OPĆINSKI SUD U SPLITUPARNIČNI ODJEL

OVRŠNI I IZVANPARNIČNI ODJELZEMLJIŠNOKNJIŽNI ODJEL

ZBIRKA (ODABIR) ODLUKA

I

SENTENCE

veljača 2011. god.

OPĆINSKI SUD U SPLITUPARNIČNI ODJEL

OVRŠNI I IZVANPARNIČNI ODJELZEMLJIŠNOKNJIŽNI ODJEL

ZBIRKA (ODABIR) ODLUKA

I

SENTENCE

odabrali suci službe za praćenje i proučavanje sudske prakseMarica Lović

Vlado MadunićDragan Ramljak

2

S A D R Ž A J:

I. ODLUKE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

Odluka od 30. rujna 2010. god. u predmetu Balenović protiv Hrvatske(Zahtjev broj 28369/07) ……………………………………………………………………..11

II. IZDVOJENE ODLUKE

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-689/2008 od 27. listopada 2010. god. …………………………………………………………………..............................................37Presuda Županijskog suda u Splitu Gžx-708/10 od 15. prosinca 2010. god. ………………………………………………………………………………………………..48

III. PARNIČNI POSTUPAK (SENTENCE)

1. STVARNO PRAVO

POSJED……………………………………………………………………………………….nSMETANJE POSJEDA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-52/10…………………………………...53- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-54/10……………………………….......54

PRAVO VLASNIŠTVA………………………………………………………………………nSTJECANJE VLASNIŠVA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-746/10…………………………………...56ISELJENJE I PREDAJA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-6/10……………………………………58

2. OBVEZNO PRAVO

REGRES PREMA VOZAČU POD UTJECAJEM ALKOHOLA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-991/089…………………………………60

ISPLATA TROŠKA TELEFONSKOG PRIKLJUČKA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-821/10………………………………...62

NAKNADA ŠTETE – OPASNA STVAR- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-767/10…………………………………..63

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gž-1065/08…………………………………..64

NAKNADA ŠTETE – PRIMJENA ODREDBE ČL. 919. ST. 1. ZOO- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-206/10……………………………………65

NADLEŽNOST SUDA KOD IZVANUGOVORNE ODGOVORNOSTIŠTETU S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-84/10…………………………………..67NAKNADA ŠTETE PUTNIKU – ALKOHOLIZIRANOST VOZAČA

- Odluka Vrhovnog suda RH Rev-1419/09…………………………………………68NAKNADA ŠTETE ZA PRETRPLJENE DUŠEVNE BOLI (URAČUNAVANJE ISPLATE OSOBNE INVALIDNINE)

- Odluka Vrhovnog suda RH Rev-627/09-2………………………………………..70

3

RENTA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-244/09…………………………………...71

ISPLATA ZATEZNE KAMATE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-874/10…………………………………73

POBIJANJE PRAVNIH RADNJI DUŽNIKA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-420/09…………………………………...74

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEOSNOVANOG BORAVKA U PRITVORU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-517/10…………………………………...75

PRIMJENA ODREDBE ČL. 376. ZOO/91- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-61/10…………………………………...76

ZASTARA – POVRAT IZDATAKA ZA DRUGOGA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-61/10…………………………………77

PRIMJENA ODREDBE ČL. 5. ZAKONA O NASLJEĐIVANJU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-850/10………………………………….78

PRIMJENA ODREDBE ČL. 210. ZOO- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-983/09…………………………………..79

NEMATERIJALNA I MATERIJALNA ŠTETA – PASIVNA LEGITIMACIJA RH- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-414/10…………………………………...80

IZGUBLJENA ZARADA – TUŽITELJICA OSIGURANIKNJEMAČKOG ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-522/09…………………………………...81NAKNADA ŠTETE ZBOG POVREDE ČASTI I UGLEDA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-4/10…………………………………….82ISPRAVAK INFORMACIJE PUTEM E-MAILA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmed-35/10…………………………………83

3. OBITELJSKO PRAVO

UZDRŽAVANJE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-843/10 …………………………………..85- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobz-72/10………………………………….86

NAČIN ODRŽAVANJA SUSRETA I DRUŽENJA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobz-66/10………………………………….87

4. STAMBENO PRAVO

UGOVOR O NAJMU STANA SA ZAŠTIĆENOM NAJAMNINOM- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-11/10………………………………….90

DONOŠENJE PRESUDE KOJA ZAMJENJUJE UGOVOR O NAJMU STANA SA ZAŠTIĆENOM NAJAMNINOM I ISELJENJE I PREDAJA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-14/10………………………………….91ISELJENJE

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-292/09…………………………………..92

5. RADNO PRAVO

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNOG ODNOSA - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-40/10…………………………………...94

- Odluka Vrhovnog suda RH Revr-1050/10-2……………………………………..95- Odluka Vrhovnog suda RH Revr-845/10-2………………………………………96- Odluka Vrhovnog suda RH Revr-1399/09-2……………………………………..97

4

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-561/10………………………………….98- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-61/10…………………………………...99- Odluka Vrhovnog suda RH Revr-146/10-2……………………………………..100- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-55/10……………………………….…101

ZABRANA UTAKMICE RADNIKA SA POSLODAVCEM- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-70/09………………………..………….102

NADOMJEŠTANJE SUGLASNOSTI ZA DAVANJE OTKAZA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-23/10……………………………..……104

ISPLATA OTPREMNINE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gž-1719/08……………………………….....105

6. PROCESNO PRAVO

PRIJEBOJ POTRAŽIVANJA – ČL. 336. I 337. ZOO- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-740/10……………………………….…107

PRIMJENA ODREDBE ČL. 192. ST. 3. ZPP- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-889/10……………………………….…108

DOSTAVA PISMENA – STAVLJANJE NA OGLASNU PLOČU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-387/10…………………………………109

PRIGOVOR PROMAŠENE PASIVNE LEGITIMACIJE (OBRT)- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-213/10……………………………….…111

PRIMJENA ODREDBE ČL. 206. I 208. ZPP-A- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-461/09……………………………….…112

PARNIČNI TROŠAK KOD POVLAČENJA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-437/10…………………………………113

PLAĆANJE TROŠKOVA DELEGACIJI- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-182/10………………………………..114

PRIMJENA PRAVILNIKA O NAKNADI PUTNIH TROŠKOVAU SUDSKIM POSTUPCIMA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-686/10………………………………….115NOVČANA KAZNA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-376/10……………………………….116- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-37/08………………………….……….117

SUDSKA PRISTOJBA NA PRESUDU ZBOG OGLUHE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-295/09………………………………….118

PRIMJENA ODREDBE ČL. 117. ST. 1. ZPP-A- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-1155/09………………………………...119

PRIMJENA ODREDBE ČL. 117. ST. 2. ZPP-A- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-862/10……………………………….121

PREKID POSTUPKA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-423/10……………………………….122

PRIMJENA ODREDBE ČL. 19. STAVAK 1. ZPP-A- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-909/10……………………………….123

PROTIVLJENJE TUŽENIKA DJELOMIČNOM POVLAČENJUTUŽBE KOD SMANJENJA TUŽBENOG ZAHTJEVA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-264/10………………………………….124PRIMJENA ODREDBE ČL. 261. ST. 3. ZPP-A

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-836/09………………………………….125

5

IV. OVRŠNI I IZVANPARNIČNI POSTUPAK (SENTENCE)

1. PROCESNE ODLUKE

ODGODA PROVEDBE OVRHE- Odluke Županijskog suda u Splitu br. Gžovr-768/10.................................................128

UREĐENJE PRIJEDLOGA ZA OVRHU - Odluka Županijskog suda u Splitu br. Gžp-749/10....................................................129PRIJEDLOGA ZA POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE

- Odluka Županijskog suda u Splitu br. Gžovr-480/10.................................................130PRAVODOBNOST PRIGOVORA PROTIV RJEŠENJE O OVRSI

- Odluka županijskog suda u Splitu Gžovr-194/10.......................................................131NENADLEŽNOST – SPORAZUM O MJESNOJ NADLEŽNOSTI

- Odluka Županijskog suda u Splitu br. Gžovr-605/10..................................................132RJEŠENJE O ISPRAVKU RJEŠENJA O OVRSI

- Odluka Županijskog suda u Splitu, Br. Gžovr-697/10................................................133STRANAČKA SPOSOBNOST

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-1196/10..............................................134OBUSTAVA RJEŠENJA O OBUSTAVI OVRHE – PRETHODNA MJERA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžp-215/10....................................................135NAČELO STROGOFORMALNOG LEGALITETA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-12/10..................................................136ODGODA OVRHE – PODNIJETA USTAVNA TUŽBA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-1006/10..............................................137OBUSTAVA OVRHE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-784/09................................................138PROTUOVRHA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-914/10................................................139DOSTAVA RJEŠENJA O OVRSI

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-1183/10..............................................140ISKLJUČIVA I UGOVORENA MJESNA NADLEŽNOST

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-852/10................................................141PRETPOSTAVKE ZA ODGODU OVRHE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-1038/10..............................................142PRIJEDLOG ZA ODGODU OVRHE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-939/10................................................143DOPUŠTENOST REVIZIJE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-483/10................................................144ŽALBA TREĆE OSOBE NA RJEŠENJE O OVRSI

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-1007/10..............................................145PREKID OVRHE.

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-948/10................................................146PREDAJA PODNESKA NENADLEŽNOM SUDU

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-640/10................................................147

2. TROŠKOVI POSTUPKA

NAKNADA TROŠKOVA PRAVNOG SAVJETOVANJA I MIŠLJENJA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-594/09...............................................149

PRAVODOBNOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU TROŠKA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-715/10...............................................150

6

TROŠKOVI POSTUPKA KADA JE REVIZIJSKOM ODLUKOM UKINUTA PRESUDA KOJA JE BILA PREDMET OVRHE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžp-676/10....................................................151TROŠAK OPOMENE STRANCI

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-383/10................................................152.3. OBITELJSKO PRAVO

NAPLATA PENALA PRIMJENOM ODREDBE ČL. 218. OVRŠNOG ZAKONA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-1117/09..............................................154

OSNOVNI KONTAKTI IZMEĐU RODITELJA I DJECE- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-275/10................................................155

SUSRETI I DRUŽENJE- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-754/10................................................156

4. MERITORNE ODLUKE

POLAGANJE KUPOVNINE- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-624/09................................................158

SOLIDARNOST OBVEZE PREMA UGOVORU O KREDITU- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-482/09................................................159

POSTUPANJE SUDSKOG OVRŠITELJA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-859/10................................................160

PROMJENA SREDSTVA OVRHE- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-893/10................................................161

OVRHA NA CJELOKUPNU IMOVINU OVRŠENIKA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-953/10................................................162

NOVČANA OVRHA PLAĆE- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-601/09................................................163

DA LI JE OVRHA ODREĐENA I RJEŠENJE MOGUĆE- Odluka Županijskog suda u Splitu br Gžovr-1034/09................................................164

PRIZNANJE PRAVOMOĆNE I OVRŠNE SUDSKE PRESUDE STRANOG SUDA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-378/10................................................165

KONDENOTORNOST RJEŠENJE O OVRI- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-1149/10..............................................166

DRAŽBA NEKRETNINE OVRŠENIKA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžx-840/10...................................................167

OVRŠNO RJEŠENJE MINISTARSTVA FINANCIJA, ZASNIVANJE ZALOŽNOG PRAVA

- Odluka županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-563/10.................................................168TIJEK ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-449/10................................................169PRIMJENA ODREDBA ČL. 29. ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA

- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-838/10.......................................................170PRIMJENE ODREDBI ČL. 6. OVRŠNOG ZAKONA

- Odluka Žapanijskog suda u Splitu, br. Gžovr-312/10................................................171PROMJENA SREDSTVA OVRHE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-479/10................................................172OVRŠNA ISPRAVA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-455/10................................................173DOPUŠTENOST OVRHE U GRANICAMA OVRŠNE ISPRAVE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-659/10................................................174

7

OVRŠNA I JAVNOBILJEŽNIČKA ISPRAVA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-532/10................................................175

POTVRDA PRAVOMOĆNOSTI I OVRŠNOSTI- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžx-1195/09..................................................176

PRIMJENA ODREDBE ČL. 178. OVRŠNOG ZAKONA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-555/10................................................177

5. MJERE OSIGURANJA

PRIJEDLOG ZA IZDAVANJE PRIVREMENE MJEREIZ ČL. 298. I 299. OVRŠNOG ZAKONA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-597/09................................................179PRIJEDLOG ZA IZDAVANJE PRIVREMENE MJERE, POSTUPAKZA POBIJANJE PRAVNIH RADNJI

- Odluka županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-598/09................................................180PRIJEDLOG ZA IZDAVANJE PRIVREMENE MJERE PREMAODREDBI ČL. 74. ZAKONA O NAKNADI

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžovr-776/10................................................181PRIJEDLOG ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJEREPRIMJENA ODREDBE ČL. 40 ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžx-188/10....................................................182PRIJEDLOG ZA IZDAVANJE PRIVREMENE MJERE U SVEZI ČL. 74 ZAKONA O NAKNADI - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžp-675/10...................................................183PRIJEDLOG ZA IZDAVANJE PRIVREMENE MJERE ZAPLJENE NOVČANIH SREDSTAVA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gž-403/08.....................................................184

V. ZEMLJIŠNOKNJIŽNI POSTUPAK

PRIMJENA ODREDBE ČL. 72. ZAKONA O VLASNIŠTVU I DRUGIM STVARNIM PRAVIMA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-358/10..................................................186UPIS PRAVA VLASNIŠTVA U KORIST DIONIČKOG DRUŠTVA U STEČAJU

- Odluka županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-46/10…………………………………187UPIS PREDBILJEŽBE UGOVORA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-125/09..................................................188UPIS PRAVA VLASNIŠTVA TEMELJEM UGOVORAO USTUPU IDEALNIH DIJELOVA NEKRETNINE

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-57/10....................................................189UPIS PRAVA VLASNIŠTVA TEMELJEM POTVRDE NADLEŽNOG TIJELA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-102/10…………………………….…190PRIJEDLOG ZA PROVEDBU PRIVREMENE MJEREZABRANE OTUĐENJA I OPTEREĆENJA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžp-805/10…………………………...……191PRIJEDLOG PODNOSITELJA ZA ZABILJEŽBU OVRHE NA NEKRETNINU

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-91/10....................................................192OSPORAVANJE ZK UPISA RADI POSTOJANJA POSTUPKA KOJIM SE TRAŽI RASKID UGOVORA O KUPOPRODAJI TE POSTOJANJA KAZNENOG POSTUPKA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-69/10....................................................193

8

UPIS POLJOPRIVREDNOG ZEMLJIŠTA NA REPUBLIKU HRVATSKU- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-441/10..................................................194

ZABILJEŽBA SPORA U PRAVNOJ STVARI IZMEĐU PARBENIH STRANAKA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-400/10…………………………….…195PRIJEDLOG ZA UPISOM PRAVA VLASNIŠTVA POLOVINE IDEALNOG DIJELA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-96/10……………………………...…196PRIJEDLOG ZA PROVEDBU KUPOPRODAJNE POGODBE OD 1942. GOD. - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-216/10………………………….……197ZABILJEŽBA SPORA KOJI SE VODI RADI UTVRĐENJA NIŠTAVOSTI UGOVORA O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-718/09..................................................198ZABILJEŽBA NEPRAVOMOĆNOG RJEŠENJA O OVRSI

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-22/10....................................................199PRIJEDLOG ZA PROVEDBU UGOVORA O STJECANJU PRAVAVLASNIŠTVA (NIJE IDENTIČNO IME KUPCA KAKO JE NAVEDENO U ISPRAVI)

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-777/10..................................................200BRISANJE ZABILJEŽBE OVRHE - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-552/10…………………………….…201PRIJEDLOG DA SE DOZVOLI ZABILJEŽBA STAVLJANJA POD PREVENTIVNU ZAŠTITU ODREĐENA NEKRETNINA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-83/10……………………………...…202UPIS ZALOŽNOG PRAVA NA NEKRETNINI U VLASNIŠTVU PROTIVNIKA UPISA

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-172/10..................................................203ZABILJEŽBA POTRAŽIVANJA NOVČANOG IZNOSA NATEMELJU ZAKONA O SOCIJALNOJ SKRBI

- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-358/10..................................................204

9

ODLUKE EUROPSKOG SUDA

ZA LJUDSKA PRAVA

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

10

PRVI ODJEL

ODLUKA

O DOPUŠTENOSTI

zahtjeva br. 28369/07Vesna BALENOVIĆ

protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući 30. rujna 2010. godine u Vijeću u sastavu:          g. Christos Rozakis, predsjednik,          gđa Nina Vajić,          g. Anatoly Kovler,           g. Elisabeth Steiner,          g. Khanlar Hajiyev,          g. Giorgio Malinverni,          g. George Nicolaou, suci,i g. Andrė Wampach, zamjenik tajnika odjela,

uzimajući u obzir naprijed navedeni zahtjev podnesen 9. ožujka 2007. godine,uzimajući u obzir očitovanje koje je podnijela tužena država i odgovor na očitovanje koje

je podnijela podnositeljica zahtjeva, nakon vijećanja, odlučuje kako slijedi:

ČINJENICE

Podnositeljica zahtjeva, gđa Vesna Balenović, koja ima dvostruko hrvatsko i slovensko državljanstvo, rođena je 1954. godine i živi u Zagrebu.   Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Š. Stažnik. Vlada Slovenije, koja je bila obaviještena o pravu da se umiješa (članak 36., stavak 1. Konvencije i Pravilo 44., stavak 2. (a) Poslovnika Suda, nije iskoristila to pravo.

A.  Okolnosti predmeta

Činjenično stanje predmeta kako su ga iznijele stranke može se sažeti kako slijedi. Podnositeljica zahtjeva radila je za dioničko društvo INA – Industrija nafte d.d. (u

daljnjem tekstu: "INA" ili "društvo") od 17. lipnja 1983. do 18. travnja 2001. godine kad joj je otkazan ugovor o radu. INA je osnovana 1963. godine i državna je naftna tvrtka Hrvatske. Do 17. srpnja 2003. država je bila njezin jedini dioničar. Trenutačno je 47% dionica INA-e u vlasništvu mađarske naftne i plinske tvrtke MOL, 44% u vlasništvu Republike Hrvatske (koju predstavlja hrvatska vlada), a 8% u vlasništvu raznih institucionalnih i privatnih ulagača.

 

1. Radni spor podnositeljice zahtjeva i njezina kaznena prijava 

11

        (a) Događaji koji su doveli do otkazivanja ugovora o radu podnositeljici zahtjeva Dana 1. siječnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva promaknuta je i raspoređena na

radno mjesto voditeljice projekta u uredu Ž.V.-a, člana uprave INA-e i njezinog izvršnog direktora za rafinerije i marketing.

U okviru obavljanja svojih poslova, podnositeljica zahtjeva je analizirala pitanja koja su se odnosila na gubitke goriva tijekom prijevoza od rafinerija do benzinskih crpki. Došla je do zaključka da je 2000. godine vrijednost goriva izgubljenog u prijevozu bila 25.872.208,97 hrvatskih kuna (HRK), od kojih su prijevoznici nadoknadili samo 5.056.818,86 HRK. Njezini su nalazi upućivali na to da su se mjerodavne osobe u INI pokazale dosta nemarnima glede potraživanja naknade štete za preostale gubitke. Na temelju svojih nalaza, podnositeljica zahtjeva je izradila izvješće pod naslovom "Reklamacije u magistralnom transportu u toku 2000. u Službi logistike".

Dana 19. siječnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva je izvijestila svog neposredno nadređenog, Ž.V.-a o svojim nalazima i dala mu primjerak prethodno spomenutoga izvješća.

Dana 20. siječnja 2001. godine INA je raspisala javno nadmetanje za usluge prijevoza koje je u dnevnim novinama objavljeno kao "Poziv na podnošenje ponuda za odabir najpovoljnijih ponuđača za godišnji cestovni prijevoz naftnih derivata autocisternama".

Dana 22. siječnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva poslala je dopis T.D.-u, predsjedniku uprave INA-e i zatražila sastanak. Naznačila je da bi željela razgovarati o pitanjima koja se odnose na gubitke goriva tijekom prijevoza, te je priložila primjerak svoga prethodno spomenutog izvješća. Prema navodima Vlade, T.D. je pripremio izvješće za nadzorni odbor o gubitcima nastalim tijekom prijevoza, a nadzorni je odbor već 23. siječnja 2001. godine odlučio da će se svi neopravdani gubitci naplatiti jednostranim prijebojem. Prijeboj je realiziran i gubitci su naplaćeni do ljeta 2001. godine.

Budući da podnositeljica zahtjeva nije dobila nikakav odgovor na svoj dopis od 22. siječnja 2001. godine, ona je dana 29. siječnja 2001. godine poslala dopis predsjedniku nadzornog odbora INA-e, S.L.-u. S njime se sastala 8. veljače 2001. i razgovarala o pitanjima koje je iznijela u svome dopisu T.D.-u. Podnositeljica zahtjeva je zatražila i da S.L. obustavi javno nadmetanje od 20. siječnja 2001. godine za usluge vanjskih prijevoznika. Predložila je da bi, umjesto angažiranja usluga vanjskih prijevoznika, INA trebala razviti vlastite. S obzirom na činjenicu da je, prema bilanci društva za 2000. godinu, INA raznim prijevoznicima isplatila 149.105.944,37 HRK, podnositeljica zahtjeva izračunala je da je društvo moglo podignuti kredit za kupnju ili uzeti na leasing 232 nova vozila – broj koji je jednak broju vozila koja koriste vanjski prijevoznici – i u roku od dvije godine otplatiti kredit. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, S.L. je smatrao njezine nalaze glede gubitaka goriva valjanima, ali je odbio poduzeti bilo što kako bi se obustavilo prethodno spomenuto javno nadmetanje. Prema navodima Vlade, S.L. je napravio preslike dokumenata dobivenih od podnositeljice zahtjeva i dao ih unutarnjoj kontroli radi istrage.

Dana 9. veljače 2001. godine podnositeljica zahtjeva se ponovno pismeno obratila S.L.-u. Poslala mu je primjerak svoga izvješća o gubitku goriva tijekom prijevoza i ponovno je od njega zatražila da obustavi javno nadmetanje od 20. siječnja 2001. godine.

Dana 12. veljače 2001. godine podnositeljica zahtjeva poslala je još jedan dopis predsjedniku uprave T.D.-u. Navodeći iste razloge kao u dopisu S.L.-u od 9. veljače 2001. godine, pozvala ga je da obustavi prethodno spomenuto javno nadmetanje od 20. siječnja 2001. godine za usluge vanjskih prijevoznika. Podnositeljica zahtjeva se pozvala i na svoj prethodni dopis od 22. siječnja 2001. godine na koji nije dobila odgovor te na pitanja iznesena u tom dopisu. Ponovno je zatražila sastanak.

Dana 13. veljače 2001. godine podnositeljica zahtjeva je podnijela vlastitu ponudu na javno nadmetanje za usluge vanjskih prijevoznika. Pritom je od Povjerenstva za javna

12

nadmetanja zatražila da promijeni poslovnu strategiju unajmljivanja prijevozničkih tvrtki i prihvati njezinu zamisao u vezi s razvojem vlastitog voznog parka INE.

Dana 3. travnja 2001. godine u dnevnim novinama Slobodna Dalmacija objavljen je članak pod naslovom: "[S.L.] prešućuje kriminal u Ini težak 40 milijuna maraka". U članku je navedeno da bi INA trebala izgraditi vlastiti vozni park umjesto da angažira vanjske prijevoznike. Izneseno je da je, prema bilanci društva, u 2000. godini INA isplatila 149.105.944,37 HRK raznim prijevozničkim tvrtkama te se tvrdilo da je umjesto toga mogla podignuti kredit za kupnju ili uzeti na leasing 232 autocisterne. Nakon što bi u roku od dvije godine otplatila kredit, INA bi tijekom sljedećih sedam godina korištenjem vlastitog voznog parka zarađivala 70.000.000 njemačkih maraka (DEM) godišnje. Osim toga, na taj bi se način otvorilo 500 novih radnih mjesta te bi se riješio problem viška zaposlenika u INA-i. Članak se uz to oslanjao na nalaze podnositeljice zahtjeva glede gubitka goriva tijekom prijevoza od rafinerija do benzinskih crpki. Spomenuto je da je vrijednost izgubljenog goriva 25.872.208,97 HRK, od kojih je samo 5.056.818,86 HRK naplaćeno od prijevoznika te je navedeno da uprava INA-e nije napravila ništa ili je napravila veoma malo kako bi se naknadila za preostale gubitke. U članku je spomenuto i da su se T.D. i S.L. oglušili na upozorenje podnositeljice zahtjeva o štetnoj poslovnoj politici društva. Na kraju je u članku navedeno da će na tu temu biti još članaka.

Na istoj je stranici objavljen članak pod naslovom "Problemi su počeli kad sam otkrila manipulacije", koji je sadržavao intervju s podnositeljicom zahtjeva u kojemu je ona izrazila svoju zabrinutost glede poslovne politike INA-e. Relevantni dio članka glasi kako slijedi: 

„ Problemi su počeli kad sam otkrila manipulacije… Bila sam začuđena i iznenađena kada sam saznala da unatoč podacima o gomilanju gubitaka Ina raspisuje novi natječaj za angažiranje vanjskih prijevoznika… … Gospođa Balenović je mjesece rada utrošila na sustavno sređivanje podataka o troškovima transporta u Ini. Ono što je otkrila učinilo joj se toliko velikim i značajnim da je o svemu pokušala razgovarati s prvim čovjekom nacionalne kompanije dr. T. D. Kada je vidjela da u Ini ne razumiju jezik kojim ona govori, pomoć je potražila kod potpredsjednika Vlade i predsjednika NO Ine S. L. Išla je i kod I. D., savjetnika Predsjednika Republike, koji je rekao da je njezino otkriće zaleđujuće. Njezini kolege u natječajnoj komisiji za izbor ugovornih prijevoznika u cestovnom prometu kažu da je otkrila fantastične stvari, ali da oni moraju postupati kako šefovi kažu. Tako se gospođa Balenović našla izvan područja o kojem zna puno ili možda sve i prebačena je na zvučno radno mjesto u sektoru u kojem nije imala iskustva. Zašto ste se odlučili za istup u javnosti s podacima o natječaju za angažiranje vanjskih prijevoznika u poduzeću Ina? U transportu Ine radim 19 godina i upoznata sam s cjelovitom problematikom tog dijela poduzeća. Svih ovih godina pratim i analiziram poslovne rezultate u području transporta. Strašno sam se osjećala kad sam shvatila da Ina ima proizvodnju i tržište, a da nema transport koji bi trebao povezivati ova dva dijela. Kako sve analize pokazuju trend generiranja gubitaka, a istovremeno neke simulacije mogućeg poslovanja pokazuju da bi bilo puno isplativije poslovati na drugi način, odnosno s vlastitim voznim parkom, pokušala sam na to ukazati poslovodstvu poduzeća. Kako isti ljudi nisu pokazali nimalo sluha za ono što im govorim, pa su me čak počeli i ignorirati, odnosno marginalizirati, odlučila sam se na jedini mogući potez kako ono što zagovaram ne bi ostalo na dnu ladice.

Najbolja opcija

13

Kako su točno reagirali Vaši nadređeni kad ste oh pokušali upoznati s rezultatima svojih analiza i sa svojim idejama? Prve pokazatelje sam predočila članu Uprave i izvršnom direktoru za rafinerijsku preradu i trgovinu Ž V. Dok je sve bilo na razini usmene komunikacije, reakcije su bile pozitivne. Možda bih čak mogla reći i ohrabrujuće da nastavim to što sam započela. To je bilo u kolovozu prošle godine. Vrbanović je tada izjavio da neće dozvoliti prolazak još jednog javnog natječaja za angažiranje vanjskih ugovornih prijevoznika, nego da će se zalagati za razvitak vlastitog voznog parka. Sve što sam mu usmeno rekla, slikovno sam mu predočila. To znači da sam mu pokazala koliko cisterni Ina može kupiti za godišnji iznos koji se plati ugovornim prijevoznicima. Radilo se o oko 100 potpuno novih i najstrožim ekološkim standardima prilagođenih cisterni. Na žalost, sve je ostalo samo na riječima, pa je izostao daljnji razvoj ideje o kupnji vlastitih vozila. Umjesto da se ide na javni natječaj za kupnju cisterni, 20. siječnja 2001. raspisan je još jedan natječaj za angažiranje vanjskih ugovornih prijevoznika u cestovnom prijevozu.  Što se učinili kad ste vidjeli da je raspisan natječaj za koji je Ž. V. rekao da ga ne će biti?  Bila sam začuđena i iznenađena. U najmanju ruku sam očekivala da bi me netko mogao pozvati na razgovor da još jednom zajedno preispitamo koja je opcija za poduzeće najbolja i najisplativija.  Kako to da je od tog oduševljenja došlo do ignoriranja? Moji prijedlozi su bili očito kvalitetni i ukazivali su uglavnom na probijanje normalnih troškova u vrijeme bivše rukovodeće garniture. Problemi su počeli kad sam inzistirala da se ove moje ideje nastave provoditi i u dijelu poslovanja za koje odgovornost snosi sadašnji menadžment. Jasno sam im ukazivala  da praktično počinjemo puhati na vjetrenjače, jer u nekim segmentima analiziramo prekomjerne troškove u prošlosti, a oni se danas i dalje generiraju s još većim faktorom. 

Kupnja kamiona Nije li neobično da djelatnik Ine podnosi ponudu na javni natječaj za angažiranje vanjskih prijevoznika, posebno stoga jer Vi ne raspolažete traženim kamionima? Jasno je da ne raspolažem tolikim brojem kamiona. Ponudu sam podnijela samo da bih ukazala na to kako Ina sama može nabaviti traženi broj vozila. Rok za otplatu kredita kod poslovne banke ne bi bio dulji od tri godine. Budući da se u natječaju traže vozila stara do 10 godina, jasno da bi idućih 7 godina, nakon otplate kredita, kamioni samo zarađivali. Riječ je o 232 cisterne. Kad bi ih netko parkirao jednu iza druge, dobili bismo kolonu od oko 3 kilometra. Čekala sam 50 minuta do zaključenja natječaja i vidjevši da isti neće biti storniran, što sam tražila od predsjednika Uprave Ine dr. T. D. i predsjednika NO Ine i potpredsjednika Vlade RH S. L.. odlučila sam se za podnošenje ponude koja bi morala biti upozoravajuću na štetnost angažiranja vanjskih ugovornih prijevoznika u cestovnom prometu. 

Kako je reagirao potpredsjednik Vlade S. L. kad ste mu predočili svoje analize? 

14

Rekao je da mu se čini da su podaci vrlo pedantno povađeni i da su zastrašujući. Onda sam ga pitala što misli napraviti povodom javnog natječaja, na što mi je on odgovorio da to mora proći. Što on misli o poslu koji sam obavila i čije rezultate sam mu predočila, možda najbolje govori podatak da mi je skrenuo pozornost na natječaj koji Vlada raspisala za prijem, kako tamo piše „obrazovanih, sposobnih i ambicioznih ljudi“. Naglasio je da su moja poslovna izvješća dobar primjer kako se može uči u trag gospodarskom kriminalu.  Dana 4. travnja 2001. godine u Slobodnoj Dalmaciji je objavljen još jedan članak, pod

naslovom: "INA: Od rafinerije do benzinskih crpki isparilo 25 milijuna kuna". Uz njega je objavljen manji članak pod naslovom: "Propalo 500 novih radnih mjesta – Što je u svojoj analizi predložila Vesna Balenović, a INA nije prihvatila". U oba je članka, između ostalog, predstavljen sadržaj dopisa što ih je podnositeljica zahtjeva poslala T.D.-u i S.L.-u o potrebi i opravdanosti razvoja vlastitog voznog parka INA-e.

U izdanjima od 5. i 6. travnja 2001. godine Slobodna Dalmacija je nastavila pisati o poslovnoj politici INA-e u člancima pod naslovom "INA dnevno gubi 348 tisuća kuna" i "INA gubi novac na prijevoznicima". Dana 6. travnja 2001. godine objavljena je i reakcija uprave INA-e pod naslovom "Manji troškovi s tuđim cisternama", u kojemu je navedeno da je korištenje usluga vanjskih prijevoznika uobičajena praksa u naftnoj industriji te da je neovisna revizorska tvrtka Arthur Andersen utvrdila da je to rješenje za INA-u jeftinije.

U članku pod naslovom: "Privatni prijevoznici zarađuju mjesečno 20 tisuća maraka – Vesna Balenović iznijela nove dokaze o malverzacijama u INA-i", objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 7. travnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva prvi je put otvoreno optužila upravu INA-e za korupciju i nepotizam. Posebice je ustvrdila da članovi rukovodstva imaju osobni interes za održavanje postojećeg stanja stvari u kojemu se za prijevozničke usluge angažiraju vanjski izvođači na štetu tvrtke, jer ili primaju proviziju od prijevoznika ili su osobno uključeni u pružanje usluga prijevoza putem svoje rodbine. Članak glasi kako slijedi:

 „VESNA BALENOVIĆ IZNIJELA NOVE DOKAZE O MALVERZACIJAM U INI Privatni prijevoznici zarađuju mjesečno 20 tisuća maraka! Pojedinci iz Inina menadžmenta uključeni su u privatni biznis prijevoza nafte, a isto čine i neki visoki državni dužnosnici. Kroz razne makinacije Ina je već izgubila više od 25 milijuna kuna. „Privatni prijevoznici koji za Inu vrše uslugu transporta naftnih derivata u dosluhu su s Ininim menadžmentom i zbog toga i jednima i drugima odgovara da ovakav natječaj o izboru prijevoznika, kakav je sada raspisan, prođe i da se realizira“, ustvrdila je novinarima u petak Inina stručnjakinja za ekonomske poslove Vesna Balenović, čije su tvrdnje o neekonomičnosti odluke o iznajmljivanju privatnih prijevoznika umjesto nabave vlastitih cisterni za prijevoz goriva objavljene proteklih dana u seriji članaka u našem listu. Balenović čvrsto stoji na stajalištu kako privatni autoprijevoznici menadžmentu „debelo“ honoriraju svoje učešće u prijevozu derivata za Inu, tvrdeći kako se po jednom raspisanom natječaju na ime takvih honorara „obrne i desetak milijuna DEM“.  Balenović u svojim optužbama ide i dalje, tvrdeći kako su i pojedinci iz Inina menadžmenta uključeni u privatni biznis s prijevozom nafte, a nije se libila navesti kako sumnja da to isto čine i neki visoki državni dužnosnici.

„To i ne čudi ako vam kažem kako privatni prijevoznik na ime ukupnih troškova za prijevoz derivata, u što ulaze svi troškovi održavanja cisterne, plaća vozača i sva davanja, mjesečno

15

potroši oko 65.907 kuna, a njegova čista zarada kreće se oko 20 do 25 tisuća maraka mjesečno“, tvrdi Balenović, potkrepljujući svoje tvrdnje većim brojem dokumenata.

 „Privatni prijevoznik koji radi za veliku svjetsku naftnu kompaniju poput Shella zaradit će za novu cisternu za otprilike pet godina, dok naši privatni prijevoznici voze naftu za Inu to isto postignu za godinu dana. Iz toga je posve jasno kako Ina previše plaća svoje prijevoznike i kako se tu obrće veliki novac“ kazala je Balenović, potkrijepivši svoje riječi dokumentom iz kojeg je vidljivo da je samo tijekom 2000. godine Ina privatnim prijevoznicima platila oko 153 milijuna.  Kad bi Ina, predlaže Balenović, odlučila sama vršiti prijevoz derivata vlastitim kamionima, uz zadržavanje dijela zarade koji sada u svoje džepove spremaju privatnici, ona bi na kredit mogla kupiti 232 potpuno nove visokokvalitetne cisterne i otplatiti ih već za dvije godine. Ona je ustvrdila kako se u Ini radi i o notornoj pljački goriva. Menadžeri i organizatori prijevoza u dosluhu s privatnim prijevoznicima namjerno zadržavaju reklamacije iz kojih je vidljiv manjak, kako bi nakon tri godine nastupila zastara, nakon čega se prijevoznik više ne može, tvrdi, teretit za nj. „Ina je kroz takve makinacija već trajno izgubila  više od 25 milijuna kuna“, kazala je Balenović. Ona je potom iznijela i niz dokumenta koji, po njezinim riječima, svjedoče da se krađa goriva vrši i u prijevozu vlastitim Ininim cisternama.  

 I kao posljednje, dana 11. travnja 2001. godine Slobodna Dalmacija je objavila članak pod

naslovom: "Privatni prijevoznici oštetili su INA-u za dvadeset milijuna kuna" u kojemu je ponovno dovedena u pitanje poslovna politika INE, kao i objektivnost nalaza revizorske tvrtke Arthur Andersen.

 (b) Otkaz ugovora o radu podnositeljici zahtjeva i građanski postupak koji je nakon toga

pokrenut Dana 18. travnja 2001. godine INA je podnositeljici zahtjeva dala izvanredni otkaz

ugovora o radu zbog njezinih izjava u tisku. Relevantni dio odluke glasi kako slijedi: „U navedenom postupku utvrđeno je da je Vesna Balenović neovlaštenim istupanjem u dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“ dana 3., 4., 5., 6., 7., i 11. travnja 2001. godine iznijela niz nestručnih analiza poslovanja i optužbi na račun … menadžmenta INE, te je krajnje negativno prikazala način poslovanja INA, d.d. čime je nanijela štetu ugledu INE.    Pored navedenog … u dijelu istupanja učinila je javno dostupnim podatke koji se odnose na tijek i sadržaj preliminarnih dogovora o poslovnoj suradnji, kalkulacija troškova vezanih uz promet robe i nabavu usluga javnim natječajem, podatke o financijskom poslovanju i financijskim pokazateljima, te podatke zbog čijeg priopćavanja … može nastupiti šteta za gospodarske interese INE. Nadalje je utvrđeno da Vesna Balenović nije dobila dozvolu za iznos dokumenata iz poslovnih prostorija INE, niti da iste prenosi drugim osobama, niti da ih prezentira u sredstvima javnog priopćavanja, kao što je učinila.Iz navedenog slijedi da se ista postupivši na opisani način nije pridržavala Propisnika o ovlastima za poslovno dopisivanje u INI-Industriji-nafte, d.d. od 1. rujna 1998., kao ni

16

Pravilnik o poslovnoj tajni od 27. veljače 1997.  godine, čime je počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa propisane člankom 31. Pravilnika o radu:        - neizvršavanje obveza iz ugovora o radu        - nepridržavanje uputa, odluka, i drugih akata poslodavca        - nepridržavanje zakona i drugih propisa te kolektivnog ugovora        - povreda poslovne tajne. Budući zbog opisane, osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa nastavak radnog odnosa radnice nije moguć, odlučeno je kao u izreci.“    Dana 2. svibnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev za zaštitu svojih

prava iz radnog odnosa u odnosu na odluku kojom joj je otkazan ugovor o radu. Dana 14. svibnja 2001. godine INA je odbila podnositeljičin zahtjev.

Dana 23. svibnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je Općinskom sudu u Zagrebu građansku tužbu kojom je pobijala otkaz svoga ugovora o radu. Zahtijevala je vraćanje na posao i isplatu zaostalih plaća.

Dana 10. prosinca 2002. godine sud je donio presudu kojom je odbio tužbu podnositeljice zahtjeva. Relevantni dio te presude glasi kako slijedi:

 „(...) Stoga tužiteljica smatra da otkaz ugovora o radu nije dopušten [između ostalog]: ... -jer tužiteljica u javnosti nije istupala kao predstavnik tuženika, već kao građanin-zaposlen u trgovačkom društvu u državnom vlasništvu, vršeći svoje građansko pravo i obvezu da odgovarajućim istupom u javnosti pokuša zaštititi državno vlasništvo i državnu imovinu na dobrobit zaposlenika tuženika i svih građana države... ... Po ocjeni ovog suda bez obzira da li je tužiteljica iznijela poslovne tajne ili se radi o financijskim i drugim podacima koji ne predstavljaju poslovnu tajnu, ona je postupila suprotno interesima poslodavca..., bez obzira na vlasničku strukturu poslodavca i točnost iznijetih podataka, time je  zaista krajnje negativno nastupila u sredstvima javnog informiranja, čime je naštetila prvenstveno ugledu poslodavca nanijevši mu na taj način štetu njegovu ugledu. Nastupajući u javnosti na ovakav način, tužiteljica je postupila protivno Propisniku o ovlastima za poslovno dopisivanje i INI d.d. od 1. rujna 1998., čl. 7. istoga, koji propisuje da za poslovnu komunikaciju, dopisivanje i davanje odgovarajućih podataka prema sredstvima javnog informiranja ovlašteni su isključivo generalni direktor i direktor sektora promotivnih aktivnosti u skladu s ovlastima i naputcima koje mu dade generalni direktor, kojim propisom je čl. 10. propisano da nepridržavanje ovog propisnika predstavlja povredu radne dužnosti s posljedicama koje iz toga proizlaze. Svaka od navedenih povreda po ocjeni ovog suda dovoljan je razlog da tuženik zakonito i dopušteno tužiteljici dade izvanredni otkaz ugovora o radu a temeljem čl. 107. ZR-a i čl. 31. Pravilnika o radu, jer je tužiteljica počinila osobito teške povrede radnog odnosa, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Za ukazati je da "građansku dužnost" ovaj sud ne može pronaći niti u jednom zakonskom članku a niti tumačiti iz bilo kojeg postojećeg, osim iz Zakona o kaznenom postupku

17

prema kojem tužiteljica ukoliko smatra da je počinjeno kazneno djelo kao građanin treba podnijeti kaznenu prijavu protiv počinitelja. Ovime se iscrpljuje građanska dužnosti i započinje postupanje nadležnih državnih tijela u eventualnom otkrivanju kaznenih djela i počinioca istih. Za ukazati je i na odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka, čl. 25. istog, koji propisuje da se kao povreda čuvanja poslovne tajne neće smatrati priopćenje koje osoba upoznata s tajnim podatkom učini u prijavi kaznenog djela, privrednog prijestupa ili prekršaja nadležnom tijelu te ako to priopći nadzornom tijelu radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, dakle ne i javnosti.“  Dana 11. studenoga 2003. godine Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbu podnositeljice

zahtjeva i potvrdio presudu donesenu u prvome stupnju. Konkretno, Županijski je sud presudio da mjerodavne odredbe Zakona o radu štite zaposlenike od otkaza ugovora o radu u slučajevima kad se obrate državnim tijelima radi ostvarenja svojih prava ili prijave sumnje na korupciju, ali ne u slučajevima kada oni to nastoje napraviti putem sredstava javnog priopćavanja. Relevantni dio presude Županijskoga suda glasi kako slijedi:

 „[Sud prvog stupnja] utvrdio je da tužiteljica istupajući u javnost i to u dnevnom listu "Slobodna Dalmacija" dana 3., 4., 5., 6., 7., i 11. travnja 2001. iznijela čitav niz negativnih ocjena i teških i olako izrečenih kvalifikacija na račun poslovanja i gospodarenja kod tuženika, čime je postupala suprotno interesima poslodavca kod kojeg je bila zaposlena, te je ugrozila i povrijedila poslovni ugled tuženika. ... Pri tom valja reći da se sud prvog stupnja nije upuštao u pitanje "stručnosti" analize poslovanja datih od strane tužiteljice, jer to izlazi izvan okvira predmeta ovog radnog spora. Radi se o pitanjima načina vođenja poslovanja društva što je u isključivoj nadležnosti Uprave, dok nadzornu funkciju vrši Nadzorni odbor, a ne pojedini radnik. U vezi s time valja ukazati da prema čl. 108. st. 2. Zakona o radu obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. ...prema čl. 108. st. 3. ZR-a, obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz. ...slijedi da zakon štiti radnika prilikom obraćanja samo u odnosu na nadležna tijela državne vlasti, a ne u pogledu medija... Dakle, tužiteljica, ukoliko je željela informirati javnost o postojanju eventualnih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju tuženika, to je mogla učiniti obraćanjem nadležnim tijelima državne vlasti, koja bi tada bila dužna prema čl. 5. Zakona o javnom priopćavanju, te informacije učiniti dostupnim novinarima pod jednakim uvjetima. ... 

18

Zato je pravilno ocijenjeno od strane suda prvog stupnja da opisano neovlašteno istupanje tužiteljice u tisku predstavlja osobito važnu činjenicu koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu  Konačno, tužiteljica je također učinila javno dostupnim i razne podatke koji se odnose na financijsko poslovanje, tijek i sadržaj dogovora o poslovnoj suradnji i sl., a koji se spominju u objavljenim člancima, na što nije bila ovlaštena, čime je osobito teško povrijedila obveze iz radnog odnosa u smislu čl. 31. Pravilnika o radu tuženika. Dana 24. svibnja 2005. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju koju je

podnositeljica zahtjeva naknadno bila uložila. Relevantni dio presude Vrhovnoga suda glasi kako slijedi:

 “Pobijanom odlukom o otkazu ugovora o radu tužiteljici, ..,, tuženik kao poslodavac

navodi da je opravdan razlog za otkaz u smislu navedene zakonske odredbe istupanje tužiteljice u dnevnom listu "Slobodna Dalmacija" dana 03., 04., 05., 06., 07. i 11. travnja 2001. godine.

U postupku je utvrđeno da je u tim istupanjima tužiteljica dala niz izjava u kojima je izrazila:

- krajnje negativne ocjene na račun poslovanja i gospodarenja sredstvima kod tuženika,

- kvalifikacije kao što su manipulacije i malverzacije u poslovanju tuženika, kao i prešućivanje kriminala od strane uprave i menadžmenta tuženika.

