljala u čistu hladnu vodu. Kiselilo se u seoskim koritima gdje se točila voda, a kod nas u Čatićima nerijetko su se aljine kiselile u rijeci. Potopile bi se negdje u kraju, u plićaku, a na njih se stavljao pokoji kamen da ih voda ne odnese. Ne moram ni reći da je tada Trstionica bila čista i nezagađena. Poslije nekoliko sati rublje se vadilo iz vode i lijepo slagalo u čabar, drvenu kačicu, podignutu na tri noge, a na dnu joj je bio otvor koji se zatvarao drvenim čepom. Kad bi se čabar napunio, odozgor se stavljala jutena vreća koja je služila kao fi ltar za lukšiju kojom će se rublje prelijevati. Već ranije bi se naložila vatra, zimi na ognjištu a ljeti napolju, i u velikim posudama se kuhala lukšija. U ključalu vodu dodavao se lug (najbolje bukov). Tako vrela lukšija ulijevala se u čabar, a ispod otvora se postavljala drvena kravljača u koju se lukšija cijedila. Ponovno se grijala, dodavalo se luga, opet se nalijevala preko aljina sve dotle dok ne bi iz čabra izlazila vrela kakva se i sipala. Tada bi se otvor na čabru zatvorio i tako se ostavljalo do jutra. Cijeli taj proces se zvao »parenje aljina«. Ranom zorom se ustajalo da se završi pranje. Izvadio bi se čep da izađe lukšija koja se ni do jutra

ne bi ohladila. To se nije bacalo, nego se u toj vodi pralo obojeno šareno rublje. Haljine su se vadile iz čabra i nosile na vodu, na dalje pranje.

Sela uz rijeku su prala na rijeci, a bez rijeke na seoskim česmama ili potocima. Ispod česama su bila velika drvena korita, gdje se točila voda, napajala stoka i pralo rublje. Korita su se pravila tako što bi se dubeći deblo ostavljao ravan neizdubljen dio, dumen, na kojem su se drvenom pratljačom lupale i ispirale aljine. Na rijeci se to radilo na kamenim pločama. Kako se živjelo u zajednicama, obično je više žena pralo. Jedne su lupale, a druge ispirale i cijedile rublje. Bilo je važno tako isprane aljine lijepo smotati i ocijediti da se ne izgužvaju. Neka naša vršna sela nisu imala dovoljno vode pa su se poparene aljine tovarile na konja i gonile na rijeku, gdje se pranje dovršavalo.

Lukšija ili zona koristila se i za pranje posuđa. Bio je običaj da se na Čistu srijedu sve suđe (a nije ga bilo mnogo) otkuha u lukšiji, kako bi se sprala sva masnoća, i tako što bolje pripremi za korizmu i spravljanje posne hrane.

Šampon od luga i lupanje beza

Za pranje kose lukšija se pravila s manje luga, da bude blaža. U krpu se stavljao lug, čvrsto zavezivao i onda stavljao u

ključalu vodu. Dobivala se bistra zona u kojoj se kosa prala, a ispirala se čistom vodom. To je bio jedini tada poznati šampon.U lukšiji se nisu prale samo misne aljine. One su se prale sapunom, kabom, u hladnoj vodi da ostanu što dulje nove, a nisu bile ni uprljane kao odjeća u kojoj se radilo. Sjećam se i kako bi, nekako odmah s proljeća, cure bijelile bez na našoj rijeci, kod Studenca. Zimi se tkalo jer nije bilo poljskih poslova, a onda se to platno (bez, nogavice) bijelilo te se od njega šilo prije ljeta, prije nego se počne raditi na njivama.Bez se potapao u hladnu vodu i lupao pratljačom. Onda bi ga sterali po toplom piješću ili tek narasloj travi da se osuši na suncu. Tako osušen kupio se tako što su ga lijepo slagale na glavi pa tako složenog ponovo kvasile i sušile dok se ne izbijeli. E, da su mi dali da tada pokupim bez i složim ga na glavi! Bila sam dijete, a to djeca nisu radila; kad sam odrasla, više nitko nije bijelio bez na našoj rijeci.

Lijepo se svega ovoga sjetiti. Čak je i jedna Biljana ušla u pjesmu bijeleći platno na ohridskim izvorima. Lijepo se sjetiti, ali ja bih na kraju ipak rekla veliko hvala izumitelju perilice rublja, naše popularne »mašine za veš«. Čak ne znam ni kako se zove, a oslobodio je žene jednog od najtežih kućanskih poslova. Još nas ima živih koje pamte hladnoću naše Trstionice okovane ledom. A moralo se prati – ljeti, ali i zimi.

PRANJE RUBLJA NEKADA

Tradicionalno pepeljanje na Čistu srijedu – Pepelnicu trebalo bi nas podsjetiti na to »da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti«. Oprosti

mi, Bože, mene taj pepeo u kosi uvijek podsjeti na djetinjstvo i vrijeme kad je takav lug (pepeo) bio vrlo važna potrepština u

svakom našem kućanstvu. Bilo ga je dovoljno jer se u svakoj kući ložilo, i ljeti i zimi, a lug se skupljao i ostavljao. Današnje generacije

bi me začuđeno pogledale da im kažem kako se lug koristio za spravljanje lukšije koja je služila kao današnji deterdžent za rublje,

suđe, šampon. A bilo je tako.

Napisala Vjekoslava Tomić

Na rijeku s čabrom lukšije i pratljačom

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

18

dijaspora

U siječnju su naši iseljenici u Australiji, u crkvi Hrvatske katoličke misije u gradu Wollongongu slavili svetu Misu te potom druženje nastavili uz

pjesmu, šargiju i violinu a sav prihod s večeri uputili u samostan u Kraljevoj Sutjesci kao svoj

tradicionalni dar - jeseninu

Napisao i snimio Anto Šola

U Hrvatskom katoličkom centru u Wollonongu, u Australiji, u siječnju su žitelji iz Kraljeve

Sutjeske koji stanuju u Sydneyu i Wollongongu održali još jednu uspješnu zabavu, a doprinos od 14.000 dolara skupljenog novca uručen je upravi samostana u Kraljevoj Sutjesci.

Slavlje je započelo svetom Misom koju je služio fra Andrej Matoc, novodošli svećenik u Wollongong, bio je u Kraljevoj Sutjesci višegodišnji vikar u samostanu. On je također jedan od glavnih organizatora, i to uz pomoć Ante Juriča, Franje Stjepića i Željka Frankovića koji su koordinirali zabavu. Fra Andrej se pomolio Bogu prije večere i pozdravio sve nazočne. Anto Jurič je također pozdravio sve nazočne u dvorani i zahvalio svima na pomoći u prošlosti te poželio da se podrška nastavi i u budućnosti.

Za zabavni dio programa pobrinula se grupa JOKS s vodećim pjevačem Antom Šolom, koji je također rodom iz ovoga mjesta. On je vodio cio program predstavljajući grupu izvornih, seljačkih pjesama – Izvori Kraljeve Sutjeske. Oni su otpjevali nekoliko pjesama iz svoga bogatog repertoara. Glasove Stjepana

Budimira i Marijana Jonjića nazočni su toplo pozdravili, a braća Anto i Ivo Jurić također su otpjevali nekoliko izvornih pjesama uz pratnju Mije Čokare na violini i Marijana Jonjića na šargiji.

