1

BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE

SLUŽBENO GLASILO

Godina II.

Sarajevo, 2011.

2

Izdaje: Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine Uredilo: Tajništvo Biskupske konferencije BiH Tehnička priprema: Katolička tiskovna agencija BK BiH – www.ktabkbih.net Tisak: Moare d.o.o. Naklada: 80 primjeraka

3

PAPINE PORUKE Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 2011. Vjerska sloboda - put koji vodi do mira 1. Na početku nove godine želim da moja čestitka dođe do svih; u toj čestitci svima želim mir i blagostanje, no nadasve mir. I godina koja je na izmaku bila je, nažalost, označena progonima, diskriminacijom, užasnim nasiljima i vjerskom nesnošljivošću. U mislima mi je osobito dragi Irak, koji je na svojem putu prema željenoj stabilnosti i pomirenju i dalje prizorište nasilja i atentata. U sjećanje dolaze nedavna trpljenja kršćanske zajednice i, na osobit način, podmukli napad na sirsko-katoličku katedralu Marije Pomoćnice u Bagdadu, gdje su 31. listopada ubijena dva svećenika i više od pedeset vjernika, dok su sudjelovali na misnom slavlju. Nakon toga su uslijedili, narednih dana, i drugi napadi, također na privatne kuće, šireći strah u kršćanskoj zajednici i želju, koju su izrazili mnogi njezini članovi, da emigriraju iz zemlje u traženju boljih uvjeta života. Njima izražavam svoju blizinu i blizinu čitave Crkve, koja je konkretno izražena na nedavnoj Posebnoj biskupskoj sinodi za Bliski Istok. S toga je skupa upućeno ohrabrenje katoličkim zajednicama u Iraku i na čitavom Bliskom istoku da žive zajedništvo i da nastave pružati hrabro svjedočanstvo vjere u tim krajevima. Živo zahvaljujem vladama koje se trude da ublaže trpljenja te braće ljudi i pozivam katolike da mole za svoju braću u vjeri koja trpe nasilja i netrpeljivost te da budu solidarni s njima. Koristim zato ovu priliku da podijelim sa svima vama neka razmišljanja o vjerskoj slobodi, kao putu koji vodi k miru. Naime, sa žalošću možemo konstatirati da u nekim krajevima svijeta ljudima nije moguće ispovijedati i slobodno izražavati vlastitu vjeru, a da time ne izlože opasnosti vlastiti život i osobnu slobodu. U nekim drugim krajevima postoje prikriveniji i profinjeniji oblici predrasude i protivljenja prema vjernicima i vjerskim simbolima. Kršćani su danas vjerska zajednica koja trpi najveće progone zbog svoje vjere. Mnogi od njih su svakodnevno izloženi uvredama i često žive u strahu zbog svojega traženja istine, zbog svoje vjere u Isusa Krista i svojeg iskrenog apeliranja na poštivanje vjerske slobode. Sve je to neprihvatljivo jer predstavlja uvredu Bogu i ljudskom dostojanstvu; osim toga, to predstavlja prijetnju sigurnosti i miru i sprječava ostvarenje istinskog i cjelovitog čovjekova razvoja1.

1 Usp. Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate (Ljubav u istini), 29.55-57.

4

U vjerskoj slobodi, naime, dolazi do izražaja ono što je jedinstveno osobi, jer zahvaljujući njoj može usmjeriti vlastiti osobni i društveni život prema Bogu, u čijem se svjetlu u punini razumiju identitet, smisao i svrha osobe. Nijekati ili samovoljno ograničavati tu slobodu znači gajiti ograničeni pogled na osobu; potamniti javnu ulogu religije znači stvarati nepravedno društvo, jer ne uzima u obzir pravu narav osobe; to znači onemogućiti postizanje istinskog i trajnog mira čitave ljudske obitelji. Pozivam, dakle, muškarce i žene dobre volje da ponovno revno prionu izgrađivanju svijeta gdje će svi moći slobodno ispovijedati vlastitu vjeroispovijest ili vjeru i živjeti vlastitu ljubav prema Bogu sa svim srcem, sa svom dušom i sa svim umom (usp. Mt 22, 37). To je osjećaj koji nadahnjuje i vodi Poruku za XLIV. Svjetski dan mira posvećen temi Vjerska sloboda – put koji vodi do mira. Sveto pravo na život i na duhovni život 2. Pravo na vjersku slobodu ima svoj korijen u samom dostojanstvu osobe2 čija se transcendentna narav ne smije zanemarivati ili zabacivati. Bog je stvorio muškarca i ženu na svoju sliku, sebi slične (usp. Post 1, 27). Zato je svaka osoba nositelj svetog prava na cjelovit život također s duhovnoga gledišta. Bez priznavanja vlastitog duhovnog bića, bez otvaranja transcendentnom, čovjek ostaje prignut nad samim sobom, ne uspijeva pronaći odgovore na pitanja vlastitoga srca o smislu života i domoći se trajnih vrijednosti i etičkih načela, a ne uspijeva čak ni iskusiti istinsku slobodu i izgrađivati pravedno društvo3. Sveto pismo, kao odjek samoga našeg iskustva, otkriva duboku vrijednost ljudskog dostojanstva: "Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži" (Ps 8, 4-7). Suočeni s uzvišenom stvarnošću ljudske naravi, i mi možemo iskusiti isto divljenje što ga izražava psalmist. Ona se očituje kao otvorenost Misteriju, kao čovjekova sposobnost da postavlja duboka pitanja o samom sebi i porijeklu svemira, kao duboki odraz najviše Božje ljubavi, počela i svrhe svih stvari, svake osobe i svih naroda4. Vrhunaravno dostojanstvo osobe je bitna vrijednost židovsko-kršćanske mudrosne tradicije, ali, zahvaljujući tome što se svi ljudi služe razumom, može se priznati svima. To dostojanstvo, shvaćeno kao čovjekova sposobnost da se izdigne iznad materijalnog svijeta i traži istinu, treba priznati kao opće dobro, koje je nužno za izgrađivanje društva usmjerenog k čovjekovu ostvarenju i punini. 2 Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, 2. 3 Usp. Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate (Ljubav u istini), 78. 4 Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, 1.

5

Poštivanje bitnih sastavnica ljudskog dostojanstva, kao što su pravo na život i pravo na vjersku slobodu, je uvjet moralnog legitimiteta svake društvene i pravne norme. Vjerska sloboda i uzajamno poštivanje 3. Vjerska sloboda je u ishodištu moralne slobode. Otvorenost istini i dobru, otvorenost Bogu, ukorijenjena u ljudskoj naravi, daje puno dostojanstvo svakom čovjeku i jamstvo je punog uzajamnog poštivanja među osobama. Zato slobodu vjerovanja treba shvatiti ne samo kao zaštićenost od prisile, već još prije kao sposobnost da čovjek može činiti vlastite izbore u skladu sa istinom. Postoji neraskidiva veza između slobode i poštivanja; naime, "u ostvarivanju svojih prava pojedini ljudi i društvene skupine vezani su moralnim zakonom da se obaziru i na prava drugih i na svoje dužnosti prema drugima, i na zajedničko dobro sviju"5. Sloboda koja je neprijatelj ili je ravnodušna prema Bogu u konačnici niječe samu sebe i ne jamči puno poštivanje drugoga. Volja koja smatra da je potpuno nesposobna tražiti istinu i dobro nema drugih objektivnih razloga ni motiva da djeluje osim onih koje joj nameću njezini trenutačni i prolazni interesi, ona nema neki "identitet" koji treba čuvati i izgrađivati pomoću doista slobodnih i svjesnih opredjeljenja. Ne može dakle tražiti poštivanje od strane drugih "volja", koje su i same otrgnute od vlastitog najdubljeg bića i koje zato mogu afirmirati druge "razloge" ili čak nijedan "razlog". Iluzija da će se u moralnom relativizmu naći ključ za mirni suživot je zapravo izvor podjela i nijekanja dostojanstva ljudskih bića. Zato je razumljiva nužnost da se u jedinstvu osobe prepozna dvojak vidik: vjerski i društveni. U vezi s tim je nezamislivo da vjernici "moraju zatirati jedan dio samih sebe – svoju vjeru – da bi bili aktivni građani; ne bi se smjelo nikada dogoditi da se radi uživanja vlastitih prava mora nijekati Boga"6. Obitelj - škola slobode i mira 4. Ako je vjerska sloboda put koji vodi do mira, vjerski odgoj je povlašteni put za osposobljavanje novih naraštaja da prepoznaju u drugome svoga brata i svoju sestru, s kojima se želi zajedno kročiti i surađivati kako bi se svi osjetili živim udovima iste ljudske obitelji, iz koje nitko ne smije biti isključen. Obitelj utemeljena na ženidbi, kao izraz dubokog jedinstva i komplementarnosti između jednog muškarca i jedne žene, uključuje se u taj kontekst kao prva škola odgoja i društvenog, kulturnog, moralnog i duhovnog rasta i napredovanja djece, koja bi morala uvijek imati u ocu i majci prve svjedoke života usmjerenog k 5 Isti, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, 7. 6 Benedikt XVI., Govor na Općoj skupštini Organizacije Ujedinjenih Naroda (18. travnja 2008.): AAS 100 (2008.), 337.

6

traženju Božje istine i ljubavi. Sami bi roditelji morali biti uvijek slobodni prenositi, bez ikakvih prisila i odgovorno, svojoj djeci vlastitu baštinu vjere, vrijednosti i kulture. Obitelj, ta prva stanica društva, ostaje prvi prostor odgajanja za skladne odnose na svim razinama ljudskog suživota, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini. To je put kojim treba mudro ići da bi se izgrađivalo stabilno i solidarno društvo, da bi se pripravilo mlade da preuzmu vlastite odgovornosti u životu, u jednom slobodnom društvu, u duhu razumijevanja i mira. Zajednička baština 5. Moglo bi se reći kako, među temeljnim pravima i slobodama ukorijenjenim u dostojanstvu osobe, vjerska sloboda zauzima posebno mjesto. Kada je vjerska sloboda priznata, dostojanstvo osobe se poštuje u njegovu korijenu i jačaju se ethos i društvene institucije. Naprotiv, kada se vjersku slobodu niječe, kada se pokušava spriječiti ljude da ispovijedaju vlastitu religiju ili vlastitu vjeru i da žive u skladu s njima, tada se vrijeđa ljudskog dostojanstvo i, u isti mah, ugrožava se pravednost i mir, koji se temelje na onom ispravnom društvenom poretku izgrađenom na svjetlu Najviše Istine i Najvišeg Dobra. Vjerska sloboda je, u tome smislu, također tekovina političke i pravne kulture. Ona je osnovno dobro: svaka osoba mora imati mogućnost da slobodno ostvaruje pravo da, kao pojedinac ili zajednica, ispovijeda i očituje vlastitu religiju ili vlastitu vjeru, bilo javno bilo privatno, u naučavanju, u praksama, u tiskovinama, u bogoslužju i obdržavanju obreda. Osoba ne bi smjela nailaziti na prepreke ako bi, eventualno, htjela prijeći na drugu vjeru ili ne ispovijedati nijednu vjeru. U tome kontekstu, međunarodni zakonodavni poredak može poslužiti za primjer i osnovna je referentna točka za sve države, jer ne dopušta nikakvo ograničavanje vjerske slobode, sve dok se poštuju opravdani zahtjevi javnog reda i mira7. Međunarodni zakoni priznaju tako da prava vjerske prirode imaju isti status kao i pravo na život i osobnu slobodu, čime potvrđuju da ona pripadaju samoj jezgri ljudskih prava, onih općih i naravnih prava koje ljudski zakon ne smije nikada nijekati. Vjerska sloboda nije isključiva baština vjernika, već čitave obitelji naroda koju čine svi narodi na zemlji. To je nezaobilazna sastavnica pravne države; ne može ju se nijekati a da se istodobno ne ugroze sva prava i vjerske slobode, budući da je ona njihova sinteza i vrhunac. Ona je "lakmus papir kojim se provjerava poštivanja svih ostalih ljudskih prava" 8 . Dok potpomaže ostvarivanje čisto ljudskih sposobnosti, stvara preduvjete za ostvarivanje cjelovitog razvoja, koji obuhvaća čitavu osobu u svim njezinim vidicima9. 7 Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, 2. 8 Ivan Pavao II., Obraćanje sudionicima Parlamentarne skupštine Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) (10. listopada 2003.), 1: AAS 96 (2004.), 111. 9 Usp. Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 11.

7

Javna dimenzija religije 6. Vjerska sloboda, kao svaka sloboda, proizlazi iz osobnog područja i ostvaruje se u odnosu s drugima. Sloboda bez odnosa nije puna sloboda. I vjerska se sloboda ne ograničava isključivo na individualnu dimenziju, već je vezana uz zajednicu i društvo, budući da je osoba biće odnosa a religija ima javnu narav. Relacionalnost je presudna sastavnica vjerske slobode, koja potiče zajednice vjernika da prakticiraju solidarnost za opće dobro. U toj dimenziji zajedništva svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva i, istodobno, upotpunjuje se i ostvaruje u punini. Neporeciv je doprinos koje vjerske zajednice daju društvu. Postoje mnogobrojne karitativne i kulturne ustanove koje svjedoče o konstruktivnoj ulozi vjernika u društvenom životu. No još je važniji etički doprinos religije na političkom području. On se ne smije marginalizirati ili braniti, već se mora shvatiti kao valjan prilog promicanju općeg dobra. U vezi s tim treba spomenuti religijsku dimenziju kulture, koja je nastajala tijekom mnogih stoljeća zahvaljujući društvenim i nadasve etičkim doprinosima religije. Ta dimenzija ne predstavlja ni na koji način diskriminaciju onih koji ne dijele to vjerovanje, već, naprotiv, jača društvenu koheziju, integraciju i solidarnost. Vjerska sloboda, snaga slobode i kulture: opasnosti njezine instrumentalizacije 7. Instrumentalizacija vjerske slobode sa ciljem da se prikriju skriveni interesi, kao što je rušenje postojećeg poretka, prigrabljivanje dobara ili zadržavanja moći od strane neke skupine može nanijeti veoma goleme štete društvu. Fanatizam, fundamentalizam, djelovanja koja se protive ljudskom dostojanstvu, ne mogu se nikada opravdati, utoliko manje ako se čine u ime religije. Ispovijedanje neke religije ne smije se instrumentalizirati niti silom nametati. Treba, dakle, da države i razna društva nikada ne zaborave da je vjerska sloboda uvjet za traženje istine, a istina se ne nameće nasiljem već "snagom same istine"10. U tome smislu, religija je pozitivna i pokretačka snaga za izgrađivanje građanskoga i političkog društva. Kako zanijekati doprinos velikih religija svijeta razvoju civilizacije? Iskreno traženje Boga dovelo je do većeg poštivanja čovjekova dostojanstva. Kršćanske zajednice, sa svojom baštinom vrijednosti i načela, dale su snažan doprinos buđenju svijesti kod ljudi i naroda o vlastitom identitetu i dostojanstvu, kao i nastanku demokratskih institucija i afirmiranju čovjekovih prava i s tim povezanih dužnosti.

10 Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, 1.

8

Kršćani su i danas, u društvu koje je sve više globalizirano, pozvani, ne samo odgovornim radom na društvenom, ekonomskom i političkom području, nego i svjedočenjem vlastite ljubavi i vjere, pružati dragocjeni doprinos zahtjevnom i uzvišenom zalaganju za pravdu, za cjeloviti ljudski razvoj kao i za ispravno uređenje ljudskih stvarnosti. Isključivanje religije iz javnog života oduzima ovom potonjem životni prostor koji ga otvara transcendenciji. Bez toga primarnog iskustva teško je usmjeriti društvo prema općim etičkim načelima i postaje isto tako teško uspostaviti nacionalne i međunarodne poretke u kojima će temeljna prava i slobode biti potpuno priznata i ostvarivana, što su upravo – nažalost još uvijek zanemarivani i osporavani – ciljevi Opće deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. Pitanje pravednosti i civilizacije: fundamentalizam i neprijateljstvo protiv vjernika narušavaju pozitivni laicitet država 8. Istom odlučnošću kojom se osuđuju svi oblici religijskog fanatizma i fundamentalizma, nužno se oduprijeti također svim oblicima neprijateljstva protiv religije, koji ograničavaju javnu ulogu vjernika u građanskom i političkom životu. Ne smije se zaboraviti da su religijski fundamentalizam i laicizam ekstremni nazori i oblici odbacivanja legitimnog pluralizma i načela laiciteta. I jedan i drugi, naime, apsolutiziraju ograničen i djelomičan pogled na osobu, dajući prednost, u prvom slučaju, oblicima religijskog integralizma, odnosno, u drugom, racionalizmu. Društvo koje želi nametati ili, naprotiv, silom zatirati religiju, čini nepravdu čovjeku i Bogu, ali i samom sebi. Bog doziva sebi čovječanstvo naumom ljubavi koji, dok uključuje čitavu osobu u njezinoj naravnoj i duhovnoj dimenziji, zahtijeva da se na nj odgovori slobodno i odgovorno, čitavim srcem i čitavim bićem, bilo kao pojedinac bilo kao zajednica. I društvo, dakle, kao izraz osobe i svih njezinih konstitutivnih sastavnica, mora živjeti i organizirati se tako da potpomaže njezino otvaranje transcendenciji. Upravo se zato pri oblikovanju zakona i institucija nekog društva nipošto ne smije zanemarivati ili čak uopće ne uzimati u obzir religijski vidik svojih građana. Putem demokratskog djelovanja građana svjesnih vlastitog uzvišenog poziva, ti zakoni i institucije moraju biti prikladan odraz istinske naravi osobe i podupirati njezinu vjersku dimenziju. Budući da ova potonja nije tvorevina države, država njome ne smije manipulirati, već ju mora priznavati i poštivati. Kada pravni poredak na svim razinama, nacionalnom i međunarodnom, dopušta ili tolerira religijski ili protureligijski fanatizam, zakazao je u svojem poslanju, koje se sastoji u tome da štiti i promiče pravdu i pravog svakog pojedinca. Te se stvarnosti ne mogu prepustiti slobodnoj odluci zakonodavca ili većine, jer, kao što je učio već Ciceron, pravda je nešto više od pukog produkta zakona i njegove primjene. Ona uključuje priznavanje dostojanstva svake osobe11, koja je, bez vjerske slobode,

11 Usp. Ciceron, De inventione, II, 160.

9

zajamčene i življene u svojoj biti, okrnjena i povrijeđena, izložena opasnosti da padne pod utjecaj idola, relativnih dobara pretvorenih u apsolutne. Sve to izlaže društvo opasnosti političkih i ideoloških totalitarizama, koji veličaju javnu vlast i istodobno umanjuju ili ograničavaju slobodu savjesti, misli i vjeroispovijesti kao potencijalne takmace. Dijalog između građanskih i vjerskih institucija 9. Baština načela i vrijednosti koje izražava istinska religioznost je bogatstvo za narode i njihov ethos. Ona se izravno obraća savjesti i religiji muškaraca i žena, doziva u svijest imperativ moralnog obraćenja, potiče na njegovanje kreposti i pristupanje drugima s ljubavlju kao braći i sestrama, kao članovima velike ljudske obitelji12. Uz dužno poštivanje pozitivne laičnosti državnih institucija, javna dimenzija religije mora se uvijek priznati. U vezi s tim, zdravi dijalog između civilnih i vjerskih institucija je od temeljne važnosti za cjeloviti razvoj osobe i društveni sklad. Živjeti u ljubavi i istini 10. U globaliziranom svijetu, kojeg karakteriziraju društva koja su sve više višeetnička i višereligijska, velike religije mogu predstavljati važan faktor jedinstva i mira za ljudsku obitelj. Na temelju vlastitih vjerskih uvjerenja i traženja s pomoću razuma općeg dobra, njihovi su sljedbenici pozvani odgovorno se zauzimati na području vjerske slobode. Potrebno je iz raznih religijskih kultura preuzeti ono što je pozitivno za građanski suživot a odbaciti sve ono što se protivi dostojanstvu muškarca i žene. Javni prostor, kojeg međunarodna zajednica ustupa religiji i njihovu predlaganju onoga što čini "dobar život", pridonosi stvaranju one suglasnosti oko istine i dobra, kao i moralnog konsenzusa, koji su temeljni za pravedni i miroljubivi suživot. Vođe velikih religija, zahvaljujući svojoj ulozi, svojem utjecaju i svojem autoritetu u vlastitim zajednicama, pozvani su prednjačiti u uzajamnom poštivanju i dijalogu. Kršćane, pak, sama vjera u Boga, Oca Gospodina Isusa Krista, potiče da žive kao braća koja se susreću u Crkvi i surađuju u izgrađivanju svijeta gdje se "zlo više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj (jer) zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora" (Iz 11, 9).

12 Usp. Benedikt XVI., Govor predstavnicima ostalih religija Ujedinjenog Kraljevstva (17. rujna 2010.): L'Osservatore Romano od 18. rujna 2010., str. 12.

10

Dijalog kao zajedničko traženje 11. Dijalog između sljedbenika različitih religija predstavlja za Crkvu važno sredstvo za surađivanje sa svim vjerskim zajednicama oko općeg dobra. Sama Crkva ne odbacuje ništa što je u raznim religijama istinito i sveto. "S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke koji, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve narode"13. Put što ga ona pokazuje nije put relativizma ili religijskog sinkretizma. Crkva, naime, "naviješta i dužna je naviještati Krista, 'koji je put i istina i život' (Iv 14, 6), u kojemu ljudi nalaze puninu religioznoga života i u kojemu je Bog sve sa sobom pomirio"14. To međutim nipošto ne isključuje dijalog i zajedničko traženje istine u raznim područjima života, jer, kao što je sveti Toma Akvinski volio reći, "svaka istina, iz kojih god da usta izlazila, dolazi od Duha Svetoga"15. Godine 2011. slavi se 25. obljetnica Svjetskog dana molitve za mir, kojeg je 1986. sazvao u Asizu časni sluga Božji Ivan Pavao II. Tom su prigodom vođe velikih svjetskih religija posvjedočili kako je religija činilac jedinstva i mira, a ne podjele i sukoba. Sjećanje na to iskustvo budi nadu u budućnost u kojoj će se svi vjernici smatrati, i to doista i biti, ljubiteljima pravde i istinskim mirotvorcima. Moralna istina u politici i diplomaciji 12. Politika i diplomacija bi morale imati pred očima moralnu i duhovnu baštinu koju nude velike svjetske religije da bi priznale i afirmirale istinu, načela i opće vrijednosti koje se ne mogu nijekati a da se pritom zajedno s njima ne zaniječe i dostojanstvo osobe. Ali što, u praksi, znači promicati moralnu istinu u svijetu politike i diplomacije? To znači djelovati na odgovoran način na temelju stvarnog i cjelovitog poznavanja činjenica; to, nadalje, znači slamati političke ideologije koje guše istinu i ljudsko dostojanstvo i, pod izlikom mira, razvoja i ljudskih prava, žele promicati lažne vrijednosti; to također znači potpomagati stalno nastojanje da pozitivni zakon počiva na temeljima načela prirodnog zakon16. Sve je to nužno i povezano s poštivanjem vrijednosti dostojanstva osobe, koju su potvrdili narodi svijeta u Povelji Ujedinjenih naroda iz 1945. u kojoj su opće vrijednosti i moralna načela predstavljeni kao referentna točka za norme, institucije i oblike društvenog suživota na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

13 Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, 2. 14 Isto. 15 Super evangelium Joannis, I, 3. 16 Usp. Benedikt XVI., Govor predstavnicima građanskih vlasti i diplomatskog zbora u Cipru (5. lipnja 2010.); L'Osservatore Romano od 6. lipnja 2010., str. 8; Međunarodna teološka komisija, U traženju opće etike: jedan pogled na prirodni zakon, Vatikan 2009.

11

Nadilaziti mržnju i predrasude 13. Usprkos poukama iz povijesti i zalaganju država, međunarodnih organizacija na svjetskoj i lokalnoj razini, nevladinih organizacija i svih muškaraca i žena dobre volje koji svakoga dana ulažu napore oko očuvanja temeljnih prava i sloboda, u svijetu se i danas bilježe progoni, diskriminacije, čine nasilja i nesnošljivosti koji se temelje na religiji. Na osobit način, u Aziji i Africi, glavne žrtve su pripadnici vjerskih manjina, kojima se brani slobodno ispovijedati vlastitu vjeru odnosno mijenjati vjeroispovijest zastrašivanjem i kršenjem prava, temeljnih sloboda i osnovnih dobara, pri čemu se ide tako daleko da ih se lišava osobne sloboda pa čak i oduzima život. Postoje – kao što sam već rekao – profinjeniji oblici neprijateljstva protiv religije, koje se u zapadnim zemljama katkad izražava nijekanjem povijesti i uklanjanjem vjerskih simbola koji odražavaju identitet i kulturu većine građana. Ti oblici neprijateljstva često raspiruju mržnju i predrasude i u opreci su sa ozbiljnom i uravnoteženim vizijom pluralizma i laiciteta institucija, a da ni ne spominjemo da su novi naraštaji zbog toga izloženi opasnosti da izgube doticaj s dragocjenom duhovnom baštinom svojih zemalja. Religija se brani tako da se brane prava i sloboda vjerske zajednice. Vođe velikih svjetskih religija i čelnici država moraju zato s novom zauzetošću raditi na promicanju i obrani vjerske slobode, napose obrani vjerskih manjina, koje ne predstavljaju prijetnju identitetu većine, već su, naprotiv, prilika za dijalog i za uzajamno kulturno obogaćivanje. Njihova obrana idealan je način za jačanje duha dobrohotnosti, otvorenosti i uzajamnosti s kojim se moraju štititi temeljna prava i slobode u svim krajevima i regijama svijeta. Sloboda vjerovanja u svijetu 14. Obraćam se, na kraju, kršćanskim zajednicama koje trpe progone, diskriminacije, nasilja i nesnošljivosti, osobito u Aziji, Africi, na Bliskom istoku i napose u Svetoj zemlji, mjestu koju je Bog izabrao i blagoslovio. Dok im ponovno izražavam svoju očinsku ljubav i jamčim svoju molitvu, tražim od svih predstavnika vlasti da spremno i žurno porade na okončanju svih nasilja protiv kršćana koji žive u tim krajevima. Neka Kristovi učenici, u sadašnjim nevoljama, ne klonu duhom, jer svjedočenje evanđelja jest, i uvijek će biti, praćeno protivštinama. Razmišljajmo u svojem srcu o riječima Gospodina Isusa: "Blago ožalošćenima: oni će se utješiti (…). Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi (...). Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!" (Mt 5, 4-12). Obnovimo zato "obavezu o opraštanju koju preuzimamo na sebe kada u molitvi Očenaša tražimo Božje oproštenje. Naime, i nama je postavljen uvjet i mjera željenog milosrđa kada molimo: 'I opusti nam duge naše

12

kako i mi otpustismo dužnicima svojim!' (Mt 6, 12)"17. Nasilje se ne pobjeđuje nasiljem. Neka naš krik boli bude uvijek praćen vjerom, nadom i svjedočenjem Božje ljubavi. Izražavam također želju da se na Zapadu, osobito u Europi, prekinu neprijateljstva i predrasude prema kršćanima zato što su odlučili živjeti dosljedno vrijednostima i načelima izraženim u Evanđelju. Neka se Europa, radije, zna pomiriti s vlastitim kršćanskim korijenima, koji su od temeljne važnosti za shvaćanje uloge koju je imala, koju ima i koju želi imati u povijesti; na taj će način iskusiti pravednost, slogu i mir, njegujući iskreni dijalog sa svim narodima. Vjerska sloboda - put koji vodi do mira 15. Svijet treba Boga, treba opće i zajedničke etičke i duhovne vrijednosti, a religija može dati svoj dragocjeni doprinos u njegovu traženju, kako bi se, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, izgradio pravedni i miroljubivi društveni poredak. Mir je Božji dar i istodobno nikada potpuno dovršen zadatak. Društvo pomireno s Bogom je bliže miru, koji nije puka odsutnost rata, niti puki plod vojne ili ekonomske premoći, a još manje prijevarnih lukavština ili vještih manipulacija. Mir je, naprotiv, rezultat procesa kulturnog, moralnog i duhovnog čišćenja i izdizanja svake osobe i naroda, u kojem se ljudsko dostojanstvo potpuno poštuje. Pozivam sve one koji žele biti mirotvorci, a napose mlade, da osluškuju glas koji govori u njihovu srcu tako da pronađu u Bogu čvrsto uporište za postizanje prave slobode, nepresušnu snagu koja može svijetu dati novi smjer i novi duh, tako da ne ponavlja greške iz prošlosti. Kao što uči sluga Božji Pavao VI., čijoj se mudrosti i dalekovidnosti duguje ustanovljenje Svjetskog dana mira: "Potrebno je prije svega dati miru druga oružja, koja ne služe ubijanju i uništenju čovječanstva. Bit će potrebna prije svega moralna oružja, koja daju snagu i premoć međunarodnom pravu; oružja, nadasve, poštivanja sporazum"18. Vjerska sloboda je istinsko oružje mira, s povijesnim i proročkim poslanjem. Ona naime vrednuje i dovodi do punog ostvarenja duboke osobine i skrivene mogućnosti osobe, koje su kadre promijeniti i učiniti svijet boljim. Ona dopušta gajiti nadu u budućnost pravednosti i mira, usprkos teškim nepravdama i materijalnim i moralnim bijedama. Neka svi ljudi i društva na svim razinama i u svim krajevima svijeta što prije uzmognu iskusiti vjersku slobodu - put koji vodi do mira. Iz Vatikana, 8. prosinca 2010. Papa Benedikt XVI.

17 Pavao VI., Poruka za Svjetski dan mira 1976.: AAS 67 (1975.), 671. 18 Isto, str. 668.

13

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan bolesnika 2011. Bog - čovjekov supatnik "Njegovom se modricom izliječiste" (usp. 1 Pt 2, 24) Draga braćo i sestre, na liturgijski spomen Gospe Lurdske, koji se slavi 11. veljače, Crkva predlaže slaviti Svjetski dan bolesnika. Ta proslava, prema želji časnog sluge Božjega Ivana Pavla II., je zgodna prilika da se razmišlja o tajni trpljenja i, prije svega, da se naše zajednice i građansko društvo učini osjetljivijima prema bolesnoj braći i sestrama. Ako je svaki čovjek naš brat, utoliko više oni koji su slabi, koji trpe i koji trebaju skrb moraju biti u središtu naše pažnje, kako se nitko ne bi osjetio zaboravljenim i marginaliziran; naime "mjera čovječnosti se određuje na osnovu toga kako se društvo i pojedinac odnose prema trpljenju i onima koji trpe. Društvo koje ne uspijeva prihvatiti one koji trpe i ne pridonosi stvaranju ozračja u kojem će njegovi članovi dijeliti tuđu bol i duboko suosjećati s onima koji trpe okrutno je i neljudsko društvo" (Enc. Spe salvi, 38). Neka inicijative koje će se organizirati u pojedinim biskupijama u prigodi toga Dana budu poticaj da skrb za one koji trpe bude djelotvornija, također u perspektivi svečane proslave, koja će se 2013. održati u marijanskom svetištu u Altöttingu u Njemačkoj. 1. Još uvijek pamtim trenutak u kojem sam, tijekom pastoralnog pohoda Torinu, imao priliku zadržati se u razmišljanju i molitvi pred Torinskim platnom, pred onim trpećim licem, koje nas poziva razmišljati o Onome koji je ponio na sebi trpljenje ljudi svih

vremena i svih mjesta, također naša trpljenja, naše teškoće, naše grijehe. Koliko je samo vjernikâ, tijekom povijesti, prošlo pokraj toga pogrebnog platna, u kojem je bilo umotano tijelo raspetog čovjeka, koje u svemu odgovara onome što nam Evanđelja govore o Isusovoj muci i smrti! Njegovo promatranje poziva razmišljati o onome što piše sveti Petar: "njegovom se modricom izliječiste" (usp. 1 Pt 2, 24). Božji je Sin trpio, umro, ali je uskrsnuo i upravo zato te rane postaju znak našeg otkupljenja, oproštenja i pomirenja s Ocem; one, međutim, postaju također kamen kušnje za vjeru učenika i za našu vjeru: svaki put kada Gospodin govori o svojoj muci i smrti, oni ne razumiju, odbacuju, protive se. Za njih, kao i za nas, trpljenje ostaje uvijek bremenito tajnom, teško ga je prihvatiti i ponositi. Dvojica učenika na putu za Emaus bili su ožalošćeni zbog događaja koji su se zbili tih dana u Jeruzalemu i tek kada im se Uskrsli pridružio na putu oči im se otvoriše te počeše na te događaje gledati drugim očima (usp. Lk 24, 13-31). Apostol Toma također pokazuje da mu je teško vjerovati u put otkupiteljske muke: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati" (Iv 20, 25). Ali pred Kristom koji pokazuje svoje rane, njegov se odgovor pretvara u dirljivu ispovijest vjere: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 28). Ono što je

14

ranije bila nepremostiva prepreka, jer je znak prividnog Isusova neuspjeha, postaje, u susretu s Uskrslim, dokaz pobjedničke ljubavi: "Samo Bog koji nas ljubi do te mjere da na sebe preuzima naše rane i našu bol, osobito onih nevinih, dostojan je vjere" (Poruka Urbi et orbi, Uskrs 2007.). 2. Dragi bolesnici i patnici, upravo po Kristovim ranama možemo vidjeti, očima nade, sva zla koja muče čovjeka. Isus svojim uskrsnućem nije uklonio trpljenje i zlo iz svijeta, ali ih je suzbio u korijenu. Nadutoj sili zla suprotstavio je svemoć svoje ljubavi. Pokazao nam je, dakle, da je put mira i radosti Ljubav: "kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13, 34). Krist, pobjednik smrti, živ je među nama. I dok sa svetim Tomom i mi govorimo: "Gospodin moj i Bog moj!", slijedimo našeg Učitelja u raspoloživosti utrošiti život za našu braću (usp. 1 Iv 3, 16), postajući glasnici radosti koja se ne plaši boli – uskrsne radosti. Sveti Bernard kaže: "Bog ne može patiti, ali može suosjećati". Bog, utjelovljena istina i ljubav, htio je trpjeti za nas i s nama; postao je čovjekom da može patiti zajedno sa čovjekom, na stvaran način, u tijelu i krvi. U svako je trpljenje, dakle, ušao Onaj koji dijeli i podnosi trpljenje; u svakom se trpljenju širi consolatio, utjeha ljubavi Boga koji dijeli čovjekove patnje kako bi ponovno svanula zvijezda nade (usp. enc. Spe salvi, 39). Vama, draga braćo i sestre, ponavljam ovu poruku, da budete njezini svjedoci svojim trpljenjem, svojim životom i svojom vjerom.

3. Upirući svoj pogled prema susretu u Madridu, u kolovozu 2011., prigodom Svjetskog dana mladih, želim uputiti također posebnu misao mladima, osobito onima koji žive iskustvo bolesti. Često patnja, Isusov križ ulijevaju strah, jer kao da su negacija života. Zapravo je riječ o nečem potpuno suprotnom! Križ je Božji "da" čovjeku, najviši i najsnažniji izraz njegove ljubav i izvor iz kojeg izbija život vječni. Iz Isusova probodenog srca je potekao taj božanski život. Samo On je kadar osloboditi svijet od zla i učiniti da poraste njegovo Kraljevstvo pravednosti, mira i ljubavi kojem svi težimo (usp. Poruka za Svjetski dan mladih 2011.). Dragi mladi, naučite "vidjeti" i "susresti" Isusa u euharistiji, gdje je prisutan na stvaran način za nas, do te mjere da je postao hranom kojom se hranimo na našem životnom putu, ali ga znajte prepoznati i služiti mu također u siromašnima, bolesnima, u braći koja trpe i koja su u nevolji, koja trebaju vašu pomoć (usp. isto, 4). Svima vama, bolesni i zdravi, ponavljam poziv da gradite mostove ljubavi i solidarnosti, kako se nitko ne bi osjećao osamljenim i napuštenim, već bliskim Bogu i dijelom velike obitelji njegove djece (usp. Opća audijencija, 15. studenog 2006.). 4. Promatrajući Isusove rane naš se pogled upravlja k njegovu Presvetom Srcu, u kojem se Božja ljubav očituje u najvišem stupnju. Presveto Srce je raspeto Srce, s bokom kojeg je probo mač iz kojeg teku krv i voda (usp. Iv 19, 34), "simbol sakramenata Crkve, da se svi ljudi, privučeni Spasiteljevu Srcu, s radošću napajaju na nepresušnom izvoru spasenja" (usp. Rimski misal, Predslovlje svetkovine Presvetog Srca

15

Isusova). Osobito vi, dragi bolesnici, osjetiti blizinu toga Srca punog ljubavi i crpite s vjerom i radošću iz toga izvora, moleći: "Vodo iz prsiju Kristovih, operi me. Muko Kristova, okrijepi me. O dobri Isuse, usliši me. U svoje rane sakrij me" (Molitva svetog Ignacija Loyole). 5. Na kraju ove moje poruke za idući Svjetski dan bolesnika, želim izraziti svoju ljubav svima i svakome, osjećajući se dionikom patnji i nada koje živite svakodnevno u jedinstvu s Kristom raspetim i uskrslim, da vam on dadne mir i ozdravljenje srca. Neka zajedno s njim uz vas bdije Djevica Marija, kojoj se s pouzdanjem obraćamo zazivima Zdravlje bolesnih i Utjeha žalosnih. Podno križa za nju se ostvarilo Šimunovo proroštvo: njezino je majčinsko srce probodeno (usp. Lk 2, 35). Iz ponora svoje boli, kojom je sudjelovala u boli svoga Sina, Marija je osposobljena prihvatiti novo poslanje: postati Kristovom majkom u njegovim udovima. U času križa, Isus joj prikazuje svakog od svojih učenika govoreći joj: "Evo ti sina" (usp. Iv 19, 26-27). Majčinsko suosjećanje prema

Sinu postaje majčinsko suosjećanje prema svakom od nas u našim svakodnevnim trpljenjima (usp. Homi-lija u Lurdu, 15. rujna 2008.). Draga braćo i sestre, na ovaj Svjetski dan bolesnika, pozivam također vlasti da ulažu sve veće energije u zdravstve-ne strukture koje će biti pomoć i potpora onima koji trpe, osobito najsiromašnijima i najpotrebitijima, i, okrećući se u mislima svim biskupijama, upućujem srdačan pozdrav biskupima, svećenicima, posvećenim osobama, sjemeništarcima i bogoslovima, zdrav-stvenim djelatnicima, dragovoljcima i svima onima koji se s ljubavlju posvećuju brizi i ublažavanju rana svakog bolesnog brata i sestre, u bolnicama ili lječilištima, u obiteljima: znajte na licima bolesnih uvijek vidjeti lice nad licima – Kristovo lice. Svima jamčim svoj spomen u molitvi, dok svima podjeljujem posebni aposto-lski blagoslov. Iz Vatikana, 21. studenog 2010., blagdan Krista Kralja svega stvorenja. Papa Benedikt XVI.

Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2011. "S Kristom ste suukopani u krštenju, s njime ste i uskrsli" (usp. Kol 2, 12) Draga braćo i sestre, korizma, koja nas vodi prema proslavi svetog Uskrsa, za Crkvu je vrlo dragocjeno i važno liturgijsko vrijeme. Tim povodom vam s radošću upućujem posebnu riječ kako bi se to vrijeme živjelo s dužnom zauzetošću. Dok upire svoj pogled prema konačnom susretu sa svojim

Zaručnikom u vječnom Vazmu, crkvena zajednica, ustrajna u molitvi i djelatnoj ljubavi, snažnije prianja čišćenju u duhu, da izobilnije iz otajstva utjelovljenja crpi novi život u Kristu Gospodinu (usp. Predslovlje Prve korizmene nedjelje). 1. Taj isti nam je život već prenesen na dan našega krštenja, kada je, nakon što

16

smo "postali dionicima Kristove smrti i uskrsnuća", započela za nas "radosna i zanosna pustolovina učenika" (Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova, 10. siječnja 2010.). Sveti Pavao u svojim poslanicama opetovano ustraje na jedinstvenom zajedništvu sa Sinom Božjim ostvarenom u toj kupelji. Činjenica da u većini slučajeva ljudi krštenje primaju još kao djeca ističe da je riječ o Božjem daru: nitko ne zaslužuje vječni život vlastitim snagama. Božje milosrđe, koje briše grijeh i daje nam iskusiti u vlastitim životima kako je to imati "isto mišljenje kao i u Kristu Isusu" (Fil 2, 5), besplatno se daje čovjeku. Apostol naroda, u Poslanici Filipljani-ma, izražava značenje preobrazbe koja se ostvaruje dioništvom u Kristovoj smrti i uskrsnuću, naznačujući njegov krajnji cilj, a taj je "da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih" (Fil 3, 10-11). Krštenje nije, zato, neki obred iz prošlosti, već susret s Kristom koji oblikuje čitav život krštenika, daje mu božanski život i poziva ga na iskreno obraćenje; potaknuto i poduprto milošću, ono omogućuje kršteniku postići mjeru uzrasta punine Kristove. Posebna veza povezuje krštenje s korizmom kao pogodnim vremenom da se iskusi milost koja spašava. Oci Drugoga vatikanskog koncila potaknuli su sve pastire Crkve da koriste "obilatije…krsne elemente svojstvene korizmenoj liturgiji" (konst. Sacrosanctum Concilium, 109). Crkva, naime, oduvijek povezuje uskrsno bdjenje s krsnim slavljem: u tom se

sakramentu ostvaruje ono veliko otajstvo po kojem čovjek umire grijehu, postaje dionikom novoga života u Kristu Uskrslom i prima istog onog Duha Božjega koji je uskrisio Isusa od mrtvih (usp. Rim 8, 11). Taj besplatni dar mora se uvijek iznova oživljavati u svakome od nas a korizma nam pruža put sličan katekumenatu, koji je za kršćane prve Crkve, kao i za današnje katekumene, nezamjenjiva škola vjere i kršćanskog života: oni doista žive krštenje kao čin od odsudne važnosti za cio svoj život. 2. Da bismo se ozbiljno zaputili na put prema Uskrsu i pripravili se za proslavu Gospodinova uskrsnuća – najradosniju i najsvečaniju svetkovinu čitave liturgij-ske godine – ima li išta primjerenije od toga da dopustimo da nas vodi Božja riječ? Zato nas Crkva, u evanđeoskim tekstovima koji se čitaju na korizmene nedjelje, vodi k posebno snažnom susretu s Gospodinom, pomažući nam ponovno proći dionice puta kršćanske inicijacije: katekumenima to služi kao priprava za primanje sakramenta preporođenja, a onima koji su već kršteni da učine nove i odlučne korake u nasljedovanju Krista i u punijem darivanju njemu. Prva nedjelja korizmenog puta otkriva naše ljudsko stanje na ovoj zemlji. Pobjednička borba protiv napasti, kojom započinje Isusovo poslanje, je poziv čovjeku da postane svjestan vlastite krhkosti da bi prihvatio milost koja oslobađa od grijeha i ulijeva novu snagu u Kristu, koji je Put, Istina i Život (usp. Ordo Initiationis Christianae Adultorum, br. 25). Snažni je to podsjetnik kako kršćanska vjera

17

uključuje, po Isusovu primjeru i u jedinstvu s njim, borbu "protiv upravlja-ča ovoga mračnoga svijeta" (Ef 6, 12), u kojem je đavao na djelu i neumorno, do dana današnjeg, napastuje svakog onog koji se želi približiti Gospodinu: Krist iz nje izlazi kao pobjednik, da otvori također naše srce nadi i vodi nas kako bismo pobijedili zasjede zloga. Evanđeoski ulomak o Gospodinovu preobraženju stavlja pred naše oči Kristovu slavu, koja anticipira uskrsnu-će i koja najavljuje divinizaciju čovjeka. Kršćanska zajednica postaje svjesna da je, poput apostola Petra, Jakova i Ivana, povedena "na goru visoku, u osamu" (Mt 17, 1), da ponovno primi u Kristu, kao sinovi i kćeri u Sinu, dar Božje milosti: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" (r. 5). To je poziv udaljiti se od svakodnevne buke i uroniti u Božju prisutnost: on nam želi, svakoga dana, prenijeti Riječ koja prodire u dubine našega duha, gdje razlikuje dobro i zlo (usp. Heb 4, 12) i jača volju da slijedimo Gospodina. Gospodinovo pitanje Samarijanki: "Daj mi piti!" (Iv 4, 7), koje slušamo u liturgiji Treće korizmene nedjelje, izražava veliku Božju ljubav prema svakom čovjeku i želi pobuditi u našem srcu želju za darom "vode koja struji u život vječni" (r. 14): to je dar Duha Svetoga, koji čini vjernike "istinskim klanjateljima" koji će se moliti Ocu "u duhu i istini" (r. 23). Samo ta voda može utažiti našu žeđ za dobrom, istinom i ljepotom! Samo ta voda, koju nam je dao Sin, može natopiti pustinje nemirne i nezadovoljne duše, "dok ne pronađe spokoj u Bogu", prema glasovitim riječima svetog Augustina.