Nižestupanjski sudovi ocjenjuju da takvo ponašanje tužiteljice predstavlja opravdani razlog za otkaz u smislu čl. 107. st. 1. ZR-a.

… 

Zbog toga revidentica smatra da nije bila ispunjena pretpostavka za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a, pa da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.

U ovom predmetu od odlučnog značaja je odgovoriti na načelno pitanje: - koje su posljedice javnog istupanja radnika u kojima se iznose krajnje negativne ocjene o poslovanju i gospodarenju sredstvima poslodavca na ugovor o radu i radni odnos radnika i poslodavca, a zatim: - i koji je značaj takvog javnog istupanja tužiteljice u konkretnom slučaju?

Načelno, treba reći da takvo javno istupanje radnika  može imati za posljedicu na radni odnos kao osobito važna činjenica zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U konkretnom slučaju navedenim istupanjem tužiteljice je očigledno nanesena šteta ugledu tuženika, jer poslodavac čije rukovodeće strukture toleriraju i potiču kriminalne aktivnosti zaista ne može biti ugledan i uživati povjerenje u poslovnom svijetu. Zbog toga takvo ponašanje tužiteljice ostavlja značajne posljedice na radni odnos između stranaka i daje poslodavcu opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a. Naime, upravo uvažavanjem navedenih okolnosti to predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć.

19

… U konkretnom slučaju, prikazivanje poslovanja poslodavca u krajnje negativnom svjetlu u javnim glasilima od strane radnika upravo predstavlja takvu osobito važnu činjenicu – činjenicu koja poslodavcu daje opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.

Neosnovano je pozivanje revidentice na njenu "građansku dužnost". U tom pravcu je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da je tužiteljica imala mogućnost svoju "namjeru sprečavanja štete i zaštitu imovine tuženika" ispuniti samo obraćanjem i prijavom nadležnim državnim tijelima, što bi rezultiralo dostupnošću informacije u tom pravcu novinama i drugim medijima – a ne bi moglo predstavljati  razlog za otkaz ugovora o radu.”

Podnositeljica zahtjeva potom je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnoga suda, navodeći da su joj povrijeđena ustavna prava na jednakost, jednakost pred zakonom, rad i slobodu izražavanja.

Dana 18. listopada 2006. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva. Svoju je odluku njenome punomoćniku dostavio 6. studenoga 2006. godine. U odgovoru na tvrdnju podnositeljice zahtjeva da joj je ugovor o radu otkazan usprkos činjenici da je samo ispunjavala svoju zakonsku dužnost prijavljivanja kaznenih djela, sud je primijetio da je podnositeljica zahtjeva svoju kaznenu prijavu (vidi u nastavku) podnijela tek nakon što je sredstvima javnoga priopćavanja dala izjave o kojima je riječ. Sud je uz to utvrdio:

 „U odnosu na prigovore podnositeljice usmjerene na navode prvostupanjskog suda u

vezi s institutom "građanske dužnosti", Ustavni sud ističe da je dio obrazloženja kojim prvostupanjski sud ukazuje "da 'građansku dužnost' ovaj sud ne može pronaći niti u jednom zakonskom članku a niti tumačiti iz bilo kojega postojeće, osim iz Zakona o kaznenom postupku...", loše sročen. To, međutim, ne utječe na valjanost pravnog stajališta tog suda o "građanskoj dužnosti" podnositeljice u svojstvu zaposlenice, prema kojem je podnositeljica - ukoliko je smatrala da je njezin poslodavac počinio kazneno djelo - kao građanin trebala podnijeti kaznenu prijavu protiv počinitelja, čime bi započelo postupanje nadležnih državnih tijela u eventualnom otkrivanju kaznenih djela i njihovih počinitelja.

… 

Ustavni sud primjećuje da podnositeljica opravdava svoja postupanja prema poslodavcu (to jest, svoje javne istupe u medijima), zbog kojih joj je poslodavac izvanredno otkazao ugovor o radu, tvrdnjom da je u medijima "iznosila svoja osobna mišljenja i izražavanja prvenstveno kao građanin", a kao zaposlenik u dijelu u kojem se protivila "otuđenju državne imovine".

 Ustavni sud u tom smislu napominje da se pravom na javno iznošenje osobnih mišljenja

u ulozi građanina ne mogu opravdavati kršenja propisanih obveza zaposlenika prema poslodavcu na način kako to u ustavnoj tužbi prikazuje podnositeljica.“  (c) Postupak povodom kaznene prijave podnositeljice zahtjeva Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da je, prije nego što je dala izjave u sredstvima javnog

priopćavanja, u razdoblju od 8. do 14. veljače 2001. godine bila prijavila nepravilnosti koje je primijetila zagrebačkoj policiji i to konkretno izvjesnom inspektoru J.P.-u.

20

Dana 9. svibnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu protiv nekoliko članova rukovodstva INA-e. U njoj je podnositeljica zahtjeva optužila predsjednika nadzornog odbora S.L.-a, predsjednika upravnog odbora (to jest generalnog direktora društva) T.D.-a, članove upravnog odbora Ž.V.-a i M.V.U.-a, direktora veleprodaje i logistike M.B.-a, te direktora i pomoćnika direktora maloprodaje D.P.-a i S.M-a za nekoliko kaznenih djela, kao što je nesavjesno gospodarsko poslovanje, zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju i sklapanje štetnog ugovora. Pritom je u biti ponovila svoje kritike u vezi s poslovnom politikom INA-e na području prijevoza iznesene u njezinim prijašnjim izjavama u tisku.

Dana 22. rujna 2004. godine državno je odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva. U odnosu na optužbe podnositeljice zahtjeva da je angažiranje vanjskih izvođača za usluge prijevoza umjesto razvoja vlastitog voznog parka štetno za to trgovačko društvo i da to predstavlja kazneno djelo, državno je odvjetništvo odgovorilo da odluka o tome koju poslovnu politiku prihvatiti leži na rukovodstvu INA-e te da nije pronašlo nikakve elemente kaznene odgovornosti u postojećoj politici, dodavši da optužbe podnositeljice zahtjeva predstavljaju tek njezino osobno mišljenje o poslovnoj strategiji INA-e. Što se tiče tvrdnji podnositeljice zahtjeva koje su se odnosile na gubitke goriva tijekom prijevoza od rafinerija do benzinskih crpki i navodni nehaj u potraživanju naknade štete za te gubitke od prijevoznika, državno je odvjetništvo utvrdilo da se to događalo u razdoblju prije srpnja 2000. godine, kad je direktor veletrgovine i logistike bio g. D.K. Nakon što je okrivljeni M.B. postao direktor tog sektora, stanje se značajno popravilo. Relevantni dio rješenja državnog odvjetništva glasi kako slijedi:

 “...u odnosu na prijavljenog M.B. koji postaje direktor Sektora logistike 21.7.2000

godine, utvrđeno je da su se za vrijeme njegovog mandata potraživanja INE d.d. od autoprijevoznika na ime reklamativnih manjkova naplaćivala kompenzacijom sa vozarinom odnosno najveći dio ukupnih potraživanja iz ranijeg razdoblja uspjelo se naplatiti međusobnim prijebojem, dok na iznose koji nisu tako naplaćeni teku zatezne kamate. To potvrđuje i Izvješće Sektora interne revizije i kontrole, te ostala prikupljena dokumentacija iz koje je razvidno da su problemi naplate manjkova uočeni još 1997., a isti zapravo datiraju još iz 1993., te da su problemi kulminirali još 1998. i 1999. godine, pri čemu je utvrđeno da su se od 2000. ti problemi počeli rješavati.

 ...Na temelju svega izloženog neprijeporno radnjama … M.B., kao niti radnjama bilo

koje druge odgovorne osobe INE, …, nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz čl. 339. Kaznenog zakona, niti bilo kojeg drugog kaznenog djela koje se goni po službenoj dužnosti.

 U odnosu na ostalo, u kaznenoj prijavi Vesne Balenović opisano postupanje …

cjelokupnog rukovodstva INE d.d. – utvrđeno je da su ti navodi neutemeljeni. Prijaviteljica gospođa Vesna Balenović ne pruža dokaze i činjenice iz kojih proizlazi

postojanje osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela, već zapravo izlaže i obrazlaže te navodi argumente za svoju koncepciju strateškog razvoja i poslovanja INE d.d. Potrebno je odmah istaći da poslovna politika trgovačkog društva ne može biti osnov kaznene odgovornosti Uprave, a sukladno Zakonu o trgovačkim društvima.

 ... Stoga navodi kaznene prijave da je INA angažirala vanjske prijevoznike umjesto da je

ulagala u vlastiti vozni park, predstavlja viđenje strategije razvoja INE d.d. od strane prijaviteljice, a ne opis radnji prijavljenih osoba kojima bi bila ostvarena obilježja kaznenog djela. Pri tom valja istaći da iz spisu priložene strategije razvoja INE d.d. koju je

21

izradila revizorska tvrtka Arthur Andersen, proizlazi da INA d.d. u svom poslovanju treba angažirati ugledne špeditere za prijevoz derivata, da treba racionalizirati mrežu kako bi se poduprla veleprodaja i maloprodaja itd. Dakle, radi se o poslovnoj odluci kojom nisu ostvarena obilježja bilo kojeg kaznenog djela.

 ... Slijedom svega naprijed navedenog smatram da: - ... - u odnosu na prijavljeno kazneno djelo iz čl. 291. Kaznenog zakona – nesavjesnog

gospodarskog poslovanja, kao što je naprijed navedeno, utvrđeno je da problematika nenaplaćenih reklamacija datira još iz 1993. godine (prema Izvješću Sektora interne revizije i kontrole) a to se nikako ne može staviti na teret prijavljenicima koji su u INI d.d.  od 2000. godine, pri čemu je utvrđeno da su od tada poduzimali brojne radnje za poboljšanje stanja u transportu i privatnim autoprijevoznicima uvjetovali novi posao s prijebojem ranijih potraživanja, te tako uspjeli naplatiti više od 2/3 ranijih nenaplaćenih potraživanja.

 - u odnosu na navodno počinjenje kaznenih djela iz čl. 292 i 294 KZ-a, valja istaći da

nije utvrđeno da bi bilo kojoj pravnoj osobi bila pribavljena protupravna imovinska korist, a na štetu INE d.d., a što je zakonsko obilježje kaznenog djela iz čl. 292 – zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju, a niti je utvrđeno postojanje ugovora koji su prijavljenici sklopili, a da su znali da je štetan za INU d.d., a što je zakonsko obilježje kaznenog djela iz čl. 294. KZ-a sklapanje štetnog ugovora.

 Imajući u vidu sve navedeno, valjalo je kaznenu prijavu odbaciti (...) te rješenje dostaviti

Nadzornom odboru INE d.d., a obzirom da je kaznena prijava podnijeta i protiv članova Uprave INE, a kako bi oštećeniku bilo omogućeno ostvarenje zakonskog prava na preuzimanje kaznenog progona, ukoliko smatra da su radnjama prijavljenika ostvarena obilježja naprijed navedenog kaznenog djela.

 Podnositeljica zahtjeva potom je pokušala nastaviti kazneno gonjenje u svojstvu

oštećenika kao tužitelja, te je 5. studenoga 2004. godine podnijela zahtjev istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu zatraživši od njega da otvori istragu u odnosu na osobe naznačene kao okrivljenike u njezinoj kaznenoj prijavi. Dana 12. lipnja 2007. godine istražni je sudac odbacio njezin zahtjev utvrdivši da nije ovlaštena podnijeti takav zahtjev jer je oštećenik bila INA, a ne ona.

Dana 18. lipnja 2006. godine podnositeljica zahtjeva se žalila protiv te odluke vijeću Županijskog suda u Zagrebu.

Dana 5. srpnja 2007. godine vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je žalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdilo prvostupanjsko rješenje od 12. lipnja 2007. godine.

 

22

2.   Mjerodavne činjenice koje se odnose na postupak za postizanje prijateljskog rješenja pred Sudom

 Dana 9. ožujka 2007. godine podnositeljica zahtjeva je podnijela svoj zahtjev Sudu.

Dopisom od 18. ožujka 2009. godine podnositeljica zahtjeva je obaviještena da je 16. ožujka 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio o prigovoru glede slobode izražavanja obavijestiti Vladu, koja je bila pozvana podnijeti pisano očitovanje o dopuštenosti i osnovanosti predmeta. U prilogu se nalazila obavijesna bilješka na hrvatskome jeziku koja je sadržavala upute za podnositelje zahtjeva o postupku nakon obavještavanja Vlade o zahtjevu. Relevantni dio informativne bilješke glasi kako slijedi:

 „5. Prijateljsko rješenje: Vlada je također pozvana da naznači svoj stav glede prijateljskog

rješenja spora te da podnese bilo kakve prijedloge u tom pogledu (Pravilo 62). Isti poziv će Vam biti upućen kada primite očitovanje Vlade. Postoji obveza stroge povjerljivosti glede pregovora o prijateljskom rješenju temeljem Pravila 62. st. 2. i bilo koji prijedlog ili podnesak u tom pogledu treba biti podnesen u odvojenom dokumentu na čiji se sadržaj ne smije upućivati u bilo kojem podnesku u kontekstu glavnog postupka.

 Dopisom od 25. svibnja 2009. godine Vlada je obavijestila Sud da je zainteresirana za

postizanje prijateljskog rješenja s podnositeljicom zahtjeva u ovome predmetu.

Dopisom od 8. srpnja 2009. godine Vlada je obavijestila Sud o svome konkretnom prijedlogu glede postizanja prijateljskog rješenja te je zamolila Sud da njen prijedlog proslijedi podnositeljici zahtjeva.

Dopisom od 16. srpnja 2009. godine podnositeljica zahtjeva obaviještena je o prijedlogu Vlade te je pozvana da na njega odgovori do 15. rujna 2009. godine.

U svome dopisu od 13. kolovoza 2009. godine Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva nije poštovala povjerljivost pregovora o prijateljskom rješenju jer je 6. kolovoza 2009. godine sredstvima javnog priopćavanja obznanila sadržaj Vladinoga prijedloga za postizanje prijateljskog rješenja. Kako bi potkrijepila svoje navode, Vlada je dostavila DVD koji je sadržavao izjave što ih je podnositeljica zahtjeva dala za Hrvatsku televiziju i Novu TV 6. kolovoza 2009. godine te preslike članaka objavljenih u dnevnim novinama Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija i Novi list dana 7. kolovoza 2009. godine, koji su sadržavali izjave podnositeljice zahtjeva za tisak.

Dopisom od 27. kolovoza 2009. godine Vladin je dopis od 13. kolovoza 2009. godine proslijeđen podnositeljici zahtjeva od koje je zatraženo da se očituje na njega i da dostavi objašnjenje za navodnu povredu povjerljivosti postupka za postizanje prijateljskog rješenja.

Dopisom od 11. rujna 2009. godine podnositeljica zahtjeva je odbila Vladin prijedlog za postizanje prijateljskog rješenja. U isto je vrijeme odbila Vladine tvrdnje da je povrijedila povjerljivost pregovora za postizanje prijateljskog rješenja.

 

23

B.  Mjerodavno domaće pravo

1.  Zakon o kaznenom postupku

 Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/1997, 27/1998 (ispr.), 58/1999 i 112/1999) kako je bio na snazi u bitno vrijeme, u svom je relevantnom dijelu glasio kako slijedi:

 Članak 172.

 (1) Građani trebaju prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti. (2) Zakonom se propisuju slučajevi u kojima je neprijavljivanje kaznenog djela

kazneno djelo. 2. Kazneni zakon 

Kazneni zakon (Narodne novine, br. 110/1997 i 27/1998 (ispr.), kako je bio na snazi u bitno vrijeme, u svom je relevantnom dijelu glasio kako slijedi:

 Nesavjesno gospodarsko poslovanje

 Članak 291.

 „Odgovorna osoba u pravnoj osobi u kojoj nema većinski udio, koja svjesnim

kršenjem zakona ili drugog propisa o poslovanju očito nesavjesno posluje i time prouzroči znatnu imovinsku štetu toj pravnoj osobi, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.“

 Zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju

 Članak 292.

 „(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja s ciljem pribavljanja protupravne

imovinske koristi za svoju ili drugu pravnu osobu: (i) stvara ili drži nedozvoljene fondove u zemlji ili stranoj državi, (ii)  sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja, lažnim bilancama, procjenama ili

inventurom ili drugim lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica, neistinito prikazuje stanje i kretanje sredstava i uspjeha poslovanja,

(iii) pravnu osobu stavi u povoljniji položaj prigodom dobivanja sredstava ili drugih pogodnosti koje se pravnoj osobi ne bi priznale prema postojećim propisima,

(iv) pri izvršavanju obveza prema proračunima i fondovima uskrati sredstva koja im pripadaju,

(v)  namjenska sredstva kojima raspolaže koristi protivno njihovoj namjeni, (vi) na drugi način grubo prekrši zakon ili pravila poslovanja glede uporabe i

upravljanja imovinom, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska

korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.“

 

24

Sklapanje štetnog ugovora  

Članak 294.  

„(1) Tko kao predstavnik ili zastupnik pravne osobe u kojoj nema većinski udio u njezinoj gospodarskoj djelatnosti sklopi ugovor za koji zna da je štetan za pravnu osobu, ili sklopi ugovor protivno ovlasti i time prouzroči štetu pravnoj osobi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka za takvo postupanje primio mito, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.“

 3. Zakon o radu 

Zakon o radu (Narodne novine, br. 38/1995, 54/1995 (ispr.), 65/1995 (ispr.), 17/2001, 82/2001, 114/2003, 123/03, 142/03 (ispr.), 30/2004 i 137/2004 (pročišćeni tekst)), glasi, u svom relevantnom dijelu, kako slijedi:

 Temeljne obveze i prava iz radnog odnosa

 Članak 3., stavak 1.

 „Osoba koja zapošljava (u daljnjem tekstu: poslodavac) obvezna je u radnom odnosu

radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.“

Dužnost poštivanja propisa u svezi s radnim odnosom 

Članak 5., stavak 1. 

„U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom.“ 

Otkaz ugovora o radu 

Članak 105. Poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.

 Redoviti otkaz ugovora o radu

 Članak 106., stavak 1.

 „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju:

(i) ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz),

(ii) ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), ili

(iii) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

25

Izvanredni otkaz ugovora o radu 

Članak 107., stavci 1. i 2.

 „(1) Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.. bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito

teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa

nije moguć.(2) Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana

saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.“

Neopravdani razlozi za otkaz 

Članak 108. 

„(1)….    za otkaz.(2) Podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca

zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

(3) Obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz.“

 

PRIGOVORI 

1.   Podnositeljica zahtjeva prigovara na temelju članka 9. i 10. Konvencije zbog otkaza

ugovora o radu i zbog toga što su je domaći sudovi, u građanskom postupku pokrenutom

nakon toga, odbili vratiti na posao.

2. Ona prigovara i na temelju članka 14. Konvencije da je protiv nje izvršena

diskriminacija zbog izražavanja mišljenja.

3. Podnositeljica nadalje prigovara na temelju članka 6. Konvencije  zbog ishoda naprijed

navedenog građanskog postupka i zbog toga što Ustavni sud koji je u predmetu sudio kao

posljednja instanca, nije bio nepristran.

4. I kao posljednje, podnositeljica zahtjeva prigovara da nije imala djelotvorno pravno

sredstvo za zaštitu svoje slobode izražavanja. 

 

26

PRAVO 

A. Navodna zlouporaba prava na podnošenje zahtjeva Vlada je ustvrdila da je time što je sredstvima javnog priopćavanja obznanila sadržaj

Vladinoga prijedloga za postizanje prijateljskog rješenja, podnositeljica zahtjeva povrijedila povjerljivost pregovora za postizanje prijateljskog rješenja, protivno članku 38. stavku 2. Konvencije i pravilu 62. stavku 2. Poslovnika Suda, koji je, prije stupanja na snagu Protokola br. 14. uz Konvenciju dana 1. lipnja 2010., glasio kako slijedi:

 

Članak 38. Konvencije 

 „1. Ako Sud zahtjev proglasi dopuštenim, on će: a) …;  b) staviti se na raspolaganje zainteresiranim strankama kako bi se postiglo prijateljsko

rješenje predmeta na temelju poštovanja ljudskih prava kako ih priznaju Konvencija i dodatni protokoli.

2. Postupci prema stavku 1.b) povjerljive su prirode.“  

Pravilo 62, stavak 2. Poslovnika 

(Prijateljsko rješenje) 

„U skladu s člankom 38. stavkom 2. Konvencije, pregovori o prijateljskom rješenju bit će tajni i neće biti na štetu argumenata stranaka u sporu pred Sudom. U postupku u sporu ne može se pozivati ili oslanjati ni na kakvo pismeno ili usmeno priopćenje niti na ikakvu ponudu ili ustupak učinjen u okviru pokušaja postizanja prijateljskog rješenja.“  1. Tvrdnje stranaka Vlada je ustvrdila da je ponašanje podnositeljice zahtjeva naštetilo pravilnom

funkcioniranju pravosuđa, te je pozvala Sud da poduzme korake koje smatra primjerenima s obzirom na te okolnosti.

Podnositeljica zahtjeva je ustvrdila da su joj se, nakon što je primila prijedlog Vlade u vezi s prijateljskim rješenjem, obratila razna sredstva javnog priopćavanja koja su već bila pribavila informacije o njegovome sadržaju iz "pouzdanih krugova u Vladi". Uz to je ustvrdila da je u svim svojim izjavama danim sredstvima javnoga priopćavanja odlučno izjavila da poštuje odluku i preporuke Suda te da ne želi komentirati nikakve informacije koje se odnose na moguće prijateljsko rješenje.

  2. Ocjena Suda Prema mišljenju Suda, potrebno se prema Vladinim tvrdnjama, u biti, odnositi kao prema

prigovoru o nedopuštenosti zbog zlouporabe prava na podnošenje zahtjeva (vidi predmet Lesnina Veletrgovina d.o.o. v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), br. 37619/04, 2. ožujka 2010.). S time u vezi Sud ponavlja da su, prema članku 38. stavku 2. Konvencije i pravilu 62. stavku 2. Poslovnika Suda, na način kako je bio sročen prije 1. lipnja

27

2010. godine, pregovori o postizanju prijateljskog rješenja povjerljive naravi. To je pravilo apsolutno i ne dopušta pojedinačne ocjene o tome koliko je pojedinosti obznanjeno (vidi naprijed citirani predmet Lesnina Veletrgovina d.o.o.). Ukazujući na važnost tog načela, Sud nadalje ponavlja da se ne može isključiti da povreda pravila povjerljivosti u izvjesnim okolnostima može opravdati zaključak da je zahtjev nedopušten zbog zlouporabe prava na podnošenje zahtjeva (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Lesnina Veletrgovina d.o.o.; Miroļubovs and Others v. Latvia, br. 798/05, § 68, 15. rujna 2009.; Benjocki and Others v. Serbia (dec.), br. 5958/07, 6561/07, 8093/07 i 9162/07, 15. prosinca 2009.; Hadrabová v. the Czech Republic (dec.), br. 42165/02, 25. rujna 2007.; te Popov v. Moldova (no. 1), br. 74153/01, § 48, 18. siječnja 2005.).

Uzimajući u obzir prethodno opisane činjenice, a u pomanjkanju bilo kakvih dokaza koji bi potkrijepili tvrdnju podnositeljice zahtjeva da su razna sredstva javnog priopćavanja i prije nego što su joj se obratila drugdje već bila dobila informacije o sadržaju Vladinog prijedloga za postizanje prijateljskog rješenja, Sud nalazi utvrđenim da je podnositeljica zahtjeva bila ta koja je te informacije obznanila sredstvima javnog priopćavanja.

Sud nadalje primjećuje da je u obavijesnoj bilješci na hrvatskome jeziku, priloženoj uz dopis Suda od 16. ožujka 2009. godine bilo jasno naznačeno da su svi pregovori o postizanju prijateljskog rješenja strogo povjerljive naravi. Prema tome, podnositeljica zahtjeva je bila svjesna tog uvjeta i trebala ga se pridržavati (vidi naprijed citirani predmet Benjocki and Others). Kao što je već navedeno, Sud smatra da podnositeljica zahtjeva nije pružila uvjerljive razloge za svoj propust da to učini.

Prema mišljenju Suda, ponašanje podnositeljice zahtjeva stoga predstavlja povredu pravila povjerljivosti. Sud, međutim, smatra da, u okolnostima koje postoje u ovome predmetu, može ostaviti otvorenim pitanje treba li smatrati da takvo ponašanje predstavlja i povredu prava na podnošenje zahtjeva jer je zahtjev ionako nedopušten zbog razloga navedenih u nastavku.

 B. Navodna povreda članka 10. Konvencije Podnositeljica zahtjeva prigovorila je na temelju članaka 9. i 10. Konvencije da joj je zbog

otkaza ugovora o radu što ga je dobila zbog izjava u tisku te zbog naknadnog odbijanja domaćih sudova da ju vrate na posao povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja i slobodu izražavanja. Pozvala se na članke 9. i 10. Konvencije.

Vlada je osporila tu tvrdnju.Sud primjećuje da se situacija koja je predmet prigovora tiče prava na priopćavanje

informacija i ideja, to jest, na izražavanje mišljenja u sredstvima javnoga priopćavanja, koje je zaštićeno člankom 10. Konvencije, a ne prava na slobodu mišljenja zaštićenog člankom 9. Stoga je ovaj prigovor potrebno ispitati isključivo na temelju članka 10. Konvencije koji glasi kako slijedi:

 „1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i

slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“  

28

1. Tvrdnje stranaka 

(a) Vlada Vlada je prvo ustvrdila da je miješanje u podnositeljičinu slobodu izražavanja u obliku

otkazivanja njezinoga ugovora o radu bilo zakonito jer se temeljilo na članku 107. stavku 1. Zakona o radu, koji predviđa mogućnost izvanrednog otkaza ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Nadalje, domaći su sudovi utvrdili da je podnositeljica zahtjeva prekršila svoje obveze iz radnog odnosa time što je javno obznanila povjerljive poslovne informacije koje su se odnosile na trgovačko društvo za koje je radila, te time što je iznijela čitav niz neosnovanih optužaba protiv njenog rukovodstva. Prema mišljenju Vlade, miješanje je stoga imalo legitimni cilj sprječavanja obznanjivanja povjerljivih informacija te zaštitu ugleda i prava drugih.

Kad je riječ o razmjernosti miješanja, Vlada je, pozvavši se na kriterije utvrđene u presudi Suda u predmetu Guja v. Moldova ([GC], br. 14277/04, ECHR 2008-…), ustvrdila sljedeće: (a) informacije što ih je podnositeljica zahtjeva obznanila nisu razotkrile nikakvo nezakonito ponašanje ili radnju; (b) prije obznanjivanja informacija u javnosti, podnositeljica zahtjeva o svojim nalazima i sumnjama nije obavijestila niti jedno nadležno tijelo; (c) informacije što ih je podnositeljica zahtjeva obznanila nisu bile od posebnog javnog interesa; (d) podnositeljica zahtjeva namjerno je javno objavila neosnovane optužbe; (e) iznesene informacije bile su osobito štetne; te (f)  izjave podnositeljice zahtjeva u javnosti bile su motivirane osobnom povrijeđenošću.

Vlada je prvo ustvrdila da je domašaj zaštite državnih službenika ili zaposlenika u javnome sektoru koji neovlašteno obznanjuju u javnosti povjerljive informacije ograničen na signaliziranje nezakonitog ponašanja ili radnji. Međutim, informacije što ih je podnositeljica zahtjeva obznanila u ovome predmetu nisu upućivale ni na kakvo nezakonito ponašanje ili radnju. Naime, ni politika što ju je donijela uprava INA-e u smislu angažiranja vanjskih prijevoznika, ni navodna nemarnost glede potraživanja 25.872.208,97 HRK od tih prijevoznika za gubitke tijekom prijevoza nisu se mogli okvalificirati kao nezakonito, a kamoli kao kriminalno ponašanje.

Vlada je također ustvrdila da, prije obznanjivanja informacija u javnosti, podnositeljica zahtjeva o svojim sumnjama nije obavijestila nadležno tijelo, a to je državno odvjetništvo. Za Vladu je očito da je podnositeljica zahtjeva svoje ozbiljne optužbe prvo iznijela u javnosti te da je tek 9. svibnja 2001. godine, to jest nakon što joj je otkazan ugovor o radu, podnijela kaznenu prijavu državnom odvjetništvu, kao tijelu nadležnom za progon kaznenih djela.

Vlada je nadalje ustvrdila da iako rasprava o poslovnoj politici naftne kompanije može biti od određenog interesa za javnost, ona ipak ne ulazi u kategoriju "čina ili propusta vlasti koji moraju biti podvrgnuti pažljivoj kontroli ne samo zakonodavnih i sudbenih vlasti, već i medija i javnoga mnijenja" (pozvala se na naprijed citirani predmet Guja, stavak 74.). Stoga, prema mišljenju Vlade, javni istupi podnositeljice zahtjeva ne uživaju nikakvu posebnu zaštitu. U svakom slučaju, kako je Vlada ustvrdila, podnositeljica zahtjeva nije se ograničila na pokretanje stručne i argumentirane rasprave o poslovnoj politici državne naftne kompanije, već je iskoristila svoj položaj kako bi pokrenula medijsku kampanju protiv rukovodstva INA-e, koja je  kulminirala otvorenim optužbama da su uključeni u kriminalne aktivnosti.

Vlada je potom ustvrdila da je podnositeljici zahtjeva ugovor o radu otkazan nakon što je otvoreno optužila članove rukovodstva INA-e i visoke državne dužnosnike da su uključeni u privatni biznis s prijevozom nafte, bez ikakvih dokaza. Iako je u svojim javnim istupima spominjala dokumente za koje je smatrala da mogu dokazati njezine navode, niti jedan od dokumenata što ih je podnositeljica zahtjeva naknadno dostavila državnome odvjetništvu u svrhu dokazivanja njenih sumnji da su članovi uprave INA-e i potpredsjednik Vlade S.L. počinili kazneno djelo nisu potkrijepili njezine tvrdnje ni samostalno, ni zajedno s drugim dokumentima koje je pribavila policija. Prema mišljenju Vlade, iz toga proizlazi da

29

podnositeljičine veoma ozbiljne optužbe o uključenosti članova uprave INA-e i državnih dužnosnika u kriminalne aktivnosti nisu iznesene u dobroj vjeri te da je ona namjerno javno obznanila neosnovane optužbe.

Nadalje, Vlada je ustvrdila da su informacije što ih je podnositeljica zahtjeva iznijela bile osobito štetne, s obzirom na to da je u vrijeme kad je sredstvima javnog priopćavanja obznanila povjerljive informacije, proces privatizacije INA-e tek bio započeo. Njezini česti javni istupi nedvojbeno su teško naštetili poslovnome ugledu INA-e u tom osjetljivom trenutku. Štoviše, njezine neosnovane optužbe o uključenosti visokih državnih dužnosnika u kriminalne aktivnosti u INA-i bile su takve da su mogle ozbiljno narušiti povjerenje građana u rad demokratski izabranih vlasti.

I konačno, Vlada je naglasila da su podnositeljičini javni istupi bili motivirani njezinom osobnom povrijeđenošću. Podnositeljica zahtjeva je vjerovala da bi INA trebala u cijelosti promijeniti svoju poslovnu politiku glede prijevoza naftnih derivata kroz razvoj vlastite prijevozničke flote, umjesto angažiranja vanjskih prijevoznika. Kada je shvatila da njezini prijedlozi neće biti prihvaćeni, obznanila je određene povjerljive informacije kako bi javnost obavijestila o svojemu neslaganju s prijevoznom politikom INA-e i kako bi promicala svoje vlastite stavove. Jedini cilj obznanjivanja tih informacija bio je potkrijepiti njezino mišljenje da je trenutačna politika loša. To je očito iz njezinoga prvog intervjua objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 3. travnja 2001. godine, a osobito iz njezinog odgovora na pitanje zašto je odlučila izaći u javnost: „Kako sve analize pokazuju trend generiranja gubitaka, a istovremeno neke simulacije mogućeg poslovanja pokazuju da bi bilo puno isplativije poslovati na drugi način, odnosno s vlastitim voznim parkom,…“  U vezi s time, Vlada je istaknula da je zaštita "zviždača" ograničena na signaliziranje nezakonitog ponašanja ili radnji te da se ne odnosi na neovlašteno iznošenje povjerljivih informacija u svrhu kritiziranja određene poslovne politike.

Vlada je uz to napomenula da su podnositeljičini javni istupi prvo bili ograničeni na oštru kritiku politike angažiranja vanjskih prijevoznika INA-e, te na argumente u prilog razvoja vlastite prijevozničke flote. Međutim, ona je bila duboko povrijeđena zbog toga što njezini nadređeni nisu prihvatili njezina mišljenja. To je bilo očito iz prepiske između podnositeljice zahtjeva i T.D.-a i S.L.-a, kao i iz intervjua objavljenog 3. travnja 2001. godine u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu je podnositeljica zahtjeva nedvosmisleno spomenula osobno nezadovoljstvo kao glavni razlog svoga javnoga istupanja: „Kako isti ljudi nisu pokazali nimalo sluha za ono što im govorim, pa su me čak počeli i ignorirati, odnosno marginalizirati, odlučila sam se na jedini mogući potez kako ono što zagovaram ne bi ostalo na dnu ladice.“

Osim toga, iz prepiske između podnositeljice zahtjeva i T.D.-a i S.L.-a vidljivo je da je ona prvo predložila razvoj vlastitog voznog parka INA-e, zatim ultimativno zatražila poništenje potpuno legalnog javnog nadmetanja za vanjske prijevoznike, da bi u konačnici podnijela vlastitu ponudu kako bi dokazala da je u pravu. Sve to pokazuje da ona nije mogla prihvatiti poslovnu politiku koja ne odgovara njezinim zamislima. Osjećaj povrijeđenosti kod nje je doveo do osobne netrpeljivosti prema osobama koje su se oglušile na njezine prijedloge, zbog čega ih je optužila za kriminal. Konkretno, u petome članku, objavljenom 7. travnja 2001. godine, podnositeljica zahtjeva je ustvrdila da su "pojedinci iz Inina menadžmenta uključeni u privatni biznis s prijevozom nafte" te da su "neki visoki državni dužnosnici također u to uključeni". Dakle, javne izjave podnositeljice zahtjeva nisu bile motivirane željom za razotkrivanjem korupcije i kriminala, već njezinom osobnom povrijeđenošću i antagonizmom zbog neprihvaćanja njezinih zamisli glede razvoja prijevozne politike naftnih derivata INA-e.

Uzimajući u obzir sve navedene elemente, Vlada zaključuje da se javne izjave podnositeljice zahtjeva ne mogu okarakterizirati kao istinsko "zviždanje", to jest, ukazivanje na nezakonito ponašanje u javnome sektoru. Stoga, otkaz njezinoga ugovora o radu nije bio protivan članku 10. Konvencije.

 

30

(a) Podnositeljica zahtjeva Podnositeljica zahtjeva je prvo ustvrdila da informacije koje je obznanila nisu bile

povjerljive. Uz to je navela da je INA bila stalno i sustavno izložena "isisavanju imovine" (engl. tunnelling) kroz koje su se golemi iznosi novca nezakonito izvlačili iz tvrtke i prebacivali na privatne račune nepoznatih osoba. Podnositeljica zahtjeva je ustvrdila da je, prije obznanjivanja tih informacija u javnosti, ona uistinu, s posebnom diskrecijom, o svojim nalazima prvo obavijestila svoje nadređene u tvrtci, da bi se potom, nakon što je bila izložena pritiscima i napadima zbog tih nalaza, obratila nadležnim državnim tijelima. U javnost je izašla tek nakon što nije ništa poduzeto po njezinim prijavama i zbog toga što se bojala za vlastiti život i za članove svoje obitelji. U tim je okolnostima podnositeljici zahtjeva bilo teško prihvatiti Vladinu tvrdnju da nije razotkrila nikakvo nezakonito ponašanje ili radnju, da informacije koje je iznijela nisu bile od posebnog interesa javnosti, da o svojim nalazima nije obavijestila nadležna tijela prije iznošenja informacija u javnost te da je u javnost namjerno iznijela neosnovane optužbe.

Kad je riječ o Vladinoj tvrdnji da su obznanjene informacije bile posebno štetne, podnositeljica zahtjeva odgovara je da su one uistinu bile štetne za one čije su kriminalne aktivnosti razotkrivene. Osim toga, informacije su bile korisne svakome tko je želio zaštititi državnu imovinu, povratiti otuđena sredstva, zaustaviti kriminalne aktivnosti i počinitelje privesti pravdi.

Podnositeljica zahtjeva smatra neprimjerenim Vladinu tvrdnju da su njezini javni istupi bili motivirani osobnom povrijeđenošću i antagonizmom, jer je u situaciji u kojoj su njezini nalazi izravno upućivali na umiješanost nekih članova uprave INE u kriminalne aktivnosti i u kojoj joj je poslije zbog tih nalaza otkazan ugovor o radu, bilo potpuno prirodno da postoje određeni antagonizmi. Međutim, njeni su postupci bili isključivo motivirani željom da zaštiti državnu imovinu, zaustavi kriminalne aktivnosti u INI te zaštiti sebe i svoju obitelj.

 2. Ocjena Suda       (a) Je li bilo miješanja Sud na početku primjećuje da je u određenom broju predmeta koji su se ticali slobode

izražavanja državnih ili javnih službenika presudio da se članak 10. primjenjuje na radno mjesto u općenitom smislu, te da stoga i državni službenici uživaju slobodu izražavanja (vidi, na primjer, Guja v. Moldova [GC], br. 14277/04, §§ 52 i 70, ECHR 2008-…; Kudeshkina v. Russia, br. 29492/05, § 86, 26. veljače 2009.; te Vogt v. Germany, 26. rujna 1995., § 53, Serija A br. 323).

Međutim, podnositeljica zahtjeva u ovome predmetu radila je za državnu naftnu kompaniju Hrvatske u kojoj je država u to vrijeme bila jedini dioničar, ali nije bila državni službenik. U tom pogledu, njezin je položaj sličan položaju podnositelja zahtjeva u predmetima Fuentes Bobo i Wojtas-Kaleta, koji su oboje radili za državne televizijske kuće, ali nisu bili državni službenici (vidi Fuentes Bobo v. Spain, br. 39293/98, 29. veljače 2000., te Wojtas-Kaleta v. Poland, br. 20436/02, § 42, 16. srpnja 2009.).

Unatoč tome, Sud ponavlja da se članak 10. Konvencije primjenjuje i kad su odnosi između poslodavca i zaposlenika uređeni privatnim pravom, te da država ima pozitivnu obvezu zaštititi pravo na slobodu izražavanja (vidi Fuentes Bobo, prethodno citirano, § 10). Sud stoga smatra da otkazivanje ugovora o radu podnositeljici zahtjeva zbog njezinih istupa u tisku predstavlja miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno člankom 10. stavkom 1. Konvencije (ibid.).

 

31

(b) Je li miješanje bilo opravdano                        (i) Zakonitost i legitimni cilj Sud primjećuje da je, prema odluci o otkazivanju ugovora o radu podnositeljici zahtjeva

od 18. travnja 2001., ona dobila otkaz: (a) zbog toga što je u svojim istupima u tisku kritizirala određene vidove poslovne politike INA-e i iznijela ozbiljne optužbe protiv članova rukovodstva tog trgovačkog društva, čime je nanijela štetu poslovnom ugledu INA-e; te (b) zbog toga što je navodno obznanila informacije klasificirane kao poslovna tajna.

Domaći su sudovi smatrali da je njezin otkaz zakonit bez obzira na to jesu li ili nisu obznanjene informacije predstavljale poslovnu tajnu. Utvrdili su da je otkaz ugovora o radu podnositeljici zahtjeva bio valjan jer je nanijela štetu ugledu INA-e svojim negativnim istupima u tisku i jer je postupila protivno interesima svoga poslodavca time što je neovlašteno obznanila određene informacije. Time je počinila ozbiljnu povredu radne dužnosti, koja predstavlja osnovu za izvanredan otkaz ugovora o radu na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o radu.

Sud stoga prihvaća da je miješanje propisano zakonom i da je imalo legitimne ciljeve jer mu je svrha bila zaštititi ugled ili prava drugih, a to su poslovni ugled i interesi INA-e (vidi Fuentes Bobo, prethodno citirano, § 45; De Diego Nafría v. Spain, br. 46833/99, § 31, 14. ožujka 2002.; te Jacubowski v. Germany, 23. lipnja 1994., § 25, Serija A br. 291-A). Kad je to tako, Sud također smatra da ovaj predmet, protivno mišljenju Vlade, treba razlikovati od (naprijed citiranog) predmeta Guja v. Moldova. U tom je predmetu podnositelj zahtjeva, državni službenik, dobio otkaz jer je javno obznanio povjerljive informacije. Iz toga je razloga Sud bio spreman prihvatiti da je legitimni cilj koji se težilo ostvariti tim miješanjem bio sprečavanje obznanjivanja informacija dobivenih u povjerenju (vidi naprijed citirani predmet Guja, stavak 59.), dok su u ovome predmetu legitimni ciljevi koji su se nastojali postići otkazom podnositeljici zahtjeva bili zaštita ugleda i prava drugih.

Vidjevši da je miješanje u slobodu izražavanja u ovome predmetu bilo zakonito i težilo ostvarenju legitimnih ciljeva, jedino pitanje o kojemu Sud treba odlučiti jest je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

 (ii) „Nužno u demokratskom društvu“ Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva u svojim izjavama tisku u početku kritizirala

poslovnu politiku INA-e da angažira vanjske prijevoznike za prijevoz svojih naftnih derivata i tvrdila da je rukovodstvo INA-e pokazalo znatan nemar kad se radilo o potraživanju naknade za gubitke nastale tijekom prijevoza tih derivata. Međutim, kasnije je, u svojim izjavama od 7. travnja 2001. godine, podnositeljica zahtjeva otvoreno optužila rukovodstvo INA-e za prijevaru, navodeći da su rukovodstva, u sprezi s prijevoznicima, odlijevali novac iz trgovačkog društva preplaćivanjem prijevoznika za njihove usluge te time što namjerno nisu ostvarivali potraživanja na ime gubitaka tijekom prijevoza.

Sud smatra da bi se moglo tvrditi da su otvorena pitanja na koja je ukazala podnositeljica zahtjeva pitanja koja mogu legitimno zabrinuti javnost (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirane predmete Wojtas-Kaleta, stavak 46, i Fuentes Bobo, stavak 48.).

S druge strane, Sud također smatra da je barem dio izjava podnositeljice zahtjeva, osobito onih koje su sadržavale navode o prijevari, sigurno bio na štetu poslovnih interesa INA-e i da je bio štetan za njen poslovni ugled. U tom pogledu Sud dijeli mišljenje Vrhovnog suda, kako je izrečeno u njegovoj presudi od 24. svibnja 2005. godine, da trgovačko društvo čija rukovodeća struktura tolerira i ohrabruje kriminalne aktivnosti sigurno ne može imati dobar ugled i da mu se ne može vjerovati u poslovnom svijetu. Sud isto tako ima na umu i tvrdnju Vlade da je podnositeljica zahtjeva svoju izjavu tisku dala u osjetljivom trenutku, kad je proces privatizacije u odnosu na INA-u tek započeo.

32

Stoga se u ovome predmetu treba odvagnuti sloboda izražavanja podnositeljice zahtjeva, osobito njeno pravo na javno iznošenje kritika poslovne politike nacionalnog naftnog trgovačkog društva, kao i na priopćavanje informacija o navodnim nepravilnostima unutar tog trgovačkog društva, i, što je još važnije, pravo javnosti da primi te informacije, u odnosu na zahtjeve zaštite ugleda i prava drugih, to jest, poslovnog ugleda i interesa INA-e.

Sud ponavlja s tim u vezi da članak 10. Konvencije ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja i da vršenje te slobode sa sobom nosi i „dužnosti i odgovornosti“. Stoga, tko god koristi tu slobodu ima „dužnosti i odgovornosti“, a njihov opseg ovisi o njegovoj ili njezinoj situaciji, (tehničkim) sredstvima koje on ili ona koristi i autentičnosti informacije obznanjene javnosti. Tako u ovome predmetu postoje tri čimbenika o kojima treba voditi računa. Prvi se tiče situacije podnositeljice zahtjeva kao zaposlenice, drugi naravi sredstava koje je upotrijebila u davanju svojih iskaza (vidi predmete Handyside v. the United Kingdom, 7. prosinca 1976., stavak 49., Seris A br. 24 i Haseldine v. the United Kingdom br. 18957/91, odluka Komisije od 13. svibnja 1992., Decisions and Reports (DR) 73, STR. 225 I 231) dok se treći tiče autentičnosti obznanjenih informacija (vidi naprijed citirani predmet Wojtas-Kaleta, stavak 50.).

Glede prvog čimbenika, Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva nije bila novinarka – čija je uloga informiranje i skretanje pozornosti javnosti te prenošenje informacija i zamisli o stvarima koje se tiču javnosti – nego zaposlenica koja prema svom poslodavcu ima dužnost lojalnosti, rezerviranosti i diskrecije (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Wojtas-Kaleta, stavak 43., naprijed citirani predmet Guja, stavak 70 i predmet Pay v. the United Kingdom (dec.), br. 32792/05, 16. rujna 2008.).

Glede drugog čimbenika, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva, kad je izražavala svoja mišljenja, koristila sredstva koja imaju širok i trenutni učinak, i to dnevne nacionalne novine velikog opticaja (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Haseldine).