Hrvatska folklorna skupina Wollongong nastupila je s plesovima iz Slavonije. Marljivi rad koordinatorice Kristine Kalfi ć, pod vodstvom Ivice Karamatića, donosi vidljive rezultate. Poznavanje hrvatskih kola i pjesama kod ovih mladih je na zavidnoj razini iako ih je većina rođena u Australiji. Treba također spomenuti da je većina roditelja ovih plesača podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske. Anto Šola je naglasio da ne planira više nastupati jer se bavi muzikom već 40 godina. Zahvalio je svima koji su ga podržavali u njegovoj glazbenoj karijeri. Njegova pjesma posvećena Kraljevoj Sutjesci, koju je napisao prije nekoliko godina, izazvala je veliko oduševljenje slušatelja pa ju je morao otpjevati dvaput. Početne riječi pjesme svi su pažljivo slušali:

To Kraljeva Sutjeska se zove, Što je lijepo rodno mjesto moje.

Ime dobi od kralja Stjepana,I još stoji do današnjeg dana…

A završni dio podsjetio je sve Sutješčane na dragi zavičaj:

Ispred crkve preko ljeta 500,Tu se narod sakupljava često

Uz šargiju kolo smo igraliI vesele pjesme smo pjevali.

Zvijezda večeri bio je mladi Jozo Franković. On već diljem Australije uživa ugled nadarenog glazbenika. Već više puta na Hrvatskom nacionalnom Cro-Festu osvajao je prva i druga mjesta po izboru gledatelja i ocjenjivačkog suda te nastupao u završnicama toga festivala. Iako mu je tek 12 godina, mladi Franković je vrlo sigurno otpjevao nekoliko hitova hrvatskih pjevača. Zaista, njegovo pjevačko vrijeme tek dolazi.

Zabava je nastavljena malim natjecanjima u igranju u kolu, gdje je bilo teško izabrati najboljeg igrača – svi su bili odlični. Dražba i vrlo bogata tombola uspješno je obradovala sve nazočne. Dvorana je bila prepuna, hrane i pića do mile volje, ozračje ugodno, a što je najvažnije, svi su se veselili pjevajući do zore bez ijednog ispada, jer – kako velimo – mi u tuđini svi smo svoji.

SUTJEŠKA ŠARGIJA I VIOLINA U ZEMLJI KLOKANA



19

Sutješčana više u Sydneyu i Wollongongu

nego u samoj župi

Kažu da možeš otjerati Sutješčana iz Kraljeve Sutjeske, ali njegovo mjesto ne možeš otjerati iz njega. Kraljeva Sutjeska je povijesno hrvatsko mjesto u srednjoj Bosni, 50-ak kilometara od Sarajeva. Zanimljiva povijest ovoga malog mjesta nedovoljno je proučena u školama jer su se detalji nekako krili, ali zahvaljujući ponosnim stanovnicima ovoga kraja, a napose katoličkim svećenicima, povijest je prenošena s koljena na koljeno. Zahvaljujući nekolicini pojedinaca i tehnologiji, o Kraljevoj Sutjesci danas se može mnogo doznati.

Ime je dobila kao prijestolnice bosanskoga kralja Stjepana Tomaša; kraljica Katarina i danas je simbol ovoga mjesta, a Sutješčani je i danas-dan poštuju. Naravno, kada kažem Sutješčani pod tim mislim na sve župljane župe Kraljeva Sutjeska. U Kraljevoj Sutjesci nalazi se jedna od najljepših crkava i samostana na svijetu, franjevci su tu odigrali vrlo važnu ulogu u održavanju katoličke vjere i hrvatske kulture.

Kraljeva Sutjeska spominje se prvi put prije skoro 700 godina. Unatoč mnogim birokratskim, nacionalističkim i političkim

manevrima, narod ovoga mjesta sačuvao je svoje običaje, vjeru i kulturu.

Nažalost, demografska slika Kraljeve Sutjeske se promijenila zbog nedavnoga rata, ali to se događalo i ranije, kada se velik dio hrvatskoga puka selio u inozemstvo.

U kakanjskoj općini, pod koju Kraljeva Sutjeska spada, Hrvata je 1971. godine bilo 33,2%. Taj je postotak 1991. pao na 29,6%, a današnji statistički podaci su katastrofalni: gotovo 15.000 Hrvata odselilo se odatle za vrijeme i poslije nedavnog rata.

Oko Sydneya i Wollongonga živi oko dvije tisuće osoba podrijetlom iz ovoga mjesta ili su u braku s nekim odatle. Sutješčani rado sudjeluju u brojnim aktivnostima ovdašnje hrvatske zajednice: već nekoliko godina organiziraju nogometne utakmice između Sydneya i Wollongonga, a natječu se i za Kup kralja Stjepana Tomaševića.

Na ovim zbivanjima okupi i po nekoliko stotina Sutješčana i njihovih prijatelja. Na našim zabavama uvijek je vrlo veselo, kao što je bilo i nedavno u Wollongongu. U cjelini, sutješka kolonija ovdašnjoj hrvatskoj zajednici pruža vrlo dragocjen doprinos.

SUTJEŠKA ŠARGIJA I VIOLINA U ZEMLJI KLOKANA DJELOKRUG POSLOVA:

- AKUSTIČNA I SUHA GRADNJA

- KERAMIČARSKI RADOVI

- MOLERSKI RADOVI

- ZIDARSKI RADOVI

- PODNE PODLOGE

- NADGLEDANJE RADOVA

PREDRAG MARČIĆGranitzstr. 4713189 Berlin

Tel: 0049 (0)30 470 34 285Fax: 0049 (0)30 922 50 126Mob. 0049 (0)179 321 99 33E-mail: [email protected]

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

20

Moja tetka Barbara ustvari mi i nije bila prava tetka, nego je to bila mome ocu,

ali svejedno – i ja, i ostali zvali smo je tetkom. Uopće se ne sjećam njenog lika, samo njene poze dok sjedi na kauču, pognute glave, pogleda usmjerenog u pletivo bez koje je čak ni tako ne mogu zamisliti; uvijek je plela, jer, šteta je bilo sjedit ‘nako.

Uvijek je plela, ali to nije bilo jedino uvijek u njenoj biografi ji: uvijek je pričala! I to šta: ne seoske tračeve, tko, s kim, gdje i kako, nego priče, hej, priče! A znala ih je toliko da, ili mi se možda samo čini, za nekoliko godina pričanja, točnije, otkad sam se rodio i uznao, pa dok nisam dobro poodrastao, nikad nijednu nije ponovila, osim kad sam ja tražio da ispriča neku od onih koje su mi se baš-baš svidjele. Ha, mala greška: ne dok nisam poodrastao, nego dok tetka Barbara nije umrla!Odveli su je koji mjesec prije toga u njeno rodno selo, kod bratovljevog sina, željela je, govorili su, umrijeti u svojoj kući. Jest da stare kuće odavno nije bilo, ali je na njenom mjestu stajala druga, pa se i tu kuću moglo - ako se malo zažmiri – smatrati rodnom kućom.