"Nedjelja slijepca od rođenja" predsta-vlja Krista kao svjetlo svijeta. Evanđe-lje sve nas postavlja pred pitanje: "Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" "Vjerujem, Gospodine" (Iv 9, 35.38), kaže s radošću slijepac od rođenja, govoreći uime svih vjernika. Čudo ozdravljenja znak je da Krist, zajedno s vidom, želi otvoriti oči našeg duha, da naša vjera postane sve dublja te uzmognemo prepoznati u njemu jedinog Spasitelja. On prosvjetljuje sve tmine života i vodi čovjeka da živi kao "sin svjetla". Kada nam se, na Petu korizmenu nedjelju, proglašava Lazarovo uskrsnu-će, nalazimo se pred vratima poslije-dnjeg misterija našega života: "Ja sam uskrsnuće i život… Vjeruješ li ovo?" (Iv 11, 25-26). Za kršćansku je zajednicu kucnuo čas da, zajedno s Martom, ponovno iskreno stavi čitavu svoju nadu u Isusa iz Nazareta: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!" (r. 27). Zajedništvo s Kristom u ovome životu pripravlja nas da prijeđemo granicu smrti, kako bismo zauvijek živjeli s njim. Vjera u uskrsnuće od mrtvih i nada vječnog života otvaraju naše oči prema posljednjem smislu našega života: Bog je stvorio čovjeka za uskrsnuće i za život i ta istina daje istinsku i konačnu dimenziju povijesti ljudi, njihovom osobnom i društvenom životu, kulturi, politici, ekonomiji. Bez svjetla vjere, cio svemir ostaje zatvoren u grobu bez budućnosti i nade. Korizma nalazi svoje ispunjenje u Vazmenom trodnevlju, osobito u velikom bdjenju u svetoj noći: obnovom krsnih obećanja ponovno potvrđujemo da je Krist Gospodar našega života, onoga života kojeg nam

18

je Bog objavio kada smo ponovno rođeni "iz vode i Duha Svetoga" i ponovno potvrđujemo naše čvrsto opredjeljenje da ćemo uzvratiti na djelovanje milosti da bismo bili njegovi učenici. 3. Naše uranjanje u Kristovu smrt i uskrsnuće po sakramentu krštenja potiče nas svakoga dana oslobađati naše srce tereta materijalnih stvari, egoističnog odnosa sa "zemljom" koji nas osiromašuje i sprječava nas da budemo raspoloživi i otvoreni Bogu i bližnjemu. U Kristu, Bog se objavio kao Ljubav (usp. 1 Iv 4, 7-10). Kristov križ, "besjeda o križu" očituje spasenjsku moć Boga (usp. 1 Kor 1, 18), koji se daruje da ponovno pridigne čovjeka i donese mu spasenje: ljubav u njezinu najradikalnijem obliku (usp. enc. Deus caritas est, 12). Tradicionalnim praksama posta, milostinje i molitve, koje predstavljaju izraze naše zauzetosti oko obraćenja, korizma uči živjeti Kristovu ljubav na sve radikalniji način. Post, koji može imati različite motiva-cije, zadobiva za kršćanina duboko religijsko značenje: osiromašivanjem svoga stola učimo pobjeđivati sebičnost da bismo živjeli u logici dara i ljubavi; odricanjem od nečega – i to ne samo od onoga što nam je suvišno – učimo odvraćati pogled od svoga "ja", da bismo otkrili Nekoga pored nas i prepoznali Boga u licima mnoge naše braće. Post ne samo da ne čini vjernika potištenim, već ga, naprotiv, sve više otvara Bogu i potrebama ljudi te tako omogućuje da se ljubav prema Bogu pretoči u ljubav prema bližnjemu (usp. Mk 12, 31). Na našem putu često se također suočavamo s napašću da imamo sve

više, to jest pohlepom za novcem, koja ugrožava primat Boga u našem životu. Žudnja za posjedovanjem izaziva nasilje, izrabljivanje i smrt; zato Crkva, osobito u korizmeno vrijeme, podsjeća na praksu milostinje, to jest na sposobnost dijeljenja. Klanjanje dobri-ma, naime, ne samo da udaljava čovjeka od drugoga, već ga čini sve siromašnijim i nesretnijim, zavarava ga, obmanjuje i ne ostvaruje ono što obećava, jer postavlja materijalne stvari na mjesto koje pripada Bogu, jedinom izvoru života. Kako čovjek može shvatiti Božju očinsku dobrotu ako mu je srce puno sebičnosti i vlastitih planova, kojima se zavarava da si može zajamčiti budućnost? Čovjek je tada u napasti da, baš poput bogataša iz prispodobe, pomisli: "dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge…". Poznat nam je Gospodinov sud: "Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe!" (Lk 12, 19-20). Praksa milostinje podsjetnik je da Bog mora uvijek biti na prvome mjestu kao i na pozornost prema drugome, kako bismo ponovno otkrili našeg dobrog Oca i primili njegovo milosrđe. U čitavom korizmenom vremenu Crkva nam nudi s posebnim obiljem Božju riječ. Njezinim razmatranjem i interioriziranjem a zatim i svakodne-vnim življenjem, učimo dragocjeni i nezamjenjivi oblik molitve, jer nas pozorno slušanje Boga, koji nastavlja govoriti našemu srcu, hrani na putu vjere koji smo započeli na dan krštenja. Vjera nam omogućuje također steći novu svijest o vremenu: naime, bez perspektive vječnosti i transcendencije, ono naprosto upravlja naše korake prema obzoru bez budućnosti. U molitvi, međutim, nalazimo vremena za

19

Boga, da shvatimo da "riječi njegove neće uminuti" (usp. Mk 13, 31), da uđemo u ono prisno zajedništvo s njim "koje nam nitko neće moći oteti" (usp. Iv 16, 22) i koje nas otvara nadi koja ne razočarava – vječnom životu. Ukratko, tijekom korizmenog puta, na kojem smo pozvani razmatrati otajstvo križa, upoznajemo "zajedništvo u patnjama njegovim" (Fil 3, 10) da bismo ostvarili duboko obraćenje našega života, tako da dopustimo da nas preobrazi djelovanje Duha Svetoga, kao svetog Pavla na putu za Damask i oslobodimo se svoje sebičnosti, pobjeđujući nagon za dominiranjem nad drugima i otvarajući se Kristovoj ljubavi. Korizma predstavlja pogodno vrijeme da spoznamo naše slabosti i prihvatimo, iskrenim preispitivanjem vlastitoga života, obnoviteljsku milost

sakramenta pokore te odlučno upravimo svoje korake prema Kristu. Draga braćo i sestre, po osobnom susretu s našim Otkupiteljem i postu, milostinji i molitvi, put obraćenja prema Uskrsu vodi nas k ponovnom otkrivanju našega krštenja. Obnovimo u ovoj korizmi prihvaćanje milosti koju nam je Bog dao u tome času, da nas ona prosvjetljuje i vodi u svim našim djelima. Ono što taj sakrament označa-va i ostvaruje, pozvani smo živjeti svakoga dana u sve velikodušnijem i autentičnijem nasljedovanju Krista. Na tome našem putu povjerimo se Djevici Mariji, koja je rodila Božju riječ u vjeri i tijelu, da bismo poput nje uronili u smrt i uskrsnuće njezina Sina Isusa i imali vječni život. Iz Vatikana, 4. studenoga 2010. Papa Benedikt XVI.

Papina poruka za Svjetski dan mladih 2011. “Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, čvrsti u vjeri« (usp. Kol 2, 7)” Dragi prijatelji, često razmišljam o Svjetskom danu mladih u Sydneyu 2008. Ondje smo doživjeli istinsko slavlje vjere, gdje je Duh Sveti snažno djelovao i stvorio snažno zajedništvo među sudionicima iz svih krajeva svijeta. Taj je skup, kao i svi prethodni, urodio bogatim plodovima u životima mladih ljudi i u životu same Crkve. Sada svoj pogled upiremo prema slijedećem Svjetskom danu mladih koji će se održati u Madridu u kolovozu iduće godine. Godine 1989., nekoliko mjeseci prije povijesnog pada Berlinskog zida, mladi su hodočastili u

Španjolsku, u Santiago de Compostelu. Danas, kada Europa ima silnu potrebu ponovno pronaći svoje kršćanske korijene, za odredište svjetskog susreta mladih odredili smo Madrid. Tema tog susreta će biti: »Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, čvrsti u vjeri« (usp. Kol 2, 7). Pozivam vas zato na taj susret u Madridu, koji je od iznimne važnosti kako za Crkvu u Europi, tako i za opću Crkvu. Volio bih da svi mladi, kako oni koji dijele našu vjeru u Isusa Krista, tako i oni koji oklijevaju, sumnjaju ili ne vjeruju, mogu doživjeti iskustvo Gospodina Isusa uskrslog i živog i

20

njegove ljubavi prema svima nama, koje može biti presudno za život. 1. Na izvorima vaših najdubljih težnji U svakom povijesnom dobu, pa tako i u ovom našem današnjem u kojem živimo i djelujemo, mladi osjećaju duboku želju da međuljudski odnosi budu protkani iskrenošću i solidarnošću. Mnogi pokazuju jasnu želju da izgrađuju istinske prijateljske odnose, upoznaju pravu ljubav, zasnuju vlastitu obitelj, postignu osobnu stabilnost i stvarnu sigurnost, riječju sve ono što može jamčiti vedru i sretnu budućnost. Prisjećajući se svoje mladosti, znam da stabilnost i sigurnost nije ono što najviše zaokuplja misli mladog čovjeka. Nema sumnje da su posao i siguran krov nad glavom veliki i žuran problem, no istodobno je mladost doba u kojem je čovjek u traženju većega života. U doba moje mladosti i mi, tadašnji mladi, tražili smo nešto novo, ne pristajući na prosječnost i malograđanštinu. Htjeli smo ono što je veliko i novo. Htjeli smo pronaći život u svoj njegovoj širini i ljepoti. Naravno, to je bilo povezano i s tadašnjom situacijom u kojoj smo živjeli. Tijekom nacionalsocijalističke diktature i rata bili smo, da tako kažem, »sputani« od tadašnjih vlasti. Zato smo se silno željeli osloboditi tih okova i istražiti sve mogućnosti koje se pružaju čovjeku u svoj svojoj širini. No smatram kako je ta želja mladog čovjeka da se izdigne iznad svakodne-vnice prisutna u svakom dobu. Mladom je čovjeku svojstveno željeti nešto više od uobičajene svakodnevice, nešto više od sigurnog zaposlenja i osjećati težnju za onim što je doista veliko. Je li to samo isprazni san koji nestaje kada

čovjek odraste? Ne nipošto! Čovjek je stvoren za ono što je veliko, za beskonačno. Sve drugo je nedovoljno. Sveti Augustin bio je u pravu kada je rekao: nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi. Težnja za većim životom ukazuje na činjenicu da smo Božja stvorenja, da nosimo njegov »otisak«. Bog je život i zato svako biće toliko snažno teži životu; napose čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, žudi za ljubavlju, radošću i mirom. Tako shvaćamo da je besmisleno težiti tome da se ukloni Boga kako bi čovjek mogao živjeti! Bog je izvor života; ukloniti ga znači odvojiti se od toga izvora i, neizbježno, ostati bez punine i radosti: »stvorenje naime iščezava bez Stvoritelja« (Drugi vatikanski koncil, konst. Gaudium et spes, 36). Današnja kultura, u nekim dijelovima svijeta, posebice na Zapadu, teže isključiti Boga ili vjeru promatrati kao čisto privatni čin, koji nema nikakvog značenja u društvenom životu. Premda sve vrijednosti koje su u temelju društva – kao što su ljudsko dostojan-stvo, solidarnost, obitelj, rad – proizlaze upravo iz Evanđelja, svjedoci smo svojevrsnog »iščeznuća Boga«, nekog zaborava, ako ne čak i pravog odbacivanja kršćanstva i nijekanja blaga primljene vjere, što za sobom povlači opasnost gubitka vlastitog dubokog identiteta. Zato vas, dragi prijatelji, pozivam da učvrstite svoju vjeru u Boga, oca našeg Gospodina Isusa Krista. Vi ste budućnost društva i Crkve! Kao što je apostol Pavao nekoć pisao Kološanima, bitno je imati korijene, čvrste temelje. To osobito vrijedi danas kada mnogi nemaju čvrsta uporišta na kojima graditi

21

život te tako postaju duboko nesigurni. Rašireni relativizam, prema kojemu sve isto vrijedi i ne postoji nikakva istina i nikakav apsolutna referentna točka, ne vodi pravoj slobodi, već nestabilnosti, izgubljenosti, prilagođavanju trenuta-čnim modama. Vi mladi imate pravo primiti od naraštajâ koji su vam prethodili čvrsta uporišta kako biste mogli donositi vlastite odluke i graditi svoj život, kao što mlada biljka treba hranjivu podlogu kako bi njezino korijenje moglo rasti te da bi tako kasnije postala snažno stablo, kadro davati plodove. 2. Ukorijenjeni i nazidani na Kristu Da bi istaknuo važnost vjere u životu vjernika, želim nešto reći o svakom od tri izraza koje sveti Pavao koristi u ovom svom izričaju: »Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, čvrsti u vjeri« (usp. Kol 2, 7). U tome možemo razabrati tri slike: izraz »ukorijenjeni« doziva u svijest sliku stabla i korijenja koje ga hrani, izraz »nazidani« odnosi se na građenje kuće, dok riječ »čvrsti« upućuje na tjelesni i duhovni rast. Riječ je o vrlo rječitim izrazima. Prije nego što ih počnem tumačiti, treba primijetiti kako su u izvornom tekstu ta tri izraza, gramatički gledano, u pasivu: to znači da je sâm Krist taj koji ukorijenjuje, naziđuje i učvršćuje vjernike. Prva slika je stablo koje je čvrsto prionulo uz tlo pomoću korijenja, koje mu daje čvrstoću i koje ga hrani. Bez snažnih korijena lako bi ga odnio vjetar i ne bi preživjelo. Koji su naši korijeni? To su, naravno, naši roditelji, obitelj, kultura naše zemlje, koji su vrlo važna sastavnica našeg identiteta. Biblija

otkriva i drugu sastavnicu. Prorok Jeremija piše: »Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod« (Jr 17, 7-8). Za proroka pustiti korijenja znači staviti svoje pouzdanje u Gospodina. Od njega crpimo svoj život. Bez njega ne bismo mogli istinski živjeti. »Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu« (1 Iv 5, 11). Sâm Isus se predstavlja kao naš život (usp. Iv 14, 6). Zato kršćanska vjera nije samo vjerovanje u određene istine, već je prije svega osobni odnos sa Isusom Kristom, to je susret s Božjim Sinom, koji životu daje novu snagu. Kada stupimo u osobni odnos s Njim, Krist nam otkriva naš identitet i, u prijateljstvu s njim, život raste i ostvaruje se u punini. Postoji trenutak u mladosti u kojem si svatko od nas postavi pitanje: koji smisao ima moj život, koju svrhu, kako ga usmjeriti? Ta temeljna pitanja ponekad dugo zaokupljaju čovjekov duh. Postavljamo si pitanje kojim se poslom baviti, kakve društvene odnose uspostaviti, koje osjećaje produbljivati... U vezi s tim ponovno se prisjećam svoje mladosti. Na neki sam način već prilično rano znao da Gospodin želi da budem svećenik. No kasnije, nakon rata, kada sam u sjemeništu i na fakultetu bio na putu prema tom cilju, morao sam iznova zadobiti tu sigurnost. Brojna pitanja zaokupljala su mi misli i srce: je li to sigurno put kojim želim ići? Je li to sigurno Božja volja za mene? Hoću li mu moći biti vjeran i biti potpuno

22

raspoloživ za njega u njegovoj službi? Takvu odluku nije nimalo lako donijeti, ona zahtijeva mnoga trvenja i borbe. Drukčije i ne može biti. No zatim se javila sigurnost: dobro je tako! Dà, Gospodin me želi, zato će mi dati i snagu. Kada ga slušam, kada zajedno s njim kročim postajem doista to što jesam. Nije važno ispunjavati svoje vlastite želje, već njegovu volja. Tako život postaje autentičan. Kao što korijeni drže stablo čvrsto zasađeno u tlu, tako temelji daju kući trajnu stabilnost. Po vjeri smo nazidani na Kristu (usp. Kol 2, 7). U svetoj povijesti imamo brojne primjere svetih ljudi, koji su svoje živote gradili na riječi Božjoj. Prvi od njih je Abraham. Praotac naše vjere je poslušao Gospodina kada je od njega zatražio da napusti zemlju svojih predaka i zaputi se u nepoznato. »Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta« (Jak 2, 23). Biti nazidan na Kristu znači na konkretan način odgovoriti na Božji poziv, uzdajući se u njega i provodeći u djelo njegovu riječ. Sâm Isus opominje svoje apostole: »Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovije-dam?« (Lk 6, 46); i, pribjegavajući slici građenja kuće, dodaje: »Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih… sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena« (Lk 6, 47-48). Dragi prijatelji, gradite svoje kuće na stijeni, poput čovjeka koji »iskopa u dubinu«. Trudite se i vi svaki dan

slijediti Kristovu riječ. Doživljavajte ga kao pravog prijatelja s kojim ćete zajedno putovati na vašem životnom putu. Dok je on uz vas moći ćete se hrabro i s nadom suočavati s teškoćama i problemima, razočarenjima i porazima. Neprestano vam se nude lakše ponude, ali vi primjećujete da se one pokazuju lažnima, ne daju vam vedrinu i radost. Jedino nam Božja riječ pokazuje pravi put, samo je vjera koja nam je prenesena svjetlo koje prosvjetljuje put. Zahvalno primite taj duhovni dar koji ste primili od svojih obitelji i trudite se odgovorno odgovoriti na Božji poziv, postanite zreli u vjeri. Ne vjerujte onima koji vam kažu na ne trebate druge da izgradite svoj život! Pronađite, naprotiv, oslonac u vjeri vama bliskih osoba, u vjeri Crkve i zahvaljujte Gospodinu što ste je primili i što ste je prigrlili! 3. Čvrsti u vjeri Budite »Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, čvrsti u vjeri« (Kol 2, 7). Poslanicu iz koje je preuzet ovaj tekst sveti Pavao je pisao da odgovori na točno određenu potrebu kršćana grada Kolosa. Ta je zajednica bila izložena prijetnji određenih kulturnih strujanja, koje su odvraćale vjernike od evanđelja. Naše današnje kulturno okruženje, dragi prijatelji, ima mnoge sličnosti s onim u kojem su živjeli onodobni Kološani. Naime, u njemu postoji snažna struja laicizma koji želi potisnuti Boga na margine čovjekova života i društva općenito, nudeći i nastojeći stvoriti »raj« bez njega. No, iskustvo nas uči da se svijet bez Boga pretvara u »pakao« u kojem prevladavaju sebičnosti, podjele u obiteljima, mržnje među ljudima i

23

narodima i u kojem nema ljubavi, sreće i nade. Nasuprot tome, tamo gdje ljudi i narodi prihvaćaju Božju prisutnost, klanjaju mu se u istini i slušaju njegov glas, ondje se na konkretan način gradi civilizacija ljubavi, u kojoj se svakoga poštuje u njegovu dostojanstvu, raste zajedništvo, s plodovima koje ono sa sobom nosi. Postoje međutim i kršćani koji su dopustili da ih zavede laicistički način razmišljanja ili ih privlače vjerske struje koje udaljavaju od vjere u Isusa Krista. Neki drugi, opet, premda nisu podlegli zovu istih, jednostavno su dopustili da im se vjera ohladi, što za sobom neizbježno povlači negativne posljedice na moralnom planu. Braći zaraženoj idejama koje su tuđe evanđelju, apostol Pavao doziva u pamet moć umrlog i uskrslog Krista. To otajstvo je temelj našega života, središte kršćanske vjere. Sve filozofije koje to zanemaruju, smatrajući to »ludošću« (1 Kor 1, 23), pokazuju svoje ograničeno-sti kada se nađu pred velikim pitanjima koja prebivaju u čovjekovu srcu. Zato i ja, kao nasljednik apostola Petra, želim učvrstiti vas u vjeri (usp. Lk 22, 32). Mi čvrsto vjerujemo da se Isus Krist prinio na križu da nam dadne svoju ljubav; u svojoj muci ponio je naša trpljenja, preuzeo na sebe naše grijehe, podario nam oproštenje i pomirio nas s Bogom Ocem, otvorivši nam put vječnoga života. Na taj smo način oslobođeni od onoga što nas najviše smeta u životu: ropstva grijeha, i možemo ljubiti sve, pa čak i neprijatelje, i dijeliti tu ljubav s najsiromašnijom braćom i braćom u nevolji. Dragi prijatelji, križ nas često plaši jer kao da nekako poništava život. No križ

je zapravo nešto sasvim suprotno! On je Božje »da« čovjeku, najveći izraz njegove ljubavi i vrelo iz kojeg izvire vječni život. Samo nas uskrsli Krist može spasiti, osloboditi od zla i uspostaviti Kraljevstvo pravde, mira i ljubavi. Naime, iz Isusova otvorenog srca na križu je potekao taj božanski život, koji je uvijek dostupan onome koji prihvati podići oči prema Raspetom. Pozivam vas zato da prihvatite Isusov križ, taj znak Božje ljubavi, kao izvor novoga života. Izvan Krista umrlog i uskrslog nema spasenja! Samo on može spasiti svijet od zla i učiniti da poraste Kraljevstvo pravednosti, mira i ljubavi kojem svi težimo. 4. Vjerovati u Isusa Krista, a ne vidjeti ga U Evanđelju nam je opisano vjersko iskustvo apostola Tome u prihvaćanju otajstva križa i Kristova uskrsnuća. Toma je jedan od dvanaestorice apostola; slijedio je Isusa na njegovu putu; izravni je svjedok njegovih čudâ i ozdravljenjâ; slušao je njegove riječi; iskusio strah zbog njegove smrti. Isus se uvečer prvoga dana u tjednu ukazao apostolima, no Toma nije bio prisutan, a kada su mu ostali apostoli saopćili kako je Isus živ i da se ukazao, izjavljuje: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati« (Iv 20, 25). I mi bismo htjeli vidjeti Isusa, moći razgovarati s njim, još snažnije osjetiti njegovu prisutnost. No, velikom broju današnjih ljudi teško je doprijeti do Krista. Kruže tolike slike Isusa koje se

24

predstavljaju kao znanstveno utemelje-ne i oduzimaju mu njegovu veličinu, jedincatost njegove osobe. Zato je, tijekom dugih godina proučavanja i razmišljanja, u meni sazrela misao da prenesem drugima nešto od svojeg osobnog susreta s Isusom u jednoj knjizi, gotovo da im pomognem vidjeti, čuti, dotaknuti Gospodina, u kojem nam je Bog došao ususret kako bi ga upoznali. Sâm Isus, naime, ukazavši se iznova učenicima nakon osam dana, kaže: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran« (Iv 20, 27). I mi možemo imati opipljiv kontakt s Isusom, dodirnuti, da tako kažem, rukom biljege njegove muke, znakove njegove ljubavi prema nama: on nam je u sakramentima posebno blizak, daruje se nama. Dragi mladi, naučite »vidjeti« i »susresti« Isusa u euharistiji, u kojoj je prisutan i toliko blizak da nam se daje za hranu na našem životnom putu; u sakramentu pokore, u kojem nam Gospodin očituje svoje milosrđe nudeći nam uvijek svoje oproštenje. Prepoznaj-te i služite Isusu također u siromašnima, bolesnima, braći koja su u nevolji i trebaju pomoć. Otpočnite i njegujte osobni dijalog s Isusom Kristom u vjeri. Upoznajte ga preko čitanja Svetog pisma i Katekizma Katoličke Crkve. Razgovarajte s njim u molitvi, pouzdajte se u njega: on vas neće nikada izdati! »Vjera je prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio« (Katekizam Katoličke Crkve, 150). Tako ćete moći postići zrelu i čvrstu vjeru, koja se neće temeljiti samo na nekom vjerskom osjećaju ili na nejasnom sjećanju na ono

što ste u djetinjstvu pročitali u kateki-zmu. Moći ćete upoznati Boga i živjeti istinski s njim, poput apostola Tome, kada snažno očituje svoju vjeru u Isusa: »Gospodin moj i Bog moj!«. 5. Poduprti vjerom Crkve, da bi bili svjedoci U tome trenutku Isus je uskliknuo: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju« (Iv 20, 29). On pritom ima pred očima Crkvu, koja se temelji na vjeri očevidaca: njegovih apostolâ. Shvaća-mo onda da je naša osobna vjera u Krista, rođena iz razgovora s njim, vezana uz vjeru Crkve: nismo izolirani vjernici, već smo, po krštenju, članovi te velike obitelji, a vjera koju ispovijeda Crkva daje sigurnost našoj osobnoj vjeri. Vjerovanje koje molimo na nedjeljnoj misi štiti nas upravo od opasnosti da vjerujemo u nekog boga koji nije Bog kojeg nam je objavio Isus: »svaki je vjernik kao kolut u dugom lancu onih koji vjeruju. Ja ne mogu vjerovati, ako nisam podržan vjerom drugih, a svojom vjerom pridonosim da se podupre vjera drugih« (Katekizam Katoličke Crkve, 166). Budimo uvijek zahvalni Gospodinu za dar Crkve: ona nam pomaže kročiti naprijed sa sigurnošću u vjeri, koja nam daje pravi život (usp. Iv 20, 31). U povijesti Crkve sveci i mučenici iz slavnoga su Kristova križa crpili snagu da ostanu vjerni Bogu sve do potpunog samopredanja; u vjeri su pronalazili snagu da pobijede vlastite slabosti i prevladaju sve protivštine. Naime, kao što kaže apostol Ivan, »tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus

25

Sin Božji?« (1 Iv 5, 5). A pobjeda koja proizlazi iz vjere je pobjeda ljubavi. Koliko je samo negdašnjih i današnjih kršćana koji su živi svjedoci snage vjere koja se izražava u ljubavi: oni su mirotvorci, promicatelji pravde i začetnici boljeg, humanijeg svijeta, svijeta u skladu s Božjim naumom. Ti su ljudi svojom kompetentnošću i sposobnošću u različitim područjima društvenog života djelotvorno pridonijeli dobrobiti čitave zajednice. Ljubav koja izvire iz vjere dovela ih je do vrlo konkretnog svjedočanstva, u djelima i riječima: Krist nije dobro samo za nas same, on je najdragocjenije dobro koje moramo dijeliti s drugima. U dobu globalizacije budite svjedoci kršćanske nade u čitavom svijetu: mnogo je onih koji žele prigrliti tu nadu! Pred grobom prijatelja Lazara, koji je ležao već četiri dana mrtav, Isus, prije nego će ga ponovno dozvati u život, reče njegovoj sestri Marti: »budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju« (Iv 11, 40). Tako i vi, ako budete vjerovali i svakoga dana svjedočili svoju vjeru, postat ćete oruđa koja će drugim mladima poput vas pomoći pronaći smisao i radost života, koja izvire iz susreta s Kristom! 6. Na putu prema Svjetskom danu mladih u Madridu Dragi prijatelji, još vas jednom pozivam da dođete na Svjetski dan mladih u Madridu. Očekujem svakog od vas s dubokom radošću: Krist vas želi učvrstiti u vjeri po Crkvi. Odluka o vjerovanju u Isusa Krista i njegovu nasljedovanju nije laka; stoje joj na putu naše nevjere i mnogi glasovi koji pokazuju lakše putove. Ali ne dajte se

obeshrabriti, već radije tražite potporu vjerničke zajednice, potporu Crkve! Pažljivo se pripremajte tijekom ove godine za susret u Madridu sa svojim biskupima, svećenicima i odgovornim osobama za pastoral mladih u biskupijama, župnim zajednicama, udrugama i pokretima. Kvaliteta našeg susreta ovisit će ponajprije o duhovnoj pripravi, molitvi, zajedničkom slušanju riječi Božje i uzajamnoj potpori. Dragi mladi, Crkva računa na vas! Treba vašu živu vjeru, kreativnu ljubav i snagu vaše nade. Vaša prisutnost obnavlja, pomlađuje i daje novi polet Crkvi. Zato su svjetski dani mladih milost ne samo za vas, nego za cijeli Božji narod. Crkva u Španjolskoj se aktivno priprema da vas ugosti i doživi s vama radosno iskustvo vjere. Zahvaljujem se biskupijama, župama, svetištima, redovničkim zajednicama, crkvenim udrugama i pokretima, koji velikodušno rade na pripremi toga susreta. Gospodin će ih sigurno za to blagosloviti. Neka vas Djevica Marija prati u tim pripremama. Ona je, na Anđelov navještaj, s vjerom prihvatila Božju riječ; s vjerom je pristala da Bog izvede u njoj ono što je naumio. Izgovorivši svoj »da«, primila je dar beskrajne ljubavi, koja ju je potaknula da preda samu sebe Bogu. Neka ona zagovara za svakog od vas, mladići i djevojke, kako bi na idućem Svjetskom danu mladih mogli rasti u vjeri i ljubavi. Jamčim vam svoj očinski spomen u molitvi i od srca vas blagoslivljam. Iz Vatikana, 6. kolovoza 2010., na blagdan Preobraženja Gospodnjeg Papa Benedikt XVI.

26

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan molitve za zvanja 2011. Predlagati zvanja u mjesnoj Crkvi Četrdeset i osmi Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 15. svibnja 2011., na Četvrtu vazmenu nedjelju, poziva nas razmišljati o temi: "Predlagati zvanja u mjesnoj Crkvi". Prije sedamdeset godina časni sluga Božji Pio XII. osnovao je Papinsko djelo za svećenička zvanja. Kasnije su slična djela biskupi osnivali u mnogim biskupijama. Vodili su ih svećenici i laici, kao odgovor na poziv Dobrog Pastira, koji "vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira", i reče: "Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju" (Mt 9, 36-38). Umijeće promicanja i brige za zvanja nalazi svijetlu referentnu točku na stranicama Evanđelja gdje Isus poziva svoje učenike da ga slijede te ih poučava s ljubavlju i brižnošću. Ono što posebno privlači našu pozornost jest način na koji je Isus pozvao svoje najbliže suradnike da naviještaju Kraljevstvo Božje (usp. Lk 10, 9). Prije svega, jasno dolazi do izražaja da je prvi čin molitva za njih: prije nego će ih pozvati, Isus je proveo noć u osami, u molitvi, u osluškivanju Očeve volje (usp. Lk 6,12), u duhovnoj odvojenosti od svakodnevnih briga. Učenikov poziv rađa se upravo u prisnom razgovoru sa Ocem. Poziv na svećeničku službu i posvećeni život je u prvom redu plod stalnoga dodira s Bogom živim i ustrajne molitve koja se uzdiže "gospodaru žetve" bilo u župnim

zajednica, bilo u kršćanskim obiteljima, bilo na molitvenim sastancima na kojima se moli za zvanja. Gospodin je, na početku svoga javnog djelovanja, pozvao neke ribare, koji su se pripremali za ribolov na Galilejskom jezeru, obrativši im se riječima: "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mt 4, 19). Pokazao im je svoje misijsko poslanje brojnim "znacima" koji su pokazatelj njegove ljubavi prema ljudima i dar Očeva milosrđa; učio ih je riječju i životom da budu spremni nastaviti njegovo djelo spasenja; na kraju, znajući "da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu" (Iv 13, 1), povjerio im je spomen svoje smrti i uskrsnuća, i prije nego će biti uzdignut na Nebo poslao ih je u čitav svijet zapovjedivši im: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28, 19). Poziv koji Isus upućuje onome kojem kaže: "Slijedi me!" je u isti mah zahtjevan i uzvišen: on ih poziva da budu njegovi prijatelji, da slušaju izbliza njegovu riječi i žive s njim; uči ih potpunom predanju Bogu i širenju Kraljevstva prema zakonu evanđelja: "ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12, 24); poziva ih da napuste vlastitu skučenu volju, svoju ideju o samoostvarenju i urone u drugu volju, Božju volju i puste da ih ona vodi ona vodi i nadahnjuje život. Dao im je

27

iskusiti bratstvo, koje se rađa iz te potpune otvorenosti za Boga (usp. Mt 12, 49-50) i koje je prepoznatljivi znak Isusove zajednice: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13, 35). Nasljedovanje Krista i danas je zahtjevno: to znači naučiti trajno upirati pogled u Isusa, dobro ga upoznati, slušati ga u Riječi i susretati se s njim u sakramentima; to isto tako znači naučiti suobličiti svoju volju njegovoj. To je prava škola odgoja za sve koji se pripremaju za svećeničku i službu i posvećeni život, pod vodstvom mjerodavnih crkvenih vlasti. Gospodin neizostavno poziva, u svim razdobljima života, sudjelovati u njegovu poslanju i služiti Crkvi u zaređenoj službi i posvećenom životu, a Crkva "je pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja" (Ivan Pavao II., posinodska apostolska pobudnica Pastores dabo vobis, 41), naročito u naše doba kada se čini da je Gospodinov poziv zaglušen "drugim glasovima" i da poziv na njegovo nasljedovanje dajući vlastiti život izgleda previše težak, svaka kršćanska zajednica i svaki vjernik moraju svjesno prihvatiti obvezu promicati duhovna zvanja. Važno je hrabriti i podupirati one koji pokazuju jasne znakove poziva na svećenički poziv i redovničko posvećenje, da osjete toplinu čitave zajednice dok budu davali svoj pristanak Bogu i Crkvi. I ja sam ih potičem kao što sam to učinio onima koji su odlučili ući u sjemenište i kojima sam napisao: "I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, pa i u ovom našem vremenu u kojem je tehnologija

zavladala svijetom i dobu globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi, da bismo s njim i po njemu naučili živjeti u istini i sačuvali i svojim životom pokazali mjerila prave ljudskosti" (Pismo sjemeništarcima, 18. listopada 2010.). Potrebno je da čitava mjesna Crkva bude sve osjetljivija i pozornija prema pastoralu zvanja, odgajajući na obitelj-skoj i župnoj razini kao i na razini udruga, napose djevojčice, dječake i mlade ljude – kao što je Isus činio sa apostolima – da sazrijevaju u istinskom i prisnom prijateljstvu s Gospodinom, njegovanom u osobnoj i liturgijskoj molitvi; da se nauče pomnom i plodonosnom slušanju Božje riječi, putem sve veće prisnosti sa Svetim pismom; da shvate da prihvaćanje Božje volje ne poništava i ne uništava osobu, već omogućuje čovjeku otkriti i slijediti najdublju istinu o samome sebi; da žive besplatnost i bratstvo u odnosima s drugima, jer se samo otvarajući Božjoj ljubavi nalazi prava radost i puno ostvarenje vlastitih težnji. "Predlagati duhovna zvanja u mjesnoj Crkvi" znači imati hrabrosti pokazati, putem pomnog i primjerenog pastorala zvanja, taj zahtjevni put nasljedovanja Krista, koje je, budući da ima duboki smisao, kadro obuhvatiti cio čovjekov život. Obraćam se osobito vama, draga subraćo u episkopatu. Da bi poslanje spasenja u Kristu nastavili i sve više širili, važno je "[promicati] što im je više moguće svećenička i redovnička zvanja, uz osobitu skrb za misijska zvanja" (Dekr. Christus Dominus, 15).

28

Gospodin treba vašu suradnju da bi njegovi pozivi mogli doprijeti do srcâ onih koje je izabrao. Pazite koga ćete izabrati za službu u dijecezanskom centru za zvanja, koji predstavlja dragocjeno sredstvo promicanja i organiziranja pastorala zvanja i molitve kojeg ovaj podupire i jamči njegovu djelotvornost. Želim vas također, draga subraćo biskupi, podsjetiti na brigu opće Crkve za pravednu razdiobu svećenika u svijetu. Vaša raspoloživost prema biskupijama koje oskudijevaju zvanjima, postaje Božji blagoslov za vaše zajednice a za vjernike je svjedočanstvo svećeničke službe koja se velikodušno otvara potrebama čitave Crkve. Drugi je vatikanski koncil izrijekom podsjetio da "dužnost promicanja svećeničkih zvanja pripada svoj kršćanskoj zajednici, a to joj valja činiti ponajprije punim kršćanskim životom" (Dekr. Optatam totius, 2). Želim zato uputiti posebni bratski pozdrav i poticaj onima koji na razne načine surađuju u župama sa svećenicima. Na osobit se način obraćam onima koji mogu pružiti vlastiti doprinos pastoralu zvanja: svećenicima, obiteljima, katehistima, animatorima. Svećenicima poručujem da budu kadri dati svjedočanstvo zajedništva s biskupom i ostalom subraćom, da bi zajamčili plodno tlo na kojem će poniknuti svećenička zvanja. Neka obitelji budu "nadahnute duhom vjere, ljubavi i pobožnosti" (isto), kadre pomoći svojim sinovima i kćerima da velikodušno prihvate poziv na

svećeništvo i posvećeni život. Katehisti i animatori katoličkih udruga i crkvenih pokreta, uvjereni u svoje odgojno poslanje, neka se trude "da tako odgajaju mlade koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti" (isto). Draga braćo i sestre, vaše zauzimanje u promicanju i u brizi za zvanja stječe puninu smisla i pastoralnu djelotvornost kada se ostvaruje u jedinstvu Crkve i upravljeno je k služenju zajednici. Zato je svaki moment života crkvene zajednice – kateheze, odgojni susreti, liturgijska molitva, hodočašća u svetišta – dragocjena mogućnost da se u Božjem narodu, osobito kod djece i mladeži, pobudi osjećaj pripadnosti Crkvi i odgovornost odgovora na poziv na svećeništvo i posvećeni život, izabran slobodno i svjesno. Sposobnost njegovati zvanja je karakteristični znak vitalnosti neke mjesne Crkve. S pouzdanjem i ustrajno zazivajmo pomoć Djevice Marije, da se, primjerom njezina prihvaćanja Božjeg nauma spasenja i njezinim djelotvornim zagovorom, uzmogne širiti u svakoj zajednici raspoloživost reći "da" Gospodinu, koji poziva uvijek nove radnike za svoju žetvu. S tom željom, svima od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov. Iz Vatikana, 15. listopada 2010. Papa Benedikt XVI.

29

Poruka pape Benedikta XVI. za 45. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija Istina, navještaj i autentičnost života u digitalnom dobu Draga braćo i sestre, prigodom 45. svjetskog dana sredstava društvene komunikacije, želim podijeliti s vama neka razmišljanja na koja me potaknula pojava koja je karakteristična za naše doba: riječ je o širenju komunikacije Internet mrežom. Sve više postaje općeprihvaćeno mišljenje da, kao što je industrijska revolucija prouzročila duboku promjenu u društvu novostima uvedenim u proizvodni ciklus i u život radnika, tako danas duboka preobrazba do koje dolazi na polju komunikacija predvodi val velikih kulturnih i društvenih promjena. Nove tehnologije ne mijenjaju samo način komuniciranja, već komunikaciju u njoj samoj, zbog čega se može reći da prolazimo kroz razdoblje goleme kulturne preobrazbe. Zahvaljujući tom načinu širenja infor-macijâ i spoznajâ javlja se novi način shvaćanja i razmišljanja, s do sada nezabilježenim mogućnostima za uspo-stavu odnosa i izgrađivanje zajedništva. Pred nama se otvaraju sve donedavno nezamislivi obzori; oni pobuđuju u nama divljenje zbog mogućnosti koje pružaju nova sredstva i, istodobno, nameću na sve urgentniji način niz razmišljanja o značenju komunikacije u digitalnom dobu. To je posebno očito kada se pogledaju izvanredne mogućno-sti Internet mreže i kompleksnost njezinih primjena. Kao i svaki drugi plod ljudskog uma, nove komunikacij-ske tehnologije moraju se staviti u službu cjelovitog dobra osobe i čitavoga čovječanstva. Ako ih se mudro koristi,

one mogu pridonijeti zadovoljavanju želje za smislom, istinom i jedinstvom što je najdublja težnja ljudskog bića. U digitalnom svijetu, prenositi informa-cije sve češće znači unijeti ih u neku društvenu mrežu, gdje se znanja dijele u području osobnih razmjena. Jasno razlučivanje između proizvođača i korisnika informacije je relativizirano i komunikacija bi htjela biti ne samo razmjena podataka, već sve više također neki oblik dijeljenje. Ta je dinamika pridonijela novom vrednovanju komu-nikacije, koju se promatra prije svega kao dijalog, razmjenu, zajedništvo i stvaranje pozitivnih odnosa. S druge strane, u tome se nailazi na neke granice karakteristične za digitalnu komunikaciju: jednosmjernost interak-cije, težnja da se drugima prenesu samo neki dijelovi vlastitog duhovnog svijeta, opasnost izgrađivanja lažne slike o sebi, što se može pretvoriti u neku vrstu samodopadnosti. Mladi na osobit način doživljavaju tu promjenu komunikacije, sa svim tjeskobama, proturječjima i kreativno-stima karakterističnim za one koji se s oduševljenjem i radoznalošću otvaraju novim iskustvima u životu. Njihovo sve veće uključivanje u javni digitalni forum, što su ga stvorile takozvane društvene mreže (social networks), pomaže uspostaviti nove oblike interpersonalnog odnosa, utječe na način na koji osoba percipira samu sebe i stoga, neizbježno, pokreće pitanje ne

30

samo o tome kako ispravno djelovati, već također o vlastitoj vjerodostojnosti. Ulazak u taj virtualni prostor (cyberspace) može biti znak istinskog traženja osobnog susreta s drugim, pri čemu treba paziti da se izbjegnu opasnosti koje ono sa sobom nosi, kao što je sklanjanje u neku vrstu paralelnog svijeta ili prekomjerna izloženost virtualnom svijetu. U traženju nekoga s kojim će dijeliti iskustva, u potrazi za "prijateljstvom", čovjek se susreće sa izazovom da bude autentičan, vjeran samome sebi i da ne podlegne iluziji izgrađivanja umjetnog javnog "profila". Nove tehnologije omogućuju ljudima da se susreću onkraj granica prostora i samih kultura, otvarajući tako potpuno novi svijet mogućih prijateljstava. To je velika mogućnost, ali to zahtijeva također veću pozornost i svijest o mogućim opasnostima. Tko je moj "bližnji" u tome novom svijetu? Postoji li opasnost da budemo manje prisutni onima koje susrećemo u našem svakodnevnom životu? Postoji li opasnost da budemo rastreseniji, jer je naša pažnja fragmentarna i zaokupljena svijetom "različitim" od onoga u kojem živimo? Imamo li vremena da kritički razmišljamo o našim odlukama i njegujemo ljudske odnose koji su doista duboki i trajni? Uvijek je važno podsjećati da virtualni kontakt ne može i ne smije zamijeniti izravni ljudski kontakt sa osobama na svim razinama našega života. I u digitalnom se dobu svatko suočava s nužnošću da bude autentična osoba koja razmišlja. Usto, dinamike društvene mreže pokazuju da je svaka osoba uvijek uključena u ono što komunicira.

Kada ljudi razmjenjuju informacije, već dijele same sebe, svoj pogled na svijet, svoje nade, svoje ideale. Iz toga slijedi da postoji neki kršćanski način prisutnosti također u digitalnom svijetu: on poprima svoj oblik u komunikaciji koja je čestita i otvorena, odgovorna i poštuje drugoga. Naviještati evanđelje putem novih medija znači ne samo unositi izričito vjerske sadržaje na razne medijske platforme, već također svjedo-čiti dosljedno, u vlastitom digitalnom profilu i načinu komuniciranja, opredjeljenja, prioritete, prosudbe koji su duboko povezani s evanđeljem, i onda kada se o njemu ne govori na izričit način. Nadalje, također je istina da se ni u digitalnom svijetu ne može naviještati poruku bez dosljednog svjedočenja od strane onoga koji naviješta. U tim novim okolnostima i s tim novim oblicima izražavanja, vjernik je ponovno pozvan dati odgovor svakome koji zatraži razlog nade koja je u njemu (usp. 1 Pt 3, 15). Zauzimanje za svjedočenje evanđelja u digitalnoj eri zahtijeva od svih da budu posebno pozorni prema vidicima te poruke koji mogu predstavljati izazov za neke od tipičnih logika weba. Prije svega moramo biti svjesni da istina koju nastojim dijeliti s drugima ne crpi svoju vrijednost iz svoje "popularnosti" ili količine pozornosti koju privlači. Moramo nastojati da je drugi upoznaju u cijelosti, radije no da se trudimo učiniti je prihvatljivom ili ju čak "razvodnjavati". Ona mora postati svakodnevna hrana a ne nešto što će kratkotrajno privući pozornost. Istina evanđelja nije nešto što može biti predmet potrošnje ili površnog korištenja, već je dar koji zahtijeva slobodni odgovor. I kada se naviješta u

31

virtualnom prostoru web mreže, evanđ-elje uvijek zahtijeva da se ucjepljuje u stvarni svijet i da dođe u doticaj s konkretnom braćom i sestrama s kojima dijelimo svakodnevni život. Izravni ljudski odnosi uvijek su od temeljne važnosti za prenošenje vjere! Želim pozvati kršćane da se s povjere-njem i svjesnom i odgovornom kreativ-nošću uključe u mrežu odnosâ koju je omogućilo digitalna era. I to ne jednostavno zato da zadovolje želju da budu ondje prisutni, već zato što je ta mreža sastavni dio ljudskog života. Web pridonosi razvoju novih i složenijih intelektualnih i duhovnih obzora kao i novih oblika zajedničke svijesti. I na tome smo polju pozvani naviještati našu vjeru da je Krist Bog, Spasitelj čovjeka i povijesti, Onaj u kojem sve postiže svoju puninu (usp. Ef 1, 10). Naviještanje evanđelja zahtijeva smjerni i diskretni oblik komunikacije, koji potiče srce i pokreće svijest; takav oblik koji podsjeća na stil Isusa uskrslog kada se pridružio učenicima na putu za Emaus (usp. Lk 24, 13-35). Kroz blizinu i razgovor s njima, kroz dozivanje u svijest onoga što je bilo u njihovu srcu on ih postupno uvodi u shvaćanje misterija. Istina koja je Krist, u konačnici, je puni i autentični odgovor na onu ljudsku želju za odnosom, zajedništvom i smislom koja izlazi na vidjelo također u prisutnosti mnoštva ljudi na raznim

društvenim mrežama. Vjernici koji svjedoče svoja najdublja uvjerenja pružaju dragocjeni doprinos i umnogo-me pomažu da se spriječi da se web pretvori u sredstvo koje depersonalizira osobe, nastoji manipulirati njihovim emocijama ili omogućuju onima koji u rukama imaju moć da monopolizira tuđa mišljenja. Naprotiv, neka vjernici potiču sve da očuvaju živim vječna čovjekova pitanja, koja svjedoče našu želju za transcendencijom i čežnjom za autentičnim životom, uistinu dostojna da se živi. To je upravo ona čisto ljudska duhovna težnja koje se krije iza naše težnje za istinom i zajedništvom i koja nas potiče da komuniciramo s integritetom i čestitošću. Pozivam nadasve mlade da dobro iskoriste svoju prisutnost u digitalnom svijetu. Ponavljam im poziv na susret na slijedeći Svjetski dan mladih u Madridu, čijoj pripremi umnogome doprinose prednosti što ih pružaju upravo nove tehnologije. Po zagovoru njihova zaštitnika svetog Franje Saleškog, molim Boga da djelatnicima u medijima udijeli sposobnost da svoj posao uvijek obavljaju savjesno i profesionalno. Svima rado upućujem svoj apostolski blagoslov. Iz Vatikana, 24. siječnja 2011., blagdan svetog Franje Saleškoga Papa Benedikt XVI.