Glede trećeg čimbenika relevantnog za postizanje ravnoteže, Sud ponavlja da su nadležne državne vlasti slobodne donijeti mjere kojima je namjera reagirati primjereno i ne prekomjerno na klevetničke optužbe koje nemaju temelja ili koje su izrečene u zloj vjeri (vidi predmet Castells v. Spain,  23. travanj 1992., stavak 46., Series A br. 236 i naprijed citirani predmet Guja, stavak 75.). U takvim predmetima treba razlikovati izjave o činjenicama i vrijednosne sudove. I dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazu iako mora postojati dovoljno činjenične osnove koja podupire te vrijednosne sudove, jer bi oni bez toga mogli biti pretjerani (vidi, na primjer, predmet Pedersen and Baadsgaard v. Denmark, [GC], br. 49017/99, stavak 76. ECHR 2004-XI).

I dok izjave podnositeljice zahtjeva djelomično predstavljaju vrijednosne sudove (osobito njena prva kritika poslovne politike INA-e u području prijevoza), njeni navodi o prijevari unutar INA-e, po mišljenju Suda sadrže konkretne činjenične navode, koji se kao takvi mogu dokazivati (vidi, na primjer, predmet McVicar v. the United Kingdom, br. 46311/99, stavak 83., ECHR 2002-III i Steel and Morris v. the United Kingdom, br. 68416/01, stavci 90. in fine i 94., ECHR 2005-II). Štoviše, navodi podnositeljice zahtjeva čine se prilično ozbiljnima budući da je ona, u stvari, optužila rukovodstvo INA-e za „isisavanje imovine“, oblik kriminala bijelih ovratnika koji je endemski u tranzicijskim gospodarstvima srednje Europe. Stoga ovi navodi traže bitno opravdanje, osobito s obzirom na to da su bili izrečeni u dnevnim novinama velikog opticaja. U tom kontekstu Sud ponavlja da što je ozbiljnija „optužba“, to solidniji trebaju biti dokazi (vidi naprijed citirani predmet Pedersen and Baadsgaard, stavak 78. in fine).

Podnositeljica zahtjeva nije, međutim, dostavila uopće nikakve dokaze u potporu svojih navoda o kriminalnom ponašanju od strane izvršnih dužnosnika INA-e. Ovo je potvrdilo državno odvjetništvo u svojoj odluci od 22. rujna 2004. godine kojom je odbacilo kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva protiv imenovanih članova uprave i nadzornog odbora INA-e. Državno je odvjetništvo osobito utvrdilo da podnositeljica zahtjeva nije dostavila nikakve dokaze koji bi dali povoda osnovanoj sumnji da bi bila počinjena kaznena djela iz članka 292.

33

(zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju) i članka 294. (sklapanje štetnog ugovora) Kaznenog zakona te da nije bilo dokaza da bi bilo kakva imovinska dobit bila ostvarena na štetu INA-e.

Sud također smatra utvrđenim da je podnositeljica zahtjeva bila motivirana javno objaviti svoje vlastito profesionalno neslaganje, a ne svoju istinsku zabrinutost za poslovne interese INA-e (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet). Sadržaj i ton njenih izjava tisku, zajedno s nepostojanjem bilo kakve činjenične osnove za njene najozbiljnije navode (vidi, mutatis mutandis, predmet Morissens v. Belgium, br. 11389/85, odluka Komisije od 3. svibnja 1988., DR 56, str. 127 i 136), sugerira da su one bile neobuzdana reakcija na ponašanje rukovodstva INA-e koje je ignoriralo njene poslovne prijedloge. Ovaj je nalaz dalje potkrijepljen činjenicom da su ozbiljne optužbe od strane podnositeljice zahtjeva protiv izvjesnih članova rukovodstva INA-e prvo bile izrečene u tisku, a da je tek 9. svibnja 2001. godine – dakle nakon što je zbog toga dobila otkaz – podnijela kaznenu prijavu protiv njih državnom odvjetništvu.

 Stoga, iako je otkaz podnositeljici bio oštra kazna za njeno ponašanje (vidi naprijed citirane predmete Guja, stavak 95. i Pay), naprijed navedena razmatranja dostatna su Sudu za zaključak da miješanje kojemu je prigovoreno nije bilo nerazmjerno u odnosu na legitimni cilj koji se nastojao postići te ga se stoga može smatrati kao „nužnim u demokratskom društvu“, u smislu stavka 2. članka 10. Konvencije.

Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno nedopušten te ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

    C. Navodna povreda članka 14. Konvencije u vezi sa člankom 10. 

Podnositeljica zahtjeva dalje prigovara da je bila diskriminirana zbog izražavanja svog mišljenja. Poziva se na članak 14. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

 „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost. „

 Sud upućuje na svoja naprijed navedena utvrđenja da je prigovor podnositeljice zahtjeva

na temelju članka 10. Konvencije nedopušten kao očigledno neosnovan. Sud nije pronašao nikakav razlog za zaključak da se njen otkaz osniva na bilo kakvim diskriminirajućim elementima. Slijedi da je njen povezan prigovor na temelju članka 14. isto tako nedopušten na temelju članak 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan te ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

 D. Navodne povrede članka 6., stavka 1. Konvencije

 Podnositeljica zahtjeva također prigovara ishodu građanskog postupka u njenom predmetu

i navodi da Ustavni sud nije bio nepristran kad je ispitivao njen predmet. Konkretno, sutkinja A.R. – bivša supruga I.R., koji je bio predsjednik Vlade Republike Hrvatske – bila je član vijeća toga suda kad je ispitivao njenu ustavnu tužbu. Podnositeljica zahtjeva je objasnila da je u njenome predmetu bio izravno prozvan predsjednik nadzornog odbora INE, S.L. koji je također bio i potpredsjednik Vlade I.R.-a u mjerodavno vrijeme i zamjenik šefa Socijaldemokratske partije, kojoj su obojica pripadali. Tvrdi da u tim okolnostima sutkinja A.R. nije mogla ostati nepristrana. Poziva se na članak 6., stavak 1. Konvencije, čiji relevantni dio glasi kako slijedi:

34

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi…..  svatko ima pravo da …. nepristrani sud ….ispita njegov slučaj.“    

Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva prigovara ishodu postupka, koji, osim ako bi bio arbitraran, Sud ne može ispitivati na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije. U svjetlu sveg materijala koji posjeduje, Sud smatra da je u ovome predmetu podnositeljica zahtjeva mogla dostaviti svoje tvrdnje sudovima koji nude jamstva navedena u članku 6., stavku 1. Konvencije i koji su o tim tvrdnjama govorili u odlukama koje su bile propisno obrazložene i nisu bile arbitrarne.

Konkretno, Sud smatra da je odnos između ustavne sutkinje A.R. i predsjednika nadzornog odbora S.L.-a, na koji upućuje podnositeljica zahtjeva, bio toliko dalek i udaljen da taj odnos ne može opravdati njenu zabrinutost da Ustavni sud nije bio nepristran kako se to traži u članku 6. Konvencije. Štoviše, podnositeljica zahtjeva nije dostavila nikakve dokaze koji bi upućivali na to da bi sutkinja A.R. bila osobno pristrana, i o tome ne postoje nikakve naznake.

Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članak 35., stavka 4. Konvencije.

 E. Navodna povreda članka 13. Konvencije u vezi s člankom 10.

 I kao posljednje, podnositeljica zahtjeva prigovara da ne postoji djelotvorno pravno

sredstvo u odnosu na njen prigovor na temelju članka 10. Konvencije. Poziva se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu. „

Sud upućuje na svoja naprijed navedena utvrđenja da je prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 10. Konvencije nedopušten kao očigledno neosnovan. Slijedi da je njen povezan prigovor na temelju članka 13. isto tako nedopušten na temelju članak 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan te ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

  Iz tih razloga, Sud jednoglasno utvrđuje da je zahtjev nedopušten.

 

Andre Wampach                                                                    Christos Rozakis       Tajnik                                                                                  Predsjednik 

35

IZDVOJENE ODLUKE

36

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKEBroj: U-III-689/2008Zagreb, 27. listopada 2010.

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio Ante Jeličić iz Kircheimbolandena (Njemačka), kojeg zastupa Mijo Jeličić, odvjetnik u Splitu, na sjednici održanoj 27. listopada 2010. god. jednoglasno je donio

O D L U K U

I. Ustavna tužba se usvaja i ukida:

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-370/07-2 od 26. rujna 2007.,- presuda Županijskog suda u Splitu broj: Gž-3289/06 od 11. siječnja 2007. god. u

dijelu kojim je potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude, i- presuda Općinskog suda u Splitu broj: P-1289/02 od 1. ožujka 2006. god. u točki II.

izreke.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Splitu na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u „Narodnim novinama“.

O b r a z l o ž e n j e

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM REPUBLIKE HRVATSKE

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je ustavnom tužbom podnesenom protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: Rev-370/07-2 od 26. rujna 2007. god., kojom su odbijene revizije podnositelja (tužitelja u parničnom postupku) i tuženice (Privredne banke Zagreb d.d., Podružnice Split) izjavljene protiv presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-3289/06 od 11. siječnja 2007. god.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u splitu broj: P-1289/02 od 1. ožujka 2006. god. u točkama I. i II. izreke.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti podnositelju iznos od 811.174,85 USD s kamatama od 1. siječnja 2005. god., po kamatnoj stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju (točka I. izreke) dok je (točkom II. izreke) odbijen s (pre)ostalim dijelom tužbenog zahtjeva upravljenim na isplatu iznosa od

37

868.825,15 USD (preko dosuđenog) i za razliku kamata od 12% godišnje u valuti glavnog duga za razdoblje od 6. ožujka 1994. god. pa do isplate.

2. U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da su mu osporenim odlukama, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 18. stavkom 1., 19. stavkom 2., 26., 29. stavkom 1. i 48. stavkom 1., te članci 19. stavak 1. i 117. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske (u pročišćenom tekstu Ustava, „Narodne novine“ broj 85/10., označen kao članak 118. stavak 3.).

U bitnome, podnositelj smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su utvrdili da se u konkretnom slučaju na ugovore koje je sklapao s tuženicom nakon 27. travnja 1991. god. primjenjuje Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 71/91., 3/92. i 12/92., u daljnjem tekstu: Uredba), prema kojoj (Uredbi) njegova štednja predstavlja tzv. staru deviznu štednju koja se isplaćuje na način i uz uvjete propisane Uredbom.

Naime, prema tvrdnjama podnositelja „(…) sklapanjem ugovora od 06. listopada 1993. god., sklapanjem onih prethodnih ugovora koji su nastali nakon 27. travnja 1991. god. među strankama je nastao novi ugovorni, sasvim neovisan dužničko-vjerovnički odnos i bez obzira na sve prethodne ugovorne odnose čiji je rok važenja prestao, podnositelj je uložio novu glavnicu i trenutkom sklapanja novog ugovora nastala je potpuno nova obligacija. Ugovor od 6. listopada 1993. god. je sklopljen nakon 27. travnja 1991. god. Uredba i Zakon (o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske – op. Ustavnog suda) imaju važenje na pravne odnose do 27. travnja 1991. god., pa je sve ostalo nebitno“. Podnositelj ističe „da je u biti u ovom slučaju riječ o pravnom poslu oročavanja devizne štednje nakon stupanja na snagu Uredbe, što znači da se radi o novoj štednji deviznih sredstava (…)“

U konačnici od Ustavnog suda traži usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

3. Podnositelj ustavne tužbe (na radu u Njemačkoj od 1972. god., a s prebivalištem u Splitu) je kao dugogodišnji štediša i korisnik usluga (tuženice) tijekom nekoliko godina uzastopce s tuženicom sklapao ugovore o deviznom štednom ulogu i to:

- 11. rujna 1990. god. na iznos do 1.182.000,00 USD s godišnjom kamatom od 10% do 2. ožujka 1991. god.,

- 13. lipnja 1991. god. na iznos od 1.182.000,00 USD s godišnjom kamatnom od 11% do 3. ožujka 1992. god.,

- 28. kolovoza 1992. god. na iznos od 1.444.700,00 USD s godišnjom kamatom od 12% do 4. ožujka 1993. god.,

- 6. listopada 1993. god. na iznos od 1.500.000,00 USD s godišnjom kamatom od 12% do 6. ožujka 1994. god.

4. Podnositelj je 20. svibnja 1994. god. – nakon obavijesti tuženice od 19. travnja 1994. god., kako su njegova devizna sredstva vraćena u status tzv. stare devizne štednje – podnio

38

tužbu Općinskom sudu u Splitu radi stavljanja na raspolaganje iznosa od 1.417.000,00 USD (s pripadajućim ranije ugovorenim kamatama) s mogućnošću isplate navedenog iznosa.

5. Presudom Općinskog suda u Splitu broj: P-1267/94 od 8. srpnja 1994. god., usvojen je tužbeni zahtjev podnositelja upravljen na raspolaganje i isplatu iznosa od 1.680.000,00 USD sa zakonskim kamatama od 6. ožujka 1994. god. pa do isplate, uz naknadu parničnih troškova.

Županijski sud u Splitu, rješenjem broj: Gž-2409/94 od 28. rujna 1994. god., ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje.

5.1. U ponovljenom suđenju Općinski sud u Splitu, presudom broj: P-176/95 od 13. rujna 1995. god., usvojio je tužbeni zahtjev podnositelja, te je obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 1.680.000,00 USD s pripadajućim deviznim kamatama u valuti glavnog duga po stopi koja se priznaje na sredstva po viđenju za razdoblje od 6. ožujka 1994. god. pa dao isplate, uz naknadu parničnih troškova.

Županijski sud u Splitu, uvažio je žalbu tuženice te je presudom broj: Gž-3045/95 od 21. veljače 1996. god., preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev podnositelja u cijelosti.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude, podnositelj je 25. studenog 1995. god. podnio reviziju Vrhovnom sudu.

Vrhovni sud rješenjem broj: Rev-425/1997-2 od 17. prosinca 1997. god., uvažio je reviziju podnositelja, te je ukinuo nižestupanjske sudske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.2. U ponovljenom suđenju, Općinski sud u Splitu, presudom broj: P-138/98 od 4. srpnja 2000. god., odbio je podnositelja ustavne tužbe s tužbenim zahtjevom.

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, rješenjem broj: Gž-2026/02 od 16. kolovoza 2002. god., ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

5.3.1. U ponovljenom suđenju, presudom Općinskog suda u Splitu broj: P-1289/02 od 1. ožujka 2006. god., djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženici je naloženo da podnositelju isplati (na ime dijela glavnice) iznos od 811.174,85 USD s kamatama od 1. siječnja 2005. god., po kamatnoj stopi koju u valuti glavnog duga plaćaju banke u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju, dok je u preostalom dijelu glavnice u iznosu od 868.825,15 USD i u odnosu na isplatu (razlike) kamata preko dosuđenih do zatraženih 12% godišnje za razdoblje od 6. ožujka 1994. god. pa do isplate, odbijen tužbeni zahtjev podnositelja – koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka.

U opširnom obrazloženju presude prvostupanjski sud, između ostalog, navodi:

„(…)

39

Stoga je tužitelj bio zatražio donošenje presude kojom bi se tuženika obvezalo staviti mu na raspolaganje glavnicu u iznosu od 1.417.000 USD sa pripadajućim kamatama u statusu nove štednje i to u deviznoj vrijednosti.

(…)

Tijekom postupka tužitelj je više puta uređivao tužbeni zahtjev, a konačno uređenim je zatražio isplatu iznosa od 1.680.000,00 USD s 12% kamata godišnje u valuti glavnog duga koja teče od 6. ožujka 1994. god. pa do isplate.

(…)

Naime, u ovom postupku tužitelj traži isplatu iznosa 1.680.000,00 USD s kamatom od 12% od 6. ožujka 1994. god. pa do isplate, smatrajući da se radi o deviznom depozitu „nove štednje“ na kojeg se ne mogu primijeniti odredbe Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug RH, koje se inače odnose na tzv. staru štednju, dok je mišljenje tužene suprotno iznesenom, pa je u tom kontekstu valjalo raspraviti i utvrditi činjenice odlučene za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

(…)

Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je zaključiti da su stranke, unatoč stupanja na snagu Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug RH („Narodne novine“ 71/91, dalje Uredba), zaključivale ugovore s posebnim aranžmanima.

(…) mišljenje je ovog suda da stranke, protivno citiranim odredbama Uredbe, odnosno Zakona, nisu slobodnom voljom sredstva zatečena na deviznom računu tužitelja na dan 27. travnja 1991. god., mogle tretirati kao novu deviznu štednju, jer bi u protivnom onemogućili ostvarenje cilja i svrhe, kako donošenja Uredbe, tako i Zakona.

Naime, Uredba, odnosno sada Zakon o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug je RH je kogentne naravi, odnosno to je prisilni specijalni propis koji mijenja ugovorni odnos među strankama, što znači da je odredbom čl. Uredbe ex legis izmijenjen ugovor o deviznom depozitu zaključen između stranaka tako što je devizni depozit po viđenju pretvoren u oročeni depozit, a čl. 11. Uredbe je propisan način korištenja deviznog depozita i način vraćanja deviznih sredstava počev od 30. lipnja 1995. god. pa ubuduće.

Naime, Uredba i Zakon doneseni su u vrijeme raspada bivše Jugoslavije tj. kada je glavnina deviznih sredstava bivše države bila deponirana kod NBJ pa se na taj način glavnina deviznih sredstava bivše države bila deponirana kod NBJ pa se na taj način donošenjem Uredbe i Zakona htjelo olakšati poslovanje banaka u RH, a svako drugačije ugovaranje i poslovanje stranaka bi predstavljalo osujećivanje cilja i svrhe donosene Uredbe i Zakona.

Stoga, ugovori koji su bili zaključivani protivno uredbi i Zakonu, ne bi mogli proizvesti valjani pravni učinak, a sukladno tome, ni po odredbi čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku, takve dispozicije stranaka ne bi mogle uživati pravnu zaštitu.

(…)

Kako je naprijed navedeno, ovaj sud utvrđuje da je na dan 31. prosinca 1991. god. imao kod tuženika ukupan iznos deviznih sredstava od 1.417.914,26 USD, što obuhvaća glavnicu na dan 27. travnja 1991. god. s obračunatim kamatama do 31. prosinca iste godine, što se sukladno Uredbi odnosno Zakonu može jedino tretirati starom deviznom štednjom te oslobađati anuitete u skladu s propisanim uvjetima.

Utvrđeno je međutim da su stranke u tom razdoblju imale posebne aranžmane glede kamatnih stopa, što po ocjeni ovog suda nije bilo protivno Zakonu, pa je tako bila ugovarana kamata od 10% do 12% time da je posljednje oročavanje isteklo 6. ožujka 1994. god.

Prema provedenim dokazima, nakon toga stranke nisu zaključile novih ugovora jer se nisu složile o visini kamatne stope koju je tužitelj zahtijevao u skladu s ranijim oročavanje, odnosno 5% godišnje, što tužitelj nije prihvatio, čime je među strankama prestao ugovorni odnos koji se temeljio na posljednjem ugovoru o deviznom štednom ulogu.

Ovdje naime ne može doći u primjenu automatsko produženje ugovora prema točki 5. Općih uvjeta sadržanih na poleđini ugovora o oročavanju, kojim je propisano da se ugovor automatski obnavlja na ugovoreno razdoblje i po uvjetima koji važe na dan isteka ugovorenog roka, ako štediša ili banka u roku mjesec dana po isteku ugovorenog roka pismeno ne otkaže daljnje oročavanje.

(…)

Glede visine koja je tužitelju isplaćena, sud prihvaća mišljenje vještaka, kako je to i navedeno, da je to iznos od 1.393.937,80 USD, na koji je tužitelj izričito iskazao u svom stranačkom iskazu, o čemu je također ranije bilo riječi.

(…)

Dosljedno, sud utvrđuje da na dan 31. prosinca 2004. god. kada je po Uredbi odnosno Zakonu oslobođen za isplatu posljednji anuitet stare devizne štednje, potraživanje tužitelja prema tuženika iznosi 811.174,85 USD, na koji iznos mu dosuđena kamata od 1. siječnja 2005. god., a u visini po kamatnoj stopi koju

40

u valuti glavnog duga plaćaju banke na štedne uloge po viđenju, dok je u preostalom dijelu glavnice u iznosu od 868.825,15 USD tužitelju valjalo odbiti, kao i sa zahtjevom za isplatu kamata preko dosuđenih do zatraženih 12% godišnje za razdoblje od 06. ožujka 1994. god. pa do isplate, budući je, protivno, tuženim navodima, tužiteljeva devizna štednje utvrđena starom deviznom štednjom, pa su mu sukladno Uredbi i Zakonu, a priznajući dopustivim ugovaranje kamata po višoj kamatnoj stopi za razdoblje od 6. ožujka 1994. god., a nakon toga po stopi od 5% na utvrđenu glavnicu od 1.417.914,26 USD s danom 31. prosinca 1991. god. priznate i u skladu s izloženim, obračunate kamate, te odbijen iznos od 1.393.937,80 USD za koji je utvrđeno da mu je isplaćen.

(…)“

5.3.2. Županijski sud u Splitu odlučujući o žalbama stranaka, u predmetu broj: Gž-3289/06 od 11. siječnja 2007. god., (presudom) potvrdio je prvostupanjsku presudu, dok je (rješenjem) preinačio prvostupanjsku presudu glede sporednog tužbenog zahtjeva (parničnog troška).

Prema ocjeni drugostupanjskog suda „(…) voljom stranaka sredstva zatečena na devizno računu tužitelja na dan 27. travnja 1991. god. nisu mogla biti tretirana kao nove devizna štednja. Svako drugo rezoniranje značilo bi osujećivanje cilja i svrhe Uredbe i Zakona.“

5.3.3. Vrhovni sud presudom broj: Rev-370/07-2 od 26. rujna 2007. god., odbio je revizije podnositelja i tuženice kao neosnovane, s obrazloženjem u kojem se, između ostalog, navodi:

„(…)

Navodi tužitelja svode se na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja da je riječ o staroj deviznoj štednji koja je pretvorena u javni dug Republike Hrvatske te ustrajanju u tvrdnji da je u pitanju nova devizna štednja, kao i na tvrdnju da mu na ime te nove štednje nije ništa isplaćeno. Navodima revizije tužitelj, dakle, pobija utvrđeno činjenično stanje. Revizijom se ne može osnovano pobijati utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija može izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. ZPP.a)

Uzgred je navesti da i sam tužitelj u tužbi tvrdi ono što je utvrđeno tijekom postupka, tj. baš da je riječ o staroj deviznoj štednji koja je prema njegovim navodima pretvorena u novu deviznu štednju. Sam je kao stanka priznao da mu je tuženik ukupno na ime devizne štednje isplatio 1.393.937,80 USD-a.

Inače, utvrđenja suda da bi ugovori sklopljeni između stranaka kojim se mijenja režim stare devizne štednje pretvorene u javni dug Republike Hrvatske u novu štednju bili ništavi tužitelj ne pobija već tvrdi da je riječ o novoj štednji prema ugovoru sklopljenom između stranaka. Kako je rečeno u postupku je utvrđeno da je u pitanju stara devizna štednja pretvorena u javni dug Republike Hrvatske.

(…)“

III. MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

6. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske glase:

„Članak 29. stavak 1.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

(…)

Članak 48. stavak 1.

Jamči se pravo vlasništva.“

7. Članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Konvencija) glasi:

41

„Članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva.

Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općima interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

8. Ustavni sud podsjeća na svoje ustaljeno stajalište da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava „mora vrlo široko tumačiti“, jer obuhvaća „načelno sva imovniska prava“ (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.: U-III-72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III551/1999 do 25. svibnja 2000.: U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.

9. Mjerodavni članci Uredbe glase:

„Članak 1.

Ovom uredbom se uređuju uvjeti i način pretvaranja deviznih depozita građana kod banaka koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. travnja 1991. godine u javni dug Republike Hrvatske te uvjeti i način korištenja tih deviznih depozita.

Pod deviznim depozitima građana, u smislu ove Uredbe, razumijevaju se:

- devizni depoziti banaka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu banke u Hrvatskoj) deponirani kod bivše Narodne banke Jugoslavije po osnovi devizne štednje građana i

- depoziti na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka koje su građani na te banke prenijeli u skladu s odredbama članaka 15. i 16. ove Uredbe iz banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske.

Članak 2.

Stanje deviznih depozita banaka u Hrvatskoj deponiranih kod Narodne banke Jugoslavije po osnovi devizne štednje građana, te stanje deviznih depozita prenesenih na banke u Hrvatskoj po odredbama članka 15. i članka 16. ove Uredbe uvećano za pripadajuće kamate za 199. godinu prema valutnoj strukturi u kojoj je izvršeno deponiranje, pretvara se u javni dug Republike Hrvatske u smislu ove Uredbe.

(…)

Članak 9.

Devizna štednja po viđenju i oročena devizna štednja građana te stanje na deviznim računima građana na dan 27. travnja 1991. god. uvećani za pripadajuće kamate za 1991. godinu, pretvaraju se u oročeni depozit koji će se isplaćivati u 20 polugodišnjih rata od kojih prava dospijeva 30. lipnja 1995. godine.

Kamata na depozite iz stavka 1. ovog članka iznosi 5%, a i obračunava se i isplaćuje 30. lipnja i 31. prosinca svake godine u devizi, s time da se kamata obračunava počevši od 1. siječnja 1992. godine.

Članak 10.

Za isplatu devizne štednje prema članku 9. ove Uredbe jamči Republika Hrvatske.“

10. Mjerodavni članci Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 106/93., u daljnjem tekstu: Zakon), glase:

42

„Članak 1.

Ovim Zakonom se uređuju uvjeti i način pretvaranja deviznih depozita građana kod banaka koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. travnja 1991. god. u javni dug Republike Hrvatske te uvjeti i način korištenja tih deviznih depozita.

Pod deviznim depozitima građana, u smislu ovoga Zakona, razumijevaju se:

- devizni depoziti banaka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: banke u Hrvatskoj) deponirani kod bivše Narodne banke Jugoslavije po osnovi devizne štednje građana i

- depoziti na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka koje su građani na te banke prenijeli u skladu s odredbama članka 15. i 16. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 58/93).

(…)

Članak 7. stavci 1., 3., 4. i 5.

(1) Devizna štednja po viđenju i oročena devizna štednja te stanje na deviznim računima građana na dan 27. travnja 1991. god. uvećani za pripadajuće kamate za 1991. god., a preneseni ugovorima sukladno članku 3. stavku 2. ovoga zakona, pretvaraju se u oročeni depoziti koji će se isplaćivati u 20 polugodišnjih obroka od kojih prvi dospijeva 30. lipnja 2005. god.

(…)

(3) Kamata na depozite iz stavka 1. ovoga članka u iznosu od 5% obračunava se dva puta godišnje i to 30. lipnja i 31. prosinca svake godine počevši od siječnja 1992. god.

(4) Kamata iz stavka 3. ovoga članka isplaćuje se u domaćoj valuti ili devizi po izboru građana. Ako se kamata isplaćuje u domaćoj valuti prva isplata dospijeva 1. srpnja 1992. god., a ako se kamata isplaćuje u devizi prva isplata dospijeva 1. srpnja 1995. god.

(5) Ako je kamata na depozit iz stavka 3. ovoga članka ugovorena po stopi višoj od 5% razliku od ugovorene kamatne stope, dužna je osigurati banka u skladu s ugovorom.“

11. Mjerodavni članci Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), glase:

„Članak 12.

U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

(…)

Članak 17. stavak 1.

(1) Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

(…)

Članak 18. stavak 2.

(…)

(2) Sudionik u obveznom odnosu dužan je u izvršavanju svoje obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(…)

Članak 103.

(1) Ugovor, koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

43

(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

(…)

Članak 262. stavci 1. i 2.

(1) Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(…)

Članak 1035.

(1) Ugovor o novčanom depozitu je sklopljen kada se banka obvezala primiti, a deponent položiti kod banke određeni novčani iznos.

(2) Ovim ugovorom banka stječe pravo raspolagati deponiranim novcem i dužna je vratiti ga prema uvjetima predviđenim u ugovoru“

IV. PRAKSA (USTAVNOG) SUDA

12. Ustavni sud je u predmetu broj: U-III-1526/2006 od 15. siječnja 2009. god., odbio ustavnu tužbu Ante Ćosića iz Splita koju je podnio protiv presude Županijskog suda u Čakovcu broj: Gž-528/05-2 od 23. ožujka 2006. god., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj: P-1131/95-30 od 18. listopada 2001. god.

U točki 5. navedene odluke Ustavni sud (između ostalog) navodi:

„(…)

Drugostupanjski je sud odbio žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je, s obzirom da je prvostupanjska presuda donijeta 18. listopada 2001. god., u konkretnom slučaju, trebalo primijeniti Zakon umjesto Uredbe, iako i Uredba i Zakon ovu pravnu materiju reguliraju na gotovo identičan način.

Kao mjerodavno materijalno pravo drugostupanjski sud navodi odredbu članka 7. stavka 1. Zakona koji propisuje da se devizna sredstva po viđenju i oročena devizna sredstva po viđenju na deviznim računima građana na dan 27. travnja 1991. god., uvećana za pripadajuću kamatu za 1991. god., pretvaraju u oročeni depozit koji će se isplaćivati u 20 polugodišnjih obroka od kojih prvi dospijeva 30. lipnja 1995. god., dok je stavkom 2. propisano da ako je kamata na depoziti ugovorena po stopi višoj od 5%, razliku do ugovorene kamatne stope dužna je osigurati banka u skladu s ugovorom.

Zaključno, drugostupanjski sud utvrđuje da podnositelju pripada kamata u iznosu od 5%, a koja je obračunata i isplaćena, a da tijekom postupka on nije dokazao da je s tuženikom ugovorio kamatu višu od 5%, odnosno, zaključio ugovor o oročenju deviznih sredstava preko 36 mjeseci temeljem čega bi mu pripala razlika za iznos utuženih kamata – (podcrtao Ustavni sud).“

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

13. U konkretnom slučaju, predmet spora su devizna novčana sredstva koja je podnositelj deponirao kod tuženice po osnovu sukcesivno sklapanih ugovora o deviznom štednom ulogu, i za koje je imao (legitimno) očekivanje da će mu po isteku ugovornog odnosa biti vraćena (u iznosu uvećanom za ugovorenu kamatu).

44

Stoga, a polazeći od utvrđenja iz točke 8. ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da „devizni štedni ulog“ u ovom ustavnosudskom predmetu predstavlja imovinu podnositelja koja uživa zaštitu propisanu člankom 48. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

13.1. U pogledu samog odnosa između podnositelja i tuženice riječ je o ugovornom odnosu nastalom na temelju ugovora (ugovora o deviznom štednom ulogu) sklopljenog između podnositelja kao deponenta i tuženice kao banke, a kojim su stranke uredile međusobna prava i obveze u odnosu na deponirana novčana sredstva.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da se na njihove međusobne odnose primjenjuju opće odredbe obveznog prava, pod pretpostavkom da Uredbom odnosno Zakonom nije drukčije određeno.

13.2. Naime, Ustavni sud prihvaća činjenicu da su devizni štedni ulozi zatečeni kod banaka koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske u određenom trenutku (na dan 27. travnja 1991.) pretvoreni u javni dug Republike Hrvatske na temelju sukcesivno donašanih propisa:

- Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 71/91., 3/92. i 12/92.), stupila na snagu 23. prosinca 1991.,

- Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 71/92.),

- Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 58/93.),

- Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 106/93.), stupio na snagu 3. prosinca 1993. (o tome više u točkama 9. i 10. ove odluke).

13.3. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev podnositelja koji, u bitnome, počiva na obrazloženju (vidjeti točku 5. ove odluke) da su odredbe Uredbe odnosno Zakona kogentne naravi i da bi svake drukčije ugovaranje predstavljalo osujećivanje njihova cilja i svrhe.

Ustavni sud primjećuje da odrede Uredbe odnosno Zakona ne sadrže odredbe o ništavosti pravnih poslova sklopljenih protivno odredbama Uredbe odnosno Zakona.

Stoga je, radi utvrđivanja cilja koji je zakonodavac imao u vidu pri donošenju Uredbe odnosno Zakona, izvršio uvid u obrazloženje prijedloga Zakona. Kao ciljevi njegova donošenja navode se:

„(…)

Pretvaranjem tzv. stare devizne štednje u javni dug Republike Hrvatske trebalo je zadovoljiti četiri, prividno nevezana cilja:

1. kratkoročni i krajnje pragmatični cilj – blokiranje devizne komponente kvazi novca i sprečavanje njegove monetarizacije (u trenutku radikalne promjene službenog tečaja);

2. dugoročni i suštinski cilj – javni dug trebao je osigurati sanaciju dijela aktivne banaka koji predstavlja potraživanja prema bivšoj NBJ, a u suštini predstavlja gubitak po osnovi tečajnih razlika;

3. pretvorbom tih gubitaka u javni dug Republike Hrvatske trebao je biti stvoren fond vrijednosnih papira kojima se odmah moglo potaknuti ne samo domaće tržište kapitala, već i sustavan proces privatizacije državne imovine i društvenih poduzeća;

4. izgradnju povjerenja u Republiku Hrvatske.

45

U obrazloženju prijedloga Zakona navodi se (i) da je pretvaranjem deviznih depozita građana kod banaka koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske, na način propisan Uredbom odnosno Zakonom, utvrđen odnos između Republike Hrvatske i banaka po osnovu proglašavanja deviznih štednih uloga javnim dugom te da za isplatu tih (prinudno) oročenih depozita štedišama jamči Republika Hrvatska.

13.4. Prema tome, Uredbom odnosno Zakonom uređivao se, prije svega, odnos između banaka i države tako da država jamči za devizna sredstava do visine (prinudno) oročenih i preuzetih depozita, uvećanih za kamate obračunate po kamatnoj stopi od 5%-

Kao što je već navedeno, Uredba odnosno Zakon ne sadrži odredbe o ništavosti ugovora kojima se disponira deviznim depozitima obuhvaćenom Uredbom odnosno Zakonom (tzv. stara devizna štednja). U prilog navedenom govori i članak 7. stavak 5. Zakona koji propisuje:

„Članak 7.

(…)

Ako je kamata na depozit iz stavka 3. ovog članka ugovorena po stopi više od 5%, razliku od ugovorene kamatne stope dužna je osigurati banka u skladu s ugovorom.“

Prema tome, proizlazi da bi bilo dopušteno sklapati takve (nove) ugovore – budući je Zakonom izrijekom dopušteno ugovarati kamatu stopu višu od Zakonom propisane (što i po ocjeni prvostupanjskog suda nije bilo protivno Zakonu – vidjeti točku 5.3.1. ove odluke) – ali je u tom slučaju razlika u visini kamatne stope padala na teret banke.

Stoga je po ocjeni Ustavnog suda, a polazeći upravo od cilja i svrhe Zakona navedenog u točki 13.3. ove odluke, pretpostavke ništavosti valjalo procjenjivati po odredbama ZOO-a o ništavosti (apsolutnoj i djelomičnoj) pravnih poslova.

13.5. Ustavni sud primjećuje da nije na Ustavnom sudu utvrđivanje činjenica bitnih za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava. Primjećuje, međutim, da je tijekom prvostupanjskog postupka nesporno utvrđeno (a viši sudovi ta utvrđenja nisu doveli u pitanje) da je podnositelju isplaćen iznos od 1.393.937,80 USD (i sam podnositelj dopunski saslušan na ročištu od 10. srpnja 2003. izjavio je kako mu je od 6. ožujka 1994. do 10. srpnja 2003. isplaćeno 1.393.937,80 USD).

Proizlazilo bi, dakle, da je sud učinio nespornom i prihvatio isplatu navedenog iznosa,kako u pogledu glavnice tako i u pogledu kamata, obračunatih i isplaćenih na temelju ugovora navedenih u točki 3. ove odluke, koje ugovore je, međutim, kao protivne cilju i svrsi Uredbe odnosno Zakona, utvrdio ništavim.

Prema tome, sudovi su prihvatili valjanost isplata izvršenih na temelju istih ugovora koje su utvrdili ništavim i zbog kojeg razloga su podnositelja odbili s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. U svjetlu navedenog, dvojbeno je jesu li sudovi, imajući u vidu osobite okolnosti konkretnog slučaja, mjerodavno pravno tumačili i primijenili na ustavnopravno prihvatljiv način.

14. Ustavni sud utvrđuje da su sudovi u konkretnom slučaju propustili utvrditi niz činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava:

46

- zanemarujući činjenicu da Uredba odnosno Zakon ne sadrže odredbe o ništavosti (novih) ugovora kojima se disponira tzv. starom deviznom štednjom,

- vezujući utvrđenje o ništavosti ugovora za cilj i svrhu Uredbe odnosno Zakona,- propustivši, međutim, utvrditi što je bio stvarni cilj i svrha Uredbe odnosno Zakona,- te uslijed toga ne primjenjujući odredbe obveznog prava,- kako o ništavosti (djelomičnoj i apsolutnoj) pravnih poslova,- tako i o načelima koje stranke moraju poštivati pri uređivanju međusobnih ugovornih

odnosa,- te ne dajući bilo kakvo objašnjenje kako je moguće valjano izvršiti dio obveze na

temelju ugovora koji je sud svojom presudom utvrdi ništavim

Uslijed svega navedenog osporene odluke redovnih sudova ukazuju se arbitrarnim.

Ustavni sud ocjenjuje da je takvim postupanjem sudova podnositelju – koji je nakon isteka ugovora i na temelju već izvršenih isplata, osnovano imao legitimna očekivanja da će ostvariti i osala prava koja mu po njegovu isteku pripadaju – povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, propisano člankom 29. stavku 1. Ustava.

15. Ustavni sud podsjeća da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske pa tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove arbitrarne i proizvoljne primjene već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržane u članku 29. stavku 1. Ustava. Ustavni sud utvrđuje da su neuvažavanjem tog zahtjeva, u osobitim okolnostima konkretnog slučaja – budući da provedbom osporenih odredbi dolazi umanjenja imovine podnositelja, a da pravna osnova i razlozi za njezino umanjenje nisu obrazloženi, nadležni sudovi povrijedili i jamstvo prava vlasništva, propisano člankom 48. stavkom 1. Ustava.

16. Budući da je utvrdio povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 29. stavkom 1. i 48. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao ostale povrede ustavnih prava koje je podnositelj istaknuo u ustavnoj tužbi.

17. Sukladno navedenom, na temelju članka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

18. Odluka o objavi (točka III. ove izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

PREDSJEDNICA VIJEĆA Snježana Bagić, v.r.

47

Gžx-708/10

REPUBLIKA HRVATSKAŽUPANIJSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević i Nediljke Radić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia banka d.d. Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branimiru Zmijanoviću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika Tomislava Pelaića iz Splita, Hercegovačka 96, zastupanog po punomoćniku Vjekoslavu Mladineu, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IIP-1040/05 od 4. prosinca 2009. god., u sjednici vijeća održanoj dana 15. prosinca 2010. god.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IIP-1040/05 od 4. prosinca 2009. god.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženik obveže isplatiti tužitelju iznos od 56.643,68 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje, da na svaki pojedini mjesečni obrok teče na način kako je to pobliže specificirano u pobijanoj presudi (točka I. izreke).

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.790,55 kuna.

Protiv navedene presude žali se tužitelj pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 33. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - u daljnjem tekstu ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

48

Gžx-708/10

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer je smatrao utvrđenim da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za postojanje odgovornosti tuženika, ako direktora i ovlaštene osobe za zastupanje te član uprave trgovačkog društva Comis d.o.o. iz Splita u smislu odredbe članka 10. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93 i 118/03 – dalje: ZTD).

Neosnovano žalitelj u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja pa s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je tuženik bio odgovorna osoba u trgovačkom društvu Comis d.o.o. te da je tea pravna osoba sa tužiteljem imala sklopljen ugovor broj 376 o izdavanju garancije broj 429 za uredno plaćanje leasinga temeljem kojeg ugovora je tužitelj ispostavio bankarsku garanciju u korist Hypo Leasing Kaernten iz Klagenfurta za uredno plaćanje leasinga automobila u iznosu od ATS 154.872 plativ tijekom tri godine u 36 jednakih mjesečnih rata od po ATS 4.302.

Tužitelj u tužbenim navodima smatra da pravni osnov za naknadu štete u odnosu na tuženika leži u činjenici što je isti kao odgovorna osoba trgovačkog društva Comis d.o.o. zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva, zbog čije insolventnosti tužitelj nije u mogućnosti izvršiti naplatu tražbine iz predmetnog ugovora.

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93 – dalje: ZTD), a ne i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 118/03) jer je ovaj Zakon u primjeni od 1. siječnja 2004. god. (čl. 326. tog Zakona), a pravni odnos iz kojeg spor proizlazi nastao je prije toga.

U smislu odredbe članka 252. stavak 5. ZTD-a vjerovnici mogu podnijeti zahtjev za naknadu štete pod pretpostavkama iz citirane odredbe prema članovima uprave dioničkog društva ako svoja potraživanja ne mogu podmiriti od društva. To vrijedi u svim slučajevima, osim onog iz st. 3. citiranog zakonskog propisa, samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Citirana odredba, dakle, propisuje mogućnost da se vjerovnici mogu naplatiti i od članova uprave, međutim, ta se odredba ne primjenjuje na odgovornost članova uprave društva s ograničenom odgovornošću jer je dužna pozornost i odgovornost članova uprave ovakvog društva posebnog uređena odredbama čl. 430. ZTD-a. Iz tih odredbi se ne može izvoditi zaključak da prema članu uprave, osim društva, zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva.

Naime, odredba članka 430. stavak 1. ZTD-a glasi da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva pri čemu se ovdje na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 252. ovog Zakona.

49

Gžx-708/10

Odgovarajuća primjena, dakle, odnosi se samo na ta pitanja koja se uređuju „ovdje“, a ne i na ostala pitanja, pa tako ni na pitanje mogućnosti vjerovnika da postavlja i zahtjev za naknadu štete prema članovima uprave za koju inače odgovaraju društvu.

Budući da je odredbama članka 430. ZTD-a uređena odgovornost članova uprave za štetu koju svojim radom prouzroče društvu nije moguća odgovarajuća primjena odredaba o odgovornosti članova uprave dioničkog društva, jer prednost u primjeni imaju odredbe koje uređuju odgovornost članova uprave društva s ograničenom odgovornošću.

Činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima iz 2003. god. pitanje odgovornosti članova uprave uređeno na drugačiji način, tj. upućivanjem na odgovarajuću primjenu odredaba članka 252. ZTD-a nema značenje jer se ovaj Zakon, kako je rečeno, u konkretnom slučaju ne primjenjuje (ne može se primijeniti unatrag, retroaktivno).

S druge strane jedina iznimka od pravila da članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze društva s ograničenom odgovornošću predviđena je odredbom članka 10. stavak 3. ZTD-a.

Prema toj odredbi, onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozivati da po zakonu ne odgovara za obveze društva. Zlouporaba predstavlja ostvarivanje prava protivno svrsi zbog koje je to pravo propisom ustanovljeno ili priznato.

Dakle, u konkretnom slučaju tuženik bi bio odgovoran za obveze društva Comis d.o.o. pod pretpostavkom da je zlouporabio okolnost da kao član društva ne odgovara za njegove obveze, da je postupio suprotno svrsi zbog kojeg je ustanovljena neodgovornost člana društva za obveze. Iz iznijetog slijedi da vjerovnicima društva s ograničenom odgovornošću nije dana aktivna legitimacija za naknadu štete zbog nemogućnosti namirenja tražbine od društva.. Kako je tužitelj vjerovnik društva s ograničenom odgovornošću, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku odbijen kao neosnovan. To stoga što iz navedenih zakonskih odredbi ne proizlazi da bi tuženik kao jedini član društva s ograničenom odgovornošću bio dužan naknaditi štetu, tužitelju koju nije mogao namiriti od društva s ograničenom odgovornošću. Dakle, za razliku od odredbi za dioničko društvo, kod društva s ograničenom odgovornošću, aktivna legitimacija za naknadu štete zbog nemogućnosti namirenja tražbine od društva nije dana vjerovnicima društva, a tužitelj je u konkretnom slučaju vjerovnik društva s ograničenom odgovornošću.

S druge strane prema utvrđenju prvostupanjskog suda, koje prihvaća i sud drugog stupnja, u tijeku postupka nije dokazano da postoje pretpostavke za primjenu odredbe članka 10. stavak 3. ZTD-a, jer temeljem izvedenih dokaza nije utvrđeno da je tuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva. Naime, na tužiteljici je bio teret dokaza (članak 219. stavak 1. ZPP) da navede činjenice i okolnosti iz kojih bi proizlazilo da postoji zlouporaba tužene.

Međutim, rezultati provedenog dokaznog postupka za sada ne daju osnova za utvrđenje prvostupanjskog suda o zlouporabi od strane tuženika okolnosti da kao član trgovačkog društva Comis d.o.o. ne odgovara za obveze društva.

50

Gžx-708/10

Naime, po ocjeni ovog suda, žalitelj činjeničnim navodima osim tvrdnje o insolventnosti društva i paušalnom iznošenju navoda o štetnom poslovanju tuženika kao jedinog člana društva Comis d.o.o. ne iznosi u čemu bi se konkretno sastojale radnje poduzete po tuženiku, a koje bi bile osnova za dokazivanje tvrdnje da na strani tuženika kao odgovorne osobe postoje propusti bilo u smislu primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika u vođenju poslovanja te pravne osobe bilo u zlouporabama društva pri postizanju zabranjenih ciljeva. Pritom sama činjenica da je u poslovanju pravne osobe došlo do poteškoća u radu i kasnije do nemogućnosti podmirenja obaveza, ne može biti razlog koji bi se imputirao tuženiku da je on u svom radu bio nesavjestan i da nije upotrijebio pažnju urednog gospodarstvenika.

