Studija o murdžijama

8/14/2019 Studija o murdžijama

http://slidepdf.com/reader/full/studija-o-murdzijama 1/58

SAVREMENE SEKTE KOJE SE PRIPISUJU ISLAMU I STAV ISLAMA PREMA NJIMA

STUDIJA O MURDŽIJAMA

Dr. Galib Alijj Avadži

profesor na islamskom univerzitetu u Medini

Prevod: Ebu Abdullah

Izdavač: Mektebetu El Guraba

e-mail: [email protected]

061343574

Sarajevo, Avgust 2006 godine.



UVOD

Murdžije predstavljaju jednu od prvih sekti koja se

pojavila i koja se pripisuje Islamu. Ova sekta je zauzela

veiko mjesto u razumima judi, interesovanju učenjaka oobavijestima o ovoj sekti i pojašnjenju njihovih uvjerenja,

između onih koji su ih branii i onih koji su ih osuđival-i, između onih koji su bii zadivjeni njihovim dokazimai onih koji su ih pobijai. Odate doazimo do činjenice dase učenjaci razičitih frakcija oko denicije samog pojma inavoda o ‘irdžau’ (irdža - pravac murdžija) nisu usagasii.

Tako je pitanje ‘irdžaa’ , uz razičite stavove i shval-tanja, mnoge poznate učenjake iz isamskog Ummetaodveo u nakonjenost prema ovoj sekti. Neki učenjaci izreda ispravnih prethodnika krenuli su putem da kritike

pravaca drugih. Također, postojai su i onih koji su ih bral-nii i podržavai njihovu ideju, što je išo do stepena pril-strasnosti i podređivanja tekstova Šerijata kako bi se usal-gasii sa njihovim mišjenjima. Isto tako, bio je i onih kojisu ih branii uažući maksimaan trud da pribiže razičitepogede između onih koji zastupaju irdža i onih koji muse suprotstavljaju.

Te razmirice su zauzee razičite obike grubosti i bal-gosti, kao što su bie razog da se bescijno utroše dragocil- jeno vrijeme i trud koji kada bi bii utrošeni za izučavanjeispravnog vjerovanja potvrđeno Kur’anom i Sunnetom, iuvjerenjima ispravnih prethodnika donijeli bi daleko višekoristi i dobara koje zna samo Aah Uzvišeni.

Međutim, svi ti napori su istrošeni oko potvrde sul-štine i replike na irdža, te skupjanju argumenata o njemu injegovom izučavanju. Također, trud je trošen na izvačenjepojmova i shvatanja, te njihovu komparaciju.



Za presijecanje polemike o ovoj problematici bila

je dovoljna samo jedna činjenica koja se suprotstavljastvarnosti iako je mnogi ignorišu, a ona govori da irdžaznači, ostavljanje djela kao sastavnog dijela imana, i ne--

interesovanje za njima.

Irdža nema mjesta u stvarnosti, osim kod posljednjih

generacija koji žee simuirati njegovu ispravnost putemrazičitih smicaica i po svaku cijenu pronaći izaz iz ćorsol-kaka. Oni koji su na početku potvrdii irdža, prema saznal-njima mnogih judi, imai su najviše ibadeta i djea. Dokazza to je da ćeš naći od njih osobu koja podstiče na irdža

kako je već navikao, ai kada dođe na teren djeovanja uvil-diš da podstiče na iskorištavanje priika djeovanja i pribil-žavanja Aahu putem dobrih djea. Od irdžaa kod takvihnije ništa preostao osim parcijanog neodređenog govoraradi iniciranja rasprava.

(Zahiretulirdža lkril Isami; Pogedaj navod Omeraibn Zerra elHemedanija, Hijetulevija, 5/108)

Također, naazimo da je šejhul-Islam Ibn Tejmijje,Allah mu se smilovao, predstavio opširnu studiju o murdži--jama. Spominje da su ispravni prethodnici (seefu saih)kanjai iza njih i prizivai Aahovu miost na njih. Međul-tim, osuđivai su njihov pogrešan pravac kada su iskjul-čivai djea iz suštine imana. To su bie murdžije iz redaisamskih pravnika za raziku od ekstremnih murdžijadžehmija.

Prije počinjanja podrobnog pojašnjenja murdžijskeideoogije (akide), te pojašnjenja nastanka i ishodišta ove

sekte, sažeto ćemo spomenuti deniciju o murdžijama u jeziku i šerijatskoj tereminoogiji.



DEFINICIJA IRDŽAA U JEZIKU I ŠERIJATSKOJ TERMINOLOGIJI I POJAŠNJENJE MIŠLJENJA UČENJAKA O TOME

Irdža u jeziku ima više značenja, kao što su: nada,strah, odgađanje, davanje nade.

Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „ Nemojte malllaksati tražeći neprijatelja; ako vi trpite bol, trpe i oni bolkao i vi, a vi se još od Allaa nadate onome čemu se oni nenadaju. – A Alla sve zna i mudar je.” (EnlNisa, 104), tj., viimate nade u Aaha koje nema kod drugih.

Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Šta vam je,zašto se Allaove sile ne bojite.” (Nuh, 13), tj., šta vam je

zašto se ne bojite Allahove kazne.

Irdža u značenju odgađanja navodi se u riječimaUzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: „Zadrži njega i brata

njegova.”(ElE’araf, 111)

. Uzvišeni kaže,u prijevodu značenja

ajeta: „ Ima i drugi koji su u neizvjesnosti da li će i Allakazniti ili će im oprostiti.” (EtlTevbe, 106)

El-Ezheri spominje okonosti za upotrebu irdžaa uznačenju straha, pa kaže: „Naziv er-redža upotrebljava se

za strah ako sa sobom nosi česticu negacije, kao što Uzvišel-ni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Šta vam je, zašto se Allahl

ove sile ne bojite.” (Nuh, 13). To znači: šta vam je zašto sene bojite Aahove veičine?”

El-Ferra je rekao: „Neki mufessiri o riječima Uzvišel-nog, u prijevodu značenja ajeta: „a vi se još od Allaa nadateonome čemu se oni ne nadaju.” (EnlNisa, 104), da znače: „Vise bojite.“



Ibn Es-Sekit kaže: „Kaže se„erdže’tulemre ve erl-džejtuhu”, kada se određena stvar odgodi. Uzvišeni kaže,u prijevodu značenja ajeta: „da li će i Alla kazniti ili će imoprostiti.” (EtlTevbe, 106), a drugim kiraetima se čita kao„l-

murdži’une”. Za određenog čovjeka se kaže da je„murdži”l murdžija. Drugi su reki:„Ova skupina je nazvana murl-džijama jer su dai prednost govoru, a odgodii djea.“

(Tehzibulugah, 11/181l182)

DEFINICIJA ‘IRDŽAA’ U ŠERIJATSKOJ

TERMINOLOGIJI

Učenjaci se raziaze oko suštinskog poimanja irdžaa,a mi ćemo to spomenuti u sažetom obiku:

1. Irdža u šerijatskoj terminoogiji je uzet iz jezičkogznačenja, tj., iz značenja odgađanja ii odgađanja djea od

stepena imana, tj.,djelo je stavljeno na drugo mjesto u

odnosu na iman zato što nije dio njega.

Iman, kod njih, obuhvata djea u prenesenom značel-nju, a u suštini označava samu potvrdu, kao što se koristikao naziv za one koji kažu:„Uz vjerovanje ne šteti grijeh,kao što uz nevjerovanje ne koristi pokornost.”

Isto tako, ovaj termin obuhvata sve one koji zaposta--ve djelo, odnosno na namjeru i potvrdu.

2. Drugi smatraju da se pod irdžaom misi na odgal-đanje propisa počiniocu veikog grijeha do Sudnjeg dana.Zato se o njemu ne izriče nikakav sud na dunjauku.

(Mekaatuleš’ari, 1/213)



Neki su vezai irdža za pitanje Aije, radijallahu anhu,

jer su odgodii izreći njegovu prednost osim na četvrtommjestu. Ovo je ispravno mišljenje, jer se halife po svojoj vri-- jednosti redaju kao u svome hiafetu. Uticaj šiizma na ovo

mišljenje je veoma jasan.

Ii, irdža označava da se konačna presuda o Osmanui Aliji prepusti Allahu, Subhanehu ve Te’aa, za koje kažu danisu ni vjernici ni nevjernici. Neki su pojam irdžaa vezaiza postupak ashaba koji su izbjegavai uazak u smutnjekoje su se desie među samim ashabima, a posebno izmeđuAije i Muavije. Te smutnje su se ogedae u teškim bitkal-

ma. Doši su do zakjučka da su oni začetak irdžaa, jer nisuulazili u borbe i opredijelili su se za šutnju. Naravno, ovoje greška onih koji zastupaju ovo mišljenje.

Neopredijeljenost pojedinih ashaba bila je s ciljem

iščekivanja da se činjenice razjasne, a osonii su se na shval-tanje Posanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora u komese kaže: „Bit će smutnji, onaj koji sjedi u njima bit će bo--

lji od onoga koji hoda. Onaj koji hoda bit će bolji od ono--ga koji trči ka njima. Kada se desi smutnja, a bude imaodevu neka joj se pridruži, a ko bude imao stado ovacaneka mu se pridruži, a ko bude imao zemlju neka joj sepridruži.“ Neki čovjek je upitao: „Allahov Poslaniče, ašta misliš ako ne bude imao ni deve, ni stada ni zemlje?“Odgovorio je: „Uzet će svoju sablju i njenu oštricu kame--nom zatupiti, a zatim neka se spasi ako to može.“

(El-Buhari, 13/30; Muslim, 1/2213)

Od ashaba koji nisu uazii u te tragične događaje suS’ad ibn Ebi Vekkas, Ebu Bekreh, prenosiaca prethodnoghadisa, Abdullah ibn Omer, Imran ibn El-Husajn. Oni subili neopredijeljeni, a presudu o tim smutnjama su prepu--

stii Uzvišenom Aahu.



Nisu nikoga osudii da je pogriješio ii pravino pol-stupio uz priznanje vrijednosti svih koji su učestvovai.Kako se onda ovi mogu smatrati temejem irdžaa?

Njihov stav se ne smatra neopredijejenošću premauasku u borbu radi pomoći jednoj od strana putem sabji.Oni su se u svojoj neopredijejenosti osanjai na mnogetekstove iz Kur’ana i Sunneta koji upozoravaju na uazaku smutnje.

Oni su prižejkivai da se svi sporovi riješe putem strl-pjivosti i izmirenja među zaraćenima, umjesto ishitrenog

uaska u borbu prije ukazivanja povoda za međusobnousagašavanje.

Ovaj njihov stav predstavlja ispravnost. Čistoća odubistva muslimana je bolja od spočitavanja zbog iščeki--vanja da se ne uđe u borbu protiv njega. Odgađanje prel-sude ovih ashaba o Aiji i Muaviji nije temej novotarskogirdžaa.

Naziv irdža se koristi za svakoga onoga ko za vje--rovanje kaže da je ono govor i potvrda bez djela, ili kažeda sa vjerovanjem grijeh ne šteti kao što sa nevjerstvompokornost ne koristi.

Ovakva upotreba se prema običaju učenjaka više kol-risti kada govore da je određena osoba murdžija. Zapravo,ovaj termin se koristi za ispravno shvatanje irdžaa.

O svemu prethodno rečenom Eš-Šehrestani kaže:„Irdža ima dva značenja: jedno je odgađanje, kao što se nal-vodi u riječima Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: „Zadržinjega i brata njegova.” (ElE’araf, 111), tj., odgodi, daj muroka. Drugo je davanje nade.



Nazivanje ove grupacije murdžijama, prema prvomznačenju je potpuno ispravno, jer su oni odgađai djea uodnosu na namjere. Prema drugom značenju koje je sal-svim očito, govorii su:„Sa imanom ne šeti grijeh, kao što

sa nevjerstvom ne koristi pokornost.” Rečeno je: „Irdžaoznačava odgađanje presude o počiniocu veikog grijehasve do Sudnjeg dana. O njemu neće biti izrečena nikakvapresuda na dunjauku, tj., da i je stanovnik Dženneta iiDžehennema.”

Pravac ispravnih prethodnika kaže da nije dozvojel-no za određenu osobu reći da će u Džennet ii Džehennem,osim ako je to nasovjeno u tekstovima Šerijata od strane

Zakonodavca.“ (ElMie venlniha, 1/139)

TEMELJ NA KOJEM JE STASAO PRAVAC MURDŽIJA

Temelj na kojem je stasao pravac murdžija je ustva--ri razilaženje u suštini imana: od čega se sastoji, precizi--ranju njegovog značenja, svim posljedičnim propisima,tj., da li je iman djelo srca, ili djelo srca i jezika zajedno,da djelo ne ulazi u suštinu imana. Stoga, iman se ne po--većava i ne umanjuje. Zato je potvrda jedinstvena, a onikoji potvrđuju ne razlikuju se u njoj. Ovo su najvažni--je odlike koje zastupaju murdžijske grupacije. Svaki od

tih dijelova zastupa jedna od grupacija murdžija.Pored toga, mnoge murdžijske sekte smatraju da

je iman samo ono što se nalazi u srcu i da ne šteti akose nešto od toga pojavi u vidu djela, pa makar ta djelabila nevjerstvo ili otpadništvo. Ovo je pravac Džehmaibn Safvana. On u obzir ne uzima potvrdu jezikom, a nitidjela, jer kod njega ona ne ulaze u suštinu imana.