(Da je tetka Barbara znala da ni ona kuća za koju kažu da je u njoj rođen Ivo Andrić nije njegova rodna kuća, nego ju je vidio tek kad je postao nobelovac... Hm, hm... Još slađe bi otišla u V.!)Meni nitko nije ni rekao da se moja tetka Barbara više nikad neće vratiti i ispričati mi Baš-čelika, Klin-čorbu ili Dugonju, Trbonju i Vidonju, a bogme ni stotinu legendi kako je nekad na Bedemu iznad Kreševa stolovao kralj i kako su vitezovi ispod Biskupove stijene razigravali konje, ili kako su fratri i đaci nestali u pećini zvanoj Oklop. Da sam baš razlikovao narodne priče i legende, i nisam, a puno kasnije saznat će da je to negdje od istog krenulo, samo se završilo u različitim žanrovima.Moja tetka Barbara umrla je a da nikad nije čula riječ žanr, što danas svi znaju, ali je priča i legendi znala bezbroj, a usput bih i ja dobio vunene čarape ili džemper koje bi plela usporedo s pričom, kao da je svaki novi redak na čarapi novi pasus, a svaki sitni bod jedno slovce. A nitko mi nije kazao da se tetka neće vratiti, jer bi bilo bogohulno reći da će bilo tko umrijeti; uvijek se, dok je netko živ, nadamo i vjerujemo da će ipak ozdraviti, a kad ipak umre, shvatimo da nam je otpočetka trebalo biti jasno da će ipak umrijeti

Sjećam se da nisam osjećao ništa ili gotovo ništa kad se kućom pronijela vijest da je tetka Barbara umrla. Kako sam mogao osjećati bilo što, kad je – tako mi je izgledalo – bilo nemoguće da tetka Barbara umre?! Svi mogu pomrijeti, svi, baš svi, ali ti svi trče, oru, kopaju, siju, žanju... i oni znaju samo to, a tetka Barbara morala bi znati kako pobjeći od smrti ili tako nešto, razmišljao sam, ne znajući da se smrti ne može oteti niti od nje pobjeći. A opet... Tetka Barbara je u svim tim pričama za svoje junake nalazila rješenje, spas, od svega, pa i od smrti! Ne, naravno, za one zle i naopake, nego samo za dobre, čestite, plemenite, pravdoljubive... kakva je, bez sumnje, i sama bila. Pa, kako onda...

Bio sam i na Barbarinom sprovodu, samo se ne sjećam ničega! Koga zanima kako, reći ću, pa makar onima koje ne zanima objašnjenje bilo i dosadno: mama i tata obećali su mi da ću vidjeti televizor! Da, danas je takvo što smiješno i pomisliti, u svakoj kući ima barem po jedan televizor, ali, tada – e, tad je sve bilo drugačije nego sada!

Električna struja još nije bila stigla u moje selo, a o televizoru sam za kratko vrijeme čuo sve sama čuda: plastična kutija s koje ti čovjek priča, subotom popodne se u toj kutiji igraju utakmice, pjevači pjevaju sevdalinke, a čitav ih orkestar prati i svi stanu u tu malu kutiju! Nevjerojatno!A nije mi se išlo na Barbarin sprovod, ta, vjerovao sam da će ona jednog dana, čim pobjegne toj opakoj smrti, odškrinuti vrata na našoj dnevnoj sobi, nazvati još s praga „Faljen Isus“, staviti opanke u red s drugom obućom, sjesti polako na kauč, upitati nas za zdravlje, izvaditi odnekud plativo i – započeti priču! E, pa što ću ja onda uzalud ići čak u treće selo, pitao sam se, ali, eto, nagovorili su me!

Kojeg li razočarenja kad smo stigli u V.! U maloj, pokrajnjoj sobi Barbara je ležala, čudno obučena i nijednom se nije makla!

MOJA TETKA BARBARA

umjetničko pero

Napisao Milo Jukić



21

Druge su žene molile, a i pokoji muškarac, prostora baš i nije bilo, sve je bilo ispunjeno mirisom svijeća i tihim mrmoljenjem molitava iz kojih je iskakalo samo svako š iz usta jedne bakice koja je, mislio sam, ako je pravo, trebala sama umrijeti, toliko je staro izgledala, a Barbara je mogla ostati da mi ispriča još koju..., još puno priča...I ja sam zapalio svijeću, kako mi je već mama rekla, ne sjećam se jesam li tada išta smisleno znao izmoliti, a i kako ću, kad sam još uvijek očekivao da ta besmislena predstava s mojom tetkom prestane! Jest da je to bilo kao u nekoj od Barbarinih priča, originalno, što bi danas rekli, ali su svi bili nekako mrki, samo je u susjednoj, dnevnoj sobi, u koju smo uskoro ušli (a Barbaru ostavili tamo, uh...) bilo drugačije: meza na stolu i puno čašica s rakijom, glasan razgovor, pa i smijeha i poneka škrta šala. I, što je najgore: gledao sam po stolu, po zidu, po kredencu, po plafonu... (jer mi nikad nitko nije rekao gdje obično stoji televizor), ali nigdje nije bilo nikakve plastične kutije iz koje bi sipala pjesma ili nešto tako... Kako sam samo bio... Uhhhhh, nemam ni sada prave riječi: poveli me, obećali mi, a televizora nigdje! Čak sam htio upitati mamu, možda sam čak i upitao, ali... Da ne duljim – i kad se kuća isprazni, a moju tetku Barbaru iznesoše – ništa se ne promijeni: niti ona oživi, niti ja vidjeh televizor!Ne sjećam se što je poslije bilo, jesmo li s groblja uopće svraćali u kuću Barbarinog bratića, ne sjećam se ni kako smo došli kući. Znam da je u kutu, pored kauča, i dalje bila papirna vreća sa zaboravljenim Barbarinim pletivom i trećinom rukava nekog crnog džempera koji nikad neće biti dovršen. Još nekoliko dana trajala je moja nada da će se ipak nešto desiti i Barbara se vratiti svom pletivu, a kad su odnekud u naše selo naišli cigani krpari, a mama im dala papirnu kesu s pletivom, shvatio sam da je kraj i da mi moja tetka Barbara nikada neće ispričati ostale priče koje je sigurno znala, ali mi ih nije stigla ispričati.

***Prošlo je otad mnogo godina, čitav jedan život, a možda i više njih, a Barbara je malo pomalo gotovo sasvim nestala iz mojih misli. (Mada, kad su cigani otišli s kesom i pletivom, znam da sam pomislio da moju tetku Barbaru nikad neću zaboraviti i odmah se rasplakao, ne želeći ni mami kazati zašto plačem!) Da, dolazio sam u njeno selo V., ali, život nas najčešće odnese tamo gdje nismo mogli ni u snu stići, a odvuče nas od svega onog što smo sami sebi, bez glasa, obećavali kad smo još bili djeca. Uglavnom: sjeo sam u auto, vozio desetak minuta, stigao u V. i parkirao auto na zaravnici ispod groblja. Nisam znao gdje je grob, a kako je pokojnika s njenim prezimenom bilo stvarno mnogo, mogao sam tražiti samo nasumce, redom. Ponio sam i svijeće, a upaljač je svakako bio uz cigare i, da ne duljim:Bezbrojne kiše, snjegovi, zime i omorine gotovo su sprale bijelu fugu kojom su bili popunjeni urezi slova tetkinog imena i prezimena, godine rođenja i godine smrti. I onog: Spomen dižu... Najgore od svega: slike nije bilo! (Kasnije sam se raspitao: njena rodbina uopće nije imala njene fotografi je!) Sjeo sam na betonski rub groba, zapalio svijeću, a onda, od istog plamena, i cigaretu. Slagao bih kad bih rekao da sam čuo njen glas, dok priča kako vojnik vadi klin iz čorbe i zbunjenoj babi objašnjava zašto se čorba zove Klin-čorbom... Slagao bih, ali, da se čuo neki šum, stalan, lagan, smirujući, e, to vam doista ne lažem! Nije hučalo, to je mogla rijeka poniže groblja, nije vikalo, to su se djeca natjecala tko će biciklom osvojiti što više uzbrdice, ali se čulo, bolno okrjepljujuće: znao sam da ovu neispričanu priču mogu čuti samo ovaj put, nikad više, makar na grob dolazio svakog dana. Sjedio sam i nisam molio: dragi Bog sigurno je bio toliko pošten i pravičan da je moja tetka Barbara i bez moje molitve već odavno u raju! Ako je i imala koji grijeh, to je bilo možda samo što je umrla, a mogla mi je ispričati još priča! Makar još samo nekoliko...!

KREŠEVSKA CESTA, B.B.KISELJAK

TEL: 030 871 725

R E S T O R A N

KAMIN

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

22

MATO RADIĆ MATOJICA Moliti se Bogu i raditi!