Utoliko su bez pravnog značaja žalbeni navodi o propustu suda za izvođenjem dokaza saslušanjem stranaka jer u činjeničnim navodima tužbe nisu naznačene okolnosti na koje bi se isti saslušavali u smislu odredbe članka 264. ZPP-a. Osim toga sukladno odredbi članka 7. ZPP-a na strani suda više ne postoji inkvizitorno pravo pa u okolnostima kada upravo tužitelj predlaže zaključenje raspravljanja, iskazujući kako nema daljnjih dokaznih prijedloga (list spisa broj 26), prvostupanjski sud nije bio ovlašten u postupku izvoditi dokaze prema vlastitom nahođenju u cilju utvrđenja materijalne istine.

Osim toga, po ocjeni ovog suda s obzirom na spisu priležeći podatak o otvorenom stečajnom postupku nad predmetnom društvom valja kazati da iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj pokrenuo instrument prisilne naplate tog potraživanja, a niti je kao vjerovnik podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, iako bi za to imao uvjeta.

Naime, u smislu odredbe članka 39. stavak 7. SZ-a osobe ovlaštene za zastupanje društva osobno odgovaraju vjerovnicima za štetu koju im prouzročili propustom svoje dužnosti da u smislu odredbe članka 39. stavak 6. citiranog Zakona podnesu prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, što se može primijeniti u konkretnom slučaju i na tužitelja kao vjerovnika.

Kako je dakle, suprotno žalbenim navodima odlučno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda valjano utvrđeno, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, to je žalbu tužiteljice temeljem odredbe članka. 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi pobijanu presudu.

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući da je sud prvog stupnja temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a pravilno odmjerio visinu parničnih troškova koje pripadaju tuženiku, sukladno u postupku poduzetim radnjama (članak 155.), a prema vrijednosti predmeta spora.

Tuženiku, međutim, nije priznat trošak odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnom i potrebnom trošku u smislu odredbe članka 155. ZPP-a radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu, 15. prosinca 2010. god.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Luka Grgat, v.r.

51

STVARNO PRAVO

52

Gžsp-52/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja radi pružanja posjedovne zaštite u odnosu na poslovni prostor koji je u međuvremenu

porušen

Zahtjevom u sudskom postupku posjednik čiji je posjed samovlasno smetan, ovlašten je isti štititi zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće (čl. 22 st. 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 153/09 - dalje ZV).

U konkretnom slučaju, iz samog zahtjeva tužitelja o kojem je odlučeno pobijanim rješenjem, proizlazi da je poslovni prostor koji predstavlja predmet posjedovne zaštite u potpunosti porušen, a što među strankama nije niti bilo sporno.

U smislu zakonskih odredaba ZV-a, bit i svrha posjedovne zaštite je održavanje kontinuiteta postojećeg posjedovnog stanja pa je ostvarenje prava na zaštitu posjeda upravljeno upravo na uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo prije poduzetog čina samovlasnog smetanja.

Deklaratorna preambula tužbenog zahtjeva u parnici radi smetanja posjeda predstavlja njegov utvrđujući dio koji označava činjeničnu podlogu zahtjeva.

Unatoč tome što je odredbom čl. 22. st. 1. ZV u posesornim sporovima ozakonjen navedeni dio tužbenog zahtjeva, rješenje suda u postupku smetanja posjeda kondemnatorna je sudska odluka.

U situaciji kada više nema mogućnosti uspostave posjedovnog stanja kakvo je bilo prije poduzimanja samovlasnog smetanja, jer predmet posjedovne zaštite više ne postoji, nema niti prava na tu posjedovnu zaštitu, ali naravno, posjednik odgovarajuću pravnu zaštitu može ostvariti u drugom postupku kojeg je ovlašten pokrenuti pred sudom.

S obzirom da je u ovom postupku nesporno da su tuženici poslovni prostor, opisan u tužiteljevom zahtjevu, u potpunosti porušili, nema mogućnosti uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja, a time niti pružanja tužitelju tražene kondemnatorne posjedovne zaštite radi uspostave kontinuiteta posjeda.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-52/10 od 16. lipnja 2010. god.

53

Gžsp-54/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za zaštitu posjeda crkve koji se temelji na tvrdnji da je tužitelja, kao mirnog posjednika, tuženica zasmetala u posjedu rušenjem stepeništa

Polazeći od stava da tužbeni zahtjev u posjedovnom sporu mora sadržavati zemljišnoknjižnu i katastarsku oznaku nekretnine, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev utvrdivši da navedena nekretnina ne nosi zemljišnoknjižnu oznaku kako je to tužbenim zahtjevom označeno.

Naprijed navedeni stav prvostupanjskog suda i navedeni razlog ne opravdavaju odbijanje tužbenog zahtjeva te su utemeljeni na pogrešnom pravnom stajalištu.

U smislu čl. 10. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje ZV) osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari je posjednik te stvari, pa je prema tome i posjed faktična vlast na stvari, a ne pravo.

U parnicama zbog smetanja posjeda ne odlučuje se o knjižnim pravima pa se na odluke iz takvog spora, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ne odnosi odredba čl. 10. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08) o zemljišnoknjižnoj oznaci nekretnine kao obveznom sadržaju odluke.

Odluka, istina, mora sadržavati jasnu i određenu izreku, pa tako i u pogledu označavanja objekta posjedovne zaštite, jer se time određuju granice meritornog raspravljanja spora (čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - u daljnjem tekstu ZPP) i jer samo tako odluka može predstavljati podobnu ovršnu ispravu.

Tom zahtjevu jasnoće, načelno govoreći, može biti udovoljeno i bez naznake zemljišnoknjižnog broja nekretnine i to navođenjem drugih obilježja kojima se, s dovoljno pouzdanja, može označiti – identificirati objekt posjedovne zaštite. I tužitelj je tako tj. opisno u tužbi označio objekt posjedovne zaštite identificirajući je nazivom crkve i anagrafskom oznakom iste (Split, Dobrić 2).

Međutim, kad je tužitelj uz tako opisni način označio, identificirao, objekt posjedovne zaštite, istovremeno ga označavajući nepripadajućom zemljišnoknjižnom oznakom, tada je takav tužbeni zahtjev nejasan jer postoji proturječje u identifikaciji (istog) objekta posjedovne zaštite. Takva nejasnoća tužbenog zahtjeva otklanja mogućnost meritornog odlučivanja pa je radi otklanjanja iste prvostupanjski sud trebao, sukladno odredbi iz čl. 109. ZPP-a, pozvati tužitelja da uredi tužbu jasnim označavanjem objekta posjedovne zaštite, a kako to nije učinio, ovaj propust će ispraviti u nastavljenom postupku.

54

Pri tome je neprihvatljivo i podredno izneseno stajalište prvostupanjskog suda da bi, neovisno o prednjem, tužbeni zahtjev bio neosnovan jer nema samovlašća u postupanju tuženice kod činjenice da ona ima građevinsku dozvolu za izgradnju svog objekta. Naime, u smislu čl. 20. st. 4. ZV-a nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta, a građevinska dozvola ne predstavlja odluku kakvu u vidu ima ovaj propis.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-54/10 od 28. prosinca 2010. god.

55

Gžx-746/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja pod 1) i pod 2) na utvrđenje prava vlasništva na nekretninama, a sve kao osnov upisa ovog prava u zemljišne knjige

U konkretnom slučaju tužitelji pod 1) i pod 2) ističu da su predmetne nekretnine stekli izvanknjižno, pozivajući se na činjenični osnov stjecanja ovih nekretnina dosjelošću.

Pretpostavke stjecanja tog prava (u pravnom osnovu stjecanja na koji se pozivaju) tužitelji pod 1) i pod 2) su bili dužni dokazati prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja (čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje ZV). Tako je s obzirom na iznijeti činjenični osnov valjalo utvrditi jesu li tužitelji pod 1) i pod 2) preko svojih pravnih prednika ispunili pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću sukladno pravnim pravilima OGZ-a (paragraf 1472. OGZ-a). Isto tako, u ocjeni činjeničnog osnova stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pored činjenice da je posjed neke osobe nad nekretninom neprekidno trajao zakonom određeno vrijeme, uz okolnosti i sposobnosti subjekta za stjecanje, te da je stvar sposobna biti objektom stjecanja, od odlučnog značaja su i okolnosti da stjecatelj ima samostalni posjed stvari te da mu taj posjed ima onu kakvoću koja se traži za dosjelost.

Pretpostavka o savjesnosti (poštenju) posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena je ako posjednik kroz svo vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova.

Poštenje mora trajati cijelo vrijeme dosjelosti. Poštenje je subjektivno obilježje posjeda, pa ono nikad ne prelazi s prednika na sljednika u posjedovanju – poštenje se uvijek prosuđuje obzirom na onoga tko je posjednik. Časom kada je posjednik prestao biti pošten prekida se dosjelost. Ali naknadno nepoštenje posjednika nema povratno djelovanje na ono stanje prije toga u kojem je posjednik bio pošten. Prenošenje posjeda derivativnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida dosjedanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod njegovog univerzalnog ili singularnog sukcesora.

Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo neke stvari nužno je da samostalni posjed te stvari traje zakonom određeno vrijeme.

Samostalni posjed postoji ako posjednik izvršavajući svoju faktičku vlast ne izvršava time ničiju tuđu, „višu“, posrednu vlast (vlasnički posjed).

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava sa istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

Dužina vremena dosjedanja ovisi o kakvoći posjeda i osobi čija se stvar dosjeda. S obzirom na kakvoću posjeda razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost. Redovitom dosjelošću stječe se vlasništvo stvari na temelju samostalnog, kvalificiranog posjeda izvršavanog neprekidno kroz zakonom propisano vrijeme. Kvalificirani je posjed koji je

56

istovremeno zakonit, istinit i pošten, ma koliko dugo on trajao dosjelošću se ne može steći vlasništvo. Vrijeme dosjelosti može biti redovito i izvanredno,ovisno o tome čija se stvar dosjeda.

Da bi se mogla uzeti u obzir dosjelost prava vlasništva nekretnina dugotrajnim posjedom, ne treba utvrđivati naslov posjednika ili njegovih prednika, ali treba utvrditi vlasnički posjed tj. miran posjed s uočljivom voljom držati stvar kao svoju i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost, pri čemu dokazana zla vjera sprječava početak tijeka dosjelosti, sve dok postoji dokazana zla vjera. Ako za dosjelost nije već dovoljno vrijeme njegova vlasničkog posjeda, uračunat će se posjedniku i vrijeme takvog posjedovanja njegovog prednika (pri čemu treba utvrditi je li posjednik njegov sljednik).

Inače, pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom pravu (ipso iure), čim se ispune sve pretpostavke dosjelosti. Naime, dosjelost nije samo pravna osnova stjecanja koja bi imala nastupiti tek nekim aktom stjecanja, nego do stjecanja dolazi samom činjenicom da je nastupila dosjelost.

Rok dosjelosti počinje teći onog dana kada posjednik stekne posjed stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Dosjedavateljev samostalni posjed stvari, sa svom pozitivnim kvalitetama, treba trajati neprekidno kroz cijelo propisano vrijeme. Prenošenje posjeda derivativnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida posjedovanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod pravnog slijednika dotadašnjeg posjednika, dakle kod njegovog univerzalnog ili singuralnog slijednika (sukcesora).

Međutim, ako netko stekne nekretninu putem dospjelosti postaje njezin vlasnik bez obzira što nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, a i bez obzira što je prijašnji vlasnik ostao upisan kao da je on i nadalje vlasnik nekretnine premda to više nije. Novi vlasnik, dakle onaj tko je vlasništvo nekretnine stekao dosjelošću, ima pravo ishoditi upis svog prava u zemljišnoj knjizi, što implicira brisanje upisa dotadašnjeg prava vlasništva. Ako se on tim pravom ne posluži, nije zbog toga manji vlasnik. Isto tako, vlasnik koji svoju stvar nema u neposrednom posjedu, ali je posredno posjeduje, nije vlasnik – nevlasnik.

U navedenom, u postupku je trebalo utvrditi jesu li prednici tužitelja pod 1) i pod 2) bili u isključivom posjedu predmetnih nekretnina i od kada te ukoliko su bili isključivi posjednici, radi li se u tom slučaju o poštenom posjedu.

Nadalje, kada i u kom opsegu je došlo do prijenosa posjeda na tužitelje pod 1) i pod 2) te s kojim trenutkom bi bile ispunjene sve pretpostavke izvanknjižnog stjecanja prava vlasništva od strane tužitelja pod 1) i pod 2) budući da pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom pravu čim se ispune sve pretpostavke dosjelosti te jesu li eventualno nakon toga tužitelji pod 1) i pod 2) to pravo izgubili.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-746/10 od 9. rujna 2010. god.

57

Gžnaj-6/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje ZV)

Primjenom odredbe iz članka 166. ZV prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica kao kvalificirani posjednik temeljem ove zakonske odredbe ima pravo tražiti iseljenje tužene iz predmetnog stana jer tužena taj stan koristi bez valjane pravne osnove.

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u interpretaciji odredbe članka 166. ZV, koja stipulira pravo predmnijevanog vlasnika (actio publiciana), štitio jače pravo na posjed zbog čega tužiteljica u postupku ne mora dokazati svoje vlasništvo, već je dovoljno da dokaže svoje jače pravo na posjed, time da mora dokazati sve elemente koji čine posjed kvalificiranim (zakonitost te istinitost posjeda kao i da se stvar nalazi u posjedu tužene te identitet stvari).

Prema pravnoj teoriji koja se razvila uz ovaj članak ova zakonska predmnijeva vlasništva postoji u korist osobe koje zahtjeva predaju stvari, ako ona u postupku koji se za to vodi pred sudom, odnosno drugim nadležnim tijelom vlasti, dokaže pravni temelj na kojem je ona bila stekla posjed stvari čiju predaju zahtjeva i istinit način tog svog stjecanja posjeda te stvari, ali time da ta predmnijeva nikad neće djelovati u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik te stvari. Dakle, predmnijeva djeluje u takvom postupku u korist tzv. „publicijanskog posjednika stvari“, naime, osobe čiji je samostalan posjed sporne stvari bio i zakonit i istinit i pošten. Djelovanje ove predmnijeve vlasništva „publicijanskog posjednika je relativno odnosno ono djeluje samo u odnosnom sporu i samo u odnosu prema osobi koja posjeduje stvar bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Predmnijeva vlasništva ne djeluje izvan tog postupka ali ni u njemu protiv onog koji stvar posjeduje na jednako jakom ili jačem pravnom temelju.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-6/10 od 1. listopada 2010. god.

58

OBVEZNO PRAVO

59

Gžp-991/09

SENTENCA: U ovoj pravnoj stvari radi se tužbenog zahtjevu društva za osiguranje za regres isplaćene naknade koju je isto društvo

isplatilo u svezi sa štetnim događajem u kojem je sudjelovao tuženik upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola i to dana 29. prosinca 1999. god.

S obzirom na predmet spora i činjenicu da je do štetnog događaja došlo 29. prosinca 1999. god., a tužitelj štetu nadoknadio dana 3. ožujka 2000. god., spor je trebalo riješiti primjenom odredaba Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 9/94, 20/97 i 46/97 – pročišćeni tekst, 50/90, 116/99 i 11/02).

Regresno pravo je pravo koje je određena osoba stekla time što je isplatila određeni iznos umjesto druge osobe koja je taj iznos trebala platiti na temelju određenog pravnog posla.

Potraživanje regresa nije potraživanje iz ugovora o osiguranju nego potraživanje koje se izvorno temelji na odredbama Zakona o osiguranja sada Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, s ciljem zaštite trećih oštećenih osoba, postoji niz slučajeva u kojima zakonodavac obvezuje osiguratelja na plaćanje oštete trećoj osobi, iako ne postoji ugovorna obveza osiguratelja na plaćanje takve štete. Tu spadaju i svi slučajevi gubitka prava iz ugovora o osiguranju regulirani kroz uvjet osiguranja. Ovaj regres se naziva i zakonska subrogacija pa je u tim slučajevima riječ o zakonskoj obvezi osiguravatelja na plaćanje štete trećoj osobi, kada tražbina osiguravatelja zastarijeva u općem zastarnom roku koji je propisan odredbom čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08) (Odluka Ustavnog suda RH br. U-III/3948/2006 od 17. prosinca 2008. god.).

Službena zabilješka ovlaštenih policijskih djelatnika predstavlja u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) te za činjenice navedene u istoj vrijedi presumpcija istinitosti, dok se ne dokaže suprotno.

Prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja (subrogacija) propisan je odredbom čl. 939. ZOO-a, u smislu navedene odredbe isplatom naknade iz ugovora o osiguranju prelaze na osiguravatelja po samom zakonu, u visini isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Pravila osiguranja inkorporirana u sadržaju ugovora o osiguranju čine njegov sastavni dio i svrstavaju se, temeljem odredbe čl. 142. ZOO-a, u pojam Općih uvjeta ugovora.

60

Prema definiciji koje nalazimo u toj odredbi Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe koje odredi jedna ugovorna strana, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom ugovoru), bilo da se na njih ugovor poziva i dopunjuje posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Pri tom je za ukazati kako kod osiguranja valja razlikovati dva posebna instituta kojima se zabranom ograničava odgovornost osiguratelja. Prvi je institut isključenje iz osiguranja, a drugi je gubitak prava iz ugovora o osiguranju, dok je razlika između jednih i drugih upravo u tome na kome je teret dokaza. Kod gubitka prava iz ugovora o osiguranju zbog vožnje pod utjecajem alkohola teret dokaza leži upravo na osiguraniku, što je stipulirano i kroz Uvjete za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti koji propisuje da osiguranik ne gubi svoja prava iz prethodnih odredaba ovog članka ukoliko dokaže da štetni događaj nije bio u uzročnoj vezi sa činjenicom da je vozač u trenutku predmetne nezgode bio pod utjecajem alkohola.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-991/09 od 14. listopada 2010. god.

61

Gžmal-821/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja ( HT) na isplatu troška telefonskog priključka – pitanje dialer programa

U postupku je utvrđeno da tužitelj kao davatelj javnih telekomunikacijskih usluga nije postupio sukladno svojoj zakonskoj obvezi osiguranja zaštite korisnika od zlouporabe i prijevara u javnoj telekomunikacijskoj mreži, koju propisuje čl. 42. stavak 2. Zakona o telekomunikacijama („Narodne novine“ broj 122/03, 158/03, 60/04 i 70/05), već da je samo upozoravao korisnike, putem svoje Internet stranice, na postojanje dialer programa.

Prema odredbi čl. 42 st. 2. Zakona o telekomunikacijama davatelji javnih telekomunikacijskih usluga dužni su osigurati korisnicima svojih usluga primjerenu zaštitu od zlouporaba i prijevara u javnoj komunikacijskoj mreži. Sukladno odredbi stavka 3. istoga članka korisnici javnih telekomunikacijskih usluga nisu dužni snositi troškove koje korisnicima usluga ili davateljima usluga prouzroči treća osoba u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka.

Tužitelj svoje propuste u zaštiti korisnika svojih telekomunikacijskih usluga ne može prebacivati na korisnike niti se svoje odgovornosti za zaštitu korisnika od zloupotreba od strane trećih osoba može eskulpirati pozivanjem na nedovoljno znanje i informiranost korisnika. Odredbom čl. 42. st. 2. Zakona o telekomunikacijama statuirana je obveza davatelja javnih telekomunikacijskih usluga da svojim korisnicima pruže tehnički najnapredniju i najsigurniju zaštitu od zlouporaba u javnoj telekomunikacijskoj mreži.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-821/10 od 2.listopada 2010. god.

62

Gžp-767/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja potječe od ugriza psa

Pas bez nadzora predstavlja opasnu stvar pa čak i u situaciji kad se radi o psima manjeg uzrasta, smatranog kao kućnog ljubimca.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imatelj. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka može se zaključiti da tuženik skrbi o psu, čime je jasno manifestirao svoju volju za posjedovanjem. Nije rijedak slučaj da roditelji po nagovoru djece ili jednog od supružnika kupe psa i onda usprkos protivljenju kupnje psa, preuzmu cjelokupnu brigu oko psa i tako prihvate zatečeno stanje.

Tuženik se ne može eskulpirati od odgovornosti za nastalu štetu, samo temeljem činjenice da je bio protiv kupnje psa, kad čitav niz dokaza ukazuje da je upravo on bio imatelj psa.

Obaveza je roditelja da dijete predškolske dobi bude pod nadzorom odrasle osobe te je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je maloljetna tužiteljica bila pod nadzorom svojih roditelja samim time što se kuća roditelja nalazi u neposrednoj blizini plaže gdje se dogodio ugriz. Pod pojmom nadzora ima se smatrati stalno provjeravanje, konstantno praćenje stanja ili djelovanja koga ili čega, odnosno stalna i pažljiva kontrola tj. nadgledanje. Dakle, nije bitno na kolikoj se udaljenosti nalazila kuća roditelja tužiteljice, već je bitno jesu li roditelji tužiteljice vršili nadzor nad tužiteljicom.

Kako roditelji tužiteljice nisu vršili nadzor nad djetetom, to je ono bilo izvrgnuto povećanom riziku opasnosti, jer da je dijete bilo pod nadzorom u smislu čl. 94. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07), onda je bilo za pretpostaviti da odrasla osoba pod čijim bi se nadzorom nalazilo dijete bi spriječila ugriz, odnosno ne bi bilo više ugriza od jednog puta. Stoga, u ponašanju tužiteljice ovaj sud nalazi njen doprinos u omjeru od 40%, a u činjenici da je tuženik pustio psa bez nadzora njegov doprinos od 60%.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-767/10 od 3. prosinca 2010. god.

63

Gž-1065/08

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev za naknadu materijalne štete nastale tužiteljici oštećenjima u njenom stanu uslijed prodora vlage, zahtjev se temelji na tvrdnji da tuženici, kao vlasnici potkrovlja, kao posebnog dijela iste zgrade u kojoj je njen stan, nisu izvršili potrebnu sanaciju krova niti su to njoj dopustili

U postupku je utvrđeno da je tužiteljici, u njezinom stanu kao posebnom dijelu zgrade, nastupila šteta u vidu oštećenja uslijed prodora vlage. Uzrok te vlage, međutim, ne predstavlja bilo kakvo stanje (dotrajalost, kvar ili slično) posebnog dijela nekretnine u vlasništvu tuženika, u kojem slučaju bi tuženici odgovarali tužiteljici za štetu sukladno odredbama iz čl. 80. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje ZV) kojima je statuirana odštetna odgovornost vlasnika posebnoga dijela nekretnine zbog propusta u propisanim dužnostima održavanja posebnog dijela nekretnine.

U postupku je na nedvojben način utvrđeno da je uzrok vlage dotrajala krovna konstrukcija koja predstavlja zajednički konstruktivni element stambenog objekta, te dotrajali horizontalni pocinčani oluk za odvodnju kišnice – zajednički uređaj zgrade.

Budući da je izvor štete derutnost zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine to je: - kako po načelima obveznog prava o uklanjanju izvora opasnosti štete (čl. 156. Zakona

o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08)

- tako i po propisima stvarnog prava (čl. 85. st. 2., čl. 86., čl. 89. ZV), održavanje zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine (uz snašanje troškova za isto) jednakopravno obvezujuće za sve suvlasnike, što znači i tužiteljicu, a ne samo tuženike.

Stoga, te kad je u postupku utvrđeno da ni sama tužiteljica nije izvršavala svoju obvezu održavanja zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine, niti se koristila svojim ovlaštenjem da, neovisno o pristanku tuženika, poduzme nužne mjere popravka zbog opasnosti od štete (čl. 92. st. 2. ZV-a), ne može ona kod takve svoje pasivnosti osnovano od tuženika tražiti naknadu ove štete. Odredbe ZV-a takvu odštetnu odgovornost ne propisuju, a opća načela obveznog prava ne toleriraju radnje, ali ni propuste, oštećenika koji se reflektiraju na nastanak i opseg štete. Oštećenik je obvezan nastojati spriječiti nastanak štete (VSRH – Gzz 14/00 od 30. listopada 2003. god.), a tužiteljica je to u danom slučaju ne samo mogla nego i trebala učiniti.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gž-1065/08 od 11. ožujka 2010. god.

64

Gžx-206/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi – primjena odredbe članka 919. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05)

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizašlo je da tužitelj o predmetnom štetnom događaju nije obavijestio osiguratelja već samog poslodavca.

Odredbom čl. 919. st. 1. ZOO propisano je da kada se dogodi osigurani slučaj da je osiguratelj dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio, pri čemu stavak 2. propisuje da ukoliko je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezinog iznosa potrebno stanovito vrijeme, da taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos.

Prema tome, da bi obveza i njezina visina bile utvrđene, potrebno je da osiguratelj bude o nezgodi obaviješten, što proizlazi i iz čl. 14. st. 1. Općih uvjeta tuženika pod 2.

Međutim, iz čl. 12. toč. 6. Općih uvjeta tuženika proizlazi da ukoliko osiguranik ne bi prijavio nezgodni slučaj uz odgovarajuću dokumentaciju prema odredbama općih uvjeta, već odmah pokrene sudski spor protiv osiguratelja snosi sve troškove sudskog postupka bez obzira na ishod sudskog spora te ujedno gubi pravo na kamate na dosuđeni iznos.

Valja reći da je prvostupanjski sud valjano postupio kada je u konkretnom slučaju otklonio primijeniti citiranu odredbu čl. 12. toč. 6. Općih uvjeta tuženika jer takva mogućnost propisana odredbom čl. 143. st. 2. ZOO prema kojoj sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi Općih uvjeta koji lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koji su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

Tuženik pod 2. je osiguratelj po polici kolektivnog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, što nije sporno, a osigurani slučaj je nastupio što isto tako nije sporno, pa slijedom toga tužiteljima pravo na obeštećenje pa bi bilo nepravično i pretjerano strogo od tužitelja lišiti prava i na kamatu, za slučaj propuštanja na način predviđen općim uvjetima tuženika da obavijesti tuženika, kao osiguratelja o nastupu štetnog događaja i njegovim posljedicama.

65

Utoliko u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe čl. 143. ZOO pa tužitelj ima pravo na kamatu po čl. 277. ZOO, a za njega je ovo pravo pridržano i odredbom čl. 14. st. 1. Općih uvjeta tuženika pod 2. pri čemu je prvostupanjski sud valjano utvrdio zakašnjenje s isplatom glavnice osnovom odredbe čl. 912. st. 2. ZOO jer obavijest o osiguratelju samim utuženjem može vrijediti tek pod pretpostavkom da tužba sadrži sve one elemente propisane za obavijest u smislu citiranog čl. 2. Općih uvjeta tuženika ili pak obaviješću glede provedenog vještačenja.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-206/10 od 26. svibnja 2010. god.

66

Gžmal-84/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne i materijalne štete prouzročene u prometnoj nesreći u kojoj je smrtno stradao suprug tužiteljice

Prvostupanjski sud oglasio se apsolutno nenadležnim za suđenje u ovom sporu ocijenivši da za njegovo rješavanje nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj već sud u Bosni i Hercegovini s obzirom da se nezgoda dogodila na magistralnoj cesti Livno-Grahovo kada je teretno vozilo Hrvatske vojske udarilo u zaprežna kola kojima je upravljao suprug tužiteljice.

Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da za rješavanje ovog spora ne bi bio nadležan sud u Republici Hrvatskoj, pri čemu sud očito brka pitanje apsolutne nadležnosti Hrvatskog suda u sporovima s međunarodnim elementom (tzv. međunarodna nadležnost Hrvatskog suda) s pitanjem koje materijalno pravo kao mjerodavno valja primijeniti u rješavanju sporova s međunarodnim elementnom, u koje sporove nesporno spada i ovaj.

Naime, prvostupanjski je sud ispravno ocijenio kako je u konkretnom slučaju materijalno pravo mjerodavno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu pravo Bosne i Hercegovine. To stoga što je odredbom čl. 28. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91 i 88/91 – dalje: ZRSZ) propisano da je za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drukčije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika, a u konkretnom je slučaju predmetna šteta nastala na magistralnoj cesti u Bosni i Hercegovini, a tu je i nastupila štetna posljedica s obzirom da tužiteljica, koje je državljanka Bosne i Hercegovine, tamo i prebiva.

Međutim, to što za rješavanja ovog spora kao mjerodavno valja primijeniti materijalno pravo Bosne i Hercegovine, ne znači da za njegovo rješavanje ne može biti nadležan sud u Republici Hrvatskoj, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

Naime, nadležnost suda Republike Hrvatske u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu s međunarodnim elementom propisana je odredbom čl. 53. st. 1. ZRSZ-a, koja, pak upućuje na odredbe čl. 46., čl. 50., čl. 51. i čl. 52. ZRSZ-a.

Tako sukladno odredbi čl. 53. st. 1. ZSRZ-a u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama čl. 46. i čl. 50. do čl. 52. ovog Zakona ili ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske. U smislu, pak, odredbe čl. 46. st. 1. ZRSZ-a nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako tuženik ima prebivalište odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj. U konkretnoj pravnoj stvari očito je da tuženik ima sjedište u Republici Hrvatskoj.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-84/10 od 29. travnja 2010. god.

67

Rev 1419/09-2

SENTENCA: Za rješenje ovog spora prema odredbi tuženikovih Općih pravila za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja

važno je pitanje je li isključena obveza osiguratelja za isplatu osigurane svote putniku u vozilu koji nije bio alkoholiziran, a

nesretni slučaj je nastao zbog alkoholiziranosti vozača koji je upravljao vozilom

U postupku je utvrđeno da je tužitelj ozlijeđen u prometnoj nesreći kao putnik u osobnom automobilu, da je zbog posljedica ozljeđivanja kod tužitelja nastao trajni invaliditet od 17%, da je predmetnom policom osiguranja bilo ugovoreno osiguranje vozača i četiri putnika od posljedica nesretnog slučaja do iznosa od 100.000,00 kn, da je vozač kritične zgode bio pod utjecajem alkohola s koncentracijom alkohola u krvi od 1,37%o, da postoji uzročna veza između alkoholiziranosti vozača i nastanka nesretnog slučaja te da tužitelj nije bio pod utjecajem alkohola.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim smatrajući da su s obzirom na alkoholiziranost vozača ispunjeni uvjeti za isključenje tuženikove obveze iz predmetnog ugovora o osiguranju.

Prema odredbi čl. 1. st. 3. Općih pravila osiguranik je osoba od čije smrti, gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) ili narušenja zdravlja, zavisi isplata osigurane svote odnosno naknade.

Prema odredbi čl. 10. st. 1. toč. 9. Općih pravila obveza osiguratelja isključena je u cijelosti, između ostalog, ako je nesretni slučaj nastao zbog dokazane uzročne veze između djelovanja narkotičkih sredstava ili alkoholiziranog stanja osiguranika i nastanka nesretnog slučaja.

Prema odredbi čl. 10. st. 2. Općih pravila alkoholiziranim stanjem se smatra ono ako je u krvi osiguranika vozača utvrđena prisutnost alkohola više od 0,05%o, a kod ostalih više od 1%o.

Prema odredbi čl. 2. st. 2. toč. 2. Dopunskih pravila osiguratelj nije u obvezi isplatiti naknadu ako nesretni slučaj nastane zbog uzroka navedenih u čl. 10. Općih pravila.

Tumačeći citirane odredbe Općih pravila ovaj sud je u naprijed spomenutoj odluci zauzeo pravno shvaćanje da se odredba čl. 10. st. 1. toč. 9. Općih pravila može odnositi samo na vozača osiguranika, a ne i na putnika osiguranika.

Po predmetnoj polici Dopunskog dobrovoljnog osiguranja vozača i putnika za isplatu trajnog invaliditeta osiguranika, odgovornost tuženika treba se individualno promatrati u odnosu na svaku osiguranu osobu koja se u trenutku prometne nezgode nalazila u osiguranom vozilu, a što proizlazi iz Općih pravila koja razlučuju osiguranika vozača od osiguranika putnika, pa se tako između ostalog predviđa različiti stupanj alkoholiziranosti za svakog od tih osiguranika, koja mora biti u uzročnoj vezi sa nastankom nesretnog slučaja.

68

Sukladno tome, okolnost da je vozač predmetnog vozila u trenutku nastanka nezgode bio pod utjecajem alkohola i da postoji uzročna veza između njegove alkoholiziranosti i nastanka osiguranog slučaja, ne predstavlja razlog za isključenje tuženikove obveze plaćanja osigurane svote tužitelju kao putniku u vozilu, koji nije bio alkoholiziran te su stoga sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili neosnovanom osnovu tužbenog zahtjeva.

Odluka Vrhovnog suda RH Rev 1419/09-2 od 2. lipnja 2010. god.

69

Rev-627/09-2

SENTENCA: Pravno pitanje glasi je li se primjenom odredbe članka 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08 - dalje ZOO/05), ostvareno pravo na osobnu invalidninu uzima u obzir pri utvrđivanju novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti primatelja osobne invalidnine

Vrhovni sud Republike Hrvatske je o tom pitanju već zauzeo shvaćanje u više presuda, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem pa je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 282. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - u daljnjem tekstu ZPP).

Tako je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-446/2004 od 9. lipnja 2004. god. sud zauzeo shvaćanje da se „osobna invalidnina uzima u obzir pri utvrđivanju novčane naknade za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti“, a u presudi posl. br. Rev-2771/00-2 od 9. listopada 2003. god. zauzeto je shvaćanje da „ostvareno pravo na osobnu invalidninu na temelju Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida ne isključuje odgovornost i obvezu tuženika za naknadu štete, ali se uzima u obzir pri utvrđivanju novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti primatelja osobne invalidnine

Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-627/09-2

70

Gžo-244/09

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev za isplatu rente tužiteljima pod 1) i pod 2)

Odredbom čl. 194. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08 - dalje ZOO/05) propisano je da osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja, odnosno pomaganja.

Okolnost koju navodi sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude, a koja se tiče činjenice da mal. tužitelj pod 2) nije dokazao da ga je njegov pokojni prednik za života uzdržavao niti je dokazao iznos koji je prednik doprinosio na ime njegova uzdržavanja, nisu zapreka za donošenje odluke o renti zbog izgubljenog uzdržavanja, kako to mal. tužitelj pod 2) traži. Naime, kod činjenice da pokojni prednik mal. tužitelja pod 2) nije bio lišen roditeljskog prava, on je morao uzdržavati mal. tužitelja kao svoje dijete jer je to bila njegova zakonska obveza prema odredbama obiteljskopravnih propisa. U tom smislu mal. tužitelju pripada i renta zbog izgubljenog uzdržavanja najmanje u iznosu kojeg bi mal. tužitelj od svog oca ostvario na ime uzdržavanja prema obiteljskopravnim propisima.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja nije utvrdio u kojem bi iznosu mal. tužitelj ostvario uzdržavanje od svoga oca da je isti ostao živ prema obiteljskopravnim propisima zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Valja napomenuti da taj iznos ne mora nužno biti, iako može biti, onaj minimalni iznos koji predstavlja iznos ukupnih potreba djeteta dobi mal. tužitelja pod 2) prema podacima nadležnog ministarstva. Iznos kojega sud utvrdi kao iznos kojeg bi otac mal. tužitelja pod 2) bio dužan plaćati na ime uzdržavanja istog je onaj iznos u visini kojeg mal. tužitelju pod 2) pripada renta od osobe odgovorne za smrt prednika ovog tužitelja. Pritom valja imati na umu ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje mal. tužitelja u utuženom razdoblju, činjenicu da je mal. tužitelj živio s oba roditelja u obiteljskoj zajednici što znači da su roditelji dijelili obvezu zadovoljavanja materijalnih potreba mal. djeteta, kao i da su oboje ulagali brigu i rad u podizanje djeteta, kao roditelji s kojim mal. dijete živi.

U pogledu, pak, zahtjeva tužiteljice pod 1), sud je prvog stupnja raspravio spor s aspekta primjene popisa o uzdržavanju, a ne o naknadi štete u obliku rente. No imajući na umu sadržaj tužbe tužiteljice pod 1), za zaključiti je da se u slučaju njezinog tužbenog zahtjeva ne radi o uzdržavanju prema propisima o obiteljskim odnosima, već je riječ o naknadi štete u obliku rente zbog izgubljenog redovnog pomaganja. U tom smislu u postupku nije utvrđeno koliko je pokojni prednik tužitelja stvarno zarađivao, koliko je od stvarno zarađenog iznosa trošio na sebe, koliko je doprinosio za uzdržavanje mal. tužitelja pod 2), je li mu od te zarade što preostalo za potrebe tužitelja pod 2), a ako jest u kojem iznosu.

71

Pritom posebno valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su IVg-171/2008 od 15. prosinca 2008. god. prema kojemu se u izgubljenu zaradu obrtnika (s čime se izjednačava i naknada zbog izgubljenog redovnog pomaganja) ne uračunava dio koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa, što u konkretnom slučaju znači da od visine zarade koju je ostvarivao prednik tužitelja pod 2) valja oduzeti i iznos koji bi otpao na poreze i doprinose.

Ukoliko bi se u postupku utvrdila da je tužiteljica pod 1) doprinosila zajedničkom domaćinstvu svojim radom u kafiću, a prednik stranaka tako što je za potrebe prehrane obitelji nabavljao ribu, na što za sada upućuju rezultati dokaznog postupka, tada se takav odnos tužiteljice pod 1) i njezina prednika ne bi mogao uvrstiti u kategoriju redovnog pomaganja ove tužiteljice koju ima na umu odredba čl. 194. ZOO/91. Samo okolnost da je smrću supruga izostao njegov doprinos vlastitom domaćinstvu zbog izostanka njegovog rada vezanog uz nabavku ribe radi prehrane obitelji, nije zakonska osnova za naknadu sporne štete.

Na redovno pomaganje bi se eventualno mogao odnositi tek iznos koji bi predniku tužiteljice pod 1) ostao nakon što se od njegove stvarne zarade oduzmu iznosi koji se odnose na podmirenje njegovih vlastitih potreba, podmirenje zakonskih obveza uzdržavanja te obveza poreza i doprinosa.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-244/09 od 21. listopada 2010. god.

72

Gžmal-874/10

SENTENCA: Predmet spora je isplata na ime zakonskih zateznih kamata na neisplaćenu plaću

Odredbom iz čl. 31. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08) propisano je da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno, a st. 2. propisuje da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Pravilan je i zakonit pravni stav prvostupanjskog suda da ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva glede isplate zateznih kamata dok nije prestalo glavno potraživanje iz kojeg kamate kao sporedno potraživanje potječu.

To stoga, što su zatezne kamate sporedno potraživanje i teku od zakašnjenja pa sve do časa ispunjenja glavnog novčanog potraživanja i ne mogu se osamostaliti i posebno utužiti dok nije prestalo glavno potraživanje.

Kada glavno potraživanje prestane (u konkretnom slučaju isplatom plaće za lipanj 2006. god.), ako nisu plaćene, zatezne kamate se osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu kao glavno potraživanje i na to potraživanje može se zahtijevati zatezna kamata od kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-874/10 od 21. listopada 2010. g.

73

Gžo-420/09

SENTENCA: Pobijanje pravnih radnji dužnika

Što se tiče oblikovanja tužbenog zahtjeva kod tužbe za pobijanje pravnih radnji dužnika treba reći sljedeće.

Tužba za pobijanje dužnikove pravne radnje nema za posljedicu poništenje pravne radnje između dužnika i treće osobe zbog čega vjerovnik po odredbi čl. 283. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08 - dalje ZOO/05) nije ovlašten zahtijevati poništenje pravne radnje između dužnika i treće osobe koja se pobija. Ta je radnja između tih osoba pravno valjana. Djelovanje tužbe sastoji se u tome što pravna radnja gubi učinak samo prema vjerovniku, a ne i prema dužniku u odnosu na treću osobu, i to samo toliko koliko je potrebno za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja, jer ako sud prihvati tužbeni zahtjev radnja gubi učinak samo koliko je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja. Izvan tih okvira pravna radnja i dalje je pravno valjana jer je vjerovnikovo pobijanje ograničeno samo na visinu dužnikove neispunjene dospjele obveze.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-420/09 od 1. listopada 2010. god.

74

Gžx-517/10

SENTENCA: Zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog neosnovanog boravka u pritvoru – primjena odredbe čl. 476 do 484 ZKP-a

Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba uređen je odredbama čl. 476. do 484. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 – ispravak, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02) dalje ZKP).

Odredbom čl. 477 st. 2. ZKP-a propisano je da se je oštećenik prije podnošenja tužbe za naknadu štete dužan obratiti sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

Navedenu odredbu ZKP-a., prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, ne treba tumačiti kao procesnu pretpostavku za pokretanje parnice, već tu odredbu ZKP-a treba shvatiti kao zakonom predviđeni način rješavanja spora bez intervencije suda, pri čemu propust oštećenika da se obrati nadležnom ministarstvu može imati nekih drugi odraz u postupku, na primjer u pitanju prava tužitelja na naknadu parničnog troška ako tuženik prizna tužbeni zahtjev i dr. (VSRH, Revr-530/07).

Prema tome, kad se oštećenik prije podnošenja tužbe ne obrati Ministarstvu pravosuđa u smislu odredbe čl. 477. st. 2. ZKP-a radi postignuća nagodbe o postojanju štete, nema mjesta odbacivanju tužbe.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-517/10 od 28. listopada 2010. god.

75

Gžnš-61/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91) a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05)

Odredbom članka 376 ZOO/91 propisano je:- potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za 3 godine od kada je oštećenik

doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila,- u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za 5 godina od kada je šteta nastala, - potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme

određeno za zastaru te obveze.

Za početak zastarnog roka stoga zaista nije odlučan trenutak oštećenikovog saznanja za štetni događaj već za štetu, a ta dva trenutka ne moraju uvijek nastupiti istovremeno, ali se pod saznanjem za počinitelja štete podrazumijeva saznanje o okolnostima pod kojima, po odštetnom pravu, određeni subjekt odgovara za naknadu štete.

Zastara potraživanja naknade nematerijalne štete počinje teći od završetka liječenja i stabilizacije oštećenikovog zdravstvenog stanja, jer bi od tog momenta oštećenik saznao za štetu.

Smatra se da je oštećenik saznao za štetu kod fizičkih bolova kada su prestali bolovi, a najkasnije kada se dovršilo liječenje, kod duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti kada se dovrši liječenje i stabilizira oštećenikovo zdravstveno stanje narušeno štetnim događajem, kod naruženja kada je postalo izvjesno da se naruženost ne da više otkloniti niti bitno smanjiti te od straha kada je isti prestao, a najkasnije kada se dovrši liječenje.

Smatra se da je oštećenik saznao za štetu onog trenutka kada je došlo do uništenja njegove odjeće i obuće, odnosno onog trenutka kada je trebao platiti tuđu njegu i pomoć.

Po pravnom shvaćanju ovog suda dovršetak liječenja ne znači odlazak na kontrolu, provjera svog zdravstvenog stanja ili obavljanje određenih terapije, u svrhu održavanja svog zdravstvenog stanja, već dovršetak liječenja znači da se upravo u tom trenutku ustalilo zdravstveno stanje, a po štetnom događaju.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-61/10 od 10. rujna 2010. god.

76

Gžmal-61/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja (HZZO) na isplatu iznosa na ime troškova liječenja djelatnika tuženika (pitanje zastare)

Prema odredbi čl. 51 Zakona o zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 1/97, pročišćeni tekst), troškove liječenja svojih zaposlenika nastalih zbog zadobivenih ozljeda na radu, u cijelosti snose i za njih osiguravaju sredstva pravne i fizičke osobe kod kojih su te osobe zaposlene.

U konkretnom slučaju tužitelj je platio troškove liječenja zaposlenika tuženika, a koji troškovi su proizašli kao potreba liječenja zbog zadobivenih povreda na radu. Tužitelj je dakle, umjesto tuženika, snosio troškove liječenja za koje je sredstva trebao osigurati tuženik pa je zatražio povrat isplaćenog novčanog iznosa.

Osnova potraživanja tužitelja prema tuženiku nije naknada štete, već je osnova potraživanja povrat izdataka za drugoga, sukladno odredbi čl. 218. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08). Stoga takvo potraživanje zastarijeva u roku od 5 godina, pozivom na odredbu čl. 371. ZOO/91, a ne prema odredbi čl. 376. ZOO/91.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-61/10 od 30. lipnja 2010. god.

77

Gžmal-850/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa koji je tuženik stekao bez osnove

U postupku je utvrđeno da je tuženik podigao novac sa tekućeg računa svoje opunomoćiteljice (pokojna J.F. kojoj je uplaćena mirovina za mjesec nakon smrti), čime je tekući račun doveo u minus, koji minus je u naravi pokrila isplaćena mirovina na koju pokojna J.F. nije imala pravo te se tako prema mišljenju prvostupanjskog suda neosnovano obogatio temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08 - dalje ZOO/05).

Stav prvostupanjskog suda nije pravilan te je osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

NIje sporno da pokojna J.F., koja je umrla 1. travnja 2006. god., nije ostvarila pravo na mirovinu za mjesec travanj 2006. god., koju joj je HZMO (tužitelj) nesporno isplatio putem tekućeg računa te je stoga navedeni novčani iznos bez pravne osnove prešao iz imovine tužitelja u imovinu nasljednika pokojne J.F. pa je tužitelj ovlašten taj iznos potraživati samo i isključivo od njenih nasljednika, a ne od tuženika. S druge strane tuženik se, time što je s tekućeg računa pokojne podigao novčani iznos, neovisno o tome jeli to napravio ovlašteno ili ne, nipošto nije neosnovano obogatio na štetu tužitelja, već samo isključivo na štetu nasljednika pokojne, u trenutku čije je smrti sva njena imovina prešla na njene nasljednike u smislu odredbe čl. 5. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03 i 163/03 – dalje ZN). Naime, sukladno citiranoj odredbi čl. 5. ZN tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni slijednik, dok ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-850/10 od 11. listopada 2010. g.