Kerramije smatraju da je iman izgovor jezikom, a nešteti da čovjek skrije bio koje uvjerenje, pa makar ono bioi kufr. Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, smatra da je vjero--

vanje potvrda srcem i priznanje jezikom. Jedno bez dru--

goga ne koristi, tj., ko potvrdi srcem, a javno to opovrgne jezikom neće biti nazvan vjernikom. Na ovome je stasaopravac haneja.

Ovo je najbiži murdžijski pravac EhislSunnetu, jerse sa EhislSunnetom sažu da grješnik potpada pod Aal-hovo htijenje i da ne izazi iz vjerovanja. Suprotstavii su imse u uvrštavanju djea u iman koji se povećava i smanjuje.

Oni to nisu zastupali. Ovo je poznato prenešeno mišljenjeod pravnika i pobožnjaka iz reda murdžija. Ovo mišjenje je zastupao Ebu Hanife kao i njegovi istomišjenici iz redakujanskih pravnika koji su odgađai djeo, tj., nisu ga uvrl-štavai u suštinu i kakvoću imana.

O pripisivanju Ebu Hanife irdžau postoji veiko ral-ziaženje između učenjaka i ono nije skriveno. Da i je Ebu

Hanife bio murdžija, kao što su ga neki pisci opisai, ii jebio protiv irdžaa kao što ga opisuju oni koji ga brane, jer seirdža odikuje popustjivošću u djeima i njihovom neuvrl-štavanju i odgađanju od pozicije vjerovanja?

Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, dostigao je veikistepen u interesovanju za drugostepenim pitanjima Vjerešto ukazuje da je on posvećivao veiku pažnju djeima, a to je u suprotnosti irdžau, pa kako mu se onda može davatiepitet irdžaa?

Navodi koji se navode u knjizi koja se pripisuje Ebu

Hani , a naziva se: „El-Fikhul-ekber“, sadrže izraze koji jasno ukazuju na njegov irdža. Njegovi braniteji su biiskeptični prema vjerodostojnosti pripisivanja ove knjige



0

njemu, pa čak su izreki da je to až. Eš-Šehrestani ga jebranio i smatrao da je pripisivanje irdžaa Ebu Hani pro--uzrokovano ošim shvatanjem Ebu Haninog poimanjao vjerovanju kod mu’tezila i kaderija, tvrdeći da je iman

samo potvrda srcem i da se ne povećava i ne umanjuje.Misii su da on izdvaja djea iz imana, uz to još su murdžil- je, kao što smatra EšlŠehrestani, svakoga onoga ko im sesuprotstavjao nazivai murdžijom.

(ElMie venlniha, 1/141)

U stvarnosti predaje o irdžau Ebu Hanife su mnogol-brojne. Većina učenjaka koja je izučavaa sekte potvrđuje

pripadnost Ebu Hanife irdžau u značenju kojeg smo pretl-hodno spomenui. Ovo je sasvim potvrđeno.

Neće se reći: Ebu Hanife je bio ekstremni murdžijapoput džehmija, npr., jer se on sa sjedbenicima Sunnetasagao u mnogim pitanjima ispravnog vjerovanja, pa mal-kar im se suprotstavljao u onom što je spomenuto.

Mnogi hanejski učenjaci su uložili maksimalantrud da svoje razilaženje sa Ehlis-Sunnetom u pogle--du suštine imana predoče kao terminološko. To im nijeuspjelo iako se oni pri predočavanju tog raziaženja kaoterminooškog osanjaju na stvarnu usagašenost izmeđunjih i sjedbenika Sunneta u pogedu posjedica onoga kopočini veiki grijeh kod Aaha, Azze ve Džee. Takav se ne

naziva nevjernikom i neće biti osuđen na vječnu patnju uVatri na Sudnjem danu. Zapravo, on potpada pod Aahol-vo htijenje, ako hoće oprostit će mu iz Svoje miosti, a akohoće kaznit će zbog Svoje pravednosti.

Isto tako, sažu se da su djea neophodna, te kada birob potvrdio svojim srcem i priznao jezikom, ai ne bi činiodjea, zasužio bi prijekor i kaznu, i bio bi grješnik.



Međutim, svi ovi argumenti ne predočavaju razil-aženje kao terminooško, jer sjedbenici Sunneta djea neizvode iz naziva imana. Ispravni prethodnici (seefu saih)nisu zastupai razikovanje između djea i vjerovanja.

Ispravni prethodnici ne smatraju da su svi ljudi na je--dnom stepenu imana i tevhida. Haneje su reke o veikimgrješnicima da su potpunoga imana, a u tome se sa njimaprethodnici nisu sožii, kao što se oni sa njima ne sažu ustavu oko nepovećavanja i nesmanjivanja imana.

Zaključak glasi: murdžije se dijele na mnogobroj--

ne pravce i razilaze se u postavkama irdžaa, kao što će seto nešto kasnije, inšaAllahu Te’ala , pojasniti.

KAKO JE NASTAO IRDŽA I KAKO SE PREOBRAZIO U PRAVAC

Iz prethodnog upoznavanja sa murdžijama saznaismo da su se pod irdžaom na početku u nekim nazivimažejei oni koji su preferirai čistoću i udajavanje od razmil-rica u vjerskim i poitičkim pitanjima. Posebno se to odnol-silo na onosvjetske propise u pitanjima vjerovanja, nevje--rovanja, Dženneta i Vatre. Također, vezao se i za pitanjeAlije, Osmana, Talhe, Ez-Zubejra, majke vjernika Aiše i

drugih.

Isto se odnosio na sukob između Aije i Muavije, kaošto ga je predstvio ElHasen ibn Muhammed ibn ElHajjei oni koji su zastupai njegov pravac. Međutim, uočava seda je posije ubistva Osmana, te pojave haridžija i šija, irl-dža postepeno počeo napredovati.



Pojavio se raziaženje o presudi počiniteju veikoggrijeha i poziciji djea u imanu. Potom se pojavia grupacijakoja je sa irdžaom otiša do pokuđenih granica pretjerival-nja. Tako je irdža zadobio obik pravca. Ustanovii su da je

počinitej veikog grijeha potpunog imana, te da sa imanlom ne šteti grijeh, kao što sa kufrom ne koristi pokornost.

Rekli su da je iman u srcu i da osobi neće naštetitiništa, pa makar izgovorio riječi kufra i odmetništva. Nje--gov iman ostaje potpun i neće biti podrman, što je bezsumnje pretjerivanje i pokuđeni ekstremizam.

Sjedbenici irdžaa iz ovoga perioda su bii omraženi,a njihov pravac je vodio na stepen slobodoumnosti, ljenosti

i osanjanja na Aahov oprost bez činjenja djea. Međutim,takav postupak isamski Šerijat odbija.

Razmirice između sjedbenika Sunneta, haridžija i

mu’tezila, s jedne strane, te murdžija s druge strane, nastal-e su povodom pitanja: ‘Da i djea uaze u pojam imana?’

Posjedica tog zakjučka se najprije odnosia na onol-ga koji počini veiki grijeh, da i je takav vjernik, veikigrješnik, a konačna presuda na Budućem svijetu pripadaAahu i Njegovog voji, kao što su govorii ispravni pretl-hodnici (seefu saih).

Ii je on nevjernik na ovome svijetu koji će vječno bol-raviti u Vatri na Budućem svijetu, kao što kažu haridžije, jer je takva osoba, prema njima, ohaaia dotično djeo ipostala nevjernik.

Ii, takva osoba stoji između dvije pozicije na dunjal-uku: nije ni vjernik ni nevjernik, a na Budućem svijetu ćebiti vječno u Vatri, kao što kažu mu’tezile.



Ii je vjernik potpunog imana tako da njegov imančinjenja veikog grijeha apsoutno nije nimao narušen,kao što kažu murdžije, jer takav potvrđuje svojim srcemi nema mogućnosti da njegov iman bude doveden u pital-

nje. Prema ovom shvatanju iman se kod njih ne povećavai ne umanjuje, nego ostaje potpun sve dok ima potvrde usrcu. U suštini pravac murdžija je evoluirao prema ovom

shvatanju sve dok nije postao jedan od najpopustljivijih

pravaca.

Haridžije smtraju počinioca veikih grijeha nevjernil-kom koji će biti vječno u Vatri, dok mu’tezile njegov status

vide neriješenim na dunjaluku (pozicija između dvije pozicil- je), a na Budućem svijetu će ići u Džehennem.

Ove dvije grupacije su tvrdile da su svi ljudi ne--vjernici osim onoga ko je haridžija, a također i mu’tezilesu smatrale da su svi nevjernici osim koje je mu’tezila.Imali su sužene poglede prema ostalima, dok su murdži--je sve vjernike smatrali spašenima ne gledajući na njiho--

va djela. Haridžije, šije, mu’tezile, i ostale grupacije su,prema murdžijama, bili sljedbenici potpunog imana.

PRVA OSOBA KOJA JE ZAGOVARALA IRDŽA I SPOMEN NAJVAŽNIJIH PREDVODNIKA MURDŽIJA

Ideja irdžaa se razvijala dok u zadnjoj etapi nije došlana stepen za koji se potvrdilo da predstavlja opasnu novo--

tarsku pojavu.

Ideje su doše u kontradiktornost i svaka grupacijase fanatično prihvatia svoje ideje, bio da se radi o: hari--



džijama, šijama, mu’tezilama, džehmijama, eš’arijama, i

drugima, kako je prethodno rečeno. Međutim, postavja sepitanje ko je prvi zastupao ovu ideoogiju dok nije dostigastepen kojeg vidimo danas.

Učenjaci spominju da je El-Hasen ibn Muhammedibn El-Hanejje prvi koji je spomenuo irdža u Medini, a

to se odnosilo na Aliju, Osmana, Talhu i Ez-Zubejra. Ljudi

su vodili polemiku o njima, a on je šutio, a zatim rekao: „Jasam čuo vaš govor i smatram da je najprimjerenije da sepitanje Aije, Osmana, Tahe i EzlZubejra, odgodi i da se neprihvataju a niti da ih se odričemo.“

(Zahiretulirdža lkrilIsami, 244)

Međutim, on se pokajao za ovaj govor i poželio daje umro prije nego što ga je rekao. Njegov govor posijetoga je postao temej za nastanak mišjenja o irdžau. Njel-gov govor je došao do njegovoga oca Muhammeda ibn El-Hanejje, pa ga je Muhammed udario štapom i raskrvarioga. Rekao je: „Zar tvoj otac ne prihvata Aiju?“ Međutim,

oni koji su prihvatii mišjenje o irdžau nisu se osvrtai naElHasenovo pokajanje. Njegov progas o irdžau se međujudima proširio i podudario se sa amibicijama mnogih jul-di koji su ga prihvatii.

Međutim, potrebno je znati da je ElHasenov irdžaodnosio se na presudu ispravnosti ii pogreške onih koje je spominjao. Njegov irdža nije imao nikakve veze sa vjel-rovanjem ili nevjerovanjem, kao što je to na poslijetku bilokod murdžijskog pravca.

Ovaj pravac se opirao i odricao se haridžija koji su

Aiju i Muaviju progašavai nevjernicima, te osuđivaošitski ekstremizam u pogedu Aije i njihovo umanjivanjeOsmanove pozicije i njegovo progašavanje nevjernikom.



Ovaj pravac se također protivi stavu EhislSunnetavelDžemata prema Aiji i Osmanu, jer smatraju da ih jeobaveza bilo prihvatiti, sa njima biti zadovoljan i posvjedo--čiti im uazak u Džennet. To je bio pravac ispravnih prethol-

dnika. Međutim, ovakvi postupci murdžija su se tumačiikao prvi korak i uvertira za pojavu haridžijskog pravca.

Rečeno je: prvi koji je zastupao irdža u smislu ekstre--

mizma je čovjek po imenu Zerr ibn Abdullah El-Hemeda--ni koji je bio tabiin. Učenjaci iz reda EhislSunneta iz togdoba su ga osudii. Neki poput Ibrahima En-Nehaija nisu

mu nazivali selam, kao i Seid ibn Džubejr.

Kada se objedine ovaj i prethodni navod jasno seuočava razika u suštini irdžaa kod ElHasena i Zerra ibnAbduaha, jer irdža kod ElHasena označava ostavjanjepresude o spomenutim osobama, a kod Zerra označavaizvođenje djea iz naziva imana.