32

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski misijski dan 2011. "Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas" (Iv 20, 21) Prigodom Jubileja dvijetisućite sluga Božji Ivan Pavao II., na početku novog tisućljeća kršćanske ere, snažno je potvrdio nužnost obnovljenog zauzima-nja da se svima donese navještaj evanđelja „istim oduševljenjem koje je bilo vlastito kršćanima prvoga sata“ (Novo millennio ineunte 58). To je najdragocjenija služba koju Crkva može dati čovječanstvu i svakom pojedincu koji traži duboke razloge da živi u punini vlastiti život. Zato taj isti poziv odjekuje svake godine u proslavi Svjetskog misijskog dana. Neprestano naviještanje evanđelja, naime, oživljuje i Crkvu, njezin žar, njezin apostolski duh, obnavlja njezine pastoralne metode kako bi bile sve prikladnije novim prilikama – također onima koje zahtije-vaju novu evangelizaciju – i nadahnute misionarskim poletom: „Misija obna-vlja Crkvu, učvršćuje vjeru i kršćanski identitet, ulijeva novi žar i daje nove poticaje. Vjera se snaži dok se daje! Nova evangelizacija kršćanskih naroda naći će nadahnuće i potporu u poslu sveopćeg poslanja“ (Redemptoris missio 2). Pođite i naviještajte Taj cilj neprestano oživljava slavljenje liturgije, navlastito euharistije, na kraju koje uvijek iznova odjekuje poslanje uskrsloga Isusa apostolima: „Pođi-te…“ (Mt 28, 19). Liturgija je uvijek poziv 'iz svijeta' i ponovno slanje 'u svijet' da se svjedoči ono što se iskusilo, a to je moć spasenja Božje riječi, moć spasenja Kristova uskrsnog otajstva. Svi

oni koji su susreli uskrsloga Gospodina osjetili su potrebu svjedočiti o tome drugima, kako su to učinili učenici iz Emausa. Oni, nakon što su prepoznali Gospodina u lomljenju kruha, „u isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu“ i ispripovje-diše im što im se dogodilo (Lk 24, 33-34). Papa Ivan Pavao II. poziva da budemo „budni i spremni za prepozna-vanje njegova lica i za pristupanje našoj braći noseći veliku vijest: 'Vidjeli smo Gospodina!'“ (Novo millennio ineunte 59) Svima Navještaj evanđelja namijenjen je svim narodima. Crkva je „po svojoj naravi 'misionarska' jer potječe iz poslanja Duha Svetoga u skladu s naumom Boga Oca“ (Ad gentes 2). To je „milost i vlastiti poziv Crkve, njezin najdublji identitet. Ona postoji zato da evange-lizira“ (Evangelii nuntiandi 14). Shodno tome, ne može se nikada zatvoriti u samu sebe. Ukorjenjuje se u određena mjesta kako bi se širila dalje. Ona, prianjajući uz Kristovu riječ i pod utjecajem njegove milosti i njegove ljubavi, svojim djelovanjem u punini i danom trenutku postaje prisutna svim ljudima i svim narodima kako bi ih privela k vjeri u Krista (usp. Ad gentes 5). Ta zadaća nije izgubila na svojoj urgentnosti. Štoviše, „misija Krista Otkupitelja, povjerena Crkvi, još uvijek je daleko od svog ispunjenja. Pogleda-mo li čovječanstvo općenito, na samom kraju drugog tisućljeća od njegova

33

dolaska, vidimo da je ta misija još uvijek na svojim počecima i da se moramo svim silama staviti u njenu službu“ (Redemptoris missio 1). Ne možemo mirno prijeći preko činjenice kako, i nakon dvije tisuće godina, još uvijek postoje narodi koji ne poznaju Krista i nisu još uvijek čuli njegovu poruku spasenja. Usto, sve je više onih koji su evanđelje zaboravili i napustili, premda im je ono naviješteno, ne prepoznaju se više u Crkvi; a i mnoge sredine, također u tradicionalno kršćanskim društvima, odupiru se otvaranju riječi vjere. U tijeku je kulturna promjena, kojoj doprinose također globalizacija, misa-oni pokreti i vladajući relativizam, promjena koja vodi k mentalitetu i načinu života koji ne uzimaju u obzir evanđeosku poruku, kao da Bog ne postoji i koji veličaju težnju blagostanju, lakoj zaradi, karijeri i uspjehu kao svrsi života, također nauštrb moralnih vrijednosti. Suodgovornost svih Opće poslanje uključuje svakoga, sve i uvijek. Evanđelje nije isključivo dobro onoga koji ga je primio, već je dar koji se mora dijeliti, lijepa vijest koju treba pronositi. I taj dar-obaveza je povjerena ne samo nekima, već svim krštenima koji su „rod izabrani… sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“ (1 Pt 2, 9). Ono uključuje također sve vrste djelovanja. Pozornost i surađivanje u evangelizacijskom djelu Crkve u svijetu ne mogu se ograničiti na neke trenutke

ili posebne prigode, niti ih se jednako tako smije smatrati jednom od mnogih pastoralnih aktivnosti: misionarska dimenzija Crkve je bitni vidik i zato ga treba uvijek imati na umu. Važno je da bilo pojedini krštenici bilo crkvene zajednice pokazuju zanimanje za to poslanje ne samo povremeno i neredovito, već stalno, kao oblik kršća-nskog života. Sam Svjetski misijski dan nije izdvojeni trenutak u godini, već je dragocjena prigoda kako bi se zaustavili u razmišljanju odgovaramo li i kako na misijski poziv; to je bitan odgovor za život Crkve. Globalna evangelizacija Evangelizacija je složeni proces i obuhvaća različite sastavnice. Misijska je animacija, od svih njih, uvijek osobitu pozornost davala solidarnosti. To je također jedan od ciljeva Svjetskog misijskog dana, koji, posredstvom Papinskih misijskih djela, potiče na pomoć za ostvarivanje evangelizacij-skih zadaća na misijskim područjima. Riječ je o podupiranju institucija koje su nužne za utvrđivanje i jačanje Crkve preko kateheta, sjemeništa, svećenika; kao i davanju vlastitog doprinosa poboljšanju uvjeta života osoba u zemljama u kojima vlada najveće siromaštvo, neishranjenost navlastito djece, bolesti, pomanjkanje zdravstve-nih službi i službi za obrazovanje. I to spada u poslanje Crkve. Naviještajući evanđelje, ona uzima k srcu ljudski život u punom smislu. Neprihvatljivo je, govorio je sluga Božji Pavao VI., da se u evangelizaciji izostave teme koje se tiču promicanja čovjeka, pravednosti, slobode od svakog oblika tlačenja, naravno u poštivanju autonomije

34

političke sfere. Ne zanimati se za vremenite probleme ljudskog roda značilo bi „zaboraviti lekciju iz evanđelja o ljubavi prema bližnjemu koji pati i koji je u potrebi“ (Evangelii nuntiandi 31. 34); to ne bi bilo u skladu s ponašanjem Isusa, koji je „obilazio […] sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć“ (Mt 9, 35). Tako, suodgovornim sudjelovanjem u poslanju Crkve, vjernik postaje graditelj zajedništva, mira i solidarnosti koje nam je Krist dao te surađuje u ostvarivanju Božjeg nauma spasenja prema ljudskom rodu. Izazove s kojima se ona suočava pozivaju kršćane da kroče zajedno s drugima, a misija ja sastavni dio toga hoda sa svima. U njoj

nosimo, premda u glinenim posudama, naš kršćanski poziv, neprocjenjivo blago evanđelja, živo svjedočanstvo Isusa umrla i uskrsla, kojeg se susreće u Crkvi i u kojeg se vjeruje u Crkvi. Neka Svjetski misijski dan oživi svima želju i radost da „idemo“ ususret čovječanstvu noseći svima Krista. U njegovo vam ime od srca udjeljujem apostolski blagoslov, napose onima koji se najviše trude i trpe za evanđelje. Iz Vatikana, 6. siječnja 2011., svetkovina Bogojavljenja Benedikt XVI.

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2011. "Samo jedna obitelj" Draga braćo i sestre! Svjetski dan selilaca i izbjeglica pruža čitavoj Crkvi mogućnost razmišljati o temi vezanoj uz sve rašireniju pojavu selilaštva i moliti da se srca otvore kršćanskom gostoprimstvu i rade na tome da u svijetu bude više pravednosti i ljubavi, tih stupova na kojima počiva istinski i trajni mir. "Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13, 34) je poziv koji nam Gospodin snažno upućuje i neprestano ponavlja: ako nas Otac poziva da budemo ljubljena djeca u njegovu ljubljenom Sinu, poziva nas

također da jedni druge priznamo braćom u Kristu. Na toj dubokoj povezanosti svih ljudi nadahnjuje se tema koju sam ove godine izabrao za naše razmišljanje a ona glasi: "Samo jedna obitelj", jedna jedincata obitelj braće i sestara u društvima koja su sve više multietnička i interkulturalna, gdje su također ljudi različitih religija potaknuti na dijalog, koji ima za cilj ostvariti ozbiljan i plodonosan suživot u poštivanju legitimnih razlika. Drugi vatikanski koncil kaže da su "svi… narodi jedna zajednica; imaju isti iskon jer je Bog

35

sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj (usp. Dj 17, 26); svima je jedan posljednji cilj, Bog, čija se providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na sve" (Dekla-racija Nostra aetate, 1). Tako, mi "ne živimo jedni pokraj drugih slučajno; svi idemo istim putem kao ljudi pa tako i kao braća i sestre" (Poruka za Svjetski dan mira 2008., 6). Put je isti, to jest put života, ali situacije kroz koje prolazimo na tome putu su različite: mnogi se moraju suočiti s teškim iskustvom selilaštva, u njegovim različitim inačicama: postoji tako inte-rna ili međunarodna migracija, stalna ili povremena, ekonomska ili politička, dragovoljna ili prisilna. U nekim slučajevima odlazak iz vlastite zemlje je potaknut raznim oblicima progona, tako da bijeg postaje nužan. Sama pojava globalizacije, tako karakteristična za naše doba, nije samo društveno-ekonomski proces, već povlači također za sobom činjenicu da je "čovječanstvo sve više međusobno povezano", nadila-zeći zemljopisne i kulturne granice. U vezi s tim Crkva ne prestaje podsjećati da duboki smisao toga epohalnog procesa i njegov temeljni etički kriterij pruža upravo jedinstvo ljudske obitelji i njezin razvoj u dobru (usp. Benedikt XVI., enc. Caritas in veritate, 42). Svi su, dakle, dio iste obitelji, doseljenici i mjesno pučanstvo koje ih prima, i svi imaju jednako pravo koristiti prirodna dobra, koja su namijenjena svima, kao što to uči socijalni nauk Crkve. Tu imaju svoj temelj solidarnost i dijeljenje. "U društvu koje se svakim danom sve više globalizira, zajedničko dobro i zauzimanje za njega nužno mora

poprimiti dimenzije svekolike ljudske obitelji, to jest zajednice narodâ i nacijâ, gradeći tako jedinstvo i mir zemaljs-koga grada i čineći ga u nekoj mjeri anticipacijom, odnosnom pralikom nebeskoga grada koji ne poznaje granica" (Benedikt XVI., enc. Caritas in veritate, 7). Iz te perspektive treba promatrati također stvarnost selilaštva. Naime, kao što je već primijetio sluga Božji Pavao VI., "pomanjkanje bratstva među ljudima i narodima" je razlog nerazvijenosti (enc. Populorum progres-sio, 66) i – možemo dodati – snažno utječe na pojavu selilaštva. Ljudsko bratstvo je, katkad iznenađujuće, iskustvo odnosa koji nas povezuje, duboke povezanosti s drugim, koji je različit od mene, utemeljene na jednostavnoj činjenici da smo svi ljudi. Kada se ono prihvati i odgovorno živi, tada potiče zajedništvo i dijeljenje sa svima, na osobit način sa seliocima; potpomaže darivati sebe drugima, njihovu dobru, dobru svih, u lokalnoj, nacionalnoj i svjetskoj političkoj zajednici. Sluga Božji Ivan Pavao II., u prigodi toga istog dana slavljenog 2001. istaknuo je kako "[univerzalno opće dobro] obuhvaća cijelu obitelj naroda, iznad svake nacionalističke sebičnosti. U tom se kontekstu mora promatrati pravo na iseljeništvo. Crkva ga priznaje svakom čovjeku u dvostrukom vidiku mogućnosti izlaska iz zemlje i mogućnosti ulaska u drugu zemlju u potrazi za boljim životnim uvjetima" (Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2001., 3; usp. Ivan XXIII., enc. Mater et Magistra, 30; Pavao VI., enc. Octogesima adveniens, 17). Istodobno, države imaju pravo regulirati migracijske valove i braniti vlastite

36

granice, uvijek jamčeći poštivanje koje se duguje dostojanstvu svake osobe. Selioci, osim toga, imaju dužnost integrirati se u zemlju koja ih prima, poštujući njezine zakone i nacionalni identitet. "Izazov se dakle sastoji u povezivanju nužnosti prihvaćanja svakoga ljudskog bića, osobito ako je u potrebi, s vrednovanjem neophodnih uvjeta za dostojanstven i miran suživot mjesnog pučanstva i pridošlica" (Poru-ka za Svjetski dan mira 2001., 13). U tome kontekstu, prisutnost Crkve, kao Božjeg naroda koji putuje kroz povijest usred svih drugih naroda, je izvor povjerenja i nade. Crkva je, naime, "na neki način znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda" (Drugi vatikanski koncil, dogm. konst. Lumen gentium, 1); i, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga u njoj, "nije uzaludan napor oko uspostave sveopćeg bratstva" (Isto, past. konst. Gaudium et spes, 38). Sveta euharistija predstavlja, u srcu Crkve, neiscrpno vrelo zajedništva za čitavo čovječanstvo. Zahvaljujući njoj, Božji narod obuhvaća "svaki narod, i pleme, i puk, i jezik" (Otk 7, 9) ne s nekom vrstom svete moći, već s uzvišenom službom ljubavi. Naime djela ljubavi, učinjena osobito siromašnijima i slabima, je kriterij koji dokazuje autentičnost euharistijskih slavlja (usp. Ivan Pavao II., apost. pismo Mane nobiscum Domine, 28). U svjetlu teme "Samo jedna obitelj" treba promotriti napose situaciju u kojoj se nalaze izbjeglice i drugi selioci koji su prisilno napustili svoje domove, a koji imaju važan udio u pojavi selilaštva. U vezi tih osoba, koje su pobjegle od nasiljâ i progonâ, međunarodna je zajednica preuzela na

sebe točno određene obaveze. Poštivanje njihovih prava, kao i opravdana zabrinutost za sigurnost i društvenu koheziju, potpomažu stalan i skladan suživot. I u slučaju selilaca koji su prisiljeni napustiti svoje domove solidarnost se nadahnjuje na "zalihi" ljubavi koja se rađa iz uvjerenja da smo jedna obitelj i, za vjernike katolike, udovi Kristova Mističnog Tijela: nalazimo se u situaciji da ovisimo jedni o drugima, svi smo odgovorni za našu braću i sestre u ljudstvu i, za onoga koji vjeruje, u vjeri. Kako što sam već imao priliku reći, "prihvatiti izbjeglice i pružiti im gostoprimstvo je za sve obavezna gesta ljudske solidarnosti, kako se oni ne bi osjetili izoliranima zbog nesnošljivosti i ravnodušnosti" (Opća audijencija od 20. lipnja 2007.: Insegnamenti II,1 (2007), 1158). To znači da će se onima koji su prisiljeni napustiti svoje domove i svoju zemlju pomoći da pronađu mjesto gdje će živjeti u miru i sigurnosti, gdje će raditi i preuzeti na sebe prava i obaveze koji vrijede u zemlji koja ih prima, pridonoseći općem dobru, ne zaboravljajući pritom ni vjersku dimenziju života. Posebnu misao, također praćenu molitvu, želim uputiti na kraju stranim studentima, čiji je broj također u sve većem porastu u sklopu velike pojave selilaštva. Riječ je također o značajnoj društvenoj kategoriji u perspektivi njihova povratka - kao ljudi koji će jednoga dana obnašati odgovorne službe u zemlje - iz kojih su došli. Oni predstavljaju kulturne i ekonomske "mostove" između tih zemalja i zemalja domaćina i sve to ide upravo u pravcu

37

oblikovanja "samo jedne obitelji". Na tome se uvjerenju mora temeljiti zauzimanje za strane studente i pozornost za njihove probleme, kao što su to ekonomska oskudica ili nevolje koje ih snalaze kada se moraju sami suočiti s društvenom i sveučilišnom sredinom, kao i teškoće uključivanja u novo društvo. U vezi s tim, sviđa mi se podsjetiti da "pripadati sveučilišnoj zajednici… znači stajati na raskrižju kulturâ koje su oblikovale suvremeni svijet" (Ivan Pavao II., američkim biskupima krajevnih Crkava Chicaga, Indianapolisa i Milwaukeea u pohodu "ad limina", 30. svibnja 1998., 6; Insegnamenti XXI,1 [1998.], 1116). U školi i na sveučilištu oblikuje se kultura novih naraštajâ: o tim institucijama u velikoj mjeri ovise hoće li oni biti kadri promatrati čovječanstvo kao jednu obitelj pozvanu biti jedinstvo u različitosti. Draga braćo i sestre, svijet selilaca je golem i raznolik. Poznaje divna i obećavajuća iskustva, kao i, nažalost,

mnoga druga dramatična iskustva nedostojna čovjeka i društva koji se nazivaju uljuđenima. Za Crkvu ta stvarnost predstavlja rječiti znak našega doba, koji snažnije iznosi na vidjelo poziv čovječanstva da tvori samo jednu obitelj i, istodobno, teškoće koje, namjesto da je ujedinjuju, dijele je i razdiru. Ne gubimo nadu i molimo zajedno Boga, Oca svih, da nam pomogne da budemo, svaki ponaosob, muškarci i žene sposobni uspostaviti bratske odnose; te da na društvenom, političkom i institucijskom planu porastu razumijevanje i poštivanje među narodima i kulturama. S tim željama, zazivajući zagovor Presvete Marije, Zvijezde mora, zazivam od srca apostolski blagoslov na sve, a na osobit način na selioce i izbjeglice kao i na sve one koji djeluju na tome važnom području. Iz Castel Gandolfa, 27. rujna 2010. Papa Benedikt XVI.

38

BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE PRIOPĆENJA, PORUKE I IZJAVE Priopćenje s XIII. zajedničkoga zasjedanja HBK i BK BiH Zajedničko zasjedanje Hrvatske biskup-ske konferencije i Biskupske konferen-cije Bosne i Hercegovine, 13. po redu, pod predsjedanjem nadbiskupa đakova-čko-osječkog Marina Srakića i biskupa banjolučkog Franje Komarice, održano je 24. siječnja u dvorani Bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu. Na zasjedanju je, osim članova dviju biskupskih konfere-ncija, sudjelovao i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari. Pozdravljajući sve nazočne, nadbiskup Srakić istaknuo je da je biskupe sabrala briga za vjernike istoga naroda, rasute širom svijeta, kao i zajednička odgovor-nost na raznim područjima crkvenoga života. Biskup Komarica u svom je pozdravu upozorio na dramatično smanjenje broja katolika u Bosni i istočnoj Hercegovini, a napose na području entiteta Republike Srpske, gdje sada živi jedva 5% od predratnog broja katolika. Zahvalio je biskupima HBK na pomoći u rješavanju mnogih problema s kojima se suočavaju katolici u BiH. Pozdrav je uputio i nuncij Cassari, ističući da je zajedničko zasjedanje konkretan primjer crkvenoga zajedni-štva. Zahvalio je biskupima u Hrvatskoj za sve što čine kako bi pomogli mjesnim Crkvama u BiH te izrazio

divljenje prema biskupima u BiH zbog njihove trajne zauzetosti za dobrobit povjerenog im naroda. Iskazao je zabrinutost zbog opasnosti da se u budućnosti još više smanji prisutnost katolika Hrvata u BiH. Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački, kao domaćin zaželio je dobrodošlicu svim prisutnim biskupima. U vremenu kada se zbog negativnih vijesti širi bezvoljnost i gubitak nade u narodu, kardinal Bozanić kao poseban dar i znak nade istaknuo je skorašnji pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. U radnom dijelu zasjedanja o suradnji Hrvatskoga Caritasa i Caritasa BK BiH s posebnim osvrtom na akciju Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH, izvijestili su predsjednici dvaju Caritasa mons. Josip Mrzljak i mons. Komarica. Razmotrivši provedbu dosadašnjih akcija, koje je pokrenula Hrvatska biskupska konferencija, biskupi su dali smjernice za što bolju provedbu ovogodišnjega Tjedna solidarnosti koji će se održati od 21. do 27. ožujka pod geslom: "Vama pak braćo neka ne dodija činiti dobro" (2 Sol 3, 13). Biskupi BK BiH zahvalili su svima koji su se uključili u spomenutu akciju i dali potporu Crkvi i ljudima u BiH.

39

O stanju u hrvatskoj inozemnoj pastvi biskupe je upoznao predsjednik mjero-davnog vijeća mons. Pero Sudar. Svjesni novih izazova s kojima se sus-reću pastoralni djelatnici u hrvatskim katoličkim misijama, koje su s jedne strane specifične za Europu a s druge strane za prekooceanske zemlje, biskupi su dali smjernice za temeljitu analizu sadašnjeg stanja i pronalaženje najbo-ljih rješenja. Ponovno su izrazili zahval-nost svim pastoralnim djelatnicima u misijama širom svijeta potičući Hrvate katolike u inozemstvu na očuvanje vjere i nacionalnog identiteta. O redovitoj godišnjoj vizitaciji Papin-skoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima biskupe je izvijestio mons. Valter Župan. Prenio je radost svećenika studenata, koji dolaze iz četiri države i jedanaest biskupija, zbog obnovljenih prostora u kojima žive i studiraju. Pohvalio je zauzetost poglavara zavoda oko obnove te stvaranja pozitivnog

ozračja u toj ustanovi od posebne važnosti za Crkvu u hrvatskome narodu. Biskupi su izrazili radost zbog najavlje-noga dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb, ističući da je to pohod cijelom hrvatskom narodu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i šire pod geslom: "Zajedno u Kristu". Naglašeno je da su pozvani osobito mladi s kojima će se Sveti Otac susresti na Trgu bana Josipa Jelačića u subotu 4. lipnja, kao i katoličke obitelji u cijelom hrvatskom narodu koje će se okupiti na euharistijskom slavlju na zagrebačkom hipodromu u nedjelju 5. lipnja. Tijekom zasjedanja nuncij Cassari objavio je vijest da je papa Benedikt XVI. imenovao svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije Matu Uzinića dubrovačkim biskupom. Zagreb, 25. siječanj 2011. Tajništvo BK BiH i Tajništvo HBK

Priopćenje za javnost s 51. redovnog zasjedanja BK BiH Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine održala je, od 16. do 18. ožujka u Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, 51. redovno zasjedanje pod predsjedanjem mons. dr. Franje Koma-rice, biskupa banjolučkog. Sudjelovali su svi članovi Biskupske konferencije uključujući i nedavno imenovanog biskupa vojnog ordinarija mons. dr. Tomu Vukšića koji će biti zaređen za biskupa 2. travnja u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Sudjelo-vali su i delegati Hrvatske i Talijanske biskupske konferencije mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarsko-bračko-viški,

i mons. Sebastiano Dho, umirovljeni biskup Albe, te delegat Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Beogradu mons. Zef Gashi, nadbiskup barski. Prvog dana zasjedanja s biskupima se susreo i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico koji se osvrnuo na važnost uspostave Vojnog ordinarijata i imeno-vanja prvog biskupa vojnog ordinarija te ih informirao o diplomatskim aktivnostima Apostolske nuncijature s ciljem stvaranja nužnih uvjeta za što

40

uspješnije ostvarenje poslanja krajevne Crkve u Bosni i Hercegovini. Biskupi su izrazili potporu mons. Vukšiću u predstojećim koracima uspostave Voj-nog ordinarijata izražavajući nadu da će predstavnici vlasti pokazati potrebnu otvorenost za suradnju s ciljem omogućavanja što prikladnijeg dušobri-žništva u Oružanim snagama BiH. Biskupi su saslušali izvješća svojih delegata s raznih međunarodnih i drugih susreta posvetivši posebnu pozornost XI. susretu predsjednika Biskupskih konferencija Jugoistočne Europe održa-nom od 3. do 6. ožujka 2011. u ciparskom glavnom gradu Nikoziji na temu: „Ukorijenjeni u Kristu. Čvrsti u vjeri. Pastoral mladih u Jugoistočnoj Europi“. U duhu poziva, koji su uputili okupljeni predsjednici Biskupskih konferencija, potiču mlade da se ne obeshrabre nego da budu svjesni kako su dio mnoštva mladih koji se „nadaju u Kristu, ljube Krista i pouzdaju se u Krista“. Saslušavši izvješće biskupa Štambuka o pripremama za pohod pape Benedikta XVI. Zagrebu, 4. i 5. lipnja 2011., biskupi i ovom prigodom potiču na osobit način dušobrižnike da porade oko odlaska što većeg broja hodo-časnika, poglavito obitelji i mladih, na susret sa Svetim Ocem. Biskupi su prihvatili prijedlog da Vrhbosanska nadbiskupija nastavi aktivnosti i dogovore oko postavljana čudotvorne slike Gospe Kondžilske u bazilici Navještenja Gospodinova u Nazaretu u Svetoj Zemlji kao simbola štovanja Blažene Djevice Marije na

prostorima krajevne Crkve u Bosni i Hercegovini. Biskupi su odlučili, u dogovoru s Beogradskom nadbiskupijom i nadle-žnom Biskupskom konferencijom, uključiti se, u skladu s mogućnostima, u obilježavanje 1700. obljetnice Milan-skog edikta o slobodi kršćanske vjere koji je obznanio car Konstantin rodom iz Niša. Biskupi su saslušali izvješća svih Vijeća, Komisija i drugih tijela BK BiH te izrazili zahvalnost svim vijećnicima za njihov doprinos i dali potrebne smjernice. Nakon što je posljednjih mjeseci Biskupska konferencija dobila dva nova člana, biskupi su napravili preraspo-djelu u predsjedanju Vijećima pa će nadbiskup metropolit vrhbosanski kar-dinal Vinko Puljić predsjedati Vijećem za bogoslovna i Vijećem za mala sjemeništa te Vijećem za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama; biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić Vijećem za katehezu i Vijećem za kler; biskup Komarica predsjedat će Vijećem za liturgiju i Komisijom „Justitia et pax“ te biti član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu; pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar vodit će Vijeće BK BiH i HBK za hrvatsku inozemnu pastvu i Pedagoško vijeće katoličkih “Škola za Europu”, dok je pomoćnom biskupu banjolučkom mons. dr. Marku Semrenu biti povjereno vođenje Vijeća za obitelj, Vijeća za laike i Odbora za mlade pri tom Vijeću, a povjerit će se mons.

41

Vukšić predsjedanje Vijećem za sredstva društvenoga priopćivanja i Nadzornim vijećem Caritasa BK BiH. Biskupi su saslušali i godišnje izvješće Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela BiH te posebnu zahvalnost izrazili dosadašnjem nacionalnom ravnatelju mons. mr. Tomi Kneževiću za njegovu desetogodišnju neumornu misijsku ani-maciju. Prihvatili su i odobrili pokre-tanje projekta pod naslovom: „Pomozi-mo izgradnju škole u Mivumu“ u Ruandi i osnivanje „MIVE BiH“ (misi-jska prometna zajednica), koja bi pomagala kupovinu terenskih vozila za potrebe misionara i misija. Biskupi su, također, saslušali godišnje izvješće o djelovanju Caritasa BK BiH te izrazili zahvalnost Hrvatskom Cari-tasu za pripremu ovogodišnjeg Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH. Zahvaljuju ljudima i svim institucijama u RH koji će svojom materijalnom i molitvenom potporom pokazati svoje zajedništvo s katolicima i svim ljudima u Bosni i Hercegovini. Upoznati su i djelovanjem Tajništva BK BiH, Katoličke tiskovne agencije BK BiH i Ureda za mlade BK BiH tijekom prošle godine te izrazili zahvalnost i potporu njihovu radu. Pošto su detaljno informirani o osniva-nju Organizacijskog odbora za progla-šenje blaženim s. Jule Ivanišević i četiriju susestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi, 24. rujna 2011. u Sarajevu, biskupi su još jednom ukazali na izvan-redno značenje spomenute beatifikacije ne samo za Vrhbosansku nadbiskupiju i Družbu nego i za cijelu krajevnu Crkvu u Bosni i Hercegovini i za cijeli

hrvatski narod kao i za druge narode iz kojih potječu Drinske mučenice. Biskupi podsjećaju da su razložno i često sve ove godine od Daytonskog sporazuma ukazivali na neprihvatljivo ignoriranje jednakopravnosti hrvat-skoga naroda. Ovo petnaestogodišnje ignoriranje kroz implementaciju Dayto-nskoga sporazuma i borbu za političku dominaciju zadnjih mjeseci kulminiralo je nijekanjem i same izborne volje većine hrvatskoga naroda. U ovoj vrlo osjetljivoj situaciji za budućnost države, koja bi morala štititi interese konstitutivnih naroda i svih građana, biskupi očekuju od predstavnike međunarodne zajednice da se založe za pravedno rješenje bosansko-hercegova-čke drame. Pravda u Bosni i Hercegovi-ni znači, prije svega, jednakopravnost njezinih konstitutivnih naroda što uključuje i praktično poštovanje prava svih njezinih žitelja i naroda. Ustrajavanje samo na funkcionalnosti države a na štetu pravde i pravičnosti prijeti dodatnim dekonstituiranjem hrvatskog naroda i njegova potiskivanja s političke scene u Bosni i Hercegovini. Zato biskupi upozoravaju da je Bosna i Hercegovina dugoročno moguća i hrvatskome narodu prihvatljiva samo ako se u njoj poštuje načelo jednakopravnosti njezinih konstitutivn-ih naroda i štite ljudska prava i slobode svih njezinih građana. Ne svrstavajući ni uz jednu političku stranku, biskupi i ovom prigodom pozivaju i ohrabruju predstavnike političkih stranaka i svih ustanova hrvatskoga naroda da razboritošću, mudrošću, slogom i otvorenošću prema drugima, koristeći se svim legitimnim sredstvima političkog djelovanja, ustraju u traženju

42

zaštite potpune jednakopravnosti hrvatskoga naroda na svim razinama i u svim dijelovima kao i u svim struktu-rama države. Sve vjernike katolike pozivaju da i na ovu nakanu uzdižu molitvu Bogu kako nam ne bi ponestalo životne hrabrosti i istinske ljubavi prema ovoj zemlji pradjedova i dobrosusjedske otvorenosti prema svim njezinim narodima i građanima. Biskupi su 16. ožujka u mostarskoj katedrali slavili zajedničku Euharistiju koju je predslavio kardinal Puljić, a propovijedao biskup Komarica. Pose-bno su molili za žrtve nedavne

katastrofe u Japanu te zahvalili Bogu za 130 godina djelovanja redovite bisku-pske hijerarhije na prostorima Bosne i Hercegovine. Na kraju Misnog slavlja nuncij D'Errico uputio je prigodnu poruku i prenio blagoslov Svetoga Oca. Dana 17. ožujka u Kosači bilo je pred-stavljanje monografije „Kardinal od Vrhbosne“ kojemu su prisustvovali i biskupi. Mostar, 18. ožujak 2011. Tajništvo BK BiH

Priopćenje s 52. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Biskupska konferencija Bosne i Herce-govine održala je, 13. i 14. srpnja 2011. u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, svoje 52. redovno zasjedanje pod predsjedanjem biskupa banjolučkog mons. dr. Franje Komarice. Članovima Biskupske konferencije BiH tijekom zasjedanja pridružili su se: delegat Hrvatske biskupske konferenci-je mons. Ante Ivas, biskup šibenski, delegat Slovenske biskupske konferen-cije mons. dr. Stanislav Lipovšek, celjski biskup, i mons Ilija Janjić, biskup kotorski, delegat Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Beogradu. Delegati su prenijeli izraze zajedništva članova Biskupskih konferencija koje predstavljaju te izvijestili biskupe o aktualnim događanjima s kojima se susreću njihove krajevne Crkve. S posebnom radošću biskupi su saslušali izvješće biskupa Ivasa s Izvanrednog

zasjedanja Hrvatske biskupske konfere-ncije o apostolskom pohodu pape Bene-dikta XVI. Hrvatskoj, 4. i 5. lipnja 2011. Dijelu zasjedanja pridružio se i apostolski nuncij u BiH nadbiskup Alessandro D'Errico koji je, između ostalog, prenio biskupima blagoslov Svetog Oca i izrazio blizinu Svete Stolice Crkvi u Bosni i Hercegovini. Razgovarao je s biskupima o što usklađenijem pastoralnom djelovanju s ciljem osobite potpore katolicima u dijelovima i župama odakle su mnogi prognani. Podupire biskupe da i dalje potiču odgovorne osobe na svim razinama vlasti da omoguće jednaka prava svim narodima i svim građanima u svakom dijelu Bosne i Hercegovine te da pomognu i katolicima održivi povratak i opstanak u njihovu rodnom kraju.

43

Nuncij D'Errico je upoznao biskupe s procesom potpisivanja Temeljnog ugo-vora između Svete Stolice i Crne Gore izrazivši nadu da spomenuti Ugovor biti ratificiran u crnogorskom parlamentu. Biskupi su s pozornošću saslušali izvješća svojih delegata: s plenarnog zajedanja Hrvatske biskupske konferen-cije u Zagrebu, s plenarnog zasjedanja Talijanske biskupske konferencije održanog u Rimu; sa susreta Europske službe za zvanja održanog u Hornu (Austrija), sa studijskog susreta delega-ta Europskih biskupskih konferencija za pastoralno praćenje muslimana u europ-skim zemljama održanog u Torinu; s godišnjih susreta generalnih tajnika i glasnogovornika Europskih biskupskih konferencija održanih u litvanskom glavnom gradu Vilniusu. Biskupi su izabrali mons. dr. Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolu-čkog, za svog delegata na 13. Biskupskoj sinodi koja će se održati od 7. do 28. listopada 2012. U Vatikanu pod geslom „Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere“ te odredili delegate za druge međunarodne susrete. Biskupi su donijeli odluku o osnivanju Komisije za nauk vjere Biskupske konferencije BiH kojom će predsjedati mons. dr. Ratko Perić, biskup mostar-sko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Nakon što su informirani o tijeku preprema Organizacijskog odbora za svečani čin proglašenja blaženima s. Jule Ivanišević i četiriju susestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi, 24. rujna 2011. u Sarajevu, biskupi potiču sve pastoralne djelatnike - svećenike, redovnike i redovnice da upoznaju

vjernike s uzornim životom ovih službenica Božjih koje su podnijele mučeničku smrt iz ljubavi prema Bogu, Crkvi i čovjeku te postale svjetlo u vremenu mržnje i sukoba. Dok osobitu zahvalnost izražavaju onim medijima koji su prepoznali veličinu žrtve i ljubavi pet sestara prema Bogu, Crkvi i ljudima u ovoj zemlji, a potječu iz četiri naroda i tri države, posebno potiču katoličke medije da i dalje prenose punu istinu o Drinskim mučenicama. Pozivaju vjernike da odgovore pozivu svojih duhovnih pastira i 24. rujna dođu u Sarajevo. Biskupi su saslušali izvješće Caritasa Biskupske konferencije BiH o zauzetosti dijecezanskih Caritasa sa sjedištima u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu za pomoć obiteljima i socija-lno ugroženima koju Caritasi nastoje realizirati kroz: obiteljska savjetovališta, podršku socijalno ugroženim obiteljima, socijalno-odgojne i školske programe, podršku djeci s poteškoćama u razvoju i osobama s posebnim potrebama, radio-nice, privremeni smještaj za žrtve nasilja u obitelji, dječje vrtiće... Izražavaju zahvalnost karitativnim djelatnicima i svima koji podupiru rad Caritasa. Apeliraju da predstavnici vlasti na svim razinama prepoznaju važnost djelovanja Caritasa te mu dadnu svu potrebnu pomoć i potporu. Biskupi su razmotrili predloženi Statut Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini koji će biti upućen Kongregaciji za biskupe na odobrenje. Raduje ih da pastoralna skrb nailazi na pozitivan odjek u Oružanim snagama BiH. Izrazili su potporu Vojnom ordinariju u njegovu nastojanju da nadležno ministarstvo iznađe najbolje

44

rješenje za njegov doličan smještaj kako to predviđa Ugovor sa Svetom Stolicom. Biskupi su dali potrebne smjernice za Pastoralnu godinu u akademskoj godini 2011./2012. na Katoličkom bogoslov-nom fakultetu u Sarajevu. Zadužili su Vijeće za bogoslovna sjemeništa Biskupske konferencije BiH da, u suradnji s KBF-om i Franjevačkom teologijom u Sarajevu, naprave prije-dlog zajedničkog plana. Biskupi su razmotrili prijedlog dokume-nta Biskupske konferencije BiH pod naslovom: „Temeljni propisi za forma-ciju trajnih đakona“ te dali smjernice za njegovu doradu. Biskupi su, također, dali potrebne smjernice za doradu knjige povjesničara Franje Marića pod naslovom: Stanje katoličkih župa na području BiH između 1991. i 2011. godine. Svojim pohodom svetištu sv. Terezije od Djeteta Isusa u župi Presnače nedaleko od Banje Luke i molitvom na mjestu gdje su 12. svibnja 1995. mučeničku smrt podnijeli župnik vlč. Filip Lukenda i katehistica s. Cecilija Grgić iz družbe milosrdnica sv. Vinka Paulskog, biskupi su izrazili zahvalnost

Bogu zbog svjedočke vjernosti onih koji su stradali u svom zvanju odnosno svećeničkom i redovničkom poslanju. Očekuju da nadležne institucije napo-kon pokrenu pitanje odgovornosti poči-nitelja ovog i drugih zločina u Bosni i Hercegovini. Osobito podupiru sve koji su hrabro opstali ili odlučili, unatoč svim neizvjesnostima, živjeti na zemlji svojih predaka nadajući se boljem sutra. Ponovno pozivaju sve odgovorne u ovoj zemlji na snažniju potporu svima koji se žele vratiti na svoja ognjišta. Na svetkovinu sv. Bonaventure, nebe-skog zaštitnika banjolučke katedrale i biskupije, 15. srpnja biskupi su sudjelovali na Misnom slavlju kojim je obilježena 130. obljetnica ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i osnivanja Banjo-lučke biskupije. Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a propovijedao biskup Semren. Prigodnu riječ na kraju Mise izrekao je nuncij D'Errico. Banja Luka, 15. srpnja 2011. Tajništvo BK BiH

Priopćenje s 53. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine održala je od 3. do 5. studenoga 2011. u zgradi Nadbiskup-skog ordinarijata vrhbosanskog u Sara-jevu 53. redovno zasjedanje. Predsjedao je banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica, a sudjelovali su svi članovi

Konferencije. Dijelu zasjedanja pridru-žio se apostolski nuncij u Bosni i Her-cegovini nadbiskup Alessandro D'Erri-co. On je biskupima izrazio zahvalnost što su i prigodom obilježavanja 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Herce-

45

govini iznova naglasili duboke veze Crkve u BiH sa Svetim Ocem i Svetom Stolicom. Također je s biskupima izmij-enio mišljenje o uzrocima zabrinjava-jućeg stanja katolika u Bosni i Herce-govini. Zajedno s njime biskupi su razmišljali o pronalaženju najboljeg načina na koji bi ova krajevna Crkva, uz trajnu potporu Svete Stolice, odgovorila tom velikom izazovu. Izražena je radost zbog imenovanja mons. Dražena Kutleše, svećenika Mostarsko-duvanjske dijeceze, bisku-pom koadjutorom Porečko-pulske biskupije. Izražavajući osobitu zahvalnost ocima franjevcima za njihovo zauzeto djelo-vanje i čuvanje katoličke vjere tijekom više od sedam stoljeća, biskupi su pozornost posvetili životu i djelovanju Katoličke Crkve na prostorima Bosne i Hercegovine u posljednjih 130 godina. Naime, 5. srpnja 1881. papa Leon XIII. osnovao je Vrhbosansku metropoliju koja se sastojala od: Vrhbosanske nadbiskupije, sufraganske biskupije Mostarsko-duvanjske te Banjolučke i Trebinjsko-mrkanske biskupije, a 1. veljače 2011. papa Benedikt XVI. osnovao je Vojni ordinarijat u BiH. Saslušavši prigodno izlaganje raspravljali su o prvim desetljećima procvata Crkve na mnogim područjima njezinog djelovanja u BiH kao i o vjerničkim svjedočenjima osobito u vrijeme vladavine komunizma te teških ratnih stradanja kroz tri rata u dvadesetom stoljeću. Molitvom i Misnim slavljem u sarajevskoj katedrali izrazili su zahvalnost svim dosadašnjim članovima crkvene hijerarhije u vrhbosanskoj crkvenoj pokrajini i svima

koji su im pomagali u obavljanju vrlo odgovorne i vrlo teške službe. Biskupi su promišljali o aktualnoj situaciji u kojoj se nalaze svećenici u pastoralu te o načinu pomaganja u što plodnijem njihovu djelovanju. Također su razmišljali o što temeljitijem odgoju i obrazovanju svećenika i svih drugih suradnika i suradnica u apostolatu te promicanju djela milosrđa, ljubavi i mirotvorstva. Svjesni su potrebe da cijene redovničku karizmu i doprinos koji redovničke zajednice pružaju svojim radom u dušobrižništvu, u katehiziranju, vjerskom odgoju, molit-venom karitativnom, socijalnom, medi-cinskom, medijskom i raznovrsnom drugom apostolskom području u korist mnogih članova domaće Crkve, ali i mnogih drugih sugrađana. Biskupi su odlučni da i ubuduće zajedničkim snagama sa svojim suradnicima otkrivaju Božje darove u Kristovim vjernicima laicima te ih podržavaju u životu i poslanju ove Crkve. Prioritetnim smatraju, također, pastora-lno djelovanje na planu obitelji i braka, mladih te ekumenizma i međureli-gijskog dijaloga. Podsjećajući na teška vremena u povijesti krajevne Crkve, biskupi ohrabruju sav katolički puk da i u sadašnjem vremenu, opterećenu broj-nim izazovima i kušnjama, ljube Boga, Crkvu, svoj hrvatski narod i zemlju svojih otaca prihvaćajući zajedničko življenje s drugima i drugačijima i izgradnju mira i suživota svjesni da je život u ovoj zemaljskoj samo hod prema nebeskoj domovini.

46

S posebnom pozornošću biskupi su, između ostalog, saslušali izvješće sa 41. plenarnog zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija održanog u glavnom gradu Albanije Tirani od 29. rujna do 2. listopada 2011. na temu nove evangelizacije. Upoznati su da je tijekom zasjedanja ukazano na nužnost nove evangelizacije čiji su osobiti protagonisti: obitelj, katoličke škole, duhovni pokreti i zajednice te mladi i mediji, koji najprije moraju i sami biti evangelizirani da bi se moglo uz njihovu pomoć evangelizirati druge. Saslušali su izvješće o svečanosti beatifikacije Drinskih mučenica, 24. rujna 2011. u Sarajevu, za koji su se zauzeli Vrhbosanska nadbiskupija i Družba sestara Kćeri Božje ljubavi, a sudjelovali i brojni katolici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore Slovenije i drugih zemalja dok su zanimanje pokazali i mnogi ljudi dobre volje koji su u Drinskim mučenicama prepoznali svjedokinje vjernosti Bogu i mira i ljubavi u vrijeme rata i mržnje. I ovom prigodom biskupi izražavaju zahvalnost svima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos. Zajedničkim pohodom i molitvom pred slikom Drinskih mučenica u crkvi Kraljice svete krunice biskupi su ujedno htjeli potaknuti katolike da se i u ovom vremenu sijanja smutnji i beznađa ugledaju na pet redovnica koje su, došavši iz drugih krajeva u Bosnu i Hercegovinu da bi služili drugima posebno potrebnima, pokazale osobitu

ljubav prema ovoj Crkvi i ljudima ovih krajeva. Biskupi su otvorili službenu internetsku stranicu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te izrazili pohvalu i zahvalnost svima koji su sudjelovali u njezinoj izradi. Nadaju se da će nova web stranica biti od koristi mnogima koji žele upoznati ustroj, dokumente, aktualnosti i brojne druge informacije u vezi sa životom i djelovanjem krajevne Crkve u BiH. U kontekstu obilježavanja 130. obljetnice uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini biskupi su ažurirali spremanje za tisak zajedničke publikacije o stanju župa u njihovim biskupijskim zajednicama između 1991. i 2011. godine. Biskupi žele da Fakultetsko vijeće Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu uspostavi povjerenstvo za usklađivanje Statuta Teološkog instituta u Mostaru s Instrukcijom Kongregacije za katolički odgoj i sa Statutom KBF-a. Također su slavili Euharistiju, 4. studenog na spomendan sv. Karla Boromejskog, u kapelici Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. Predslavio je kardinal Puljić, a prigodnu homiliju održao biskup Vukšić. Sarajevo, 05. studenog 2011. Tajništvo BK BiH

47

Priopćenje s Izvanrednog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine održala je, 11. svibnja 2011. u Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom u Sarajevu svoje Izvan-redno zasjedanje. Predsjedao je biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica, a sudjelovali su svi članovi Biskupske konferencije BiH. Središnja tema zasjedanja bila je: djelovanje crkvenih institucija za odgoj i obrazovanje svećeničkih kandidata četiriju biskupija u Bosni i Hercegovini. Biskupi su najprije saslušali izvješće rektora Nadbiskupskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku don Marijana Pejića koji ih je upoznao s pojedinim pitanjima iz života i djelovanja ove ustanove za odgoj srednjoškolaca koji žele postati dijece-zanski svećenici. U želji da zajednički nađu najbolja rješenja za pojedine poteškoće s kojima se susreće vodstvo Nadbiskupskog sjemeništa, biskupi su dali određene smjernice. Zahvalili su odgojiteljima za njihovu trajnu skrb i nastojanje oko rasta u ljudskosti, vjeri i znanju srednjoškolaca koji su se odazvali Božjem pozivu i krenuli putem svećeništva. Biskupi su saslušali i izvješće rektora i vicerektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu preč. Marka Zubaka i don Stipe Gale te raspravili neka važna pitanja iz života i rada ove odgojne ustanove koja ima osobitu važnost za budućnost biskupijskih zajednica u BiH. Budući da su svi članovi Biskupske konferencije BiH, tijekom svoga svećeničkog djelovanja,

bili na različite načine uključeni u sustav formacije bogoslova, mogli su i na temelju vlastitoga iskustva vrednovati prijedloge poglavarske ekipe te usmjeriti njihov rad prema što boljem odgoju onih koji za cilj imaju biti članovi prezbiterija pojedine biskupije. Uputili su i izraze zahvalnosti i potpore bogoslovijskim poglavarima u njihovu zalaganju da pomognu svećeničkim kandidatima izrasti u istinske navje-stitelje i svjedoke kršćanske vjere u svećeničkom zvanju. Posebnu pozornost biskupi su posvetili djelovanju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. O najvažnijim pitanjima izvijestili su ih: dekan prof. dr. sc. Pavo Jurišić, prodekan za znanost doc. dr. sc. Darko Tomašević i tajnik mr. sc. Željko Marić. Razmotrena su ponajprije financijska i kadrovska pitanja s kojima se susreće ova visokoškolska ustanova utemeljena 1890. godine s ciljem odgoja i obrazo-vanja svećeničkih kandidata u Vrhbo-sanskoj metropoliji kao i formacije katoličkih laika spremnih da, nakon završenog studija, preuzmu svoj dio odgovornosti u Crkvi i društvu. Biskupi su izrazili potporu Velikom kancelaru i upravi ovoga visokog učilišta, koji je kanonski proglašen Katoličkim bogoslovnim fakultetom 2009. godine te prihvaćen za člana Sveučilišta u Sarajevu, u njihovu nastojanju da nadležne vlasti konkretnim mjerama pomognu djelovanje ovoga Fakulteta. Izražavajući osobitu zahvalnost svim sadašnjim i bivšim profesorima i preda-vačima na ovom učilištu, razmotrili su

48

trenutačne potrebe kao i mogućnost obrazovanja onih koji će u budućnosti nastaviti odgojno-obrazovni rad u toj instituciji. Tijekom jednodnevnog za-sjedanja biskupi su razmotrili i neka

druga pitanja u vezi sa sudjelovanjem pojedinih članova Biskupske konfere-ncije BiH na nekim važnim susretima u inozemstvu.