78

Gžx-983/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 210. ZOO-a

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, s obzirom na činjenicu da tužena koristi predmetni stan bez pravnog osnova pa tužitelji potražuju isplatu temeljem stjecanja bez pravnog osnova sadržanu u čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08).

Izrečena utvrđenja suda prvoga stupnja, da postoji obveza tužene za isplatom utuženog iznosa, kako je to sud prvostupanjskom odlukom utvrdio, ne može se prihvatiti za sada kao pravilne jer izneseni razlozi prvostupanjske odluke ne mogu biti valjano uporište za izrečeni pravni zaključak.

Osnovano u žalbi se ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - u daljnjem tekstu ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ista proturječi sama sebi i razlozima presude.

Potrebno je naglasiti da sadržaj pravne zaštite je determiniran činjeničnim supstratom iznesenim u tužbi i tužbenim zahtjevom, a sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju spora već je vezan za činjenični supstrat. Pravilno i precizno postavljen tužbeni zahtjev je procesna pretpostavka za pružanje pravne zaštite.

Iz činjeničnog navoda tužbe nije razvidno je li tužitelji tužbom traže isplatu s osnova neosnovanog bogaćenja ili naknade štete zbog izmakle dobiti.

Iz razloga presude nije razvidno je li sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev s osnova neosnovanog bogaćenja ili izgubljene dobiti.

Ukoliko bi prihvatili da je postavljen tužbeni zahtjev s osnova izgubljene dobiti tužitelji bi morali dokazati i izvjesnost ostvarenja dobiti, vjerojatnost da bi iznajmili stan i time ostvarili zaradu, drugim riječima nije dovoljno postojanje nakane već i mogućnost, izvjesnost, ostvarenja zarade.

U koliko bi tužbeni zahtjev bio utemeljen na neosnovanom obogaćenju onda je nužno dokazati potrebne pretpostavke za neosnovano obogaćenje, a to bi u konkretnom slučaju bio onaj iznos koji bi tuženik bio dužan platiti za iznajmljivanje toga ili tome sličnog prostora.

Potrebno je nadalje naglasiti da ne postoji više dužnosti suda da potpuno istinito utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva pa sud nije ovlašten utvrditi činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (čl. 7. i čl. 209. ZPP-a).

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-983/09 od 14. listopada 2010. god.

79

Gžx-414/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete koja mu je nastala kao posljedica operativnog zahvata učinjenog od strane liječnika bivše Vojne bolnice u Splitu dana 7. studenog 1986. god.

Predmetni postupak pokrenut je pred ovim sudom dana 8. listopada 1991. god., kada je Hrvatski sabor donio odluku o raskidu državnopravnih sveza s Republikama bivše SFRJ.

Predmetni spor se vodi o izvanugovornoj odgovornosti tuženice za štetu nastalu na teritoriju Republike Hrvatske, u kojem smislu je donesena pobijana presuda, po tužbi tužitelja koji ima prebivalište i boravište u Republici Makedoniji.

Kako je u međuvremenu donesen Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ („Narodne novine“, broj 117/03), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. god., to je stajalište ovog suda da se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe članka navedenog Zakona, s obzirom da je u pravu tužitelj kada tvrdi da je bivša Vojna bolnica u Splitu bila u sastavu vojno pomorske oblasti u Splitu, koja je bila u sastavu JNA, za čiju štetu je odgovarala SFRJ, a čiji je jedan od sljednika i tuženica Republika Hrvatska.

Odredbom čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ, propisano je da Republika Hrvatska kao jedna od pravnih sljednica bivše SFRJ, odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ, za koje je po tada važećim propisima, odgovarala bivša SFRJ, ako se razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta, odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica, načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti, može zaključiti da je Republika Hrvatska, od svih drugih država – pravnih sljednica bivše SFRJ, u najbližoj vezi s konkretnim slučajem. Stavkom 2. istog članka, propisano je da se smatra da postoji najbliža veza iz stavka 1. navedenog članka, ako je oštećenik u vrijeme štetnog događaja bio državljanin bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno pravna osoba s registriranim sjedištem na njezinom teritoriju, a šteta je počinjena na državnom teritoriju Republike Hrvatske.

Tuženica Republika Hrvatska u ovom slučaju kao jedna od pravnih sljednica bivše SFRJ, u skladu s odredbom članka 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koje je odgovarala bivša SFRJ, ne bi odgovarala za štetu nastalu na strani tužitelja, već bi, razboritim i pravičnim presuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice imajući u vidu činjenicu da je tužitelj bio državljanin Socijalističke Republike Makedonije, da je i sada državljanin Republike Makedonije, da u Republici Makedoniji ima prebivalište i trajno boravište, da od Republike Makedonije, ostvaruje mirovinu i da su sve posljedice od štetnog događaja kod tužitelja nastale u Republici Makedoniji, dok je samo štetna radnja nastala na državnom teritoriju Republike Hrvatske, to se na osnovi iznesenih okolnosti može zaključiti da je Republika Makedonija, a ne tuženica Republika Hrvatska, u najbližoj vezi s konkretnom štetom, zbog čega tuženica ne bi bila, u smislu prethodno citiranih odredbi, odgovorna u ovom slučaju.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-414/10 od 30. lipnja 2010. god.

80

Gžp-522/09

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa s naslova izgubljene zarade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane posljedicama zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi

Imajući u vidu da je tužiteljica prema osobnom kazivanju i dostavljenoj dokumentaciji u promatranom razdoblju bila zaposlenica u SR Njemačkoj, i kao takova prema citiranoj dostavljenoj potvrdi poslodavca i socijalno osigurana u SR Njemačkoj, u konkretnom slučaju je primijeniti odredbe materijalnog prava države osiguranice.

Prema Konvenciji o socijalnom osiguranju između Njemačke i bivše SFRJ izrađene 12. listopada 1968. god. u Beogradu (preuzete od Republike Hrvatske) koja je stupila na snagu 1. svibnja 1969. god. regulirana je mogućnost regresa nositelja socijalnih osiguranja pa je tako u članku 35. propisano da ukoliko osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njenim propisima, ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koje važe za njega.

To konkretno znači da će se i u slučaju nezgode u Republici Hrvatskoj primijeniti propisi Njemačkog socijalnog osiguranja bilo zdravstvenog ili mirovinskog, pa je tako prema članku 47. SGB-a naknada za vrijeme bolovanja (Krankengled) u visini od 80% od redovne zarade time da se ista obračunava prema kalendarskim danima, a ukoliko iznosi puni kalendarski mjesec tada se obračunava sa 30 dana, što zapravo znači da je bolesnička blagajna dužna plaćati naknadu za vrijeme bolovanja po isteku 6 tjedana od dana povrjeđivanja, a za prvih 6 tjedana naknadu za vrijeme bolovanja isplaćivao je poslodavac čije je obveza zasnovana na temelju članka 1. Zakona o naknadi zarade (Lohnfortzahlunggesetz).

Dakle, aktivno legitimiran za potraživanje do navedenog iznosa jest opće mjesno nadležna bolesnička blagajna u Saveznoj Republici Njemačkoj po mjestu prebivališta ili tamo gdje ove nema, pokrajinska blagajna nadležna za to mjesto, kod koje je u konkretnom slučaju tužiteljica kao zaposlenik i osigurana.

Utoliko provostupanjski sud pogrešno smatra da je na strani tuženika kao štetnika dokazati u kojoj je konkretnoj bolesničkoj blagajničkoj tužiteljice bila osigurana u vrijeme štetnog događaja. Naime, navedeno pravo proizlazi iz samog zakona pri čemu dostavljeni podaci jedne od bolesničkih blagajni u SR Njemačkoj, u konkretnom slučaju AOK od 19. ožujka 2002. god., samo upućuju na zaključak da tužiteljica u promatranom vremenskom razdoblju nije bila osigurana kod te bolesničke blagajne.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-522/09 od 11. ožujka 2010. god.

81

Gžnš-4/10

SENTENCA: Predmet ove parnice je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku da mu za pretrpljene bolove zbog povrede časti i ugleda isplati tražene iznose

Tuženik je u podnesku koji je upućen Općinskom sudu u Starom Gradu, u parnici koja teče između istih stranaka, naveo da je tužitelj lopov i da pripada bandi profesionalno instruiranih svjedoka.

Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev držeći da se nisu ispunile pretpostavke za naknadu štete jer da podnesak upućen sudu nema takva obilježja javnosti budući da je spis dostupan samo sucu koji vodi postupak, zapisničaru, odvjetnicima koji zastupaju stranke i strankama pa da takvo iznošenje o tužitelju nema toliku javnost koja bi kod tužitelja izazvala intenzivnu duševnu bol uzrokovanu posljedicama ugroženosti časti i ugleda.

Takvo stajalište prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

Naime, podneske koje je tuženik uputio Općinskom sudu u Starom Gradu ne samo da su dostupni sucu, sudskim službenicima, strankama i punomoćnicima stranaka, već su dostupni i svim građanima koji žele, kao javnost, prisustvovati raspravama koje se pred istim sudom vode među strankama, jer je suđenje dostupno javnosti ako nije prethodno isključena javnost pa svatko tko želi može saznati za sadržaje navedenih podnesaka.

Osim toga, i samo iznošenje (usmeno ili u podnescima), pred sudom ili držanim tijelima za nekoga tko vrijeđa njegovu čast i ugled, predstavlja osnov za naknadu štete, a i povlači kaznenu odgovornost jer se radi o iznošenju na javnim mjestu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-4/10 od 28. listopada 2010. god.

82

Gžmed-35/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispravak informacije

Tužitelj je zatražio ispravak informacije i to na način da je zahtjev za ispravak dostavio elektroničkom poštom na e-mail adresu gradske rubrike dnevnih novina „Slobodna Dalmacija“. Sud je prvog stupnja ocijenio da se dostava zahtjeva za ispravkom objavljene informacije na takav način ne može smatrati podnošenjem zahtjeva za ispravak u smislu citirane odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, dalje: ZM) jer dostava zahtjeva za ispravkom informacije putem elektroničke pošte (e-mail) ne zadovoljava propisanu forumu jer zahtjev u tom obliku nije potpisan.

Žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju pravilnost postupanja suda prvog stupnja jer i po cijeni ovog suda, ako je zahtjev za ispravak podnesen putem elektroničke pošte (e-mail) iz koje je vidljivo samo na koju se informaciju odnosi ispravak i tko je podnositelj zahtjeva, tada nisu ispunjene pretpostavke za objavu ispravka, jer je namjera zakonodavca bila da se glavnom uredniku mora podnijeti zahtjev na kojemu se nalazi ili uz koji je priložena isprava – punomoć s originalnim potpisom tražitelja ispravka i jer se on mora potpisati.

Kako e-mail ne može biti potpisan, pa tako ni u konkretnom slučaju nije bio potpisan, to valja ocijeniti da tužitelj nije podnio zahtjev za ispravak na propisan način, pa stoga ne postoji obveza glavnog urednika da objavi ispravak. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 48. st.3 ZM-a, koja propisuje da će u sporovima radi objave ispravka sud dobiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da nije povrijeđeno pravo ili interes tužitelja ili je utvrđeno da postoji kakva druga okolnost zbog koje prema zakonu ne postoji obveza i objave ispravka.

Prema tome, glavni urednik nema obvezu ispravka u onim slučajevima kada zahtjev za ispravak nije podnesen na propisan način kao što je to u konkretnom slučaju. Pravo na tužbu ima samo onaj tužitelj koji je podnio uredan zahtjev za ispravak. Prema tome, onaj podnositelj zahtjeva za ispravak čiji zahtjev za ispravak nije valjan, nema ni pravo na tužbu u smislu odredbe čl. 46. st. 1. ZM-a. U tom je smislu pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti, a ne tužbu odbaciti. No, kako je odluka o odbačaju tužbe, povoljnija od odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva, a žalbu je podnio samo tužitelj, to nije bilo mjesta preinaci prvostupanjske odluke jer to priječi odredba čl. 374. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) koja propisuje da drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmed-35/10 od 16. rujna 2010. god.

83

OBITELJSKO PRAVO

84

Gžp-843/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za povećanje iznosa uzdržavanja

Upisivanje nekoliko fakulteta istovremeno od strane tužitelja bilo je motivirano samo socijalnim razlozima (pravo na zdravstveno osiguranje, obroke u menzi i sl.), dok je tužitelj unutar spornog razdoblja redovito ispunjavao svoje obveze u smislu odredbe čl. 210. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 - dalje OBZ) i to na Pomorskom fakultetu na kojem je bio upisan u statusu izvanrednog studenta pa je time zadržao pravo na uzdržavanje od svog oca.

Redovito školovanje nije vezano uz sam status nekog kao redovitog studenta, već znači redovito ispunjavanje obveza te polaganje ispita, upisivanje godine pa makar samo djelomično, polaganje kolokvija, pristupanje predavanjima, izlaženje na ispite i drugo pa gledano u svojoj ukupnosti školovanje tužitelja na Pomorskom fakultetu u Splitu sadrži upravo obilježja onakvog redovitog školovanja koje ima u vidu navedena zakonska odredba kao osnovnu pretpostavku da bi tuženik bio u obvezi uzdržavati tužitelja i nakon njegove punoljetnosti.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-843/10 od 22. listopada 2010. god.

85

Gžobz-72/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji je isplatio na ime uzdržavanja tuženika.

Tužitelj smatra da tuženik, koji je u spornom razdoblju bio student i nije ispunjavao svoje obveze iz studija, utuženi iznos stekao bez osnove te da stoga ima pravo tražiti povrat vrijednosti danog uzdržavanja na temelju stjecanja bez osnove.

Prema odredbi čl. 212 c stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 - dalje OBZ) roditelj koji je davao uzdržavanje i nakon podnošenja tužbe iz čl. 212 a i 212 b istoga Zakona na temelju ovršnih isprava iz čl. 212 a stavak 1 i čl. 212 b stavak 1 ovog Zakona ima pravo na povrat vrijednosti neosnovano danog uzdržavanja ako njegova tužba bude prihvaćena.

Argumentum a contrario proizlazi da roditelj nema pravo na povrat vrijednosti danog uzdržavanja za vrijeme prije podnošenja tužbe kojom je tražio prestanak obveze uzdržavanja, odnosno da se ta obveza smanji.

Stoga tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu naplaćenog uzdržavanja tuženiku na temelju ovršne isprave – pravomoćne presude ovog suda od 11. siječnja 2002. god., za vrijeme prije podnošenja tužbe.

U konkretnom slučaju ne primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) koje uređuju stjecanje bez osnove, jer su odredbe OBZ-a, kojima je uređen način prestanka obveze roditelja koji je na temelju ovršne isprave obvezan davati uzdržavanje za punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi ili pohađa sveučilišni ili stručni studij te s tim u vezi i pitanje prava roditelja na povrat naplaćenih tražbina za uzdržavanje prije i nakon podnošenja tužbe za utvrđenje prestanka obveze uzdržavanja, lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a te kao takve isključuju primjenu odredaba ZOO-a koje uređuju institut stjecanja bez osnove.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobz-72/10 od 1. listopada 2010. god.

86

Gžobz-66/10

SENTENCA: Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je odluka o načinu održavanja susreta i druženja maloljetnog sina stranaka sa

predlagateljem koji ne živi s djetetom

Prvostupanjski je sud, prihvativši mišljene i prijedlog Centra za socijalnu skrb u Splitu, odredio da će se susreti i druženja maloljetnog sina stranaka s predlagateljem održavati jedan dan u tjednu (srijedom) u trajanju od tri sata u smjeni suprotnoj od one kad je maloljetni sin stranaka u vrtiću te svaku subotu ili nedjelju kada predlagateljica radi.

Prema odredbi čl. 87. st. 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 – dalje: OBZ) dijete ima pravo na život sa svojim roditeljima, u skladu sa svojom dobrobiti. Ako živi odvojeno od jednog ili oba roditelja, dijete ima pravo na susrete i druženje s roditeljima.

Kod odlučivanja o susretima i druženju djeteta s odvojenim roditeljem vrhovno načelo koje sud mora imati u vidu je dobrobit djeteta. U interesu je djeteta da ima dobre i tijesne veze s oba roditelja i redovite kontakte s onim roditeljem s kojim ne živi. Svrha je, naime, susreta i druženja u tome da dijete sačuva osjećaj povezanosti, prihvaćenosti i pripadnosti s roditeljem s kojim ne živi i da roditelj koji ne živi s djetetom može utjecati na djetetov razvoj.

Kako to proizlazi iz odredbe čl. 18. st. 1. Konvencije o pravima djeteta („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, 12/93 i 20/97) oba roditelja su zajednički odgovorna za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji imaju najveću odgovornost za odgoj i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna skrb. Ta odgovornost znači da je onaj od roditelja kod kojega dijete živi dužan omogućiti drugom roditelju da ima redovite susrete i druženja s djetetom. Nema sumnje da upravo prisutnost i angažiranje oba roditelja u podizanju djeteta doprinosi njegovom pravilnom psihofizičkom razvoju i pravilnom formiranju njegove ličnosti, posebno kad je dijete privrženo jednom i drugom roditelju te oba roditelja djetetu.

Sud je dužan odrediti susrete i druženja djeteta s odvojenim roditeljem tako da roditeljima bude sasvim jasno na koji način se ti odnosi održavaju – kada, gdje, koliko puta i koliko vremena, tko dijete dovodi na susrete i druženja i tko ga vraća i slično – tako da među roditeljima o tim pitanjima ne dolazi do sporova i dvojbi.

Djetetu su pored kratkotrajnih dnevnih susreta i druženja s odvojenim roditeljem tijekom radnog tjedna potrebni i dulji susreti i druženja tijekom vikenda te blagdana i školskih praznika.

Prema odredbi čl. 298. st. 1. OBZ-a sud može odlučiti o načinu održavanju susreta i druženja djeteta s roditeljima i o drugim sadržajima roditeljske skrbi prema sporazumu roditelja, ako smatra da je taj sporazum u skladu s dobrobiti djeteta.

Predlagatelj u žalbi navodi da je u interesu djeteta da kontakti između djeteta i njega budu češći i da traju dulje vrijeme nego što je to odredio prvostupanjski sud te da su stranke u pogledu ostvarivanja susreta i druženja djeteta s ocem – predlagateljem dogovorile, ne samo o susretima i druženjima tijekom radnog tjedna i vikenda, nego i za vrijeme blagdana i školskih praznika.

87

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud kod odlučivanja o načinu i vremenu susreta i druženja maloljetnog sina stranaka s predlagateljem nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno uzrast djeteta (dijete je rođeno 30. travnja 2003. god.) te činjenicu da se dijete, kako to proizlazi iz mišljenja Centar za socijalnu skrb u Splitu, veseli susretima i druženjima s ocem – predlagateljem i da je zadovoljno s tim susretima, a izgubio je iz vida i okolnost da je potrebno odrediti susrete i druženja maloljetnog djeteta s predlagateljem i za vrijeme blagdana, odnosno školskih praznika kad dijete pođe u školu.

Kada se tome doda okolnost da iz rezultata do sada provedenog postupka ne proizlazi da bi susreti i druženja maloljetnog sina s predlagateljem bili na štetu maloljetnog djeteta te da je predlagatelj emocionalno upućen na sina, po stajalištu ovoga suda, nema nikakvih razloga da se susreti i druženja maloljetnog djeteta stranaka s predlagateljem ne odrede u dužem trajanju tijekom vikenda i za vrijeme blagdana i školskih praznika. Djetetu je za pravilan razvoj potrebna ljubav, pažnja i briga oba roditelja te u svrhu zaštite dobrobiti djeteta treba poduzeti sve da ne dođe do emocionalnog udaljavanja djeteta od roditelja s kojim dijete ne živi.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobz-66/10 od 1. listopada 2010. god.

88

STAMBENO PRAVO

89

Gžnaj-11/10

SENTENCA: Predmet postupka je zahtjev tužitelja koji se deklarira kao zaštićeni najmoprimac (raniji nositelj stanarskog prava) za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa

zaštićenom najamninom

U postupku je sporno je li tužitelj stekao status stanara na predmetnom stanu odnosno status zaštićenog najmoprimca.

Tužitelj se u predmetni stan, zajedno sa svojom suprugom i djecom, uselio na temelju usmenog ugovora s vlasnikom stana i taj stan je koristio izvršavajući obveze stanara i plaćajući najamninu te je time stekao status nositelja stanarskog prava, a time i status najmoprimca. Ovo stoga što, kad se za valjanost nekog ugovora, uključujući i ugovor o korištenju stana, traži pisani oblik, ne može se zbog nedostatka tog oblika poreći pravovaljanost takvog ugovora ako je on realiziran, odnosno ako su stranke izvršavale sadržaj tog ugovora i ako je stanje nastalo tom realizacijom potrajalo dulje vrijeme.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je tužitelj, za vrijeme dok je bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, sagradio kuću želeći time riješiti stambeno pitanje sebi i svojoj obitelji, ali je tu kuću darovao svojoj djeci.

Ovaj sud izražava pravno stajalište prema kojem, u situaciji kada nositelj stanarskog prava odnosno zaštićeni najmoprimac za vrijeme dok je bio nositelj stanarskog prava ili zaštićeni najmoprimac, stekne nekretninu u mjestu stanovanja pogodnu za stanovanje te je očitom zlouporabom prava i na štetu vlasnika (najmodavca) besplatnim pravnim poslom prenese na svoje bliske srodnike – djecu, tada se on izjednačava s osobom koja ima u mjestu stanovanja riješeno stambeno pitanje u skladu s odredbom čl. 31. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ 91/96, 48/98, 66/98) i njemu ne pripada pravo na zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, već on jedino može tražiti donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom.

Pri tome, ovaj sud izražava i stajalište prema kojem zahtjev za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom nije zahtjev koji je manji od zahtjeva za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom, već predstavlja drugačiji zahtjev zbog čega nije bilo moguće preinačiti presudu suda prvog stupnja.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-11/10 od 6. svibnja 2010. god.

90

Gžnaj-14/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužiteljice – protutužene koja se legitimira kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u Splitu za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom kao i zahtjev tužene – protutužiteljice usmjeren na iseljenje tužiteljice i predaju istoga stana tuženoj

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica rješenjem Odjela za stambene poslove zadržala stanarsko pravo na predmetnom stanu nakon razvoda braka kada je nastavila koristiti stan. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica, kao nositeljica stanarskog prava na stanu u Zagrebu, čiji je nositelj stanarskog prava bio njezin drugi suprug, otkupila ovaj stan 1993. god. te ga potom darovala svom unuku.

Prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica, u trenutku stupanja na snagu ZNS tj. na dan 5. studenog 1996. god. nije bila vlasnica stana u Zagrebu te da stoga ne može trpjeti posljedice iz čl. 31. st. 2. ZNS-a (gubitak prava na zaštićenu najamninu). Naime, sud je prihvatio stajalište sudske prakse prema kojem je odlučno postojanje prava vlasništva nad useljivom kućom ili stanom u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a.

Zaključci suda prvog stupnja ne mogu se prihvatiti kao pravilni te je za rješenje ove pravne stvari odlučno riješiti materijalno pravno pitanje je li tužiteljica izgubila pravo na zaključenje Ugovora o najmu predmetnog stana nakon što je otkupila stan u Zagrebu na kojem je imala stanarsko pravo jer o rješenju tog pitanja ovisi ocjena osnovanosti kako tužbenog tako i protutužbenog zahtjeva.

Mjerodavno pravo na temelju kojeg treba riješiti ovo sporno materijalno pravno pitanje predstavljaju odredbe čl. 60. st. 1. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ 51/85, 42/86, 22/92, 70/93, 14/94 i 19/95 – dalje ZSO) te odredba čl. 1. st. 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 11/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02 – dalje Zakon o prodaji).

Odredbom čl. 60. st. 1. ZSO-a propisano je da nitko ne može kao stanar koristiti dva ili više stanova, dok je odredbom čl. 1. st. 5. Zakona o prodaji propisano da stanar može pod uvjetima propisanim ovim Zakonom kupiti samo jedan stan. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica kao stanar koristila stan u Zagrebu na kojem joj je stanarsko pravo prestalo otkupom, to ona nije mogla nakon toga imati svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu koji je predmet ovog spora jer bi u suprotnom ista kao stanar koristila dva stana. Tužiteljica je konzumirala svoje stanarsko pravo otkupom stana u Zagrebu i time se opredijelila za jedan od dvaju stanova te nakon otkupa toga stana nije mogla više imati stanarsko pravo ni na jednom stanu pa time nije mogla valjano steći ni status najmoprimca na predmetnom stanu u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a radi čega joj ne pripada pravo na zaključenje Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom niti joj pripada pravo na posjed predmetnog stana jer za njezin posjed stana ne postoji više valjana pravna osnova.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-14/10 od 22. rujna 2010. god.

91

Gžp-292/09

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja na iseljenje tuženika iz stana temeljem odredbe članka 40. stavka 1. podstavak 2. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ 91/96, 48/98, 22/06 - dalje ZNS)

Sporno je pitanje je li pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je tuženima naloženo iseljenje iz stana u Splitu te predaja istog tužiteljici, nakon što umješač na strani tuženika (Grad Split) osigura tuženicima drugi odgovarajući stan s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca, sve u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZNS. Tužiteljica smatra da su ostvarene pretpostavke iz čl. 40. st. 1. podst. 2. ZNS za otkaz ugovora o najmu stana tuženima jer tvrdi da nema riješeno stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj te da ima pravo na stalnu socijalnu pomoć.

Prema odredbi čl. 40. st. 1. podst. 2. ZNS-a najmodavac može otkazati stan zaštićenom najmoprimcu pod pretpostavkom da nema riješeno stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, a prima socijalnu pomoć ili ako ima više od 60 godina. Pri tome je dovoljno da najmodavac koji nema riješeno stambeno pitanje, ispunjava samo jedan od ova dva uvjeta (da prima socijalnu pomoć ili da ima više od 60 godina).

U naprijed navedenom slučaju, drugi odgovarajući stan, u kojemu će steći status zaštićenog najmoprimca, najmoprimcu će osigurati jedinica lokalne samouprave, kako je to propisano odredbom čl. 40. st. 3. ZNS.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-292/09 od 20. prosinca 2010. god.

92

RADNO PRAVO

93

Gžrs-40/10

SENTENCA: Primjena odredbe čl. 116. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 – pročišćeni tekst, 68/05 – dalje ZR)

Prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu smatrajući kako tužiteljica nije dokazala da joj nije prihvatljivo nastaviti radni odnos te je po pravnom shvaćaju ovog suda pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

Odredbu čl.116. st.1. Zakona o radu valja tumačiti restriktivno, u skladu sa normom i to polazeći od subjektivnog doživljaja radnika. Naime prema istoj odredbi čim radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud određuje dan prestanka radnog odnosa, odnosno raskida ugovora o radu te sud nema mogućnost odbiti zahtjev radnika, kao što ima mogućnost odbiti takav zahtjev poslodavca.

Tako odredbom čl.116. st. 2. ZR propisano je da sud može donijeti odluku o sudskom raskidu ugovora o radu i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć.

Dakle, u slučaju sudskog raskida ugovora o radu po zahtjevu radnika bitan je samo njegov postavljeni zahtjev i njegov subjektivni doživljaj, dok poslodavac osim što mora postaviti takav zahtjev mora i dokazati da postoje okolnosti koje su propisane ZR da bi se donijela odluka o sudskom raskidu ugovora o radu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-40/10 od 16. srpnja 2010. god.

94

Revr-1050/10-2

SENTENCA: Predmet spora je utvrđenje nezakonitom tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica sklopila sa tuženikom više uzastopnih ugovora o izvođenju nastave, koji ugovori su po svom sadržaju ugovori o djelu dakle, među strankama nije sklopljen ugovor koji bi po svom sadržaju predstavljao ugovor o radu.

Tužiteljica se predmetnim ugovorima obvezala izvoditi nastavu određenog broja predmeta, a tuženik se obvezao za to platiti naknadu, što po sadržaju predstavlja ugovor o djelu definiran odredbom iz članka 600. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) i nema one elemente koji čine bit ugovora o radu.

S druge strane tužiteljica nije mogla zasnovati radni odnos samo na temelju rada jer je prisilnim propisom bio uređen način popunjavanja radnih mjesta i zasnivanje radnog odnosa nastavnika. Pučko otvoreno učilište ima status javne ustanove za trajnu naobrazbu čije je djelovanje uređeno Zakonom o pučkom otvorenom učilištu („Narodne novine“ broj 54/97, 5/98), a između ostalog obavlja srednjoškolsko obrazovanje odraslih kao javnu službu. U obavljanju te djelatnosti dužno je pridržavati se odredaba Zakona o srednjem školstvu („Narodne novine“ broj 19/92, 26/93, 50/95, 59/01, 114/01, 69/03, 81/05, dalje ZSŠ).

Program srednjoškolskog obrazovanja odraslih tuženik je prema ZSŠ mogao izvoditi samo ako ima potreban broj nastavnika koji ispunjavaju uvjete za izbor osobe nastavnika. Sam postupak izbora nastavnika uključuje obavezno javno oglašavanje potrebe za nastavnikom, a tek po provedenom postupku i izboru sklapa se ugovor o radu kojim se zasniva radni odnos nastavnika (čl. 79. ZSŠ). Ove odredbe su posebni prisilni propis u odnosu na odredbe ZOO pa slijedom tih odredbi nije bilo moguće zasnovati radni odnos na način kako to tvrdi revidentica.

S obzirom na to da među strankama nije sklopljen ugovor o radu, niti je radni odnos nastao na temelju same činjenice izvršavanja posla kroz određeno vrijeme, nema zakonske osnove ni za utvrđenje ništavom odluke o otkazu, odnosno utvrđenja nedopuštenom takve odluke. Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Odluka Vrhovnog suda RH br. Revr 1050/10-2 od 1. rujna 2010. god.

95

Revr-845/10-2

SENTENCA: Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđivanjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji mu je dat zbog otvaranja stečajnog postupka

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužitelj imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tuženikom za rad na mjestu pomoćnika direktora za marketing koji je sklopljen 11. lipnja 2003. god.

Utvrđeno je da je nad tuženikom, rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj XIV St-13/02 od 6. svibnja 2005. god., otvoren stečajni postupak te da je tuženik po stečajnom upravitelju donio odluku broj 1411/2005 od 16. svibnja 2005. god. kojom se otkazuje ugovor o radu tužitelju, radi toga što je nad tuženikom otvoren stečajni postupak, pa je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je do tada tužitelj obavljao.

Slijedom takvih utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je predmetni otkaz dat tužitelju zakonit i dopušten, jer je otvaranje stečajnog postupka prema odredbi čl. 113. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR), a u svezi s čl. 120. st. 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04 i 82/06 – dalje: SZ) poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Takav se otkaz u takvoj situaciji može dati bez obzira na dogovoreno trajanje ugovora o radu ili dogovoreno isključenje prava na redovni otkaz te bez obzira na zakonske ili ugovorene odredbe o zaštiti radnika.

Odluka Vrhovnog suda RH Revr-845/10-2 od 2. lipnja 2010. god.

96

Revr-1399/09-2

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja – protutuženika da se utvrdi nezakoniti otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju nakon isteka probnog rada, da se odredi sudski raskid ugovora o radu i naloži tuženiku da tužitelju isplati plaću i naknadi štetu zbog sudskog raskida

Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik, na temelju odredbe čl. 113. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 – pročišćeni tekst, 68/05 – dalje ZR) kao i na temelju odredbi Pravilnika o radu tuženika kojima je propisano da se prilikom sklapanja ugovora o radu može ugovoriti i probni rad, zakonito otkazao ugovor o radu.

Tijekom probnog roka tužitelj nije pokazao da može uredno obavljati sve obveze iz radnog odnosa pa su valjano nižestupanjski sudovi ocijenili kako tužitelj nije zadovoljio na probnom radu i stoga je ispravan zaključak da je otkaz ugovora o radu, osim u dijelu dana prestanka ugovora o radu, zakonit.

Točno je da tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu nije omogućio tužitelju korištenje otkaznog roka od najmanje 7 dana, no nepoštivanjem otkaznog roka iz čl. 31 st. 1. i 3. ZR ne čini odluku o otkazu u cijelosti nezakonitom, već samo u dijelu u kojem je utvrđen prestanak ugovora o radu.

Prema odredbi čl. 118 st. 4. ZR otkazni rok počinje teći od dana dostave otkaza. Nije sporno da otkazni rok u konkretnom slučaju iznosi sedam dana, a budući je odluka o otkazu dostavljena tužitelju 12. rujna 2006. god. proizlazi da je otkazni rok od sedam dana istekao 19. rujna 2006. god. te da je s tim danom tužitelju prestao ugovor o radu.

Odluka Vrhovnog suda RH Revr-1399/09-2 od 30. lipnja 2010. god.

97

Gžp-561/10

SENTENCA: Pitanje nedopuštenosti izvanrednog otkaza te protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom Ugovora o radu

Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o trenutku prestanka ugovora o radu tužitelju sa danom 5. studenog 2007. god. Ovo iz razloga što je donošenjem prvostupanjske presude tog dana i utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, (s tim da je obzirom na okolnosti nastale prije otkazivanja utvrđeno da nastavak radnog odnosa nije moguć), pa je zbog navedenog istog dana sudskim raskidom valjalo utvrditi prestanak ugovora kojeg je tužitelj imao zaključenog sa tuženikom.

Za uzimanje pravnog shvaćanje protivno navedenom imalo bi za posljedicu da bi postojala obveza vraćanja na rad iako uvažavajući interes obiju ugovornih stranaka to nije moguće, osobito imajući u vidu činjenicu da je tužitelj prema vlastitom priznanju zasnovao radni odnos u vlastitom obrtu.

Kako je sud utvrdio tek sudskom presudom od 29. listopada 2009. god. da je odluka poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena, to nije bilo osnova za sudskim raskidom ugovora o radu prije 29. listopada 2009. god., a time ni donošenja odluke o vraćanju na rad.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-561/10 od 2. rujna 2010. god.

98

Gžrs-61/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje sudske zaštite i utvrđenja da je nedopušten redoviti otkaz ugovora o radu od 7.rujna 2005. god.

U postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika odlukom o izvanrednom otkazu donesenom pet dana (12. rujna 2005. god.) nakon što je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu – osobno uvjetovani otkaz dana 7. rujna 2005. god. Naprijed navedene činjenice ne isključuju pravo tužitelja da ostvaruje sudsku zaštitu povrijeđenog prava u smislu odredbe čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR)

Redoviti otkaz ugovora oradu polučuje određene pravne učinke jer temeljno pravo je tužitelja utvrditi dopuštenost otkazivanja ugovora o radu u vremenskom razdoblju od 7. rujna 2005. god. (redoviti otkaz ugovora o radu) do 12. rujna 2005. god. (izvanredni otkaz ugovora o radu).

Tužitelj ima pravni interes za utvrđenje jesu li ostvarene pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu neovisno da li je od proteka jednog i drugog razloga za otkaz proteklo par dana ili par godina.

Ukoliko se tijekom postupka utvrdi da je bio nedopušten otkaz ugovora o radu od 7. rujna 2005. god., ima se smatrati da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika do 12. rujna 2005. god. (jer je već pravomoćno donesena odluka o osnovanosti izvanrednog otkaza ugovora o radu) pa tužitelj za to vremensko razdoblje ima pravo na isplatu naknade plaće.

U ovoj fazi postupka tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje na posao (od pet dana) bio bi neosnovan s obzirom na utvrđenje suda prvog stupnja u postupku izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-61/10 od 28. rujna 2010. god.

99

Revr-146/10-2

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem tužitelja i vraćanje na rad

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tuženik odluku o otkazu donio iz razloga što je tužitelj neopravdano izostao s posla, radi čega je kod tuženika došlo do poremećaja u poslovanju. Tužitelj da nije najavio korištenje godišnjeg odmora, već da je najavio mogućnost odlaska na utakmicu u Austriju, da nije osigurao zamjenu niti je imao suglasnost tuženika.

Kako je tuženik imao unaprijed utvrđen raspored o obavljanju poslova, neopravdanim izostankom s posla tužitelj je onemogućio normalno odvijanje rada, a čime je narušio ugled tuženika.

Radi naprijed navedenog pravilno je ocijenjeno da je tužitelj izvršio tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog čega, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Svojim ponašanjem tužitelj kao radnik ne može dovesti poslodavca u stanje neizvjesnosti, odnosno da funkcioniranje procesa rada ovisi o raspoloženju tužitelja.

Od tuženika, vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo opravdano očekivati da tužitelja pismeno upozori, odnosno da mu omogući iznošenje obrane.

Odluka Vrhovnog suda RH Revr-146/10-2 od 3. ožujka 2010. god.

100

Gžrs-55/10

SENTENCA: Pitanje dostave odluke o otkazu ugovora o radu

Sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđivanjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu smatrajući da je tuženik odluku o otkazu morao dostaviti osobno tužitelju, jer od dana te dostave počinje teći rok za podnošenje prigovora i pružanje ostale pravne zaštite, a u konkretnom slučaju tuženik je odluku dostavio svekrvi tužiteljice.

Ne može se prihvatiti kao pravilan stav suda prvog stupnja iz razloga što dopuštenost otkaza ugovora o radu ne treba procjenjivati kroz postupak dostavljanja sporne odluke. Postupak dostavljanja je bitan za cijenjenje činjenice je li tužitelj u roku zatražio sudsku zaštitu u smislu odredbe čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05).

Činjenica dostave nije odlučna za osnovanost tužbenog zahtjeva tj. utvrđenje dopuštenosti otkaza ugovora o radu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-55/10 od 28. rujna 2010. god.

101

Gžo-70/09

SENTENCA: Zabrana utakmice radnika sa poslodavcem – pitanje isplate ugovorne kazne

Člankom 99. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR) uređena je zakonska zabrana utakmice radnika sa poslodavcem, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o ugovornoj zabrani pa je tako odredbom čl. 100 st. 1. ZR određeno da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se takmiči s poslodavcem.

Odredba čl. 101 st. 1. ZR određuje da ugovorna zabrana utakmice obvezuje radnika samo ako je ugovorom poslodavac preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječene plaće, isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Konačno čl. 104. ZR-a određeno je da, ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice predviđena samo ugovorna kazna, (a ne dakle i isplata naknade plaće prema čl. 101 ZR-a), poslodavac može u skladu s općim propisima obveznog prava tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete te da se ugovorna kazna može ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane utakmice.

Dakle, iz sadržaja odredbe čl. 100. ZR-a koja regulira ugovornu zabranu utakmice jasno proizlazi kako povredu utakmice predstavlja sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca.

Po odredbama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93 i 34/99, 52/00 – odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09) tuženik kao član uprave Društva, čiji je i suosnivač, kao takav vodi poslove Društva zajedno sa ostalima i po stajalištu ovog suda, zabrana takmičenja sa poslodavcem po odredbi čl. 100. ZR-a odnosi se na tuženika.

Prema odredbi čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05), vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određenu novčanu svotu ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem (ugovorna kazna).

Nadalje, čl. 273. ZOO-a je određeno da kada je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obveze vjerovnik može zahtijevati ili ispunjenje obveze ili ugovornu kaznu, da on gubi pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne.

102

Konačno čl. 276. ZOO-a određuje da ako je za neispunjenje obveze ili za slučaj zakašnjenja sa ispunjenjem zakonom određena visina naknade pod nazivom penala, ugovorne kazne, naknade ili pod kojim drugim nazivom, a ugovorne strane su pored toga ugovorile kaznu, vjerovnik nema pravo zahtijevati ugovornu kaznu i naknadu određenu zakonom, osim ako je to zakonom dopušteno.

Ova posljednja odredba znači da poslodavac ne može kod slučaja predviđene ugovorne kazne tražiti ispunjenje obveze (a niti naknadu štete koja bi bila veća od ugovorne kazne, bez obzira koliko eventualno ta šteta bila veća od ugovorne kazne), nego može tražiti isključivo ugovornu kaznu.

Ugovorna zabrana utakmice valjana je i u slučaju da je ugovorena samo ugovorna kazna, a bez da je ugovorena obveza plaćanja naknade plaće iz čl. 100. i 101. ZR. Naime, iako je u čl. 101. ZR određeno da zabrana utakmice obvezuje samo u slučaju da je poslodavac preuzeo obvezu plaćanja naknade od najmanje polovice plaće, odredbom čl 104. st. 2. ZR-a određen je izuzetak od toga, jer je izričito propisano da se ugovorna kazna može odrediti i za slučaj da poslodavac nije preuzeo obvezu isplate naknade plaće.

Je li radnik koji sklopi ugovor o zabrani utakmice samo s ugovornom kaznom, a bez naknade plaće, u nepovoljnijoj situaciji, stvar je konkretnih okolnosti (razloga za sklapanje takvog ugovora, primanja koje je imao kod poslodavca i dr.). Naravno, sasvim je sigurno da je u nepovoljnijoj situaciji nego da je ugovorio naknadu plaće za vrijeme trajanja zabrane utakmice. Međutim, u formalnom smislu to je pitanje slobode ugovaranja, što znači da je radnik imao slobodu pristati na takvu ugovornu zabranu utakmice. No, s obzirom da u radnom odnosu pozicija poslodavca i radnika nipošto nije ravnopravna, možda se može zaključiti da se ovom odredbom radnici de facto stavljaju u relativno nepovoljniji položaj u odnosu na poslodavca, ali to ništa ne mijenja glede primjene važećeg propisa.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-70/09 od 28. svibnja 2010. god.

103

Gžrs-23/10

SENTENCA: Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za donošenje presude kojom se nadomješta suglasnost tuženika pod 2) (radničko vijeće) za davanje otkaza ugovora o radu tuženoj pod 1) kao radnici

Odredbom čl. 146. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR) propisano je da u slučaju uskrate suglasnosti radničkog vijeća poslodavac može u roku od 15 dana od dana dostave izjave o uskrati suglasnosti tražiti da tu suglasnost nadomjesti sudska ili arbitražna odluka.

Pravna pitanja na koja valja odgovoriti u ovom sporu su:

- što treba utvrđivati u sudskom postupku: da li opravdanost razloga za konkretni otkaz ugovora o radu ili nešto drugo,

- tko je pasivno legitimiran u sporu.

U odnosu na prvo postavljeno pitanje ovaj sud je zauzeo stajalište prema kojemu se u sporu koji je poslodavac pokrenuo radi donošenja odluke koja nadomješta suglasnost radničkog vijeća na otkazivanja ugovora o radu određenoj zaštićenoj kategoriji radnika raspravljanje ograničava na ispitivanje činjenica koje upućuju na to:

- radi li se o razlogu za otkaz koji je dopušten zakonom- radi li se o radniku kojemu se ne može otkazati ugovor o radu (npr. čl. 70. ZR) te - da li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane

sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu.

Prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o otkaznom razlogu koji je propisan Zakonom, da tužena pod 1) ne spada u kategoriju radnika kojima je zabranjeno otkazivanje, da postoji osnovana sumnja o ostvarenju otkaznog razloga te da otkaz nije rezultat šikanoznog postupanja poslodavca pa je opravdano prihvaćanje tužbenog zahtjeva kojim donesena presuda zamjenjuje prethodnu suglasnost radničkog vijeća.

Što se tiče pasivne legitimacije u sporu, iz stilizacije odredbe čl. 146. st. 3 ZR proizlazi da tužbu valja podnijeti protiv onoga koji je uskratio dati prethodnu suglasnost na otkaz, a to je radničko vijeće koje je utemeljeno kod poslodavca.

Dakle, valjano je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu pod 1) koja će kao radnica svoja prava moći zaštititi odnosno tražiti u postupku u kojemu će se na njezin zahtjev odlučivati o tome je li ostvaren razlog za konkretni otkaz.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-23/10 od 28. svibnja 2010. god.

104

Gž-1719/08

SENTENCA: Isplata otpremnine

Otpremnina je novčana tražbina iz radnog odnosa te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Njezina se visina u trenutku otkaza trebala odrediti na temelju čl. 118 st. 2. ZR koji propisuje da se

otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti, u iznosu manjem od ½ prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposlenika tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Polazeći od temeljnog načela radnog prava pri tumačenju propisa o radu, radno pravni propis uvijek valja tumačiti in favorem laboratis, znači da u slučaju kada je zaposlenik prije otkazivanja ugovora o radu primao naknadu plaće, tada se osnovica za isplatu otpremnine treba odrediti prema iznosu plaće koju bi zaposlenik primio da je radio u razdoblju koje služi kao temelj za određivanje prava na otpremninu.

Naprijed navedeno stajalište zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. god. („Narodne novine“ broj 29/05).

Još je za navesti da je člankom 2. Zakona o porezima na dohodak („Narodne novine“ broj 25/95 – pročišćeni tekst) propisano da je obveznik poreza na dohodak fizička osoba.

Porez na dohodak ne plaća se pored ostalog i na otpremninu (čl. 8. st. 1. točka 8. Zakona o porezu na dohodak), a čiju visinu propisuje Ministarstvo financija.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gž-1719/08 od 8. veljače 2010. god.

105

PROCESNO PRAVO

106

Gžp-740/10

SENTENCA: Tuženik ističe da sud nije uzeo u obzir eventualno potraživanje tuženika prema tužitelju

Da bi sud odlučio o prigovoru tuženika kojim potraživanju tužitelja ističe u prijeboj svoje potraživanje prema tužitelju, takav prigovor tuženik treba istaći u parnici do zaključenja glavne rasprave.

Prigovor mora biti određen navođenjem iznosa potraživanja koji se stavlja u prijeboj, jer izreka presude sadrži i odluku o postojanju ili ne postojanju potraživanja istaknutog u prijeboj (čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - u daljnjem tekstu ZPP), a odluka o postojanju ili nepostojanju tog potraživanja postaje pravomoćna (čl. 333. st. 3. ZPP-a).