SJEĆANJA NA KRALJEVU SUTJESKU I NJEZINE VRIJEDNE LJUDE 20. STOLJEĆA:

niz sokak

U slučaju da ne bi mogao sve ponijeti sam, pred kuću bi dolazila i kočija pasažera puna raznovrsne robe.Poslu bi se vraćao ponedjeljkom krećući u jedan sat iza ponoći – opet pješice do željezničke postaje u Čatićima, kako bi stigao na vlak u četiri ujutro.Nešto prije početka Drugog svjetskog rata kupuje kuću od Mije Miškovića, koja se nalazila u Varoši, kamo se uskoro preseljava s obitelji. Po završetku rata kuću je preuredio zamijenivši krov od šindre crijepom.Svojoj djeci je pružio osnovno obrazovanje, a neka su se od njih školovala u Sarajevu. Nakon toga djeca su se poudala i poženila. Mijo se oženio Božanom Barbir iz Metkovića. Nažalost, poginuo je u jami Ričica na Badnjak 1951. Ana se udala za mještanina Antu Filipovića Filipovog zvanog Tone iz Kraljeve Sutjeske, Božica za Čedu Mičića iz Zrenjanina, a Štefanija za mještanina Marijana Filipovića Filipovog. Jozo se oženio s Marijom Toplak iz Metkovića, zatim se Janja udala za Tomu Vidovića iz Sarajeva, Tonka za Ivicu Kneževića sa Stupa kod Sarajeva, a Paula za Tomu Jurišina iz Metkovića.

Evo moje domaćice, Bog je blagoslovio!

Od zemljišnih parcela Matojica je posjedovao na lijevoj obali Trstionice, zemljište Selišće, na kojem je imao štalu. Malo dalje imao je i zemljište Orozan, koje je zamijenio s Ilijom Radićem Talijanovićem za dvije parcele zvane Krčevine, iznad Ježevice. Na Pijesku kod stare kuće imao je još jednu štalu.Uvijek je držao dvije krave radi mlijeka za djecu i nekoliko ovaca, a također je sijao pšenicu i kukuruz. Bio je vrlo privržen obitelji, posvećujući joj sav svoj život. Osobito je cijenio svoju suprugu Katu, koja mu je uvijek bila životni oslonac u svemu.Kada bi s nekim od susjeda obrađivao svoju zemlju u Krčevini, ručak bi im donosila žena mu Kata, inače izvrsna kuharica. Kada bi je vidio da im nosi jelo, uzviknuo bi: »Evo moje domaćice, Bog je blagoslovio!«. Potom bi svako doneseno jelo uzdigao prema nebu i govorio hvaleći je: »Vidi šta je nama naša domaćica donijela!«, na što bi ga Kata blago korila moleći ga da prestane s tim.

Nekadašnja stara kuća Mate Radića Matojice nalazila se na desnoj obali Trstionice, na lokalitetu Pijesak, ispod crvene strane. Bila je to polukatnica čije se prizemlje – izgrađeno od kamena – zvalo magaza, gornji dio bio je od šepera, a krov od šindre. U unutrašnjosti se nalazilo otvoreno ognjište s jednom sobicom za spavanje i manjom prostorijom za ostavljanje živežnih namirnica, koju su zvali udžera.

Mato je rano ostao bez majke pa je brigu o njemu preuzeo otac Mijo, koji ga je od milja nazvao Matojica. Pod tim nadimkom bio je poznat u Kraljevoj Sutjesci i okolini. Djetinjstvo je proveo čuvajući stoku, tako da u školu nije ni išao. Bio je nepismen, osim što je znao brojeve i poneko slovo.

Vrlo rano zaposlio se u trgovinskoj tvrtki Konzum, koja je imala svoja predstavništva u Bosanskom Brodu i Sarajevu. Matojica je iz željezničkih vagona i teretnih vozila istovarivao vreće s brašnom, žitom, kavom, rižom, soli, te ih vagao i utovarao već prema potrebi posla.

Zbog svoga požrtvovna i poštena rada bio je vrlo omiljen i cijenjen kod poslodavaca i radnika. Njegova glavna životna krilatica bila je: Moliti se Bogu i raditi!

Oženio se mještankom Katom Aždajić, sestrom sutješkog ugostitelja Filipa Aždajića. U braku su imali čak devetero djece: Miju, Anu, Božicu, Štefaniju zvanu Stjepanija, Jozu, Janju, Tonku i Paulu te Zdenku, koja je umrla samo sedam dana poslije rođenja.

Dok je radio u Bosanskom Brodu, kući bi dolazio svakih mjesec dana, no kada je u istoj tvrtki počeo raditi u Sarajevu, odlasci kući su učestali na svakih sedam dana. Svake subote je dolazio vlakom do Čatića a potom pješice devet kilometara, noseći na leđima pun ruksak i ruke kako bi prehranio svoju mnogobrojnu obitelj.

Napisao Mijo Šain

Obitelj Mate Radića Matojice



23

Znalo se kad ulicom prolazi Mijo Mišković

MIJO MIŠKOVIĆ

Preko puta Jozukine nalazila se stara kuća na kat vlasnika Mije Miškovića i njegova oca Joze. Prizemlje kuće bilo je izgrađeno od kamena, a gornji dio od ćerpiča. Kuća je bila pokrivena šindrom.Mijo je počeo raditi vrlo mlad: nakon Prvog svjetskog rata zaposlio se u ciglani u Sarajevu. Sestre su mu se poudale: starija Ana imala je momka u Sutjesci, ali roditelji nisu bili za njega i branili su joj da se viđa s njim. No, domalo se Ana ipak udala, i to za nekog Peru Kolakušića iz Prozora-Rame, a Jozefi na se udala za mještanina Marka Rodića Markicu.

Mijo je ostao je upamćen kao vrlo imućan čovjek. Posjedovao je velik novac. Svojevremeno, dok je između dva svjetska rata boravio u Kraljevoj Sutjesci, po izlasku iz gostionice unajmio bi tri kočije: u jednoj bi se vozio on sam, u drugu bi stavio svoj šešir, a trećom bi poslao svoj štap. Za te vožnje bi u dućanu kod braće Stjepana i Vinka Rodića u sitni metalni novac razmijenio jednu banknotu od 100 dinara. Vozeći se u kočiji kroz sutješke ulice, djeci bi bacao sitne novčiće pa je njegovu kočiju pratio cijeli čopor djece uz vrisku i galamu. Uvijek se znalo kad ulicom prolazi Mijo Mišković.

Platio da mu razgrnu snijeg od Čatića do Sutjeske

Oženio se s Anom Ružić iz Vijake kod Vareša. Kako je na dan njegove svadbe bio velik snijeg i studen, Mijo je ljudima platio da razgrću snijeg od željezničke postaje u Čatićima do Kraljeve Sutjeske kako bi mogle proći velike sanke sa svatovima. U braku s Anom imao je sina Ivicu, koji je uvijek nosio građansko odijelo i šešir.Mijo je posjedovao parcelu ispod naselja Pode uz lijevu obalu Trstionice. Tu je sagradio mlin od kamena i pokrio ga crijepom. Mlin je imao dva mlinska kamena, a vodu je uzimao s izvora termalne vode Ilidža. U to vrijeme taj mlin je bio najveći na Trstionici. Poslije ga je prodao braći Ivi i Iliji Strujiću iz Kraljeve Sutjeske (mlin je opisan u Sutješkom vjesniku, br. 13, str. 17). Imao je još jednu parcelu također na lijevoj obali Trstionice.