Priopćenje sa Šestog susreta biskupa BK BiH s članovima KVRPP BiH Šesti susret biskupa Biskupske konfere-ncije Bosne i Hercegovine s članovima Konferencije viših redovnički poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine održan je 30. ožujka 2011. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarija-ta vrhbosanskog u Sarajevu. Predsjedao je biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica, predsjednik BK BiH, a sudjelovali su svi biskupi i svi provincijalni poglavari i poglavarice Bosne i Hercegovine. Razmatrajući neke zajedničke aktualne zadatke u domovinskoj Crkvi, koja obilježava 130. obljetnicu uvođenja redovne biskupske hijerarhije, sudionici susreta saslušali su izlaganje na temu nove ili druge evangelizacije koja obuhvaća, s jedne strane, autoevangeli-zaciju ili reevangelizaciju Crkve i, s druge strane, evangelizaciju svijeta. Razmatrano je o onom što je do sada na tom planu učinjeno te ukazano na potrebu da se u krajevnoj Crkvi u BiH jasno definiraju cilj, sadržaj, model, djelatnike i adresate nove evangeliza-cije. Naglašena je nužnost da svećenici, redovnici i redovnice budu trajno povezani s istinom u osobnom odnosu s Bogom i konkretnim čovjekom kako bi uistinu pripadali Bogu i bili solidarni s ljudima vršeći poslanje u pastoralnom djelovanju Crkve ili obavljajući

različite djelatnosti u Crkvi i društvu. Razmišljajući o poslanju navjestitelja Evanđelja, izrazili su neophodnost da, osim poznavanja evanđeoskoga nauka, vlastitim vjerodostojnim životom doslje-dno svjedoče „blagu vijest“ Isusa Krista prožimajući kulturu i sveukupnu stvarnost u kojoj žive. Sudionici susreta odlučili su, na svim razinama susretanja i djelovanja, posebnu pozornost usmjeriti na temu evangelizacije imajući u vidu konkretne okolnosti u kojima krajevna Crkva u Bosni i Hercegovini djeluje. Istaknuli su nužnost trajnog i cjelovitog svjedočenja evanđeoske istine koja treba prožimati sve pore življenja i djelovanja, prije svega svećenika, redovnika i redovnica, ali i svih kršćana. Ponovno je naglašena važnost odgoja u vjeri u vrijeme sve snažnije sekularizacije. I sami svjesni potrebe trajnog obraćenja i življenja evanđeoske poruke, biskupi i redovnički poglavari posebno potiču sve svećenike, dijecezanske i redovničke, da žive i dišu duhom Evanđelja kako bi mogli biti istinski evangelizatori sredine u kojoj su pozvani i poslani vršiti svoje poslanje. Sudionici susreta su u prigodnom izlaganju upoznati i s činjeničnim stanjem vjerskoga odgoja u vrtićima u Bosni i Hercegovini uz napomenu da

49

Katolička Crkva u BiH vodi 14 predškolskih ustanova u kojim se uglavnom provodi integrirani vjerski odgoj po odgojnim skupinama. U vezi s pravnom i provedbenom razinom uvođenja katoličkoga odgoja u vrtiće u Bosni i Hercegovini, naglašena je potreba da u zakonima bude istaknuto pravo na provođenje programa vjerskog odgoja imajući u vidu svu složenost društva u BiH i uvažavajući sve različitosti koje u tom društvu postoje. Dogovoreno je da treba raditi na teološko-katehetskoj doškolovanju odgojiteljica u vjeri. Poseban naglasak je stavljen na financijske poteškoće s kojima se najvećim dijelom susreću vrtići koje vode ustanove Katoličke Crkve zbog neravnopravna statusa u odnosu na tzv. javne vrtiće. Dogovoreno je da se osnuje jedno tijelo koje bi se posebno pozabavilo ovim i drugim pitanjima s kojima se susreću osnivači i djelatnici u vrtićima koje vodi Katolička Crkva, ne dirajući u kompetencije Povjerenstva BK BiH za vjerski odgoj u predškolskim ustano-vama i vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. Osjećajući koliku zbunjenost, pa i strah, u narod unosi stvaranje političke krize i pokušaja da se predstavnici hrvatskog naroda, izabrani većinskom voljom toga naroda, isključe iz struktura zakono-

davne i izvršne vlasti, biskupi i viši redovnički poglavari i poglavarice pozivaju sve odgovorne domaće političare i predstavnike međunarodne zajednice da u svojim odlukama i nalozima poštuju činjenicu da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini konstitutivan. Ako je dakle konstituti-van, a jest, onda se ni vlast ne može konstituirati bez predstavnika za koje se taj narod većinski opredijelio. Apstrahi-rajući od opasne borbe među strankama za vlast, biskupi i redovnički poglavari se pitaju, postoji li granica dekonstitui-ranju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i komu i čijem dobru bi to imalo služiti? Podržavaju sve one koji nesebično i odlučno zakonitim politič-kim sredstvima brane jednakopravnost Hrvata jer time štite i vitalni interes zemlje Bosne i Hercegovine. Biskupi su, cijeneći veliki doprinos koji redovničke zajednice pružaju članovima domovinske Crkve i društvu uopće, zahvalili svim redovničkim zajednica-ma u Bosni i Hercegovini za izniman rad njihovih članova na području kateheze, vjerskog odgoja, socijalnog, karitativnog, medicinskog i drugog apostolskog djelovanja. Sarajevo, 30. ožujka 2011. Tajništvo BK BiH

50

Priopćenje s jedanaestog susreta predsjednika Biskupskih konferencija Jugoistočne Europe Nakon završetaka jedanaestog susreta predsjednika Biskupskih konferencija Jugoistočne Europe, održanog od 3 do 6 ožujka u Nikoziji (Cipar), upućeno je Priopćenje za javnost pod naslovom: „Ukorijenjen u Kristu. Čvrsti u vjeri. Pastoral mladih u jugoistočnoj Europi“. Od 3 do 6 ožujka održan je u Nikoziji (Cipar) jedanaesti susret predsjednika Biskupskih konferencija Jugoistočne Europe na poziv njegove ekscelencije nadbiskupa Youssefa Soueifa, cipar-skog maronitskog nadbiskupa. Sudjelo-vali su predstavnici sedam Biskupskih konferencija: Albanije, Bosne i Herce-govine, Bugarske, Cipra, Grčke, Rumu-njske i Međunarodne biskupske konfe-rencije sv Ćirila i Metoda kao i predsta-vnik biskupije Chisinau (Republika Moldavija). Na susretu je sudjelovao i Apostolski nuncij na Cipru, Latinski patrijarh Jeruzalema, Stalni promatrač Svete Stolice pri Vijeću Europe u Strasbourgu i razni stručnjaci. Za ovaj susret, kao trenutak priprave za sljedeći XXVI. Svjetski dan mladih (Madrid, od 16. do 21. kolovoza 2011.), odabrana je temeljna tema: „Ukorije-njeni u Kristu. Čvrsti u vjeri. Pastoral mladih u Jugoistočnoj Europi“. Susret je otvoren, 3. ožujka pozdravima predstavnika različitih kršćanskih Crka-va nazočnih na Cipru među kojima i njegovog blaženstva latinskog patrijar-ha u Jeruzalemu Fouada Twala i predstavnika njegovog blaženstva Krizostoma II., nadbiskupa Nove Justiniane i cijelog Cipra i predstavnika Maronitskog patrijarhata.

Susret je bio prožet različitim trenutcima molitve i brojnim prigodama za susrete s različitim mjesnim katoli-čkim zajednicama, s posvećenim osoba-ma i s mladima. Susret je imao ekumensku dimenziju s posjetom mitropolitu Georgiosu iz Pafosa i izlaganjem metropolita Izaije iz Tama-ssoua o stvarnosti pravoslavne madeži na Cipru. Biskupi su, između ostalog, posjetili nekoliko maronitskih sela na sjeveru otoka kako bi posvjedočili svoju solidarnost maronitskoj zajednici koja se, kao i druge kršćanske zajednice, želi vratiti u sela što je temeljno pitanje za opstanak i budućnost zajednice. Tijekom susreta sudionici su se susreli s predsjednikom Republike Cipar njego-vom ekselencijom Dimitrisom Christo-fiasom, tijekom kojeg su izrazili svoju želju da ciparski narod što prije mogne na miran način riješiti svoje političke probleme i napokon se ujediniti u jednoj jedinoj domovini te kako bi se izbjeglice mogle vratiti u svoje krajeve te kako bi bogomolje bile vraćene prvobitnoj funkciji. Susret je, također, bio prigoda da se sudionici sjete i milosrđu Gospodnjem povjere biskupa Luigija Padovesea, bivšeg predsjednika Turske biskupske konferencije, brutalno ubijenog u lipnju prošle godine, koji je redovito sudje-lovao na ovakvim sastancima.

51

Sudionici su željeli izraziti svoju solida-rnost i zajedništvo s Crkvom u Turskoj i sa svim Crkvama koje pate. Susret je završen u nedjelju, 6 ožujka svečanim Euharistijskim slavljem u ma-ronitskoj katedrali Naše Gospe od milosti. Tematski dio započeo je izlaganjem don Erica Jacquineta, voditelja Odjela za mlade Papinskog vijeća za laike, i don Francesca Pierpaolija, ravnatelja Centra „Ivan Pavao II.“ u Loretu, nakon čega su uslijedila izvješća pojedinih Biskupskih konferencija. Na kraju susreta i u svijetlu brojnih intervenata, sudionici su željeli obratiti se mladim katolicima zemalja Jugo-istočne Europe ovim žurnim pozivom: Želimo vas ohrabriti Dragi mladi katolici, čak i ako ste u manjini u svojoj zemlji, nemojte se obeshrabriti! Vi ste u zajedništvu s milijunima mladih katolika iz cijelog svijeta. Svjetski dan mladih u Madridu, za koji se neki od vas pripremaju sudjelovati, uspostavit će snažnu pove-znicu za sve vas. Niste sami koji vjeruju i nadaju se u Kristu. Neizmjerno mnoštvo mladih nada se u Kristu, ljubi Krista i pouzdaje se u Krista. Poznajemo vaše poteškoće Poteškoće zbog razorenih obitelji, poteškoće u pronalaženju stalnog zapo-slenja, poteškoće koje proizlaze zbog 'zamračenja osjećaja za Boga' u društvu u kojem ste pozvani živjeti, zbog lošeg primjera nekih odraslih osoba. Za

mnoge od vas poteškoće proizlaze iz življenja u društvu u kojem već desetljećima dominira totalitarna ideo-logija i teoretski i praktični ateizam koji još uvijek truje duše... Imamo povjerenja u vas Unatoč ovim poteškoćama, imamo veliko povjerenje u vas, u vašu urođenu velikodušnost, u vaše odbijanje da se pasivno prilagodite modi vremena, u vašu osjetljivost na patnje drugih, u vaš osjećaj za pravdu, u vaše traženje mira, u žeđ za istinom koja vas obilježava. Poznata nam je vaša želja za nutrinom i tišinom koja se izražava u produženoj molitvi. Sve to, ako se vrednuje, može predstavljati veliku snagu u obnovi naših zajednica. Možete postati kvasac koji daje okus našim umornim i ponekad nemotiviranim zajednicama. Stvarajte odnose, stvarajte mostove Vi živite u multikulturnim, multi-religijskim i multietničkim društvima. Pozvani ste svjedočiti Kristov poziv da širite ljubav prema svim ljudima, neovisno od svake religije i svake ideologije. Znamo da za kršćanina: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu“ (Gal 3,28). Pozvani ste oprostiti nepravde koje su podnijeli vaši očevi, prevladati s Kristovom slatkoćom tragične situacije koje su obilježile prošlost. Pozvani ste ostvariti ono što ponekad nisu uspjele učiniti generacije prije vas: bratski dijalog i sa svojim vršnjacima drugih religija ili drugih kršćanskih vjeroispovijesti te suradnju za pravdu i mir. Vi danas imate više

52

nego jučer sposobnost da razumijete argumente drugih. Tako će vaše kršćansko svjedočenje također postati vaše misijsko zauzimanje u društvu u kojem izgleda kao da nasilje i mržnja obilježavaju kulturu našeg vremena. “Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, čvrsti u vjeri” (Kol 2,7) Nadahnjujuća tema Svjetskog dana mladih u Madridu žuran je poziv i nama, vašim pastirima. „Ukorijenjeni i nazi-dani na Kristu“ želi reći nazidati cijeli vaš život na Kristovoj osobi. Radi se o cjelokupnom životu, a ne o djelomi-čnosti naših iskustava; radi se o istinskim temeljima na kojim se bazira cijeli čovjekov život; to je vizija, izbor, stav, projekt života, način življenja. Krštenik je pozvan vidjeti u svome

krštenju znak pripadnosti samoj Kristovoj osobi. Ovdje se živi susret s Kristom-mladićem koji poziva mlade da ga slijede te postanu njegovi učenici i proroci njegova Evanđelja u dana-šnjem svijetu. Neka štiti i zagovara sve vas, naše mlade, Djevica, Bogorodica, sveti apostoli utemeljitelji ove Crkve na Cipru, Pavao i Barnaba i sveti Maron, otac maronitske Crkve. Na kraju susreta sudionici su zahvalili njegovoj ekscelenciji mons. Youssefu Soueifu i njegovim suradnicima za izvrsno gostoprimstvo tijekom ovih dana.

Završno priopćenje sa susreta tajnika i glasnogovornika BK Europe U organizaciji Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) u glavnom gradu Litve Vilniusu održan je susret generalnih tajnika te susret djelatnika u tiskovnim uredima i glasnogovornika europskih biskupskih konferencija. Dva su se susreta dijelom podudarali; prvi je održan od 16. do 19. a drugi od 18. do 21. lipnja na temu „nove evangelizacije" u Europi. U ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na susretu je sudjelovao generalni tajnik mons. Ivo Tomašević. Završno priopćenje Tiskovnog ureda Vijeća europskih biskupskih konferencije objavljeno je pod geslom: „Evo, sve činim novo“ (Otk 21, 5), a u cijelosti glasi: Nova evangelizacija nije čarobni napi-tak ... Ona je prije svega stav. To je čin povjerenja u Krista koji „sve čini novo“. Ona je djelo obnove svojstveno radosnoj vijesti Isusa Krista. Ona je već na djelu i ima potrebu biti proglašena svijetu. Nova evangelizacija ne zahtijeva od kršćanina da čini nešto više, nego traži samo da se svakodnevno

utjelovljuje u molitvi i djelima ljubavi, u obitelji i na poslu, u vjeri, nadi i ljubavi u jednoga Boga koji je postao čovjekom. Na ovaj su se način izrazili generalni tajnici i glasnogovornici europskih bis-kupskih konferencija koji su se susreli u Vilniusu, Litva, od 16. do 21. lipnja

53

2011. na dva odvojena susreta održana jedan za drugim. U ovom vremenu, osobito obilježenom sekularizacijom, Crkva ima, kao posla-nje, danas podsjećati sve da pitanja, koja svatko nosi u svom srcu, pronalaze odgovore samo u susretu sa Stvori-teljem. To znači da je u središtu poslanja Crkve ljudska osoba i njezin odnos s Isusom Kristom, jer samo ovaj odnos može preobraziti život i ispuniti ga radošću sposobnom da zatim svjedoči Božju prisutnost. Ove osobe, preobražene susretom s Bogom, u stvari su protagonisti nove evangelizacije; temelj su obnove crkvenih zajednica i motori Crkve koja ide u susret onima koji su se udaljili od nje nudeći im mogućnost da ponovno susretnu Isusa i da dožive Njegovo milosrđe. Glasnogovornici su, također, istaknuli neke dobre praktične primjere koji svjedoče kako je ova nova evange-lizacija već prisutna u svijetu gospo-darstva (izlaganje g. Libana Jorgea Monteira), u svijetu novih medija (izlaganja iz Italije, Rumunjske i Francuske) te u svijetu volontarijata. U izlaganju tajnika Papinskoga vijeća „Cor Unum“ mons. Giovannija Pietra Dal Tosa, konstatirano je da volontarijat, kapilarna stvarnost u svijetu, može pomoći u davanju ljudskoga lica Crkvi. Između ostalog, predstavljen je susret s biskupima i čelnicima katoličkih volontera koji je zaželio papa Benedikt XVI. u povodu „Europske godine volontarijata , a koji će se održati u Vatikanu, 10. i 11. studenog 2011. Dva susreta, na kojem je sudjelovalo ukupno šezdeset sudionika koji su predstavljali 30 biskupskih konferencija

kontinenta, organiziralo je Vijeće eur-opskih biskupskih konferencija (CCEE) na poziv Litavske biskupske konferencije i njezinog generalnog tajnika mons. Gintarasa Grusasa, vojnog ordinarija. U litvanskom glavnom gradu sudionici su imali mogućnost saznati nešto i o povijesti Litve kao i o vjeri dobro ukorijenjenoj u tom narodu čak i u najtežim vremenima Velikog rata i komunizma. Susret u Vilniusu imao je, također, za cilj omogućiti glavnim tajnicima i glasnogovornicima stvaranje prijateljske povezanosti dijeleći radosti i poteškoće te raspravljajući o nekim pitanjima aktualnim za Crkvu. Tajnici su se, između ostalog, suočili s temom vjerske slobode. To je osnovno ljudsko pravo utemeljeno na dosto-janstvu ljudske osobe. Crkva i Europa moraju učiniti sve što je moguće kako bi jamčili da to pravo bude poštovano širom svijeta kao što bi to trebao biti u Europi. Druga središnja tema za Europu bila je ona o demografskoj krizi, na osobit način problem starenja europskog stanovništva s teškim poslje-dicama koje će se osjetiti na sustavu javne skrbi i socijalnog osiguranja i koje zahtijevaju hitnu pozornost cijelog društva. Glasnogovornici su se, sa svog gledišta, usredotočili na Papin posjet Škotskoj, Engleskoj i Velsu i na aktivnosti katoličke agencije „Sir-Europa“ u služenju Crkvama i informiranja u Europi. Tijekom dva susreta raspravljalo se i o drugim aktivnostima koje se provode ili su na dnevnom redu CCEE-a. Sa svoje strane, COMECE (tijelo koje predsta-vlja biskupe delegate biskupskih

54

konferencija zemalja članica EU) predstavio je izvješće o glavnim pita-njima o kojima se raspravlja u europskim institucijama i o inicijativi za zaštitu nedjelje kao vremena za odmor. Sudionici su informirani o sljedeća tri predstojeća svjetska susreta koji su važni za Katoličku Crkvu i koji se održavaju u Europi: Svjetski dan mladih u Madridu (od 16. do 21. kolovoza 2011.), Svjetski susret obitelji u Milanu (od 29. svibnja do 3. lipnja 2012.) i Međunarodni euharistijski kongres u Dublinu (od 10. do 17. lipnja 2012.). Riječ je o susretima na kojima će sudjelovati papa Benedikt XVI. i koji će istaknuti ključne aspekte poslanja Crkve. U popodnevnim satima u subotu, 19. lipnja generalni tajnici i glasnogovo-rnici susreli su se da bi zajedno raspravljali o komunikaciji Crkve u vrijeme krize i korištenja novih tehno-

loških sredstava u naviještanju Evanđe-lja. Komunikacija Crkve dio je njezina poslanja. Biti vjeran Evanđelju i istini način je komuniciranja kako u vrijeme krize tako i u redovitim trenucima. Sva se sredstva mogu koristiti, ali nitko ne može zamijeniti osobni susret s drugima i s Bogom. U kontekstu promišljanja o novim sredstvima društvene komunika-cije, CCEE je predstavilo budući Informativni službeni portal biskupskih konferencija u Europi koji će biti stavljen „online“ tijekom 2012. Tijekom susreta kardinal Audrys Juozas Backis, nadbiskup Vilniusa, i mons. Sigitas Tamkevičius, nadbiskup Kauna-sa i predsjednik Litvanske biskupske konferencije, uputili su riječi pozdrave sudionicima. U nedjelju, 19 lipnja sudionici su posjetili bivši sjedište KGB-a u Litvi koje je sada muzej, a u popodnevnim satima u ponedjeljak, 20. lipnja studio Litvanske javne televizije.

Priopćenje s plenarnog zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) Nakon završetka Plenarnog zasjedanja Biskupske konferencije Europe, održanog od 29. rujna do 2. listopada 2011. u glavnom albanskom gradu Tirani, tiskovni ured CCEE-a uputio je priopćenje za javnost pod naslovom: Nova evangelizacija već je na djelu: Predsjednici europskih biskupskih konferencija susreli su se ove godine u Tirani (Albanija), na poziv msgr. Rroka Mirdite, nadbiskupa metropolita tiransko-dračkog, na svom godišnjem plenarnom zasjedanju od 29. rujna do 2. listopada 2011. Tijekom svoga zasjedanja predsjednici su donijeli sljedeće odluke: Izbor novog predsjednika CCEE-a. Predsjednici europskih biskupskih kon-ferencija izabrali su novo Predsjedni-štvo CCEE-a za petogodište 2011.– 2016. Na službu predsjednika ponovno

je potvrđen na drugi mandat kardinal Péter Erdö (Erde), nadbiskup ostrogon-sko-budimpeštanski i primas Mađarske te predsjednik Mađarske biskupske konferencije, a na dužnost potpredsje-

55

dnika izabrani su: kardinal Angelo Bagnasco (Anđelo Banjasko), đenovski nadbiskup i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, i mons Józef Michalik (Mihalik), nadbiskup iz Przemysla i predsjednik Poljske biskup-ske konferencije. Dvojica potpredsje-dnika će tako zamijeniti kardinala Jean-Pierra Ricarda (Žan Pjer Rikard), nadbiskup Bordeauxa (Bordo) i kardi-nala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog. Plenarna skupština je zahvalila novoizabranima za njihovu spremnost i zaželjela plodan rad u službi evangelizacije i Crkve u Europi. Istodobno, sudionici su zahvalili dosadašnjim članovima Predsjedništva za njihov rad na dobro Crkve i za njihovo zalaganje u promicanju brat-skog zajedništva među europskim episkopatom. Novi član CCEE-a. Plenarno zasjeda-nje CCEE-a prihvatilo je zahtjev mons. Milana Šašika, rusinskog biskupa bizantskog obreda eparhije Mukačevo, da postane član Vijeća europskih biskupskih konferencija, u skladu s pravilom koje je predložila Kongre-gacije za Istočne Crkve. Tako CCEE sada čine 33 predsjednika biskupskih konferencija u Europi i nadbiskupi Luksemburga i Kneževine Monako te ciparskih maronita, biskup Chisinaua (Čišinau) iz Republike Moldavije i biskup eparh iz Mukačeva. Također sudjeluju, između ostalih, predsjednik Kazahstanske biskupske konferencije i jeruzalemski latinski patrijarh koji imaju status stalnih gostiju. Eparhijy Mukačevo pripada rusinskoj Crkvi „sui iuris“. Unijom iz Užhhoroda (1646.), rusinska Crkva se ujedinila s

Katoličkom Crkvom. Eparhija Mukače-vo se odmah podvrgla Svetoj Stolici. Plenarno zasjedanje 2012. Plenarno zasjedanje 2012. održat će se u St. Gallenu u Švicarskoj od 27.-30. rujna 2012. povodom 1400. obljetnice dola-ska u St. Gallen istoimenog irskog monaha koji je tu osnovao jednu ćeliju i jedan hospicij oko kojega je nastao samostan koji se razvio u sadašnji švicarski grad St. Gallen. Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća, upravo u gradu St. Gallenu nalazi se Tajništvo CCEE-a. Poruka pape Benedikta XVI. Porukom državnoga tajnika kardinala Tarcisija Bertonea, naslovljenom na kardinala Pétera Erdöa, papa Benedikt XVI. ohrabrio je europske biskupe da „misionarskom odvažnošću traže nove putove evangelizacije, posebno u službi novih naraštaja“ i „ohrabrio da nastave djelo tako dragocjene strukture povezanosti među europskim episkopa-tima (CCEE) koja četrdeset godina promiče plodnu suradnju u pastoralnom i ekumenskom djelovanju“. Sudionici su željeli odgovoriti na dobronamjeran gest Svetog Oca slanjem svoga pisma kao svjedočanstva svojega dubokog zajedništva sa nasljednikom sv. Petra. Sastanak s albanskim političkim vlastima. Važnost koju lokalne vlasti pridaju zasjedanju CCEE-a u cijelosti je pokazana ne samo sudjelovanjem predsjednice Parlamenta g. Jozefine Topalli na Misi na kraju zasjeda-nja, nego i sudjelovanjem premijera Salija Berishe (Beriša) na otvaranju zasjedanja i audijencijom koju je za sudionike organizirao predsjednik

56

Republike Albanije Bamir Topi. Svi oni su istaknuli važan doprinos koji daje Katolička Crkva albanskom narodu kroz stoljeća, posebice u očuvanju teritorijalnog integriteta i nacionalnog identiteta, njegovanju jezika i kulture, u preustroju institucija javnog obrazo-vanja, u svakodnevnoj borbi protiv siromaštva i bijede, i na mnogim drugim područjima, naglašavajući tako-đer važnost koju je imala Crkva s drugim religijama, čak i u trenutcima progona, u očuvanju duhovnih vrijedno-sti i otvorenosti prema Bogu. Sa svoje strane, predsjednik CCEE-a kardinal Péter Erdö više puta je u svojim istupima pokazao da cijeni to što može konstatirati da postoje dobri odnosi između Katoličke crkve i albanske države, i izrazio svoju radost zbog živosti lokalne zajednice koja se jako razvila posljednjih 20 godina te Predsjedniku Republike iznio nadu da će „različiti predmeti, koji se odnose na crkvena dobra konfiscirana u vrijeme komunizma, biti rješavani kao i u različitim drugim istočnoeuropskim zemljama, na način da se Crkvi omogući razvijati svoje poslanje, u brizi za duhovna dobra i u karitativnom djelovanju i potpori najsiromašni-jima“. Susret s vjerskim predstavnicima u Albaniji. Tijekom susreta na ručak s članovima plenarnog zasjedanja pozva-ni su: njegova ekscelencija Selim Muça, predsjednikom Islamske zajednice, nje-govo blaženstvo Anastas Janullatos, nadbiskup Drača, Tirane i cijele Albanije, njegova ekscelencija Edmond Brahimaj, predsjednik bektašijske zaje-dnice, i vlč. Fitor Muça, predsjednik evanđeoskog bratstva Albanije. Susret

je protekao u ozračju velike srdačnosti i u svjedočenju dobrih odnosa koji postoje između različitih vjerskih zaje-dnica u zemlji. Druge teme, o kojima se raspravljalo tijekom zasjedanja, bile su: Nova evangelizacija. Na kraju razgo-vora, sudionici zasjedanja usvojili su sljedeći tekst: „41. zasjedanje plenarno zasjedanje CCEE-a održano je u Tirani na temu nove evangelizacije. Susret je bio pripremljen na temelju opširnog upitnika: sve biskupske konferencije su odgovorile na jedan upitnik, a sažetak je predstavljen sudionicima. Pokazalo se da je nova evangelizacija ne samo jedna od najvažnijih briga europskih biskupa, nego da je taj važan posao već ostvaren na različite načine: biskupijskim sinodama i razmišljanjima na razini biskupskih konferencija, obja-vljivanjem dokumenata (u gotovo svim zemljama) i brojnim praktičnim prim-jenama. Evangelizacija je izraz života i vita-lnosti Crkve. Ne bi smjela biti shvaćena samo kao jednostavna pastoralna aktiv-nost nego kao očitovanje onoga što ona jest po svojoj prirodi i svom poslanju. Nova evangelizacija je usmjerena ne samo na kršćane koji su se udaljili od vjere nego na sve. Njezina je svrha naviještati Krista, pravog Boga i pravoga čovjeka, raspetog da bi na sebe preuzeo svu ljudsku bijedu, uskrsnulog kako bi svi mi imali život. Svi vjernici, po svom krštenju, pozvani su sudjelovati u tome: obitelji, mladi, koji su, općenito, spremniji postati misionari, ali i župe, pokreti i nove zajednice.

57

Također kateheza i katoličke škole trebaju postati sve više mjesta evangelizacije. Sakramenti su, na kraju, privilegirana mjesta za ostvarenje te nove evangelizacije. Radi se i o traženju novih putova za evangelizaciju, kao što su nove tehnologije, Internet, društvene mreže. Međutim, to je moguće samo ako se, slijedeći primjer kršćana u Djelima apostolskim otvorimo na nov način Duhu Svetomu: „Neće biti nove evangelizacije bez nove Pedesetnice“. Izbor Albanije, zemlja mučenika, bilo je posebno znakovito za obrađivanje teme nove evangelizacije. To je prigoda za sve prisutne biskupe da se podsjete na svjedočanstvo koje je dala albanska misionarska Crkva kao i sve katoličke Crkve istočnoga obreda pod komuni-stičkim režimima. Mons. Rino Fisichella, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, obratio se sudionicima zasjedanja. Primjećujući da mnogi Europljani danas više ne znaju ništa o kršćanstvu, kazao je da treba vidjeti priliku za rast u činjenici da se riječ „kriza“ danas naširoko koristi. Prema njegovu mišljenju, „nova evangelizacija je prilika koja nam je ponuđena za čitanje i tumačenje sadašnjeg povije-snog trenutka na način da redovite crkvene aktivnosti postanu izvanredne. Drugim riječima, pozvani smo živjeti na izvanredan način redovit događaj života Crkve koji je evangelizacija“. Zaključio je izlaganje podsjećanjem na inicijativu „misija metropola“ koje će održati u 12 velikih europskih gradova tijekom sljedeće korizme.

Prošle aktivnosti CCEE-a. Tijekom zasjedanja predstavljena su izvješća o aktivnostima komisija CCEE-a: CEEM-a (Europska biskupska komisija za medije), Komisije „Caritas in Veritate“, Komisije „Kateheza, škola i sveuči-lište“ i Europske službe za zvanja (EVS). Također su predstavljeni rezul-tati 11. susreta predsjednika biskupskih konferencija Jugoistočne Europe i 13. susreta biskupa Katoličkih crkava istočnog obreda. Buduće aktivnosti CCEE-a. Prihva-ćeno je da se nastavi s pripremama pojedinih inicijativa predviđenih u kalendaru za posljednje mjesece 2011., za 2012. i 2013. Na poseban način za sljedeće mjesece naznačeni su: 40. obljetnica CCEE-a (1971.-2011.), 22. studenog 2011. u Rimu kada je, između ostalog, previđeno da svoje intervente izreknu državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone i mons. Salvatore Fisichella, predsjednik Papin-skog vijeća za promicanje nove evangelizacije, filozof Rémi Brague i poštovani g. Luca Volonte, predsjednik narodno-kršćanske demokratske grupe (EPP-DC) u skupštini Vijeća Europe; i 14. susret biskupa Katoličke Crkve istočnog obreda koji će se održati u Oradeu, (Rumunjska), od 3. – 6. stude-nog 2011. na temu „Evangelizacija u Katoličkim crkvama istočnog obreda u Europi“. Između ostalih, za 2012. predviđene su aktivnosti: 12. susret predsjednika biskupskih konferencija Jugoistočne Europe (Strasbourg, ožujak 2012.), kongres o katehezi (Rim, 7.–10. svibnja 2012.) na temu kršćanske inicijacije, susret odgovornih osoba na nacionalnoj razini za „socijalna pita-nja“ biskupskih konferencija (Trst, 3.–

58

5. rujna 2012.), 2. europski socijalni dani koji se organiziraju zajedno s COMECE-om a predviđeni su za 2013. u Granadi (Španjolska). Plenarno zasjedanje je, također, odlučilo osnovati radnu grupu sa zadaćom da utvrdi načine konstituiranja jedne nove komi-sije CCEE-a koja bi se posebno pozabavila svećeničkim zvanjima. U kontekstu služenja CCEE-a Crkvi u Europi, predstavljen je, između ostalog, Eurocathinfo.eu, službeni informativni portal i Intranet biskupskih konferencija u Europi (bit će „on-line“ do kraja godine). U Tirani, sudionici su također informi-rani o sljedeća dva svjetska susreta kojima se ističu ključnih aspekti poslanja Katoličke Crkve i koji će se održati u Europi: Svjetski susret obitelji (Milano, Italija, od 30. svibnja do 2. lipanj 2012.) i 50. Međunarodni euharistijski kongres (Dublin, 10.–17. lipnja 2012.). Ekumenizam. U okviru ekumenskog dijaloga, sudionici su upoznati s radom Zajedničkog odbora CCEE-KEK (Konferencije europskih crkava) i Drugog europskog katoličko-pravoslav-nog foruma (Rhodos, 18. – 22. listopada 2010.). Treći europski katoličko-pravoslavni foruma održat će se u Lisabonu (Portugal), 4.–7. lipnja 2012.). Apostolski pohodi pape Benedikta XVI. u Europi. Tijekom zasjedanja predsjednici su primili na znanje nekoliko kratkih izviješća o nedavnim apostolskim pohodima pape Benedikt XVI., a na osobit način: o pohodu u Hrvatskoj (4.–5. lipnja 2011.), o Svjetskom danu mladih (Madrid, od 16.

– 21. kolovoza 2011.) i o Papinu pohodu u Njemačkoj (22. – 25. rujna 2011.). Sve Biskupske konferencije, kojih se ovi pohodi tiču, suglasne su u isticanju su pohodi bili prigoda velikog crkvenog jedinstva i snažnog Papina svjedočenja kao učitelja i nasljednik apostola. Uvijek su lokalni vjernici s velikim entuzijazmom, pozornošću i dušom prihvatili Papine riječi koje nisu upućene samo vjernicima u pojedinoj zemlji nego cijeloj Europi. Također su se susreti s civilnim institucijama i predstavnicima drugih religija pokazali kao prigode velikog bratstva. Kršćani u Svetoj zemlji. Plenarno zasjedanje izrazilo je određenu brigu za svjedočenje latinskog jeruzalemskog patrijarha Fouada Twala koji je izvije-stio o teškom položaju u kojem žive kršćanske zajednice u Svetoj Zemlji. Kako bi se zaustavilo iseljavanje kršćana koji bježe iz stanja nesigurnosti i bijede, nužno je da biskupske konferencije u Europi nastave svoje nastojanje u senzibiliziranju vlastitih vjernika u potpori kršćana u Svetoj Zemlji i preko promicanja hodočašća. Odnos između europskih institucija i Crkve. U temu dijaloga s europskim institucijama uveli su mons. André Dupuy, apostolski nuncij pri Europskoj uniji, mons. Adrianus van Luyn, predsjednik COMECE-a i mons. Piotr Mazurkiewicz, generalni tajnik COMECE-a. U temu dijaloga s Vijećem Europe u Strasbourgu uveo je mons. Aldo Giordano, stalni promatrač pri Vijeću Europe. Iz njihovih izvješća jasno je vidljiva želja Crkve da prati rad europskih institucija preko jasnog i stalnoga rada prožetog dijalogom.

59

Promatranje slučajeva diskrimina-cije i netrpeljivosti prema kršćanima u Europi. Predstavljene su aktivnosti ureda za promatranje koje svjedoče o zabrinjavajućem ponovnom rastu sluča-jeva diskriminacije i netrpeljivosti u odnosu prema kršćanima i u Europi. Biskupske konferencije su pozvane da pomognu aktivnosti ureda za proma-tranje na osobit način u utvrđivanju objektivnosti slučajeva koji dolaze sv do ureda za promatranje i u traženju, nakon što se potvrdili istinitost, odgovarajućih rješenja kako bi se informirale lokalne vlasti o onom što se događa slijedeći na taj način smjernice koje su određene u različitim rezolucijama OESS-a. Na zasjedanju su također sudjelovali mons. Dimas Lara Barbosa, nadbiskup mitropolit iz Campo Grandea (Brazil) i drugi potpredsjednik CELAM-a (Latin-sko-američko biskupsko vijeće), i mons. Simon Ntamwana, nadbiskup iz Gitegae i delegat SECAM-a (Vijeće biskupskih

konferencija Afrike i Madagaskara). Suradnja sa SECAM-om konkretizirat će sse ove godine preko Simpozija afričkih i europskih biskupa (Rim, 13 –17. veljača 2012.) na temu „Pastoralna solidarnost u globaliziranom svijetu“. Na kraju radnog dijela zasjedanja predsjednici biskupskih konferencija zahvalili su: mons. Rroku Mirditi i njegovim suradnicima za njihovo srdačno gostoprimstvo, mons. Ramiru Molineru Inglésu, apostolskom nunciju u Albaniji, i na kraju kardinalu Marku Ouelletu, prefektu Kongregacije za biskupe, koji je pratio rad zasjedanja. Radni dio zasjedanja održan je u srdačnom i prijateljskom ozračju, a obogaćeni su trenutcima molitve i svakodnevnim slavljenjem Euharistije s lokalnom zajednicom. Posebno intenzivan trenutak bio je susret s časnom sestrom franjevkom Marijom Kaleta, koja je na kraju zasjedanja iznijela svoje kršćansko svjedočanstvo pod komunističkim režimom.

PORUKE Poruka biskupa Komarice za Dan života 2011. "Kršćani su prijatelji života" Predsjednik Vijeća za obitelj i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je Poruku za Dan života, koji se obilježava u nedjelju 6. veljače 2011., pod naslovom „Kršćani su prijatelji života“: Na završnom liturgijskom slavlju kardi-nala, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica te drugih hodočasnika iz osam srednjoeuropskih zemalja u

najvećem austrijskom Gospinom svetištu „Mariazell“ godine 2004. predstavljena je zajednička poruka svih biskupa, među kojima smo bili i mi iz

60

Bosne i Hercegovine. Kao jasno zaje-dničko opredjeljenje svih nas katolika iz srednjoeuropskih zemalja biskupi su, između ostalog, istaknuli: „Kršćani su prijatelji života“. Godišnje obilježavanje Dana života prve nedjelje u veljači na području (nad)biskupija u našoj Domovini prikla-dna je prigoda da sebi dozovemo u pamet kako smo kao kršćani doista i zaduženi biti na strani života, biti prijatelji života. Potrebno je da svaki život na zemlji, a osobito život čovjeka čuvamo, pomažemo, da svaki na svom mjestu, u svome zvanju uvijek se opredjeljujemo za život. I ovo je prigoda da jasno i javno izrečemo svoje opredjeljenje, da razmotrimo koji su to čimbenici i naglasci u našim nasto-janjima oko zaštite i razvoja ljudskog života u svim njegovim etapama, i da pritom razvidimo mogućnosti o udruživanju naših akcija i napora s akcijama i naporima koje imaju i provode ljudi i institucije u našoj zemlji koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi. U drugim zemljama oko nas čini se i činilo se u korist života mnogo, osobito na području medicine, drugih znanosti, te privrednog razvoja, političkih mjera i etičkih normi i poduhvata. Predstavnici Katoličke Crkve ali i drugih kršćanskih Crkava i zajednica u svemu tome imali su znatan pozitivan udio, a sposobni su i dalje se zalagati u pravcu zaštite rođenog i nerođenog života. Nažalost, u tim istim zemljama je primjetljivo i jako ugrožavanje ljudskog života u pojedinim njegovim etapama i dimenzijama. Osobno sam doživio uistinu dramatične situacije, da je –

imajući pred očima samo biološki jak život, nejaki život još nerođenih, kao i život ljudi s fizičkim poteškoćama – hendikepirani raznih vrsta – i onih, koji su se nalazili između života i smrti, da je takav život često bio prekrižen i gurnut u stranu, tj. uništen. Kakva je po tom pitanju, situacija u našoj zemlji? Službene statistike govore o velikom broju legalno izvršenih pobačaja! Duševna i materijalna bijeda mnogih ostarjelih i napuštenih – uslijed ratnih drama – svakodnevna je pojava! Činimo li dovoljno da te užasne, duboke socijalne rane zacijele? Velika je istina, koju moramo i sami provoditi u djelo: Čovjek treba ljudske ruke da pomoću njih dođe na ovaj svijet i da ode s ovoga svijeta. Te ljudske ruke ne smiju nikada biti u službi sprečavanja ili oduzimanja ljudskog života. Ako je istina, a jest i mora biti, da su kršćani prijatelji života, onda se to poglavito odnosi na kršćanske roditelje, na kršćanske brakove i obitelji. Od naših katoličkih bračnih parova, naših roditelja i obitelji prvenstveno ovisi hoće li se svaki – po planu Božjem – začeti život i roditi i njegovati do prirodne smrti. Naše župne zajednice, ali i druge građanske inicijative, te državne institucije pozvani su da pokažu na djelu koliko vole život, a koliko ga preziru i omalovažavaju. Mi kršćani pozvani smo i zaduženi da budemo među prvima koji se u svom životnom ambijentu brinu za očuvanje i pomaganje ljudskog života – od rođenja, djetinjstva, mladenaštva, zrele dobi i priprave za kršćanski brak, do kršćanskog življenja u obiteljima, te u doba bolesti, starosti, nemoći i

61

osamljenosti. Sveti Pavao nas potiče: „Ljubav je domišljata i dobrostiva“ (1 Kor 13,4). Poznato mi je da se osobito naši (nad)biskupijski Caritasi istinski trude u tom pravcu osnivanjem obiteljskih savjetovališta, u pomaganju mladim i drugim bračnim parovima te u ubla-žavanju starije, bolesne i osamljene populacije. Kao biskupi naše Biskupske konferen-cije i dalje ćemo podupirati sve zajedni-

čke inicijative, kao i pojedinačne divne primjere obrane i promoviranja ljudskog života. Vas molimo da se zajedno s nama udružite u molitve i akcije u svojim župnim zajednicama, u svojim molitvenim i karitativnim udru-gama, kao i u svojim obiteljima. Na sve vas, branitelje i promicatelje dostojanstva ljudskog života u našoj zemlji u našim (nad)biskupijama zazi-vam Božji blagoslov i majčinsku zaštitu Presvete Djevice i Bogorodice Marije.

Poslanica biskupa Mrzljaka u povodu Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH Vama pak, braćo, neka ne dodija činiti dobro 1. Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini Ove godine obilježavamo petu godinu provođenja akcije Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Svim aktivnostima koje ćemo provoditi uoči 3. korizmene nedjelje želimo pokazati zahvalnost za sve ono čime nas braća i sestre u vjeri iz Bosne i Hercegovine obogaćuju: čvrstom vjerom, očuvanjem obiteljskog zajedništva, domoljubljem, brojnim postignućima u sportskom, kulturnom i gospodarskom životu. Posebno zahva-ljujemo na brojnim svećeničkim i redovničkim zvanjima, koja su živi kvasac i Crkve u Hrvatskoj. Na poseban način želimo biti solidarni s Crkvom u Bosni i Hercegovini koju predvode njeni biskupi. Ona neumorno

služi i ljudima koji su ostali u BiH i povratnicima koji su lišeni onoga što je bitno za dostojanstven život svakoga čovjeka: nade, sigurnosti, perspektive, pravde, kuće, rada, plaće za uzdrža-vanje obitelji, pristupa kulturi, sudje-lovanja u javnom životu. Crkva neumorno nastoji održati i očuvati identitet Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, njihovu prisutnost u javnom, političkom, kulturnom, gospo-darskom i obrazovnom životu. 2. Pokazati solidarnost s potrebitima Vremena u kojima živimo bremenita su raznim osobnim i društvenim nepogodama. Međutim, kao vjernici, u svim tim teškoćama prepoznajemo Radosnu vijest koju nam donosi Isus Krist! On nas poziva da svoje čovještvo ostvarujemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato je važno ne pokleknuti

62

pred napetostima trenutka, pred tjeskobom koja zahvaća sve pore i sve generacije našega društva. Bog nas poziva da se otvorimo Njegovu djelovanju u našem životu, da osluhnemo i poslušamo Njegov glas, da Ga hrabro, ustrajno i neustrašivo slijedimo. Stoga je potrebno svoju tjeskobnu sadašnjost staviti u Njegove ruke otvarajući mu svoje srce, svoj um, povjeravajući mu pritom svoju obitelj, svoj posao i, na koncu, sav svoj život. Kada slobodno daje samoga sebe, kršćanin svjedoči da je ljubav pravi temelj na kojem počiva njegov život, a ne materijalno bogatstvo. Vrijednost milodaru daje upravo ljubav, koja nadahnjuje različite oblike darivanja, već prema mogućnostima i uvjetima svakog pojedinca. Solidarnost koju želimo pokazati s braćom i sestrama u Bosni i Hercegovini neka bude izraz naše čvrste iskrene odluke da želimo slijediti Krista: da želimo biti sol i svjetlo svijeta, da želimo biti činitelji konkretnih djela ljubavi prema bližnjima, prema potrebitima, osobito prema onima najmanjima, prema onima čiji se glas gotovo i ne čuje, prema onima koji podnose kakvu fizičku patnju, prema onima čije se dostojanstvo ne poštuje, a ostvarivanje prava uvjetuje. Neka naša braća u vjeri po djelima naše solidarnosti osjete da spoznajemo njihove potrebe te da činimo ono na što nas Isus potiče i poziva: da čineći dobro pobjeđujemo zlo. Svatko od nas pozvan je biti dionikom kruga dobrote, koju iskazujemo konkretnim djelima ljubavi prema bližnjima u potrebi, jer kršćanstvo ne

poznaje granice. Pokažimo da djelo-tvorna ljubav prema bližnjem nadilazi križ bolesti, nemoći, siromaštva i ostavljenosti, drugim riječima, križ svih mogućih kriza, i da je ona put do uskrsnuća, do novog života. 3. Promicanje obiteljskih vrijednosti i pohod pape Benedikta XVI. Crkva naučava i vjeruje da je obitelj Božja "polazna točka" na zemlji, početak svakoga novog života, ishodišna točka rasta, sazrijevanja i posvećenja svake ljudske osobe. Iz obitelji i po obitelji Bog, koji je sam Ljubav, tu ljubav prenosi na svakoga čovjeka, na svaki narod i na sav svijet. Papa Benedikt XVI. svojim dolaskom i pohodom Crkvi u Hrvatskoj i našoj Domovini, osobno će se pridružiti i sudjelovati u nacionalnom slavlju "Dana obitelji". Na taj način papa Benedikt XVI. na poseban nam način poručuje da se zalažemo za očuvanje obitelji i obiteljskih vrijednosti kako bismo, obogaćeni i ojačani obiteljskim zajedništvom, lakše mogli nadvladati sve probleme i teškoće s kojima se svakodnevno susrećemo. I naš hrvatski narod možemo promatrati kao jednu veliku obitelj čiji jedan dio živi u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, i drugim susjednim zemljama, a drugi je rasut po državama Europe, obiju Amerika i gotovo po svim zemljama svijeta. Molimo usrdno, svakoga dana, za naše obitelji, posebice one s brojnom djecom, za siromašne i sve druge koji trpe zbog socijalnih nevolja, da potpomognuti razumijevanjem i solidarnošću braće i

63

sestara budu ispunjeni Božjom utjehom i nadom. Osobito se u ovom Tjednu, kojim želimo pokazati solidarnost s braćom i sestrama u Bosni i Hercegovini, spome-nimo njihova primjera očuvanja obitelj-skih vrijednosti kojim obogaćuju i nadahnjuju nas ovdje u Hrvatskoj. Zauzmimo se stoga da što učinkovitije pomognemo očuvanju vjerničkog i nacionalnog identiteta Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. 4. Suobličiti se Kristu djelima ljubavi Korizma nam svake godine pruža jedinstvenu priliku da dublje razmi-šljamo o smislu i vrijednosti svojega kršćanskog života i potiče nas da uvijek iznova otkrivamo Božje milosrđe kako bismo mi sami postali milosrdnijima prema braći i sestrama u potrebi. U korizmenom vremenu Crkva vjernicima stavlja na srce određene konkretne aktivnosti koje smo pozvani činiti tijekom ovog vremena duhovne obnove: to su molitva, post i milostinja. Tim djelima nastojimo se suobličiti Kristu.