Postoje i druga mišjenja o prvoj osobi koja je pozival-la u irdža. Rečeno je: prvi ga je uveo neki čovjek iz Iraka poimenu Kajs ibn Amr El-Madiri. Drugi su reki da je to bioHammad ibn Ebi Sulejman, učitej Ebu Hanife i učenikIbrahima En-Nehaija, a zatim se ova ideja proširia međustanovnicima Kufe. Sam Hammad je živio u isto doba kada je živio i Zerr ibn Abduah.

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje spominjući nastanak ir--džaa u Ku spominje Hammada ibn Ebi Sulejmana.

(Medžmu’ulfetava, 7/297, 311)

Neki su rekli da je irdža prvi zastupao čovjek po imel-nu Salim El-Eftas. Za ovakve se kaže da su murdžije pra--

vnici. Iz ovoga se očituje da sva ova mišjenja nisu jednaod drugih udajena, jer su svi spomenuti živii u jednomvremenu i potpuno su se sagai u svome irdžau.



Također, irdža je pripisan mnogim poznatim učel-njacima. Eš-Šehrestani je nabrojao veliku skupinu, a od

njih su: El-Hasen ibn Muhammed ibn Alijj ibn Ebi Talib,spominjući da je on prvi zastupao irdža. Međutim, Eš-Še--

hrestani to nije kategorički zastupao kako se zakjučuje iznjegovog navoda spomenuvši taj navod sa riječima: ‘rečel-no je’. Potom je spomenuo da je on odašijao progase u pol-krajine, a zatim rekao: „Djeo ne zaostaje za imanom, kaošto kažu murdžije, junusije i abidije.“ Iznio je jasan stavda počiniac veikog grijeha nije nevjernik, jer pokornost iostavljanje nepokornosti nisu sastavni dio imana da bi tako

iman u potpunosti nestao.

U njih je uvrstio i Seida ibn Džubejra a kasnije će seustvrditi da je Seid ibn Džubejr mrzio i kudio murdžije,

Taleka ibn Habiiba, Omera ibn Murra, Muhariba ibn Zija--da, Mukatia ibn Suejmana i Amra ibn Zerra i Hammadaibn Ebi Suejamana, Ebu Hanifu, Ebu Jusufa, Muhammedaibn ElHasena i Kadida ibn Dža’fera. Potom je rekao: „Svesu ovo imami u hadisu koji nisu smatrai počinioca veikog

grijeha nevjernikom i nisu govoiri da će biti vječno u Vatri,nasuprot haridžijama i kaderijama.“

Međutim, spomenuo je navod Mukatila: „Priča seod Mukatia ibn Suejmana da nepokornost ne može naštel-titi onome koji zastupa tevhid i iman, i da vjernik neće ućiu Vatru.“ Potom je rekao: „Ispravno se prenosi od njegada će vjernik koji je nepokoran svome Gospodaru biti naSudnjem danu kažnjen na Siratlćupriji, dok bude preaziopreko Džehennema. Dodirivat će ga pamen vatre i osjećatće bo shodno svojoj nepokornosti, a potom će ući u Dženl-net. To će izgedati poput zrna kada se zagrije na vatri.“

(ElMie venlnihe, 1/139, 146)



Najpoznatiji murdžijski velikani su El-Džehm ibnSafvan, Ebul-Husejn es-Salihi, Junus es-Semri, Ebu Sev--ban, El-Husejn ibn Muhamed En-Nedždžar, Gajlan, Mu--hammed ibn Šebib, Ebu Muaz Et-Tevmeni, Bišr El-Me--

risi, Muhammed ibn Kiram, Muaktil ibn Silejman kojije poistovjećivao Allaha sa Njegovim stvorenjima, kao iEl-Dževaribi koji su bili ekstremni antropomorsti.

(MekaatulIsamijjin, 1/213)

MURDŽIJSKE POSTAVKE

Murdžijske sekte su gotovo objedinjene oko postavl-ki o važnim pitanjima, a ona su:

- Denicija imana, tj., potvrda riječima ili spoznaja,ili priznanje.

- Djelo ne ulazi u suštinu imana, niti je dio njega,mada oni ne zaboravljaju stepen djela u odnosu na iman upotpunosti, osim kod Džehma ibn Safvana i onih koji gasijede u njegovom pretjerivanju.

- Iman se ne smanjuje i ne povećava, jer označavapotvrdu nečega o čemu postoji kategorički stav, pa stogase ne može povećavati i smanjivati.

- Grješnici su vjernici potpunoga imana onakokako potpuno potvrđuju vjerovanje i kategorički nećeući u Džehennem na Ahiretu.

Oni imaju i druga uvjerenja kao npr.: da čovjekstvara svoje djelo, da Allah neće biti viđen na Ahiretu, aovdje je očit uticaj mu’tezila na njih.



Također smatraju da imamet nije obavezan, a ako jeimamet neophodan, svejedno je odake će vođa potjecatimakar ne bio iz Kurejša. Ovo mišjenje su preuzei od hari--džija koji su ga zagovarai, ai ga nisu primjenjivai.

Od uvjerenja džehmijskih murdžija je da:

- nevjerstvo u Allaha znači neznanje o Njemu. To jemišljenje samoga Džehma ibn Safvana.

- te da je iman samo spoznaja Boga, te da se ne možeraščlanjivati.

- zastupali su da će Džennet i Džehennem nestati,da će nestati njihovi stanovnici, i da niko u njima nećebiti vječno.

Neki su smatrai da je svaki grijeh veiki grijeh, a nelki su smatrai da je Aahov oprost grijeha putem pokajalnja posebna Allahova milost, a neki da se to zadobiva za--

sugom.

Neki su smatrai da je moguće da vjerovjesnici počineveike grijehe, a neki su potvrđivai tevhid prema mišjenjil-ma mu’tezila. Neki su zastupali mišljenje antrpomorsta,

neki su potvrđivai viđenje Aaha na Ahiretu, a neki suga negirai potpu mu’tezila. Razišli su se oko mišljenja o

stvorenosti Kur’ana. Neki su reki da je stvoren, a neki danije stvoren, a neki su ostali neopredjeljeni.

Razišli su se oko mišljenja o kaderu (određenju). Neki

su ga negirai, a neki zastupai mišjenje mu’tezila, a neki

ga potvrdii. Raziši su se oko Aahovih imena i svojstava.Neki su zastuapli mišljenje Abdullaha ibn Kulaba, a neki

mišljenje mu’tezila. (MekaatulIsamijjin, 1/213, 234)



U produžetku ćemo podrobnije pojasniti pravce upogledu suštine imana, kao što ih je poredao dr. SeferEl-Havali:

1. Iman se sastoji iz potvrde srca, jezika i dijelovatijela.. EhislSunneh;. haridžije;. mu’tezile.

2. Iman je potvrda srcem i jezikom - murdžije iz redahanejskih pravnika.

Ibn Kulab je zastupao vjerovanje murdžija pravnika.Njegov pravac je nestao.

3. Potvrda jezikom i dijelovima tijela - sekta gassa--nije. Ova sekta je nepoznata, a učenjaci nisu jasno iznijeistav o njenom nazivu.

4. Potvrda iskjučivo srcem.. džehmije;. merisije;. saihije;. eš’arije;. maturidije.

5. Potvrda iskjučivo jezikom l kerramijje.

Njihov pravac je nestao. Šejhul-Islam Ibn Tejmijjespomenuo da oni govore: „Munak je vjernik koji će bitivječno u Vatri, jer je vjerovao vanjštinom, ai ne i nutril-nom. U Džennet će ući onaj koji vjeruje i vanjštinom i nul-trinom.“



0

a) ONI KOJI ZASTUPAJU DA SE IMAN ISPOLJAVA SRCEM, JEZIKOM I DIJELOVIMA TIJELA

1. Oni koji kažu: iman je izvršavanje svake obaveze iostavjanje svake zabrane. Čitav iman nestaje sa izostavjal-njem obaveznog i činjenjem veikog grijeha. To su haridži--je koje počinioca veikog grijeha smatraju nevjernikom.

2. Kod mu’tezila je počiniac veikog grijeha izmeđudva stepena na dunjaluku (neriješenog statusa). U pogedunjegovog konačnog odredišta na Ahiretu sažu se sa hari--džijama.

3. Oni koji kažu da se iman sastoji od govora i djea,tj., djea srca i dijeova tijea. Svaka pokornost je ogranak iidio imana. Iman se upotpunjava sa upotpunjenjem njegol-vih ogranaka, a umanjuje se sa njegovim pomanjkanjem.

Međutim, ima djea s kojima će nestati imana u cjeol-sti ako se ona pojave, a sa nekima će se iman umanjiti.

Neki ogranci imana su temeji i putem njih se iskjul-čivo ostvaruje vjerovanje.

Oni koji se pozivaju na vjerovanje ne zasužuju nazivimana (mu’mina) bez postojanja ovih temelja. Neki od njih

su obavezni i bez njih se ne može zasužiti ime potpunogimana (mu’min).

Neki od tih temelja se upotpunjavaju putem kojih seonaj koji posjeduje iman penje na velike stepene. Pojašnje--

nje o ovome biva iskjučivo putem šerijatskih tekstova, aovo je pravac EhislSunneta velDžemata.



b) ONI KOJI GOVORE DA SE IMAN SASTOJI OD POTVRDE SRCEM I JEZIKOM

1. Oni koji djela srca uvode u suštinu imana, a to su

starije murdžije pravnici, te neki hanejski muhaddisi izposjednjih generacija.

2. Oni koji ne uvrštavaju djela srca u suštinu imana.

Njihova ideja se razvia tako da su govor jezika izvei izimana i učinii ga samo znakom vjerovanja. To zastupa vel-ćina haneja maturidija.

c) ONI KOJI ZASTUPAJU DA SE IMAN ISPOLJAVA ISKLJUČIVO SRCEM

1. Oni uvrštavaju u iman sva djela srca, a oni su preo--

stae murdžijske sekte, kao junusije, šemrije, tevmenije.

2. Oni koji govore da je djeo srca jedinstveno, tj., spol-znaja, kao El-Džehm ibn Safvan.

3. Oni koji govore da je djeo srca jedinstveno, tj., pol-tvrda, kao što su eš’arije i maturidije.



PODJELA MURDŽIJA

Murdžije su se u svojim uvjerenjima podijelile namnogobrojne sekte čiji bi se spomen ovdje odužio. Međul-

tim, možemo ukazati na predvodnike tih sekti, a oni su kaošto učenjaci spominju:

1. Murdžije sunniti, haneje, kao što su bili Ebu

Hanife, njegov učitej Hammad ibn Sulejman i njihovi

sjedbenici iz reda kujanskih murdžija i drugih. Oni suizostavili djela iz suštine imana.

2. Murdžije džebrije. To su džehmije sljedbeniciDžehma ibn Safvana. Zadovjii su se srčanom spoznajom,te da nepokornosti nemaju nikavog uticaja na vjerovanje ida potvrda i djelo ne spadaju u iman.

3. Murdžije kaderije. Njih je predvodio Gajlan ed-Dimeški. Poznati su kao sekta gajlanije.

4. Prave murdžije, to su sekte oko čijeg pobrajanja seučenjaci raziaze.

5. Murdžije kerramijje, sljedbenici Muhammed ibnKerrama. Oni tvrde da je iman potvrda i priznanje jezikom

bez srca.

6. Murdžije haridžije. To su šebibije i neki ograncisekte saferija koji su izrazii neporedjejenost u pogedupresude veikom grješniku.

El-Eš’ari je u knjizi, ‘Mekalatul-Islamijjin’ (213l234),

nabrojao dvanaest murdžijskih sekti.



Murdžije imaju mnoštvo ogranaka. Učenjaci su pol- jasnii mnogobrojna raziaženja koja postoje oko pobrajal-nja murdžijskih grupacija, tj., koje su od njih primarne akoje sekundarne, za koje se može potvrditi irdža a za koje

ne može.

Međutim, nema posebne nužde koja poziva na pol-droban govor o svakoj od ovih podsekti zato što su svegenerano jedinstvene u svom pravcu koji se zasniva nairdžau.

Također dešavao se, da su se njihove pojedine sel-

kte vraćae i prikjučivae drugim sektama u okviru idejeirdžaa. Radi preciznijeg pojašnjenja raziaženja pojedinihseknudarnih pitanja podrobnije se mogu iščitati knjiige hil-storije i sekti koje naširoko o tome govore.

MURDŽIJSKI DOKAZI ZA NJIHOV PRAVAC

I ODGOVOR NA NJIH

Murdžije pri argumentaciji svoga pravca pronaazetekstove i sumnje. Tekstove su protumačii prema svomenahođenju, a sumnje potpomogi neispravnim vještačenjil-ma.

Dobii su rezutat, a on je, da djeo ne uazi u suštil-nu imana. Sva djela dijelova tijela su izostavili iz imana.Rekli su da bi čovjek ušao u vjerovanje i zadobio Alla--hovo zadovoljstvo dovoljno je da srce sadrži spoznaju ipotvrdu.