Po smrti roditelja, obiteljsku kuću u Varoši prodao je Mati Radiću Matojici te se s obitelji preselio u Sarajevo. Ondje je kupio stan i na Baščaršiji otvorio gostionicu. Na Marijin Dvoru kupio je još jednu kuću u kojoj je imao svoju vlastitu kapelu (muziku). Mnogi Sutješčani i drugi mještani iz okolice koji su radili u Sarajevu rado su posjećivali Matu te odsjedali u njegovim objektima. Nakon “oslobođenja” Sarajeva 1945., nove vlasti oslobodile su Miju sve njegove imovine tako da je ostao bez ičega. Umro je u Zagrebu 1958, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Loza Miškovića, koji su se u Kraljevu Sutjesku doselili koncem 19. st. stoljeća iz Šošanja, sela sutješke župe, više ne postoji u Kraljevoj Sutjesci. Njihov nekadašnji mlin, čije kamenje se više ne okreće, još uvijek čuva uspomenu na njih.

Jednom drugom zgodom, na Badnjak, sutješki kočijaš Mijo Aždajić Franagin zaboravio mu sa željezničke postaje u Čatićima pasažerom dovesti jedno manje drveno bure crnog vina. Mato se odmah pješice uputio u Čatiće po svoje vino i vratio se sav znojan i mokar, ali nije mu to bilo teško jer te večeri bez vina ne bi mogao nazdraviti svojoj ženi i djeci te im poželjeti zdravlje i sreću.

Matojica je bio i veliki vjernik i štovatelj Blažene Djevice Marije te je u njeno ime održavao i poseban zavjet. Išao bi preko brda pješice od Kraljeve Sutjeske preko Vareša do Olova, i to sve u jednom danu, a u Olovo je stizao i prije Varešaka. Ostao bi na misi, potom se još kratko pomolio Bogu da mu dadne snagu za povratak i onda bi se istim putem vratio svojoj kući. Kažu, kada bi se na sutješkom samostanu oglasilo zvono na Zdravo Marijo, Mato je već bio na tristotinjak metara do kuće. Kažu da ovakav ni sličan podvig nitko od mještana više nije ponovio.

Pred kraj života, za vrijeme svoje mirovine, čuvao je krupnu stoku po sutješkim livadama. Umro je u Kraljevoj Sutjesci 1965. u 70-toj godini života. Njegova životna suputnica Kata umrla je jedanaest godina poslije njega u dobi od 78 godina. Oboje su pokopani u mjesnom groblju u Kraljevoj Sutjesci.

Nakon smrti ovih vrijednih ljudi njihova djeca su prodala kuću bračnom paru Olgici i Maksu Di Benedetto iz Kraljeve Sutjeske. Oni su nekadašnju Matojicinu kuću srušili te na istom mjestu izgradili višekatnicu, a o Matojici i njegovoj obitelji ostala je samo priča u sjećanju.

Veselo društvo ispred krčme Franje Šaina

U Čatiće pješice po vino na Badnjak

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

24

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 21.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

24

Početkom godine zbrajaju se i analiziraju rezultati poslovanja u prošloj godini, pravi se strateški plan za unapređenje poslovanja,

uklanjaju uočeni nedostaci koji koče razvoj.Matični i župni uredi, koji također donose brojeve rođenih, vjenčanih i umrlih, ne govore o uzrocima pozitivnih ili negativnih kretanja, niti prave program za poboljšanje stanja. To je posao vlasti, odnosno države.

I ove godine opažamo kako u BiH imamo bogatu i rastrošnu vlast, a sve siromašnije građane, što se vidi na svakom koraku. No, nas ovaj put zanima kako je s natalitetom i priraštajem stanovništva, jer se sa svih strana čuju upozoravajući signali o padu nataliteta i lošim prognozama za budućnost, pogotovu u mjestima gdje u većini žive Hrvati. Gradovi bilježe blagi porast uslijed priliva mladih obitelji koji zbog posla, loših prometnih veza, nedostatka kvalitetnih škola i zdravstvenih ustanova napuštaju sela i dolaze u gradove, dok znatan broj mladih obitelji odlazi prema Hrvatskoj i Europi, gdje lakše nalaze posao i ostale životne pogodnosti. Susjedna je Hrvatska uglavnom ozbiljno shvatila demografsku obnovu, pa tako država zaposlenim majkama omogućava solidna primanja u trudnoći i dok je dijete maleno, dječji doplatak. Općine tu još priskaču dajući

jednokratnu pomoć roditeljima za svako dijete prema svojim mogućnostima. Primjerice, općine koje pomažu natalitet jesu: općina Blato na Korčuli daje za prvo dijete 5.000 kn, za drugo 10.000, za treće 60.000 te po 72.000 kn za svako sljedeće. Općina Dugopolje za prvo dijete daje jednokratnu pomoć od 3.000, za drugo 5.000, za treće 8.000, za četvrto 12.000, a za peto 18.000 kn.

A kako je kod nas u BiH? Tmurnu i bezizglednu budućnost ilustrira životni primjer mladog taksista u čijem su iskustvu satkane sudbine brojnih sadašnjih i budućih mladih roditelja. Umoran poslije blagoslova kuća, pozivam taksi da me prebaci do kuće. Ubrzo stiže golf dvojka, uredan i namirisan. Vozi mladić koji odmah započinje priču o svakodnevnim problemima koje očito nije uspio iznijeti u božićnoj ispovijedi pa mu i dalje pritišću dušu.

– Eto, veli on, kao i većina ovdje bio sam u ratu i znate kako je bilo sve to izdržati. Sve su nam obećavali kad imadnemo svoju državu i općinu. Vjerovao sam tim pričama i svakim sam danom sa sve većim elanom išao braniti ove bezvezne gudure. Prošao rat, a nas najveći dio našao se na cesti. Tko je imao veze, ostao je pri vojsci, dobili činove, mnogi mirovine, sad žive ko begovi. Većina nas ostali smo nigdje. Nisam htio odlaziti iz kraja za koji sam

toliko žrtve podnio. Nisam htio bježati ili se prodati i raditi prljave poslove. Bogu hvala, pred rat je otac kupio novog golfa i sačuvali smo ga od specijalaca. Obojio sam ga u žuto i taksiram, nekako se veže kraj s krajem.

Još bi taj mladić pričao o nepravdama iz rata da ga ne upitah koga ima doma? – Ženu i jedno dijete, odgovori te nastavi: Volio bih imati još djece, ali i s ovim je bilo problema. Žena pred porođaj dobiva uputnicu za Sarajevo, treba carski rez. Odvezli je sanitetom i ubrzo mi javljaju: »Do pet sati donesite tisuću maraka i bit će operacija.« Nikad se nisam našao u sličnom problemu. Treba da ispraznite sve kućne rezerve, a to je samo početak. Nisam očekivao kakve ću sve troškove imati s prvim djetetom. Morao sam se čak i zadužiti… Volio bih imati još djece, ali mi smo u takvoj državi gdje za djecu mjesta nema, zaključio je ravnodušno.

Vrijeme je upitati: »Hoće li vlast u ovoj državi početi misliti na budućnost i stvarati uvjete za normalan obiteljski život?« Istina, ima optimista, posebno onih koji su se za vrijeme rata sunčali po Jadranu i šetali Zagrebom, koji savjetuju: »Treba sijati zemlju, musti krave, čuvati ovce« itd… Može i to, ali što će oni koji nemaju zemlje i koji su završili škole. Izgleda, u Bosni ima nade samo vlast i nomade!

Imamo bogatu i rastrošnu vlast, a sve siromašnije građane, što se vidi na svakom

koraku. Kako je s natalitetom i priraštajem stanovništva? Sa svih se strana čuju

upozoravajući signali o padu nataliteta i lošim prognozama za budućnost, pogotovu

u većinski hrvatskim mjestima. Hoće li vlast u ovoj državi početi misliti na

budućnost i stvarati uvjete za normalan obiteljski život?

IMA NADE ZA NOMADEk

omentar

Napisao Fra Drago Perković



25

Tko je bio fra Bono Benić?