Što znači predstavljati Krista? To znači otkrivati Božju ljubav ljudima kao što je to Krist činio. Svaki put kada iz ljubavi prema Bogu dijelimo naša dobra s bližnjima u potrebi, spoznajemo kako upravo ta ljubav istinski ispunja naš život i obogaćuje mirom, nutarnjim zadovoljstvom i radošću. Neka nam stoga na srcu i u pameti bude motiv ove poslanice: „Vama pak, braćo, neka ne dodija činiti dobro" da nam se srca ne ulijene, da ne sustanemo činiti dobro; jer zajedništvo je dar Duha Svetoga, ali je i stvarnost koju smo kao vjernici pozvani graditi, čuvati i njegovati. Pozivamo vjernike i sve ljude dobre volje da potiču zajedništvo, pomaganja, susrete, uzajamne posjete te konkretnu pomoć. Pokažimo solidarnost s potre-bitima u Bosni i Hercegovini, uspo-stavljajmo i njegujemo zdrave kontakte, skrbimo jedni za druge, da živimo zajedništvo kakvu nas je Krist podučio. Milost vam i mir u Gospodinu! Mons. Josip Mrzljak, predsjednik Hrvatskog Caritasa

Poruka biskupa Biskupske konferencije BiH Hrvatskom narodnom saboru Na Hrvatskom narodnom saboru, održanom 19. travnja u dvorani Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača u Mostaru, generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević pročitao je Poruku biskupa Biskupske konferencije BiH. Mi biskupi u BiH nismo i ne možemo biti nezainteresirani za sve što se u ovoj zemlji događa. To smo sve vrijeme rata ali i poraća i javno pokazivali. Napose

nas dira sudbina hrvatskoga naroda i sve što se s njim u ovo zadnje vrijeme događa. Zbog toga osjećaja i zabrinutosti odazvali smo se pozivu i,

64

preko Generalnog tajnika naše Biskup-ske konferencije, željeli biti na Hrvat-skome narodnom saboru. Zadužili smo ga da sudionicima prenese naše stavove u svezi s neprihvatljivim odnosom prema hrvatskome narodu koji je kulminirao načinom formiranja vlasti u Federaciji BiH. U Priopćenju za javnost sa svoga 51. redovnog zasjedanja Biskupske konfe-rencije Bosne i Hercegovine, održanoga od 16. do 18. ožujka 2011. u Mostaru, uputili smo ovu poruku vezano uz aktualnu situaciju u našoj zemlji: „Biskupi podsjećaju da su razložno i često sve ove godine od Daytonskog sporazuma ukazivali na neprihvatljivo ignoriranje jednakopravnosti hrvatsko-ga naroda. Ovo petnaestogodišnje igno-riranje kroz implementaciju Dayton-skoga sporazuma i borbu za političku dominaciju zadnjih mjeseci kulminiralo je nijekanjem i same izborne volje većine hrvatskoga naroda. U ovoj vrlo osjetljivoj situaciji za budućnost države, koja bi morala štititi interese konstitutivnih naroda i svih građana, biskupi očekuju od predstavnike međunarodne zajednice da se založe za pravedno rješenje bosansko-hercegova-čke drame. Pravda u Bosni i Hercego-vini znači, prije svega, jednakopravnost njezinih konstitutivnih naroda što uključuje i praktično poštovanje prava svih njezinih žitelja i naroda. Ustrajavanje samo na funkcionalnosti države a na štetu pravde i pravičnosti prijeti dodatnim dekonstituiranjem hrvatskog naroda i njegova potiskivanja s političke scene u Bosni i Hercegovini. Zato biskupi upozoravaju da je Bosna i Hercegovina dugoročno moguća i

hrvatskome narodu prihvatljiva samo ako se u njoj poštuje načelo jednakopravnosti njezinih konstituti-vnih naroda i štite ljudska prava i slobode svih njezinih građana. Ne svrstavajući se ni uz jednu političku stranku, biskupi i ovom prigodom pozivaju i ohrabruju predstavnike političkih stranaka i svih ustanova hrvatskoga naroda da razboritošću, mudrošću, slogom i otvorenošću prema drugima, koristeći se svim legitimnim sredstvima političkog djelovanja, ustraju u traženju zaštite potpune jedna-kopravnosti hrvatskoga naroda na svim razinama i u svim dijelovima kao i u svim strukturama države. Sve vjernike katolike pozivaju da i na ovu nakanu uzdižu molitvu Bogu kako nam ne bi ponestalo životne hrabrosti i istinske ljubavi prema ovoj zemlji pradjedova i dobrosusjedske otvorenosti prema svim njezinim narodima i građanima“. Samo 12 dana nakon te poruke, 30. ožujka 2011. uputili smo mi, biskupi Biskupske konferencije BiH, novu poruku, ovaj put zajedno s članovima Konferencije viših redovničkih pogla-vara i poglavarica Bosne i Hercegovine: „Osjećajući koliku zbunjenost, pa i strah, u narod unosi stvaranje političke krize i pokušaja da se predstavnici hrvatskog naroda, izabrani većinskom voljom toga naroda, isključe iz struk-tura zakonodavne i izvršne vlasti, biskupi i viši redovnički poglavari i poglavarice pozivaju sve odgovorne domaće političare i predstavnike međunarodne zajednice da u svojim odlukama i nalozima poštuju činjenicu da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini konstitutivan. Ako je dakle

65

konstitutivan, a jest, onda se ni vlast ne može konstituirati bez predstavnika za koje se taj narod većinski opredijelio. Apstrahirajući od opasne borbe među strankama za vlast, biskupi i redovnički poglavari se pitaju, postoji li granica dekonstituiranju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i komu i čijem dobru bi to imalo služiti? Podržavaju sve one koji nesebično i odlučno zakonitim političkim sredstvima brane jednakopravnost Hrvata jer time štite i vitalni interes zemlje Bosne i Hercegovine“. Željeli smo, posredstvom Generalnoga tajnika naše Biskupske konferencije, i prigodom Hrvatskoga sabora ponoviti i pred vama, sudionicima ali i pred domaćom i stranom javnošću riječi ovih naših apela, iskreno se nadajući da će one biti ozbiljno i dobronamjerno prihvaćene kao potpora u konstruktiv-nim naporima svih kojima je stalo do svih ljudi i naroda naše zemlje. Ponavljamo da, u duhu nauka Katoličke

Crkve, nikada nismo i ne ćemo stati ni iza jedne stranke kao stranke jer smo se osvjedočili da stranke, gotovo u načelu, prije svega štite stranačke interese. A nama je stalo do dobra svakoga čovjeka i naroda u BiH a, u ovome konkretnome slučaju, zabrinuti smo za jednakopra-vnost hrvatskoga naroda s druga dva naroda u BiH. Iskreno žalimo da ni očito i bezočno nijekanje jednakopra-vnosti hrvatskoga naroda nije dostatan razlog političarima i predstavnicima hrvatskoga naroda da zajedničkim snagama traže načine kako zaštititi one koji su ih birali. Svima ponovno svraćamo pozornost da tim putem ni stranke ni pojedinci nisu došli do cilja. To svjedoči i naša nedavna prošlost! Stoga, ne možemo a ne pozvati sve odgovorne da u razgovoru i međuso-bnome uvažavanju traže načine suradnje za opće dobro i za dobro hrvatskoga naroda u ovoj zemlji koja je domovina i hrvatskog naroda!

Pastirska poslanica biskupâ u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine o svetkovini Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca uputili su svećenicima, redovnicima, redovnicama i svemu vjernom puku Pastirska poslanicu u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini pod naslovom: Plodovi prošlosti – zalog su budućnosti.

Svećenicima, redovnicima, redovnicama i svemu vjernom puku - mir i blagoslov Božji!

„Gospodin Bog tvoj prometnu ti prokletstvo u blagoslov.

Čuvaj se da ne zaboraviš Gospodina Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone!“

(Pnz 23, 6; 8, 11)

66

„Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika“ (GS 1). Ovo, što u svojim početnim i ujedno svojim sržnim riječima izriče Crkva u svojoj pastoralnoj Konstituciji Drugoga vatikanskog sabora, bez dvojbe vrijedi i za odnose Crkve s hrvatskim narodom i drugim narodima na području naše zemlje Bosne i Hercegovine. Crkva je s ovdašnjim pučanstvom bila najtješnje povezana kroz duga stoljeća njegove dramatične povijesti. Ona je pustila duboke i snažne korijene u naš hrvatski narod. A i naš narod je snažno i duboko ukorijenjen u plodno tlo katoličke vjere i crkvenog zajedništva, tako da i danas pokazuje zdrave plodove te dragocjene međusobne povezanosti. Želeći biti savjesni i marljivi učenici povijesti kao velike učiteljice života, ove smo godine nastojali obilježiti različitim sadržajima i na raznim mjestima značajan, pa i presudan događaj za Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini, a koji se zbio prije stotinu i trideset godina. Bila je to ponovna uspostava redovite crkvene hijerarhije koju je proveo tadašnji nasljednik apostola Petra, papa Lav XIII. svojim Apostolskim pismom („Ex hac augusta“) od 5. srpnja 1881. godine. To je učinio „na veću slavu svemogućega Boga, na uzvišenje i porast katoličke vjere među ovdašnjim pukom“. Naglasio je da „hijerarhijska uprava crkvene stvarnosti samom različitošću stupnjeva i dužnosti čudesno doprinosi uzajamnoj slozi i sigurnosti svih dijelova zbog zajedničke veze vjere i ljubavi i autoriteta vrhovnog poglavara koji svime upravlja i ravna“ . Izrazio je „posve čvrstu nadu“ da cijelom ovdašnjem katoličkom puku, radi čijega je dobra u uvedena redovna hijerarhija, „neće biti ništa milije nego da se danomice sa sve većom poslušnošću i nastojanjem odane volje“ sjedinjuje s Apostolskom Stolicom na kojoj je Crkva sagrađena. Ovom pastirskom poslanicom želimo mi biskupi zajednički još jednom predočiti svima vama, ali i drugim našim suvremenicima svoja razmišljanja o proteklim desetljećima postojanja i djelovanja obnovljene crkvene hijerarhije u našoj zemlji, kao i o sadašnjem stanju naše domovinske Crkve te o aktualnim poteškoćama, izazovima i zadaćama pred kojima se nalaze članovi Kristove Crkve u našoj zemlji. 1. Drama svjedočkih stoljeća „Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja. Oca svoga pitaj i poučit će te, pitaj starije, pa će ti kazati“ (Pnz 32, 7). Proces ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini tekao je usporedo s prestankom otomanske vladavine nakon Berlinskog kongresa (1878.) i uključivanja ovih krajeva u srednjoeuropski politički i kulturni ambijent. U to doba Katolička je crkva u našoj zemlji bila organizirana u dva apostolska vikarijata kojima su na čelu bili biskupi – apostolski vikari i Trebinjsko-Mrkansku

67

biskupiju koju su vodili dubrovački biskupi kao apostolski vikari. Istodobno, redovnici franjevci, koji su uglavnom bili župnici na području oba vikarijata, pripadali su dvjema provincijama: Bosni Srebrenoj i Hercegovačkoj kustodiji koja je 1892. prerasla u provinciju. Prethodno, kroz više od četiri stoljeća otomanske vladavine sav je Božji narod u Bosni i Hercegovini pravim čudom, uz velike žrtve i stradanja, proživljavao i svjedočio svoju vjernost Kristu. Obični vjernici, redovnici franjevci, svećenici-glagoljaši, drugi dijecezanski svećenici u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, te i sami biskupi-apostolski vikari – poput starokršćanskih „ispovjedalaca vjere“ svjedočili su svoje katoličanstvo, podnosili zbog toga patnje svakojake, riskirali vlastiti život, ali ipak odolijevali i opstajali u zemlji svojih pradjedova, blagoslivljajući Gospodina Boga, koji je i njima dao da uživaju u svetinji i plodovima svoje očevine. Slično kao i za tadašnje članove Katoličke Crkve, može se kazati i za tadašnje crkvene ustanove: apostolske vikarijate, franjevačke provincije, župe, kapelanije, samostane. Dok su oni prvi bili zlostavljani, proganjani, brojem smanjivani, dotle su ove druge bile spaljivane, rušene, nasilno uništavane, bez mogućnosti obnove. Opstanak katolika i njihovih crkvenih ustanova ipak je nekako uspijevao, zahvaljujući prvenstveno postojanoj osobnoj vjeri i vjernosti Kristu velikog broja pojedinaca – i vjernika laika i njihovih duhovnih pastira, te njegovanju kršćanskog morala, osobito u bračnim i obiteljskim zajednicama. Stoga je postojano ustrajavanje u vjernosti Kristu, u ljubavi prema Isusovoj Majci, Isusovu namjesniku na zemlji, Rimskom biskupu, unatoč svim višestoljetnim patnjama, najvažnija i najjasnija poruka i pouka naših vjernih predaka koju su nam ostavili, a što djelomično sadrži i drevna pučka popijevka u čast Gospi koja se i danas pjeva po mnogim našim župama: „O, preslavna Božja Mati, dostoj nam se milost dati da ja ljubim Sina Tvoga, a mog Boga predobroga (…) Obećajem prij' umrijeti nego li ga uvrijediti, ili štogod pomisliti što mu može žao biti (…)“ 2. Početak bujanja crkvenog života „Ja Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; što prije prorekoh, evo, zbi se, i nove događaje ja naviještam“ (Iz 42, 6a. 9a). Prestanak misionarskog ustroja Crkve u okviru apostolskih vikarijata i ponovna uspostava redovite crkvene uprave u BiH bila je moguća istom nakon prestanka otomanske vlasti. Sveta je Stolica s novom vlašću najprije, 8. lipnja 1881., sklopila ugovor (Convenzione tra la Santa Sede e il Governo Austro-Ungarico per la Bosnia ed Erzegovina) kojim je dogovorena ponovna uspostava (ristabilimento) crkvene hijerarhije. Potom je papa Lav XIII. već spomenutim apostolskim pismom, dokinuvši dva , – do tada postojeća – apostolska vikarijata (bosanski i

68

hercegovački), osnovao novu crkvenu pokrajinu, Vrhbosansku metropoliju. U njezin su sastav od početka ušle četiri biskupije: tri nove – Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te sufraganske biskupije Mostarsko-duvanjska sa sjedištem u Mostaru, Banjalučka biskupija sa sjedištem u Banjoj Luci i već postojeća Trebinjsko-mrkanska kojom je nastavio upravljati dubrovački biskup kao apostolski upravitelj sve do 1890. godine, a otada mostarski biskup kao njezin stalni apostolski upravitelj. Takvo ustrojstvo ostalo je sve do 2011. kad je 1. veljače te godine papa Benedikt XVI. osnovao Vojni ordinarijat u BiH. U četiri desetljeća austrougarske uprave (1878.–1918.) Katolička je Crkva doživjela pravi procvat na mnogim područjima. Prije svega porastao je broj vjernika. Podsjećamo da je u godini prvoga službenog popisa pučanstva u Bosni i Hercegovini (1879.) živio 209.391 katolik (18,08 %); pravoslavaca je bilo 496.485 (42, 88 %), a muslimana 448.613 (38,75). U novom periodu je došlo do osnivanja većeg broja novih župa. U Bosnu se tijekom nove vladavine doselio i određen broj katolika istočnog obreda iz drugih područja tadašnje velike i višenacionalne države (mahom Ukrajinci), pa je bilo osnovano nekoliko njihovih župa. U isto doba osnovane su četiri nove bogoslovije za odgoj svećenika pri kojima su djelovale filozofsko-teološke visoke škole. Metropolijska bogoslovija započinje s radom u Travniku 1890. a poslije trogodišnjega djelovanja u Travniku ova ustanova prelazi u Sarajevo 1893. jer prije toga u ovom gradu nije imala vlastitu zgradu. Franjevačka bogoslovija Hercegovačke provincije započinje u Mostaru 1895. godine. A nakon sjedinjenja samostanskih škola provincije „Bosne Srebrene“ iz Livna i Sutjeske, Franjevačka bogoslovija ove provincije preseljava u Sarajevo godine 1909. K tomu, u trapističkoj opatiji „Marija Zvijezda“ kod Banje Luke početkom 20. st., svakako prije 1907., započela je djelovati bogoslovija i visoka filozofsko-teološka škola. U tom istom razdoblju osnovana su i četiri mala sjemeništa s gimnazijama: međubiskupijsko u Travniku 1882.; franjevačko koje započinje u Kreševu 1882. te se konačno smješta u Visoko 1900.; franjevačko na Širokom Brijegu od 1889. i trapističko u samostanu „Marija Zvijezda“ koje je ustanovljeno vjerojatno oko 1900. godine. Naravno, sve je ovo bilo moguće jer je tada postojala sloboda djelovanja Crkve, ali i zato što je ustanove ove vrste, bilo Katoličke Crkve bilo i drugih vjerskih zajednica, većim ili manjim dijelom financirala tadašnja država. Katolička je Crkva u ovom periodu dala napretku cjelokupnog pučanstva ove zaostale zemlje izuzetne, zadivljujuće doprinose, osobito na odgojno-obrazovnom, socijalnom, kulturnom i prosvjetnom planu. Poznato je da je još 1910. godine, unatoč činjenici da je nova austrougarska vlast u međuvremenu i sama otvorila brojne nove škole koje su jednakopravno mogla pohađati sva djeca, u BiH bilo još uvijek 77, 45 % nepismenih katolika, a 89, 92 % nepismenih pravoslavaca i čak 94, 65 % nepismenih muslimana(usp. Die Ergebnisse der Volkszählung in Bosnien und der Herzegowina vom 10. Oktober 1910, Sarajevo 1912, str. XLVI).

69

Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu novih redovničkih družbi, kao npr. isusovaca i trapista, te sestara Milosrdnica, Klanjateljica Krvi Kristove i Kćeri Božje Ljubavi, otvaraju se mnoge škole, internati, konvikti, bolnice, dječji vrtići, domovi za starije osobe. Vrhbosanski nadbiskup i metropolit Josip Stadler - osim što je i sam prednjačio na polju i vjere i kulture i prosvjete i civilizacije, podizanjem brojnih crkvenih ustanova i zdanja, te pokretanjem mnogobrojnih korisnih pastoralno-karitativnih akcija - osniva žensku redovničku zajednicu sestara Služavki Malog Isusa. Ona, kao i većina drugih redovničkih zajednica, skrbi osobito za siromašnu i napuštenu djecu, njihov život, odgoj i obrazovanje, te za siromašne starce i starice. Broj redovnika i redovnica bio je u stalnom porastu, tako da su nešto kasnije, pogotovo kad su pristigle i Školske sestre franjevke, osnovane i sestarske provincije. Podizanjem pismenosti i opće kulture, te širenjem katoličkog tiska, Crkva je ujedno još više podizala vjerski odgoj i osobnu odgovornost i zauzetost svojih vjernika za opće dobro crkvenih i nacionalnih potreba. Tako je neposredno utjecala i na opći društveni i civilizacijski napredak zemlje. 3. Tjeskobe na pomolu „On im posta Spasiteljem u svim njihovim tjeskobama“ (Iz 63,8b). Rast i plodno djelovanje Crkve u mnogočemu je se nastavljeno i poslije 1918. godine, iako su političke prilike u zemlji bile korjenito promijenjene. Nova je državna vlast često pokušavala manipulirati pojedinim crkvenim pitanjima, crkvenim laičkim pokretima i društvima, te produbljivati podjele među njima. U Crkvi su nastali otpori prema takvom ponašanju države pa su polemike između Crkve i države bile česte. Pojedini svećenici, osobito zbog svoga nacionalnoga hrvatskog djelovanja, bivali su krivično gonjeni i kažnjavani. Neke su crkvene novine iz istih razloga zabranjivane. Na račun Katoličke Crkve država je pomagala širenje Starokatoličke crkve pa je nastalo nekoliko omanjih župa ove zajednice. K tomu, treba spomenuti da je polemika srpskoga pravoslavlja, koje je smatrano nekom vrstom državne vjere, prema katoličanstvu bila česta. Vrhunac je doživjela u otporu Srpske pravoslavne crkve prema ratificiranju i provedbi konkordata između tadašnje države Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice polovicom tridesetih godina, te se dogodilo da je ta država i propala, a da pravni položaj Katoličke Crkve i ustrojstvo, kako ih je predviđao konkordat, nikada nisu bili riješeni. 4. Stradanja i nadanja pod komunističkom vlašću „Sve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, pravedno si učinio… O, ne zapusti nas zauvijek zbog imena svoga i ne razvrgni Saveza svoga“ (Dn 3, 31. 34).

70

Tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička je Crkva u našoj zemlji uvelike stradala. U tom razdoblju izginuli su mnogi vjernici i poubijani svećenici, porušene crkve i uništen veći broj župa te mnoga kulturna dobra. No, stradanja, koja su uslijedila neposredno nakon završetka toga rata, bila su za Crkvu katastrofalna. Osobito 1945. godine, tijekom prvih poratnih mjeseci, ubijeno je mnogo katolika pa je time strahovito bila ugrožena biološka reprodukcija stanovništva. Zbog izravnih i neizravnih posljedica rata i kasnijih progona, do 1952. smrtno je stradalo čak 160 svećenika i nekoliko desetina redovnika. Osim toga, mnogi su svećenici, redovnici i redovnice, iako dokazano nedužni, osuđeni na dugogodišnje robije. Kroz neko vrijeme, krajem 1949. i početkom 1950. godine u BiH nije bilo na slobodi ni jednoga biskupa, jer je jedini preostali, mostarski biskup Petar Čule, na montiranom procesu 1948. bio osuđen na dugogodišnju robiju. Država je nastojala manipulirati vjernicima i svećenicima koji nisu bili u zatvorima: diskriminacijom i zastrašivanjima, te kroz staleško udruženje „Dobri pastir“ koje je dala osnovati 1950., tj. upravo u vrijeme kad je Crkva bila bez ijednoga biskupa na slobodi. Prisilno je zatvorena međubiskupijska bogoslovija u Sarajevu, franjevačka u Mostaru i trapistička kod Banje Luke te mala sjemeništa u Travniku, na Širokom Brijegu i trapističkoj opatiji „Marija Zvijezda“ kod Banje Luke. Sve je redovnice tadašnji komunistički režim protjerao iz BiH. Neke su od njih, međutim, ipak uspjele ostati, radeći u civilnom odijelu. Isti protucrkveni režim je gotovo svu crkvenu imovinu oduzeo a posvema zabranio djelovanje svim crkvenim dobrotvornim, kulturnim i školskim ustanovama, osim franjevačkom sjemeništu u Visokom i franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu. Katolički je tisak bio skoro potpuno uništen i kroz više desetljeća, koja su uslijedila, nije smio postojati. Državni progoni Katoličke Crkve malo su se smanjili tek nakon 1960. godine. Polako se poslije 1970. počeo pojavljivati novi katolički tisak te su, pod kraj komunističke vladavine izlazila četiri mjesečnika: Naša ognjišta (Tomislavgrad), Radosna vijest (Sarajevo), Crkva na kamenu (Mostar) i Svjetlo riječi (Sarajevo) te nekoliko stručnih revija. Kao izdavači s brojnim izdanjima, osim spomenutih novina uz koje postoje istoimene izdavačke kuće, poznati su iz tog vremena također Franjevačka teologija i Vrhbosanska katolička teologija u Sarajevu, ali i još neki. Nakon njihova izgona na početku komunističkoga režima, u kasnijem razdoblju vratile su se i redovnice te su četiri družbe osnovale svoje provincije: Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga (Sarajevo), Služavke Maloga Isusa (Sarajevo) i Školske sestre franjevke (Mostar i Sarajevo). Kako je vrijeme odmicalo, tako je Crkva, općenito govoreći, sve bolje nalazila način djelovanja u tadašnjim – još uvijek – teškim prilikama. Međubiskupijskoj bogosloviji u Sarajevu bilo je dopušteno obnoviti rad tek 1969., nakon što je sarajevski nadbiskup uspio od države otkupiti zgradu bogoslovnog sjemeništa, vlasništvo Nadbiskupije. Tu, najstariju visokoškolsku ustanovu u Bosni i Hercegovini – Vrhbosansku teološku školu proglasila je Kongregacija za katolički odgoj 2009. godine Bogoslovnim fakultetom. Travničko sjemenište i gimnazija oživjeli su istom 1998., dok na području hercegovačkih biskupija i na području

71

Banjolučke biskupije poslije 1945. nema više ni sjemenišne gimnazije ni bogoslovije. Međutim, u Mostaru je 1987. osnovan Teološki institut na kojemu se školuju laici katehete, a početkom devedesetih još po jedan u Sarajevu i Banjoj Luci, koji su u međuvremenu, uslijed prisilnog iseljavanja katolika, obustavili svoj rad. 5. Plodovi postojanosti i vjernosti u kušnjama „Bog nije nepravedan da zaboravi ono što ste učinili, ljubav koju iskazaste prema njemu služeći u prošlosti i sadašnjosti svetima“ (Heb 6,10). Unatoč protuvjerskom i protucrkvenom ozračju u kojem se tijekom zadnjih desetljeća našla naša domovinska Crkva, Bog je blagoslovio žrtve i uslišio molitve svoga naroda, te mu je darivao brojna svećenička i redovnička zvanja. Tako je na završetku 2010. godine Trebinjsko-mrkanska biskupija je imala 31 inkardiniranoga svećenika (15 na području biskupije), Mostarsko-duvanjska ih je imala 70 (na području biskupije 54), Banjalučka 38 (na području biskupije 22) a Vrhbosanska nadbiskupija224 (na području nadbiskupije 144). Franjevačka provincija „Bosna Srebrena“ u isto vrijeme je imala 288 svećenika (u BiH 216) a hercegovačka 184 (u BiH 113). Jednu kuću imaju dominikanci i vode jednu župu u Zenici (1 svećenik), isusovci jednu u Sarajevu (3), salezijanci jedan školski centar u Žepču (3), po jedan samostan trapisti u Banjoj Luci (3) i karmelićani na Buškom jezeru kod Tomislavgrada (4), te neokatekumeni od listopada 2011. bogosloviju u Vogošći (1). Krajem 2010. godine u BiH je živjelo i djelovalo 540 časnih sestara. Školske sestre franjevke Mostarske provincije imale su 164 sestre, a Bosansko-hrvatske provincije 120. U provinciji Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga bile su 64 sestre; u provinciji Služavki Maloga Isusa bilo ih je 59. Prisutne su također sestre još nekih družbi sa svojim samostanima ili redovničkim kućama, kao: Kćeri Božje ljubavi – 43, Klanjateljice Krvi Kristove 45, Kćeri milosrđa – 6, Služavke Malog Isusa Splitske provincije – 3, Službenice milosrđa – 3, Franjevke Marijine misionarke – 4, Marijine sestre – 2, Uršulinke – 4, Franjevke od Bezgrješnoga začeća – 2, Misioanrke ljubavi – 4, Klarise – 4, Karmelićanke – 7. Većina domaćih svećenika, redovnika i redovnica djeluje u BiH, dok je ne mali broj na različitim službama po europskim zemljama, Australiji, Africi, objema Amerikama i Aziji. Uz ove spomenute, postoje brojni svećenici, redovnici i redovnice, podrijetlom iz BiH, koji su članovi biskupija i različitih redovničkih zajednica izvan ovoga područja, osobito u Hrvatskoj. Kad bi se izračunalo koliko je u posljednjih 130 godina u BiH zaređeno svećenika te koliko je mladića i djevojaka stupilo u redovnički stalež, i kada bi se njima dodali oni koji su kao potomci iseljenika stupili u duhovni stalež izvan naših biskupija, vidio bi se na djelu poseban Božji blagoslov i osobit razlog za duboku vjerničku zahvalnost na tom daru. K tomu, tijekom tog istog razdoblja u našim biskupijama su kao biskupi djelovali ili iz našeg domaćeg klera potjecali ili ovomu

72

svećenstvu pripadali te bili zaređeni za biskupe i službovali ovdje ili u drugim biskupijama po svijetu 28 dijecezanskih svećenika i 6 franjevaca. Među brojnim hodočasničkim mjestima u kojima se vjernici okupljaju u veliku broju svakako treba spomenuti Gospina svetišta u Komušini, Olovu, Stupu, Širokom Brijegu i Hrasnu; zatim Srca Isusova u Studencima, Ivana Krstitelja u Podmilačju, Ante Padovanskoga na Humcu, Leopolda Mandića u Maglaju i Male Terezije u Presnačama i Ledincu. Od crkvenih događaja u našoj zemlji iz tri zadnja desetljeća treba svakako podsjetiti na: obilježavanje 100. obljetnice uspostave obnovljene redovite hijerarhije (1981.), euharistijske kongrese po svim našim biskupijama (1982.), 700 godina dolaska franjevaca (1991.), imenovanje nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom (1994.) te na povijesne apostolske pohode pape Ivana Pavla II. Sarajevu (1997.) i Banjoj Luci (2003). Kao svojevrsnu krunu radosnih događaja za katolike u našoj zemlji smatramo svečano proglašenje blaženim mladog laika Ivana Merza (2003.) i Drinskih mučenica (2011.). Uz to, treba spomenuti da su kod Kongregacije za svece u tijeku postupci za proglašenje blaženim Slugu Božjih: fra Šimuna Filipovića, sjemeništarca Petra Barbarića i nadbiskupa Josipa Stadlera. Slično kao i u nekim ranijim periodima djelovanja crkvene hijerarhije u BiH, ni danas, na žalost, naša domovinska Crkva, nije pošteđena nekih nepotrebnih unutarcrkvenih proturječja odnosno nesuglasica između redovite crkvene hijerarhije, pa i same Svete Stolice, s jedne – i jednog (manjeg) dijela neposlušnih redovnika franjevaca s druge strane. Postoje utemeljene nade da će se i ovo uskoro riješiti na dobro Kristove Crkve u našoj zemlji. Propast komunističke države Jugoslavije označio je početak novoga strašnog rata 1991. i nastanak novih država na njezinu području. Sveta je Stolica 1992. godine uspostavila diplomatske odnose s BiH a 1993. imenovala prvoga apostolskog nuncija. A kako je, zajedno s raspadom te države, prestala postojati i istoimena Biskupska konferencija, Sveta je Stolica 1994. za područje BiH-a osnovala novu Biskupsku konferenciju. Na prvu obljetnicu izbora pape Benedikta XVI., 19. travnja 2006., u Sarajevu je svečano potpisan „Temeljni ugovor između Svete Stolice i BiH“ a 29. rujna 2006., kao njegov sastavni dio, također „Dodatni protokol na Temeljni ugovor između Svete Stolice i BiH“. Ovaj ugovor stupio je na snagu 25. listopada 2007. kad je bio ratificiran u Vatikanu. Iz njega je proizašao „Ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine“. Potpisan je u Sarajevu 8. travnja 2010., a ratificiran 14. rujna 2010. u Vatikanu i toga dana stupio na snagu. Osim ovih međunarodnih ugovora, kojima je definiran pravni okvir za postojanje i djelovanje Katoličke Crkve u BiH, konkretne odnose s državnim vlastima na pravnoj razini uređuje za sve, pa tako i za Katoličku Crkvu i „Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini“ iz 2004. godine. Moramo nažalost javno iskazati svoju žalost pa i negodovanje nad činjenicom da državna vlast do sada nije pokazala dovoljno odlučnosti i volje da provede ono, što

73

je dogovoreno sa Svetom Stolicom i propisano spomenutim Zakonom. Time je Crkva u svom djelovanju uvelike oštećena a vjernici onemogućeni u ostvarivanju svojih prava. A radi se o važnim pitanjima, za koja je državna vlast preuzela obvezu da ih uredi, kao što su: vjerski blagdani kao neradni dani, nepovredivost ispovjedne tajne, dozvole za gradnju sakralnih objekata, zdravstveno, invalidsko i penzijsko osiguranje vjerskih službenika, položaj crkvenih odgojnih, obrazovnih i karitativno-socijalnih ustanova, smještaj Vojnog ordinarijata itd. 6. Nova zlostavljanja i rastjerivanja Kristova stada „Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva… Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga“ (Mt 24, 7a. 9). Daleko najbolnije za Crkvu u našoj domovini tijekom svih ovih sto trideset godina jest nasilno fizičko iskorjenjivanje čak nekoliko stotina tisuća katolika uslijed nedavnog „etničkog čišćenja“ i nemogućnosti njihova povratka i ostanka u rodnom kraju. Tijekom rata od 1991. do 1995. Katolička je Crkva u BiH izuzetno teško stradala što posebice zorno oslikavaju sljedeći podaci. Prije posljednjega rata na području BiH živjelo je do 800.000 katolika a danas, tek nešto više od polovice od predratnoga broja, oko 440.000! Najviše je (kao i u Drugom svjetskom ratu) uništena Banjolučka biskupija – nedostaje 2/3 vjernika, te Vrhbosanska nadbiskupija – nedostaje oko 3/5 vjernika! Osim toga, mnogi su katolici tijekom ratnih i poratnih godina ubijeni a među njima 10 svećenika i 2 redovnice. I materijalna šteta na crkvenim objektima je ogromna. Prema podacima biskupskih ordinarijata iz Sarajeva, Mostara i Banje Luke, tijekom posljednjega rata u BiH je potpuno uništeno 65 župnih crkava, 60 ostalih crkava, 63 kapelice, 65 župnih kuća, 8 samostana i 8 grobalja. U isto vrijeme teško su oštećene 54 župne crkve, 53 ostale crkve, 55 kapelica, 84 župne kuće, 14 samostana i 53 groblja. A djelomično je oštećeno još 66 župnih crkava, 55 ostalih crkava, 109 kapelica, 77 župnih kuća, 8 samostana i 103 groblja. Ukupan broj potpuno uništenih, teško oštećenih i lakše oštećenih crkvenih objekata iznosi, dakle, ravno 1000. Od toga broja 294 objekta su stradala u naletima Armije BiH a 706 objekata bili su na meti Vojske Republike Srpske. Također su i stradanja drugih kulturnih dobara Katoličke Crkve bila velika ali do danas ovo pitanje nije dostatno istraženo. Ipak, ovdje treba spomenuti dvije uništene velike biblioteke: onu Franjevačke teologije u Sarajevu i onu Biskupskog ordinarijata u Mostaru. I dok se i ovom prilikom sjećamo žrtava i gubitaka Katoličke Crkve ali i strepimo za njezinu budućnost ne gubimo iz vida stradanje i gubitke drugih. Naprotiv, ponavljamo što smo u zajedničkoj poslanici napisali 1996. „Sve one, koji su se od sinova Katoličke Crkve na bilo koji način osjetili nepravdom pogođeni, molimo za oproštenje… mi opraštamo svima koji su nam nanijeli nepravdu i zlo…“ Tijekom rata, unatoč katastrofalnom stradanju kojemu je bila izložena, Crkva je uspjela razviti veliku karitativnu djelatnost. Za to su posebice zaslužni

74

(nad)biskupijski Caritasi u Mostaru, Banjoj Luci i Sarajevu, osnovani ili obnovljeni još prije rata, te Caritas Biskupske konferencije BIH, osnovan ratne 1994. godine. Također treba spomenuti djelovanje udruge „Kruh sv. Ante“ pri franjevačkim provincijama te još neke katoličke dobrotvorne ustanove. Osim mnogobrojnim dobročiniteljima osobito iz crkvenih sredina iz više europskih zemalja te Sjedinjenih Američkih Država za njihovu solidarnost s našim patnjama, veliku i trajnu zahvalnost dugujemo najvećem dobročinitelju i naše Crkve i cijele naše zemlje – blaženom papi Ivanu Pavlu II. Još tijekom rata (1994.) a osobito poslije rata u novim prilikama, osim redovitih vjerskih poslova, Crkva je otvorila i sedam novih katoličkih školskih centara s trinaest osnovnih i srednjih škola (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Travnik, Žepče, Konjic – kasnije zatvoren, Banja Luka, Bihać), zatim odgojne zavode za hendikepirane, domove za napuštenu siromašnu školsku djecu i omladinu, internate i konvikte, staračke domove, centre za medicinske usluge te dječje vrtiće. Obnovili su nekoliko tisuća kuća povratnicima, otvorili mnoga radna mjesta pokretanjem zadruga i kooperativa, materijalno i zdravstveno skrbili za više stotina tisuća ne samo katolika nego i mnogih nekatolika. Već smo spomenuli da se najveći problem Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini sadašnjem trenutku sastoji u dramatičnom smanjenju broja katoličkog pučanstva, koje se pretvorilo u povijesni proces. On je započet već odavno, a nastavlja se posebno tijekom zadnja dva desetljeća, što se najbolje vidi iz procentualnog odnosa katolika prema pripadnicima drugih vjera.

Godina K a t o l i c i Oko 1450. Procjena

oko 750.000 Procjena oko 87%

Popisi prema vjerskoj pripadnosti

1879. 209.391 18,08% 1885. 265.788 19,88% 1895. 334.142 21,31% 1910. 434.061 22,87% 1921. 440.431 23,48% 1931. 557.836 24,01% 1948. 614.123 23,9%

Popisi prema etničkoj pripadnosti

1953. 654.227 23,0% 1961. 711.665 21,7% 1971. 772.491 20,6% 1981. 758.140 18,4% 1991. 760.852 17,4%

75

Povijesni proces, u kojemu je nekadašnja demografska većina pretvorena u sadašnju manjinu a nekadašnja manjina u današnju većinu, dobro oslikava gornja tablica koja sažeto prikazuje rezultate nekih znanstvenih istraživanja za početak otomanske vladavine te njihove procjene o stanovništvu i, s druge strane, podatke službenih državnih popisa pučanstva koji su od 1879. do 1948. uvijek rađeni prema vjerskoj, a poslije toga svaki put prema narodnoj pripadnosti. Iščitavajući tablicu lako je uočiti da je proces smanjivanja broja katolika posebice bio tragičan u stoljećima otomanske vladavine ovim krajevima. Dolaskom austrougarske vlasti započinje porast broja katolika koji je zaustavljen 1931. godine. Tada je proces procentualnoga smanjivanja broja katolika nastavljen što vrijedi posebice za godine poslije Drugoga svjetskog rata. Pojačan je poslije 1971. i sudbonosno ubrzan u posljednjem ratu i u sadašnjem poratnom vremenu i to prvenstveno zbog spomenutoga etničkog čišćenja i, napose za Hrvate katolike, nepravednoga Daytonskog sporazuma i još nepravednije njegove implementacije. 7. Nove pošasti prijete „Pred vas stavljam i život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo“ (Pnz 30, 19). Hod naše domovinske Crkve se nastavlja prema budućnosti. Na našem se horizontu pokazuju novi izazovi i prepreke. Potrebno je posebno upozoriti na one nezaobilazne. Bar dva od tih izazova dijelimo kao zajedničke s Crkvom na područjima takozvane zapadne kulture i civilizacije. Jedan izazov je demografske naravi a drugi kulturološke. Demografsko pitanje: Prema podatcima naših Biskupskih ordinarijata iz siječnja 2011., katolika bi trebalo biti 443.013 (Banja Luka 36.513, Sarajevo 194.812, Mostar 190.730, Trebinje 20.958) što bi moglo iznositi oko 11,5 % od oko 3.843.000 stanovnika koliko bi ih trebalo biti u BiH prema procjeni Agencije za statistiku. Međutim, osobito zabrinjava zaključak, utemeljen na konkretnim godišnjim podacima iz naših Ordinarijata, da, nakon laganoga povećanja ukupnoga broja katolika, koje je registrirano u prvim poratnim godinama i koje se nastavilo sve do 2006. godine, osim jednoga prekida iz 1998. i 1999. kad je registriran pad broja katolika, posljednjih pet godina kontinuirano opada broj katolika. Osim opadanja ukupnog broja katolika, uvelike zabrinjava nagli pad njihova prirodnog priraštaja koji se, za razliku od ukupna broja vjernika, može pratiti prilično pouzdano, i to zahvaljujući preuzetim podacima iz župnih knjiga krštenih i pokopanih. Prema toj evidenciji, katolici u BiH su neposredno nakon rata imali pozitivan priraštaj. No, u procesu stalnog opadanja ukupna broja, koji je krenuo u isto vrijeme, prirodni priraštaj katolika 2002. godine prvi je put pao ispod ništice. A kao što pokazuje sljedeća tablica, taj negativan proces se nastavlja i dalje pa je 2010. godine u svim župama u BiH registrirano 1410 pokopanih više negoli krštenih.

76

Godina Kršteni Umrli Priraštaj Vjernika 1996. 6739 5272 1467 424.915 1997. 7127 5841 1286 451.385 1998. 6779 5956 823 451.208 1999. 6736 5892 844 448.186 2000. 6409 5831 578 456.058 2001. 5734 5655 79 458.110 2002. 5543 5565 -22 463.687 2003. 5256 5996 -740 464.821 2004. 5184 5937 -753 464.694 2005. 5244 5896 -652 462.690 2006. 5146 5892 -746 463.131 2007. 4915 6155 -1240 459.102 2008. 4799 6214 -1415 454.921 2009. 4686 6075 -1389 448.147 2010. 4726 6136 -1410 443.013

Drugi, kulturološki izazov za kršćane naših dana, ali i za vjernike općenito, jest odnos suvremenog čovjeka – osobito na europskom kontinentu prema – duhovnim i vjerskim vrednotama, prema transcendentnim uporištima i objavljenim izvorima istine i morala. I ako nam je dramatično demografsko pitanje već u kući, za ovaj, ništa manje zabrinjavajući kulturološki fenomen bi se moglo reći da nam je pred vratima naše kuće, a u našim gradskim naseljima nerijetko već i u našim domovima. Ovaj, tzv. postmodernizam je stanje duha koji smatra da nema objektivnih ili apsolutnih istina, pogotovo u pitanjima vjere i duhovnosti. On, kada se suoči sa stvarnošću Objave, Boga i trajnih načela vjerske prakse, nudi svoj relativistički odgovor prema kojemu je svaki oblik, u najboljem slučaju, samo jedna od mogućnosti. Tako, gledano s kršćanskoga stajališta, izazov postmodernizma moglo bi se protumačiti kao sustav koji ne prihvaća apsolutnu istinu, već se priklanja filozofiji relativne istine i negativnoga religijskog pluralizma, koji ni vjeru, koju netko slijedi, ni religijsku praksu koju vrši, ne prihvaća kao objektivno vrijedne već kao „moje“, „za mene“ istinite. Odnosno, religija je „ovostrana“, stvorena, a dobra je i istinita u mjeri u kojoj se sljedbenik u njoj dobro osjeća. U tom stanju, svatko za sebe „sada“ traži rješenje svojih tjeskoba, nesigurnosti i potreba te pronalazi svoje religijsko uporište smisla i sigurnosti. To je individualizam u kojemu zbroj pojedinaca ne rađa zajedništvom ni zdravim pluralizmom koji bi oplemenjivao, nego mnoštvom individua kojima ravna kultura dobrog osjećanja. U službi toga se onda stvara svoga „boga“, svoja „moralna pravila“ i svoju religiju – bezboštvo i nemoral na nov način i u novim oblicima.

77

8. U svjetlu Evanđelja prepoznavati znakove vremena „Duh Istine upućivat će vas u svu istinu“ (Iv 16,13). Imajući ove, kao i druge izazove i prepreke pred očima kao specifične znakove vremena nemamo pravo niti zatvarati oči, niti rezignirati, niti zdvajati. Nego, s još većim žarom naše vjere u Krista Spasitelja, našeg božanskog Vođu i Učitelja i s povjerenjem u Duha Svetoga, zajedničkim snagama želimo se odlučno zauzimati za što čvršće zajedništvo među svim članovima naše domovinske Crkve i za što bolje upoznavanje nauka Crkve, te za što vjernije oblikovanje svakodnevnoga našeg života u duhu Evanđelja i nauka Crkve. Osobitu pozornost želimo posvetiti našoj katoličkoj obitelji i katoličkom braku, kršćanskom odgoju i duhovnoj obnovi naših vjernika laika, uključujući mlade naraštaje i podržavajući osnivanje i zauzeti rad laičkih katoličkih udruga i pokreta. Ne želimo nipošto ispustiti iz vida potrebu odlučnog i trajnog zauzimanja za zaštitu ljudskog života od njegova začeća pa do prirodne smrti. Ne možemo se i dalje ne zalagati za istinu, pravdu, praštanje i trajni mir u našim župama, biskupijama i cijeloj zemlji gdje su još uvijek destruktivno prisutne mnoge neistine i nepravde te mnoge druge negativne posljedice nedavnog rata. Još uvijek je za nas sve veoma aktualan neostvareni a poželjni i potrebni povratak u svoje župe i na svoju očevinu mnogih desetina tisuća naših prognanih i izbjeglih vjernika, i zato ćemo se za njegovo ostvarivanje i dalje uporno zalagati. Održavanje i njegovanje našeg nacionalnog jezika i naše kulturne baštine, sigurno su danas, a i sutra trebaju biti naša briga, kao što je to bio slučaj i kroz minula stoljeća. Ali, u duhu nauka Crkve (GS 75), ta briga ne smije i neće nikoga od nas ovlastiti da odgajamo buduće generacije naših vjernika i našeg naroda u duhovnoj skučenosti, nego u zdravoj ekumenskoj otvorenosti i dijaloškoj spremnosti prema vjernicima drugih zajednica u našoj zemlji, za opće dobro cjelokupnog domaćeg pučanstva. Svjesni smo činjenice, da kao Kristova Crkva u našem narodu i u ovoj zemlji trebamo ispunjavati poslanje i zadaću da i narod i društvo prožimamo kvascem Evanđelja. Društvene slabosti jednog naroda koji je - kao naš hrvatski – velikom većinom katolički, pokazuju ujedno također i slabosti crkvenog zajedništva i postavljaju u pitanje našu kršćansku vjerodostojnost. Možda će se buduće generacije, za 20, 50, ili 100 godina pitati gdje je bila naša Crkva sa svojom hijerarhijom u dramatičnim godinama s početka ovog dvadeset i prvog stoljeća i kasnije, te je – možda – došlo do ovog ili onog razvoja situacije i Crkve i naroda u ovoj zemlji. Mi znamo da prosudbe i sud ljudi nije i ne treba biti za nas odlučujući. Gospodin je onaj koji će nas pozvati na odgovornost (usp. 1 Kor 4, 3-4). Pred njim, Gospodarom povijesti, moramo se upitati jesmo li mi kao Crkva, kao kršćani još sol svijeta, grad na gori, svjetlo koje obasjava ljude oko nas? (usp. LG 1). U svježem su nam sjećanju nezaboravne riječi velikog našeg prijatelja, blaženog pape Ivana Pavla II, izgovorene prigodom njegova II. apostolskog pohoda našoj zemlji i proglašenja prvog blaženika naše domovinske Crkve Ivana Merza, u

78

Banjoj Luci, 22. lipnja 2003: „… Kršćanin je pozvan postati sa svoje strane, odsjev te Svjetlosti, nasljedujući Isusa Krista i u njega se ugledajući. Kako bi to ostvario, slušat će Njegovu riječ i o njoj će razmišljati, sudjelovat će svjesno i djelatno u bogoslužnom i sakramentalnom životu Crkve, izvršavat će zapovijed ljubavi služeći braći, navlastito malenima, siromašnima i onima koji pate… Vaša domovina i vaša Crkva, draga mladeži, doživjele su teške trenutke i sada valja raditi kako bi se život ponovno u potpunosti pokrenuo na svim područjima. Obraćam se zato svima vama te vas pozivam da se ne povlačite nazad, da ne popuštate pred napašću malodušnosti, nego da povećate pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira. Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama …“. Promatrajući nepristrano sadašnju situaciju u kojoj se nalazi naš narod i drugi narodi u ovoj zemlji, te naša Crkva u njima i među njima, postaje nam jasno da je potreban zaokret u pravcu jednog novog promišljanja: o novom evangeliziranju nas, članova Crkve da bismo uzmogli vjerodostojno svjedočiti vrjednote Kristova Evanđelja u našem životnom okruženju i tako dati svoj doprinos da ova zemlja krene putem razumijevanja i suradnje svih njezinih naroda i građana . Taj zaokret nam valja svakako učiniti! 9. S kršćanskom nadom prema novom proljeću vjere i Crkve „Nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje“ (Rim 5,3b—5a). Oslanjajući se na uvjerenje da je, među tolikim svjedocima za katoličku vjeru, u prošlosti naših partikularnih Crkava u svim vremenima bilo zaista pravih kršćanskih svetaca i mučenika, te da je upravo njihova krv bila sjeme svih ponovnih buđenja nade i svekolika rasta u prošlim vremenima, zahvaljujemo Gospodinu za milosni dar njihovih primjera. Oni neka budu poticaj i uzrok novih uzleta različitih oblika crkvenoga života i ujedno poziv da poradimo kako bi još neki od tih svjedoka vjere iz dalje ili bliže prošlosti bili uzdignuti na čast oltara. Pripremajući se za Godinu vjere, koju je papa Benedikt XVI. nakanio dogodine proglasiti, molimo sve znane i neznane svece i mučenike iz naših krajeva da svojim zagovorom probude u našim obiteljima svijest odgovornoga roditeljstva i da prate sva nastojanja nove evangelizacije naspram svih suvremenih izazova, kako lokalnih tako globalnih, a posebice naspram individualizma te vjerskog i moralnoga relativizma. Da nam svima isprose milost obraćenja i posvećenja kako bismo mogli doprinijeti posvećenju ovoga vremena i naših suvremenika. Zahvalni Gospodinu za sve milosti koje je iskazao svojoj Crkvi u našim biskupijama tijekom proteklih 130 godina, u našim pastoralnim nastojanjima u narednim godinama osobito važnim smatramo da: - nastavimo prije svega ustrajavati u odanosti Svetoj Stolici i u vjernosti Petrovu nasljedniku, te njegovati plodnu suradnju s drugim dijelovima Katoličke Crkve i njezinim ustanovama, posebice u susjednoj nam Hrvatskoj te u Europi;

79

- međusobno se savjetujemo i usklađujemo pastoralne inicijative u našim biskupijama; - učvršćujemo povjerenje i zajedništvo među svim našim crkvenim strukturama, ustanovama i pojedincima; - naviještamo cjelovitu Radosnu vijest te se s poniznim povjerenjem u svjetlo i snagu Duha Svetog i s odgovarajućom odlučnošću upustimo u borbu s izazovima koje donosi ovo vrijeme i ovaj naš konkretan životni prostor; - slijedimo upute crkvenog učiteljstva i čuvamo autoritet biskupa kao učitelja vjere, odgovornih za poštovanje opće crkvene discipline, čuvara liturgijskoga života i predvoditelja cjelokupna služenja Riječi Božjoj; - posvetimo još veću brigu za svećenike u pastvi i drugim vrstama apostolskoga djelovanja; - poradimo više na promicanju duhovnih zvanja i još temeljitijem odgoju i obrazovanju svećeničkih kandidata; - pospješujemo redovničke karizme svih redova, muških i ženskih, i brinemo se za njihov pomladak; - otkrivamo, prepoznajemo i podržavamo Božje darove u vjernicima laicima i poradimo na duhovnoj obnovi laikata, te na još većoj zauzetosti laika u životu župnih i biskupijskih zajednica, osobito na način volontarijata; - pojačamo pastoralnu brigu za katoličke obitelji; - tražimo načina kako provoditi sustavan rad s mladima; - promičemo djela milosrđa i ljubavi u što je uključeno i mirotvorstvo; - nastavljamo sa sustavnom brigom, osobito preko biskupijskih i župnih Caritasa, za siromašne, napuštene, prognane, obespravljene i potrebnike svih vrsta; - provodimo vjerno i ustrajno naputke crkvenog učiteljstva s obzirom na ekumenizam i međureligijski dijalog; - razmišljamo o pripravi i sazivanju biskupijskih i pokrajinskih sinoda u svrhu odlučnijeg i zajedničkoga pastoralnog djelovanja; - na društvenoj razini, prema kršćanskim načelima, ustrajno budemo zagovornici i promicatelji poštovanja ljudskih prava, tvorci pravedna mira, odlučni protivnici svake diskriminacije i postojani zagovornici ravnopravnosti među pripadnicima raznih naroda i vjerskih zajednica u našoj zemlji, potičući i osposobljavajući vjernike laike da duh i snagu Evanđelja „strpljivo i hrabro“ unose u oblike svjetovnog života (usp. CL 14); - u odnosima s nositeljima civilne vlasti pred nama biskupima je najprije obveza koju nam je izrijekom dao blaženi papa Ivan Pavao II. u prigodi svoga I. apostolskog pohoda našoj zemlji, u Sarajevu, 13. travnja 1997.: – „dizati proročki glas, upozoravati na nasilja, raskrinkavati nepravde, nazivati zlo pravim imenom i svi zakonitim sredstvima braniti povjerene nam zajednice“, postojano otklanjajući sve političke pokušaje zlorabljenja Crkve i njezinih predstavnika.A zatim također inzistirati da se u cijelosti primjenjuje Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini te međunarodni Ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice.