Time su otvorili naširoko vrata neradnicima, ljenivci--

ma i ljudima obmanjenim nadama koji su preferirali izbje--



gavanje onoga što zahtijevaju šerijatski tekstovi. Zato ćešnaći da su ekstremne murdžije najljeniji u ibadetu i naj--sabiji u pridržavanju za propise Isama. Oni su za svojamišjenja uzei neke dokaze iz Kur’ana i Sunneta tvrdeći da

ukazuju na njihov pravac.

Dokazi koje su uzei iz Kur’ana:

-„ Alla neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra rahlvnim, a oprostiće manje grijee od toga, kome On oće.”

(EnlNisa, 48)

-„ Reci:„O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješihlli, ne gubite nadu u Allaovu milost! Alla će, sigurno, sve grijee oprostiti; On, doista, mnogo prašta, i On je milohlstiv.” (EzlZumer, 53)

Džehmije su posvetie pažnju sabiranju tekstova kojivjerovanje ii nevjerovanje stavjaju u srce, ko što Uzvišenikaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„.. a srce mu ostane čvrsto u Vjeri.” (EnlNah, 106)

-„ Alla je zapečatio srca njiova.” (ElBekare, 7)

Postoje i drugi ajeti koji po svome vanjskom značel-nju idu u priog izvještačenom poimanju murdžija.

Njihovi dokazi iz Sunneta:

Hadisi i predaje koji po vanjskom značenju ukazujuda je dovoljno udaljiti se od širka i da je dovoljno da postoji

iman u srcu kako bi se zadobilo Allahovo zadovoljstvo.



Npr., riječi Aahovog Posanika, sallallahu alejhi ve sel--

lem: „Ko umre Allahu nešto pripisujući ući će u Džehe--nem.“ Ibn Mesud je rekao: „Ja kažem: ‘Ko umre ne pripi--sujući Allahu ništa ući će u Džennet.’“

(ElBuhari, 3/110; Musim, 1/94)

Riječi Posanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje prenosi

od svoga Gospodara: „Čovječe, kada bi Mi došao sa grije--sima koliko je zemlje, a zatim Me susretneš ne pripisuju--ći Mi ništa, Ja bih ti došao sa isto toliko oprosta.“

(Musim, 4/2068)

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Allahu,učvrsti moje srce u Tvojoj Vjeri.“ (Ahmed, 2/454)

Isto tako, hadis o sluškinji koju je Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, upitao gdje je Aah, i koja je odgovol-rila na nebu, a on je njenom vlasniku rekao: „Oslobodi je,jer je ona vjernica.“ (Musim, 1/382; br. 537; Ahmed, 5/447)

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „‘Bogobo--jaznost je ovdje.’, pa je pokazao na svoja prsa tri puta.”

(Musim, 4/1986, br. 2564)

Jedan od njihovih dokaza su i navodi u hadisu o Po--

slanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, zaaganju za jude kojeće Aah izvesti iz Vatre sve dok u njihovom srcu ne preostal-ne trunka, mrva ii daka imana. Navodi se da će Uzvišenireći: „Zalagali su se meleki, zalagali su se vjerovjesnici,zalagali su se vjernici, a preostao je samo Najmilostiviji.“On će zagrabiti iz Džehennema i izvaditi jude koji nikadanisu radii dobra. Bit će ugjenisani, i On će ih baciti u rijel-ku na uazima u Džennet koja se naziva Rijeka života, pa ćeizaći kao što zrno izađe iz nanosa bujice. Rekao je: „Izlazitće kao biseri, na njihovim vratovima će biti ogrlice, sta--



novnici Dženneta će ih prepoznavati. Ovo su oni koje jeAllah oslobodio i koje je uveo u Džennet bez izvršavanjadjela i donošenja dobra.“ (Musim, 1/170)

Ovaj hadis je uzet kao argument za njhov irdža i toprema sjedećim navodima iz njega:

„Nikada nisu radili dobro“

„Njih je Aah osobodio i uveo u Džennet bez izvrl-šavanja djela“

Rekli su: ‘Ako nikako nisu sa sobom imali dobrih

djea, šta im je onda preostao?’ Odgovor je, kako tvrde, da je sa njima ostaa potvrda koja će im, ne gedajući na djea,

koristiti, jer suština imana, kako tvrde, nije ovisna o djeli--ma. Od sumnji za koje se murdžije vežu, također, tvrdećida djeo nije sastavni dio imana, su i riječi:

„Nevjerstvo je suprotno imanu, pa kada se potvrdinevjerstvo nestaje iman i obrnuto.”

Tu spadaju i sumnje sa navodima u mnogobrojnimtekstovima u kojima se djea vežu za iman. Jedan od dol-kaza haneja da se iman sastoji od govora i uvjerenja jeda djea ne uaze u iman, nego su znamenja isama. Zato,kada čovjek počini nepokornost smanje mu se znamenjaisama, ai ne i potvrda isama. Dokaz za to su im njihol-ve riječi: ‘Pod imanom se u jeziku misi iskjučivo na pol-tvrdu (tasdik). Djeovanje dijeovima tijea ne naziva sepotvrdom, pa zato i ne spada u iman. Kada bi djea biasastavni dio imana i tevhida bia bi dužnost iznijeti presul-du o nepostojanju imana onome ko zapostavi neko djelo.

O tome Ebu Hanife u svojoj knjizi ‘ElVesijje’ (Oporuka) kaže: „Zatim, djeo nije isto što i iman, a iman nije isto štoi djeo, jer se u mnogim vremenima djeo vjernika uzdiže,a nije dozvojeno reći da se od njega uzdiže iman. Ženakoja ima menstruaciju nije zadužena namazom. Nije dol-zvojeno reći da nije zadužena imanom.“



Postoje i drugi tekstovi kojima su murdžije, a posel-bno haneje argumentirai i iz kojih su shvatii ono što ukal-zuje na ispravnost njihovog pravca. Međutim, iz ovakvogpostupka nastupia je oprečnost dokaza po njihovom znal-

čenju jer nisu zastai na zahtijevima ispravnog shvatanjana koje je Aah uputio sjedbenike Sunneta. Svaka od tihmnogih murdžijskih grupacija je zastupaa argumentacijusvojih tvrdnji sa tekstovima putem kojih ostae murdžijskegrupacije nisu argumentirae.

Ebu Ibn El-Izz el-Hane kaže: „Jedan od dokazaistomišjenika Ebu Hanife da iman u jeziku označava pol-

tvrdu su riječi Uzvišenog kada govori o Jusufovoj braći: ‘ Ati nam nećeš vjerovati ‘ (Jusuf, 17), tj., ti nam to nećeš potvrditi.Neki su zagovarai koncenzus učenjaka o tome.

Ovo je jezičko značenje potvrde srcem, a to je obavelza roba i Aahovo pravo nad njim, što označava potvrduPoslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome s čime je došaood Njegovog Gospodara. Onaj ko potvrdi Posaniku, sal--

lallahu alejhi ve sellem, navode s kojima je došao od Allaha,vjernik je, i to je između njega i Aaha. Priznanje je usovsprovođenja propisa isama na dunjauku. Ovo je prema jednom od dva mišjenja, kao što je prethodno rečeno.

Uzvišeni kaže: „.. osim ako bude na to primoran, asrce mu ostane čvrsto u vjeri.” (EnlNah, 106) To ukazuje da

je srce mjesto vjerovanja, a ne jezik, jer da je iman sasta--

vjen od govora i djea nestao bi čitavog imana ako bi nel-stao jednog njegovog dijea. Također, djeo se spominje ukontekstu sa vjerovanjem, a to vezivanje naaže razičitostimana i djea. Uzvišeni kaže: „ A one koji vjeruju i dobradjela čine.” (ElBekare, 25) Ovo se spominje i na drugim mjel-stima u Kur’anu.“ (ŠerhutlTahavijje, 319)



ODGOVOR NA MURDŽIJSKE DOKAZE

U stvarnosti prethodni tekstovi koji su izoženi kaoargumentacija murdžija o izvođenju djea iz suštine imana

nisu pravino shvaćeni, jer označavaju izvođenje vanjskihočitih djea iz djea srca.Vjerovanje srcem, iako je osnova i prvi osonac, ne

negira pojavu utjecaja vjerovanja srca na dijeove tijea, ato je istina. Tekstovi kao što je jasno, ne ukazuju iskjučivona potvrdu srca nego ukazuju da iman ima svoje pokazal-teje koji su jasni samo putem očitih djea.

Oni koji se ustručavaju uvesti vanjska djea u suštinuimana dobili su rezultat popustljivosti u propisima i osu--di čak i veikih grješnika oko čijeg griješenja nema nimaosumnje.

Vidjet ćeš da neki od njih druge ne izvode iz vjerezbog vanjskih djela, pa makar ta djela u sebi sadržavalajasno i javno nevjerstvo. Oni se ustručavaju takvoga pro--

glasiti nevjernikom sve dok se ne uvjere da li njegovosrce potvrđuje iman.

Ako čovjek, prema njima, potvrđuje znamenja isla--ma bez obzira na veličinu počinjenog djela neće biti ne--vjernik osim ako potvrda izađe iz njegovog srca. Tek tada

ga progašavaju nevjernikom. Ovo je prirodni rezutat nal-kon što su zanemarili vezanost djela za vjerovanje srca.

Istina je da kada se počini djelo koje izvodi iz vje--re njegov počinitelj postaje nevjernik, ukoliko o samomdjelu postoji objava Šerijata iz Kur’ana, Sunneta ili idž-maa učenjaka Ummeta koji govore o nevjerstvu takvoga,jer, ako kao prvo, njegovo srce nije nevjerno, onda ne bini njegovi dijelovi tijela bili nevjerni.



Ko opsuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem , ili daje prednost konvecionalnim (ljud--skim) zakonima nad islamskim Šerijatom, ili nešto drugonegira što je nužno poznato kao dio vjere islama, nema

potrebe da za proglašavanje nevjernikom bude pitan dali potvrđuje iman ili ne.

Njegovo djeo jasno govori o njegovom negiranju,ii je njegovo potvrđivanje poput Ibisovog potvrđivanjaGospodara i Sudnjega dana. Da i mu to koristi? Isto seodnosi na ove, osim da neko od njih sebi nađe izaza bival- jući uvjeren u ispravnost takvih uvjerenja.

Šejhulisam Ibn Tejmijje kaže: „Ovi koji zastupajumišjenje Džehma i EslSaihija javno su reki da psovanjeAllaha, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zastupanje troj--stva, ii bio koja riječ kufra, ne znači nevjerstvo u nutrini,nego su dokaz za nevjerstvo u vanjštini. Moguće je da osol-ba, koja psuje i vrijeđa, u nutrini poznaje Aaha ispovijel-dajući Mu jednoću i vjerujući u Njega. Kada se nad njom

podigne dokaz putem tekstova ii koncenzusa da je nevjerl-nik i u nutrini i u vanjštini, onda kažu: ‘Ti dokazi naažuunutarnje poricanje, ai vjerovanje to ne naaže’.“

(Medžmu’ulfetava, 5/557)

Oni koji su se u izvođenju djea iz suštine imana osol-nii na izvačenje navoda iz Kur’ani Kerima, tako što su vjel-rovanje (iman) prepustii samo srcu, donijei su pogrešanzakjučak. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:

„ Pa ko poštiva Allaove propise – znak je čestitasrca.” (ElHadždž, 32)

„ Koji se Milostivog bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio.” (Kaf, 33)



0

„Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Alla i Istina koja se objavljuje spomene.” (ElHadid, 16)

„ Njiova srca su bolesna, a Alla njiovu bolest još

povećava.” (ElBekare, 10)

Postoje i mnogi drugi ajeti koji pojašnjavaju stepenvjerovanja i njegovu suprotnost u srcu. Pod ovim se nemisi na izvođenje djea i njihovo zanemarivanje u odnosuna vjerovanje srca. Onaj ko zaniječe biskost vanjskih djeai djea srca govoreći da je iman samo spoznaja, postao jedžehmija.

Ko kaže da je samo potvrda, poput eš’arija, pripi--suje se također džehmijama. Između tvrdnji o spoznaji ipotvrdi nema nikakve razlike, jer ni jedno ne podrazumije--

va djela. Neke eš’arije su spomenue razikovanje izmeđuspoznaje i potvrde, ai zbog ispomoći njihovome pravcu.

Međutim, obje grupacije se sažu oko izvođenja djea

iz suštine imana. Zato raziaženje oko spoznaje i potvrdeu odnosu na djea nije jasno. Spoznaja i potvrda su u srcu,a vanjsko djeo je dokaz za njega i nosi karakter pratioca.Učenjaci su proglasili nevjernicima one koji poput Dže--hma ibn Safvana kažu da je iman samo potvrda.

Jasno je da ajeti ne ukazuju na negiranje uaska djeau suštinu imana, već najviše što se može reći je da se fokul-siraju na važnost srčanog vjerovanja koji svojom uogomdaje plod vjerovanja, a on izvršavanje vanjskih djela pro--

pisanih Šerijatom.