Takav prigovor koji bi po svom sadržaju predstavljao procesnopravni prigovor radi prijeboja o kojem bi sud trebao odlučiti, tuženik nije istaknuo u predmetnoj parnici.

Navod tuženika sa zapisnika od 3. veljače 1994. god. „da tužitelju ne duguje ništa s osnova zakupnine, jer zakupninu prebija sa svojim potraživanjem“ po svom sadržaju nije procesnopravni prigovor radi prijeboja o kojem je sud trebao odlučiti.

Naime, kako je naprijed rečeno, prigovor treba biti određeno postavljen, navođenjem da se stavlja u prijeboj potraživanju tužitelja određeno potraživanje koje se može prebiti s tražbinom tužitelja, navođenjem iznosa tražbine koji se stavlja u prijeboj.

Također ovaj navod ne predstavlja ni materijalnopravni prigovor radi prijeboja, koji bi imao za posljedicu prestanak obveze, jer nisu ispunjene sve pretpostavke za prijeboj u smislu odredbe čl. 336. i 337. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08 - dalje ZOO/05).

Što se pak tiče navoda žalitelja da je tužiteljevo potraživanje prestalo tzv. materijalnom kompenzacijom još prije podnošenja tužbe, valja reći kako, da bi obveza prestala prijebojem, moralo se raditi o pravno postojećim, uzajamnim i istovrsnim potraživanjima koja su istovremeno i dospjela (dakle da su rokovi za dobrovoljno ispunjenje postojećih obveza već nastupili i kod potraživanja i kod protupotraživanja pošto se radi o dvostrukom ispunjenju međusobno postojećih obveza), a koji uvjeti prema činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni. Naime, sama kompenzacijska izjava (izjava da se obavlja prijeboj) upućena tužitelju nije dostatna za nastanak prijeboja i s tim u vezi prestanak obveze, budući su izostale opće pretpostavke iz odredbe čl. 336. ZOO/05 (nema međusobnih, egzistentnih i dospjelih tražbina).

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-740/10 od 2. prosinca 2010. god.

107

Gžx-889/10

SENTENCA: Predmet spora je zahtjev za isplatu koji predstavlja doprinos na ime sredstava zajedničke pričuve

Prvostupanjski sud je smatrao da je u prijedlogu za ovrhu kao ovrhovoditelj bio naveden upravitelj Tehnoplast d.o.o. Split koji zastupa suvlasnike stambene zgrade te s obzirom da su tijekom postupka tužitelji označeni kao konkretne fizičke osobe – suvlasnici stambene zgrade, da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP), a kada bi se i radilo o toj situaciji, da je punomoćnik tuženika podnesak u kojem su tužitelji tako označili aktivnu stranu u tužbi, zaprimio i da se nije usprotivio eventualnoj subjektivnoj preinaci.

Prema odredbi čl. 192. st. 3. ZPP-a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, umjesto tužitelja u parnicu može stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane.

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je bio dužan pozvati tuženika da se eksplicite izjasni je li suglasan da umjesto tužitelja Tehnoplast d.o.o., koji je kao ovrhovoditelj i naveden u prijedlogu za ovrhu i u odnosu na kojeg je održan na snazi platni nalog, kao tužitelji u parnicu stupe fizičke osobe, suvlasnici stambene zgrade.

Stoga nije od značaja činjenica je li se tuženik ili ne upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-889/10 od 25. studenog 2010. god.

108

Gžmal-387/10

SENTENCA: U predmetnom postupku tužitelji traže ponavljanje postupka tvrdeći da im nezakonitim postupanjem suda u vidu

propuštanja dostave nije bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom

Tužitelji smatraju da je u situaciji kada se dostava pismena na adresu koja je u tužbi označena kao adresa njihovog prebivališta nije mogla uredno obaviti (vraćanje dostavnice uz naznaku dostavljača da tužitelji ne žive na toj adresi), što je krivnja i grubi propust njihovog prijašnjeg punomoćnika koji je prilikom sastavljanja tužbe kao adresu tužitelja naznačio adresu na kojoj više ne žive, bila dužnost uredujućeg suca putem nadležnog tijela utvrditi pravu adresu tužitelja. Ovo tim više, kako to posebno ističu tužitelji u žalbi, jer je tužitelj pod 1) osoba koja je sportskim uspjesima zadužila ovaj grad („najbolji vaterpolist svijeta dva puta“) te kao takva on i mjesto njegovog stanovanja trebaju biti poznati uredujućem sucu, koji, isto tako, vodi još jedan spor u kojem je stranka tužitelj, a u kojem je naznačena prava adresa navedenog tužitelja. Čude se, stoga, tužitelji kako to uredujući sudac postupa sukladno odredbi čl. 145. st. 5. ZPP-a kada je za utvrđenje točne tužiteljeve adrese bilo dovoljno da priupita nekog svog poznanika koji se kreće u sportskim krugovima o točnoj adresi poznatog vaterpolista ili pak da nađe drugi spis kojim je zadužen, a u kojem je isto tako stranka tužitelj pod 1.

Odredbom čl. 145. st. 5. ZPP-a propisano je da će, ukoliko stranka ili njezin zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, pa se zbog toga dostava ne može uredno obaviti, sud odrediti da se daljnje dostave u parnici obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda, sve dok stranka ili njezin zastupnik ne priopće sudu svoju novu adresu.

Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sva navedena sudska pismena dostavljao tužiteljima putem oglasne ploče suda pozivom na citiranu odredbu čl. 145. st. 5. ZPP-a, prethodno utvrdivši da se dostava ne može uredno obaviti tužiteljima na adresu naznačenu u tužbi – Krstulovićeva 41, što ujedno proizlazi i iz dostavnica koje prileže spisu (naznaka dostavljača prilikom pokušaja dostave na adresu Krstulovićeva 41 „po iskazu stanara primatelji su odselili sa navedene adrese; stan je prodan“), a tužitelji niti njihov tadašnji punomoćnik nisu obavijestili sud o promjeni adrese, što je bila njihova dužnost u smislu odredbe čl. 145. st. 1. ZPP-a. Naime, prema citiranoj odredbi stranka ili njezin zastupnik dužni su tijekom postupka do isteka roka od šest mjeseci nakon pravomoćnosti prvostupanjske odluke protiv koje žalba nije izjavljena, odnosno nakon dostave drugostupanjske odluke kojom se postupak pravomoćno završava odmah obavijestiti sud o svakoj promjeni svoje adrese.

109

Imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka, ocijenivši da nije ostvaren zakonski razlog za ponavljanje postupka iz odredbe čl. 421. st. toč. 2. ZPP-a te da nema govora o nezakonitom postupanju suda u vidu propuštanja dostave čime su tužitelji onemogućeni u raspravljanju pred sudom. U odnosu na načelo legitimnog očekivanja, na koje se tužitelji pozivaju u svojoj žalbi, za navesti je da se ne može od suda tražiti niti očekivati, niti je to njegova dužnost, da ispravlja greške stranaka te da se bavi istraživačkom djelatnošću kako bi utvrdio točnu adresu stranaka u situaciji kada je greškom tih istih stranaka (odnosno punomoćnika) njihova adresa pogrešno naznačena. I sami tužitelji u žalbi navode kako je uslijed grubog propusta i samovolje njihovog bivšeg punomoćnika s kojim sud nema ništa te tužitelji nemaju legitimno pravo očekivati od suda da ispravlja greške stranaka te da mimo odredaba ZPP-a, nekakvim izvanprocesnim načinima istražuje i utvrđuje pravu adresu stranaka. Sud postupa sukladno pravilima ZPP-a,a sporna procesna situacija regulirana je odredbom čl. 145. st. 5. ZPP-a, na temelju koje je sud u konkretnom slučaju i postupao.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-387/10 od 31. prosinca 2010. g.

110

Gžo-213/10

SENTENCA: Tuženik ustraje u prigovoru promašene pasivne legitimacije tvrdeći da je u obvezi obrt koji se vodio pod njegovim imenom

Obrt je u smislu čl. 1. st. 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 77/93. 90/96, 64/01, 71/01 – ispravak, 49/03 – pročišćeni tekst, 68/07, 79/07 – ispravak i br. 40/10 – Odluka USRH, dalje: ZO), samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, a obrtnik je fizička osoba koja obavlja jednu ili više tih djelatnosti u svoje ime i za svoj račun (čl. 1. st. 3. ZO).

Obrti nije ni pravna, niti fizička osoba, već predstavlja „samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti“, pa dakle ne može biti sudionik obveznog odnosa ni nositelj prava i obveza iz takvog odnosa. To znači da je u konkretnom slučaju baš tuženik, a ne njegov obrt, stranka iz citiranog ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa.

Ni ovdje mjerodavni Zakon o telekomunikacijama („Narodne novine“ broj 122/03. 158/03, 177/03, 60/04 i 70/05, dalje: ZT), koji uređuje prava i obveze davatelja i korisnika telekomunikacijskih usluga, ne daje uporište za drugačiji stav jer samo fizičke i pravne osobe mogu imati svojstvo korisnika usluge i pretplatnika (čl. 7. toč. 19. i 40. ZT). Prema odredbi iz čl. 7. toč. 40. ZT pretplatnik je pravna ili fizička osoba koja je sklopila ugovor s davateljem javnih telekomunikacijskih usluga u svrhu korištenja tim uslugama, pa uz sve naprijed izloženo ovdje nema pravne dvojbe da je baš tuženik pretplatnik i time nositelj obveza iz tog pretplatničkog odnosa.

Tuženik u žalbi iznosi i nove tvrdnje o činjenicama odnosnim na pitanje ograničene odgovornosti obrtnika za obveze obrta (čl. 20 st. 1. ZO koji je u međuvremenu ukinut Odlukom USRH br. U-I / 2771 / 2008 od 17. ožujka 2010. god.) što, međutim, nije dopušteno (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-213/10 od 15. prosinca 2010. god.

111

Gžo-461/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 206. i 208. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP)

Prema odredbi čl. 206. st. 1. ZPP-a, osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci, što je konkretni slučaj.

Odredbom čl. 208. st. 3. ZPP-a propisano je da ako umješač podnese pravni lijek, primjerak njegova podneska dostavlja se i stranci kojoj se pridružio, dok je st. 4. iste zakonske odredbe propisano da parnične radnje umješača imaju, za stranku kojoj se pridružio, pravni učinak ako nisu u suprotnosti s njezinim radnjama.

Kako se umješač pridružuje onoj stranci u odnosu na koju ima pravni interes da u parnici uspije, on može poduzimati samo one radnje koje se u načelu mogu kvalificirati kao povoljnije za tu stranku.

Umješač poduzima procesne radnje u svoje ime, ali se radnje koje poduzima tretiraju kao procesne radnje stranke kojoj se pridružio ukoliko ih ta stranka izričito ne otkloni. Umješač može poduzimati procesne radnje koje bi za stranku bile načelno i objektivno korisne samo dok stranka kojoj se pridružio na njih prešutno pristaje, tj. dok ih ne ospori. Konačna ocjena o umjesnosti pomoći koju umješač pruža stranci prepušta se samoj stranci. Ona je ovlaštena oduzeti pravni učinak i onoj radnji umješača koja bi za nju mogla biti korisna. Pri tome se nije dužna izjasniti o razlozima svojeg držanja.

Slijedom navedenog, pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da umješač ne može izjaviti pravni lijek ako se stranka na čijoj je strani pristupio nije koristila ovim svojim pravom. Okolnost što tuženik u ovom predmetu nije podnio žalbu protiv presude ne znači da je tuženik time manifestirao svoju volju da podnošenje žalbe nije u njegovom interesu, a kako to smatra prvostupanjski sud. Naprotiv, ovaj sud smatra da bi takvo zaključivanje bilo opravdano jedino u slučaju da je tuženik izričito otklonio izjavljenu žalbu umješača, a to ovdje nije uslijedilo (prema podacima u spisu predmetna žalba je dostavljena tuženiku zajedno sa pobijanim rješenjem).

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-461/09 od 30. prosinca 2010. god.

112

Gžmal-437/10

SENTENCA: Parnični trošak kod povlačenja tužbe nakon postizanja izvansudske nagodbe

U konkretnom slučaju tužitelj je povukao tužbu zbog toga što je sa tuženikom postigao izvansudsku nagodbu kojom su definirana prava i obveze stranaka u predmetnoj pravnoj stvari.

Sklapanje izvansudske nagodbe nije moguće izjednačiti sa situacijom koju propisuje čl. 158 st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP), prema kojoj u slučaju povlačenja tužbe, dužnost snašanja troškova pada na tuženika.

Sklapanje izvansudske nagodbe ne znači da je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, pa da mu stoga, pozivom na tu odredbu bude naloženo snašanje troškova postupka. U konkretnoj situaciji tužitelju nije trebalo obistiniti iznos koji mu je priznat pobijanim rješenjem te je stoga sud pogrešno primijenio materijalno pravo, međutim s obzirom na činjenicu da u dosuđujućem dijelu pobijano rješenje nije pobijano žalbom, to je isto u tom dijelu postalo pravomoćno.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-437/10 od 22. prosinca 2010. g.

113

Gžmal-182/10

SENTENCA: Plaćanje troškova delegacije prilikom primjene odredbe članka 10. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05, 16/07, 113/08 i 153/09 – dalje ZS)

Odredbom članka 10. stavak 2. ZS propisano je da predsjednik Vrhovnog suda RH može odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno nadležan sud, ako sud koji je po zakonu mjesno i stvarno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu, ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, dok je u stavku 5. istoga članaka propisano da u slučaju iz stavka 2. ovog članka strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Nadalje, odvjetnicima da pripada naknada troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i naknada troškova prijevoza određena Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Ovi troškovi da će se isplatiti na teret državnog proračuna, ukoliko su veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

Obzirom da su se u konkretnom slučaju u cijelosti ostvarili uvjeti iz odredbe članka 10. stavak 2. i 5. ZS, to je valjalo preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje, na način da je punomoćnicima tužiteljice priznat trošak prijevoza kao i pravo na naknadu za izbivanje iz pisarnice.

Sukladno odredbi Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova („Narodne novine“ 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/94, 37/05 i 59/07 – dalje: OT), koja propisuje da odvjetnik ima pravo na naknadu troškova uporabe vlastitog automobila u visini od 30% cijene bezolovnog benzina od 98 oktana za svaki prijeđeni kilometar, punomoćnicima tužiteljice, prema prosječnoj cijeni navedene vrste benzina koja je u listopadu 2009. god. iznosila oko 7,60 kn, a udaljenost između Zagreba i Splita je 387 km autoputom Zagreb – Split (odnosno 774 km u oba smjera) pripada iznos za pristup na ročište od 1.764,72 kn, na ovaj iznos strankama ne pripada PDV.

Također prema Tbr. 35. OT za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i sl., odvjetniku pripada naknada od 25 bodova za svaki započeti sat, ali najviše do 7 sati. Stoga se, sukladno navedenoj odredbi OT-a, punomoćnicima tužiteljice u cijelosti priznaje naknada odsustva iz pisarnice u trajanju od 7 sati, uz vrijednost boda od 10 kn, u iznosu od 1.750,00 kn, koji iznos uvećan za 23% PDV-a daje 2.152,50 kn.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-182/10 od 18. lipnja 2010. god.

114

Gžp-686/10

SENTENCA: Primjena Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ 8/08 - dalje Pravilnik)

Prema odredbi članka 6. stavak 1. Pravilnika putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, a sredstva javnog prometa u smislu ovog Pravilnika su tramvaji, trolejbus, vlak, autobus, brod i avion, s tim da ovi troškovi obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta gdje se treba izvršiti saslušanje.

Visina naknade za prijevoz određuje se na osnovu putne karte ili na drugi odgovarajući način (članak 7. stavak 2. Pravilnika).

Prema broju prijeđenih kilometara po propisima koji vrijedi za suce suda koji vodi postupak, visina naknade obračunava se samo ukoliko se radi o relacijama na kojima ne saobraćaju sredstva javnog prometa ili ne saobraćaju u prigodno vrijeme ili je iz drugih razloga bilo neophodno da se ne koristi sredstvo javnog prometa.

Troškovi za hranu i smještaj (dnevnice) za vrijeme zadržavanja izvan prebivališta preko 8 do 12 sati svjedoku pripada u visini l/2 dnevnice, a za vrijeme provedeno preko 12 do 24 sata u visini cijele dnevnice, koju imaju suci odgovarajućeg suda koji vodi postupak (članak 10. Pravilnika).

Slijedom naprijed navedenog svjedokinji ne pripada naknada za prijevoz vlastitim prijevoznim sredstvom, već naknada za prijevoz sredstvima javnog prometa i to autobusom kao najkraćim i najekonomičnijim prometnim sredstvom u smislu odredbe članka 7. i 8. Pravilnika te joj nadalje i pripada 170,00 kn kao trošak cijele dnevnice sukladno odredbi članka 10. stavak 2. Pravilnika budući je izvan prebivališta izbivala više od 12 sati.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-686/10 od 16. lipnja 2010. god.

115

Gžmal-376/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 110. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - u daljnjem tekstu ZPP)

Prema odredbi članka 110. ZPP sud prvog stupnja će kazniti novčanom kaznom od 500,00 kn do 5.000,00 kn fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 kn do 20.000,00 kn pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku te se novčana kazna može izreći i zastupniku stranke i umješaču, ako je on odgovoran za vrijeđanje.

„I. Kažnjava se tuženik novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kn jer je u odgovoru na tužbu vrijeđao sud, tužitelja i njegovog punomoćnika.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana uplati iznos od 5.000,00 kn na žiro račun Državnog proračuna 1001005-1863000160 poziv na broj 24 5045-JMBG tuženika.

III. Ukoliko tuženik ne plati novčanu kaznu u gornjem iznosu u ostavljenom roku pristupiti će se prisilnoj naplati izrečene novčane kazne prema propisima o prisilnoj naplati poreza.“

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-376/10 od 13. rujna 2010. god.

116

Gžrs-37/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 110. stavak 1. ZPP-a

Novčano kažnjavanje stranke je jedna od mjera kojom se osigurava uredan tijek postupka i stavlja do znanja strankama da se, ma koliko bili nezadovoljni konkretnim sudskim odlukama, pored propisanih pravnih lijekova (redovnih i izvanrednih) ne mogu koristiti drugim sredstvima, a najmanje takvih kvalificiranjem suca koje ima za cilj omalovažiti ga, zastrašiti i uvrijediti. Sudac je dužnosnik koji obavlja povjerenu mu zadaću suđenja, čijoj se pristranosti može prigovoriti pod pretpostavkama propisanim institutom izuzeća, ali izvan toga, radi očuvanja digniteta dužnosnika i pravosuđa u cjelini, strankama nije dopušteno iznositi aluzije na nepošteni rad suca, a ponajmanje ga vrijeđati ili mu, prikriveno prijetiti.

Kažnjavanje je ograničeno samo na slučajeve vrijeđanja osoba koje se mogu svrstati u tri kategorije:

- sud - stranku ili- drugog sudionika u postupku.

S obzirom da je u vrijeme podnošenja podneska u kojemu je tužitelj vrijeđao odvjetnika koji više nije bio punomoćnik tužitelja, istoga se ne može smatrati ni sudionikom postupka zbog čijeg bi se vrijeđanja podneskom mogla izreći novčana kazna. Treba imati u vidu da je u ovom postupku isti odvjetnik zastupao tužitelja prema izdanoj punomoći te da je u smislu odredbe čl. 95. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP), s obzirom da se radi o punomoći izdanoj odvjetniku, on bio ovlašten u tužiteljevo ime poduzimati sve radnje u postupku, do njegovog pravomoćnog okončanja. Prema tome za niz uvrjedljivih kvalifikacija bivšeg tužiteljevog punomoćnika sud nije ovlašten izreći novčanu kaznu tužitelju, dok je osnovano izricanje novčane kazne u odnosu na vrijeđanje suda.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-37/09 od 22. studenog 2010. god.

117

Gžo-295/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 3. stavak 3. i 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03 – dalje ZSP)

ZSP u zakonskim odredbama od članka 1. do članka 57. ne uređuje pitanje vrsta sudskih odluka koje podliježu plaćanju pristojbi, međutim, to pitanje je uređeno Tarifom sudskih pristojbi (dalje Tarifa), koja je sastavni dio ZSP.

Pristojbe na odluke propisane su u tarifnom broju 2. Tarife, stavcima od 1. do 6. u visini ovisno o tim odredbama propisanim vrstama odluka (meritorne presude, rješenje u sporu za smetanje posjeda, presude zbog izostanka, presude na temelju priznanja, rješenja o izdanju platnog naloga, rješenje o ovrsi, protuovrsi, osiguranju dokaza ili osiguranju, itd.), uz pisanu Napomenu broj 2. uz taj tarifni broj koja glasi: „Za odluke koje nisu navedene u ovom tarifnom broju ne plaća se pristojba.“

Kod citirane zakonodavčeve Napomene koja izrijekom i nedvosmisleno otklanja pristojbenu obvezu za odluke koje nisu navedene u tarifnom broju 2. Tarife, očito je da tarifni broj 2. Tarife treba tumačiti kao propis koji taksativno navodi vrste odluka koje podliježu plaćanju sudskih pristojbi (numerus clausulus).

Kako presuda zbog ogluhe ne ulazi u taj krug ogluha, što znači da obveza plaćanja pristojbe na tu odluku za tužiteljicu nije ni nastala u smislu članka 3. stavak 3. i 4. točka 3. ZSP, ne može tužiteljica osnovano zahtijevati naknadu parničnog troška iz te osnove i u slučaju da je ovu pristojbu platila, ostaje joj propisani put vraćanja pristojbe (članak 43. do 46 ZSP) a ne i mogućnost da taj trošak ostvari na teret protivne stranke.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-295/09 od 18. lipnja 2010. god.

118

Gžx-1155/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08-u daljnjem tekstu ZPP)

U skladu s odredbom članka 117. stavak 1 ZPP-a sud će, ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje kakve radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, toj stranci na njezin prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju ako ocijeni da postoje opravdani razlozi za propuštanje.

Pojam „opravdani razlog“ je pravni standard čiji je sadržaj potrebno ispuniti u svakom pojedinom slučaju napose te činjenica da je punomoćnica tuženika bila bolesna, kako proizlazi iz priložene liječničke dokumentacije, nije opravdani razlog za propuštanje roka za izjavljivanje žalbe protiv presude. Razlog za povrat u prijašnje stanje može biti svaki događaj ozbiljnije naravi koji razumno predstavlja smetnju za stranku da poduzme neku procesnu radnju.

Odvjetništvo je neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa (članak 1. Zakona o odvjetništvu – „Narodne novine“ 9/94, 117/08, 50/09 i 75/09 – dalje ZO), koju obavljaju odvjetnici kao slobodnu djelatnosti (članak 2. ZO). Odvjetnik je dužan pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, Statutu i drugim općim aktima Komore te Kodeksu odvjetničke etike (članak 7. stavak 1 ZO). Budući da je u pitanju profesionalna djelatnost odvjetnik mora odvjetnički posao obavljati pažnjom dobrog stručnjaka (članak 10. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ 35/05 i 41/08). Odvjetnik je dužan uredno i na vrijeme voditi predmete, pohranu spisa i točnu evidenciju rokova i rasprava, tako da on i stranka mogu uvijek uvidom u spis utvrditi podatke o stanju predmeta, odnosno da odvjetnik može tijelima odvjetništva, u skladu s Statutom, bez otezanja pružiti obavijest o svom radu (131. pravilo Kodeksa odvjetničke etike „Narodne novine“ 64/07 i 72/08 – dalje Kodeks) te mora, kada je spriječen, pravodobno zamoliti drugog odvjetnika radi zamjene (arg. iz 113. pravila Kodeksa). Prema tome, odvjetnik mora svoju djelatnost obavljati tako da uvijek bude osigurano zastupanje stranke na ročištima i da ne dolazi do propuštanja prekluzivnih rokova.

Iz navedenih propisa može se zaključiti da je:

a) prag predvidljivosti događaja koji mogu prouzročiti propuštanje ročišta ili rokova za odvjetnika postavljen nisko, jer on mora računati s brojnim slučajevima pa i banalnim, koji mu se mogu dogoditi i spriječiti ga u obavljanju odvjetničkog posla.

b) prag otklonjivosti slučajeva je postavljen visoko jer odvjetnik mora poduzeti sve što je potrebno da bi otklonio štetne posljedice koje mogu nastati za njegovu stranku zbog propuštanja.

119

Prema tome, odvjetnik i za vrijeme svoje odsutnosti mora osigurati obavljanje tekućih poslova svoga ureda te mora u slučaju bolesti, sa čime odvjetnik mora računati, poduzeti sve mjere radi zaštite interesa svoje stranke. To znači da odvjetnik u slučaju kada je odsutan ili kada ga zadesi bolest u vrijeme dok teče rok za podnošenje pravnog lijeka mora postupati u interesu stranke tako da osigura pravovremeno podnošenje pravnog lijeka angažiranjem zamjene. Po stajalištu ovoga suda, opravdan razlog za povrat u prijašnje stanje je samo nenadana i nepredvidljiva bolest odvjetnika koja zbog svoje naravi priječi odvjetnika da osigura pravovremenu zamjenu. O tome se, međutim, u konkretnom slučaju ne radi jer je bolesno stanje punomoćnice tuženika, barem prema medicinskoj dokumentaciji na koju se poziva u prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, završeno prije nego je počeo teći prekluzivni rok za podnošenje žalbe.

Odvjetnik koji primitkom presude koja je nepovoljna za njegovu stranku, zna da mora izjaviti žalbu i da je počeo teći rok za podnošenje žalbe, koji je prekluzivne naravi, ne može sebi priuštiti dužu odsutnost iz sjedišta ureda, a da prethodno nije osigurao zamjenu za slučaj kakvog nepredviđenog događaja.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-1155/09 od 30. lipnja 2010. god.

120

Gžmal-862/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 117. stavak 2. ZPP-a

Tuženik svoj prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za podnošenje pisanog odgovora na tužbu temelji na činjenici što nije uredno zaprimio ni tužbu ni obavijest dostavljača o pokušanoj dostavi.

Prema odredbi čl. 117. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP) povrat u prijašnje stanje nije dopušten ako se propuštanjem stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek.

Ovaj sud dijeli pravni stav prvostupanjskog suda o nedopuštenosti tuženikovog prijedloga za povrat u prijašnje stanje, s obzirom da činjenica koju je tuženik naveo kao razlog propuštanja podnošenja odgovora na tužbu (nepravilna dostava tužbe) predstavlja bitnu povredu postupka koju je tuženik i naveo kao razlog u žalbi koju je podnio protiv presude zbog ogluhe.

U ovom pravcu se izjasnila i sudska praksa u odluci OS u Osijeku, Gž-1359/96 od 22. svibnja 1986. god., u kojoj se navodi kako razlog za povrat u prijašnje stanje jest događaj koji je stranku spriječio da pristupi ročištu ili učini u propisanom roku određenu radnju u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, a takav razlog ne može biti povreda postupka koju je učinio sud u obliku nepravilnog dostavljanja.

Utoliko se odluka prvostupanjskog suda o odbačaju tuženikovog prijedloga za povrat u prijašnje stanje ukazuje pravilnom. U situaciji kada je prijedlog za povrat u prijašnje stanje nedopušten sud ga treba odbaciti, pri čemu uopće nema mjesta ni potrebe zakazivanju i održavanju ročišta u smislu odredbe čl. 121 st. 2. ZPP-a, jer je svrha tog ročišta utvrditi je li takav dopušteni prijedlog osnovan ili ne.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-862/10 od 12. studenog 2010. god.

121

Gžmal-423/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 212. točka 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP)

Pobijanim rješenjem sud je utvrdio prekid predmetnog parničnog postupka zbog toga što je tuženik koji je pravna osoba (konkretno društvo s ograničenom odgovornošću) prestao postojati, pozivom na odredu članka 212. točka 4. ZPP, nakon što je navedenu činjenicu utvrdio pregledom rješenja Trgovačkog suda u Splitu, kojim se u sudski registar istog suda upisuje obustava i zaključenje stečajnog postupka te brisanje subjekta upisa, ovdje tuženika, iz sudskog registra.

Nisu od značaja žalbeni navodi tužitelja kako je upravo zbog neažurnosti suda, tuženik koji je u momentu podnošenja tužbe imao pravni subjektivitet (konkretno bio d.o.o. u stečaju) za vrijeme trajanja postupka taj subjektivitet izgubio obustavom i zaključenjem stečajnog postupka nad istim kao i navodi da je sud postupak trebao prekinuti odmah po nastupanju pravnih posljedica stečajnog postupka nad tuženikom, pozivom na odredbu članka 212. točka 5. ZPP.

Rješenjem suda o prekidu postupka na temelju odredbe članka 212. ZPP deklaratornog je karaktera s obzirom da do prekida dolazi po sili zakona (ex lege) iz razloga koji su taksativno navedeni citiranom zakonskom odredbom. To konkretno znači da je postupak prekinut još dana od kada datira rješenje Trgovačkog suda u Splitu kojim se u sudski registar istog suda upisuje obustava i zaključenje stečajnog postupka te brisanje tuženika iz sudskog registra. Sud je tu činjenicu samo deklarirao pobijanim rješenjem kojeg je izvanraspravno donio.

Skreće se pozornost da je pravilnom primjenom odredbe članka 215. stavak 1. ZPP u izreci pobijanog rješenja sud trebao odrediti da će predmetni postupak biti nastavljen kad pravni slijednici pravne sobe koja je prestajala postojati preuzme postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-423/10 od 23. srpnja 2010. god.

122

Gžmal-909/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 19. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP)

Prvostupanjski sud donosi pobijano rješenje kojim stavlja izvan snage rješenje o ovrsi i ukida sve provedene radnje te određuje da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, pozivajući se na odredbi iz članka 19. stavak 1. ZPP-a kojom je određeno da će do donošenja odluke o glavnoj stvari sud rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka.

Nadalje, u obrazloženju navodi kako nije bilo mjesta donošenju rješenja kojim je sud stavio izvan snage rješenje o ovrsi i ukinuo provedene radnje, a postupak nastavio kao protiv platnog naloga.

U konkretnom slučaju nije pravilno i zakonito postupio prvostupanjski sud kada je iskoristio svoje procesno ovlaštenje na koje ga citirana odredba iz članka 19. stavak 1. ZPP- a ovlašćuje. Ovaj parnični postupak nije moguće obustaviti pa nastaviti postupak kao ovršni (po pravilima izvanparničnog postupka).

Pored rješenja prvostupanjskog suda kojim se ukidaju provedene radnje, rješenje o ovrsi stavlja izvan snage i postupak nastavlja kao povodom prigovora protiv platnog naloga, a koje je postalo pravomoćno te vezuje stranke i sud, ovršni sud više nije ovlašten postupati u ovoj pravnoj stvari.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-909/10 od 8. studenog 2010. god.

123

Gžp-264/10

SENTENCA: Protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe kod smanjenja tužbenog zahtjeva

Smanjenje tužbenog zahtjeva ne može se smatrati preinakom tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08-u daljnjem tekstu ZPP), a niti djelomičnim povlačenjem tužbe, u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a.

U slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva sud je dužan raspravljati i odlučivati isključivo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a ne i preko navedenog iznosa.

Izloženi pravni stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-662/08 od 8. travnja 2009. god.

Odluka Županijskog suda u Splitu broj Gžp-264/10 od 28. listopada 2010. g.

124

Gžx-836/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 261. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 –u daljnjem tekstu ZPP)

Bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravljanja pred sudom.

Sudska praksa je uz ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka zauzela stajalište da je stranci onemogućeno raspravljanje pred sudom kad njezini prigovori na nalaz i mišljenje vještaka nisu dostavljeni vještaku niti je on o njima saslušan na glavnoj raspravi kao i propuštanje da se od vještaka zatraži, na zahtjev stranke, da se izjasni o određenoj odlučnoj okolnosti u svezi sa svojim nalazom i mišljenjem.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrđenju uzroka nastalog štetnog događaja pristupio vještačenjem uz pomoć stalnih sudskih vještaka za građevinarstvo Nevena Kunjašića i Darka Smodlake.

Nakon što je imenovani vještak Neven Kunjašić dostavio svoj nalaz i mišljenje koje je dostavljeno strankama, tužitelj je istakao određene primjedbe i od suda zatražio da se vještak pozove na ročište pred sudom radi očitovanja na istaknute primjedbe. Ovaj dokazni prijedlog sud je odbio uz obrazloženje da je isti suvišan i da se vještak za graditeljstvo Neven Kunjašić na tu okolnost u cijelosti usuglasio s mišljenjem vještaka Smodlake koji je bio i dopunski saslušan, zbog čega da se izvođenje tog dokaza protivi ekonomičnosti samog postupka.

Vještak Neven Kunjašić je imenovan u ovom postupku suglasno odredbi iz čl. 261. st. 3. ZPP-a nakon što se nedostaci i sumnje u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Smodlake nisu mogle otkloniti ponovnim saslušanjem tog vještaka. Dakle, Neven Kunjašić je imenovan kao drugi vještak te razlozi koje sud navodi kao obrazloženje kojim otklanja dokazni prijedlog tužitelja da se pozove vještak na raspravu radi izjašnjenja o točno određenim okolnostima u svezi sa svojim nalazom i mišljenje koje je dao u pismenom obliku, po ocjeni ovog suda nisu dostatni te propust suda ima značaj apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju određeno ukazuje žalitelj.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-836/09 od 5. studenog 2010. god.

125

OVRŠNI I IZVANPARNIČNIPOSTUPAK

126

PROCESNE ODLUKE

127

Gžovr-768/10

SENTENCA: Primjena odredbi čl. 61.st.1. Ovršnog zakona (NN. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 121/05, 67/08)

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovršenice za odgodom provedbe ovrhe. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila ovršenica navodeći, da je sud nije pozvao da obrazloži razloge koje ističe u prigovoru i zbog kojih traži odgodu ovrhe.

U svojoj žalbi ovršenica se ne poziva na niti jedan zakonom taksativno određen razlog za odgodu ovrhe, a žalbeni navodi ne ukazuju da bi za ovršenicu nastala nenadoknadiva šteta, pa je obzirom na navedeno i odbijen prijedlog ovršenice.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-768/10 od 11. listopada 2010.g.

128

Gžp-749/10

SENTENCA: Primjena članka 35. Ovršnog zakona, u svezi odredbe čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona

Sud prvog stupnja je rješenjem obustavio ovrhu.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj.

Nije sporno, da je tijekom ovršnog postupka preminuo ovršenik, te da su označeni njegovi nasljednici.

Sud prvog stupnja je pozvao ovrhovoditelja da uredi prijedlog za ovrhu sukladno odredbi čl. 35. Ovršnog zakona što do donošenja predmetnog rješenja ovrhovoditelj nije učinio.

Žalbeni navodi ovrhovoditelja, da je pun. ovrhovoditelja zbog zdravstvenih razloga bio u nemogućnosti postupiti po odluci suda prvog stupnja, dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja.

Prema odredbi čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona, ovrha će se obustaviti ako je postala nemoguća ili se zbog drugih razloga ne može provesti.

Prema mišljenju suda drugog stupnja, sud prvog stupnja nije dao valjane razloge glede obustave ovrhe, jer se nisu ispunili uvjeti iz navedene zakonske odredbe za obustavu ovršnog postupka.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-749/10 od 20. listopada 2010.g.

129

Gžovr-480/10

SENTENCA: Primjena odredbe čl. 117. ZPP-a – prijedlog za povrat u prijašnje stanje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za povrat u prijašnje stanje ovrhovoditelja.

Ovrhovoditelji su dana 06. studenog 2009.g. podnijeli prijedlog za povrat u prijašnje stanje jer je na rješenje od 19. listopada 2009.g. rok za žalbu istekao 30. listopada 2009.g., a žalbu koju su ovrhovoditelji izjavili 02. studenog 2009.g., prvostupanjski sud je 05. listopada 2009.g. odbacio kao nepravovremen.

Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za povrat u prijašnje stanje jer je zaključio, kako ne postoje opravdani razlozi za propuštanje u smislu odredbe čl. 117. ZPP-a.

U situaciji kada je u odvjetničkom uredu pun. ovrhovoditelja radio vježbenik za kojeg se ne zna koji sat je nastupio na bolovanje i na koji sat mu je bolovanje dovršeno, odnosno kojeg sata su prestale zdravstvene tegobe, te s obzirom na činjenicu da pun. ovrhovoditelja nije bio na bolovanju na dan kada je isticao rok za izjavljivanje žalbe, odnosno na dan 30. listopada 2009.g., to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, da nisu postojali opravdani razlozi za prihvaćanje prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-480/10 od 07. rujna 2010.g.

130

Gžovr-194/10

SENTENCE: Primjena odredbe članka 11. st. 2. Ovršnog zakona, a u svezi članka 113. st. 1. ZPP-a – pravodobnost prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave

Prvostupanjski sud je prigovor ovršenika protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika odbacio kao nepravovremen. Prvostupanjski sud je odbacio prigovor ovršenika kao nepravovremen, jer je prigovor kojeg je inače ovršenik uputio običnom pošiljkom javni bilježnik zaprimio 19. listopada 2007.g., a ovršenik je rješenje o ovrsi zaprimio 09. listopada 2007.g., pa je stoga prvostupanjski sud odbacio prigovor ovršenika jer je bio predan po proteku roka od 8 dana, a koji rok je određen u smislu čl. 11. st. 2. Ovršnog zakona.

Člankom 19. st. 1.Ovršnog zakona propisano je, kako se u ovršnom postupku i postupku osiguranja, na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPP-a ako OZ-om ili drugim zakonom nije to određeno.

Odredbom članka 113. st. 2. ZPP-a propisano je, ako je podnesak upućen putem pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje sudu koji je upućen. U konkretnom slučaju žalba je upućena, odnosno podnesak običnom poštom, a ne preporučenom pošiljkom, pa se smatra da je tada jedino bitno u kojem roku je podnesak predan nadležnom tijelu, a kako je prigovor predan 19. listopada 2007.g., to je došlo do propuštanja roka od 8 dana, u smislu odredbe čl. 11. st. 2. Ovršnog zakona.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-194/10 od 27. kolovoza 2010.g.

131

Gžovr-605/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 47. st. 1. ZPP-a – rješenje o nenadležnosti

Prvostupanjski sud je stavio van snage rješenje o ovrsi kojeg je donio javni bilježnik i u istom rješenju utvrdio, da se predmet ustupa Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Prvostupanjski sud u postupku je utvrdio, da je sukladno odredbi čl. 17. Pravila i uvjeta za članstvo u Diners clubu propisano, da je u slučaju spora mjesno nadležan stvarno nadležan Općinski sud u Zagrebu.

Kako je ovršenik molbom za članstvo prihvatio pravila i uvjete za članstvo u Diners clubu, da je pravilno prvostupanjski sud odlučio, kada je za mjesno nadležan sud odredio Općinski sud u Zagrebu, jer se radi o sporazumu o mjesnoj nadležnosti suda iz čl. 70. ZPP-a, pa ne dolazi u obzir primjena članka 47. st. 1. ZPP-a koji propisuje, da je za suđenje opće mjesno nadležan sud na čijem području ovršenik ima prebivalište.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-605/10 od 22. rujna 2010.g.

132

Gžovr-697/10

SENTENCA: Primjena odredbe čl. 342. i 381. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 19. st. 1. Ovršnog zakona – rješenje o ispravku rješenja o ovrsi

Pobijanim rješenjem ispravljeno je rješenje o ovrsi u vezi sa nazivom banke gdje se vodi račun ovršenice, tako da umjesto označene Zagrebačke banke d.d. Zagreb treba stajati, Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb.

Temeljem odredbe članka 342. ZPP-a, te odredbe članka 381. ZPP-a u svezi s odredbom članka 19. st. 1. OZ-a, sud je ovlašten ispraviti grešku u imenima i brojevima i druge očite omaške u pisanju i računanju, te nedostatke u obliku i nesuglasnosti prijepisa rješenja s izvornikom, u svako doba, a sve posebnim rješenjem.

U konkretnom slučaju sud prvog stupnja ne ispravlja pogrešku koja je nastala u pisanju rješenja kojeg ispravlja, već je pogreška nastala u izradi obavijesti od 22. veljače 2010.g. u kojoj su naznačeni računi ovršenika, te je prema mišljenju drugostupanjskog suda, sud pogrešno primijenio odredbu članka 342. st. 1. ZPP-a, te je obzirom na izneseno i ukinuto predmetno rješenje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-697/10 od 28. listopada 2010.g.

133

Gžovr-1196/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 82. i 83. ZPP-a – stranačka sposobnost

Prvostupanjskim rješenjem je ukinuto u cijelosti rješenje o ovrsi, te je odbačen prijedlog za ovrhu i ukinute sve provedene radnje.

Sukladno odredbi članka 82. sud u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi, da može li osoba koja se pojavljuje kao stranka, biti stranka u postupku.

Prema mišljenju drugostupanjskog suda, od odlučnog značaja je i to, da li je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu ovršenik imao stranačku sposobnost ili je umro prije pokretanja postupka što bi značilo, da prije pokretanja postupka nije imao stranačku sposobnost, a koji nedostatak nije otklonio u smislu odredbe članka 83. ZPP-a, pa je rješenje prvostupanjskog suda ukinuto i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1196/10 od 03. studenog 2010.g.

134

Gžp-215/10

SENTENCA: Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je postupak radi osiguranja novčane tražbine – određivanje prethodne mjere

- primjena odredbe članka 284. Ovršnog zakona

Egzaktnost neke od isprava iz stavka 1. OZ-a propisana je kao temeljna pretpostavka za određivanja prethodne mjere. Egzistentnost istih isprava odlučno je za trajanje prethodnih mjera jer u slučaju da je nakon određivanja prethodne mjere isprava ukinuta i stavljena van snage, sud će obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje (čl. 290. st. 1. toč. 4. OZ-a). U konkretnom slučaju predlagatelj osiguranja svoj prijedlog za određivanje prethodne mjere je temeljio na nepravomoćnoj presudi Općinskog suda u Imotskom koji prijedlog nikada nije bio ni prihvaćen. U međuvremenu je gore navedena presuda ukinuta, pa je sud sukladno odredbi čl. 67. st. 2., a svezi odredbe čl. 253. UZ-a, obustavio postupak.

S obzirom na gore izneseno, stav je suda drugog stupnja, da predlagatelj osiguranja nema ispravu iz čl. 284. OZ-a.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-215/10 od 27. rujna 2010.g.

135

Gžovr-12/10

SENTENCA: Predmet postupka je ovrha radi namirenja novčanog potraživanja ovrhovoditelja iz osnove dosuđenog parničnog troška

Iz obrazloženja suda drugog stupnja bilo bi razvidno, da sukladno odredbi članka 95. st. 1. toč. 2. ZPP-a prema kojoj punomoć odvjetniku za vođenje parnice ukoliko ne sadrži izričita ograničenja, ovlašćuje punomoćnika stavljati zahtjev za ovrhu, te da zbog načela formalnog legaliteta, ovršni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost sudske odluke koja predstavlja ovršnu ispravu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 12/10 od 27. rujna 2010.g.

136

Gžovr-1006/10

SENTENCA: Odgoda ovrhe – podnijeta ustavna tužba

Prvostupanjskim rješenjem određena je ovrha radi naplate novčanog potraživanja.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavila ovršenica.

Sud drugog stupnja je zauzeo stav da podnošenje ustavne tužbe nije razlog za odgodu ovrhe nadležnog ovršnog suda, jer u skladu sa odredbom čl. 67. Ustavnog zakona, o ustavnom sudu RH (NN. 49/02 – pročišćeni tekst), ustavna tužba u pravilu ne sprječava primjenu osporavanog akta, ali na prijedlog podnositelja ustavne tužbe, Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke ako bi ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije suprotna javnom interesu niti bi se odgodom nanijela neka veća šteta.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1006/10 od 04. listopada 2010.g.

137

Gžovr-784/09

SENTENCA: Primjena odredbi čl. 36. Ovršnog zakona - obustava ovrhe

Ovrhovoditeljica je dana 24.09.2008.g. izvijestila sud da je predmetni poslovni prostor predan ovrhovoditelju od strane ovršenika.

Prema stavu suda drugog stupnja, takav podnesak podnesak treba cijeniti kao podnesak kojim se povlači prijedlog za ovrhu, te je trebalo donijeti rješenje o obustavi ovršnog postupka, a ne rješenje da je ista ovrha dovršena.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-784/09 od 29. studenog 2010.g.

138

Gžovr-914/10

SENTENCA: Primjena članka 58. Ovršnog zakona kada su ispunjeni uvjeti za podnošenje protuovrhe

U konkretnom slučaju stav je suda drugog stupnja, da s obzirom na činjenicu da ovrha nije provedena, da nije provedena ni jedna ovršna radnja, nisu se ispunile zakonske pretpostavke za podnošenje protuovrhe po prijedlogu ovršenika budući da ovršna isprava na temelju koje je određena predmetna ovrha, odnosno da nisu ispunjene kumulativne sve zakonske pretpostavke za prihvaćanje protuovrhe.

Dakle, stav je suda drugog stupnja, da u konkretnom slučaju ovrha nije dovršena, pa nema mjesta podnošenju prijedloga za protuovrhu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-914/10 od 18. studenog 2010.g.

139

Gžovr-1183/10

SENTENCA: Dostava rješenja o ovrsi kada su kao ovršenici označeni suvlasnici stambene zgrade po upravitelju

Prvostupanjski sud je odbacio prijedlog ovršenika kao nepravovremen.

Prvostupanjski sud je rješenje o ovrsi dostavio upravitelju, a ne suvlasnicima stambene zgrade.

Prema odredbi čl. 378. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN. 91/96, 68/98, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje ZV) upravitelj zastupa suvlasnice u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom iz st. 1. ovog članka nije drugačije određeno.