80

10. Otvoreni za novu evangelizaciju „Evo činim sve novo“ (Iz 43,19; Otk 21,5). Mnoge generacije Kristove Crkve u našoj domovini - sve do naših dana, svoje su kršćansko uvjerenje učile, živjele i dokazivale najčešće u raznim životnim kušnjama, nepravdama, progonima pa i podnošenjem pravih mučenja. I vrlo uspješno su položile ispit iz kršćanskog svjedočenja. Stoga smo duboko zahvalni Gospodinu Bogu za milost njihove ustrajnosti i vjernosti. Olujni vjetrovi u prošlosti – i u ovoj nedavnoj – naše domovinske Crkve tresli su mnoge cvjetove kršćanskog stabla, razbacivali sjeme i tako pripravljali novi cvat. Siloviti događaji koji su, osobito u proteklih 70-ak godina, pogodili mnoge naše župne i biskupijske zajednice, prodrmali su naš narod, a mnoge njegove članove razbacali kao sjeme po cijelom svijetu. Sve te kušnje i progonstva svjedoče da nas Bog nikada nije ostavio nego nas uvijek iznova poziva da, unatoč svemu, čujemo njegov zov i porukunade i života. Novo iskustvo Boga, novo čitanje vlastite prošlosti i novo posvješćivanje naše životne zbilje tri su međusobno nerazdruživo povezana čimbenika, koji rađaju novu evangelizaciju. A ona, kao hitna zadaća stoji pred cijelom Crkvom na našem kontinentu, pa tako i u našoj zemlji Bosni i Hercegovini. Tu zadaću želimo – s pouzdanjem u Boga – odvažno i vjerodostojno ispunjavati. Na koncu ovoga prigodnog pastirskog pisma upućujemo svoju usrdnu molitvu utjelovljenom Sinu Božjem, čiji blagdan Rođenja uskoro radosno želimo svi proslaviti. Ovu molitvu prvi je izgovorio Kristov Namjesnik na zemlji, blaženi papa Ivan Pavao II. prigodom svoga I. apostolskog pohoda našoj zemlji, 13. travnja 1997. godini: „Preda Te, raspeti i uskrsli Kriste, danas dolazi Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina s teškim računom svoje povijesti. Ti si naš veliki zagovornik. Ovaj Te puk zaziva ističući da snagom svojeg otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz ime grada Sarajeva, uz ime Bosne i Hercegovine“. Draga braćo svećenici, redovnici, redovnice i vjerni Božji narode! Dok su mnogi dijelovi Kristove Crkve na našem kontinentu tijekom prošlih stoljeća teologiju mirno proučavali na učilištima, naše crkvene zajednice su istovremeno pa sve do naših dana svoje kršćansko uvjerenje učile, živjele i dokazivale najčešće na križu. I vrlo uspješno su položile ispit iz teologije mučeništva. Stoga smo duboko zahvalni Gospodinu Bogu za milost ustrajnosti i vjernosti. I dok se približavamo Božiću, spasiteljskom događaju, koji sve obnavlja i uzdiže, molimo Bogočovjeka Isusa Krista, da svojoj Crkvi u našim biskupijama udijeli milost i snagu obnove, ponovnoga poleta i rasta u dobroti i svetosti. Tu svoju molitvu povjeravamo moćnom zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke

81

Božje i Majke Crkve, blaženoga Ivana Merza, „Drinskih mučenica“ i svih neznanih svetaca i mučenika iz naših biskupija. Zazivamo na sve vas i cijelu našu zemlju blagoslov Trojedinoga Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Vaši biskupi Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik BK BiH Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski Mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki Sarajevo - Mostar - Banja Luka, o svetkovini Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2011. Poruka predsjednika Caritasa BKBIH uz Nedjelju Caritasa „Ne prezri starca čovjeka jer će i od nas neki ostarjeti“ (Sir 8, 6) Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i predsjednik Caritasa Biskupske konferencije BiH mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je svoju Poruku za Nedjelju Caritasa koja se obilježava u nedjelju, 11. prosinca. Dragi Kristovi vjernici,

Godina koja je pred nama proglašena je od strane Europske Unije godinom starih osoba i međugeneracijske solida-rnosti. Dolikuje da i mi, kao Kristovi učenici, uz ovu Nedjelju Caritasa, u našim biskupijama i župama malo razmislimo o našem odnosu prema starijim, a time vrlo često i slabim osobama, koje su često ovisne o našoj pomoći, odn. pomoći svojih bližnjih. Prigoda je ovo da i same starije osobe malo razmisle - u duhu kršćanske poruke – o sebi, svome sadašnjem stanju, te da i one uoče što mogu i

trebaju učiniti za sebe osobno, kao i za druge starije osobe u svojoj životnoj sredini. Dakako da je ovo prigoda i da se naši župnici, drugi svećenici i redovnici, te naše redovnice, zajedno s članovima Župnoga pastoralnog vijeća, te mladima i djecom u našim župnim zajednicama zapitaju kako još bolje, u duhu Evanđelja, organizirati pastoralno zbri-njavanja starijih osoba koje su nerijetko osamljene, siromašne, a možda i ojađene.

82

Danas se u svijetu relativno često govori i piše o starijim ljudima, o starenju i o starosti. Ima i dosta publikacija koje se time bave. Našao sam jednu knjižicu koja nosi naslov: „Odgurnuta generacija“. U njoj se s pravom žali na činjenicu da se starije osobe danas nerijetko naprosto odbace kao nešto manje vrijedno, pa čak i bezvrijedno, nešto što bi se moglo nazvati prezirnim imenom „staro željezo“. Možda ćete na ovo primijetiti kako se to ne nalazi samo u spomenutoj knjižici nego je to često i kruta stvarnosti. Možda smo i mi sami takvo nešto čuli svojim ušima, a nekoji od nas možda i takvo nešto rekli – bilo o sebi ili o drugima oko nas. Ako malo o tome sada razmislimo, onda - kao kršćani - moramo i sebi i jedni drugima, osobito našoj ostarjeloj braći i sestrama jasno reći: „Ne, stariji ljudi nisu i ne smiju biti odbačene osobe niti odbačena generacija.“ Barem što se tiče Crkve i ponašanja svih onih koji predvode i sačinjavaju crkvenu zajednicu. „Odba-civanje ili čak neprihvaćanje starih osoba, osobito vlastitih roditelja za Crkvu je nepodnošljivo“, ističe blaženi papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici „Evangelium vitae“ (Evanđelje života). Pravda traži da ostarjeli roditelji, kada se približavaju kraju svoga zemaljskog života, dožive od svoje djece ono i onakvo prihvaćanje kakvo su oni pokazali, kada su njihova djeca – po Božjem promislu – ulazila u život, tj. kada su se rađala. Drevna je Božja zapovijed – zapisana već u knjigama Starog Zavjeta – da je svatko dužan poštivati svoga oca i

majku (usp. Izl 20, 12), dakle, starije svoje, ali i svakog drugog čovjeka: „Ustani pred sijedom glavom, poštuj lice starca, boj se svoga Boga. Ja sam Gospodin“ (Lev 19, 32) – riječi su svetopisamske također iz Starog Zavjeta. U ovoj našoj poratnoj, još uvijek zbrkanoj životnoj situaciji, nerije-tki sredovječni ljudi postadoše prisilno starci, dakle otpisani, odgurnuti – ne samo s njihova nekadašnjeg radnog mjesta, nego često i iz svih drugih državnih i društvenih popisa i statistika. Naše se društvo ne brine dovoljno ni za mlade i za njihovu dostojnu budućnost. Za stariju populaciju, koja je nerijetko prisilno ostala bez blizine svoje rođene djece i unučadi, svoje rodbine i susjeda iz mladosti, aktualna službena politika nažalost još manje mari. A to je ne samo nehumano i nepravedno pona-šanje, nego je dvostruko pogubno. Za starije osobe, koje ne moraju čak ni biti u onoj visokoj starosnoj dobi – zbog česte nebrige politike i društva - prijeti opasnost da budu u srcu i duši duboko razočarane, ogorčene i nezadovoljne i da kao takve – s ljutnjom, a možda i mržnjom - odlaze s ovoga svijeta na Božji sud. A mlađim generacijama takvom nebrigom službene politike i društva prema starijoj populaciji – pruža se loš primjer i u biti lažan i nehuman odgoj kad je u pitanju pravo vrednovanje dostojanstva i neupitne vrijednosti ljudskog života u svim njegovim fazama, pa i u onoj najstarijoj, najnemoćnijoj i najovisnijoj o tuđoj pomoći. Kristova Crkva je u svome službenom naučavanju uvijek naglašavala obavezu

83

pravilnog vrednovanja ljudske osobe u svim njezinim fazama – od začeća pa do prirodne smrti, koja redovito dolazi u poznijim, staračkim godinama. Poznata je i organizirana briga crkvenih zajednica – redovničkih i župnih, te mnogih bratovština i crkvenih laičkih udruga koje - čak i stoljećima - vode brigu za stare i nemoćne osobe. I u našoj sredini imamo još otprije takvih redovničkih zajednica. U novije vrijeme naši se biskupijski i mnogi župni Caritasi ciljano i savjesno brinu za mnoge starije sobe, osobito one koji su prisilno ostali bez vlastite djece i svojih susjeda jer su ovi, uslijed ratnih zbivanja, bili prisiljeni napustiti svoj rodni kraj pa i same svoje roditelje. Katolička Crkva trajno naučava da je njena obveza brinuti se i za starije sobe, osobito za one koji su siromašni, bolesni, nemoćni da sami sebi priskrbe najosnovnije za svakidašnji život. U praksi će se ipak moći primijetiti da će se i župnik i njegovo Župno pastoralno vijeće, a nerijetko i redo-vničke zajednice truditi u brizi za izobrazbu, odgoj i pružanje pomoći mladima, što je donekle i razumljivo. Ali, za pravog dušobrižnika sigurno će se samo od sebe postavljati pitanje: „Što ću i kao ću sa starijom populacijom u svojoj župi a koja je, nažalost, nerijetko i mnogobrojnija od one mlađe populacije?“ Stari čovjek ima veći dio života već iza sebe i neminovno se mora pitati: „A što sada?“ Upravo u ovoj životnoj fazi čovjek počinje češće razmišljati o samom sebi, o pravom smislu svoga postojanja. Starci ili starice su redovito upućeni sami sebi davati račun o proteklom svom životu ali i sebi

postavljati pitanje o svojoj budućnosti – kako onoj do groba, tako i o onoj nakon prelaska u vječnost. Ako igdje i ikada, onda je upravo kod starijih ljudi potrebna spasiteljska nazočnost Crkve koja će se očitovati u raznim oblicima bogoslužja za starije osobe, u raznim drugim okupljanjima starijih osoba u crkvenim prostorijama, u kraćim hodočasnički putovanjima ili pak u osobnim pohodima svećenika i podjeljivanju svetih sakramenta teže pokretnim osobama u njihovim stanovima, odn. domovima. Sve se to dade organizirati i uz pomoć samih starijih osoba koje su u još dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji, koje su iskusne i spremne na suradnju i na pružanje pomoći drugima, a redovito imaju i dovoljno vremena. Treba ih znalački okupiti, obodriti, podijeliti im zadatke i napraviti s njima programe za tjedan, mjesec dana ili više mjeseci za sve druge starije i nemoćne osobe u župi ili barem u dijelu župe, filijali, u gradskoj četvrti. Posebno se mora planirati konkretna duhovna i materijalna skrb za bolesne i nepokretne osobe za koje bi se trebalo naći i barem po koja osoba sa stručnim znanjem; ako ne bolničare i bolničarke, a ono barem njegovateljice. Poznato mi je da u našoj zemlji nema nažalost ni izdaleka dovoljno tako obrazovanih osoba na tom polju. Tim mi je draže da je Caritasu naše Biskupske konferencije uspjelo, uz pomoć dobročinitelja iz inozemstva, započeti upravo ove jeseni s izobrazbom prve generacije socijalnih zanimanja, tj. njegovateljica starijih osoba i osoba s posebnim potrebama. To je ujedno prva škola takve vrste u

84

našoj zemlji, čime mi kao Crkva također potičemo i društvenu zajednicu na organiziraniju i sustavniju skrb za stare i nemoćne osobe kojih će biti idućih godina sve više i više. Ovo je ujedno prigoda da se i u svakoj našoj župi župnik, zajedno sa svojim prvim pomoćnicima, osobito članovima Župnoga pastoralnog vijeća, ali i s drugima župljanima zapita da li se u župi čini dovoljno za starce i starice, za invalide rata, za obespravljene, osamlj-ene, napuštene, siromašne? Da li se svima njima poklanja dovoljno pažnje i kršćanske ljubavi, na što nas potiče svakonedjeljno odn. svakodnevno sla-vljenje svete euharistije? Čini li se sve da nijedan starac ili starica ne budu potpuno zaboravljeni od drugih župlja-na; nijedan teži bolesnik ostavljen bez primljenog bolesničkog pomazanja i da nitko ne umre bez utjehe svetih sakramenata: ispovijedi i svete Popu-dbine? Da li se dovoljno potiče mlađe članove župne zajednice, a osobito članove obitelji starih i bolesnih osoba, da spremno i s ljubavlju budu blizu starijoj populaciji, bilo u prijateljskim razgo-vorima s njima, bilo u pružanju kakve druge vrste usluge i pomoći? Treba imati na pameti i slijedeće: stari čovjek se ne smije promatrati tek kao neki objekt kojem se treba poklanjati dužna pažnja, ukazivati blizina ili pružati usluga. Treba mu omogućiti da se i on, unatoč često ograničenim svojim snagama, potrudi – na temelju svoga bogatog životnog iskustva - svoju mudrost, svoje svjedočenje o nadi i ljubavi prenijeti na mlađe

generacije. Na to potiče i knjiga Siraha iz Starog Zavjeta kad veli: „Kako lijepo pristaje sijedoj kosi zdrava rasudba i starcima savjet znalački. O kako je lijepa mudrost u staraca i promišljen savjet odličnika! Veliko je iskustvo kruna starcima i strah je Gospodnji istinska slava njihova“ (Sir 25, 4-6). Ako se ovako gleda na poodmaklu životnu dob, onda stari ljudi mogu biti i u Crkvi i u društvu istinski svjedoci i učitelji ljubavi i života, čuvari kolekti-vnog pamćenja i zato privilegirani tumači one cjelokupne stvarnosti ispunjene zajedničkim vrijednostima i idealima koji omogućuju i podržavaju zajednički život u društvu. Poznato je da je starim ljudima potrebna ljubav isto kao i sunce. Potiče li se mlađe da ne preziru stare i njihove dragocjene mudre savjete i da uče ispravno cijeniti ono što su stari smatrali osobito važnim u životu? To su često nadvremenske vrijednosti bašti-njene od prijašnjih generacija, kao što su vjera u Trojedinog Boga, vjernost Kristovu Evanđelju i nauci Kristove Crkve, vjernost, poštenje, čestitost, savjesnost, marljivost, odanost, požrtvovnost, strpljivost,, spremnost na žrtvu i samozatajnost, ustrajnost u dobru, ljubav prema Bogu, prema čovjeku, prema svome rodu i svome domu. Što više od toga svega bude u jednoj obitelji, u jednoj župi i biskupiji, to će biti više i plodne međugeneracijske solidarnosti, to će biti zagarantirana mirna sretna starosna dob budućih generacija, među kojima smo zasigurno

85

i svi mi, svejedno u kojoj se životnoj dobi sada nalazimo. Doista, stari ljudi zavrjeđuju da ih se poštuje. Ako zbog ničega drugoga, a ono zbog toga što su tako dugo nosili teret života. Ima jedna mudra izreka koja glasi: „Svi bi rado dugo živjeli, ali nitko ne bi rado ostario.“ Može se doista nadodati da nije umijeće doživjeti starost, ali jest umijeće podnositi ju. Htio ili ne htio, svatko tko dugo živi mora podnositi starost i starenje! To znači da se svatko, u poznijoj dobi svoga života, treba svjesno pripremati i za „večer“ svoga života na zemlji. Ako je zemaljski život hodočašće prema nebeskoj domovini, onda je starost vrijeme u kojem se nužno pogled upućuje na obzorje vječnosti. Istinski kršćani koji su se trudili tijekom ovog života u vjeri oslanjati na Boga, svoga Stvoritelja i Spasitelja, Suputnika i najsigurnijeg Pomoćnika svakog čovjeka na zemlji, i u starosti će to također činiti. Njima će starost, ma kako teška bila, donijeti prosvjetljenje, smirenost i blaženu sigurnost da se ide prema Očevoj kući, u sretnu vječnost za koju smo svi i stvoreni. Pred činjenicom da je smrt sve jasnija na obzorju životnog putovanja, vjernik će u starosti znati reći za svu svoju prošlost: „Hvala“, a za

ono što nadolazi : „Da, prihvaćam iz Božje ruke“. Zajedno sa starozavjetnim vjernikom iz Ps. 72 i vjernik kršćanin će s pouzdanjem vapiti svome Stvoritelju i Spasitelju: „Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje, i sve do sada naviještam čudesa tvoja. Ne zabaci me u starosti; kad mi malakšu sile, ne zapusti me. O, Bože, ne stoj daleko od mene. Bože moj, pohitaj mi u pomoć. Trpljenja mnoga i velika bacio si na mene: ali ti ćeš me opet oživit i opet me podići iz dubine zemlje. Moje će usne klicati pjevajući tebi i moja duša koju si spasio (17. 9. 12. 20. 23). Želim vam svima, dragi Kristovi vjernici – bilo da ste već u poodmakloj životnoj dobi ili ste u ulozi mladih pomagača starim osobama – da vas sve utjelovljeni Sin Božji obasja i ogrije svojom ljubavlju te vam i vrijeme čekanja njegova dolaska - Advent i sretni dan susreta s Njim - Božić budu garancija Vaše vječne sreće. Amen Došašće 2011. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik Caritasa BKBIH

86

BEATIFIKACIJA DRINSKIH MUČENICA Sarajevo, 24. rujna 2011. Homilija biskupa Sudara na Misi uoči beatifikacije Drinskih mučenica Drugog dana trodnevnice uoči svečanog proglašenja blaženima Drinskih mučenica, tijekom Svete mise u crkvi Kraljice krunice u Sarajevu, u večernjim satima 21. rujna pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar uputio je prigodnu homiliju:

DRINSKE MUČENICE – PRVE BLAŽENICE SESTARA KĆERI BOŽJE LJUBAVI – ZAŠTO?

Ef 4, 1-7; 11-13; Mt 9, 9-13 Trodnevnica kojom se pripremamo na proglašenje blaženima Drinskih muče-nica nas nuka da, uz upoznavanje njiho-vih života i okolnosti u kojima su zasvjedočile svoju vjernost Bogu, se podsjetimo i na samo značenje kršća-nskoga mučeništva. Živimo u vreme-nima olaka pridavanja ovoga časnoga naziva žrtvama nasilja i mržnje. Pa i u crkvenim poluslužbenim i službenim krugovima. A to nije bez ozbiljnih opasnosti! Oprostite mi što ću, zbog strahopoštovanja prema mučeništvu i ljubavi prema Drinskim mučenicama, svoje razmišljanje pročitati.

Mučeništva nema bez kulminacije mržnje, jednoga od najnižih nagona u čovjeku, kojom se drugom čovjeku oduzima život kao najveći Božji dar i okvir svega dobra. Promatrano s te, rekli bismo, ljudske i ovozemaljske strane mučeništvo nije cilj kojemu čovjek smije stremiti i kojemu se može radovati. Zato većina ljudi pa i vjernika zazire i od same pomisli da bi im život mogao biti na takav način oduzet. Stoga se i pred samim mučenicima osjećamo

nekako nelagodno. Više ih sažalijevamo nego im zavidimo.

Mučeništvo nam je problematično i zbog toga jer ne znamo kako se odnositi prema mučiteljima. To je kod nas u Bosni i Hercegovini na poseban način osjetljivo jer kad odajemo počast i iskazujemo divljenje mučenicima kao da samim tim izričemo presudu mučiteljima. I to ne samo njima nego i narodu iz kojega potiču pa i Crkvi ili vjerskoj zajednici kojoj su, najčešće samo imenom, pripadali. A to je posve iskrivljeno shvaćanje i kriv osjećaj!

Mučeništvo u kršćanskoj teologiji, to jest promatrano u kontekstu Objave i vjere, je nešto daleko više i dublje od same činjenice nasilne, mučeničke smrti! Zapravo nasilna smrt postaje mučeništvom samo u kontekstu vjere, povjerenja u Boga i ljubavi prema čovještvu. I to one vjere koja od početnoga uvjerenja da Bog postoji, poput gorišičina zrna iz Isusove prispodobe, u srcu vjernika izrasta u stablo povjerenja i predanja te u ozračju

87

milosti i životnih okolnosti donosi rod ljubavi. To stablo, hranjeno toplinom milosti, raste prema nebeskim visinama pružajući svoje grane i ogranke prema zemaljskim stvarnostima. Plod ljubavi i poklonstvene zahvalnosti prema Bogu podrazumijeva ljubav prema životu i svemu što ga sačinjava. Vjernik u čijem je srcu dozrio plod ljubavi prema Bogu i čovjeku zazire od smrti i mržnje. On, stoga, ne može željeti mučeništvo radi mučeništva! Vjernik i u mučeništvu ostaje vjeran Ljubavi pa zato i u smrti nazire i izabire život! U nasilnoj smrti prepoznati život i u mržnji ostati vjeran ljubavi može samo onaj tko je, poradi vjere u Boga i ljubavi prema čovjeku, svoj život stavio u službu tuđih života. Naime, kada je stavljen pred izbor između vjernosti i ljubavi prema Bogu i očuvanja vlastitoga života vjernik koji je dozrio u ljubavi mora izabrati Ljubav. Snagom te ljubavi, koja nije moguća bez svetosti, mučenik daje smisao i samoj smrti i otima se svakome besmislu pa i besmislu mržnje prema mučiteljima.

Upravo u kontekstu teologije kršćan-skog mučeništva kao temeljnog opredjeljenja za Ljubav čini mi se posve normalno da su prve blaženice sestara Kćeri Božje ljubavi upravo mučenice. Naime, svaka nepatvorena ljubav, pa i ona savršena prema Bogu, uvijek je povezana s mukom izbora i cjeloživotnog opredjeljivanja. Stalna životna kušnja u mučeništvu kulminira smrtnom mukom izbora između darovane ljubavi prema Bogu i urođene ljubavi prema vlastitome životu. Tu ni ljudska logika ni trenutni zanos ne mogu podariti dostatnu snagu. Stoga nam se nameće pitanje, kojom snagom

su se Drinske mučenice u vremenima i okolnostima mržnje odlučile za Ljubav? Odgovor nalazimo u govoru Božje riječi koju smo upravo čuli. One su, kako poziva i zaklinje sv. Pavao, živjele dostojno poziva kojim su pozvane. A bile su pozvane onim istim pozivom koji Bog, darujući mu život, upućuje svakome čovjeku. A to je poziv da Bogu, koji je Ljubav, uzvrati ljubavlju služeći čovjeku. Ove kćeri Božje ljubavi su Ljubav prihvatile kao pravilo svoga života. Prihvatile su skromni redovnički život u kojemu su svakodnevno umirale sebi da bi oživjele Bogu čineći Božju ljubav djelatnom u svijetu. Svladavajući svakodnevne kušnje darovale su život da bi ga u punini primile.

Tu božansku logiku shvaćaju samo oni koji suradnjom uzvraćaju na milost koja im je dana po mjeri dara Kristova. Prosvjetljenje i osnažene tom milošću mogle su i u užasavajućem skoku kroz prozoru prepoznati jedini put u život. Život i smrt Drinskih mučenica poučava da onaj tko samozatajno ostaje vjeran u malim svakidašnjim kušnjama vlastitoga poziva odolijevajući napasti da se u začaranome krugu vrti oko samoga sebe postaje vrijedan vjernosti i u trenutku kulminacije kušnje u mučeništvu. Njihovo kao i svako autentično mučeništvo nije ni slučaj ni iznenađenje niti sklop okolnosti iz kojih nije bilo drugog izlaza. Mučeništvo je kruna i vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost. Posve sigurno je utvrđeno da su se Drinske mučenice do zadnjega nadale sretnome ishodu i da su vapile Isusu da ih spasi. Isto tako se pouzdano zna da su imale mogućnost izbora i u trenutku kada se sjena smrti

88

nadvila nad njihove živote, kada ih je ruka smrti već bila dotakla. Posve ljudski bi bilo da je u dušama tih žena nadvladao strah od muka i smrti. Ali nije! I to zato jer su, očito je, cio život surađivale s Milošću koja ih je pripremala i na ovakav susret. Isus, zasigurno, nije prečuo njihov tjeskobni vapaj. Svoj odgovor im je dao u svome Kraljevstvu. Jeka toga odgovora, u svoj svojoj jačini i jasnoći, odzvanja danas Vrhbosanskom ali i cijelom sveopćom Crkvom. Njihovu vjernost i hrabrost Bog je okrunio pobjedom svoje Ljubavi i krunom njihova blaženstva! Onima koji vjeruju one su potvrda i poruka da je i u najgoremu vrtlogu mržnje moguće ostati u Ljubavi te da ni okrutnost mučenja niti dubina mutnih valova ljudskoga bezumlja i zvjerstva nisu mogla otrgnuti od blaženoga prijateljstva s Bogom one koje su mu se, po redovničkim zavjetima i čestitosti života, posve predale. Naprotiv, s Bogom se njihova okrutna smrt okrenula u kršćansko mučeništvo a iz mutne vode u svemu sjaju izronila očaravajuća ljepota njihova blaženstva.

Mučeništvo nije zatvoreno samo u odnos između Boga, mučenika i mučitelja. Stoga ni poruka ovoga mučeništva i proglašenja blaženima se ne iscrpljuje na čisto unutar crkvenome značenju blaženstva Drinskih mučenica. Ono, osim vjerske, ima i svoju društveno-povijesnu dimenziju. Bog je dopustio da s potocima ljudskom mržnjom prilivene krvi bude pomiješana i krv sestara koje nisu prihvatile mržnju. Dopustio je, a možda

zbog nas i zbog našega i općeljudskoga spasenja i poželio, da u blatu neljudskosti zasjaju biseri čovječnosti. Kako je vjerniku utješno i ohrabrujuće da su se u i krvavome mulju našega udjela u nečovječnosti pojavili ljiljani evanđeoske ljudskosti! Zato smrt i crkveno priznaje Drinskih mučenica ima svoju ohrabrujuću, iscjeliteljsku i pomirbenu snagu koja se pretvara u poziv i izazov. I to, ponajprije, Družbi koja ih je u svetosti odnjegovala, Crkvi kojoj pripadaju i narodima iz kojih dolaze. Naime, ljekovitost njihove žrtve ljubavi umanjuje ubojitost otrova svih onih koji, i u njihovo i naše ime, tada nisu odoljeli a ni do danas ne odolijevaju zovu mržnje i zla. Njihovo mučeništvo i proglašenje blaženima utjelovljuje i uprisutnjuje evanđeosku obvezu opiranja zlu i biranja dobra u svim okolnostima i prema svim ljudima. I još više! Čudo njihove hrabrosti i izbor prije umrijeti nego se vlastitim idealima iznevjeriti budi nadu da je u onim kao i svim prethodnim i narednim vremenima zla na svim stranama bilo nama neznanih ali Bogu znanih svetaca i mučenika. Stoga su Drinske mučenice trajno podsjećanje na Isusovu pouku iz susreta u Zakejevoj kući: Božja milost je jača od ljudske grešnosti! Stoga ni jedno a ponajmanje ovo mučeništvo ne može biti prilika za osudu drugih nego kajanje i pročišćavanje vlastite grešnosti. Kako važna i kako aktualna poruka čovjeku i društvu ove svakim zlom napaćene zemlje! Dao Bog da tu poruku prihvatimo kao svoju a njihov primjer kao nadahnuće!

89

Bdijenje uoči beatifikacije Drinskih mučenica U sklopu programa za proglašenje blaženima Drinskih mučenica održano je 23. rujna u crkvi Kraljice sv. krunice duhovno-molitveno bdijenje koje su u ime Družbe Kćeri Božje ljubavi pripremile s. Pia Herman i s. Antonela Rašić u suradnji s vlč. Šimom Maršićem, povjerenikom za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije i ravnateljem Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. Četverosatni program bdijenja koji je započeo u 20 h bio je podijeljen u dva dijela, a nazočio mu je veliki broj hodočasnika iz različitih zemalja.

Prvi dio programa započeo je obraćanjem vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića. On je, kao domaćin, predstavio i pozdravio: Papinog izaslanika kardinala Angela Amata, prefekta Zbora za proglašenje svetih; nadbiskupa Alessandra D'Errica, apostolskog nuncija u BiH i Crnoj Gori i njegovog prethodnika mons. Marija Roberta Cassarija, trenutno apostolskog nuncija u RH te mons. Petra Rajiča, nuncija u Kuvajtu, koji su došli s njim u pratnji.

I danas ima žena spremnih umrijeti za ideale

Pozdravljajući i sve ostale nazočne sudionike, biskupe, svećenike, časne sestre i redovničke poglavarice, nadbiskup Puljić je posebnu radost izrazio zbog mnoštva okupljenih mladih koji su došli nadahnuti se na svjedočanstvu Drinskih mučenica. „Potaknuti skorom beatifikacijom Drinskim mučenica upitali su me (za

jednu slovensku televiziju) ima li danas žena spremnih umrijeti za ideale, a ja sam im odgovorio da smo svjedoci da ima te da bi svijet propao da nema takvih žena“, prisjetio se vrhbosanski nadbiskup te zamolio kardinala Amata da se obrati nazočnima.

„Počašćen sam jer vas mogu pozdraviti ovom prigodom. Iako nove blaženice dolaze iz više država ovo je velik doga-đaj, posebno za mjesnu, vrhbosansku Crkvu. Kada sam predao sve službene dopise kardinalima Rimu koji su pratili ovu kauzu, svi su ostali duboko dirnuti jer su sestre bile spremne položiti vlastiti život za Krista. To je poruka koja je vrlo važna“, naglasio je izaslanik Svetog Oca u svom jezgrovitom obraćanju te je ujedno obećao detaljnije izlaganje tijekom homilije na sam dan beatifikacije.

Scenski prikaz života i smrti Drinskih mučenica

Volonteri iz Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. pripremili su scenski prikaz života i smrti Drinskih mučenica koji je, unatoč tome što je bio bez teksta, bio vrlo dojmljiv i razumljiv svima, što je i bio cilj mladih izvođača.

Nastavljajući bdijenje hodočasnici kojih je, kako smo već spomenuli, bilo iz različitih zemalja, mogli su ostatak programa pratiti na: mađarskom, njema-čkom, talijanskom, engleskom i slo-venskom jeziku zahvaljujući unaprijed pripremljenim materijalima te

90

paralelnim prijevodima najznačajnijih poruka.

Ujedinjeni u molitvi

Ona koja se od ostalih posebno izdvojila bila je poruka koja je naglašavala da su ih sve ujedinile prve skore blaženice iz Družbe Kćeri Božje ljubavi i ujedno prve blaženice čije se djelovanje i smrt veže za BiH, a koje su bile podrijetlom iz različitih zemalja. „Pet sestara udružuje pet država: Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Hrvatsku i BiH. Tu smo iz različitih država, a ujedinjeni smo u molitvi“, istaknuto je, između ostaloga, u programu bdijenja koji su pjesmom animirali mladi iz benda Emaus i koji je bio protkan molitvom krunice te spontanim i osobnim molitva hodočasnika.

Nakon što je u suvremenom životu istaknuto nadahnuće Drinskih mučenica

u borbi za ideale, vjeru u Boga i vjernost pozivu uslijedio je kratki predah.

Drugi dio bdijenja sastojao se u čašćenju Presvetog oltarskog sakramenta i čitanju kratkih citata iz Novoga zavjeta te molitvenih tišina za osobne nakane koje su povremeno bile prekidane pjesmom.

Najzad, kraj bdijenja obilježen je pjesmom koja se povezuje s Drinskim mučenicama, a posvećena je Mariji, Isusovoj i našoj majci.

Hodočasnici su uz zahvalu za sudje-lovanje, strpljivost, molitvu i pjesmu ispraćeni iz crkve Kraljice sv. krunice uz želju da nakon beatifikacije i proglašenja te iste crkve svetištem Drinskih mučenica ona postane njiho-vim stalnim utočištem. (kta/kt)

"Drinske mučenice-Fest" kao glazbeno-meditativna priprava za Misu beatifikacije Glazbeno-meditativnu pripravu su osmislili s. Ivana Margarin, FDC, i don Ivan Štironja Neposredno prije Mise beatifikacije Drinskih mučenica, koja je slavljena 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu, upriličena je glazbeno-medi-tativna priprava koju su osmislili s. Ivana Margarin, FDC, i don Ivan Štironja. Njih dvoje su pozdravili pristigle hodočasnike i izrazili dobro-došlicu na više jezika: hrvatskom i slovenskom, njemačkom, albanskom,

slovačkom, talijanskom, engleskom, portugalskom, češkom, poljskom… Župni tamburaški zbor Uzašašća Gos-podinova iz Novog Travnika izveo je pjesmu „Danas smo sretni“. Kako je riječ o poznatoj melodiji, prisutni hodočasnici brzo su je prihvatili te zajedno s mladim tamburašima i njiho-vim župnikom don Stipom Kneževićem radosno pjevali: „Hvala ti, hvala Kriste,

91

ti si nam život dao, hvala ti, hvala Kriste, što si nam došao“. Nakon toga je nastupio zbor Svih Svetih iz Sesveta pod vodstvom s. Ksenije Topolovec, FDC, s pjesmom posvećenom Drinskim mučenicama: „Isus ih pozvao“. Pjesmu „Evo ti Sina“ izveo je bend „Mir“ sastavljen od mladih iz Županje koji su stigli sa skupinom od 360 hodočasnika na čelu sa župnikom preč. Ivanom Varoščićem. Potom su nastupile sestre Kćeri Božje ljubavi iz Slovačke s pjesmom „Králo-vná nebies“ (Kraljice neba) te skupina iz Engleske predvođene s. Lindom Pergega, FDC, i učiteljicom te tri učenice koje su otpjevale pjesmu „God is faithful“ (Bog je vjeran). Sestre Kćeri Božje ljubavi iz Albanije nastupile su s pjesmom: „O atё na bashko me shpirtin tënd“ (O, Oče, sjedini nas sa svojim Duhom), a sestre iz Poljske s pjesmom „Wszystko“ (Sve). Sestre Kćeri Božje Ljubavi iz R. Hrvatske, poredane na pozornici u znaku srca, uz znakovlje gluhonijemih, izvele su pjesmu „Moj Isus“. Slijedile su pjesme posvećene Drinskim mučenicama. Na pozornicu su stigli mladi iz Zadra, VIS „Zvijezda

mora“. Predvođeni s. Donatom Gravić, FDC, koji su otpjevali pjesmu „Sestre blažene“. Posljednje tri skladbe najnoviji su glazbeni doprinos proslavi beatifikacije Drinskih mučenica: skupi-na „Otkri-venje“ iz Zagreba nastupila je s pjesmom „Kćeri Božje ljubavi“, mješovita klapa „Signum“ iz Čapljine s pjesmom „Kćeri ljubavi Tvoje“ te mladi iz Studenaca predvođeni svojim župnikom don Ivom Šutalom, VIS „Plamen ljubavi“, otpjevali su pjesmu „Zastidje se rijeka Drina“.„Ovaj, slobodno možemo reći, festival glazbe, završen je molitvom u čast Drinskim mučenicama. Pjesme tekstua-lno bogate i glazbeno vrijedne, uz ozbiljni trud svih izvođača i voditelja, dali su dostojanstven duhovni ton događaju koji je slijedio. Glazbeno-meditativna priprava na Euharistijsko slavlje i beatifikaciju, s polovicom skladbi posvećenih novim blaženicama, bio je zaista pravi i prvi 'Drinske mučenice-fest'. U nadi da ne će biti i posljednji, svima koji su doprinijeli da to tako bude, najiskrenije zahvaljujemo“, kazao je don Ivan Štironja. (kta)

Pozdrav kardinala Puljića na početku Misnog slavlja proglašenja blaženim Drinskih mučenica Na početku Misnog slavlja proglašenja blaženim Drinskih mučenica, 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu, nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uputio je riječi pozdrava: Na početku ovog svečanog Misnog slavlja, kojemu je domaćin Vrhbosa-nska nadbiskupija i Provincija Božje Providnosti sestara Kćeri Božje ljubavi, želim pozdraviti sve vas, dragi sudionici ove, tako drage svečanosti beatifikacije Drinskih mučenica.

92

• Na prvom mjestu pozdravljam uzoritog kardinala Angela Amata, pročelnika Kongregacije za proglašenje svetih, i delegata Svetog Oca na ovom slavlju. Izražavam iskrenu radost i srdačnu dobrodošlicu za ovaj divni događaj;

• pozdravljam još jednog kardinala, zagrebačkog nadbiskupa i metropolita Josipa Bozanića;

• pozdravljam na poseban način prisutne apostolske nuncije: domaćeg nuncija u BiH i u Crnoj Gori nadbiskupa Alessandra D'Errica te prijatelje našeg Nuncija i naše prijatelje: nadbiskupa Roberta Maria Cassarija iz Hrvatske i nadbiskupa Petra Rajiča, iz Kuvajta;

• iskrena dobrodošlica predsjednicima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Hrvatske biskupske konferencije i Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda: biskupu banjolučkom Franji Komarici, nadbiskupu i metropolitu đakovačko-osječkom Marinu Srakiću i nadbiskupu barskom Zefu Gashiju;

• pozdravljam sve nadbiskupe i biskupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske, Makedonije i Albanije kao i biskupske delegate. Poseban pozdrav biskupima i svim članovima biskupijskih zajednica iz kojih dolaze Drinske mučenice: mons. Andreju Glavanu iz Novog Mesta; mons. Antunu Škvorčeviću iz Požege i mons. Vjekoslavu Huzjaku iz Bjelovara odnosno Križevaca te predstavnicima Bečke nadbiskupije;

• iskren pozdrav vama, dijecezanski svećenici i vama svećenici redovnici na čelu s vašim provincijalima. Svojim dolaskom sa svih strana pokazujete ljubav i poštovanje prema Drinskim mučenicama;

• posebna mi je radost pozdraviti sve vas, poštovane časne sestre svih redova i karizmi. Među vama poseban pozdrav vama članicama Družbe Kćeri Božje okupljene s tri kontinenta na čelu s vrhovnom poglavaricom s. Lucynom Mroczek (Lucina Mroček) iz Rima i provincijalnom glavaricom iz Zagreba s. Elvirom Tadić;

• srdačan pozdrav svim političkim strukturama, državnim, kulturnim i znanstevnim predstvanicima. Pozdrav svim veleposlanicima i diplomatima koji se nalaze u Sarajevu te predstavljauju svoje zemlje kao i onima koji su došli iz Vatikana predvođeni veleposlanicom BiH pri Svetoj Stolici Jasnom Krivošić-Prpić;

• najiskreniji pozdrav i dobrodošlica vama, dragi hodočasnici iz naših mjesnih Crkava u Bosni i Hercegovini, i vama iz lijepe Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske i drugih zemalja.

93

• lijep pozdrav postulatoru vlč. mr. Marku Tomiću i vicepostulatorici s. Ozani Krajačić kao i našem akademskom slikaru Anti Mamuši; pozdravljam bogoslove, sjemeništarce, udruženi zbor i vas, volonteri, i vas koji ste udomili hodočasnike i sve vas koji pomažete u organizaciji ovog slavlja. Pozdravljam i zahvaljujem svim službenicima, čuvarima reda i sigurnosti kao i našim domaćinima koji su otvorili vrata i srce da ova Olimpijska dvorana danas bude najveća crkva u Bosni i Hercegovini;

• iskren pozdrav vama djelatnicima elektronskih, tiskanih i drugih medija. Zahvaljujući vama i vašoj otvorenosti mnogi su saznali za divan primjer ljubavi ovih pet sestara mučenica. Preko vas pozdravljam sve gledatelje, slušatelje i čitatelje. Zamolba kardinala Puljića za početak čina beatifikacije Drinskih mučenica Na početku Obreda proglašenja blaženim Drinskih mučenica, tijekom Misnog slavlja koje je, 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu predslavio Papin izaslanik kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, i postulator preč. mr. Marko Tomić zamolili su Papina izaslanika da započne svečani čin beatifikacije službenica Božjih Drinskih mučenica. Potom je kardinal Puljić predstavio život službenica Božjih Drinskih mučenica: Uzoriti gospodine kardinale, kao nadbiskup vrhbosanski, molim Vas da po ovlaštenju Svetog Oca Benedikta XVI. ubrojite među blažene pet sestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi u narodu poznate kao Drinske mučenice: s. Julu Ivanišević, s. Berchmanu Leidenix, s. Krizinu Bojanc, s. Antoniju Fabjan i s. Bernadetu Banja.

Sestra Marija Jula Ivanišević, krsnog imena Kata, rođena je 25. studenoga 1893. godine u Godinjaku, u župi Staro Petrovo Selo kod Nove Gradiške u Republici Hrvatskoj. Već se od djetinjstva zamjećivala njezina izrazita pobožnost, dobrota i poslušnost. Voljela je čitati životopise svetaca u želji da ih nasljeduje. U dvadesetprvoj godini ulazi

u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, zatim odlazi na dvogodišnju početnu formaciju u Beč, tadašnje mjesto odgoja i uprave. Godine 1916. polaže privremene zavjete, a 1923. godine doživotne. U više joj je navrata povjerena služba poglavarice, a od 1932. do 1941. godine mudro i s ljubavlju vodi zajednicu sestara na Palama. Bila je svima prava sestra i prava majka. Koliko je voljela svoje sestre, dokazala je na dan njihova zarobljeništva, 11. prosinca 1941. godine. Kada je na povratku kući shvatila što se događa i da su sestre u životnoj opasnosti, dragovoljno im se i bez oklijevanja pridružila te krenula s njima na križni put i u mučeništvo, iako se mogla

94

spasiti. Podnijela je mučeništvo s 48 godina.

Sestra Marija Berchmana Leidenix, krsnog imena Karolina Anna, rođena je 28. studenoga 1865. godine u Enzersdorfu, nedaleko od Beča u Austriji. U djetinjstvu je rano ostala bez oca te je daljnji odgoj i obrazovanje primila u zavodima Družbe Kćeri Božje ljubavi u Beču. Za vrijeme školovanja osjetila je duhovni poziv te je postala članicom te Družbe. Prve zavjete položila je 1883. godine, a doživotne 1892. godine. Nakon prvih zavjeta poslana je kao učiteljica i misionarka u Bosnu, gdje ostaje do svoje mučeničke smrti. Tom je narodu služila s ljubavlju pedeset osam godina: podučavala je i odgajala djecu, voljela siromahe. Kao učiteljica novakinja, pet je godina odgajala mlade generacije sestara koje ju pamte po njezinoj pravednosti, plemenitosti i samodisciplini. Podnijela je mučeništvo sa 76 godina.

Sestra Marija Krizina Bojanc, krsnog imena Jožefa, rođena je 14. svibnja 1885. godine u mjestu Zbure kod Šmarjetskih Toplica u Republici Sloveniji. Kada je imala šest godina, njezin je otac otišao u Ameriku, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Majka je uložila mnogo truda i ljubavi kako bi prehranila i odgojila svojih pet kćeri i jednoga sina, koji je rano umro. Jožefa je pomagala majci te je od djetinjstva naučila brinuti o drugima, a zaboravljati sebe i svoje potrebe. U tridesetšestoj godini ušla je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, prve zavjete položila je 1923. godine, a doživotne 1926. godine. Povjereni su joj poslovi u domaćinstvu, u praonici rublja, u vrtu te

na poljoprivrednim dobrima pomoću kojih su se uzdržavale škole i zavodi Družbe. Kao osoba bila je tiha i šutljiva, no izrazito marljiva i požrtvovna. Umrla je mučeničkom smrću u 56. godini života.