Možda su djea pripisana srcu, jer je srce komadmesa i ako je on ispravan, ispravno je čitavo tijeo, a ako jeneispavan, neispravno je čitavo tijeo.



Murdžijska argumentacija tekstovima koji ukazujuda će onaj koji se bude čuvao širka ući u Džennet, svejeldno bii ti tekstovi iz Kur’ani Kerima ii Sunneta, zasužujusjedeći odgovor:

Ovi tekstovi obavještavaju da onaj koji ne zapadne uširk, uz pokajanje, izvršavanje Aahove naredbe i čuvanjeod Njegove zabrane, Aah će mu oprostiti grijehe koji sumanji od širka. Ako umre sa nekim grijesima, postoji nadase da će mu se oprostiti, ii će ga Aah kazniti zbog grijel-ha a zatim ga uvesti u Džennet. Ovo je pravac ispravnihprethodnika o grješnicima, kako o tome govore kur’anskol

hadiski tekstovi.

Ne može se desiti da osoba, koja spozna tevhid ibude iskrena prema svome Gospodaru, neće činiti drugadjea kojima je isam obavezuje, tako što će se samo da biuša u Džennet zadovojiti udajavanjem od širka i na tose osoniti. Iz toga se jasno zakjučuje da ajeti ne ukazujuna ignorisanje djea i ograničavanje na spoznaju ii potvrl-

du srca, kao što to smatraju murdžije, nego su navedenikao propis o onome koji umre kajući se, ii onome ko jeimao nepokornosti a umro je ispovijedajući tevhid takoda su zadnje njegove riječi na dunjauku bie ‘Nema drul-gog boga osim Aaha’.

Njihovo shvatanje Posanikovog, sallallahu alejhi ve sel--

lem, govora: ‘Bogobojaznost je ovdje’, u smisu da je srcemjesto vjerovanja i nevjerovanja, i da se u obzir ne uzima

djeo tjeesnog organa, predstavja neispravno mišjenjeiz aspekta negiranja uaska vanjskih djea kada ona ne rel-zultiraju izvršavanjem vanjskih djela vjerovanja. To nije

ispravna bogobojaznost. Da i je Posanik, sallallahu alejhi ve

sellem, time žeio reći da je vjerovanje samo potvrda i pril-znanje srcem bez tragova vjerovanja u svim djeima?



Na ovo shvatanje ih je navuka jedna činjenica kojunisu prihvatii, a ona kaže da se Posanik, sallallahu alejhi ve

sellem, nekada o imanu izražava djeima srca, nekada djel-ima tjeesnih udova, a nekada sa oboje. Ko stane na jednu

stranu ne gedajući drugu ograničio se, ne pridržava se istil-ne i ostao je zbunjen.

Hadis o suškinji kojim su murdžije argumentirae zasvoj pravac govori da ostavjanje djea nije u suprotnosti saimanom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svjedočenjemnjenog imana žeio nagasiti njeno vanjsko vjerovanje prel-ma čijem postojanju se odvijaju dunjaučki propisi, ai ne

potpuno suštinsko vjerovanje.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je znao da vjerovanje

ove sluškinje nije isto kao vjerovanje velikih ashaba poputEbu Bekra i Omera i drugih, već je žeio nagasiti vanjl-sko vjerovanje po kojem se musliman primarno razlikuje

od nevjernika u ovosvjetskom ophođenju. Da se Posanik,sallallahu alejhi ve sellem, zadovoljio samo pitanjem o imanu

rekavši: „Jesi i ti vjernica“, a onda ušutio, tada bi murdžil- je moge razmatrati ovaj dokaz. Međutim, upitao ju je odrugim stvarima, rekavši joj: „Svjedočiš li da nema drugog boga osim Alla?“, pa je rekla: „Da.“ h„Svjedočiš li da je Muammed Allaov Poslanik, sallallau aleji ve sellem?“, pa je rekla: „Da.“ h„Jesi li uvjerena u proživljenje poslije smhrti?“, pa je rekla: „Da.“ Tada je rekao: „Oslobodi je.“

(ElMuvetta’, 666)

Sva ova djea su ujedno vanjska i unutarnja. Šejhulislam Ibn Tejmijje govoreći o pridržavanju murdžija zaovaj hadis, kaže: „U njemu nema dokaza, jer vanjski iman,prema kojem se odvijaju propisi na dunjaluku, ne iziskujevjerovanje u nutrini prema kojem će njegov nosiac biti odsretnih na Ahiretu.“ (Medžmu’ulfetava, 7/209, 416)



Iz ovih pitanja se očituje da je Posanik, sallallahu alej--

hi ve sellem, htio spoznati stepen ove sluškinje u propisimaisama, tj., da i zasužuje naziv vjernice ii ne. Ne misi seda je ona u svome vjerovanju dostiga njegov stepen ii stel-

pen njegovih veikih ashaba.

Kada bi pretpostavii da je suškinja reka AahovomPoslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „ Ja vjerujem u sva znahlmenja islama“, tj., ja ih potvrđujem, „ali ne smatram da sunamaz, zekat, post obavezni“, tj., ne smatram da ih je oba--

vezno činiti dijeovima tijea i da predstavjaju suštinu imal-na, nego su to prenesena značenja. Da i bi se tada Posanil-

kova, sallallahu alejhi ve sellem, prsa proširila i da li bi naredionjenom vasniku da je osobodi svjedočeći da je vjernica?

(Zahiretulirdža lkrilisami, 519, 526)

Za hadis koji govori o Posanikovom, sallallahu alejhi ve

sellem, zaaganju (šefa’atu) može se reći: ‘Neophodno je ra--zmotriti mnogobrojne hadise koji govore da će zalaganjebiti za vjernike, da će na sebi imati tragove sedžde, a to

ukazuje da su obavljali namaz i da će ih džehennemlijepo tome prepoznavati.’

U nekim predajama se navodi da će se vjernici zaal-gati za one koje su poznavai da su vjerovai i radii dobradjea na dunjauku. To ne iskjučuje mogućnost da će bitigrupacija judi čija će djea poznavati samo Aah i zbogkojih će ih izvesti iz Vatre tako što su se na njima pojaviiznakovi vjerovanja i djea koja su činii.

Njegove riječi: ‘Nisu nikada radii dobro’, nisu nel-gacija za djea općenito, već oni mogu imati djea, makarbia maena, uz samo vjerovanje i druge vrste dobra kojeće im koristiti. To je kao kada kažemo osobi: ‘Ti nisi ništauradio’, nakon što je završia svoj posao. Ovim se ne niječe



postojanje određenog djea, ai pošto djeo nije potpuno iprecizno ne uzima se u obzir iz tvog aspekta. Ti ga svrl-stavaš u skupinu onih koji ništa ne čine, a ovo je jedan odstilskih izraza Arapa u njihovom jeziku.

Ovi imaju i vjerovanje i djea, a da je drugačije bii bipoput ostaih nevjernika, mušrika koji će biti vječno u Val-tri. Oni će samo na osnovu ove odike izaći iz Vatre.

Možda će ih Aah izvesti iz Vatre i uvesti u Džennetzbog njihove čvrste namjere da čine djea i njihovog direkl-tnog činjenja, kao što se desio sa čovjekom koji je iskreno

prešao na islam, a zatim ušao u bitku i bio ubijen. Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, mu je posvjedočio Džennet, iako jeon samo pokazao da lijepo prihvata islam i ulazi u bitku.

Međutim, Uzvišeni je pogedao u njegov jaki iman iuaganje maksimanog truda u borbi sa musimanima naputu pomaganja isama. Takav nije imao vremena da izvrl-šava druge obaveze, pa mu je Aah oprostio.

Isto se odnosi na čovjeka koji je ubio stotinu judi, azatim ga je Aah obuhvatio Svojom miošću ii sa čovjel-kom koji je oporučio da bude spajen posije smrti, pa mu je Allah oprostio.

Primejr ovih u njihovoj čvrstoj namjeri i snazi njil-hovog imana je kao primjer onoga koji je donosio djea, aveika je razika između onoga koji ima čvrstu namjeru ižeju da radi i onoga koji iz jenosti i samopouzdanja ostavidjela.

Njihova argumentacija riječima: „Nevjerstvo stojinasuprot vjerovanja, pa kad se potvrdi nevjerstvo prestaje

vjerovanje i obrnuto.“



Njima će se reći: ‘Općenit govor da je svaka vrstanevjerstva suprotna imanu i da izvodi iz vjere općenito,nije ispravan, osim kod haridžija koji grješnike osuđuju zanevjerstvo koje izvodi iz vjere. Vjerovanje je stepenovano i

predstavja zajednički naziv koji se odnosi na mnoga znal-čenja. Neka od njih mogu biti nevjerstvo nasuprot imanu,kao npr., da čovjek čini kufr, postupa po njemu i poziva unjega. Njegovo nevjerstvo je nevjerstvo uvjerenja i ono stojinasuprot imanu bez raziaženja oko toga.

Nekada postupci mogu biti veiki grijeh nasuprotimanu, ai ne znače i nevjerstvo, kao što je ostavjanje nekih

obaveznih djela uz priznanje njihove obaveznosti. Nekadaostavjanje djea može biti suprotno imanu, ai ne znači nel-vjerstvo ii veiki grijeh, kao što je ostavjanje dobrovojnihdjea, a nazivanje onoga ko ih ostavja nevjernikom, fasil-kom, nije ispravno. Ovakav se naziva onim koji ostavlja ili

zapostavja vastita djea zbog njihovog neizvršavanja, jerona povećavaju vjerovanje. (ElFasu, Ibn Hazm, 30/212)

Ispravni prethodnici su naziv nevjerstva koristili zaneka djea koje i Šerijat naziva nevjerstvom. Oni su takvonevjerstvo nazivali nevjerstvom u djelima, ali ne i u uvjere--njima sve dok se ne ispostavi dokaz nad onim koji ga čini.

Primjer za to su grijesi, kao što su bud, krađa, pijenjealkohola, za koje se upotrebljava naziv nevjerstva za sva--

kog onoga ko negira tekstove koji se navode o njihovoj zal-brani i prije podizanja dokaza protiv njihovog počinioca.

Ispravni prethodnici, idući u korak sa tekstovimaŠerijata, ta djea nazivaju kufrom, ako ga počiniac smatradozvojenim i ne priznaje njegovu obaveznost odbacujućitekstove, tj., onda je kar u uvjerenjima, vanjštinom i nul-trinom.



Argumentacija murdžija mnogobrojnim tekstovil-ma koji se navode i u kojima se djeo posjedično veže zavjerovanje, govoreći da su djea i vjerovanje dva razičitaelementa, u suštini u tekstovima, kao što je jasno neka--

da se spominje vjerovanje vezano za djea sa značenjemvjere, tj. kada se koristi samo naziv vjerovanje. Onda u

njega spadaju i djea. Ako se spomene naziv vjerovanje,samo, onda pri samom pomenu razum shvata da se pod

njim misi na srčano vjerovanje, djeovanje tjeesnim udol-vima i izgovaranje jezikom. Iz njega se ne može shvatitisamo potvrda, ili priznanje, osim kod murdžija, a oni su

se opteretii zagovaranjem toga.

Kada se iman i djea zajedno spominju onda nemarazikovanja među njima vezano za propise o kojima sespominju. To je vezanje specičnog za generaan propis,kao što Uzvišeni kaže: „ Redovno molitvu obavljajte, nahl

ročito onu krajem dana, i pred Allaom ponizno stojte.”

(ElBekare, 238) Srednji namaz spada među ostae namaze, aposebno je spomenut nakon generanog spomena namaza

da bi mu se više posvetia pažnja. Nekada kada se dobrodjelo i vjerovanje zajedno spomenu pod njima se misli na

pokazivanje i potvrdu suštine imana putem dobrih djela,

jer djeo neće biti dobro i primjeno osim nakon vjeroval-nja onoga koji ga zastupa. Vjerovanje i djeo se spominjuzajedno radi potvrde i vezivanja specičnog za general-ni propis. Zakjučak bi bio: ‘Općenito vjerovanje naažeizvršavanje djea, kao što se navodi u Kur’ani Kerimu iSunnetu Posanika, sallallahu alejhi ve sellem.

(Medžmu’ulfetava, 7/160l161)

Na argumentaciju haneja da sa pod imanom u jezi--

ku misli na potvrdu i da se pod djelom ne misli na potvr--du, odgovara se sjedećim: ‘U jeziku se potvrda srcem nenaziva posebno u odnosu na potvrdu jezikom i djelima.



Nije poznato kod Arapa da potvrdu i vjerovanje za

određenu osobu donose na osnovu iskrenosti srca, a zatimosoba to i javno negira svojim jezikom. Isto tako, u jezikunije poznato da postoji iskjučiva potvrda jezikom bez pol-

tvrde srcem koja bi se uzela kao vjerovanje.

Stoga, osoba se ne može nazvati vjernikom u neštoosim ako su u sagasnosti potvrda srcem i jezikom, a pol-sjedica toga naziva se djeo.