Upravitelj, prema stajalištu ovog suda, ima položaj zakonskog zastupnika suvlasnika zgrade kojoj je upravitelj, pa su suvlasnici zgrade ovršenici u ovom postupku, zastupani od upravitelja.

Slijedom iznijetog, u situaciji kada su ovršnom prijedlogu ovršenici, kako je navedeno zastupani po upravitelju Dub-inženjering d.o.o. Split, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je rješenje o ovrsi uručio istom.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1183/10 od 12. studenog 2010.g.

140

Gžovr-852/10

SENTENCA: Isključiva i ugovorena mjesna nadležnost - primjena odredbi čl. 33. b Ovršnog Zakona

Prvostupanjski sud se oglasio mjesno nenadležnim, te spis ustupioOpćinskom sudu u Imotskom.

Iz spisa je razvidno, da ovršenik ima prebivalište u Imotskom, a da su stranke ugovorom o hipotekarnom kreditu ugovorila mjesnu nadležnost Općinskog suda u Splitu za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora.

Prema stavu suda drugog stupnja, odredbom članka 147. st. 1. Ovršnog zakona, te članka 33. b istog Zakona, postoji isključiva mjesna nadležnost, pa o prijedlogu za ovrhu na novčanoj tražbini je mjesno nadležan općinski sud po prebivalištu ovršenika.

Da stranke ne bi mogle s uspjehom svojim sporazumom prorogirati mjesnu nadležnost nekog drugog suda.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-852/10 od 05. studenog 2010.g.

141

Gžp-1038/10

SENTENCA: Pretpostavke za odgodu ovrhe upućivanje u parnicu. Primjena čl. 61. Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 - dalje OZ)

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe.

Protiv tog rješenja, žalbu su izjavili ovršenici. Člankom 61. st. 1. toč. 1-8 OZ-a propisano je da na prijedlog ovršenika sud može u

potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ako ovršenik učini alternativno vjerojatnim, da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje.

Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da su ovršenici pokrenuli parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, samovoljno, bez da ih je sud uputio na parnicu.

Sud drugog stupnja zauzeo je stav da takva njihova tužba ne spada u tužbu iz odredbe čl. 48. i 51. OZ-a koju kao zakonski razlog za odgodu ovrhe propisuje odredba čl. 61. st. 1.5 OZ-a.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1038/10 od 29. listopada 2010.g.

142

Gžovr-939/10

SENTENCA: Prijedlog za odgodu ovrhe čl.61. st.1 Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 - dalje OZ)

Prvostupanjskim rješenjem je određena odgoda ovrhe iz čl. 61. st. 1. OZ-a.

Prema mišljenju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pogriješio kad je donio rješenje o odgodi ovrhe, jer je odluka na temelju koje je određena ovrha, pravomoćna i ovršna odluka Općinskog suda u Splitu, i protiv iste nije izjavljen pravni lijek, već je pravni lijek izjavljen protiv Rješenja o ovrsi.

Prema tome, kad je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, navodeći da je tražbina ovrhovoditeljice podmirena, on je žalbu podnio iz razloga propisanog odredbom čl. 46. st. 1. točka 9. OZ-a, ali samo u odnosu na tražbinu koja se odnosi na dospjele a podmirene mjesečne iznose uzdržavanja. U odnosu na tražbinu koja se odnosi na iznos uzdržavanja koji će ubuduće dospijevati, za koje je također određena ovrha, navedeni prigovor se ne može odnositi. Stoga nije bilo mjesta odgodi ovrhe u potpunosti, do pravomoćnog okončanja parničnog postupka po tužbi ovršenika i time se bitno ugrožavaju osobni i drugi važni interesi ovrhovoditeljice, što je u protivnosti s odredbom čl. 338. Obiteljskog zakona (“Narodne novine” br. 116/04, 17/04, 136/04 i 107/07), kojeg kao lex specialis ovršni sud mora primijeniti jer se u ovom predmetu radi o uzdržavanju maloljetne osobe.

Stav je suda drugog stupnja da bi ovrha mogla biti odgođena samo djelomice, tj. u dijelu koji se odnosi na tražbinu uzdržavanja koja je podmirena. Pa je rješenje suda prvog stupnja ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Presuda Županijskog suda u Splitu Gžovr-939/10 od 19. studenog 2010.g.

143

Gžovr-483/10

SENTENCA: Dopuštenost revizije sukladno odredbi čl. 29 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku NN. br. 84/08

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je revizija ovrhovoditelja kao nedopuštena. Protiv tog rješenja žalbu je podnio ovrhovoditelja.

Rješenjem suda drugog stupnja pod brojem Gžovr-729/09 preinačeno je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu pod brojem Ovr-209/09, na način da je ovršni zahtjev odbijen te se ukidaju provedene radnje.

Protiv navedenog pravomoćnog rješenja suda drugog stupnja reviziju je podnio ovrhovoditelj pozivom na odredbe čl. 12. OZ-a, te čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Prvostupanjski sud je dopuštenost revizije razmatrao sa gledišta odredbe iz čl. 219. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN. 117/03).

Prema mišljenju suda drugog stupnja, a s obzirom da je uslijedila nova izmjena ZPP-a odnosno čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku izmijenjen je čl. 382. ZPP-a na način da je st. 2. tog članka propisana mogućnost stranaka da podnesu reviziju protiv drugostupanjske presude i onda kad je ne mogu podnijeti prema st. 1. tog članka, posebno u slučaju postojanja različitih pravnih shvaćanja, odnosno nekonzistentne sudske prakse.

Prema mišljenju suda drugog stupnja, a s obzirom da se ovrhovoditelj pozvao na odredbe čl. 382. st.2 ZPP-a iznoseći u bitno, tvrdnju o postojanju različitih pravnih shvaćanja, odnosno nekonzistentne sudske prakse Županijskog suda u Splitu, navodeći br. predmeta u kojem postoji suprotna praksa mišljenje je suda drugog stupnja da nije bilo pretpostavki za odbacivanje revizije, jer tvrdnje ovrhovoditelja ne isključuju dopuštenost revizije, a u čemu će konačni sud dati Vrhovni sud RH.

Pa je prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen sudu prvog stupnja na predmetno odlučivanje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-483/10 od 15. prosinca 2010.g.

144

Gžovr-1007/10

SENTENCA: Žalba treće osobe na rješenje o ovrsi primjena odredbe čl. 56. st. 1. Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 - dalje OZ)

Prvostupanjskim rješenjem upućene su treće osobe da protiv stranaka u roku od 15 dana pokrenu parnicu proglašenja ovrhe nedopuštenom. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio ovrhovoditelj.

Prema stavu suda drugog stupnja treća osoba u postupku ovrhe ili osiguranja nije stranka, već sudionik, a u postupku sudjeluje zbog toga što se odlučuje o nekom njezinom pravu ili zbog toga što ima neki pravni interes. Sudionik kao takav ovlašten je podnijeti prigovor protiv ovrhe tzv. izlučni prigovor tražeći da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom, ali ne i pravni lijek protiv rješenja o ovrsi kao ni ostalih odluka nadležnog suda.

S obzirom na izneseno prvostupanjsko rješenje je u cijelosti potvrđeno.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1007/10 od 21. prosinca 2010.g.

145

Gžovr-948/10

SENTENCA: Prekid ovrhe te nastavak iste nakon okončanja parničnog postupka parnice o proglašenju ovrhe nedopuštene

Uvidom u predmet vidljivo je da je prvostupanjski sud:- na temelju prijedloga za ovrhu donio rješenje br. Ovr-3193/05 od 14. prosinca 2006. g. kojem je, radi naplate (istog) duga, odredio zapljenu novčanih sredstava ovršenika;- da je ovrhovoditelj, zbog neuspješne ovrhe, dana 01.03.2007. g. podnio prijedlog za promjenu sredstava ovrhe, te je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog ovrhovoditelja rješenjem o ovrsi br. Ovr-1172/07 od 18. rujna 2007. g., prodajom nekretnina;- da je treća osoba podnio dana 17.12.2007. g. prigovor o nedopustivosti ovrhe prilažući tužbu, koja je zavedena kod Općinskog suda u Splitu pod br. IP-572/08, a kojom tuži tuženike ad1) i ad2) upravo radi nedopustivosti ovrhe u predmetu prvostupanjskog suda;- da je ovrhovoditelj dana 26.11.2009.g. podnio novi prijedlog za promjenu ovrhe, a koji je prvostupanjski sud prihvatio i donio rješenje o ovrsi br. Ovr-1172/07, protiv kojeg je ovršenik podnio žalbu.

Prema stavu suda drugog stupnja prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je nakon što je prekinuo ovrhu, nastavio s ovrhom, a prethodno nije utvrdio je li pravomoćno okončana parnica pred istim prvostupanjskim sudom pod br. IP-572/07.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-948/10 od 4. studenog 2010.g.

146

Gžovr-640/10

SENTENCA: Primjene odredbe čl. 113. st. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), dali je podnesak ovrhovoditelja podnesen nadležnom sudu ili ne, ako je predan drugom sudu koji nije nadležan u predmetnom postupku

Prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj. Prvostupanjski je sud odredbom čl 176. st 4. OZ-a obustavio ovrhu, jer ovrhovoditelj nije u roku koji mu je određen zaključcima prvostupanjskog suda obavijestio sud o novom poslodavcu ovršeniku.

U žalbi ovrhovoditelj tvrdi da je podneskom od 24. srpnja 2010. g. u propisanom roku dostavio podatak o poslodavcu ovršenika, ali da je greškom taj podnesak uputio Općinskom sudu u Zagrebu.

Prema stavu suda drugog stupnja preslika lista prijemne knjige odvjetničkog društva nije dokaz da upravo spomenuti podnesak bio upućen Općinskom sudu u Zagrebu, jer se iz njega ne može vidjeti na koji predmet je pošiljka upućena, a u podnesku u kojem je ovrhovoditelj priložio žalbu nije stavljen žig Općinskog suda sa naznakom dana kada je podnesak zaprimljen.

Stoga je stav suda drugog stupnja da ovrhovoditelj nije dokazao da bi pravovremeno obavijestio sud o novom poslodavcu ovršenika.

S obzirom na sve izneseno žalba ovrhovoditelja je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-640/10 od 20. prosinca 2010.g.

147

TROŠKOVI OVRŠNOGPOSTUPKA

Gžovr-594/09

148

SENTENCA: Primjene odredbe čl. 155. st. 1. Zakon o parničnom postupku (NN. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/06, 123/08)

Prema odredbi čl. 151. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, a parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

U smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, time što o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

U ovoj fazi postupka spornim se ukazuje pitanje može li se trošak nagrade odvjetniku na ime pravnog savjetovanja i mišljenja svrstati u troškove koji su bili potrebni radi vođenja predmetnog ovršnog postupka u smislu citirane odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi odredbe čl. 19. st. 1. OZ-a.

Prema stavu suda drugog stupnja po tarifnom broju 11, 12, i 13 tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN. br. 91/04, 37/05 takstativno su navedene radnje u ovršnom postupku za koje odvjetnik ima pravo na nagradu i naknadu u koje radnje ne spada pravno savjetovanje i mišljenje pa stoga ovrhovoditelji iz tog razloga nemaju pravo na naknadu tih troškova.

S obzirom na iznijeto je prvostupanjsko rješenje o trošku i preinačeno.

Rješenje Županijskog suda u Splitu Gžovr-594/09 od 21. prosinca 2010.g.

149

Gžovr-715/10

SENTENCA: Primjena odredbi čl.14 st. 6 Ovršnog zakona (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje OZ)

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka podnijet od strane posebnog skrbnika ovršenika.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio poseban skrbnik ovršenika.

Stav je suda drugog stupnja da je rješenje o obustavi ovrhe postalo pravomoćno 25. siječnja 2008.g., a da je zahtjev za naknadu troška podnesen sudu dana 29. listopada 2008.g., izvan roka od 30 dana od dana završetka ovršnog postupka, pa se taj zahtjev ukazuje nepravovremenim sukladno odredbi čl. 14. st. 6. Ovršnog zakona, i to neovisno o rješenju kojim je odbačena žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi, jer se ovršenik nije žalio na Rješenje kojim je obustavljena ovrha u tom postupku, kada se postupak ovrhe smatra dovršenim.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-715/10

150

Gžp-676/10

SENTENCA: Trošak postupka protiv ovrhe u odnosu kada je revizijskom odlukom ukinuta presuda koja je bila predmet ovrhe

Prvostupanjskim rješenjem naloženo je ovršenici da isplati iznos od 18.300,00 kn i to pljenidbom do 1/3 njene mirovine.

Ovršenica-ovrhovoditeljica je zatražila protuovrhu, pa je sud prvog stupnja rješenjem naložio ovrhovoditeljici povrat iznosa utvrđenog ovrhom kao i troškove postupka.

Stav je suda drugog stupnja, da je ovršenica-ovrhovoditeljica rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1352/04 od 25.05.2004.g. naplatila 305.465,15 kn, koje rješenje je donijeto temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj IVP-1049/00. Kako je Vrhovni sud RH rješenjem od 26.01.2005.g. broj Rev-664/04 ukinuo navedenu presudu, to je ovrhovoditelj-ovšenik ustao s prijedlogom za protuovrhu. Međutim, kako je ovršenica-ovhovoditelj u nastavljenom postupku proširila tužbu i na Republiku Hrvatsku, te priznala tužbu, a povučena je tužba protiv ovrhovoditelja-ovršenika, to je opravdano protuovrha postala bespredmetna.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-676/10 od 13. rujna 2010.g.

151

Gžovr-383/10

SENTENCA: Prvostupanjski sud je rješenjem o ovrsi odredio predloženu ovrhu radi naplate određene tražbine u iznosu od 2.074,00

kn te radi naplate troška ovršnog postupka iznosu od 100,00 kn

Protiv gore citiranog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj pobijajući istog u dijelu u kojem su određeni troškovi ovršnog postupka.

S obzirom da ovrhovoditelj zahtijeva naplatu novčane tražbine u iznosu od 2.074,00 kn, to ovrhovoditelju na temelju tada važećeg Tbr. 11. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa/04 – 91/04, 37/05 i 59/07) valja priznati trošak nagrade za sastavljanje prijedloga za izdavanje rješenja o ovrsi od 250,00 kn. Zatim, s obzirom da je ovršnu ispravu donio Općinski sud u Trogiru, a prijedlog za ovrhu je podnesen pred Općinskim sudom u Splitu, valjalo je sukladno zatraženom od strane ovrhovoditelja, istom priznati na temelju Tbr. 32. Tarife/04 trošak izvida, odnosno pribave pravomoćnosti i ovršnosti rješenja od 125,00 kn. Na temelju Tbr. 42 Tarife /04 valjalo je priznati daljnji trošak PDV-a od 82,50 kn. Dodatno je ovrhovoditelju valjalo priznati trošak pristojbe od 100,00 kn što sveukupno čini svotu od 557,50 kn.

Kako je ovrhovoditelju dosuđen trošak od 100,00 kn, to je na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, a u smislu odredbe članka 19. st. 1. Ovršnog zakona, valjalo preinačiti rješenje o ovrsi u pobijanom dijelu kojim je određen trošak ovrhe, na način da je ovrhovoditelju pored određenih troškova ovrhe od 100,00 kn valjalo priznati daljnji trošak od 457,00 kn.

Ovrhovoditelj nema pravo na naknadu troška opomene protustranci, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovršnog postupka, u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 19. st. 1. Ovršnog zakona.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-383/10 od 06. rujna 2010.g.

152

OBITELJSKO PRAVO

153

Gžovr-1117/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 217. i 218. Ovršnog zakona (NN. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 121/05, 67/08)

Rješenjem suda prvog stupnja na temelju pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Splitu od 03. listopada 2008.g. određena je ovrha radi naplate glavnice u iznosu od 211.500,00 kn na ime dospjelih, a neplaćenih penala; radi naplate iznosa od 13.540,00 kn s pripadajućom kamatom, radi naplate troškova ovršnog postupka u visini 15.270,00 kn, s pripadajućom kamatom na novčanoj tražbini ovršenika koja prema glavnom računu se vodi kod Societe Generale – Splitska banka d.d. kao i na svim ovršenikovim drugim kunskim računima kod svih banaka kod kojih ovršenik ima račune. Ujedno je odlučeno, da je tim danom stečeno založno pravo na zaplijenjenim novčanim sredstvima ovršenika te da se ovršeniku zabranjuje da na bilo koji način raspolaže tim sredstvima.

Stav je suda drugog stupnja, da u smislu odredbe čl. 218. Ovršnog zakona (NN. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 121/05, 67/08) na temelju pravomoćnog rješenja o plaćanju sudskih penala iz čl. 217. OZ-a, sud će u istom ovršnom postupku u kojem je donijeto rješenje o glavnoj stvari, na prijedlog vjerovnika kao ovrhovoditelja donijeti rješenje o ovrsi, radi prisilne naplate dosuđenih penala.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1117/09 od 06. rujna 2010.g.

154

Gžovr-275/10

SENTENCA: Predmet spora je ovrha pravomoćne i ovršne presude, radi razvoda braka, a u svezi osobnih kontakata između ovrhovoditelja i njegovog mal. sina

Pobijanim rješenjem o ovrsi, je na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu određena ovrha nakon što je ovršenici određen rok od 8 dana, računajući od dana dostave tog rješenja, da ovrhovoditelju omogući ostvarivanje susreta i druženja sa mal. sinom. Ujedno je određeno, da ako se ovršenica bude ponašala protivno obvezi iz točke I. izreke tog rješenja, treba izreći novčanu kaznu od 10.000,00 kn.

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila ovršenica.

Rješenje o ovrsi je prema mišljenju suda drugog stupnja udovoljavalo uvjetima iz čl. 37. OZ-a, te je doneseno u skladu sa ovršnom ispravom, te je isto u skladu sa odredbom čl. 354. st. 1. Obiteljskog zakona (NN. 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07).

Na navode žalbe drugostupanjski sud je zauzeo stav, da roditelj kojemu je mal. dijete povjereno na odgoj i čuvanje, je dužan radi zaštite dobrobiti i interesa djeteta, poduzeti sve mjere kako bi se kontakti između djeteta i drugog roditelja odvijali sukladno dogovoru roditelja, odnosno sukladno odluci Centra za socijalnu skrb ili sudskoj odluci, pa tako i jačanje svog autoriteta prema mal. djetetu, kako to u konkretnom slučaju preporučuje i sudski vještak.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 275/10 od 02. rujna 2010.g.

155

Gžovr-754/10

SENTENCA: Pobijanim prvostupanjskim rješenjem dopuštena je ovrha radi ostvarivanja prava kontakta i druženja ovrhovoditelja sa mal. djetetom stranaka u točci I. izreke odluke, a u tč. II. ovršenici je zapriječeno novčanom kaznom

Protiv ovog rješenja žalbu je izjavila ovršenica.

Ovršnu ispravu u ovom predmetu predstavlja rješenje Općinskog suda u Splitu pod brojem IIIP-63/08 kojim je određena privremena mjera, a vezano za susrete i druženja između ovrhovoditelja i mal. djeteta.

Zatražena ovrha dopuštena je u granicama ovršne isprave.

Drugostupanjski sud je mišljenja, da je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 232. st. 1. Ovršnog zakona (NN. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07) obzirom da se radi o radnji utvrđenoj u ovršnoj ispravi koju može obaviti samo ovršenica, pa je ovršenici odredio primjereni rok radi ispunjenja obveze, istovremeno joj i zaprijetio, da će protiv nje izreći određenu novčanu kaznu u skladu sa odredbama čl. 16. istog Zakona ako u roku koji joj je određen ne ispuni obvezu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 754/10 od 21. listopada 2010.g.

156

MERITORNE ODLUKE

157

Gžovr-624/09

SENTENCA: Primjene odredbe čl. 95. 97. i 98. i primjena čl. 100. Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 - dalje OZ) – polaganje kupovine kada je ovrhovoditelj-kupac jedini vjerovnik koji se namiruje iz kupovine

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem sud je, pod točkom I izreke, ovrhovoditelju dosudio nekretnine, i to: poslovni prostor označen brojem 6, površine 20 m2, položen u sjeverozapadnom dijelu niskog prizemlja stambeno-poslovne zgrade u Splitu, anagrafske oznake: Šibenska br. 55-57; zatim poslovni prostor u niskom prizemlju, u naravi samoposluga, locirana u boksu A, šifre E-445, površine 101 m2, također u Splitu, anagrafske oznake, kao gore; i konačno, kancelarijski prostor u boksu B, površine 83 m2, šifre E445, koji se nalazi u istoj stambenoj poslovnoj zgradi, iste anagrafske oznake kao gore.

Pod točkom II izreke, odlučeno je da ovrhovoditelj, kao jedini vjerovnik i kupac koji se namiruje iz kupovine, te je pod točkom III odlučeno da će se nakon pravomoćnosti predmetnog rješenja provesti eventualni postupak upisa ovrhovoditelja u zemljišne knjige i druge javne isprave, kao vlasnika predmetnih nekretnina navedenih u točki I izreke, te će se, nakon eventualnih brisanja upisa prava i tereta, isti uvesti u posjed predmetnih nekretnina.

Protiv prvostupanjskog rješenja ovršenik je izjavio žalbu.

Prema stavu suda drugog stupa pravilno je postupio prvostupanjski sud sukladno odredbama čl. 95. 97. 98. OZ-a, pa pošto se na ročištima za dražbu ovrhovoditelj pojavio kao jedini kupac, a ovršna tražbina ovrhovoditelja je bila viša od iznosa kupovine to je pravilno donijeta odluka da se predmetna nekretnina dosudi ovrhovoditelju.

Prema stavu suda drugog stupnja pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prema odredbi čl. 100. A. čl. 1. OZ-a, a u slučaju kada je kupac jedini vjerovnik-ovrhovoditelj koji se namiruje iz kupovine, nije dužan položiti kupovinu, ako ona iznosi koliko i njegova ovršna tražbina ili je manja.

S obzirom na gore izneseno u cijelosti je odbijena žalba ovršenika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-624/09 od 20. prosinca 2010.g.

158

Gžovr-482/09

SENTENCA: Primjene odredbe čl. 1004. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) – solidarnost obveze

Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi određena je ovrha radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 42.098,80 kn zajedno s kamatom koja na taj iznos teče od 31. siječnja 2005.g. do isplate po stopi utvrđenoj ovrhovoditeljevom Odlukom o kamatnim stopama i to pljenidbom i procjenom pokretnina ovršenika ad 1) – ad 4).

Protiv navedenog rješenja dopuštenu i pravovremenu žalbu podnose ovršenici ad 2) i ad 4), time što ovršenica ad2) isto pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba ovršnog postupka te zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 46. st. 1. toč. 7. i 8. Ovršnog zakona (“Narodne novine” br. 57/96, 29/99, 42/00 – Odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04 dalje OZ), a ovršenik ad 4) isto pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredbi ovršnog i parničnog postupka, oboje s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Ovršnu ispravu u ovom predmetu predstavlja Ugovor o kreditu, a ovršenici ad2) i 4) su u sastavljanju tog ugovora sudjelovali kao solidarni dužnici-jamci.

Stav je suda drugog stupnja da suprotno žalbenim navodima ovršenika pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je donio rješenje o ovrsi na temelju citiranog ugovora o krediti koji ima snagu ovršnog i javnobilježničkog akta.

Također je stav suda drugog stupnja da činjenica što tuženici ad2) i 4) nisu prilikom sastavljanja ugovora o kreditu potpisali i pisanu suglasnost zapljenu jednu trećine njihovih stalnih mjesečnih primanja, nije od značaja jer su isti kao solidarni dužnici odgovorni ovrhovoditelju za ispunjenje svih tražbina iz ugovora o kreditu, a ovrhovoditelj po osobnom nahođenju, potpuno slobodno bira predmet i sredstva ovrhe, kao i kojeg će od više solidarnih dužnika tražiti prisilno ispunjenje tražbine koje mu pravo daje odredba članka 10004. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), u vezi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05., u smislu koje odredbe ako se jamac obvezao kao jamac-platac odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu, te vjerovnik može zahtijevati njeno ispunjenje, bilo od glavnog dužnika bilo od jamca, bilo od obojice u isto vrijeme.

S obzirom na iznijeto prvostupanjsko rješenje je u cijelosti potvrđeno.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-482/09 od 21. prosinca 2010.g.

159

Gžovr-859/10

SENTENCA: Primjena odredbe čl. 136. st. 1. Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 - dalje

OZ)- postupanje sudskog ovršitelja

Prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha u predmetnoj pravnoj stvari protiv, navedenog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj.

Odredbom čl. 136. OZ-a propisano je sljedeće: ako se pri pljenidbi ne nađu pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe, sud će o tome obavijestiti ovrhovoditelja koji nije bio nazočan pljenidbi (st. 1.), time što ovrhovoditelj može u roku od trideset dana od dana dostave obavijesti odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio nazočan predložiti da se ista ponovno provede (st. 2.), a ako ovrhovoditelj u roku iz st. 2. ovog članka ne predloži ponovnu provedbu pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet ovrhe, sud će obustaviti ovrhu (st. 3.).

Prvostupanjski sud je zauzeo pravni stav da iz razloga što sudski ovršitelj nije bio u mogućnosti utvrditi nalazili se uopće na adresi ovršenika takve pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe te da se to tumači kao bezuspješan pokušaj pljenidbe čl. 136. st 1. OZ-a.

Prema stavu suda drugog stupnja sudski ovršitelj u konkretnom slučaju nije ušao u prostor ovrešnika, pa nije niti mogao utvrditi postoje li ili ne postoje pokretnine ovršenika u tom prostoru, slijedom čega je nikakva radnja pljenidbe nije niti poduzeta, pa nije bilo uvjeta za primjenu čl. 136. OZ-a. Sve dok sudski ovršitelj nije ušao u prostor ovršenika u kojem bi se pokretnine trebale nalaziti te nije utvrdio postojanje pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe, ne može se smatrati da je poduzeta ovršna radnja pljenidbe pokretnina, te da je pokušaj pljenidbe bio bezuspješan. Također je stav suda drugog stupnja da sudski ovršitelj ima ovlasti u smislu st. 43. st. 4. OZ-a prema kojem u slučaju kad ovršnu radnju treba provesti u prostoriji koja je zaključana, a ovršenik ili njegov zastupnik nije nazočan ili neće prostoriju otvoriti, sudski ovršitelj otvorit će prostoriju u nazočnosti dvaju punoljetnih svjedoka ili javnog bilježnika.

S obzirom na sve izneseno prvostupanjsko rješenje je ukinuto, i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-859/10 od 11. studenog 2010.g.

160

Gžovr-893/10

SENTENCA: Promjena sredstva ovrhe čl. 5. st. 4. Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 – dalje OZ)

Iz sadržaja spisa proizlazi: da je sud, temeljem vjerodostojne isprave, rješenjem o ovrsi broj. Ovrv-3659/01 6. lipnja 2001. godine, koje rješenje je postalo pravomoćno, odredio ovrhu na pokretninama ovršenika; da je sudski ovršitelj 21. rujna 2001.g. prilikom uredovanja radi provođenja ovršnih radnji sačinio uredovnu bilješku iz koje proizlazi da nije bio u mogućnosti pristupiti stanu ovršenika i izvršiti popis pokretnina ovršenika, pri čemu je susreo majku ovršenika koja navodi da je isti nezaposlen i da su sve stvari njeno vlasništvo; da je sud zaključkom obavijestio ovrhovoditelja da je pljenidba pokretnina ovršenika bezuspješno pokušana; da je ovrhovoditelj podneskom 5. studenoga 2001. g. predložio sudu od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pribaviti podatak je li ovršenik prima mirovinu, uz prijedlog da se pokuša ponovna pljenidba pokretnina ovršenika; te da je ovrhovoditelj 03. ožujka 2010.g. podnio sudu prijedlog za promjenu predmeta i sredstava ovrhe.

Naime, da bi sud smio prihvatiti prijedlog za promjenu predmeta i sredstava ovrhe, moraju biti kumulativno ispunjeni slijedeće zakonske pretpostavke: da je rješenje o ovrsi kojim je ovrha bila izvorno određena postalo pravomoćno; da postoji faktična (npr. da se kod ovršenika nisu pronašle pokretnine koje bi mogle biti predmetom ovrhe) ili pravna nemogućnost (npr. da je ovrha određena na pokretninama koje su izuzete od ovrhe) provedbe ovrhe koja je određena tim rješenjem; da taj prijedlog u formalnom i sadržajnom smislu ima sve potrebno da bi se povodom istog moglo donijeti novo rješenje o ovrsi; da je podnesen u istom postupku u kojem se ovrha nije mogla provesti; te da je njime zatražena ovrha radi naplate iste tražbine.

Stav je suda drugog stupnja, a budući da prvostupanjski sud nije niti pokušao provesti ovrhu nad pokretninama ovršenika, te budući da se radnje sudskog ovršitelja koje je poduzeo prilikom uredovanja ne mogu ocijeniti kao bezuspješni pokušaj pljenidbe ovršenika, te nisu ispunjene kumulativno sve zakonske pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na novom predmetu i sredstvu ovrhe, pa je ukinuto prvostupanjsko rješenje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-893/10 od 10. studenog 2010.g.

161

Gžovr-953/10

SENTENCA: Ovrha na cjelokupnu imovinu ovršenika čl. 154 st. 2 Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 - dalje OZ)

Prvostupanjskim rješenjem je kao nedopušten odbačen prijedlog ovrhovoditelja za privremenu pljenidbu.

Žalbu je izjavio ovrhovoditelj.

Prvostupanjski sud je odbacio prijedlog ovrhovoditelja kao nedopušten, za donošenje rješenja o privremenoj pljenidbi štednih uloga, tekućih računa, deviznih i drugih računa, koje ovršenih ima od pravnih osoba navedenih u tom prijedlogu.

Odredbom čl. 154. st.2 OZ-a propisano je, da ako ovrhovoditelj ne raspolaže potrebnim podacima o štednom ulogu ovršenika, može sudu predložiti donošenje rješenja kojim je privremeno zaplijeniti sve štedne uloge ovršenika kod određene pravne osobe (prijedlog za privremenu pljenidbu), dok je st. 3. tog članka propisano, da će rješenjem o privremenoj pljenidbi sud od pravne osobe zatražiti i podatne o štednim ulozima ovršenika.

Stav je suda drugog stupnja da je ostvarena postupovna povreda, pa je prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-953/10 od 06. prosinca 2010. g.

162

Gžovr-601/09

SENTENCA: Novčana ovrha plaće čl. 633 a ZPP-a, bruto ili neto iznos.

Prvostupanjskim rješenjem sud je naredio ovrhu radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja na ime neisplaćene plaće.

Ovršna isprava je postala pravomoćna i ovršna i to je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Tužba u parničnom postupku je podnesena 2002. g., a odredba Zakona o parničnom postupku kojom je nadodan čl. 433., a stupio je na snagu dana 28. srpnja 2005. g.

Stav je suda drugog stupnja da ovrhovoditelju pripada isplata neto iznosa plaće jer je tužba podnijeta prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje ZPP-a).

Odluka Županijskog suda pod brojem Gžor-601/09 od 6. prosinca 2010. g.

163

Gžovr-1034/09

SENTENCA: Primjena odredbe članka 67. Ovršnog Zakona - da li je ovrha koja je određena rješenjem moguća

Prvostupanjskim rješenjem je određena ovrha temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu, predajom u posjed nekretnine u Stobreču.

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio ovršenik.

Temeljem odredbe članka 67. OZ-a, sud će po službenoj dužnosti obustaviti ovrhu u tri slučaja: ako isprava na temelju koje je ovrha određena izgubi svojstvo ovršne isprave (zbog toga jer je pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez pravnog učinka), ako isprava na temelju koje je ovrha određena izgubi svojstvo ovršnosti (ako potvrda o ovršnosti bude ukinuta) i ako je ispunjenje tražbine utvrđene u ovršnoj ispravi postalo nemoguće ili se ovrha iz drugih razloga ne može provesti.

U konkretnom slučaju, ovrha određena pobijanim rješenjem nije moguća. Naime, ista se ne može provesti jer nekretnina označena kao čest. zem. 786/35 Z.U. 1052 K.O. Stobreč nije upisana u K.O. Stobreč što proizlazi iz potvrde Općinskog suda u Splitu, pa dakle, ista ne postoji niti je ikad postojala.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1034/09 od 15. listopada 2010.g.

164

Gžovr-378/10

SENTENCA: Priznanje pravomoćne i ovršne sudske presude Općinskog suda u Njemačkoj

Sud je prvog stupnja pobijano rješenje utemeljio na odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN. 53/91- dalje ZRSZ.).

Naime, prema odredbi članka 86. stavak 1. ZRSZ-a strana sudska odluka izjednačuje se s odlukom suda Republike Hrvatske i ima pravni učinak u Republici Hrvatskoj samo ako je prizna sud Republike Hrvatske. Odredbama tog Zakona (članak 101.) propisan je postupak priznanja stranih sudskih odluka, u kojem sud ispituje postoje li uvjeti za priznanje strane sudske odluke (članci 86. do 100. tog Zakona).

Odredba članka 87. ZRSZ-a propisuje da će se strana sudska odluka priznati ako je podnositelj zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnog stranog suda odnosno drugog organa o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

S tim u vezi, iz dopisa Uprave za konzularne poslove, Odjela za međunarodnu pravnu pomoć Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 15. lipnja 2007.g. proizlazi da je predmetna sudska odluka pravomoćna sama po sebi pa da stoga nema pečat pravomoćnosti. Kako potvrda o pravomoćnosti strane odluke treba biti izdana po pravu države odluke, to neosnovano žalitelj upire da nije opskrbljena pečatom pravomoćnosti jer u ovom slučaju ona to i ne treba biti.

Međutim, u konkretnom slučaju nije podnesen i zahtjev za ovrhu strane odluke već samo za njeno priznaje pa je prvostupanjski sud pogriješio kada je predmetni postupak vodio kao ovršni postupak, a ne po pravilima izvanparničnog postupka što je trebao učiniti biti po prirodi stvari.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 378/10 od 12. studenog 2010.g.

165

Gžovr-1194/10

SENTENCA: Primjena odredbi članka 177. Ovršnog zakona kondemnatornost rješenja iz čl. 177. st. 1. OZ-a

Prvostupanjski sud je obustavio ovrhu te ukinuo sve provedene radnje iz razloga, što je zaključkom od 14. siječnja 2009.g. kojim je naloženo ovrhovoditelju da u roku od 15 dana dostavi sudu ovršni prijedlog protiv poslodavca uređen u skladu sa člankom 35. OZ-a, radi donošenja odluke iz članka 177. OZ-a. Ovrhovoditelj nije postupio po prednjem nalogu suda.

U tom smislu, načelno govoreći, pravilno prvostupanjski sud smatra da bi prijedlog za ovrhu protiv poslodavca trebao sadržavati podatke koji su nužni za određivanje i provedbu ovrhe protiv njega (čl. 35. u vezi čl. 37. OZ-a).

Međutim, stadiju određivanja ovrhe protiv poslodavca u smislu čl. 177. OZ-a prethodi stadij incidentalnog kognicijskog postupka koji je propisan stavkom 1. istog članka, a prema kojem: “Ovhovoditelj može predložiti da su u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi.”

Navedeno rješenje iz članka 177. st. 1. OZ-a je kondemnatorno rješenje i tek na temelju takvog (i to pravomoćnog) rješenja, koje ima značenje ovršne isprave, može (ali ne mora) slijediti stadij ovrhe protiv poslodavca u kojem se donosi rješenje o ovrsi (čl. 177. st. 3. OZ-a.). Istina, institut odgovornosti poslodavca iz čl. 64. ZIDOZ/03 što nije odlučeno jer se ta novela ovdje ne primjenjuje (čl. 102. ZIDOZ/03).

Dakle, s obzirom na izložene stadije postupka i vrste rješenja kao i slijed donošenja istih u primjeni čl. 177. OZ-a, ovdje nije bilo zakonskih pretpostavki za pozivanje ovrhovoditelja da prijedlog sadržajno dopuni u skladu sa čl. 35. OZ-a kad postupak još nije dospio u stadij akcesornog ovršnog postupka protiv poslodavca iz čl. 177. st. 3. OZ-a. Stoga ni ovrhovoditeljev propust da postupi po tom pogrešnom nalogu suda ne može rezultirati izrečenom sankcijom. Nejasnoću ovrhovoditeljevog prijedloga za postupanje po čl. 177. OZ-a ovdje je trebalo razmatrati s gledišta citirane odredbe iz čl. 177. st. 1. OZ-a i u tom smislu ga pozvati da prijedlog uredi jasno postavljenim kondemnatornim zahtjevom za isplatu, pa jer tako nije postupljeno to ovaj propust u nastavljenom postupku valja ispraviti.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1194/10 od 25. studenog 2010.g.

166

Gžx-840/10

SENTENCA: Predmet spora je prodaja na dražbi nekretnine ovršenika, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja

Sud prvog stupnja je rješenjem nakon treće dražbe dosudio predmetnu nekretninu ovrhovoditelju.

Protiv navedenog rješenje žalbu je podnio ovršenik.

Prvostupanjski sud je smatrao da je vrijednost nekretnine utvrđena temeljem vještva sudskog vještaka za graditeljstvo, te je utvrdio kako su nekretnine predmet ove ovrhe upravo one nekretnine navedene u vještvu.

U žalbi ovršenik navodi, kako se pobijano rješenje u dijelu u kojem se popisuju posebni dijelovi zgrade u bitnom razlikuje od rješenja o ovrsi.

Založno pravo je zasnovano među strankama na temelju ugovora o kreditu te aneksa ugovora.

U članku 7. ugovora su precizno navedene i opisane nekretnine koje su predmet zaloga, a koje su upisane u zemljišnim knjigama temeljem elaborata o etažiranju.

Prema stavu suda drugog stupnja, sama činjenica što sadašnja površina i namjena prizemnog dijela zgrade ne odgovara površinama odnosno etažnim dijelovima upisanim u zemljišnoj knjizi, ne dovodi u pitanje identitet nekretnina koje su bile predmet osiguranja tražbine.

Da iz zemljišno-knjižnog izvatka proizlazi, da je predmetna nekretnina opisana upravo onako, kako je navedeno u prijedlogu za ovrhu u odnosu na koje je dijelove i površine i doneseno rješenje o ovrsi.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-840/10 od 26. listopada 2010.g.

167

Gžovr-563/10

SENTENCA: Predmet spora je zasnivanje založnog prava radi osiguranja novčane tražbine temeljem ovršnih rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda

Split

Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem na temelju ovršnih rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split od 22. veljače 2006.g., 15. siječnja 2007.g. i 21. siječnja 2008.g. radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja u iznosu od 54.655,68 kn s pripadajućim kamatama, te troškova postupka osiguranja u iznosu od 1.000,00 kn, odredio osiguranje uknjižbom založnog prava u korist predlagatelja osiguranja na nekretnini u vlasništvu protivnika osiguranja i to na ½ dijela stana koji se nalazi u zgradi u Splitu, Trg Mihovila Pavlinovića 6, sagrađenoj na čest. zem. 4101/1, 4101/2 i 4101/3 K.O. Split.

Protiv prvostupanjskog rješenja žalio se protivnik osiguranja.

Sud drugog stupnja je zauzeo stav, da u postupku osiguranja zasnivanjem založnog prava, protivnik osiguranja nije u mogućnosti osporavati utvrđenja iz rješenja Ministarstva financija, već ta rješenja protivnik osiguranja može osporavati u upravnom postupku i to upravo pred nadležnim tijelom koje je donijelo navedeno rješenje, te s se ispunile zakonske pretpostavke zasnivanjem založnog prava u smislu odredbe članka 258. Ovršnog zakona, te kako je pravilno zasnovano založno pravo u smislu odredbe članka 259. Ovršnog zakona.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-563/10 od 27. kolovoza 2010.g.

168

Gžovr-449/10

SENTENCA: Tijek zakonskih zateznih kamata i dan objave prvostupanjske presude

Ovršenik u žalbi ukazuje da na nematerijalnu štetu zakonska zatezna kamata može teći samo od presuđenja do isplate, a da se dan presuđenja smatra danom donošenja odluke (dan objave), a ne dan zaključenja glavne rasprave.

Prema mišljenju suda drugog stupnja, radi se o prigovorima koje je ovršenik mogao isticati u žalbi na presudu, a ne tek u ovršnom postupku, te se u ovršnom postupku ne može isticati navedeni prigovor ovršenika, a u pogledu dospijeća tražbine, odnosno tijeka zakonskih zateznih kamata.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-449/10 od 15. listopada 2010.g.

169

Gžovr-838/10

SENTENCA: Primjena odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima

U odnosu na zatezne kamate valja napomenuti, da je odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08 – dalje ZOO/05) koja se počela primjenjivati od 01. siječnja 2008.g., a koja se odnosi na stope kamata i njihovu primjenu kod zateznih kamata, kao osnovno mjerilo visine kamatnih stopa propisana eskontna stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a Odlukom savjeta HNB od 19. prosinca 2007.g. utvrđena je nova eskontna stopa od 9% godišnje. Prema citiranoj odredbi ZOO/05 i Odluci savjeta HNB izvršen je izračun zateznih kamatnih stopa koje su u primjeni od 01. siječnja do 30. lipnja 2008.g., dok će za slijedeće polugodište od 01. srpnja do 31. prosinca 2008.g. vrijediti nova eskontna stopa u slučaju promjena.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-838/10 od 04. studenog 2010.g.

170

Gžovr-312/10

SENTENCA: Primjena članka 6. Ovršnog zakona Predmet spora je ovrha na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu od 08. studenog 2006.g.

udaljenjem osoba i uklanjanja stvari sa predmetne nekretnine

Sud drugog stupnja je zauzeo stav da iseljenje iz stana socijalno, tegobno za ovršenike, ali to nije okolnost koja poboljšava pravnu poziciju ovršenika. Da ovršni sud mora paziti da provođenje ovrhe bude što manje nepovoljno za ovršenika (čl. 6. OZ), ali pri tom mora ocijeniti i pravo ovrhovoditelja da njegovom presudom utvrđeno pravo realizira na zakoniti način i u razumnom roku.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-312/10 od 10. kolovoza 2010.g.

171

Gžovr-479/10

SENTENCA: Primjena odredbe članka 5. st. 3. Ovršnog zakona (NN. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 121/05, 67/08) - promjena sredstava ovrhe

Odredbom članka 5. st. 3. Ovršnog zakona, propisano je da ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi, da se ovrha na novom sredstvu ili predmetu ovrhe može odrediti samo u slučaju kada se ovrha određena pravomoćnim rješenjem o ovrsi na određenom sredstvu ili predmetu nije mogla provesti.

U konkretnom slučaju pravomoćno rješenje o ovrsi broj Ovrv-1/06 od 20. siječnja 2006.g., kojim je određena ovrha na pokretninama ovršenika nije provedeno. Ovrhovoditelj je potom predložio promjenu sredstva ovrhe, a što nije dopušteno, jer je drugo sredstvo ovrhe moguće predložiti, pa tako ga i sud odrediti, tek kad ranije sredstvo ovrhe nije moguće provesti.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 479/10 od 01. listopada 2010.g.

172

Gžovr-455/10

SENTENCA: Primjena članka 23. st. 1. Ovršnog zakona i članka 61. Ovršnog Zakona

Pobijanim rješenjem određena je ovrha na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu od 13. studenog 2007.g. i to iseljenjem ovršenika iz stana.

Ovršna isprava u ovom predmetu je pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Splitu od 13. studenog 2007.g.

Prema mišljenju suda drugog stupnja, ta ovršna isprava je podobna za ovrhu budući da udovoljava uvjetima iz čl. 23. st. 1. OZ-a.

Također je stav suda drugog stupnja, a vezano za žalbene navode, da je ovršenik kao tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu u Splitu, protiv ovrhovoditelja kao tuženika, radi isplate iznosa kojeg je imao na ime ulaganja u predmetni stan, nisu žalbeni razlozi koji bi utjecali na zakonitost predmetnog rješenja, već su to eventualno razlozi za odgodu ovrhe iz odredbi čl. 61. OZ-a.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-455/10 od 12. listopada 2010.g.

173

Gžovr-659/10

SENTENCA: Dopuštenost ovrhe u granicama ovršne isprave - primjena odredbe čl. 4. st. 2. Ovršnog zakona

Predmet ovrhe: stvari izvan prometa

Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je ovrha predajom nekretnina označenih kao čest. zem. 6680 KO Split.

Protiv tog rješenja je žalbu izjavio ovršenik.

Ovršna isprava u ovom predmetu je presuda Općinskog suda u Splitu prema kojoj je tuženik dužan predati tužiteljima predmetnu nekretninu u posjed.

Kao sporno se ukazalo, da li sporna nekretnina predstavlja javno dobro u općoj upotrebi, jer ista predstavlja dio ograđenog i uređenog parkirališta, pa tako i javne prometne površine.

Prema odredbi članka 4. st. 2. OZ-a predmet ovrhe i osiguranja su stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine ili njezina osiguranja, a st. 4. predmet ovrhe ne mogu biti stvari izvan prometa, kao ni druge stvari za koje je to posebnim zakonom određeno; konačno, odredbom st. 7. određeno je, da se ocjenjuje može li neka stvar ili neko pravo biti predmet ovrhe odnosno je li ovrha na nekoj stvari ili pravu ograničena, s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga, ako ovim Zakonom nije drukčije izrijekom određeno.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-659/10 od 15. listopada 2010.g.

174

Gžovr-532/10

SENTENCA: Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi je određena ovrha udaljenjem ovršenika i svih njegovih stvari iz 1/20 dijela poslovnog prostora položenog u Splitu i predajom navedenog poslovnog prostora bez osoba i stvari u posjed ovrhovoditelja

Pobijano rješenje o ovrsi doneseno je na temelju ovršne javno bilježničke isprave i to na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora od 01. listopada 2010.g. solemniziranom kod javnog bilježnika Marije Ivančić u Solinu od 19. listopada 2001.g.