Sestra Marija Antonija Fabjan, krsnog imena Jožefa, rođena je 23. siječnja 1907. godine u Malom Lipju kod Novoga Mesta u Republici Sloveniji. U ranom djetinjstvu ostaje bez oca, a u jedanaestoj godini umire joj i majka. Od tada brigu za djecu preuzima rodbina, Jožefu odgaja majčina sestra. Kao djevojka osjetila je duhovni poziv te je u dvadesettrećoj godini ušla u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu. U smisao redovničkoga života i predanja Bogu po zavjetima, u drugoj godini novicijata, uvodi je učiteljica novakinja s. Berchmana. Privremene zavjete polaže 1932. godine, a doživotne 1937. godine. Poziv na svetost ostvarivala je obavljajući jednostavne poslove u praonici rublja, u vrtu te na zemljišnim posjedima u zajednicama koje su brinule o uzdržavanju odgojnih ustanova Družbe. Resile su je mnoge vrline, osobito poslušnost, plemenitost i dosljednost. Podnijela je mučeništvo kada je imala 34 godine.

Sestra Marija Bernadeta Banja, krsnog imena Terezija, rođena je 17. lipnja 1912. godine u Velikom Grđevcu kod Bjelovara u Republici Hrvatskoj, od roditelja koji su doselili iz Mađarske. Odgojena u uzornoj kršćanskoj obitelji, rano osjeća duhovni poziv te odlučuje odazvati se. Sa sedamnaest godina ulazi u Družbu Kćeri Božje ljubavi. Početni redovnički odgoj prima u Koprivnici i u

95

Sarajevu. U drugoj godini novicijata učiteljica novakinja s. Berchmana uvodi je u ljepotu i veličinu predanja Bogu po svetim zavjetima. Privremene zavjete polaže 1932. godine, a doživotne šest godina kasnije. Nakon položenih zavjeta odlazi na Pale, gdje ostaje do svoje mučeničke smrti. Mjesto njezina rada i posvećenja bila je kuhinja. Uložila je svu sebe u službu kuharice hrabro se suočavajući s raznim teškoćama. Bila je niska rasta te se kod posla morala služiti stolčićem, no sve je podnosila strpljivo i s ljubavlju. Bog joj je u njezinoj 29. godini ponudio palmu mučeništva. Nije ju odbila, ostala je vjerna i u velikom. U rastu u savršenoj ljubavi nadahnjivale su se na duhovnosti i karizmi koju je Bog daro-vao njihovoj utemeljiteljici, službenici Božjoj Franziski Lechner. Svojim su duhom upijale i djelima ostvarivale njezine duhovne preporuke koje je ona osobito istaknula: „Nijednog patnika, a da ga ne utješiš“ te „Prihvatite svaku priliku da drugima činite dobro.“

Kada je Drugi svjetski rat bio na pomolu, kao i tijekom samoga rata, prilike za „činiti dobro“ postajale su sve brojnije i raznovrsnije. To je vrlo dobro uočilo i iskusilo pet sestara kada su se ratne 1941. godine našle zajedno u samostanu na Palama, nedaleko od Sarajeva. Bile su svjesne tih novih izazova koji su njihovu Družbu, s odgojno-obrazovnom svrhom, potaknuli da se u ratnim nevoljama okrene prema čovjeku patniku, na svim razinama.

Nesebično i požrtvovno služenje ljudima raznih vjera i nacija, najvećim dijelom mještanima pravoslavcima, bila je svojevrsna škola koja ih je

pripremala za konačni dar života – za mučeničku smrt. Pod mudrim vodstvom s. Jule, poglavarice te male zajednice, njihovo ekumensko i karitativno djelovanje te ostajanje na Palama, unatoč opasnostima, bilo je ljudima onoga kraja izvor ohrabrenja da zlo nema posljednju riječ te da dobro, iako moralo proći i kroz smrt, ipak u konačnici pobjeđuje.

Sestre su podržavale tu nadu u narodu sve do dana svoga nasilnog odvođenja s Pala, 11. prosinca 1941. godine, nakon čega je samostan opljačkan i zapaljen. Skupina četnika zarobila je sestre, nekoliko djevojaka i prognanoga slovenskog svećenika Franca Meška te ih je po romanijskim brdima i šumama vodila prema Sjetlini i Goraždu. Najstarija 76-godišnja s. Berchmana ostavljena je na pola puta, u Sjetlini, a ostale su četiri sestre odvedene u Goražde i smještene u vojarnu, na drugi kat, uz rijeku Drinu. Iste noći, 15. prosinca, četnici su ušli u prostoriju sestara i zahtijevali od njih da ostave svoj način života i svoje zavjete. Nakon što su one to odlučno odbile, počeli su ih, pojedinačno, nagovarati, tući i prijetiti smrću. Kada su im počeli trgati odijela, u nakani da ih siluju, sestre su u obranu svoga ljudskog dostojanstva i svojih redovničkih zavjeta skočile kroz prozor, uz povike: „Isuse, spasi nas!“ Nekoliko trenutaka kasnije, izranjene sestre bivaju izbodene i usmrćene noževima te odgurnute do Drine. Sljedeći dan tijela sestara gurnuta su motkom u Drinu koja je postala njihov tekući grob. Sestru Berchmanu su 23. prosinca odveli u šumu kod Sjetline i ubili je pod pračanskim mostom, a od njezina

96

redovničkog odijela šivali su svoje zastave.

Glas o tim hrabrim sestrama i o njihovoj vjernosti do mučeništva proširio se nadaleko još za vrijeme rata, sve do danas pod imenom Drinske mučenice. Postupak za njihovo proglašenje blaženima otvoren je u središtu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 4. prosinca 1999. kako ne bi pale u zaborav one koje su na tako herojski način posvjedočile za Krista i za svoje zavjete. Njihovo je mučeništvo najuvjerljivija potvrda da su svoj život gradile na Stijeni, koja je Krist, i na vrijednostima kojima su ostale vjerne, i uz cijenu života. Njihova prolivena krv govori dokle seže ljubav. Dokaz je nepobjedive snage njihove ljubavi, svakodnevno jačane obnovom triju zavjeta – čistoće, siromaštva i poslušnosti – kao izraza vjernosti Onome koji ih je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10). U subotu 14. prosinca 2002. godine

u Sarajevu u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosan-skog održana je završna sjednica istražnog postupka za beatifikaciju.

U siječnju 2011. godine papa Benedikt XVI. ovlastio je Zbor za proglašenje svetih u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu službenica Božjih Drinskih mučenica, čime je odobrio i odredio njihovo proglašenje blaženima 24. rujna 2011. godine u Sarajevu. Tim su činom ispunjeni svi uvjeti za proglašenje blaženima Drinskih mučenica, koje su prve blaženice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi: s. Jule Ivanišević, s. Berchmane Leidenix, s. Krizine Bojanc, s. Antonije Fabjan i s. Bernadete Banja. Ovo je veliki dar milosti Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale, kao i njihovim nad/biskupijama i rodnim župama gdje su krštenjem urasle u mistično tijelo Kristovo.

Propovijed kardinala Angela Amata na Misi beatifikacije Drinskih mučenica Misno slavlje proglašenja blaženim Drinskih mučenica, 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu predslavio je Papin izaslanik kardinal Angelo (Anđelo) Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih: 1. Mučeništvo pet sestara družbe Kćeri Božje Ljubavi je tragična ali slavna stranica Crkve Katoličke u plemenitom narodu Bosne i Hercegovine. Njihova pobjeda ima značenje mučenika prvih stoljeća, kada su poganski idoli zahtijevali nevine žrtve za nastavak njihovog prolaznog i nesigurnog postojanja.

Već smo čuli povijest mučeništva. Od 1911. postoji na Palama blizu Sarajeva, Marijin Dom, samostan katoličkih redovnica, koji vrlo brzo postaje poznat po njihovim djelima ljubavi prema svima, djeci i potrebitima svih jezika i vjera, katolicima, pravoslavnima, muslimanima.

97

Godine 1941, predstojnica zajednice je bila hrvatica s. M.Jula Ivanišević (rođena 1893.).Ostale sestre samostanske zajednice su bile Austrijanka s.M. Berchmana Leidenix (rođena 1865.), Slovenka s.M. Krizina Bojanc (rođena 1885.), druga Slovenka s.M. Antonija Fabjan (rođena 1907.) i mlada Mađarica s.M. Bernadeta Banja (rođena 1912.). I pored toga što su pripadale različitim narodnostima i tradicijama bile su udružene svojim redovničkim pozivom u ljubavi prema siromašnima i potrebnima, živeći kao žive slike Krista Otkupitelja, svog Gospodina i Učitelja.

2. Tragedija njihovog ubojstva se dogodila za vrijeme nasilnog civilnog rata 1941-1945. godine. Ubojice nisu vodili računa o njihovom redovničkom posvećenju, niti o njihovoj ustrajnosti u ljubavi i predanju bližnjima. Oslijepljeni protukatoličkom mržnjom i njihovim beskonačnim egoizmom, počiniše pokolj ove grupe nemoćnih ali neukrotivih žena. Sestre, budući da se nisu htjele podvrgnuti neurednoj volji ratnika, pokušavaju pobjeći da bi obranile dostojanstvo svoga posvećenja (zavjeta). Uhvaćene, bivaju barbarski usmrćene i bačene u hladnu vodu rijeke Drine. Ista sudbina pripala je, nekoliko dana kasnije, staroj sestri bečanki, sestri M. Berhamni Leidenix. Dogodilo se to u prosincu 1941. godine.

Srce plače gorkim suzama nad tolikom ludošću. Mučenički scenarij je vječna borba između Boga, izvora zajedništva i života, i neprijatelja Božjeg, stare zmije, izvora neprijateljstva i smrti. U povijesti čovjekovoj često prevladava slijepa mržnja, koja traži priliku zatrti ljubav. Divlja borba, uništiti dobrotu i ljubaznost.

Herojsko ponašanje pet sestara Kćeri Božje Ljubavi priziva sjećanje na mučeništvo sedam braće Makabejaca, koji nasuprot tiraninu, odgovoriše da su spremni umrijeti ali ne prekršiti zapovijedi Božje: „Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti - za tebe nema uskrsnuća na život!“ (usp. 2 Mak. 7,14).

Pred sudom Povijesti pet slabašnih i nezaštićenih žena postadoše jaki heroji i pobjednice, u zaštiti nepovredljivosti njihovog redovničkog identiteta i dostojanstva žene. Brutalnost ubojica je pobijeđena hrabrošću i jakošću ovih pet redovnica, u čijem srcu su odzvanjale riječi apostola Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?.... U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ (Rim. 8,35.37.).

Pet sestara bijahu svjesne da slijediti Krista donosi križ žrtvovanja i svakodnevnog svjedočenja: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. [...] a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“ (Lk. 9,23-24.).

98

Danas Crkva veliča ove svoje kćeri, istinske Kćeri Božje Ljubavi, koje su svojom mukom pokazale da su ljubav i praštanje puno jači od mržnje i okrutnosti. Kalvarija njihove patnje postala je Tabor njihove slavne preobrazbe.

3. Dragi vjernici, Crkva je uvijek progonjena. Povjesničari podsjećaju da je prošlo stoljeće, XX. stoljeće, bilo stoljeće mučenika. 1 Progoni u raznim europskim zemljama i u svijetu proizveli su mnoštvo herojskih svjedoka vjere. Crkva pozna i veliča ove svoje neustrašive sinove i kćeri. Primjerice, u svibnju i lipnju, sv. Otac Benedikt XVI. je proglasio blaženom u Dax-u u Francuskoj mučenicu s. Margerite Rutan, Milosrdnu sestru, giljotiniranu u vrijeme francuske revolucije; u Njemačkoj, u Würzburgu, njemačkog svećenika Georga Höfnera, koji je umro u logoru Dachau; u Dresdenu, drugog njemačkog svećenika, Aloiza Andritzkog, koji je također umro u logoru Dachau; u Lübecku, trojicu mladih kapelana crkve Srca Isusova, kojima je odrubljena glava s još jednim protestantskim pastorom radi toga što su bili kršćanski odgojitelji mladeži; u Satu Mareu, u Rumunjskoj, biskupa Janoša Schefflera, ubijenog u komunističkim progonima.

Nikada kao danas, Crkva Katolička je crkva mučenika, ovih Kristovih svjedoka, koji daruju svijetu izvanredni spektakl ljubavi i praštanja koja ljubi i moli za neprijatelja. Povijest Drinskih mučenica može izgledati kao primjer ljudi poniznih, koji ostaju i uvijek podliježu, pobijeđeni i poraženi. Ali u stvarnosti, to su pet redovnica koje su svojom čvrstom i blagom ustrajnošću pobjednice, zla i njegove zatorne snage. Upravo je ustrajnost ta koja čini pravu povijest čovječanstva. Mučeništvo uvodi u ljudsko iskustvo svjetlo i snagu ispravne savjesti, koja uviđa dobro i ispunjava ga. Ispravna savjest, blagotvorni kvasac ljudske osobnosti, izbjegava činiti zlo, potvrđuje i brani, također i po cijenu života, slobodu vjere i neotuđiva svoja ljudska prava.

Pet redovnica, danas proglašenih blaženicama pokazuju da se može oduprijeti zlu, također i golih ruku, ojačani samo vlastitom vjerom. Može se pobijediti zlo, kad se i dopusti da budemo pogođeni, ali ne popuštajući njegovoj prijetnji. Mučenici umiru, ali rascvjetavaju pravu ljudskost. Na pakao koji je načinio čovjek, s logorima, gulagom , mučilištima, ratovima, mučenik odgovara prizivom raja, mira među narodima i ljudskog bratskog zajedništva.

4. Možemo se pitati zašto toliko divljaštvo prema ovih pet žena. Zlo se obara sa žestokim nasiljem na biskupe, svećenike, redovnice i redovnike, jer oni još čuvaju ljudsku značajku u kontekstu koji često gubi svaku ljudsku značajku. Mučeništvo naših pet sestara Kćeri Božje Ljubavi ukazuju na tamnu stranu povijesti, ali pokazuje i svijetlo lice prave humanosti potkrijepljene Evanđeljem. Njihova uspomena i njihova proslava žele pokazati kako se u njihovom primjeru ogleda

1 ANDREA RICCARDI, Il secolo del martirio. I cristiani nel novecento, Mondadori, Milano 2000.

99

autentična ljudska narav, stvorena na sliku Božje Ljubavi. Drinske Mučenice su nositeljice ovih jakih vrlina, kao smjelosti, čistoće, dobrote koji pokazuju jakost vjere i snažnu volju u podnošenju patnje i u nadi.

U tome se sastoji poruka koju ostavljaju Drinske Mučenice, Crkvi u BiH i cijeloj Crkvi. Jednoj lomnoj i bojažljivoj vjeri kakva je naša, mučenici odgovaraju radikalno sa činom izvanredne proročke jačine. Njihovo mučeništvo je poziv razbuditi se iz usnulosti svakodnevnog života i probuditi evanđeosku smjelost blaženstava.

Zasluga mučenika nije odmazda u odnosu na njihove progonitelje, nego očitovanje Božje snage, koja dopušta žrtvama snagu trpjeti, opraštati, ljubiti i moliti za svoje krvnike.

Povijest mučenika je povijest vjere, hrabrosti i ljubavi. Ali jedna realna povijest, doživljena na koži naših pet sestara, radi kojeg razloga danas one postaju primjeri evanđeoskog života. I danas je moguće, dapače nužno, živjeti i svjedočiti riječ Isusovu, u svijetu koji možda materijalno ne ubija, ali malo pomalo širi zarazu našeg uma i našeg srca otrovima površnosti, vjerskom indiferentnošću, verbalnim nasiljem.

„Svijet mučenika“ je poziv da se trgnemo iz letargije i reagiramo onim nepobjedivim duhovnim oružjem, koje je vjera i ljubav. Zahvala vrhovne glavarice Družbe Kćeri Božje Ljubavi Na kraju Misnog slavlja proglašenja blaženim Drinskih mučenica, 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu, s. Lucyna Mroczek, FDC, vrhovna glavarica Družbe Kćeri Božje Ljubavi uputila je riječi pozdrava: U ovome trenutku velike milosti i radosti za našu Družbu Kćeri Božje ljubavi hvalimo i slavimo neizmjernu dobrotu Trojedinoga Boga i zahvalju-jemo Njegovoj Očinskoj providnosti za dar naših pet sestara Blaženica, prvih članica Družbe uzdignutih na čast oltara.

U odanosti i vjernosti zahvaljujemo Svetom Ocu Benediktu XVI. za odobrenje objavljivanja Dekreta o mučeništvu naših pet sestara, a time i njihove beatifikacije, a ovih ga dana

posebno pratimo i preporučamo zago-voru naših blaženih sestara u njegovo-me apostolskome pohodu Njemačkoj.

Izaslaniku Svetoga Oca kardinalu Angelu Amatu zahvalne smo za prisutnost i sam čin proglašenja blaženima; kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu i metropoliti Vrhbosanske nadbiskupije u kojoj su blaženice živjele, djelovale i mučeničkom smrću darovale život, za doprinos prilikom vođenja postupka beatifikacije.

100

Svima koji su neumorno radili tijekom biskupijskoga i rimskoga dijela postu-pka, posebno relatoru, postulatorima i vicepostulatorici, kao i svima koji su dali svoj doprinos u organizaciji beatifikacije i njezinome slavlju, od srca hvala za sav rad, trud, požrtvovnost i velikodušnost.

Zahvaljujemo sestrama Provincije Bo-žje providnosti, kojoj su pripadale naše Blaženice, za sve što su učinile da bi cijela naša Družba bolje upoznala svet život i mučeničku smrt naših pet sestara, tako da smo na svim područjima života i djelovanja Družbe mogle širiti glas svetosti Drinskih mučenica, kao što su sestre ove Provincije to neumorno činile na ovim prostorima.

Beatifikacija naših sestara Mučenica milosni je dar ne samo našoj Družbi i ovoj mjesnoj Crkvi nego cijeloj Crkvi. Karizmu naše Družbe: ljubav nevidljivoga Boga činiti vidljivom svim ljudima, koju nam je u svetu baštinu ostavila naša Utemeljiteljica, službenica Božja Majka Franziska Lechner, svaka je od njih ostvarivala, daleko od doma i domovine, konkretnim djelima ljubavi prema svima potrebitima, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Zato su primjer vjernosti redovničkome posvećenju i karizmi, odanosti Crkvi, nesebičnoga i samoprijegornoga služenja dobrobiti bližnjega.

Za nas, njihove susestre, život naših blaženih sestara primjer je kako ostvarivati načelo našega života i djelovanja: „Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo“.

Činile su dobro uvijek i svakome, u teškim ratnim okolnostima nisu uzmaknule, nego su darivale radost i utjehu; njihova sreća bila je usrećivanje drugih, a svojim uzornim i svetim životom mnoge su vodile u nebo, pa su i nama danas predvodnice na putu svetosti. Zato ih danas ovdje i na mjestu njihova štovanja u crkvi Kraljice sv. krunice, a onda i u svim našim zajednicama i kapelama žarko molimo da nama, svojim susestrama, isprose milost da ih nasljedujemo u vjernosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prema Crkvi i Družbi, u djelovanju i narodu u koji nas danas šalje Božja providnost. Molimo ih za nova i sveta zvanja u našoj Družbi, da bismo mogle i dalje živjeti našu karizmu i širiti Božju ljubav zemljama Europe i Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, i gdje god nas Bog bude htio poslati.

Svim štovateljima blaženih Drinskih mučenica molimo njihov zagovor da se, poput njih, ne boje živjeti vjerno Bogu i Evanđelju, svjedočeći u konkretnosti života odlučnost za dobro, za pomirenje i praštanje, za izgradnju Božjega kraljevstva u obiteljima, u društvu, među narodima.

Budimo ujedinjeni u molitvi za zagovor blažene s. M. Jule Ivanišević i četiriju susestara, Mučenica vjernosti i ljubavi, da bismo ih, s Božjom pomoću te vjerničkom i ljudskom potporom, mogli častiti i kao svete.

Svima velika hvala i neka nas sve blagoslovi dobri Bog po zagovoru blaženih Drinskih mučenica.

101

Drinske mučenice proglašene blaženima Tijekom Misnog slavlja koje je, 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu Papin izaslanik kardinal Angelo (Anđelo) Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, proglasio je blaženim Drinske mučenice, pet sestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix (Berhmana Lajdeniks), s. Mariju Krizinu Bojanc, s. Mariju Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banja.

Pozdrav predslavitelju Euharistije kardinalu Amatu i svim nazočnima uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Pozdravio je nadbiskupa i metropolita zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, prisutne apostolske nuncije: domaćeg nuncija u BiH i u Crnoj Gori nadbisku-pa Alessandra D'Errica, nadbiskupa Roberta Maria Cassarija iz Hrvatske i nadbiskupa Petra Rajiča, iz Kuvajta kao i predsjednike Biskupskih konferencija Bosne i Hercegovine, Hrvatske biskupske konferencije i Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda: biskupa banjolučkog Franju Komaricu, nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog Marina Srakića i nadbiskupa barskog Zefa Gashija te sve nadbiskupe i biskupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske, Makedonije i Albanije kao i biskupske delegate. Poseban pozdrav uputio je biskupima i svim članovima biskupijskih zajednica iz kojih dolaze Drinske mučenice: mons. Andreju Glavanu iz Novog Mesta; mons. Antunu Škvorčeviću iz Požege i mons. Vjekoslavu Huzjaku iz Bjelovara

odnosno Križevaca te predstavnicima Bečke nadbiskupije. Pozdravio je i oko 450 svećenika suslavitelja kao i oko 700 časnih sestara među kojima najveći broj redovnica Kćeri Božje ljubavi. Uputio je pozdrav i svim političkim strukturama, državnim, kulturnim i znanstvenim predstavnicima te velepo-slanicima i diplomatima među kojima i veleposlanici BiH pri Svetoj Stolici Jasni Krivošić-Prpić. Najiskreniji pozdrav i dobrodošlica uputio je hodočasnicima - njih oko 18 000: - iz mjesnih Crkava u Bosni i Hercegovini, i lijepe Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske i drugih zemalja. Zahvalio je svim koji su udomili hodočasnike i svima koji su pomogli u organizaciji: službenicima, čuvarima reda i sigurnosti, volonterima kao i domaćini-ma koji su otvorili vrata i srce da ova Olimpijska dvorana toga bude najveća crkva u Bosni i Hercegovini. Zahvalio je i medijima koji su omogućili da mnogi saznaju za divan primjer ljubavi pet sestara mučenica.

Na početku Mise kardinal Puljić i postulator Tomić zamolili su kardinala Amata da, po odobrenju i nalogu Svetoga Oca Benedikta XVI., među blaženice ubroji pet službenica Božjih iz Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi u narodu poznatih pod zajedničkim imenom Drinske mučenice: s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix, s. Mariju Krizinu Bojanc, s. Mariju Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banja. Potom je kardinal Puljić u kratkim crtama prikazao život ovih pet sestara, rodom iz današnje Hrvatske, Slovenije i Austrije, koje su

102

se ratne 1941. godine našle zajedno u samostanu na Palama, nedaleko od Sarajeva nesebično i požrtvovno služeći ljudima raznih vjera i nacija. Podsjetio je da su 11. prosinca 1941. nasilno odvedene s Pala te su vodili do Goražda s tim da je 76-godišnja s. Berchmana ostavljena i kasnije ubijena u Sjetlini. Kazao je da su ostale četiri sestre odvedene u Goražde i smještene u vojarnu uz rijeku Drinu odakle su, braneći svoje zavjete, iskočili kroz prozor nakon čega su izbodene i bačene u rijeku Drinu. Spomenuo je da je postupak za njihovo proglašenje blaženima otvoren je u središtu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 4. prosinca 1999. te da je u siječnju 2011. godine papa Benedikt XVI. ovlastio Zbor za proglašenje svetih u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu službenica Božjih Drinskih mučenica, čime je odobrio i odredio njihovo proglašenje blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu.

Potom je kardinal Amato izgovorio sljedeće riječi proglašenja: „Sveti Otac Benedikt XVI., udovoljavajući želji vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića te brojne druge braće u biskupstvu, sestara Kćeri Božje ljubavi i mnogih vjernika, pošto je razmotrio mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Njegovom apostolskom vlašću dopustio je da se pet službenica Božjih iz Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi u narodu poznatih pod zajedničkim imenom Drinske mučenice: s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix, s. Mariju Kri-zinu Bojanc, s.Mariju Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banja od sada naziva blaženicama i da se svake godine na dan njihova rođenja za nebo,

petnaestoga prosinca, može slaviti njihov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Nakon svečanoga proglašenja blaženima, s. M. Ozana Krajačić, vicepostulatorica postupka beatifikacije, otkrila je sliku blaženih Drinskih mučenica koju je naslikao akademski slikar Ante Mamuša. Pred sliku su u procesiji donijele s. Ivanka Mihaljević, predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, i s. Ana Marija Kustura, predsjednica Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica, dva svijećnjaka kao dar redovnica Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, s. M. Davorka Šarić donijela je vodu iz rijeke Drine koja simobolizira grobove pet sestara; kopije dokumenata preostalih iza Drinskih mučenica ( od s. M. Jule Ivanišević: s. M. Slavica Buljan, FDC;, od s. M. Berchmane Leidenix: s. M. Elvira Tadić, FDC, provincijalna glavarica; od s. M. Krizine Bojanc: s. M. William iz Sjeverne Amerike; od s. M. Antonije Fabijan: S. M. Benwenuta Kaczcha iz Poljske, i od s. M. Bernadete Banja: S. M. Nivalda Montenegro iz Brazila; sestre Kćeri Božje ljubavi iz Albanije donijele su pepeo sa zgarišta spaljenog Samostana na Palama, a vrhovna glavarica Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Lucyna Mroczek ciborij nađen na ruševinama spaljenog Samostana na Palama.

U prigodnoj propovijedi kardinal Amato je istaknuo da je „mučeništvo pet sestara družbe Kćeri Božje Ljubavi tragična ali slavna stranica Crkve Katoličke u plemenitom narodu Bosne i Hercegovine“ te da „njihova pobjeda

103

ima značenje mučenika prvih stoljeća, kada su poganski idoli zahtijevali nevine žrtve za nastavak njihovog prolaznog i nesigurnog postojanja“. Podsjetio je da samostan katoličkih redovnica Marijin Dom na Palama bio poznat po njihovim djelima ljubavi prema svima, djeci i potrebitima svih jezika i vjera, katolicima, pravosla-vnima, muslimanima te da je s. Jula bila Hrvatica, s. Berchmana Austrijanka, s. Krizina i s. Antonija Slovenke, a s. Bernardeta Mađarica. „I pored toga što su pripadale različitim narodnostima i tradicijama bile su udružene svojim redovničkim pozivom u ljubavi prema siromašnima i potrebnima, živeći kao žive slike Krista Otkupitelja, svog Gospodina i Učitelja“, kazao je kardinal Amato te naglasio herojsko ponašanje pet sestara Kćeri Božje ljubavi. „Pred sudom Povijesti pet slabašnih i nezaštićenih žena postadoše jaki heroji i pobjednice, u zaštiti nepovredljivosti njihovog redovničkog identiteta i dostojanstva žene… Danas Crkva veliča ove svoje kćeri, istinske Kćeri Božje ljubavi, koje su svojom mukom pokazale da su ljubav i praštanje puno jači od mržnje i okrutnosti. Kalvarija njihove patnje postala je Tabor njihove slavne preobrazbe“, kazao je kardinal Amato naglasivši da Crkva pozna i veliča ove svoje neustrašive sinove i kćeri te zaključio da je „svijet mučenika“ poziv „da se trgnemo iz letargije i reagiramo onim nepobjedivim duhovnim oružjem, koje je vjera i ljubav“.

Molitvu vjernika molile su sestre na raznim jezicima: iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske; iz Engleske, iz Južnog Brazila i Poljske. Darove na

oltar prinijela je jedna štovateljica Drinskih mučenica iz župe Granešina kod Zagreba, sestre klarise iz Brestovskog kod Kiseljaka, vjernici iz Godinjaka, rodnog mjesta s. M. Jule Ivanišević te sestra iz Slovačke i djevojka iz Češke. Prineseni su sljedeći darovi: hostije u čestičnjaku koje su za Misno slavlje pripremile i darovale sestre klarise iz Brestovskog u Središnjoj Bosni, prinijela je gđa Dinka Parlov, štovateljica Drinskih mučenica iz župe Granešina u Zagrebačkoj nadbiskupiji; kalež, koji je dar njezine rodne župe Staro Petrovo Selo u Požeškoj biskupiji, prinijeli su gosp. Tomislav Ivanšević, vjeroučitelj, i gđica Lucija Akmačić, studentica iz Godinjaka rodnog mjesta s. M. Jule Ivanišević prinose kalež koji je dar njezine rodne župe Staro Petrovo Selo u Požeškoj biskupiji; vino i vodu prinijeli su jedna sestra iz Slovačke i jedna djevojka iz Češke; monstrancu, dar sestara Služavki Malog Isusa, prinijela je s. Hinka Rogalo.

Na kraju Mise vrhovna glavarica Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi s. Lucyna Mroczek (Lucina Mroček) uputila je riječi zahvale: ponajprije Trojedinom Bogu, Svetom Ocu Benediktu XVI., kardinalu Angelu Amatu, svima koji su neumorno radili tijekom biskupijskoga i rimskoga dijela postupka, posebno relatoru, postulatorima i vicepostulatorici, kao i svima koji su dali svoj doprinos u organizaciji beatifikacije i njezinome slavlju, sestrama Provincije Božje providnosti, kojoj su pripadale naše Blaženice... „Beatifikacija naših sestara Mučenica milosni je dar ne samo našoj Družbi i ovoj mjesnoj Crkvi nego

104

cijeloj Crkvi. Karizmu naše Družbe: ljubav nevidljivoga Boga činiti vidljivom svim ljudima, koju nam je u svetu baštinu ostavila naša Utemelji-teljica, službenica Božja Majka Franzi-ska Lechner, svaka je od njih ostvarivala, daleko od doma i domovine, konkretnim djelima ljubavi prema svima potrebitima, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Zato su primjer vjernosti redovničkome posvećenju i karizmi, odanosti Crkvi, nesebičnoga i samoprijegornoga služenja dobrobiti bližnjega“, kazala je vrhovna glavarica.

Misa je završena pjesmom „Tebe Boga hvalimo“ na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku i svečanim blagoslovom.

Tijekom Mise pjevao je veliki mješoviti zbor sastavljen od oko 1200 pjevača iz više od 30 zborova iz Bosne i Hercegovijne i Hrvatske pod ravnanjem maestra vlč. Marka Stanušića dok je za orguljama bio prof. Danijel Žontar. (kta)

Postavljena slika Drinskih mučenica u crkvi Kraljice krunice Nakon što su, za vrijeme Euharistijskog slavlja u Sarajevu u Olimpijskoj dvorani Zetra, 24. rujna Drinske mučenice proglašene blaženima i otkrivena njihova slika, u večernjim je satima istoga dana u samostanskoj crkvi Kraljice svete krunice upriličeno moljenje Večernje tijekom koje je postavljena slika u „oltar“ pripremljen za ovih pet prvih blaženica iz Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. i prvih blaženica Vrhbosanske nadbiskupije. Ovim činom crkva Kraljica svete krunice postala je središnjim mjestom čašćenja Drinskih mučenica. Večernjoj je predsjedao pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar uz sudjelovanje nadbiskupa

metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa Petra Rajiča, apostolskog nuncija u Kuvajtu, Bahrainu, Katru, Arapskim Emiratima i Jemenu te apostolskog delegata na Arapskom poluotoku, predsjednika Biskupske konferencije BiH mons. dr. Franje Komarice, biskupa banjolučkog, mons. Nikole Kekića, biskupa križevačkog, i većeg broja svećenika. Večernju su molile te na različitim jezicima pjevale i brojne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su za došle iz raznih država s tri kontinenta kako bi bile dionice povijesnog događaja proglašenja blaženima svojih prvih blaženica i molile njihov zagovor. (kta)

Zahvalno Misno slavlje za beatifikaciju Drinskih mučenica U nedjelju, 25. rujna u samostanskoj crkvi Kraljice svete krunice u sarajevskom naselju Banjski Brijeg

slavljena je svečana Euharistija kao izraz zahvale za proglašenje blaženim Drinskih mučenica. Misu je predslavio

105

nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu sa sljedećim biskupima: nadbiskupom Alessandrom D'Erricom, apostolskim nuncijem u BiH i Crnoj Gori, nadbiskupom Petrom Rajičem, apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahrainu, Katru, Arapskim Emiratima i Jemenu te apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku, mons. Franjom Komaricom, biskupom banjolučkim i predsjednikom Biskupske konferencije BiH, mons. Zefom Gashijem (Gaši), nadbiskupom barskim i predsjednikom Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, mons. Tomom Vukšićem, vojnim biskupom u BiH, i mons. Perom Sudarom, pomoćnim biskupom vrhbosanskim. Suslavilo je oko četrdeset svećenika, a sudjelovao je veliki broj sestara Kćeri Božje ljubavi iz različitih zemalja kao i redovnica iz drugih redova te bogoslovi i drugi vjernici među kojima i veleposlanik R. Hrvatske u BiH Tonči Staničić.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je podsjetio da Crkva u Bosni i Hercegovini te nedjelja obilježava 25. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija te istaknuo da su mediji odigrali važnu ulogu u upoznavanju javnosti sa životom i mučeničkom smrću blaženih Drinskih mučenica. Naglasio je da su mediji to učinili u pozitivnom svjetlu ističući kod sestara mučenica upravo njihovu ljubav prema Bogu i bližnjemu što je omogućilo stvaranje pozitivnog ozračja. Kazao je da se dogodilo nešto lijepo, a to je proglašenje blaženim Drinskih mučenica. Napomenuo je da eho s teren, nakon Mise beatifikacije, pokazuje važnu ulogu koju su odigrala sredstva

društvenih priopćivanja. Rekao je da su Misu beatifikacije pratili pozorno ne samo katolici nego i mnogi drugi. Zaželio je da sredstva društvenih komunikacija pomažu čovjeku da bude više čovjek i da ne bude zatrovan nego da bude odgojen za dobrotu. „Danas zahvaljujemo Bogu za dar svjedokinja vjere. One su to bile u trenutku polaganja vlastitog života, a sada su postale nama kao primjer i zagovorni-ce“, istaknuo je kardinal Puljić.

Na kraju Mise riječi zahvale uputila je provincijalna glavarica Provincije Božje Providnosti Kćeri Božje ljubavi s. M. Elvira Tadić. Zahvalila je kardinalu Puljiću za predvođenje Misnog slavlja koji su dali slavu Bogu za proglašenje blaženim Drinskih mučenica koje su okupile sestre Kćeri Božje ljubavi sa sjevera i zapada, s istoka i juga pa čak i s one strane oceana. „Izričemo danas duboku zahvalnost Gospodinu za stogodišnjicu postojanja crkve Kraljice svete krunice, ovog lijepo skladnog doma Gospodnjeg za čiju je izgradnju najzaslužnija s. Teresina Werner koja je kasnije osnovala južnobrazilsku i sjevernobrazilsku provinciju. U ovom su se domu i naše nove blaženice duhovno jačale i svoje zavjete Bogu položile“, kazala je s. Elvira zahvaljujući Vrhbosanskoj nadbiskupiji i cijeloj Crkvi u Hrvata te svim članova Organizacijskog odbora i svima koji su sudjelovali u pripremi beatifikacije i njezinom slavlju te onima koji su radili na postupku beatifikacije. Posebnu zahvalnost uputila je obitelji Baković i don Anti Bakoviću, svjedoku i neumornom promicatelju poznavanja i štovanja blaženih Drinskih mučenica. (kta)

106

Otkriveno spomen obilježje Drinskim mučenicama U večernjim satima u nedjelju, 25. rujna u Goraždu pored rijeke Drine, na mjestu gdje su nožem usmrćene Drinske mučenice nakon što su, braneći svoju čast, iskočile kroz prozor tadašnje vojarne, otkriveno je spomen obilježje sestrama Kćeri Božje ljubavi: s. M. Juli Ivanišević, s. M. Berchmani Leidenix (Berhmana Lajdeniks), s. M. Krizini Bojanc, M. Antoniji Fabjan i s. M. Bernadeti Banja. Izgradnju spomen obilježja i ceremoniju otkrivanja organizirali su Bosansko-podrinjski kanton i Općina Goražde u suradnji s Vrhbosanskom nadbiskupijom. Na spomen obilježju, pred koji je položeno cvijeće i zapaljen svijeće i koji su zajedno otkrili načelnik općine Goražde Muhamed Ramović i provincijalna glavarica Provincije Božje Providnosti sestara Kćeri Božje ljubavi s. M. Elvira Tadić, stoji napisano: „Na ovom mjestu 15. 12.1941. godine od četničke ruke, dovedene s Pala, mučenički su ubijene braneći dostojanstvo žene i redovničku čast, sestra Jula, sestra Krizina, sestra Antonija i sestra Bernadeta, a putem je ubijena sestra Berchmana. Tijela mučenica potom su bačena u rijeku Drinu po čemu nose ime Drinske mučenice. Spomen ploču podiže Općina Goražde uz suglasnost Vrhbosanske nadbiskupije i sestara Kćeri Božje ljubavi. Goražde 24. 09. 2011.“.

Na mjestu gdje su ubijene četiri sestre Kćeri Božje ljubavi i potom bačene u rijeku Drinu okupili se predstavnici

domaćih vlasti te crkveni predstavnici: nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednike Biskupskih konferencija Bosne i Hercegovine i biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, biskup križevački mons. Nikola Kekić, vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić, i veći broj svećenika. Za prigodu došlo je i oko 180 sestara Kćeri Božje iz raznih zemalja svijet od Brazila preko Amerike do brojnih europskih zemalja te Hrvatske i Bosne i Hercegovine na čelu s vrhovnom glavaricom s. Lucynom Mroczek (Lucina Mroček) iz Rima. Sestrama i drugim hodočasnicima pridružila se i malobrojna katolička zajednica u Goraždu s kojom su prije toga zajedno slavili Svetu misu u župnom centru sv. Dominika. Ceremoniji je nazočio i veći broj drugih građana.

Pozdrav i dobrodošlicu svima uputio je goraždanski župnik velečasni Željko Čuturić izražavajući nadu da će ovaj grad uskoro dobiti i crkvu u koju će moći dolaziti brojni hodočasnici.

Nazočnima se potom obratio premijer Bosansko-podrinjskog kantona g. Emir Frašto podsjetivši da grad Goražde i čitavo Podrinje znaju što su patnje i stradanja i zlo te da su takva događanja na tom prostoru tako zgusnuta da nemaju vremena zaboraviti jedno zlo, a već se dogodi drugo te iz svega izrastu priče o herojstvu kroz vjeru i ljubav. Kazao je da su časne sestre, odane svojoj službi, stradale u prošlom ratu propagirajući nešto što bi svi poželjeli te da Goražde na herojstva ili posebne

107

junake nije bilo nijemo. „Ovdje smo se skupili da obilježimo spomen heroinama koje su sačuvale čast i dostojanstvo i nama nametnuli obvezu za nečim boljim. Ovaj grad će se dostojanstveno odnositi prema obilježju i biti dobar domaćin svim hodočasni-cama i gostima koji dođu ovdje“, istaknuo je premijer Frašto.

Podsjetivši da Goražde predstavlja mjesto nesretnog okončanja nevinih života pet sestara, načelnik Općine Goražde g. Muhamed Ramović kazao je kako su se danas tu okupili da bi iskazali blizinu s njihovom patnjom. Istakavši da upravo ovaj slučaj mučeničke smrti nevinih svjedoči brojne paradokse napaćene zemlje, napomenuo je da će lokalna samouprava učiniti sve kako bi se u ovome gradu poštivali svi događaji iz prošlosti te na dostojan način obilježila mjesta od značaja za sve ljude, bez obzira na vjeru, naciju ili porijeklo. Naglasivši da je Goražde grad gdje se poštuju ljudska prava, suživot i multikulturalnost te da Općina Goražde ima izuzetno dobru suradnju sa svim lokalnim vjerskim zajednicama, izrazio je radost da se u tom gradu svake nedjelje u župnom centru svetog Dominika slavi Sveta misa za sve katolike ovog područja. Poželjevši

okupljenim sestrama i drugim gostima sretan povratak kući, napomenuo je kako će Općina i dalje davati puni doprinos te pomagati vjerske zajednice.

Kardinal Puljić je zahvalio načelniku Ramoviću i premijeru Frašti i svim strukturama koje su ovim činom poslale pozitivnu poruku te sve potaknuo na izgradnju humanog društva i svijetle budućnosti. Ukazao je na potrebu odgoja u javnosti kako bi se prepoznale nevine žrtve. Stavivši za uzor blažene Drinske mučenice, koje su izabrale svijetlo, istinu i ljubav prije mržnje i zla, izrazio je nadu da će ovaj spomen biti poruka pobjede ljubavi nad mržnjom. Naglasivši kako je za izgradnju budućnosti potrebno biti svjestan prošlosti, kazao je da budućnost treba graditi na duhovnim i moralnim vrjednotama na kojim su sestre život položile. Podsjetivši kako su svih pet časnih sestara u ovu zemlju došle da bi u njoj djelovale prosvjetno i karitativno, istaknuo je da danas, u svjetlu njihovih nastojanja, trebaju graditi dobre međuljudske odnose.

Program je završen molitvom blaženim Drinskim mučenicama na obali rijeke Drine u koju su položene crvene ruže kao znak njihove mučeničke smrti. (kta)

108

Propovijed biskupa Vukšića na blagdan Drinskih mučenica u Sarajevu Vojni biskup u Bosni i Hercegovini mons. dr. Tomo Vukšić predslavio je svečano Misno slavlje na proslavu prvog blagdana Drinskih mučenica, 15. prosinca u crkvi Kraljice svete krunice u Sarajevu u kojoj se na tzv. pokrajnjem oltaru nalazi slika pet sestara Kćeri Božje ljubavi otkrivena na svečanoj Euharistiji beatifikacije 24. rujna 2011. u Sarajevu:

Draga braćo svećenici, Draga braćo i sestre!

Kad je Isus svojim učenicima ispripovijedao prispodobu o zrnu pšenice koje donosi obilat rod tek kad nestane, tek kad umre, onda je nedvojbeno pred očima imao prije svega buduće svece Crkve koju je nakanio osnovati, a među njima na osobit način one koje nazivamo mučenicima. Zapravo, ta Kristova Crkva stoljećima – gotovo četiri stotine godina u početku među svecima častila je jedino mučenike. Tek potkraj četvrtoga stoljeća javljaju se prvi sveci koji nisu i mučenici.

Osim prispodobe o zrnu pšenice, koje ima nestati da bi donijelo rod, i osim ovog odlomka koji smo upravo čuli iz Evanđelja i tolikih drugih Isusovih riječi, ostaje pogotovo kao garancija mučeništva Crkve i ponajboljih njezinih sinova i kćeri Isusova riječ: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“. Progonili su već od početka njegove najbliže suradnike. Sjetimo se zgode i mučeništva sv. Stjepana, prvoga od svih mučenika kojega Sveto Pismo naziva zaista mučenikom odnosno izrazom „martyr“ – mučenik. Djela apostolska kažu: „I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao te čuvao haljine onih koji ga ubijahu“ (22,20). Na taj način smrt Stjepanova označila je početak nasljedovanja Krista u davanju života iz ljubavi prema Bogu i prema ljudima.

Mučeništvo, kao što nam je svima poznato, u našoj Crkvi smješta se u okvir onoga što nazivamo općim Božjim planom spasenja i, u okviru toga, pozivom na svetost. Jedan od najnovijih, možda ponajjačih dokumenata u tom pravcu jest „Lumen gentium“ (Svjetlo naroda) koji u poglavlju 42. kaže: „Budući da je Isus, Božji sin, pokazao svoju ljubav dajući svoj život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga koji dade svoj život za Nj i za svoju braću (1 Iv 3,16; Iv 15,13). Zato su već od prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani, da dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred progoniteljima. Zato mučeništvo, po kojemu učenik postaje sličan Učitelju koji je slobodno primio svoju smrt za spas svijeta i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada.“

109

Evanđelist Luka u svome izvještaju o Isusovoj muci nudi nam, kako kažu ozbiljni duhovni pisci, sve osnovne oznake kršćanskoga mučenika kako onda tako do danas. Prije svega, mučenik kao čovjek živi svoju tjeskobu prije stradanja. Međutim, u toj tjeskobi prima okrepu Božje milosti i Boga mu pomaže, odnosno kako kaže Evanđelje: „A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio“ (Lk 22,43). Baš kao i ove naše Drinske mučenice. Sljedeći element je šutnja i strpljivost pred optužbama i pogrdama. Zatim nedužnost koju svi vide onih koji su zaslijepljeni mržnjom. Tu je zaboravljanje patnja da se ostane vjerno; prihvaćanje i razbojnika ako se pokaje; tu je i oproštenje ako postoji i najmanja volja da se zažali za zlo koje se nanosi.

Očito je iz ovih elemenata da je ljubav mjerilo svega – tako nas uči Evanđelje. A najveći dokaz ljubavi jest davanje vlastita života iz ljubavi. Stoga katolička vjera svakoga mučenika doživljava, razumije i časti kao posvema ostvarena kršćanina, do kraja zreloga u ljubavi. To zato što mučenik, po uzoru Isusa Krista, u najtežim prilikama, svjedoči o svemoćnoj Božjoj ljubavi, o kršćanskim istinama ili moralnim vrednotama.

Kršćanski mučenici se razlikuju od drugih oblika življenja kršćanskih kreposti na herojski način što je svojstveno drugim svecima. Različiti su upravo po tome što su ljubili po svaku cijenu, pa i najvišu, do krajnje granice, darujući vlastiti život. Baš kao Krist! I sve iz ljubavi. Čak i prema svojim progoniteljima. Stoga je ovdje vrlo važno podsjetiti da se ne postaje kršćanski mučenik samim time što se daje vlastiti život, pa ni onda kad je netko izgubio život zato što je ubojica djelovao iz mržnje prema vjeri, nego samo po očitovanju ljubavi prema Bogu i kršćanskim vrednotama, usred patnja odnosno patnjama usprkos. Za ispravno razumijevanje stvarnosti kršćanskoga mučeništva klasično načelo napisao je još sv. Augustin (PL 36, 340): „Martyres non facit poena, sed causa.“ (Mučenike ne stvara kazna ili patnja, nego razlog odnosno uzrok.). Zapravo, mnogo prije Augustina, Ivan Evanđelist poručuje: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Prema tomu: davanje života iz ljubavi zapravo je kršćansko mučeništvo. Ili obratno, kršćansko mučeništvo jest samo onda kad se život daje iz ljubavi.

U svjetlu toga nauka, pet sestara s Drine su kršćanske mučenice ne prvenstveno zato što ih je netko ubio iz mržnje prema moralnim vrednotama, kao što se to stvarno dogodilo, nego zato što su one iz ljubavi prema tim istim vrednotama radije prihvatile smrt negoli da pristanu na gaženje tih vrednota. U tome, kao i svi drugi mučenici, velika su pouka osobito našem vremenu kad vrednote, za koje su one dale život, tako često bivaju gažene.