Također, repika onima koji zastupaju pravac imamaEbu Hanife u izvođenju djea iz imana i jezička argumenl-

tacija da je vjerovanje ustvari potvrda, te nedozvoljavanjenazivanja osobe vjernikom osim kada potvrdi Allaha i Po--

slanika, sallallahu alejhi ve sellem, daje se svim navodima iz

Kur’ana koji govore o proživjenju, Džennetu, Vatri, namal-zu, zekatu i sično.

Poznato je da je ovo vjerovanje obuhvatilo i djela.Kako onda imaju pravo da ne ubrajaju djea u iman, dok

u isto vrijeme kao usov za potvrdu imana određene osobepostavjaju ono što je već prije spomenuto?

Također će im se reći:’ Da je ono što govorite ispravlno, a kažete da je iman samo potvrda, bio bi obavezno nal-zvati vjernikom svakoga onoga koji potvrdi nešto, a zatimporekne ono što ta potvrda naaže. Uzvišeni Aah je obal-vijestio da neki ljudi vjeruju u neke poslanike, a nevjeruju

u druge, ai i pored toga Aah ih je nazvao nevjernicima,iako su potvrđivai Aahovo postojanje. Kaže Uzvišeni:

„Oni koji u Alla i poslanike Njegove ne vjeruju ižele da između Alla i poslanika Njegovi u vjerovanjunaprave razliku, i govore; „U neke vjerujemo, a u neke nevjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu– oni su zbilja pravi nevjernici.” (EnlNisa, 150l151)



Ovi potvrđuju Aaha i Posanika, sallallahu alejhi ve

sellem, ai iz svake vjere žee uzeti ono što odgovara njihol-vim strastima.

Temej vjerovanja u jeziku je označen kao zajednil-čka potvrda srcem i jezikom, bio o čemu da se radi, dok jeAah jezikom Svoga Posanika, sallallahu alejhi ve sellem, ter--

minom ‘iman – vjerovanje’, obuhvatio uvjerenje srcem za

određene poznate stvari, ai ne i uvjerenje za svaku stvar.Također, ovaj termin je posebno uzet za priznanje tih stvari jezikom, a ne za ono što je mimo njih.

Također, tim terminom je obuhvatio djea tjeesnihudova za sve ono što se smatra pokornošću Njemu. Uzvil-šeni je Stvoritej jezika i onih koji govore njima. Zato nijenikome dozvoljeno da se suprotstavlja Allahu, Azze ve Džel-

le, u onome što je objavio i presudio, te u jeziku nalaziti

tumačenja da bi se odbacia istina.

Uzvišeni je u Kur’anu objavio da su djea dio imana.

On kaže: „On uliva smirenost u srca vjernika da bi još višeučvrstili vjerovanje koje imaju.” (ElFeth, 4)

Poznato je u suštini da se potvrda nečega ne reaizil-ra osim ako postoji potpuna potvrda te stvari i ako se ona

uveća htijenjem i djeom.

Onaj koji potvrđuje Aaha i Njegove posanike, i svešto je došlo od Allaha, Azze ve Džee, on to potvrđuje vanjl-štinom i nutrinom, a njegov epitet potvrde je ispravan.

U prethodnom ajetu naaze se obavijesti o povećal-vanju vjerovanja, a ne potvrde koja već postoji u srcimavjernika. Povećanje ovdje označava uvećanje djea i pribil-žavanje putem njih Aahu, Azze ve Džee.



Osnova potvrde se ne može razdijeiti iako se judiu toj potvrdi razlikuju, jer kada bi se razdijelila nosilacovakve potvrde bi bio sumnjičav. Kada bi čovjek potvrdiocijei Kur’an osim jednoga ajeta, ne bi bio vjernik, a njegol-

va potvrda bi bia sična potvrdi nekih sjedbenika Knjigevezano za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u njihovimknjigama i njihovom nevjerstvu u tome, kao što su muškal-nije i isevije iz reda isfahanskih židova koji su potvrdii da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, istinski Allahov vjerovje--snik, ali je, prema njima, posebno poslan Arapima.

Takva potvrda je sična Ibisovoj potvrdi njegovog

Gospodara. I pored toga, Ibis je bez raziaženja nevjernikkoji će biti vječno u Vatri. Neće mu koristiti njegova potvrl-da i spoznaja Gospodara bez potpune pokornosti onomešto je Aah naredio, izbjegavanja onoga što je zabranio ugovoru, djeima i uvjerenjima.

Šejhulisam Ibn Tejmijje je dao nešto duže repikeu pobijanju murdžija koji su se vezai za govor Uzvišenog:

‘Ti nama ne vjeruješ’, tj., ti ne potvrđuješ da ovdje vjeroval-nje označava potvrdu, a djeo je izvan potvrde. Također,iman predstavja potvrdu u jeziku i Šerijatu.

(Medžmu’ulfetava, 7/289l297)

Nazivanje djea imanom i imana djeima je potvrđel-na činjenica kod ispravnih perthodnika koji ne sumnjaju unjihovu ispravnost, jer se to navodi tekstovima koji govol-re o džihadu, postu, namazu. Isto tako, oni nazivaju imandjeom, jer se u hadisu prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu

alejhi ve sellem, upitan koje je djeo najboje, pa je odgovorio:“Vjerovanje u Aaha i Njegovog Posanika, sallallahu alejhi

ve sellem.” Rečeno je: ‘A šta onda?’ Rekao je: “Džihad naAahovom putu.” Rečeno je: ‘A šta onda?’ Odgovorio je:“Primjen hadždž.” (El-Buhari, 1/77)



0

Imam El-Evzai kaže: „Iman neće biti ispravan osimsa govorom, a iman i govor neće biti ispravni osim sa dje--lom, a iman, govor i djelo neće biti ispravni osim sa nijje--tom koji je u saglasnosti sa Sunnetom. Naši prethodnici -

sele, nisu razlikovali iman od djela. Djelo je dio imana,a iman je dio djela.” (Medžmu’ulfetava, 7/296)

Namaz je npr., djeo tjeesnih udova. Uzvišeni kaže:„ Alla neće dopustiti da propadnu molitve vaše.” (ElBel-

kare, 143), tj. vaš namaz prema BejtulMakdisu, a ne kako tosmatraju murdžije da je značenje vaša potvrda Vjerovjel-snika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjere.

Šejhulisam Ibn Tejmijje kaže: „U suštini naziviman (vjerovanje) se nekada koristi za jedno nekada za dru--go. Ako se iman veže za isam, djeo onda iskjučivo ukal-zuje na nutrinu. Ako se naziv imana navede posebno, onda

obuhvata i nutrinu i vanjštinu. Putem ovoga se svi tekstoviŠerijata objedinjuju.

Kada se zajedno spomenu isam i iman, kao u riječil-

ma Uzvišenog, u prevodu značenja ajeta:-„ Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne

vjerujete, ali recite ’Mi se pokoravamo!’ jer u srca vaša prava vjera još nije ušla.” (ElHudžurat, 14),

onda se pod islamom misli na vanjska djela, a pod

imanom na unutarnja djela. Ovo je pravac ispravnih pret--hodnika. Iman je preciznije određen u odnosu na isam.”

(Medžmu’ulfetava, 7/575, 576)

Na njihovo argumentiranje riječima da se djea nazil-vaju imanom, a onaj ko bi zapostavio dio djea izgubio bičitav iman, ne bi bio vjernik, niti bi se za njega reko da jevjernik, reći će im se:

Ovakva argumentacija predstavja vaše vastito upral-vjanje tekstovima i izazak iz onoga što istina naaže.



Nije dozvojeno da čovjek bude nazvan vjernikomili nevjernikom, osim sa sasvim jasnim tekstom od Allahai Njegovog Posanika, sallallahu alejhi ve sellem. Koga Aahnazove vjernikom i mi ga nazivamo vjernikom, a koga nal-

zove nevjernikom i mi ga nazivamo nevjernikom. Zapravo,reći ćemo: ‘Onaj koji zapostavi nešto što mu je naređenood vjerovanja zapostavio je dio imana, a ne čitav iman. Izimana neće izaći osim sa nijekanjem onoga što ga je uveou iman u potpunosti’. (ElFas, Ibn Hazm, 3/191)

Uzdizanje (neobavezivanje) djea od žene u menstrul-alnom ciklusu i neuzdizanje imana od nje je neispravna

argumentacija. Njeno djeo se uzdiže, ai ne njenom vol-jom nego vojom njenog Stvoriteja. U takvim okonostil-ma za nju važi propis djeatnika. Zato neće snositi grijehza ostavljanje namaza i posta u takvoj situaciji, jer ona i

dalje vjeruje i radi, i nije izašla iz imana niti iz kontinui--

teta djeovanja. Taj vanredni period ne svrstava je međuone koji su izašli iz vjerovanja i zapostavili djela, kako bi

se mogo za nju reći, kao što su ovi argumenritai, da je

ostavia iman zbog ostavjanja djea.

Murdžijsko mišjenje da se iman ne povećava i nesmanjuje, kao što se potvrda ne povećava i ne smanjujepredstavja najneispravnije mišjenje, a gradi se na anaol-gnom gedanju činjenica koje nisu ispravne. Nije ispravnoreći da se judi u potvrdi ne razikuju. Zapravo, razikujuse u potvrdi vanjštinom, i to običnih pitanja koje jude sval-kodnevno u njihovom životu snađu, a kamoi kada se radio potvrdi pitanja nevidjivog svijeta, kao što su obavijestio Sudnjem danu, Džennetu, džehennemu, Aahovim imel-nima i svojstvima. Ko zagovara da je potvrda najmanjegčovjeka u imanu poput potvrde judi koji su najpotpunijegimana u nevidljivi svijet, nema sumnje da je mišljenje ta--

kvog neispravno i da nema potrebe navoditi protudokaze.



Za dokaz povećanja i smanjivanja imana dovojnesu Aahove obavijesti u Kur’anu i obavijest NjegovogPoslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u časnomSunnetu, a to nije skriveno onima koji tragaju za znanjem.

Dokazi o tome su u potpunosti jasni, a uvjerenje ispral-vnih prethodnika o tome je jedna od najjasnijih činjenica,a označava kategoričko opredjejenje da se vjerovanje usrcu svake osobe povećava i smanjuje.

Svaka osoba to osjeća u svojoj duši, a ovu činjenicunegira samo ohoi. Posije potvrde u Aahovoj Knjizi, iSunnetu Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i

konsenzusa učenjaka iz reda ispravnih prethodnika mul-siman nema pravo sumnjati, nego je dužan da vjeruje ikategorički ispovijeda.

Ovdje je potrebno napomenuti jednu veoma važnučinjenicu, a ona je postojanje nekoiko hadisa koji su sviapokrifni (izmišjeni), a u njima se spominje da je vjerovanjesamo u srcu i da s ne povećava i ne smanjuje.

Ovdje ćemo dodati ono što su učenjaci spomenui, ato je: ‘Kada god naiđeš na hadis ove vrste znaj da je až naVjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.’

O tome Ibnul-Kajjim kaže (ElMenarulmunif, 119):„Svaki hadis u kojem se spominje da se iman ne povećava ine smanjuje je izmišjena až, a od tih hadisa su i ovi:

Hadis: „Ko kaže da se iman povećava i smanjuje istul-pio je iz Aahove naredbe. Ko kaže: ja sam vjernik, inšaAl-ah, nema nikakvog udjea u isamu.”

Eš-Ševkani kaže: „Prenio ga je Muhammed ibn Tel-mim, a on ga je i izmisio.”

(ElFevaidulmedžmu’a lehadisilmevdu’a, 453)



Od tih hadisa je i hadis koji se prenosi od Ebu SeidaelHudrija sa potpunim ancem prenosiaca: „Ko ustvrdida se iman povećava i smanjuje, njegovo povećanje je il-cemjerstvo, a njegovo smanjenje je kufr. Ako se ne pokaju,

udarite ih sabljom po njihovim vratovima. To su neprijate--ji Miostovog. Oni su napustii Aahovu Vjeru, dozvoiinevjerstvo i usprotivili se Allahu. Neka Allah zemlju od

njih očisti. Oni nemaju ni namaza, ni zekata, ni posta nihažddža, a ni Vjere. Oni su čisti od Aahovog Posanika,sallallahu alejhi ve sellem, i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, je čist od njih.” l Es-Sujuti kaže: „Hadis je apokrifan(izmišjen). Mahana je u Et-Talikaniju, prljavom lašcu, mur--

džiji, koji je izmišjao hadise pomažući svoj pravac.”(ElLeaiu elmasnu’a, 1/40)

Ovom hadisu je sičan hadis koji se prenosi od EbuHurejre, radijAllahu anhu, u kojem se kaže da je izasanstvopemena EslSekif došo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sel--

lem, pa su ga upitai: „Da i se iman povećava ii smanjul- je?”, pa je rekao: „Ne, njegovo povećanje je nevjerstvo, apomanjkanje idolopklonstvo.” Ovaj hadis je apokrifan,izmisio ga je Ebu Muti’a ElHakem ibn Abduah elBehi,a bio je jedan od murdžijskih pogavara.