Prema mišljenju drugostupanjskog suda, ovršna javno bilježnička isprava na temelju koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi, podobna je za ovrhu, budući da udovoljava uvjetima iz čl. 25. Ovršnog zakona, odnosno ista je postala pravomoćna i ovršna, te je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje.

Pobijano rješenje o ovrsi udovoljava uvjetima iz čl. 37. Ovršnog zakona, te je doneseno u skladu sa ovršnom ispravom.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-532/10 od 26. listopada 2010.g.

175

Gžx-1195/09

SENTENCA: Primjena odredbe čl. 33. st. 2 . i 3. Ovršnog zakona - potvrda pravomoćnosti i ovršnosti

Prvostupanjski sud je svojim rješenjem o ovrsi na temelju pravomoćne i ovršne presude parničnog odjela ovog suda radi naplate novčane tražbine i troškova parničnog postupka, odredio ovrhu na mirovini koju ovršenik prima od HZMO-e.

Postupak u ovršnom predmetu pokrenut je prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN. 173/03 i 184/03), pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Ovršnog zakona (NN. 57/96, 29/99 i 42/00). Ovršna isprava sadrži potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti koju je izdao sud koji je odlučivao o tražbini u prvom stupnju. Ako ovršenik smatra da nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti za izdavanje potvrde o ovršnosti, on može u smislu odredbe čl. 33. st. 3. Ovršnog zakona, podnijeti prijedlog nadležnom sudu, radi ukidanja potvrde ovršnosti. Međutim, do eventualnog ukidanja od nadležnog suda izdana potvrda ovršnosti, obvezuje ovršni sud svojim sadržajem. U ovršnom postupku vrijedi načelo strogo formalnog legaliteta što znači, da ovršni sud nije ovlašten ispitivati konkretnu materijalnu zakonitost i pravilnost ovršne isprave na temelju koje se traži ovrha.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-1195/09 od 30. srpnja 2010.g.

176

Gžovr-555/10

SENTENCA: Primjena odredbe čl. 178. Ovršnog zakona- suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika izvrši zapljena plaće u cijelosti ili djelomično

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj.

Prvostupanjski je sud odbacio prijedlog za ovrhu na temelju ovršnog-javnobilježničkog akta ugovora o kreditu.

Nakon što je ovršenik u navedenoj ovršnoj ispravi dao suglasnost da se radi naplate kredita vrši zapljena 1/3 njegovih stalnih mjesečnih primanja i da se zaplijenjeni iznos uplaćuje na račun kreditora, smatrajući da u smislu odredbe čl. 178. Ovršnog zakona, takva isprava već ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi.

Prema mišljenja prvostupanjskog suda, gore navedena isprava izdaje se u jednom primjerku i ima značenje pravnog posla iz čl. 72. st. 1. Ovršnog zakona, te pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Prema ispravama priloženim ovršnom prijedlogu, ovršenik nije u cijelosti ispunio svoju obvezu iz ugovora o kreditu, pa je navedeni ugovor raskinut, a vjerovnik-kreditor označen u ovršnoj ispravi, je svoje potraživanje naplatio od svog osiguratelja, te je na ovog osiguratelja sukladno odredbi čl. 8. st. 5. ugovora o kreditu, prenio svoju tražbinu iz tog ugovora.

Na ovaj način, u smislu odredbe čl. 29. Ovršnog zakona, singularnom sukcesijom, došlo je do prijenosa tražbine sa kreditora na ovrhovoditelja u ovom postupku, osiguratelja potraživanja. Stav suda drugog stupnja je, da ovršna isprava u odnosu na novog vjerovnika, nema učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi u smislu čl. 178. st. 1. Ovršnog zakona, jer ovršenik u toj ovršnoj ispravi nije dao suglasnost o zaplijeni njegove plaće, odnosno drugog, stalnog novčanog primanja u korist osiguratelja, već u korist kreditora, pa je stoga kreditor ovlašten radi naplate svoje novčane tražbine pokrenuti ovršni postupak podnošenjem ovršnog prijedloga, pa je obzirom na navedeno i rješenje suda prvog stupnja kojim je odbačen prijedlog za ovrhu, ukinuto i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-555/10 od 25. kolovoza 2010.g.

177

MJERE OSIGURANJA

178

Gžovr-597/09

SENTENCA: Prijedlog za izdavanje privremene mjere iz čl. 298. i 299. Ovršni zakon (NN. br. 57/98, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, i 67/08 - dalje OZ)

Sud prvog stupnja prihvatio je prijedlog predlagateljice osiguranja radi izdavanja privremene mjere.

Žalbu je izjavila predlagateljica osiguranja, u kojoj pobija prvostupanjsko rješenje, u dijelu u kojem je odbijena, sa zahtjevom da se protivnici osiguranja zabrani poduzimanje bilo kakve radnje vezane uz korištenje i raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom. Uz zabilježbu te zabrane u Zemljišnoj knjizi, i to u žalbi ističe predlagateljica ad1), a predlagateljica ad2) se žali u dijelu u kojemu je odbijena sa zahtjevom da se naloži protivnici osiguranja, da najkasnije u roku od 48 sati, napuste sa svim svojim stvarima poslovni prostor kako bi taj prostor svi suvlasnici mogli koristiti sukladno međusobnom ugovoru.

U smislu odredbe članka 298. st. 1. OZ-a, radi osiguranja nenovčane tražbine, može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da će bez mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine odnosno da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti dok su vrste privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine primjerice navedene u odredbi čl. 299. OZ-a, na koje se pravilno pozvao sud prvog stupnja.

Stav je suda drugog stupnja da je predmetno rješenje u odbijajućim dijelovima na zakonu osnovano, jer bi takva privremena mjera bila protivna pravima suvlasnika zajamčenih odredbama čl. 42. st. 1., a u svezi s odredbom članka 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/95, 68/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 1417/06 i 146/08).

Pa je, s obzirom na gore iznijeto potvrđeno rješenje prvog stupnja.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-597/09 od 27. prosinca 2010.g.

179

Gžovr-598/09

SENTENCA: Predmet spora je prijedlog za izdavanje privremene mjere – zabrana otuđenja, opterećenja nekretnine kada je među strankama u tijeku postupak radi pobijanja pravnih radnji i to baš ugovora o darovanju

Drugostupanjski sud je donio rješenje kojim je prihvaćen prijedlog predlagatelja osiguranja kojem je zabranjeno protivnici osiguranja da otuđi i optereti nekretnine u Splitu.

Protivnik osiguranja je izjavio žalbu u kojoj navodi, da se ne radi o osiguranju nenovčane tražbine, nego novčane tražbine.

Prema stavu suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju, a s obzirom da iz tužbe koja je predana sudu dana 19.09.2008.g. proizlazi, da je navedenu tužbu predlagatelj osiguranja podnio protiv pobijanja pravne radnje ugovora o darovanju, da se s obzirom na izneseno radi o osiguranju nenovčane tražbine, te je s obzirom na izneseno, rješenje suda drugog stupnja u cijelosti potvrđeno.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 598/09 od 23. studenog 2010.g.

180

Gžovr-776/10

SENTENCA: Predmet spora je prijedlog za izdavanje privremene mjere sukladno odredbi članka 74. st. 2. Zakona o naknadi za

imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine

Prvostupanjski sud je odbio prijedlog predlagatelja osiguranja za izdavanje privremene mjere kao neosnovan.

Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi, da predlagatelj osiguranja nije uz prijedlog za određivanja privremene mjere i kasnije tijekom postupka, dostavio potvrdu nadležnog županijskog ureda, da je zaprimljen zahtjev prijašnjeg vlasnika, radi povrata oduzete imovine, pa je mišljenje drugog suda, da prvostupanjski sud nije povrijedio materijalno pravo kada nije tražio od predlagatelja da uredi ili upotpuni svoj prijedlog, jer je predlagatelj dužan sukladno citiranoj odredbi i to članka 74. st. 2. Zakona o naknadi uz prijedlog za određivanje privremene mjere, dostaviti i dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim tijelom.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 776/10 od 15. listopada 2010.g.

181

GŽx-188/10

SENTENCA: Predmet spora je prijedlog radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere zabranom protivniku osiguranja prodaje, kao i svako drugo raspolaganje i opterećenje nekretninom - primjena odredbe čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama (NN. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04 i 107/07 – u daljnjem tekstu: ZZK)

Prema odredbi čl. 40. ZZK, upisi u zemljišne knjige dopušteni su samo protiv osobe koja u času podnošenja prijedloga za upis je u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava glede kojeg se upis zahtijeva ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili pribilježena (knjižni prednik). Iz priloženog zemljišnog knjižnog izvatka proizlazi, da je vlasništvo predmetne nekretnine upisano na društvo Mertojak građenje d.o.o. Split, a ne na ime protivnika upisa, pa je s obzirom na izneseno i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za osiguranje, jer se nisu ispunile zakonske pretpostavke iz odredbi članka 40. ZZK jer protivnik osiguranja nije upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine.

Također, iz rješenja Županijskog suda u Splitu proizlazi, da se privremena mjera može odrediti iako nema osobiti učinak u smislu odredbe članka 299. st. 4. OZ-a (NN. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 121/05, 67/08), ali ima učinak u pravnom odnosu između stranaka. Stoga protivnik osiguranja kao stranka u odnosu na koju je privremena mjera donesena, te kojoj je ta odluka dostavljena, dužan se ponašati u skladu sa donesenom mjerom, pa je između ostalog i odgovorna za eventualnu štetu koju predlagatelji osiguranja pretrpe zbog njegovog eventualnog nepoštivanja privremene mjere.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-188/10 od 27. rujna 2010.g.

182

Gžp-675/10

SENTENCA: Predmet spora je prijedlog za izdavanje privremene mjere sukladno odredbi članka 74. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN. 92/96, 39/99, 42/99, 80/02 i 81/02- dalje: Zakon o

naknadi)

Prema odredbi članka 74. Zakona o naknadi, na prijedlog prijašnjeg vlasnika, sud može odrediti privremenu mjeru zabrane raspolaganja imovinom koja je predmet naknade za oduzetu imovinu prema odredbama toga Zakona, ukoliko prijašnji vlasnik učini vjerojatnim da postoji opasnost otuđenja imovine ili iz drugih opravdanih razloga, sukladno odredbama posebnoga zakona.

Nije sporno u postupku, da predmetno zemljište koje je predmet osiguranja tražbine u trenutku nacionalizacije je bilo neizgrađeno, pa da je kasnije predmetno zemljište privedeno svrsi i ograđeno.

Mišljenje je suda drugog stupnja, da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo, jer je predmetno zemljište privedeno svrsi, te se nisu ispunile zakonske pretpostavke za izdavanje privremene mjere, sve sukladno čl. 74. Zakona o naknadi.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-675/10 od 28. rujna 2010.g.

183

Gž-1403/08

SENTENCA: Pobijanim rješenje djelomično je prihvaćen prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere, tako da je zabranjeno Societe Generale Splitskoj banci d.d. Split da na temelju bianco zadužnice vrši zapljenu novčanih

sredstava na računu predlagateljice osiguranja

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio prijedlog za osiguranje našavši, da je predlagateljica osiguranja djelomično učinila vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine u smislu odredbe čl. 296. st. 1. Ovršnog zakona (NN. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/06) jer u smislu članka 204. st. 2. OZ-a, ovrha na novčanim sredstvima na računu općina kod banaka ne može se odrediti ako su sredstva nužna za obavljanje osnovnih zadaća tih pravnih osoba, a u tom smislu da je predlagateljica osiguranja dužna 70% proračunskih prihoda.

Među strankama u postupku nije sporno, da je predmetnu biancu zadužnicu izdala predlagateljica osiguranja dana 06. rujna 2002.g. kada je u to vrijeme prema važećoj odredbi 183. A OZ-a (NN. 57/96 i 29/99), takvu zadužnicu mogao izdati sam dužnik-trgovac, a predlagateljica osiguranja nema to svojstvo, proizlazi da ista ne može biti valjana isprava za zapljenu računa, pa je time predlagateljica osiguranja učinila svoju tražbinu vjerojatnom u smislu odredbe čl. 294. st. 1. OZ-a.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gž-1403/08 od 27. rujna 2010.g.

184

ZEMLJIŠNOKNJIŽNIPOSTUPAK

Gžzk-358/10

185

SENTENCA: Primjena odredbe članka 72. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 153/09 – dalje ZV)

Podnositelj zemljišnoknjižne molbe podnio je zahtjev za upis prava vlasništva na konobi u površini od 46 m2 izgrađenoj na čest.zem.8306/5 k.o. Splitu.

Prvostupanjskim ovosudnim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja te je određena zabilježba odbijanja prijedloga u predmetnom zemljišnoknjižnom ulošku.

Protiv gornjeg Rješenja žalio se predlagatelj. U žalbi je naveo da je predmetna konoba u odnosu na koju je zatražena uknjižba , upisana na ime ranijih zemljišnoknjižnih vlasnika za cijelo, te da predstavlja samostalan objekt izgrađen u dvorištu kuće, odnosno da predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu sukladno odredbi čl. 67. st. 1. i 2. ZV. Predložio je da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak

. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva predmetne konobe

obrazlažući da ista nije u cijelosti upisana kao posebni dio nekretnine u smislu odredbe čl. 67. st. 1. i 2. ZV.

Rješenjem Županijskog suda potvrđeno je Rješenje Općinskog suda u kojem je navedeno da je pravilno odbijen prijedlog predlagatelja, jer da prema iskazu zemljišnoknjižnog stanja u času podnošenja prijedloga predlagatelja u predmetnom Z.U. su upisane konoba i garaža, sagrađene na dijelu prostora određene čest.zem., a da je predmet ugovora o darovanju ½ konobe, a ne ½ konobe i garaže. Prema tome, da uspostava vlasništva posebnog dijela nekretnina u konkretnom slučaju nije moguću u smislu odredbe čl. 72 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-358/10 od 18.kolovoza 2010.god.

Gžzk-46/10

186

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog radi upisa prava vlasništva u korist dioničkog društva koji je u stečaju

Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je uknjižba prava vlasništva posebnih dijelova zgrade u korist društva „Pomgrad dd“ u stečaju Split.

Na ovo rješenje žali se Hrvatski fond za privatizaciju pobijajući prvostupanjsko rješenje u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje:ZZK ) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači shodno žalbenim navodima.

Županijski sud preinačuje rješenje prvostupanjskog suda. U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da iz priležećih isprava ne proizlazi da su predmetne nekretnine unesene u društveni kapital predlagatelja u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN br.19/91, 26/91, 45/92, 83/92, 84/92, 16/93, 18/93, 19/93, 2/94, 9/95, 42/95, 118/99, 99/03), čime nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pretvorbu društvenog vlasništva i upis prava vlasništva na ovim nekretninama na predlagatelja. Naime, pravni temelj za pretvorbu prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva predstavlja odredba čl. 361. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 2/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje:ZV) prema kojoj je pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pretvorbom nositelja tog prava-pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drugačije.

Prema odredbi čl. 390. ZV trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procijene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

Međutim, iz priležećih isprava po stavu Županijskog suda predlagatelj upisa u trenutku podnošenja prijedloga nije dokazao pretpostavke izvanknjižnog stjecanja prava vlasništva u smislu izložene normative te nisu ostvarene niti pretpostavke upisa ovog upisa u zemljišne knjige (čl. 130. st. 1. ZV, čl. 15. st. 3. ZZK).

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk 46/10 od 28.listopada 2010.god.

Gžzk-125/09

187

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog radi upisa predbilježbe predugovora

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog radi predbilježbe predugovora o kupnji stana, te je zabilježeno odbijanje prijedloga u određenom podulošku, te je naložena provedba zabilježba odbijanja prijedloga.

Protiv gornjeg rješenja pravovremeno se žali predlagatelj pobijajući isto u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbo čl. 353. st. 1. ZPP-a, ( NN. br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i dopusti zatražena predbilježba.

Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za predbilježbu, jer je zaključio da se nisu ispunili uvjeti s obzirom da predugovor nije isprava, temeljem kojeg bi se moglo dopustiti uknjižba prava vlasništva, pa tako ni predbilježbu prava vlasništva, već je predugovor Ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi glavni Ugovor.

Ujedno je prvostupanjski sud, budući da je zgrada etažirana istaknuo kako isprava na temelju koje se traži predbilježba ne sadrži točan opis nekretnine sa suvlasničkim dijelom posebnog dijela zgrade. Odredbom čl. 56. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama propisano je da ako isprava na temelju na koje se zahtjeva upis ne odgovara svim pretpostavkama za uknjižbu (čl. 52., čl. 53., čl. 54., čl. 55. ZZK-a), ali ispunjava opće pretpostavke za zemljišno knjižni upis (čl. 43. i čl. 44.) na temelju te isprave dopustit će se predbilježba, ako ju je moguće provesti.

Odredbom čl. 43. ZZK-a propisano je da će se upisi u zemljišnu knjigu dopustiti samo na temelju isprava sastavljenih u obliku propisanom za njihovu valjanost, te da za upis knjižnog prava, njegove promjene, ograničenja ili prestanak mora zato iz isprave biti vidljiv pravni temelj.

Odredbom čl. 44. ZZK-a propisano je kako će se upisi u zemljišnu knjigu dopustiti samo na temelju isprava koje nemaju očitih nedostataka koje dovode u sumnju njihovu vjerodostojnost.

Odredbu čl. 43. i čl. 44. ZZK-a, a time i odredbu st. 1. čl. 56. ZZK-a ne može se promatrati odvojeno od odredbe čl. 32. ZZK-a. Navedenom odredbom čl. 32. ZZK-a propisano je kako se suvlasništvo opisuje po udjelima određenima s obzirom na cjelinu, izraženima razlomkom, a vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnina (etažno vlasništvo) upisuje se u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu onog suvlasnika za kojega je osnovano vlasništvo posebnog dijela, uz naznaku posebnog dijela nekretnina i sporednih dijelova na koje se proteže.

U naprijed navedenoj situaciji kad je vlasništvo određenog posebnog dijela povezano sa suvlasničkim idealnim dijelom , gdje u predugovoru nije naznačen suvlasnički dio, odnosno posebni dio zgrade nije povezan sa suvlasničkim dijelom, to nije bilo moguće provesti uknjižbu pa nije u tom smislu bio moguć ni upis predbilježbe (čl. 56. st. 1. ZZK-a).

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-125/09 od 23.rujna 2010.god.Gžzk-57/10

188

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižne molbe je prijedlog predlagatelja za upis prava vlasništva temeljem Ugovora o ustupu idealnih dijelova predmetne nekretnine

Sud prvog stupnja odbio je prijedlog za upis prava vlasništva podnijet od strane predlagatelja, te rješenjem odredio zabilježbu odbijanja prijedloga u zemljišnoknjižnom ulošku.

Na prednje Rješenje žali se predlagatelj zbog svih zakonskih razloga.

Drugostupanjski sud odbija žalbu predlagatelja u bitnome navodeći da bi iz spisa proizlazilo da predlagatelj zahtjeva prijenos prava vlasništva s imena upisane zemljišnoknjižne vlasnice na svoje ime, a temeljem Ugovora od ustupu vlasništva, kojim Ugovorom prodavatelj tvrdi da idealni dijelovi predmetne nekretnine nisu u njegovom vlasništvu.

Županijski sud je zauzeo stav da se nisu ispunili uvjeti iz čl .43. st. 1. ZZK-a (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 ), jer da se ne radi o ispravi koja je sastavljena u obliku propisanom za njenu valjanost. Naime, predmetni Ugovor je ugovor o ustupanju suvlasničkih dijelova, a ne kako se tvrdi u žalbi da bi bio Ugovor o darovanju.

Kako je nejasan temelj stjecanja prava vlasništva suvlasničkih dijelova predmetne nekretnine to je prvostupanjski sud bio u pravu kad je odbio prijedlog za ovakav upis, stajalište je drugostupanjskog suda.

Odluka Županijskog suda u Split Gžzk-57/10 od 28. listopada 2010.god.

Gžzk-102/10

189

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog upisa je zahtjev predlagatelja da se upiše pravo vlasništva temeljem potvrde nadležnog upravnog tijela , Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstva i imovinsko-pravne poslove

Sud prvog stupnja odbio je prijedlog predlagatelja upisa.

Žali se predlagatelj upisa i pobija predmetno prvostupanjsko rješenje ističući da je on stvarni vlasnik prvog kata stambene kuće u Splitu, te predlaže da se u cijelosti prihvate njegovi žalbeni navodi.

Drugostupanjski sud odbio je žalbu predlagatelja u bitnome navodeći da se nisu ispunili uvjeti iz čl. 72. st. 1. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te da se nisu ispunili uvjeti iz čl. 32. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje: ZZK-a) kojim je propisano da se suvlasništvo u zemljišne knjige upisuje po udjelima određenim s obzirom na cjelinu, izraženim razlomkom, dok se vlasništvo određenog posebnog dijela upisuje u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu onog suvlasnika za kojeg je osnovano suvlasništvo posebnog dijela, uz naznakom posebnog dijela i spornih dijelova na koje se proteže ( čl. 32. st. 2. ZZK-a ).

Prema tome, stav je Županijskog suda da nije dopušten upis (uknjižba) prava vlasništva stana kao posebnog dijela zgrade, temeljem navedene dokumentacije kad posebni dio stana nije povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine ( čl. 366. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06).

Odluka Županijskog suda u Split Gžzk-102/10 od 04. listopada 2010.god.

Gžp-805/10

190

SENTENCA: Zahtjev predlagatelja je bio prijedlog za provedbu privremene mjere, zabrane otuđenja i opterećenja

Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je postupak provedbe privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja u određenom zemljišnoknjižnom ulošku, te je naloženo brisanje predmetnih plombi.

Protiv tog rješenja žali se predlagatelj s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima.

Drugostupanjski sud odbija žalbu kao neosnovanu.

Utvrdivši da je rješenje o određivanju privremene mjere, kojim je bila određena mjera zabrane tuženiku otuđenja, opterećenja i bilo kakvog drugog raspolaganja nekretninom u zabilježbu navedene zabrane u zemljišnoj knjizi ukinuto rješenjem drugostupanjskog suda, te da nije ponovno doneseno rješenje o dopuštenju upisa određenog gornjim rješenjem.

Drugostupanjski sud je zauzeo stav da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je obustavio postupak provedbe privremene mjere iz razloga što je ukinuta privremena mjera, te tako ne postoji više valjana odluka suda o određivanju upisa na temelju koje bi zemljišnoknjižni sud mogao odrediti provedbu upisa.

Odluka Županijskog suda u Split Gžp-805/10 od 25. listopada 2010.god.

Gžzk-91/10

191

SENTENCA: Prijedlog podnositelja je zabilježba ovrhe na nekretnini

Sud prvog stupnja je na temelju ovosudnog ovršnog Rješenja dozvolio zabilježbu ovrhe na predmetnoj čest.zem. i to suvlasničkom djelu povezanom sa cjelinom samostalne uporabne cjeline stana u potkrovlju, orijentacije sjever-jug-zapad, ukupne površine 65,34 m2, te pripadajućeg balkona.

Žali se protivnik upisa i predlaže da se prihvate njegovi žalbeni navodi i postupi u skladu sa istima.

Prvostupanjski sud je dozvolio upis zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama ovog suda radi naplate novčane tražbine, odredivši ovrhu na dijelu predmetne čest.zem. utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom i namirenjem ovrhovoditelja od dobivenog iznosa.

Drugostupanjski sud je zauzeo stajalište da se žalbeni navodi žalitelja koje ističe u žalbi, navodeći da majka i zz maldb.ovrhovoditelja onemogućava ga u kontaktu sa djecom, te da zbog bolesti nije u mogućnosti privređivati, ne može dovoditi u sumnju zakonitu odluku suda prvog stupnja.

Kako je prvostupanjski sud postupio u skladu s odredbom čl. 39. ZZK-a (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100,04, 107/07, 152/08). i čl. 108. st. 2. ZZK-a, to je po mišljenju žalbenog suda žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Odluka Županijskog suda u Split Gžzk-91/10 od 04. listopada 2010.god.

Gžzk-69/10

192

SENTENCA: Predmet je osporavanje zemljišnoknjižnog upisa radi postojanja postupka kojim se traži raskid Ugovora o kupoprodaji te postojanja kaznenog postupka vezano za

promet predmetne nekretnine

Sud prvog stupnja na temelju ugovora o kupoprodaji ovjerenog kod javnog bilježnika dozvolio je uknjižbu prava vlasništva posebnog dijela zgrade na ime predlagatelja uz prethodno brisanje tog prava sa imena dosada upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika.

Na ovo Rješenje žali se protivnica upisa iz razloga što postoje određeni postupci u tijeku i to postupak radi raskida predmetnog Ugovora te kazneni postupak zbog prijevare , pa predlaže da se prihvate njeni žalbeni navodi, te da se ukine pobijano rješenje.

Drugostupanjski sud odbija žalbu protivnice upisa, te obrazlaže svoje rješenje na način da kupoprodajni ugovor zaključen između sudionika ovog zemljišnoknjižnog postupka egzistira, to žalbeni navodi protivnice upisa da je postupak o raskidu ugovora u tijeku jer da je ista podnijela kaznenu prijavu radi prijevare, ne utječu na zakonitu odluku suda prvog stupnja. Naime, drugostupanjski sud je zauzeo stajalište da je u trenutku upisa prvostupanjski sud dobro ocijenio da je predmetni Ugovor valjan za upis.

S obzirom da je sud prvog stupnja dozvolio upis sukladno odredbi čl. 40. ZZK-a („Narodne Novine“ br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04,107/07, 152/08,dalje: ZZK), to je u konačnici valjalo žalbu protivnice upisa odbiti jer za odlučivanje o prijedlogu upisa je mjerodavno stanje u času kad je taj prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu (čl. 107. ZZK)

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-69/10 od 04.listopada 2010.god.

Gžzk-441/10

193

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je upis poljoprivrednog zemljišta na Republiku Hrvatsku

Prvostupanjski sud svojim rješenjem odbija prijedlog na upis prava vlasništva Republike Hrvatske na određenu čest.zem.

Žalbu podnosi predlagateljica upisa pobijajući rješenje u cijelosti, zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/06, 123/08,dalje..ZPP) u vezi s odredbom čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnom knjigama („Narodne Novine“ br.91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje.. ZKK), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Predlagateljica upisa, upis prava vlasništva u zemljišne knjige na predmetnim nekretninama zahtjeva na temelju odredbe čl. 129. i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,46/08, dalje:ZV)., a u smislu odredbe čl. 388. st. 2. istog zakona., nadalje, pozivom na odredbu čl. 3. Zakona o poljoprivrednim zemljištu ( NN br.34/91, 26/93, 79/93, 90/93, 54/94, - pročišćeni tekst, 48/95, 19/98, 105/99, dalje: ZPZ), a na temelju Uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje Ispostava Vis od 12. veljače 2010.god.

Pretvorba poljoprivrednog zemljišta izvršena je stupanjem na snagu ZPZ-a. čl. 3. st. 1. ovog Zakona propisano je da je Republika Hrvatska postala vlasnik poljoprivrednog zemljišta koje je na dan stupanja na snagu ovog zakona (24.srpnja 1991.g.) bilo u društvenom vlasništvu.

Stoga ukoliko je predmetna nekretnina pretvorbom poljoprivrednog zemljišta na temelju ZPZ-a postala vlasništvo Republike Hrvatske , tada je Republika Hrvatska na temelju zakona stekla pravo vlasništva istih, a odredbom čl. 129. st. 2. ZV-a propisano da ako nije što drugo zakonom određeno, stjecanjem vlasništva na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati.

Osim toga, odredbom čl. 130. st. 1. ZV-a, propisano je da onaj koji stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

U konkretnom slučaju predlagateljica upisa priložila je uvjerenje iz kojeg međutim, ne proizlazi da se predmetna nekretnina na dan 24. srpnja 1991.g. nalazila izvan granica građevinskog područja pa je prvostupanjski sud pravilno odbio dopustit zatraženi upis, stav je drugostupanjskog suda.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-441/10 od 25.studenoga 2010.god.

Gžzk-400/10

194

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je zabilježba spora u pravnoj stvari između parbenih stranaka

Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je zabilježba spora u pravnoj stvari između tužitelja protiv tuženika kao uknjiženih suvlasnika za predmetnu nekretninu u idealnim dijelovima.

Protiv ovog rješenja žali se podnositelj zahtjeva i to zbog svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, dalje: ZPP), koje odredbe se primjenjuju temeljem čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje: ZZK). Predloženo je rješenje preinačiti, a podredno ukinuti.

Županijski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno postupio kad je dopustio zatraženu zabilježbu spora. Osnovanost prijedloga za zabilježbu spora proizlazi iz činjeničnih navoda iznesenih u prijedloga i priložene tužbe.

U ovom postupku nije dopustivo raspravljati o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Pravni učinci zabilježbe spora očituju se na način predviđen čl. 81. st. 2. ZZK, a u slučaju dokazane zlouporabe predlagatelj bi morao snositi i štetne posljedice takvog postupanja, stajalište je Županijskog suda.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-400/10 od 22.studenoga 2010.god.

Gžzk-96/10

195

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog upisa je prijedlog predlagatelja za upisom prava vlasništva ½ idealnog dijela

Prvostupanjskim rješenjem je dopuštena uknjižba prava vlasništva za ½ dijela u korist predlagatelja zahtjeva

Protiv ovog rješenja žali se protivnik upisa, te predlaže rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Županijski sud kao neosnovanu odbija žalbu žalitelja te potvrđuje prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju ovog rješenja Županijski sud navodi da je sud prvog stupnja pravilno postupio kad je dopustio zatraženu uknjižbu prava vlasništva za ½ dijela. U žalbu žalitelj navodi da je nakon zaključivanja ugovora o darovanju između njega i podnositelja zahtjeva zaključen ugovor o do smrtnom uzdržavanju i da je time stavljen izvan snage ugovor o darovanju.

Županijski sud je zauzeo stav da Ugovor o darovanju temeljem kojeg je zatražena uknjižba predstavlja valjanu ispravu u smislu odredbe čl. 54. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08,dalje ZZK), ukoliko žalitelj smatra da je izvršenom uknjižbom povrijeđeno njegovo pravo može podnijeti brisovnu tužbu i u tom postupku zaštiti svoja prava.

Slijedom iznijetog Županijski sud je potvrdio Rješenje prvostupanjskog suda te odbio žalbu žalitelja.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-96/10 od 02.prosinca 2010.god.

Gžzk-216/10

196

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog provedbe kupoprodajne pogodbe od 14.prosinca 1942.god.

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva predmetne čest.zem u korist podnositelja zahtjeva, a sve temeljem kupoprodajne pogodbe od 14. prosinca 1942.god.

Protiv ovog rješenja žali se žaliteljica, pravna slijednica predlagatelja, te predlaže da se rješenje preinači, a podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje.

Županijski sud smatra žalbu osnovanu te ukida pobijano rješenje koje vraća sudu

prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Županijski sud ističe da se ne može prihvatiti kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je temeljem kupoprodajne pogodbe 14. prosinca 1942.god., predlagatelj mogao samo zahtijevati predbilježbu, a ne i uknjižbu prava vlasništva predmetne čest.zem.

Naime, Županijski sud je stajališta da se iz priložene kopije Ugovora može nedvojbeno zaključiti da knjižni prednik dopušta uknjižbu prava vlasništva u korist kupca temeljem predmetnog ugovora. Stoga je po ocijeni Županijskog suda ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba Zakona o parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 123/08, dalje: ZPP), koje odredbe se primjenjuju temeljem odredbe čl. 91. st.1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08). Nadalje, drugostupanjski sud navodi da ukoliko u arhivi suda doista postoji izvornik Ugovora o kupoprodaji od 14. prosinca 1942.god. i utvrdi se da ne postoje druge zapreke za provedbu, sud prvog stupnja može dopustiti zatraženu uknjižbu prava vlasništva u korist predlagatelja, odnosno njegovog pravnog slijednika što je ovdje slučaj.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-216/10 od 02.prosinca 2010.god.

Gžzk-718/09

197

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je zabilježba spora koji se vodi pred ovim sudom radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju

Prvostupanjskim rješenjem usvojen je prijedlog predlagatelja te dopušten upis zabilježbe spora koji se vodi među parničnim strankama radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Na ovo rješenje žali se protivnik upisa pobijajući isto u cijelosti (čl. 123 - čl. 128. Zakona o zemljišnim knjigama, NN br.91/96 68/98, 137/99, 114/01,100/04, 107/07 dalje: ZZK) iz razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 dalj: ZPP) u svezi s odredbom čl. 91. st. 1. ZZK uz prijedlog da se rješenje preinači shodno žalbenim navodima.

Drugostupanjski sud zaključuje da se osnovano žali žalitelj.

U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZK zabilježba spora je upis koji se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripajanje, postojanje, opseg i sadržaj ili opterećenje tog prava.

Dakle, zabilježba spora može se osnovano zahtijevati u okolnostima kad se pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vodi postupak o čijem ishodu ovisi promjena nositelja knjižnog prava, promjena sadržaja, opsega, reda prvenstava knjižnog prava ili uopće postanak upisanog knjižnog prava pored općih pretpostavki koje se moraju ispuniti da bi se proveo zemljišnoknjižni upis, a upis zabilježbe mora biti pred sudom ili drugim nadležnim tijelom pokrenut postupak glede kojeg se zahtjeva zabilježba spora, a što podnositelj prijedloga uz prijedlog treba dokazati.

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o sporu o čijem neposrednom ishodu ovisi promjena nositelja knjižnog prava, odnosno promjena sadržaja opsega reda prvenstva knjižnog prava ili uopće postanak upisanog knjižnog prava, prvostupanjski sud je po stajalištu drugostupanjskog suda pogrešno primijenio materijalno pravo kad je dopustio predloženu zabilježbu spora budući za to nisu bili ispunjene zakonske pretpostavke u smislu gore citirane odredbe.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-718/09 od 11.prosinca 2009.god.

Gžzk-22/10

198

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je zabilježba nepravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu

Prvostupanjski sud donio je Rješenje kojim je zabilježeno nepravomoćno rješenje o ovrsi, kojim je dopuštena zabilježba ovrhe na posebnim dijelovima nekretnine.

Na navedeno rješenje žali se podnositelj žalbe, ističući da rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno, pa da tako ne postoji ni pretpostavka za zabilježbu ovrhe u zemljišnim knjigama.

Županijski sud je žalbu žalitelja odbio te potvrdio Rješenje suda prvog stupnja. U obrazloženju rješenja Županijskog suda navedeno je da se shodno odredbi čl. 70. st. 1. i st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08) moguće izvršiti zabilježbu kad je to predviđeno rečenim zakonom. U tom slučaju zabilježbu na prijedlog ovlaštene osobe suda ili drugog nadležnog tijela rješenjem određuje zemljišnoknjižni sud.

Prema odredbi čl. 79. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173,03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08,dalje: OZ) kod ovrhe na nekretnini, čim donese rješenje o ovrsi sud je dužan po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe. Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

Stoga žalitelj neosnovano u žalbi ističe činjenicu da rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno, jer pravomoćnost rješenja o ovrsi nije pretpostavka za zabilježbu ovrhe u zemljišnim knjigama.

Kako su u konkretnom slučaju ispunjene opće pretpostavke koje ZZK zahtjeva za provedbu upisa (čl. 70. ZZK), te pretpostavke koje predviđa odredba čl. 79. OZ-a, za zabilježbu ovrhe, to je prvostupanjski sud ispravno pobijanim rješenjem dozvolio predmetnu zabilježbu, stajalište je Županijskog suda u Splitu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-22/10 od 08.studenoga 2010.god.

Gžzk-777/10

199

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog predlagatelja upisa provedba ugovora o stjecanju prava vlasništva, a da nije u cijelosti identično ime kupca kako je navedeno u citiranoj ispravi

Prvostupanjski m rješenjem odbijen je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva te je određen upis zabilježbe odbijanja zemljišnoknjižnog prijedloga u predmetnom zemljišnoknjižnom ulošku.

Protiv ovog rješenja žalbu je podnio predlagatelj upisa, zbog kako to proizlazi iz navoda žalbe, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. točka 2. i 3. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku NN br.53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05,2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH i 123/08, dalje: ZPP, u vezi s čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama – NN br.91/96, 137/99,114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje: ZZK). Predlaže da su pobijano rješenja preinači prihvaćanjem zemljišnoknjižnog prijedloga.

Žalbu drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.

U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da osobno ime predlagatelja upisa nije u cijelosti identično imenu kupca koje je navedeno u Ugovoru o stjecanju prava vlasništva temeljem i kojeg se traži upis.

Identifikacija osoba protiv kojih se ali i u čiju se korist zahtjeva upis, propisana je odredbom čl. 44. st. 2. ZZK na način da u ispravama te osobe moraju biti navedene, tako da ne postoji opasnost da ih se zamijeni.

U konkretnom slučaju, ne samo da je osobno ime predlagatelja posebno označeno u zemljišnoknjižnoj ispravi, već ta isprava ne sadrži niti jedan drugi podatak koji bi isključio moguće zamjenu identiteta, pa je kod takvog stanja stvari pobijana odluka pravilna.

Žalitelj ne dovodi u sumnju pravilnost pobijanog rješenja jer i sam tvrdi da je prilikom sastavljanja ugovora, koji predstavlja zemljišnoknjižnu isprava došlo do pogreške u označavanju njegovog imena.

Navedenu pogrešku, suprotno stavu žalitelja, nije moguće otkloniti u žalbenom stadiju postupka. Naime, žalitelj je u žalbu dostavio novu ispravu - Anex ugovoru o stjecanju prava vlasništva prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti prilagati nove isprave.(čl. 124. st. 2. ZZK). Prema istoj odredbi sud drugog stupnja odlučuje o žalbi samo na temelju činjeničnog i pravnog stanja kakvo je bilo u času kad je zemljišnoknjižni prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu, stav je Županijskog suda.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-777/10 od 09.prosinca 2010.god.

Gžzk-552/10

200

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je brisanje zabilježbe ovrhe

Prvostupanjskim rješenjem u zemljišnoj knjizi za KO Split dopušteno je brisanje zabilježbe ovrhe.

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela protivnica upisa zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1., a u vezi sa čl. 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08- u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08). Predlaže da se pobijano rješenje preinači ili ukine.

Županijski sud odbija žalbu žaliteljice kao neosnovanu.

Iz isprava priloženih spisu, a na kojima se temelji pobijano rješenje proizlazi da je ovršnom rješenjem radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice bila određena ovrha, zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi utvrđenjem vrijednosti nekretnina, prodajom istih i namirenjem ovrhovoditeljice iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine.

Rješenjem Općinskog suda u Splitu potvrđenim Županijskim rješenjem u Splitu, obustavljena je ovrha uz ukidanje svih provedenih radnji, temeljem čl. 67. st. 1. Ovršnog zakona, a jer je ovršna isprava preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

U navedenim okolnostima, kad je pravomoćnim rješenjem obustavljena ovrha te kad su ukinute sve provedene radnje, upisana zabilježba ovrhe izgubila je pravno utemeljenje iz čl. 79., a u svezi čl. 75. Ovršnog zakona čime su ostvarene pretpostavke i za određivanja brisanja iste, stav je Županijskog suda u Splitu.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-552/10 od 13.prosinca 2010.god.

Gžzk-83/10

201

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva molbe je prijedlog zemljišnoknjižnom sudu da se dozvoli zabilježba stavljanja pod preventivnu zaštitu određena nekretnina

Prvostupanjskim rješenjem je na temelju rješenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu štitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Splitu dozvoljena zabilježba stavljanja pod preventivnu zaštitu predmetne čest.zgrade odnosno predmetne čest.zem, do donošenja rješenja o utvrđivanja svojstva kulturnog dobra sukladno odredbi čl. 12. Zakona o zaštiti i o čuvanju kulturnih dobara.

Protiv tog rješenja žali se protustranka ne navodeći izrijekom žalbene razloge ali iz sadržaja proizlazi da ističe žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, dalje: ZPP), u svezi sa odredbom čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje ZZK), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, naloži brisanje upisa te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

Žalbu žalitelja Županijski sud smatra osnovanim te isti ukida pobijano rješenje i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Da bi se provela uknjižba nekog od stvarnih prava na nekretninama, pa tako i zabilježba, u konkretnom slučaju moraju pored općih pretpostavki glede valjanosti tabularne isprave za upis propisanih odredbom čl. 43. i čl. 44. ZZK, biti ispunjene posebne pretpostavke određene odredbom čl. 55. i čl. 70. ZZK.

Javne isprave na temelju kojih se dopušta uknjižba trebaju, osim onoga što se i inače zahtjeva za isprave, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. toč.b. ZZK, sadržavati, među ostalim i točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojih se uknjižba zahtjeva, kao i zemljišnoknjižni uložak u kojem će se provesti traženi upis.

U konkretnom slučaju zemljišnoknjižna isprava na temelju koje se predlaže zabilježba na predmetnim nekretninama, ne udovoljava ni uvjetima iz odredbe iz čl. 10. st. 2. ZZK jer ne sadrži podatke o površini katastarskih čestica. Isto tako prvostupanjski sud je , po stavu Županijskog suda propustio utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o rješenju koje je doneseno na temelju odredbe čl. 10. Zakona o zaštiti, jer je istim određena preventivna zaštita na dobru za koje se predmnjeva da ima svojstvo kulturnog dobra, a u kojem su smislu te odredbe utvrđen predmet zaštite i rok na koji se odnosi.

Kad je rješenje doneseno temeljem te odredbe tada se zabilježba ne provodi u zemljišnu knjigu u smislu čl. 70. ZZK, stav je Županijskog suda.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-83/10 od 07.srpnja 2010.god.

Gžzk-172/10

202

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je upis založnog prava na nekretnini u vlasništvu protivnika upisa

Prvostupanjski sud je odbio zemljišnoknjižni prijedlog radi uknjižbe založnog prava na nekretnini u vlasništvu protivnika upisa, te je odredio zabilježbu odbijanja tog prijedloga.

Protiv tog rješenja žali se predlagatelj upisa.

Županijski sud prihvaća žalbu žalitelja te ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prijedlog predlagatelja za upis založnog prava.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje: ZZK), za odlučivanje o prijedlogu za upis mjerodavno je stanje u času kad je taj prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu

Odredbom čl. 40. ZZK propisano je da su upisi u zemljišne knjige dopušteni samo protiv osobe koje je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta i nositelj prava glede kojeg se upis zahtjeva ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).

Kad je zemljište ili knjižno pravo preneseno izvanknjižno na više osoba, uzastopno, posljednji stjecatelj može zahtijevati da se knjižni prijenos provede neposredno na njega, pod uvjetom da dokaže neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od knjižnog prednika do sebe, kako to propisuje odredba čl. 41. ZZK.

Iz predmetnog spisa proizlazi da su kao suvlasnici predmetne nekretnine na dan podnošenja prijedloga bili uknjiženi za idealne dijelove treće osobe, pa je predlagatelj upisa u smislu zakonske navedene odredbe bio dužan dokazati neprekinuti slijed prijenosa prava vlasništva sa knjižnog prednika na protivnika upisa u odnosu na kojeg je doneseno ovosudno ovršno rješenje kojim je određeno osiguranje uknjižbom založnog prava na predmetnoj nekretnini.

Međutim, pobijano rješenje ne sadrži razlog o odlučnim činjenicama na temelju kojeg je zemljišnoknjižni sud utvrdio da navedene isprava ne predstavlja valjani dokaz neprekinutog niza izvanknjižnih stjecanja od knjižnog prednika do protivnika upisa u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZZK zaključuje Županijski sud.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-172/10 od 30.rujna 2010.god.

Gžzk-358/10

203

SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je zabilježba potraživanja novčanog iznosa na temelju Zakona o socijalnoj skrbi

Prvostupanjski sud je svojim rješenjem odbio prijedlog za upis zabilježbe potraživanje novčanog iznos ana teret određenog stana.

Protiv tog rješenja žalbu podnosi predlagatelj upisa pobijajući isto zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, žalbenog razloga predviđenog odredbom čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08), čija je primjena utemeljena na odredbi čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ( NN br.91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje ZZK ), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači.

Drugostupanjski sud žalbu smatra neosnovanim te istu odbija, te potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Pobijanim rješenjem je izraženo stajalište da se na temelju čl. 200. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 73/97) ne može dopustiti zabilježba jer se njom ne nalaže niti je određen upis zabilježbe novčanog potraživanja u vlasništvu korisnika mirovine iz tog osnova, već se samo dopušta da Ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi na temelju rješenje o ostvarivanju prava za uzdržavanje ima pravo na zabilježbu tražbine u zemljišnim knjigama. Nadalje je sud prvog stupanja također ocijenio da priloženo rješenje nije isprava temeljem koje se može tražiti navedeni upis.

Županijski sud smatra da je prednji zaključak suda prvog stupnja pravilan, jer da bi se mogla po osnovi odredbe čl. 200. Zakona o socijalnoj skrbi zatražiti i dopustiti zabilježba potraživanja novčanog iznosa nužno je da isprava na temelju koje se traži ovakva zabilježba sadrži i podatak o nekretnini u odnosu na koju se traži upis zabilježbe, a što spomenuto rješenje nema. Zbog toga takva isprava nije podobna za upis zabilježbe jer kao takva ne predstavlja ispravu na temelju koje bi se mogla dopustiti zabilježba u smislu odredbe čl. 55. st.1. b. u vezi s odredbom čl. 43. i 44. ZZK.

Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-358/10 od 18.kolovoza 2010.god.

204