25



ČATIĆI SU NAPOKON DOBILI ULICU FRA BONE BENIĆA, NAZNAMENITIJEG ČATIĆANINA SVIH VREMENA. ZBOG ČEGA JE FRA BONO STOLJEĆIMA NAKON SVOJE SMRTI I DALJE OSTAO OMILJENI FRATAR MEĐU SUTJEŠKIM PUKOM ALI I ŠIRE?

Napisao Fra Ivica Radić

Fra Bono je bio jedan od najuglednijih bosanskih franjevaca 18. st. Rođen je u Čatićima oko 1708. Prvo obrazovanje stekao je u samostanu u Kraljevoj Sutjesci a studij fi lozofi je i teologije završio je u Italiji. Obnašao je gotovo sve službe u provinciji: bio je profesor fi lozofi je u Šibeniku i Zaostrogu, gvardijan u Sutjesci i Kreševu, župnik u Varešu, meštar novaka, defi nitor i kustos provincije te dva puta provincijal Bosne Srebrene i vizitator provincije Bosne Srebrene. Jedno vrijeme mijenjao je u biskupskoj službi bolesnog i starog apostolskog vikara fra Pavla Dragičevića. Iako su ga htjeli imenovati za apostolskog vikara u BiH, on se zahvalio na toj časti, kako sam kaže zbog bolesti. Sudjelovao je i u izaslanstvu provincije koje je poslano pred turskog pašu nakon banjalučkog rata. Uz sve službe i časti u provinciji fra Bono Benić je nama danas najpoznatiji kao autor najvrednijeg i najopsežnijeg ljetopisa 18. st. na području BiH, „Ljetopisa sutješkog samostana“ (Protocollum conventus Suttiscae). Upravo iz tog spisa i znamo najviše o Boni Beniću.

Ljude je oduvijek zanimala prošlost, osobito neobičnih zemalja kao što je Bosna. Glavni nosioci bosanske prošlosti, posebice u vrijeme turske vladavine, bili su oni koji su je prvi i bilježili – bosanski franjevci. Jedan od njih bio je i fra Bono Benić koji je u svome ljetopisu zabilježio razne zgode i nezgode iz tadašnje Bosne, sutješkog kraja i iz svog vlastitog života. Benić ljetopis piše u vrlo teškom razdoblju turske vladavine nad Bosnom za katolike,

što se da jasno i živopisno vidjeti iz gotovo svake rečenice ljetopisa. Donosi on tu i svoja iskustva s Osmanlijama koji su ga više puta vodili u zatvor zbog lažnih optužaba, gdje mu je često i sam život bio u opasnosti. Poznat je po velikoj odanosti i ljubavi prema vlastitoj provinciji, primjer je čovjeka koji stavlja brigu za opće dobro ispred osobnih interesa. Ipak ga ta ljubav prema vlastitom narodu nije pogurala u uskogrudnost i fanatizam, što je vidljivo u njegovom ljetopisu gdje inteligentno prepoznaje ljudske crte i poštenje i kod nekih Osmanlija s kojima nije imao dobra iskustva. Benićev ljetopis je, nažalost kao rukopis ležao u samostanskoj arhivi sve do 1979., kada je objavljen kao knjiga zahvaljujući fra Ignaciju Gavranu, koji je o njemu napisao izvrstan predgovor koji čitatelju omogućava shvatiti ljetopis i vrijeme u kojem je on nastao.

Ljetopis je podijeljen na tri dijela, a pisac prati prati događanja od 1759. do 1838. U prvom dijelu ljetopisa Benić piše o općoj povijesti Bosne, u drugom dijelu o povijesti provincije i nekih samostana, dok u trećem dijelu brižno bilježi događanje u Bosni iz vlastitog vremena, a posebno one vezane uz sutješki samostan. Ljetopis nije pisao sam Benić. Sam je napisao 257 stranica, a rad su nastavila još tri fratra: fra Dominik Franjić (od 257-275 str.), fra Stjepan Marijanović (od 275-305 str.), i posljednji fra Mato Mikić (od 305-360 str.). Ipak glavni pisac ljetopisa, bez sumnje, ostaje fra Bono Benić, ne samo zbog opsega napisanog, nego i zbog brižnosti i preciznosti kojima je opisivao

događaje. Za razliku od svojih nasljednika neprestano je boravio u Bosni.Jednako kao što Benić prati odlaske i dolaske fratara u samostan, tako prati i smjene vezira, paša i drugih turskih činovnika u Bosni. Piše potanko o odnosu turskih vlasti prema fratrima i katoličkom puku, o teškoćama koje fratri i puk podnose u borbi da sačuvaju svoju vjeru, što ih je često stajalo mnogo novca, a nerijetko i vlastitih života. Benić također opisuje običaje ljudi sutješkog kraja, otimajući ih tako od zaborava. Govori i o nevoljama koje su podjednako pogađale sve stanovnike Bosne kao što su poplave, požari i kuga. Ljetopis je napisan jezikom ondašnjeg vremena pa je tako za nas danas važan jezični spomenik. Pored toga prikazuje cjelokupnu političko-društvenu situaciju onodobne Bosne pa može biti od velike koristi današnjim historiografi ma bosanske prošlosti. Danas kada se povijesti često pristupa na znanstveno nepošten način, ne zbog traganja za istinom koja oslobađa, nego željom da se osigura vlastita politička pozicija i moć nad drugima, Benićev ljetopis ima još veću vrijednost, jer nam pruža pogled u negdašnju Bosnu, oslobođen tereta i predrasuda našega vremena.

Sama činjenica da je obnašao gotovo sve službe u svojoj provinciji, ali i mnoge opisane zgode koje nalazimo u njegovu ljetopisu, govori da je Benić bio snalažljiv, sposoban i otvoren čovjek. Umro je 25. 03. 1785. u sutješkom samostanu.

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

26

zdravlje ONO ŠTO POJEDINAC MOŽE UČINITI ZA

SEBE, POSEBICE UKOLIKO SE NALAZI U RIZIČNOJ SKUPINI ZA KARDIOVASKULARNE

BOLESTI, MOŽE SE IZRAZITI JEDNOM REČENICOM: MIJENJAJTE LOŠE ŽIVOTNE

NAVIKE - PUŠENJE, PREKOMJERNO UZIMANJE HRANE, TJELESNU NEAKTIVNOST

I ZAMIJENITE IH ZDRAVIM ILI ZDRAVIJIM NAČINOM ŽIVOTA

KAKO IZBJEĆI SRČANI I

MOŽDANI UDAR?Kardiovaskularne bolesti danas imaju epidemijski karakter. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u svijetu umire oko 17 milijuna ljudi, od toga 5 milijuna u Europi. U Hrvatskoj oko 53 % ukupne smrtnosti uzrok su kardiovaskularne bolesti. Vodeće podskupine su ishemijske bolesti srca s udjelom od oko 43 % na svjetskoj razini te cerebrovaskularne bolesti sa udjelom od oko 33 %. Procjenjuje se da u svijetu ima 32 milijuna srčanih i moždanih udara godišnje. Od toga oko 13 % završava fatalno.Od čimbenika rizika na koje se može utjecati, najrašireniji su pušenje, povišen krvni tlak, povišene masnoće u krvi, pretilost i šećerna bolest. Danas se smatra da je moguće reducirati čak 50 % prijevremene smrtnosti i invalidnosti od ovih bolesti. Postoje čvrsti dokazi za ovakve tvrdnje. Obzirom da su kardiovaskularne bolesti već 30 godina veliki javnozdravstveni problem diljem svijeta, nametnula se nužnost na njega djelovati odgovarajućim programima prevencije, učinkovitim predbolničkim i poslijebolničkim tretmanom te izradom strategije prevencije kardiovaskularnih bolesti na razini šire društvene zajednice. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, strategija prevencije treba biti uravnotežena kombinacija populacijskog pristupa i pristupa usmjerenog prema rizičnim skupinama. Ovim kombiniranim pristupom može se postići učinkovit nadzor nad epidemijom ovih bolesti.