(Es-Sujuti prenoseći od ElHakima kaže: „U ancu prenosiaca

ima veikih nejasnoća. Hadis je neispravan, a iza njega ohoo stoji Ebu

Muti’a, l ElLeaiu elmasnu’a, 1/38; Pogedaj govor Ibn Ebi El-Izza el-

Haneja o ovom hadisu u komentaru Tahavijine akide, str. 325)

Kao da oni koji su izmišjai ove hadise nisu znai, iisu se pravili da ne znaju, da je Allahov Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, čitao riječi Uzvišenoga, u prevodu značenja ajeta:

-„ A kad bude objavljena neka sura, ima i koji govohlre: “Kome je od vas ova učvrstila vjerovanje?” Što se tičevjernika, njima je učvrstila vjerovanje, i oni se raduju.”

(EtlTevbe, 124)



Postoje i drugi ajeti koji potvrđuju povećanje imal-na, pa kako onda Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,može nijekati ono što je Aah potvrdio u Kur’anu, jer svešto je podožno povećanju, kao što je poznato, podožno je

i pomanjkanju. Murdžijsko mišjenje o nepovećanju i nel-smanjivanju imana ih je na to potako tvrdeći da je potvrda jedna cjelina i ljudi se ne razlikuju u njoj prema njihovom

shvatanju.

PRAVAC EHLIShSUNNETA U DEFINICIJI IMANA

Sjedbenici Sunneta koji se pridržavaju za AahovuKnjigu i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve

sellem, i koji hode putem kojim je išao Mustafa, sallallahu alej--

hi ve sellem, i njegovi ashabi u pogedu Aahovih imena isvojstava izbjegavajući novotarije i novotare imaju pravacu vjerovanju (deniciji imana), a on je govor jezikom, uvjel-renje srcem i djeovanje tjeesnim udovima. Povećava se sa

pokornostima, a smanjuje sa grijesima.

Ovo je njihov metod i uvjerenje o imanu. Djeloulazi u suštinu vjerovanja, a nema vjerovanja bez djela.Iman se povećava sa pokornošću, a smanjuje sa nepokor--nošću shodno njihovoj prisutnosti u srcu.

Ovo je sasvim jasno iz mnogih tekstova iz Kur’aniKerima i Sunneta Posanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međul-tim, denicije i izrazi sjedbenika Sunneta o suštini imanase formano razikuju, ai je namjera jedinstvena, a označal-va uvođenje djea u suštinu imana, kao što na to ukazujegovor Uzvišenog Aaha i govor Aahovog Posanika, sal--

lallahu alejhi ve sellem. Od tih razičitih izraza su i ovi:



-„Iman je: djelo, govor i nijjet.”, ili,

-„Iman je: govor, djelo i slijeđenje Sunneta.”, ili,-„Iman je: govor jezikom, uvjerenje srcem i djelo--

vanje tjelesnim udovima.”, ili,

-„Potvrda i djelo”, ili,-„Priznanje i djelo”.”(Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 7/170)

Uzvišeni, govoreći o skupini osobina bogobojaznihvjernika, kaže, u prevodu značenja ajeta:

„.. oni koji vjeruju u Allaa, i u onaj svijet, i u melehl

ke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im jedrag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicimahnamjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i kojimolitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi uneimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjerhlnici, i oni se Allaa boje i ružni postupaka klone.”

(ElBekare, 177)

Uzvišeni, pojašnjavajući odike kojima osoba postajevjernik kada ih prakticira i postupa prema ono na što uka--zuju, kaže, u prevodu značenja ajeta:

„Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvusvoju ponizno obavljaju, i koji ono što i se ne tiče izbjehl gavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjestasvoja čuvaju, h osim od žena svoji ili oni koje su u posjehldu njiovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju; h a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju h; i koji o pohlvjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, ikoji molitve svoje na vrijeme obavljaju, h oni su dostojninasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vjehlčno boraviti.” (ElMu’minun, 1l11)



„ Pravi vjernici su samo oni koji u Alla i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allaovom putu imecima svojim i životima svojim. Onisu iskreni!” (ElHudžurat, 15)

Ovi ajeti jasno ukazuju na pravac sljedbenika Sun--neta u pogledu suštine imana koji se sastoji od govora,djela i uvjerenja.

Ovi ajeti su dokaz protiv onih koji prave razliku uimanu između uvjerenja i djea ii namjerno pogrešno iznol-si neke denicije ispravnih prethodnika o imanu.

Šejhulisam Ibn Tejmijje u pojašnjenju mišljenja

ispravnih prethodnika l seefa o suštini imana kaže: „Uovoj tematici postoje mišljenja ispravnih prethodnika i

imama Sunneta o tumačenju imana. Nekada kažu da jegovor i djeo, nekada govor, djeo i nijjet, nekada govor,djeo, nijjet i sijeđenje Sunneta, nekada govor jezikom,uvjerenje srcem i djeovanje tjeesnim udovima. Sve je ovo

ispravno. Kada kažu ‘govor i djeo’, onda u govor svrstal-vaju govor srca i jezika zajedno. Ovo se ispravno shvata iztermina govora.”

(Medžmu’ulfetava, 7/170)

Također je Ibn Tejmijje rekao: „Ovdje se žei rećida ispravni prethodnici koji su reki: “Iman je govor i djel-o“, misii su time na govor srca, jezika i djeovanje tjeel-snim udovima i srcem. Ko je misio na ‘uvjerenje’, uvidio

je da se iz termina govora shvata samo vanjski govor, pase toga prepao i dodao uvjerenje srcem. Onaj ko je rekao:“Govor, djeo i nijjet.”, rekao je govor obuhvata uvjerenjei govor jezika, a iz djea se ne shvata iskren nijjet, pa ga

je dodao. Neki su dodai i sijeđenje, jer čovjek neće bitivojen kod Aaha osim sijeđenjem Sunneta. =





Ovo su, također, zastupai i učenjaci isama, a odnjih imami Malik, Šaja i Ahmed. Oni su iman prouma--

čii kao potvrdu, govor i djeo. Podožan je povećanju ismanjivanju, a njegovi sjedbenici se razikuju u tome.

Potrebno je shvatiti da kada ispravni perthodni--ci iman denišu kao govor i djeo ne mise pod tim da jeiman govor jezikom i djeovanje tjeesnim udovima, bezosvrta na vjerovanje srca, potvrdu njime i njegovo djeoval-nje. Ispravni prethodnici nisu time žejei reći to su terminikoji se izgovaraju jezikom i pokreti tjeesnim udovima kojinemaju nikakve veze sa djeom i kategoričkom potvrdom

srca o postojanju Aaha, meeka, knjiga, posanika i svihznamenja islama.

Ispravni prethodnici vjerovanje srca uzimaju kaotemeljnu činjenicu za vjerovanje i ispravnost djela. Oni

to nisu nagasii zato što je samo po sebi očito, jer nisu mol-gi predočiti da su te tri stvari u deniciji imana razdvojene jedne od druge.

Kada ispravni pethodnici daju deniciju imana gol-voreći da je on priznanje i potvrda ii potvrda i djeo ne mil-sle pod tim samo na potvrdu obavijesti, bez osvrta na plod

te potvrde, a on je pokornost i izvršavanje naredbe poslije

kojih neminovno kao posjedica doazi djeo. Već pod timemisle na potvrdu koju slijedi djelo kao posljedica potvrde.

U suprotnom, nema koristi od potvrde ako ona ne urodiplodom djelovanja.

Na ovo tumačenje ukazuju Kur’an, Sunnet i jezik, kaošto Uzvišeni kaže: „ Mi ga zovnusmo: ‘O Ibraime, ti si seObjavi u snu odazvao, a Mi ovako nagrađujemo one kojidobra djela čine.”(Saffat, 105), tj., izvršio si naredbu i ostva--

rio djeo ai je Aah tvoje dijete iskupio kanjem životinje.



Nije cilj potvrde snova Ibrahima, alejhi selam, potvr--

da poput bio koje druge obavijesti, ii njeno negiranje, većoznačava potvrdu i odriješenost srčanog djeovanja posijekojeg doazi vanjsko djeovanje, a to je, ‘tvoja nakana da

prikoješ svoga sina’. Da se pod time misio samo na pol-hvalu za potvrdu snova, ne bi imao posebnu vrijednost.

U Sunnetu se prenose riječi Aahovog Posanik, sal--

lallahu alejhi ve sellem: „Allah je čovjeku propisao njegovudio u zinaluku, a to će ga nedvojbeno sustići. Blud okaje pogled, blud jezika govor, duša želi i žudi, a polni or--gan to sve potvrđuje ili pobija.” (ElBuhari, 11/26)

Potvrda ii pobijanje ponog organa je preneseno znal-čenje za činjenje ii nečinjenje dotičnog djea. Prema tome,potvrda koju ispravnu prehodnici žee istaći je ona iza kojedoazi djeovanje. Ovdje se očituje greška onih koji smal-traju da ispravni prethodnici pod njom misle na potvrdu

koja se iskjučivo naazi u srcu bez osvrta na djeovanje ipokornost srca.

Isto tako, ispravni prethodnici priznanje ovdje tu--

mače u značenju postizanja pridržavanja i pokornosti, a nepriznanje koje označava samo verbanu potvrdu.Priznanjeovdje nije samo verbano, već podrazumijeva priznanjekoje naaže djeovanje. Samo priznanje nije dovojno.

Murdžijski pravac smatra samu potvrdu nečegavjerovanjem u njega vanjštinom i nutrinom, bez osvrta nadjea. Kada osoba, prema njima, izgovori riječi iskrenosti,‘La iahe iaah’, samim izgovaranjem uz potvrdu u vanjl-štini i nutrini postaje vjernik potpunog imana.

Ako ne htjedne izgovoriti nevjernik je po vanjštini, amože biti vjernik u nutrini, kao što tvrde. Ispravni prethol-



0

dnici su za takvog, kada ne bude htio izgovoriti šehadet, au mogućnosti je, reki da je nevjernik i vanjštinom i nutril-nom. Sa samom potvrdom osoba ne može biti vjernik.

Neki židovi su potvrđivai posanstvo Muhammeda,sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da je ono s čime je došao odAllaha, ali nisu ušli u islam iz pakosti, straha i oholosti.

Neki tvrde da je Allahov Poslanik istina, ali je poslanposebno Arapima. (ElMie venlniha od EšlŠehrestanija, 1/217)

Ova potvrda im neće korisiti da bi se o njima izrekao stavvjerovanja, iako su objedinili i priznanje i potvrdu poput

isfahanskih židova, kao što su muškanije, isevije i dr..

Čovjek se, uistinu, može začuditi onome koji ignolriše stepen djea u odnosu na iman, jer čitajući AahovuKnjigu i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve

sellem, i sušajući hadise uviđa da su vjerovanje i djeo dvijeuporedne činjenice koje jedna bez druge ne mogu.

Uzvišeni je vezao djeo za iman na mnogim mjestimau Svojoj Knjizi, a i u Sunnetu Posanika, sallallahu alejhi ve

sellem, postoje mnogi hadisi o tome.

Uzvišeni kaže: „ A one koji vjeruju i dobra djela čineobraduj džennetskim baščama kroz koje će rijeke teći.”

(ElBekare, 25)

„Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne onikoji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”

(ElAsr, 1l3)

Uzvišeni u Kur’anu spominje djeo, a zatim posijedjela i iman.



Ono što ukazuje na razlikovanje djela i imana, ili

imana i djela, kada obostrano dobivaju ovaj naziv jesu rije--či Uzvišenog: „a onaj ko je dobra djela činio, a vjernik bio,neće se nepravde ni zakidanja nagrade plašiti.” (Taha, 112)

Nema sumnje u otvoreno suprotstavjanje Kur’anu iSunnetu onoga ko pravi raziku između vjerovanja i djeol-vanja tjeesnih udova. Dužnost mu je pokajati se i povratitina uputu Kur’anilKerima, ostavjajući sve ozoje koje suproduktovae ovim kobnim raziaženjima u pitanjima vjel-rovanja koje je sasvim bilo jasno kod ashaba i onih poslije

njih sve dok nisu ustae ove grupacije judi da iman pojal-

sne i komentarišu sa najnejasnijim činjenicama koje razummože zamisiti, a to je običaj prethodno spomenutih.

Oni jasno šerijatsko pitanje prokomentarišu tako daono na kraju postane zagonetka i taisman iz kojeg se prel-poznaju samo sova. Naći ćeš mnogobrojne komentare ipolemiku iz koje nema nikakve koristi. Ibn El-Izz je rekaoistinu govoreći o mnoštvu poemike zadnjih generacija,

a maom govoru prvih generacija, kada kaže: „Kada godosoba izmisi novotariju počnu naširoko na nju odgovaral-ti. Zato je govor zadnjih generacija postao mnogobrojan samao bereketa, za raziku od govora prvih generacija koji jemaen, ai ima mnogo bereketa.” (Šerhu elakidetitltahavijje, 13)

Ima i išta jasnije od Posanikvog, sallallahu alejhi ve sel--

lem, govora o suštini iman kada je Džibriu koji ga je pitaoo imanu rekao: „.. da vjeruješ u Aaha, Njegove meeke, kil-tabe, posanike, Sudnji dan i da vjeruješ u određenje dobrai zla.” (ElBuhari, 1/114; Musim, 1/126)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Iman se sastojiiz sedamdeset i nekoiko ogranaka, najviši je izgovaranje‘La iahe iaah’, a najniži ukanjanje prepreke s puta.”

(ElBuhari, 1/51; Musim, 1/202)



Hadisi koji govore o ovom značenju su mnogobrol jni, a pojašnjavaju suštinu imana koji je sastavljen od djela

srca i djela tjelesnih udova.

Ko tvrdi da je vjernik potvrđujući to svojim srcem,ali ne vjeruje da je obavezno postupati po tim vanjskim

činjenicama, odbacio je hadis bez obzira na sva tumačenjakoja je iznosio.

Samo priznaje kod ispravnih prethodnika l seefanije dovojno da bi se ušo u isam. Kada bi čovjek priznlao islam, a odbio namjerno postupati po njemu, bio bi to

dokaz njegove aži.

Ko prizna isam, a onda ne htjedne obavjati namaz,davati zekat, obavjati hadždž, postiti, i druge propiseisama izvršvati, istrajavajući u tome, murdžije se nikako

ne usuđuju reći da je nevjernik zbog postojanja mogul-ćnosti da njegovo srce bude smireno sa vjerovanjem.

Međutim, zaboravii su na činjenicu da su onomečije je srce smireno sa imanom propisi isama draži odsvakog drugog djea, a radost njegovih očiju će uvijek bitiu izvršavanju tih djea i njihovom stanom povećanju pril-bižavajući se putem njih svome Gospodaru.

Sve ovo ukazuje na udajenost murdžijske ideoogil- je od istine. Kada bi osoba potvrdia ono s čime je došaoPoslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a odbila praktikovati to

tjelesnim udovima, kao što je namaz, i u tome odbijanjuustraje sve dok ne bude dovedena pred vast, nad njom ćebiti izvršena smrtna kazna.

Oni tvrde da ovakav može biti vjernik u nutrini, ami ne znamo, jer njegova vanjština govori o jasnom nevjelrstvu.



Ovo je ažna pretpostavka koja se može naći samou razmišljanjima, jer da je takva osoba istinski potvrdila

svojim srcem ne bi dala prednost smrtnoj kazni nad izvr--

šavanjem onoga što joj njen Gospodar naređuje, znajući

da se propisi na dunjaluku odvijaju prema djelima kojase javno ispoljavaju. Potom, takva osoba je zadovoljna da

umre kao nevjernik na očevid musimana, a zadovojna je propisima putem kojih će se musimani prema njemuopohoditi posije njegove smrti tako što mu neće kanjatidženazu, neće biti ukopan u musimanskom mezaruku iod njega neće niko nasijediti imovinu.”

(Kitabul-iman, šejhul-islam Ibn Tejmijje, 218-219)

Šejhulisam Ibn Tejmijje kaže: „Ovdje se pokazujegreška Džehma ibn Safvana i njegovih sjedbnika, jer suustvrdili da je vjerovanje samo potvrda djelovanja srca.

Djea srca nisu uvrstii u iman. Misii su da čovjek možebiti potpunog imana svojim srcem, a i pored toga psol-vati Aaha i Njegovog Posanika, sallallahu alejhi ve sellem,

bivajući neprijatej prema Aahovim štićenicima, a prijal-telj prema Allahovim neprijateljima, ubijati vjerovjesnike,rušiti džamije, omaovažavati Mushafe, izražavati krajnjupočast prema nevjernicima, a ponižavati vjernike na najl-veći mogući način.

Reki su: sve su to grijesi koji nisu oprečni vjeroval-nju koje je u srcu, on to može činiti a u nutrini je kod Al-aha vjernik. Reki su: za njega su na dunjauku potvrđenipropisi nevjernika, jer njegovi iskazi ukazuju na nevjerl-stvo jer se sudi po vanjštini, kao što se sudi priznanjem ili

svjedocima, iako je u nutrini stvarnost sasvim drugačijau odnosu na ono što je priznao i u odnosu na ono što su

svjedoci posvjedočii.” (Medžmu’ulfetava, 7/78)



POZICIJA MURDŽIJSKOG PRAVCA KOD ISPRAVNIH PRETHODNIKA h SELEFA

Pravac murdžija iz posjednjih generacija je prjav

i opasan. On grijehe smatra oahkim i poziva na jenost.Zbog toga su ispravni prethodnici mnogo upozoravai ikudii ovaj pravac, jer je obuhvatao nered i gašenje svjel-tlosti imana u srcima i umanjivanje vrijednosti djela u

dušama. Ovaj pravac kao i pravac kaderija predstavljaju

prljave pravce.

Neki učenjaci spominju predaje o pokudi i odvraćal-nju od njihovih uvjerenja, a od njih su:

1. „Dvije kategorije judi iz moga Ummeta u isamunemaju nikakvog udjea: murdžije i kaderije.”

(EtlTaberani u ElEvsatu, Medžme’uzlzevaid, 7/206)

2. „Dvije kategorije iz ovog Ummeta neće postići

moje zaaganje: murdžije i kaderije.”(EtlTaberani u ElEvsatu, Medžme’uzlzevaid, 7/206)

3. „Aah je prokeo kaderije i murdžije jezikom sel-damdeset vjerovjesnika.”

(EtlTaberani u ElEvsatu, Medžem’uzlzevaid, 7/204)

4. „Dvije kategorije iz moga Ummeta neće doći na

Izvor niti će ući u Džennet: kaderije i murdžije.”(EtlTaberani u Elevsatu, prenosioci Sahiha)

5. „Svaki narod ima vatropokonike, svaki narod imakršćane i svaki narod ima židove. Medžusije mog Ummel-ta su kaderije, kršćani haševije, a židovi murdžije.”

(EtlTaberani u Elevsatu)



6. U predaji od Enesa ibn Malika koja je potpunoganca prenosiaca se kaže: „Kaderije i murdžije su vatro--poklonici ovog Ummeta. Ako obole nemojte ih obilaziti,a ako umru nemojte prisustvovati njihovom pokopu.”

Ove predaje jasno kude murdžije i kaderije, samo dasu ispravne, uprkos mnoštvu njihovih puteva i velikom

argumentiranju učenjaka putem njih protiv kaderija i mulrdžija.

Neki su ove predaje progasii sabim zbog sabostianaca prenosiaca, a ako ih spomenu učine to radi raznol-

ikosti repika u pokudi kaderija i murdžija. Govor učenjal-ka se može sažeti u činjenici da sve ove predaje kruže okoocjene ispravnosti (sahih), slabosti (da’if) ili dobre (hasen).U njima se spominje da se mišjenje kaderija i murdžijane odnosi samo na ovaj Ummet, nego je to kobna osobinakoja se javjaa i u prethodnim narodima. Šejtan ih diktirasvojim sljedbenicima u svakom narodu i svakom vremenuparaeno sa pozivima svakog vjerovjesnika.

Kako god bio, učenjaci iz reda ispravnih pethodnil-ka su izvršii svoje dužno savjetovanje kada su stai icemu ice ovoj grupaciji pojašnjavajući njihovu zabudu i opal-snosti koje se kriju u njihovom pozivu. Savjetovai su mul-slimane da se udaljavaju od njihovih mišljenja, a evo i pri--mjera za to:

Kad je imamu Ahmedu rečeno: „Ko je murdžija“,odgovorio je: „Murdžija je onaj koji kaže iman je govor.”Upitan je: „Ko su murdžije?”, pa je rekao: „Oni koji tvrdeda je iman govor.” Upitan je o onome koji kaže: „Iman jesamo govor.” pa je odgovorio: „To je izmišjeni govor murl-džija. See nisu bii na tome, a ni oni koji se povode za njil-ma.” Također rekao je: „Neće se klanjati iza murdžije.”



Seid ibn Džubejr je spomenuo murdžije i rekao:„Oni su židovi iz reda naših pripadnika Kible, ili sabejciovog Ummeta.”

Vjerovatno je ovo rekao zbog njihove sičnosti židol-vima kada su reki: „Nas vatra neće doticati osim nekoikodana”, ii je to o njima rekao zbog njihovog pouzdanja uoprost grijeha bez osvrta na važnost djea.

Fudajl ibn Ijad kaže: „Murdžije kažu: iman je govorbez djea. Džehmije kažu: iman je spoznaja bez govora idjea. Sjedbenici Sunneta kažu: iman je spoznaja, govor i

djeo. Ko kaže: iman je govor i djeo uzeo je za nešto najl-sigurnije. Ko kaže: iman je govor bez djea, ušao je u rizik, jer ne zna hoće i njegovo priznanje biti primjeno ii zbognjegovih grijeha odbačeno.”

Šurejk, spominjući murdžije, kaže: „Oni su najpr--ljaviji ljudi. Dovoljno ti je radijske - šitske prljavosti,ali murdžije lažu na Allaha.”

Sufjan Es-Sevri kaže: „Murdžije su ostavie isam tal-njim od prozirne odjeće.”

Ibrahim En-Nehai kaže. „Irdža je novotarija. Ja senjihove smutnje pribojavam za ovaj Ummet više od smul-tnje ezrekija (haridžijska sekta).”

Ez-Zuhri kaže: „U islamu nije uvedena štetnija no--votarija za muslimane od irdža’a - murdžija.”

El-Evzai kaže: „Jahja ibn Ebi Kesir i Katade su govol-rili: „Nijedne zablude se više ne pribojavaju za Ummetod irdža’a - murdžija.”



Mensur ibn El-Mu’temir je za nešto rekao: „Ne ka--

žem to što su reke zautae murdžije.”

Mejmun ibn Nehran je upitan o govoru murdžija,

pa je rekao: „Ja sam stariji od njega.”

Seid ibn Džubejr je rekao Zerru El-Hemedaniju:

„Zar se ne stidiš mišjenja od kojeg si ti stariji?”

Ejjub Es-Sihtijani kaže: „Ja sam stariji od murdžijl-ske vjere.” (Medžmu’ulfetava, 7/394l395)

Zadovoljit ćemo se prethodno rečenim o ovoj gru--paciji čije se zlo povećalo i koja se proširila u našemsavremenom dobu zbog suglasnosti ovih ideja sa duše--vnim porivima mnogih ljudi koji žele da izbjegnu pra--kticiranje islama.

U murdžijskim pravcima su naši jak osonac i jasnoopravdanje za to. Oni sami sebe vode u grešku savršeno

znajući da ovim pravacem ne idu ka vjeri koju je Aah pol- jasnio Svojim robovima i načinu ophođenja na kojem je bioAllahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi.

Svaki onaj koji ih posavjetuje negirajući njihovo zal-postavjanje odgovore mu da je vjerovanje u srcu, a neu vanjštini koja, kako oni tvrde, najprije iči pretvaranju.Ustvari to je ažni šejtanov dokaz, jer da je ovakav postul-pak ispravan svakom onome koji radi dobro bi smo rekli:„Ti se pretvaraš.“

Tako su iskvarii srca mnogih običnih musimanakoji su pali pod uticaj ovih prljavih ideja putem kojih ljudeodvode sa okupjanja na kojima se izučava znanje i sušaput dobra od onih koji su ispravni i bogobojazni.



Zato su se ovi, a većina ih ne zna pravino proučiti niFatihu, usudii koriti učenjake i obnoviteje koji pozivajuna dobra djea i pridržavanje za Aahov pravac i njegovuprimjenu u riječima, djeima i uvjerenjima.

Oni tvrde da je njihov iman u vanjštini jednak saimanom ovih učenjaka. Čak neki od njih kategorčki tvrdeda su biži Aahu od onih koji uažu maksimaan trud dabi postigi zadovojstvo njihovog Gospodara i traže Njelgov oprsot.

Zadovojit ćemo se ovim sažetim prikazom irdžaa, a

ko žei više saznati neka čita knjige koje govore o frakcijal-ma, jer nema gotovo nijedne knjige a da ne govori o ovojgrupaciji. Također, možemo se povratiti i na knjigu koju je napisao brat Sefer ElHavai pod nasovom, ‘Murdžijskegrupacije i stav EhislSunneta prema njima’.

Prije svega toga potrebno je pročitati ono što je spol-minjao šejhul-islam Ibn Tejmijje o njima, a to ćeš opširnije

naći u njegovoj knjiizi, ‘ElIman’, koji se naazi u skopusedmog toma njegove, ‘Zbirke fetvi’. Postoje i druge knjil-ge učenjaka iz reda ispravnih prethodnika koji su posvetiipažnju studiji ove grupacije.

Documents

Studija o murdžijama