Odaberite zdravlje

Ono što pojedinac može učiniti za sebe, posebice ukoliko se nalazi u rizičnoj skupini za kardiovaskularne bolesti, može se izraziti jednom rečenicom: mijenjajte loše životne navike (pušenje, prekomjerno uzimanje hrane, tjelesna neaktivnost) i zamijenite ih zdravim ili zdravijim načinom života. Pri tome treba imati na umu da i male promjene mogu biti dosta učinkovite. Kao prvo: uočite vaše čimbenike rizika i već danas donesite odluke o njihovoj eliminaciji ili smanjenju. Ako ne spadate u rizičnu skupinu, obavljajte redovite sistematske preglede kod svog liječnika u cilju njihove prevencije i ranog otkrivanja. Učestalost prekomjerne tjelesne težine, šećerne bolesti i oštećene tolerancije glukoze posljednjih desetljeća bilježi stalni porast. Oko 37 % svjetskog stanovništva ima povišen krvni tlak, a u starijoj dobi ta se učestalost penje i do 50 %. Na vrijeme uočeni, ovi poremećaji se uspješno kontroliraju povećanim udjelom voća i povrća u ishrani i nemasnih obroka, izbjegavanjem slane i jako začinjene hrane i bavljenjem tjelesnim aktivnostima.

Ako ste identifi cirali vaše čimbenike rizika, zapišite ih i krenite u njihovu eliminaciju.1.Ograničite pušenje ili još bolje prestanite potpuno. Ukoliko to ne možete sami, potražite pomoć stručnjaka u odvikavanju od pušenja. Blagotvorne učinke ove

odluke primijetit će te za par dana 2. Smanjite suvišne kilograme. Svaki kilogram manje bit će velika motivacija da ustrajete u svojoj odluci. Hranite se zdravo i umjereno. Obratite pažnju na redovnu i raznovrsnu ishranu. Ograničite unos životinjskih masnoća i pijte dvije litre tekućine dnevno. 3. Krećite se dovoljno ili se bavite nekim oblikom tjelesne aktivnosti. Preporučuje se 20 do 60 minuta redovitog treninga dva do tri puta tjedno u obliku hodanja ili vožnje biciklom i slično. 4. Obratite pažnju na krvni tlak (tihi ubojica). Kontrolirati ga možete kod svog liječnika, u ljekarnama ili kod kuće. 5. Smanjite stres i duševno opterećenje. Stresne situacije u modernom svijetu je praktički nemoguće izbjeći, zato naučite da se prema stresu pozitivno postavite (metode opuštanja, razgovor, šetnje, dovoljno sna). 6. U slučaju ozbiljnijih smetnji ne ustručavajte se potražiti pomoć psihologa i psihijatra u našim uvjetima. To nije slabost već briga za zdravlje.

Pušenje, nepravilna ishrana i tjelesna neaktivnost su čimbenici koji utiču na pojavnost povišenog krvnog tlaka, masnoća u krvi, prekomjerne tjelesne težine i šećerne bolesti što u konačnici povećava rizik obolijevanja od bolesti srca i krvnih žila. Ne želite to. Mijenjajte loše životne navike. Odlike donesite već danas. Imate mogućnost izbora. Odaberite zdravlje.

Napisao prim. dr. Željko Martinović



27

APEL ZA POMOĆČAPLJINA

Danijela Ljoljić s Bištrana sanja da vrati nekadašnji izgled

Danijela Ljoljić s Bištrana (općina Kakanj), nakon svih već doživljenih ratnih i poslijeratnih

trauma, nažalost, tek sada proživljava pravu dramu ili bolje rečeno – život joj se pretvorio u pakao.Da bi prehranila obitelj (braću, sestre i majku), koja je nakon progona iz Kaknja bila u iznimno teškoj situaciji, Danijela je kao malodobna počela raditi u poduzeću Staklenici d.d. u Klepcima kod Čapljine. Nakon dvije-tri godine na licu joj se pojavljuju manji i čudni plikovi za koje se mislilo da su mladenačke bubuljice. No, kako su godine odmicale, situacija je bila sve gora, a 2006. godine na licu su joj se pojavile otvorene rane. Točnije, lice joj je jednostavno eksplodiralo, a zbog brojnih rana sve je izgledalo kao da se opekla u velikoj vatri. Tada joj se zatvorilo i oko, p su je zbog posve izmijenjenog lica teško prepoznavali i njezini najbliži.

– Zbog bolova i straha cijelo sam vrijeme u šoku i teško mogu izaći među ljude jer sam obilježena. Kad sam otišla u Mostar, rekli su mi da žurno moram u neki klinički centar u BiH ili Hrvatskoj na detaljne pretrage, da bi se barem zaustavilo daljnje stradavanje lica. No, to nisam mogla napraviti jer nisam imala

ovjerenu knjižicu, tj. već godinama mi u Staklenicima ne plaćaju zdravstveno osiguranje. Cijelo ih vrijeme molim da mi to reguliraju, a uvijek dobijem samo pusta obećanja – plačući nam govori Danijela, koja od svibnja prošle godine više nije mogla raditi, pa je otišla na bolovanje. Međutim, bolovanje joj je plaćeno samo za prva 42 dana, a nakon toga ništa, pa je već duže vrijeme bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja te nema nikakvih primanja. No, to je samo uvod u nove probleme i novu neizvjesnost.

Zahvat na licu– Rodica mi je pomogla otići na pretrage u jednu privatnu kliniku u Zagrebu, gdje su mi napravili biopsiju kože na licu i rukama, a primio me i prof. Uglješić iz KBC-a Dubrava.

Rekli su mi da mi je lice stradalo od raznih kemikalija koje se koriste u proizvodnji cvijeća u Staklenicima.

Profesor Uglješić preporučio mi je žurnu operaciju lica, za koju treba osigurati 17.000 eura (nešto manje od 35.000 KM). To je trebalo napraviti još u kolovozu prošle godine, ali sve je propalo

jer nemam zdravstveno osiguranje i nužna novčana sredstva. Zato me ubiše ova nemoć i neizvjesnost – očajna ističe Danijela, kojoj su u Zagrebu rekli da joj se operacijom može vratiti njezina ranija ljepota. No, bez osiguranja i novaca Danijeli je vraćanje starog izgleda zasad, nažalost, samo san.

DANIJELI JE PRIJEKO POTREBNA POMOĆ SVIH

DOBRIH LJUDI, UDRUGA I INSTITUCIJA, KAKO BI JOJ SE

VRATIO STARI IZGLED.

SVI KOJI ŽELE POMOĆI DANIJELI SVOJE PRILOGE I DONACIJE MOGU UPLATITI NA SLJEDEĆE RAČUNE: 4255

0310 00946243 (OTVOREN KOD RAIFFEISEN BANK U

ČAPLJINI), UZ NAZNAKU »ZA DANIJELU LJOLJIĆ«. UPLATE

SE MOGU OBAVITI I NA RAČUNE OTVORENE U PRIVREDNOJ

BANCI ZAGREB, POSLOVNICA METKOVIĆ: 3600103455 (KUNSKI)

I 24237116065 (DEVIZNI). IBAN: HR31 2340 009360010345 5.

O navodima Danijele Ljoljić komentar smo potražili u tvrtki Staklenici d.d. Klepci kod Čapljine. Direktor Augustin Rupčić rekao je da su uvijek otvoreni za pomoć i suradnju. –Htjeli smo posebno za Danijelu platiti doprinos za zdravstveno za nekoliko zadnjih godina, ali nam to nisu odobrili u Zavodu za zdravstveno osiguranje Mostar. Traže od nas da uplatimo doprinose za sve djelatnike, a mi za to nemamo sredstava. Platili smo joj bolovanje koje je išlo na teret tvrtke (42) dana, a ostalo nismo mogli.

Sutješki vjesnik poziva sve svoje čitatelje, posebno one porijeklom iz kakanjskog i sutješkog kraja da se uključe u akciju pomoći Danijeli Ljoljić.

Danijela prije nesretnog događaja Danijela danas

Napisao Frano Matić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

28

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

28

PripremaRibu očistiti, osoliti i ostaviti da stoji oko 2 sata. Potom je uvaljati u pomiješano kukuruzno i bijelo brašno pa ispeći na vrelom ulju.Za krumpir salatu potrebno je skuhati krumpir i izrezati ga na tanke ploške te pomiješati s isjeckanim crvenim lukom. Začiniti uljem, octom, paprom ili limunom.Kao prilog jelu može se napraviti i juha od rajčice te preljev od peršina i bijelog luka, potopljenih u maslinovo ulje, što odlično ide uz ribu.

- oslić- krumpir, crveni luk, limun

Pripremila Gordana Šain

Oslić s krumpir-salatom

s vamaGordana Šains

utješki kuhar

KORIZMENA KUHINJA

kuhamo

PripremaŠećer s 3 žumanjka umutiti na pari i dodati čokoladu. Nakon što se smjesa ohladi, u nju dodati istučeni margarin. Keks namočiti u 2 dl mlijeka pomiješanog s malo ruma. Slagati red keksa na koji ide sloj pripremljene kreme. Ponoviti isti postupak tri puta.Na kraju kolač ukrasiti pripremljenim snijegom od bjelanjaka i šećera.

Sastojci1 kutija petit beurre keksa3 jaja6 žlica mljevenog šećera1 čokolada za kuhanje1 margarinmalo ruma

Kolač s keksom



2929



29

KORIZMENA KUHINJAU organizaciji nekolicine

vrijednih majki te uz potporu Franjevačkog samostana, u subotu 2. veljače je u područnoj

školi u Čatićima održana velika dječja zabava

pod maskama. Uz veselu glazbu, obilje slatkiša,

tradicionalnih krafni i još mnogo čega, princeze,

vile, mali doktori, vještice, supermeni i ostali likovi iz dječjih bajki i igara veselili su se, pjevali i uživali u dvosatnom

programu.Iako su svi bili uistinu

sjajni pa je bilo teško izdvojiti one

najorginalnije, neki od njih su nagrađeni i posebnim

nagradama za najbolji ples i kostim.

Dječji maskenbal

Snimila Iva Tomić

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

30

Osmijeh koji se proteklih dana mogao vidjeti s fotografi ja pokojnog Denisa Mrnjavca potiče me da napišem svoje viđenje današnjeg stanja u srcima mladog čovjeka ove drage mi zemlje.

Denisa, vedrog dječaka, pogleda prepunog optimizma, radosti, vjere u bolju budućnost, mnogi su prije koji dan ispratili na groblje u Lepenici. Dostojanstven ispraćaj ispred rodne mu kuće, tihi hod, molitva, suza na licu i cvijet u ruci govore kako u nama danas ima ljubavi. Ma koliko Denisova smrt bila bolna, ostaje nam vjera da smrt nije kraj nego početak života koji i nama daje snagu u bolje dane ispod ovoga zvjezdanog neba.Nisam te poznavala, a hodeći prema groblju razmišljala sam kako si svojim prijelazom u vječnost ujedinio mnoge.Tvoji prijatelji iz škole, tvoji profesori, tvoji Lepeničani i mnogi koje je tvoj odlazak zabolio poslali su svijetu poruku: OPROSTI NAM, DENISE! Oprosti nam, Denise, i ja te molim.Denisov odlazak probudio je zaspali grad. Što je s nama danas? Nitko od prisutnih u tramvaju nije ni glas digao?

Nije li to prejak govor o stanju u našim srcima i dušama? Nismo li se oglušili na patnju drugoga, nisu li nam srca okamenila, nismo li postali ljudi nedostojni imena ČOVJEK?Za čovjeka kažemo da je živi dio prirode, posjeduje osjetilnost, misaonost i sposobnost svjesnog djelovanja. Možemo li nakon Denisove smrti uzeti ovo kao istinu?!Ne možemo gledano očima nas ljudi u čijim srcima ima još mjesta za mržnju i osvetu, ali gledano očima ovog dječaka čije oči promatram, mislim da možemo.Denis je rekao: PA, GLEDAM – gledam sunce, ljude, gledam nebo, gledam svijet... i vidio je duboko, vjerujem.Njegov pogled je vidio daleko više nego što vide današnji političari, on je vidio dalje nego što gledaju oni koji siju mržnju, unose strah. Denis je gledao očima vjere, ljubavi, a onaj tko gleda takvim očima, on u svakom čovjeku vidi prijatelja, u svakom bespomoćnijem od sebe on je vidio priliku za učiniti nešto dobro. Kao mladića dobrote, kao prijatelja, opisali su ga kolege iz školskih klupa.Vjerujem, Denise, da će tvoj prijelaz u vječnost mnogim tvojim vršnjacima dati snage da shvate kako svako dobro djelo, svaki osmijeh, svaki vedar pogled ima svoje zašto. Znaj da ćeš u srcima mnogih mladih biti primjer koji valja slijediti, jer veliki nemaju mjesta na zemlji: njihovo je mjesto tamo gdje su raskinuti okovi mržnje, gdje nema nasilja, tamo gdje vlada LJUBAV.Vraćajući se s groblja molila sam da tvoj prerani odlazak probudi u srcima mnogih koji spavaju zaspale ideale života, mira, nade, pravde... Neka se vrati mir u srce današnjega čovjeka, jer tamo gdje mira nema, mržnja vlada. Oprosti nam Denise, OPROSTI...!

Ana Marija

in memorium

SV online

Oprosti nam, Denise!POVODOM UBOJSTVA DENISA MRNJAVCA, UČENIKA KATOLIČKOG ŠKOLSKOG

CENTRA U SARAJEVU, U SRIJEDU 6. VELJAČE 2008. U SARAJEVSKOM TRAMVAJU

Prosvjedi u Sarajevu

POGLED S TEŠEVA

Fotografi ja je snimljena31. prosinca, 2007. Pošiljatelj je želio ostati pod nadimkom Shrek.

Nadam se da nećete shvatiti na pogrešan način moju želju da ostanem u sjeni. Naravno, ukoliko se to ne kosi s vašim načelima. Nemam što kriti niti se sramim bilo koga, jedino mislim da je moje ime najmanje važna pojedinost jer je sve ono što slikam bilo puno prije mene i hvala Bogu ostat će i kad mene više ne bude. Moj je samo pokušaj da zaustavim određene trenutke i sačuvam ih onakvim kakvim sam ih doživio a najveća nagrada bi mi bila probuditi želju i svladati strah u srcima mnogih nostalgičara poput mene koji si iz bilo kojih razloga ne mogu priuštiti sličan užitak.

S poštovanjem: „Shrek“



31

SAMOSTALNA TRGOVINSKA RADNJA

ČATIĆIRADNJA

Telefon:032 775 301

A&MZANATSKI CENTAR, KISELJAK TEL 00387 30 870 692GSM 00387 63 488 994

SOLARIUM

PARFUMERIA

FRIZERSKI SALON

SNJEŽAZANATSKI CENTAR, KISELJAK MOB 00387 63 338 737MOB 00387 63 868 868

Oprosti nam, Denise!

Sutj

eški

vje

snik

, bro

j 23.

ww

w.k

ralje

va-s

utje

ska.

com

32

Documents

SUTJESKI VJESNIK BROJ 23