Osim velikoga primjera vjernosti, ove „naše“ mučenice, ovaj put je naglasak na ovo „naše“, poziv su da još više poštujemo „svoje“ mučenike – naglasak je na svoje - kojih nije manjkalo ni u jednom vremenu ove krajevne Crkve. I ovo je

110

druga velika poruka Drinskih mučenica. Potrebno je na crkven način otkriti i više poštivati domaće mučenike… Baš onako kako je nekada davno pisao sv. Maksim, prvi torinski biskup (umro oko 420): „Braćo, ako već treba da s velikom pobožnošću slavimo nebeski rođendan svih svetih mučenika, pogotovo nam valja sa svim štovanjem svetkovati blagdan onih, koji su u našim mjestima svoju krv prolili. Jer premda su svi sveti posvuda i pomažu svima, ipak posebno oni za nas posreduju, koji su za nas i smrtne muke podnijeli. Jer mučenik, kad trpi, ne trpi samo za sebe nego i za sugrađane. Za sebe naime trpi radi nagrade, a za sugrađane radi primjera; za sebe trpi radi pokoja, za sugrađane radi spasenja. Po njihovu smo naime primjeru naučili vjerovati Kristu, naučili smo kroz pogrde tražiti vječni život, naučili smo smrti se ne bojati. Blaženi dakle mučenici niti su za sebe živjeli, niti su za sebe umrli. Nama su naime dobrim životom ostavili primjer vladanja, a hrabrim podnošenjem muka primjer trpljenja. Zato je naime Gospodin htio, da po svem svijetu na različitim mjestima trpe mučenici, da nas kao prikladni svjedoci, kao po nekoj nazočnosti vjere, primjerom svoje ispovijesti oduševljavaju; da ljudska slabost, koja uslijed duljeg slušanja jedva već vjeruje Gospodnjem propovijedanju, bar po neposrednom svjedočanstvu očiju uzvjeruje mučeništvu svetih“. Amen.

111

IMENOVANJA, RAZRJEŠENJA I ODOBRENJA Don Ivan Štironja, imenovan Nacionalnim ravnateljem PMD i direktorom

Misijske središnjice u BiH ( Dekret br. 49/ 2011 od 1. ožujka 2011.)

Don Ivan Kovač, imenovan za člana Vijeća za kler BK BiH ( Dekret br. 193/2011 od 13. srpnja 2011.) Fra Danimir Pezer, imenovan za člana Vijeća za liturgiju BK BiH

(Dekret br. 192-2/2011 od 12. srpnja 2011.) Prof. dr. Milenko Brkić, imenovan za člana Pedagoškog vijeća katoličkih

škola za Europu BK BiH ( Dekret br. 212-1/2011 od 23. kolovoza 2011.) Don Tihomir Šutalo, imenovan za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola

za Europu BK BiH ( Dekret br. 212-2/2011 od 23. kolovoza 2011.) Mons. mr. Ivica Božinović, imenovan za člana Pedagoškog vijeća katoličkih

škola za Europu BK BiH ( Dekret br. 212-3/2011 od 23. kolovoza 2011.) S. Vitomira Biljaka, imenovana za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola

za Europu BK BiH ( Dekret br. 212-4/2011 od 23. kolovoza 2011.) Sandra Bjelan-Guska, imenovana za člana Pedagoškog vijeća katoličkih

škola za Europu BK BiH ( Dekret br. 212-5/2011 od 23. kolovoza 2011.) Snježana Šušnjara, imenovana za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola za

Europu BK BiH ( Dekret br. 212-6/2011 od 23. kolovoza 2011.) Dragana Livančić, imenovana za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola za

Europu BK BiH ( Dekret br. 212-7/2011 od 23. kolovoza 2011.)

112

Žana Altumbabić, imenovana za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola za Europu BK BiH

( Dekret br. 212-8/2011 od 23. kolovoza 2011.) Sandra Smoljo, imenovana za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola za

Europu BK BiH ( Dekret br. 212-9/2011 od 23. kolovoza 2011.) Mojmir Džaja, imenovan za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola za

Europu BK BiH ( Dekret br. 212-10/2011 od 23. kolovoza 2011.) Josip Mijatović, imenovan za člana Pedagoškog vijeća katoličkih škola za

Europu BK BiH ( Dekret br. 212-11/2011 od 23. kolovoza 2011.) Mr. Željko Marić, imenovan za člana Vijeća za liturgiju BK

( Dekret br. 219/2011 od 2. rujna 2011.) Mr. Josip Lebo, razriješen službe člana Vijeća za bogoslovna sjemeništa BK

BiH ( Dekret br. 27/2011 od 3. veljače 2011.

113

VIJEĆA I KOMISIJE BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE SASTAV Vijeće za bogoslovna sjemeništa BK BiH Kardinal Vinko Puljić, predsjednik Članovi (ime, prezime i dijeceza): Preč Marko Zubak, Sarajevo Vlč. mr. Josip Lebo, Sarajevo Don Stipe Gale, Mostar Vlč. Žarko Vladislav Ošap, Banja Luka Don Ivo Šutalo, Mostar Dr. fra Marinko Pejić, Sarajevo Dr. fra Danimir Pezer, Sarajevo Fra Mato Topić, Sarajevo Vijeće za mala sjemeništa BK BiH Kardinal Vinko Puljić, predsjednik Članovi: Preč. Marijan Pejić, Sarajevo Vlč. Jakov Kajinić, Sarajevo Vlč. Žarko Vladislav Ošap, Banja Luka Don Ivan Zovko, Mostar Mr. fra Stjepan Lovrić, Sarajevo Mr. fra Pavo Vujica, Sarajevo Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama Kardinal Vinko Puljić, predsjednik Članovi: Mons. dr. Mato Zovkić, Sarajevo

114

Fra Marijan Karaula, Sarajevo Vlč. dr. Niko Ikić, Sarajevo Vlč. Marijan Stojanović, Banja Luka Don Ivan Bebek, Mostar Dr. fra Iko Skoko, Mostar Vijeće za katehezu BK BiH Biskup Ratko Perić, predsjednik Članovi: Dr. don Anto Pavlović, tajnik, Mostar Mons. Pero Jukić, Sarajevo Vlč. mr. Marko Vidović, Banja Luka Fra Stipe Biško, Mostar Don Marko Šutalo, Mostar Fra Mario Radman, Sarajevo S. Mirjam Ramljak, Sarajevo G. Zorica Miloš, Mostar Vijeće za kler BK BiH Biskup Ratko Perić, predsjednik Članovi: Don Ivan Štironja, tajnik, Mostar Mons. dr. Anto Orlovac, Banja Luka Fra Šimun Romić, Mostar Preč. mr. Luka Tunjić, Sarajevo Dr. fra Danimir Pezer, Sarajevo Don Ivan Kovač, Mostar Vijeće za obitelj BK BiH Biskup Marko Semren, predsjednik Članovi:

115

G. Ana Huml Žontar, tajnica, Sarajevo Mons. Vlado Lukenda, Banja Luka Don Jozo Ančić, Mostar Vlč. mr. Josip Lebo, Sarajevo G. Josip Gelo, Banja Luka Dr. Verica Mišanović, Sarajevo Dr. Nevenka Planinić, Mostar Vijeće za liturgiju BK BiH Biskup Franjo Komarica, predsjednik Članovi: S. Damjana Kovačević, tajnica, Banja Luka Dr. fra Benedikt Vujica, Sarajevo Dr. fra Slavko Topić, Sarajevo Vlč. mr. Tomo Knežević, Sarajevo Vlč. Marko Stanušić, Sarajevo Don Niko Luburić, Mostar G. Mario Glibić, Mostar Mr. fra Anthony Burnside, Mostar Fra Danimir Pezer, Sarajevo Vlč. mr. Željko Marić, Sarajevo Vijeće za laike BK BiH Biskup Marko Semren, predsjednik Članovi: G. Marija Jurković, tajnica, Banja Luka Vlč. dr Šimo Maršić, Sarajevo Don Ilija Piličić, Banja Luka G. Dragana Mišanović, Sarajevo Fra Josip Vlašić, Mostar G. Ivana Vidović, Sarajevo Dr. Siniša Skočibušić, Mostar G. Alen Vidović, Sarajevo G. Dinko Periša, Banja Luka Mr. don Mladen Šutalo, Mostar

116

Vijeće za laike - Odbor za mlade BK BiH Biskup Marko Semren, predsjednik Članovi: G. Ivana Vidović, tajnica, Sarajevo Vlč. dr. Šimo Maršić, Sarajevo Don Ilija Piličić, Banja Luka Mr. don Mladen Šutalo, Mostar Fra Mato Topić, Sarajevo Fra Josip Vlašić, Mostar Don Mihovil Kurkut, Sarajevo S. Marija Filipović, Sarajevo Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja Biskup Tomo Vukšić, predsjednik Članovi: Mons. Ivo Tomašević, tajnik, Sarajevo Preč. dr. Ivo Balukčić, Sarajevo G. Brane Vrbić, Žepče Fra Gabrijel Mioč, Mostar Dr. fra Iko Skoko, Mostar Vlč. Josip Vajdner, Sarajevo Vlč. Žarko Vladislav Ošap, Sarajevo Nadzorno vijeće Caritasa BK BiH Biskup Tomo Vukšić, predsjednik Članovi: G. Anton Martinović, Sarajevo G. Stiepo Andrijić, Sarajevo Vlč. Nikola Lovrić, Sarajevo Vlč. Radoslav Zovko, Mostar Preč. mr. Pero Ivan Grgić, Banja Luka

117

Pedagoško vijeće katoličkih “Škola za Europu” Biskup Pero Sudar, predsjednik Članovi: Prof. dr. Milenko Brkić, Sarajevo Mons. Ivica Božinović, Banja Luka S. Vitomira Biljaka, Sarajevo G. Sandra Bjelan - Guska, Sarajevo G. Snježana Šušnjara, Busovača G. Žana Altumbabić, Tuzla G. Snježana Smoljo, Sarajevo G. Mojimir Džaja, Travnik G. Josip Mijatović, Sarajevo G. Dragana Livančić, Zenica Mr. don Tiho Šutalo, Žepče Komisija Justitia et pax Biskup Franjo Komarica, predsjednik Članovi: Vlč. dr. Darko Tomašević, tajnik, Sarajevo Fra Mirko Filipović, Sarajevo G. Mira Bagarić, Sarajevo G. Branka Raguz, Sarajevo G. Josip Mijatović, Sarajevo G. Tomo Lucić, Sarajevo Mr. Darko Pavlović, Sarajevo Nadzor nad upravljanjem jedinstvenom blagajnom BK BiH Mons. dr. Pero Sudar Vijeće HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu Mons. dr. Pero Sudar, predsjednik

118

Nacionalni ured za hrvatsku inozemnu pastvu Ravnatelj: fra Josip Bebić Biskupska komisija za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu Članovi: Mons. Vlado Košić Mons. Valter Župan Mons. Slobodan Štambuk Mons. Đuro Hranić Mons. Franjo Komarica Caritas BK BiH Biskup Franjo Komarica, predsjednik Caritasa BK BiH Popis djelatnika Caritasa BK BiH i njihove funkcije Fra Miljenko Mika Stojić, direktor G. Zlatko Malić, zamjenik ravnatelja / voditelj projekta G. Adela Kolorici, računovođa G. Kristijan Hrgić, blagajnik / financijski asistent G. Dijana Muzička, tajnica / administrativni asistent G. Sanja Horvat, voditelj projekta G. Božidarka Božić - Eduard, voditelj projekta G. Miroslav Valenta, voditelj projekta G. Srđan Vidačković, voditelj projekta G. Gorana Lovrić, voditelj projekta G. Suzana Božić, voditelj projekta G. Tanja Ilić, projekt asistent G. Danijela Bošnjak, projekt asistent

119

Katolička tiskovna agencija BK BiH Mons. Ivo Tomašević, glavni urednik Djelatnici: G. Dražen Oberan G. Marin Oberan G. Davor Herceg Tajništvo BK BiH Mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik S. Emanuela Škarica, djelatnica VIJESTI O SJEDNICAMA I AKTIVNOSTIMA VIJEĆA I KOMISIJE BK BIH Održana sjednica Pedagoškog vijeća škola za Europu Pedagoško vijeće Sustava katoličkih škola za Europu održalo je, 3. veljače svoju treću sjednicu u školskoj 2010./2011. godini. Predsjedao je promicatelj katoličkog školstva u BiH mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, a pozivu na sjednicu odazvali su se svi članovi Vijeća. Između ostaloga, Vijeće je izvršilo analizu Seminara koji je, u organizaciji Vijeća, održan od 7. do 9. siječnja tekuće godine za sve djelatnike Sustava. Članovi Vijeća su uvjerenja da je Seminar dobro organiziran i da je naišao na dobar odjek kod sudionika.Izvršena je i detaljna analiza o uspjehu i vladanju učenika za prvo polugodište tekuće školske godine.

Vijeće je, u duhu iznesenih razmišljanja i sugestija, dalo upute školama. Nakon rasprave Vijeće je imenovalo Povjere-nstvo za pripravu i provedbu eksterne mature u srednjim školama Sustava. Povjerenstvo je zaduženo da, zajedno sa nadležnima u školama, izvrši analizu iz škola pristiglih sugestija za poboljšanja eksterne mature i predloži Vijeću eventualne izmjene Pravilnika. Na sjednici je donesena odluka o dodjeli Godišnje nagrade „Petar Barbarić“ najboljem učeniku Sustava i raspisan natječaj za dodjelu Priznanja „P. Erich von Brandis, S.I.“ najboljem djelatniku u tekućoj školskoj godini. Vijeće je odobrilo i popis udžbenika za osnovne škole i gimnazije Sustava. (kta)

120

Održana sjednica Vijeća za mala sjemeništa BK BiH Članovi Vijeća za mala sjemeništa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, pod predsjedanjem nadbi-skupa metropolita vrhbosanskog kardi-nala Vinka Puljića, održali su, 8. veljače u prostorijama Nadbiskupskog ordinari-jata vrhbosanskog svoju redovnu sje-dnicu. Članovi Vijeća su odgojitelji iz Franjevačke klasične gimnazije sv. Bonaventure u Visokom i Nadbiskupi-jskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku i biskupijski delegati za zvanja. Budući da je ovo bila prva zasebna sjednica Vijeća u novom sastavu, za tajnika je izabran vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u sjemeništu. Članovi Vijeća su upoznati s tijekom priprave prilagođenog dokumenta Hrvatske biskupske konferencije za područje Biskupske konferencije BiH pod nazivom: „Formacija svećeničkih kandidata“, o čemu je bilo riječi na zajedničkom zasjedanju Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala sjemeništa. Iz uvodnih izlaganja članovi Vijeća su mogli steći uvid u život i rad sjemeništa u Viskom i Travniku pod vidom odgoja u ljudskosti te u intelektualnom i

duhovnom zrenju. Svi su se složili kako je važno sačuvati ovu instituciju za formaciju duhovnih zvanja. Pod tim vidom naglasili su kako je važno u tom procesu odgoja objediniti sve čimbenike odgoja: obitelj, župu i sjemenišnu zajednicu. Posebno su naglasili važnost vjerodostojnog svjedo-enja na sve tri razine: obitelji, župe i sjemenišne zajednice. Naglašeno je da tu trebaju biti uključeni i profesori jer oni nisu samo predavači nego i odgojitelji vlastitom osobnošću. Konstatirano je da se, ponajviše zbog sve manjeg broja mladih obitelji u BiH, smanjuje i broj duhovnih zvanja. Također je naglašena važnost molitve i rada na planu buđenja novih zvanja kao i potreba zauzetog praćenja onih koji su na putu formacije i stvaranja zdravog ozračja odgoja u obitelji, u župi i u sjemenišnoj zajednici. Rečeno je i da sjemeništarcima, kao mladim ljudima treba pomoći kako bi i u vrijeme praznika nastavili stasati u onome u čemu su učeni i odgajani u sjemeništu. Svjesni zahtjevnosti odgojiteljskog rada, odgojitelji su, očekujući još jaču podršku u tom važno poslanju, izrazili spremnost da i dalje s ljubavlju rade na odgoju svećeničkih kandidata. (kta)

Održana sjednica Vijeća za bogoslovna sjemeništa BK BiH Pod predsjedanjem nadbiskupa metro-oia vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, 9. veljače u nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu održana je sjednica Vijeća za bogoslovna sjemeništa Biskupske konferencije

Bosne i Hercegovine. Na sjednici su sudjelovali poglavari Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Franjevačke teologije u Sarajevu te biskupijski referenti za duhovna zvanja. Za tajnika Vijeća izabran je vicerektor

121

Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa don Stipe Gale. U uvodnom pozdravu kardinal Puljić je zahvalio svima za dolazak na sjednicu Vijeća istaknuvši kako će tijekom zasjedanja razmišljati o životu u bogoslovnim sjemeništima pod vidom ljudske, intelektualne i duhovne formacije kao i o uključivanju sjemeništa u Nadbiskupsku Sinodu. Nakon prikaza stanja u dijecezanskoj i franjevačkoj bogosloviji, izražena je velika potreba za usklađivanjem svih segmenata odgoja kako bi svaki kandidat izrastao u cjelovitu osobu, sposobnu da se slobodno opredijeli za svoj poziv te da se u svoj odgovornosti identificira sa svojim zvanjem.

Članovi Vijeća smatraju važnim u procesu odgoja objediniti sve čimbenike: obitelj, župu i bogoslovnu zajednicu. Posebno su naglasili važnost vjerodostojnog svjedočenja kako bi se omogućilo usvajanje ispravnih kriterija i pravih vrednota u vremenu kada su one uvelike urušene. Istaknuta je važnost formacije uljudbe, naravnih kreposti i ophođenja s drugima u skladu sa svećeničkim pozivom. Spomenute su pojedine aktivnost koje kod bogoslova potiču kreativnost i bude zanimanje za ono što im pomaže na putu zrenja. U skladu s tim, a s ciljem podsviješćivanje odgovornosti za pastorala zvanja, članovi Vijeća su dali određene prijedloge s kojima će kardinal Puljić upoznati ostale članove Biskupske konferencije BiH na predstojećem zasjedanju. (kta)

Održana sjednica Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama BK BiH Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održalo je, 10. veljače u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosan-skog u Sarajevu svoju redovitu sjednicu pod predsjedanjem kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbos-anskog. Sudjelovali su svi članovi: mons. dr. Mato Zovkić, fra Marijan Karaula, vlč. dr. Niko Ikić, vlč. Marijan Stojanović, don Ivan Bebek i dr. fra Iko Skoko. Nakon zajedničke molitve, kardinal Puljić je zahvalio članovima na dolasku nakon čega je za tajnika izabran vlč. Bebek, najmlađi član Vijeća.

Mons. Zovkić se osvrnuo na Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana 2011., koja se redovito obilježava od 18. do 25. siječnja svake godine, s posebnim naglaskom na događanja u Sarajevu. Kazao je da posljednjih desetak godina ima pomaka u Molitvenoj osmini. Nazočni su iznijeli iskustava iz drugih dijelova BiH. Dr. Ikić je govorio o poteškoćama „ad intra“ i „ad exstra“. u procesu ekumenizma i dijaloga. Članovi Vijeća su bili jednoglasni u stavu da poteškoće ne smiju biti zapreka nego poticaj još zauzetijem radu na planu ekumenizma i dijaloga. Fra Iko je iznio trinaest

122

prijedloga za unaprjeđenje dijaloga. Nakon diskusije članovi Vijeća su se usuglasili oko pojedinih prijedloga koje bi trebalo odmah početi ostvarivati kako bi se unaprijedio dijalog te će ih kardinal Puljić predložiti ostalim članovima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na predstojećem zasjedanju u Mostaru.

Pod točkom razno pojedini su članovi iznosili svoja osobna iskustva, a i ona s područja gdje djeluju u svezi s ekumenizmom i dijalogom među religi-jama i kulturama.Sjednicu Vijeća zatvorio je kardinal Puljić zahvalom članovima na sudjelovanju te zajedni-čkom molitvom. (kta)

Održana sjednica Odbora za mlade BK BiH U srijedu, 13. travnja u prostorijama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održana je treća sjednica Odbora za mlade BK BiH pod predsjedanjem pomoćnog biskupa banjolučkog mons. dr. Marka Semrena, novog predsjednika Vijeća za laike BK BiH u okviru kojeg djeluje i Odbora za mlade. Pozdravljajući sve članove Odbora, biskup Semren ih je potaknuo da nastave zauzeto raditi na planu pasto-rala mladih. Članovi Odbora su upoznati s dosada-šnjim pripremama za sudjelovanje mladih iz Bosne i Hercegovine na Svjetskom susretu mladih koji će se od 11. do 21. kolovoza 2011. održati u Madridu. Voditelj Ureda za mlade BK BiH vlč. Dr. Šimo Maršić kazao je da su prijave zaključene 28. veljače te da će iz Bosne i Hercegovine na susretu u Madridu sudjelovati 147 mladih u pratnji pet svećenika kao i 18 volontera. Odbornici su podržali inicijativu da se organiziraju pripremni susreti s mladima koji će biti sudionici Svjetskog

susreta mladih. Tijekom sjednice bilo je riječi i o susretu mladih s papom Benediktom XVI. koji će se održati u sklopu Papine posjete Zagrebu 4. i 5. lipnja povodom Dana obitelji. Budući da su svećenici u razdoblju pred Uskrs vrlo zauzeti pastoralnim obvezama, kao mogući problem spomenut je rok prijava. Podneseno je izvješće o aktivnostima unutar inicijative Srednjoeuropskog katoličkog dana u kojem se ističe da će ove godine na susretima mladih u srednjoeuropskim državama članicama ove inicijative biti održane radionice i prikazan film o mladima, njihovom životu i prakticiranju vjere, koji će do kraja ovog mjeseca biti dovršen. Zaključeno je da će u narednom razdoblju djelovanja Odbora za mlade biti potrebno napraviti plan rada i prezentirati ga biskupima na zasjedanju Biskupske konferencije BiH. Sjednica je završena molitvom i zajedničkim objedom u zgradi Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog. (kta)

123

Predstavljeno izvješće Komisije "Justitia et Pax" BK BiH o stanju ljudskih prava u BiH za 2010. godinu. U utorak, 19. travnja u knjižnici Katoličkog školskog centra „Sv. Josip“ u Sarajevu s početkom u 11 sati predstavljeno je godišnje izvješće Komisije „Justitia et pax“ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za 2010. godinu. Izvješće su predstavili biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica, predsjednik Komisije Justitia et pax i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i analitičarka Fondacije Friedrich Ebert g. Tanja Topić. Izražavajući srdačnu dobrodošlicu svim nazočnima novi predsjednik Komisije "Justitia et Pax" BK BiH biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica uputio je posebnu zahvalnost g. Topić. Podsjetivši u kratkim crtama na pozadinu osnivanja kao i na nastojanja i zadaće Komisije kazao je da Crkva od svojih članova zahtjeva da neumorno rade na tome "da dostojanstvo, koje je čovjek dobio od svoga Stvoritelja, što više dođe do izražaja". Naglasio je također potrebu udruživanja katolika sa ostalim koji se također trude da zaštite i promoviraju ljudsko dostojanstvo. Govoreći konkretno o analizi izvješća g. Topić je rekla da Komisija ukazuje na val iseljavanja ljudi kao na vrlo ozbiljan i opasan rizik koji prijeti bosanskohercegovačkom društvu. Govoreći o Ugovoru između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine o dušobrižništvu katoličkih vjernika kao

pozitivno je istaknula činjenicu da Komisija zahtjeva da se takvo pravo omogući zajamči i ostalim vjerskim zajednicama u BiH, upravo poštujući princip jednakosti konstitutivnih naroda u BiH. Govoreći o zaključku izvješća g. Topić je navela kako je naglašeno da Bosna i Hercegovina, ne samo da je moguća, nego je neophodna i preduvjet za miran i prosperitetan život. "Ono na čemu izvješće u političkom dijelu inzistira jeste da međunarodna zajednica i Savjet za implementaciju mira moraju se odvažiti da otvore temeljit proces ustavne reforme koja će omogućiti jednak položaj sva tri konstitutivna naroda i jednakost svih građana pred zakonom", kazala je na kraju g. Tanja Topić. Izvješće govori o političkoj situaciji tj. o političkim pravima u BiH. U sklopu ove teme u izvješću se govori o majorizaciji većine nad manjinom; o izbornim rezultatima 2010 koji su odraz bolesnog stanja BH društva i države koja nije po mjeri ni jednog naroda niti građanina; o institucionalnoj krizi vlasti nakon izbora 2010; o korupciji i organiziranom kriminalu“. Izvješće govori i o gospodarskim i socijalnim pravima, tj. donosi socijalnu sliku BiH u 2010. godini, a istaknuta je i potreba ostvarenja prava na rad (mogućnost zaposlenja, pravedne plaće, uvjetima rada), vjerskih i kulturalnih prava te ulozi medija kao i zaštiti okoliša.

124

Sažetak Izvješća o ljudskim pravima za 2010. U ovogodišnjem Izvješću Komisija Justitia et pax (Pravda i mir) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine svoju pozornost je usredotočila na ona prava i stanja bez kojih život pojedinaca i društvene zajednice postaje nepodno-šljiv. Ovo izvješće o stanju ljudskih prava u 2010. godini podijeljeno je na četiri osnovna poglavlja koja predstavljaju najvažnije preokupacije stanovništva ove zemlje o navedenoj temi, a uglavnom su temeljena i na međunarodnim standardima kao osnovi u izvjesnoj sistematizaciji osnovnih ljudskih prava, sa svim specifičnostima za ove prostore. To su politička prava, kao poglavlje u kojemu je dosta prostora posvećeno procesu pristupanja Europskoj uniji i liberalizacija viznog režima, ali i trajno stanje političke krize i dominacije nacionalne većine nad „manjinom“ na cijelom prostoru BiH. U dijelu koji govori o demokratskim izborima 2010. godine, izvršena je i analiza izbornih rezultata kao svojevrsna dijagnoza bolesnog stanja BiH društva i države, strukturalne, institucionalne i političke krize vlasti nakon izbora, te sigurnost građana, korupcija i organizirani kriminal koji su uzročno-posljedično povezani s političkom situacijom i cjelokupnom krizom. Nažalost, politički okvir prenaglašeno uvjetuje sva druga stanja, prije svega stanje duha, a politička prava determiniraju sva druga prava. Taj okvir nije samo preuzak nego je duboko nepravedan i moralno neprihvatljiv pa, stoga, politički neodrživ. U svim dosadašnjim izvješćima Komisija je

ponavljala da se političko rješenje iz Daytona pretvorilo u nepremostivu zapreku za demokratski iskorak i u žarište sustavnoga nijekanja temeljnih ljudskih prava i sloboda. U cijelom procesu, Ured visokog predstavnika (OHR) ne samo da nije ublažio ratne posljedice etničkog progona i političkog nesuglasja nego je tu etničku podjelu još vrše produbio, posebice nametnutim izmjenama entitetskih ustava 2002. godine. Koliko god, i ne bez temelja, se krivnja prebacivala na nacionalističke i stranačke sebične interese, neodrživost dvoentitetskog ustrojstva Bosne i Hercegovine se, prije svega i najpresudnije, zrcali u socijalnoj slici siromaštva i besperspektivnosti sve većega dijela stanovništva. Činjenica da su ekonomske štete nastale zbog daytonske podjele zemlje već premašile ratnu štetu, ukazuje na svu apsurdnost upornih ponavljanja o nedodirljivosti Daytona kojom nas plaše i obeshrabruju veleposlanici nekih država. U politički, teritorijalno i ekonomski ne samo de facto podijeljenoj, nego suprotstavljenoj Bosni i Hercegovini, vladavina zakona, borba protiv korupcije, pozitivna uloga medija i razuman odnos prema prirodnim resursima gotovo da su osuđeni na neuspjeh. U takvome stanju i same Crkve i vjerske zajednice veliku svoju energiju troše na samozaštitu vjerskih službenika i imovine. U drugom poglavlju su prezentirana gospodarska i socijalna prava s odgovarajućim prikazom socijalne slike u 2010. godini, kao i aktivnosti drža-

125

vnih vlasti za promicanje boljitka svih građana te ostvarenje prava na rad (mogućnost zaposlenja, pravedna plaća, uvjeti rada, uvjeti za vlastitu inicijativu, i dr.) U poglavlju o vjerskim pravima, osim naslijeđenih problema iz prethodnih godina, a vezanih uz ostala prava (politička, gospodarska i kulturalna), navedeni su i neki pozitivni pomaci kao što je potpisivanje ugovora o vojnom dušobrižništvu, ali i problem prava na vjerske blagdane manjinskih zajednica u većinskom okruženju. Kulturalna prava i prava obzirom na moralne i kulturne vrijednosti, kao četvrto i završno poglavlje, naglasak daju ulozi medija u ostvarenju prava građana na istinu, te odnos prema stvorenom, tj. zaštiti okoliša i aktualnim ekološkim problemima. Ne mireći se s turobnošću stanja ljudskih prava i ne podržavajući teze o nemogućnosti Bosne i Hercegovine kao demokratskoga društva, Komisija je u svome Izviješću ukazala na, makar neznatne, pozitivne pomake i naznake. U zaključku je izražen određen vapaj za većom pažnjom međunarodne javnosti za fenomen ljudskih prava u BiH.

Dovodi se čak u pitanje smisao „truda svake godine dirati u iste rane“ jer kršenje ljudskih prava nije samo u metaforičkom smislu. Kršenje ljudskih prava je neraskidivo povezano s preziranjem i gaženjem ljudskoga dostojanstva. Unatoč činjenici da ovo Izvješće, koje Komisija s puno truda izrađuje već godinama, nema onoga željenog odjeka i učinka, ipak se vjeruje da ovo vrijedi truda. Odustati od zanimanja za stanje ljudskih prava i prestati pozivati na njihovo poštivanje značilo bi priznati i prihvatiti da tako mora biti i da promjene nisu moguće. A to se ne želi u ime svih onih čija se prava krše. K tome, ovo je jedan od izraza solidarnosti ove Komisije s obespravljenima i protesta protiv svih onih koji gaze bilo čija ljudska prava i slobode. I još više, ovo je izraz njena uvjerenja da je, unatoč svemu i svima, Bosna i Hercegovina, ne samo moguća, nego potrebna za miran i prosperitetan život svih njezinih naroda i građana. Da bi takvom i postala, neophodno je da Vijeće za implementaciju mira, konačno, odvaži otvori temeljit proces ustavne reforme koja će omogućiti jednak politički položaj sva tri konstitutivna naroda i jednakost svih građana pred zakonom.

Sjednica Komisije "Pravda i mir" BK BiH U prostorijama Tajništva BK BiH u Sarajevu, 24. listopada održana je sje-dnica Komisije „Pravda i mir“ (Justitia et pax) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Sjednici je predsjedao novi predsjednik Komisije banjolučki biskup mons. Franjo Komarica.

Nakon međusobnog upoznavanja s nazočnim članovima prihvaćeni su zapisnici sa zadnje dvije sjednice. Članovi Komisije su primili na znanje nužnost nekih personalnih promjena u sastavu Komisije i razmotrili aktualno stanje u radu Komisije. Osvrnuli su se

126

na dosadašnji rad i rezultate rada te prokomentirali opravdanost drugačijeg načina djelovanja Komisije. Dogovorili su neke konkretne neposre-dne korake s obzirom na aktualnu situa-ciju u našoj zemlji i na neke najavljene skupove u našoj zemlji koji će se baviti

ljudskim i građanskim pravima i slobodama. Biskup Komarica je zahvalio članovima Komisije za dosadašnji rad kao i za njihovu spremnost da i dalje rade za dobro Crkve i društva u našoj zemlji. (kta)

Održana sjednica Pedagoškog vijeća škola za Europu Srijeda, 16. studenog 2011. godine u prostorijama Tajništva BK BiH, u Sarajevu, Kaptol 32, s početkom u 10,00 sati, zasjedalo je Pedagoško vijeće katoličkih Škola za Europu. Na dnevnom redu osim ovjere zapisnika s prethodne sjednice raspravljalo se i o predstojećem seminaru za djelatnike Sustava koji će se održati u 7.,8. i 9. siječnja 2012. godine, u KŠC-u Sarajevo na temu: Rad stručnih tijela u Sustavu katoličkih škola za Europu

( nastavnička i odjeljenska vijeća i stručni aktivi). Vijeće je na sjednici donijelo Odluku o imenovanju Prosudbenog povjerenstva Godišnje nagrade ,,Petar Barbarić“ i Odluku o imenovanju Povjerenstva za dodjelu nagrade i priznanja ,,P. Erich von Brandis D.I.“ Slijedeća sjednica Pedagoškog vijeća je zakazana za 13. prosinac u 10,00 sati. (kta/j.m.)

Održana sjednica Komisije "Justitia et pax" U prostorijama Tajništva Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Sarajevu održana je, 13. prosinca 2011. redovita sjednica Komisije „Justitia et pax“ (Pravda i mir) BK BiH. Sjednici je predsjedao biskup banjolučki i predsjednika BK BiH mons. dr. Franjo Komarica. Članovi Komisije osvrnuli su se na nedavno obilježavanje Međunarodnog dana ljudskih prava. U tom kontekstu raspravljali su o nekim konkretnim primjerima kršenja ljudskih prava i vjerskih sloboda u našoj zemlji.

Navedeno je više primjera iz života Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini gdje je očito kršenje odnosno nepoštivanje ljudskih prava i vjerskih sloboda. Biskup Komarica je upoznao članove Komisije da Sveta Stolica traži svake godine i od Biskupske konferencije BiH izvješće o tekućim povredama i nepoštivanjima ljudskih prava i vjerskih sloboda nad katolicima u našoj zemlji. Zato će Tajništvo poslati izvješće i za ovu godinu koja je pri kraju.

127

Biskup Komarica je detaljno izvijestio članove Komisije o međunarodnoj konferenciji o ljudskih pravima koju je organizirala Narodna skupština RS, 10. i 11. prosinca u Banjoj Luci, a na kojoj je on, zajedno s predstavnikom Svete Stolice, sudjelovao. Posebno se osvrnuo na izvješće koje je na konferenciji podnio predstavnik Svete Stolice mons. Joseph Arshad, savjetnik Apostolske nuncijature u BiH. Izrazio je zadovoljstvo radom konferencije, a

osobito mogućnošću aktivnog sudjelo-vanja Katoličke Crkve u radu konferencije. Članovi Komisije također su raspra-vljali i o planu djelovanja Komisije za iduću godinu. O zaključcima rasprave bit će upoznati članovi Biskupske konferencije BiH na redovnom plenar-nom zasjedanju BK BiH u drugoj polovini ožujka iduće godine u Mostaru. (kta)

Održana sjednica Vijeća za sjemeništa Pod predsjedanjem nadbiskupa metro-polita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, 13. prosinca u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosan-skog u Sarajevu održana je redovita sjednica Vijeća za bogoslovna sjemeni-šta i Vijeća za mala sjemeništa Biskupske konferenciji Bosne i Hercegovine. Glavna točka dnevnog reda bila je: priprava radnog dokumenta za Biskupsku konferenciju s osnovnim smjernicama za postupanje Biskupske konferencije BiH u slučajevima spolnog zlostavljanja maloljetnika od strane klerika. Vijećnici su upoznati s dokumentom Svete Stolice te pripremili prijedlog Biskupskoj konferenciji. Druga točka dnevnog reda bila je: razgovor o trajnom đakonatu na temelju propisa za formaciju trajnih đakona te pitanje priprave i praćenja na području BiH. U trećoj točci dnevnog reda vijećnici su razmišljali o pastoralnoj

godini za đakone koji se pripremaju za svećeničko ređenje. Konstatirana je potreba da na predavanjima zajednički sudjeluju dijecezanski i redovnički kan-didati za svećeništvo s ciljem usklađene pastoralne priprave za buduće djelova-nje na terenu. Pod četvrtom točkom dnevnog reda izmijenjene su informacije o temeljnim odrednicama odgoja i obrazovanja do-nesenim u dokumentu „Ratio fundam-entalis“ te razmotren nacrt dokumenta „Formacija svećeničkih kandidata“ koji treba odobriti nadležna Kongregacija. Pod točkom razno razgovaralo se o primanju kandidata u bogoslovno i malo sjemenište te o što boljoj suradnji župnika i odgojitelja kao i o što temeljitijem praćenju kandidata u procesu formiranja integrirane osobe na putu prema svećeništvu. (kta)

128

BISKUPSKO REĐENJE MONS. TOME VUKŠIĆA Proglašenje osnivanja Vojnog ordinarijata za BiH i imenovanje dr. don Tome Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico obznanio je, točno u podne 1. veljače u Biskupskom ordinariju u Mostaru odluku Svetog Oca Benedikta XVI. o osnivanju Vojnog ordinarijata za Bosnu i Hercegovinu i imenovanju dr. don Tome Vukšića prvim biskupom vojnim ordinarijem:

Došao sam u Mostar po nalogu Svete Stolice da objavim jednu lijepu vijest. Sjećate se da je prošle godine Sveta Stolica sklopila drugi Ugovor s BiH, koji se odnosi na osnivanje Vojnog ordinarijata za vjersku skrb za katoličke vjernike članove Oružanih snaga. Ugovor je bio potpisan u Sarajevu 8. travnja i ratificiran u Vatikanu 14. rujna. Otada smo čekali odluku Svetog Oca o osnivanju Ordinarijata i imenovanju prvoga biskupa vojnog ordinarija.

Radilo se o važnom pitanju za budućnost Crkve u BiH. Sveti Otac je htio osobno proučiti različite aspekte pitanja, a posebice kandidature crkvenih osoba koje su predložili biskupi i druge osobe koje je konzultirala Apostolska nuncijatura.

Tijekom proteklih mjeseci pozornost Svetog Oca se koncentrirala na crkvene osobe s dokazanim crkvenim osjećajem, sigurnim ljudskim i svećeničkim kvalitetama, temeljitom kulturnom pripravom, ali također sposobnima održavati dobre odnose s civilnim i vojnim vlastima. Na kraju, Njegov je izbor bio za jednoga svećenika kojega vi poznajete vrlo dobro, i koji vam je vrlo drag. Tako, ovoga trenutka također u Vatikanu se proglašava da je Sveti Otac osnovao Vojni ordinarijat za BiH i kao biskupa vojnog ordinarija imenovao našega vrlo dragoga Don Tomu Vukšića.

Radi se o imenovanju od velikoga značenja, zbog mnogo motiva: ne samo za Crkvu, nego za cijelu BiH, kao što sam nastojao reći u raznim prilikama. Prema onomu što se nas tiče izravnije, očito je da je svako biskupsko imenovanje uvijek važno. Ali ovo je posebno važno za Crkvu u BiH, jer vjerska skrb za katoličke vjernike članove Oružanih snaga – koja je osigurana već više godina – uzdignuta je na razinu Vojnog ordinarijata, kao što se događa u mnogim zemljama, i sada će moći biti vršena i koordinirana od jednoga biskupa. Osim toga, ovo imenovanje je važno također jer još jedan nasljednik apostola dodaje se petorici članova Biskupske konferencije. Očito je da će to omogućiti bolju rasporedbu intenzivnoga posla koji su naši biskupi pozvani obavljati u Konferenciji, između komisija, vijeća i zasjedanja, u Zemlji i u inozemstvu.

129

Čestitke od svega srca, dragi preuzvišeni Don Tomo! Tijekom ovih godina službe u BiH slušao sam kako se o tebi govori vrlo dobro, i – rekao bih još više – mogao sam se osobno diviti tvojim ljudskim i svećeničkim vrlinama, u dragocjenoj suradnji koju si dao Apostolskoj nuncijaturi. Zaista sam zahvalan Svetom Ocu što je htio izabrati upravo tebe kao prvoga Vojnog ordinarija za BiH. To nam dopušta da s povjerenjem gledamo na posao koji nas očekuje u definiranju pravnog okvira aktivnosti Vojnog ordinarijata. Između ostaloga, ti imaš također iskustvo služenja vojske što si obavio kao mlad, ali naročito dobro poznaješ pitanja koja imamo u proučavanju, jer si ih slijedio još od početaka kao član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora.

Htio bih izraziti žive čestitke također tvojoj biskupiji, a na prvom mjestu njezinu dostojnom pastiru, biskupu Ratku Periću. Već sam rekao u drugim okolnostima da je ovo – po mome mišljenju – posebno razdoblje milosti za hercegovačke biskupije. U tome smislu, htio bih idealno povezati današnje imenovanje s velikim crkvenim događajima koje ste proživljavali s velikom radošću prošle godine: imenovanje i biskupska posveta mons. Petra Rajića, posjet Kardinala državnoga tajnika, promaknuće mons. Želimira Puljića za nadbiskupa Zadra, zajedničko zasjedanje biskupskih konferencija Hrvatske i BiH.

Dopustite mi dodati jednu misao iskrene zahvalnosti onima koji su već odavno pripravili ovaj događaj Crkve: a to jest don Tomi Kneževiću i njegovim suradnicima, koji su s velikom posvećenošću i kompetentnošću obavili uistinu pionirski posao, u onome što se odnosi na vjersku skrb katoličkih vjernika članova Oružanih snaga i na organizaciju Ureda koji je već uključen u strukturu Ministarstva obrane i Oružanih snaga.

Ponovnu zahvalnost želim izraziti civilnim vlastima i vladinim ustanovama koje su doprinijele sretnom ishodu pregovora za potpis i ratifikaciju Ugovora o Vojnom ordinarijatu. Posebice zahvaljujem najvišim vlastima Ministarstva obrane i članovima Mješovitoga povjerenstva koji su s velikom kompetentnošću obavili zadaću da harmoniziraju razne prijedloge o specifičnim točkama Ugovora.

Želja koju, vrlo bratski, izričem tebi, dragi don Tomo, jest da mogneš pristupiti novom poglavlju služenja Crkvi, koje ti Sveti Otac danas povjerava, s istom zrelom smirenošću, istom razboritom mudrošću, istom oznakom izvrsnosti po kojima je bilo prepoznatljivo tvoje svećeničko služenje. Pratimo te intenzivnom molitvom, sigurni da ćeš – kao što si činio dosada – nastaviti stavljati u službu Crkve mnoge talente koje ti je Gospodin dao. Neka te nadahnjuje i uvijek štiti Marija Majke Crkve, zaštitnica Mostarsko-Duvanjske biskupije. Amen. (kta)

130

Dr. don Tomo Vukšić imenovan za prvog biskupa vojnog ordinarija Sveti Otac Benedikt XVI. osnovao je, 1. veljače Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu te imenovao generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija. Imenovanje je točno u podne, 1. veljače, a po nalogu Svete Stolice, u Biskup-skom ordinarijatu u Mostaru pred mons. dr. Ratkom Perićem, biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim i njegovim suradnicima, dekanima i članovima Konzultorskoga zbora i Prezbiterskoga vijeća hercegovačkih biskupija obznanio apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico. Podsjetio je da je Ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice, koji se odnosi na osnivanje Vojnog ordinarijata za vjer-sku skrb katoličkih vjernika članova Oružanih snaga, potpisan u Sarajevu 8. travnja 2010. i ratificiran u Vatikanu 14. rujna iste godine. „Radi se o imenovanju od velikoga značenja, zbog puno motiva: ne samo za Crkvu, nego za cijelu BiH. Ovo je posebno važno za Crkvu u BiH, jer vjerska skrb za katoličke vjernike članove Oružanih snaga – koja je osigurana već više godina – uzdignuta je na razinu Vojnog ordinarijata, kao što se događa u mnogim zemljama, i sada će moći biti vršena i koordinirana od jednoga biskupa. Osim toga, ovo imenovanje je važno također jer još jedan nasljednik apostola dodaje se

petorici članova Biskupske konfere-ncije“, kazao je nuncij D'Errico koji je potom čestitao novoimenovanom bisku-pu Vukšiću, ali i Mostarsko-duvanjskoj biskupiji na čelu s njezini biskupom mons. dr. Ratkom Perićem. Nuncij D'Errico je uputio i izraze iskrene zahvalnosti „onima koji su već odavno pripravili ovaj događaj Crkve: a to jest don Tomi Kneževiću i njegovim suradnicima, koji su s velikom posvećenošću i kompetentnošću obavili uistinu pionirski posao, u onome što se odnosi na vjersku skrb katoličkih vjernika članova Oružanih snaga i na organizaciju Ureda koji je već uključen u strukturu Ministarstva obrane i Oružanih snaga“. Zahvalio je i „civil-nim vlastima i vladinim ustanovama koje su doprinijele sretnom ishodu pregovora za potpis i ratifikaciju Ugo-vora o Vojnom ordinarijatu, a posebice najvišim vlastima Ministarstva obrane i članovima Mješovitoga povjerenstva koji su s velikom kompetentnošću obavili zadaću da harmoniziraju razne prijedloge o specifičnim točkama Ugovora“. Dr. don Tomo Vukšić je rođen 9. siječ-nja 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nakon što je pohađao filozofsko-teološki studij u Sarajevu, i odslužio vojsku (1977-1978), bio je zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske bisku-pije u Studencima, 29. lipnja 1980. Bio je župni vikar u katedrali u Mostaru od 1980. do 1982. Zatim, kao stipendista Propaganda Fide, postigao je magisterij

131

iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu (1984) te onaj iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986). Od 1986 do 1988 vršio je službu tajnika Biskupije i biskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (1988-1991), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je postigao doktorat (1991) tezom: „Odnosi među katolicima i pravoslav-cima u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1903.“ Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (od 1991 do 1994); predavač na Teološkom institutu u Dubrovniku (1992-1997); vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (od 1993. do 1998.); sudski vikar u

Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji (1993-2009); ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (od 1998 do 2005), član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine. Sada je generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije (od 2009), profesor patrologije i ekumenske teologije na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, profesor patrologije i ekumenske teologije na Teološkom institutu u Mostaru (od 1991). Odlično poznaje talijanski jezik; zna također njemački i francuski. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja. (kta)

Bule imenovanja vojnog ordinarija i uspostave vojnog ordinarijata u BiH Na početku Mise biskupskog ređenja mons. dr. Tome Vukšića, prvoga vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, 2. travnja, apostolski nuncij u BiH nadbiskup Alessandro D’Errico pročitao je na latinskom jeziku Apostolsko pismo “Magni aestimamus” (Magni estimamus) pape Benedikta XVI. o uspostavi Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini, a nakon toga pokazao Apostolsko pismo Vrhbosanskom metropolitu i svima prisutnima. Nakon navještaja Evanđelja, nuncij D’Errico je pročitao na latinskom jeziku Apostolski nalog te pokazao metropolitu Puljiću i svima nazočnima:

BENEDIKT BISKUP, SLUGA SLUGU BOŽJIH, ljubljenomu sinu Tomi Vukšiću, iz svećenstva Mostarsko-duvanjske biskupije, dosadašnjemu Generalnom vikaru, prvomu određenom Vojnom ordinariju Bosne i Hercegovine, pozdrav i Apostolski blagoslov.

Istim nastojanjem Našega duha kojim danas Apostolskim pismom naslovljenim Magni aestimamus (“Uvelike cijenimo”) uspostavljamo Vojni ordinarijat Bosne i Hercegovine, sada hitno nastojimo prikladna mu odrediti Pastira koji svojim umom

132

i marljivim apostolatom tu, na duhovnom putu, zna usmjeravati korake vojnika i Kristovih vjernika katolika, koji pripadaju kopnenim, pomorskim i zračnim snagama. Tako nam se Ti, ljubljeni sine, koji si u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji pohvalno radio pokazujući darove duha i uma i vještinu postupaka, činiš posve dostojnim i prikladnim da vršiš ovu službu. Prema odredbi, dakle, dogovorena prava, Našom apostolskom vlašću imenujemo Te biskupom Vojnoga ordinarijata Bosne i Hercegovine, dodjeljujući Ti sva prava djelovanja i također zadajući obveze koje ovo imenovanje prema kanonima uključuje. Biskupsko ćeš ređenje primiti propisno prema liturgijskim obredima Crkve gdje god hoćeš izvan grada Rima, nakon što izgovoriš ispovijed vjere i položiš prisegu vjernosti. Sličnim ćeš napokon marom vjernike Tebi danas povjerene prikladno obavijestiti o ovoj našoj odluci i Tvojoj zadaći. U međuvremenu Tebe, časni brate, i sve svećenike i vjernike novoga Vojnog ordinarijata potičemo da u svakodnevnom životu postojano vršite Kristove plodonosne zapovijedi.

Dano u Rimu kod Svetoga Petra, dana prvoga mjeseca veljače, godine Gospodnje dvije tisuće jedanaeste, šeste Naše papinske službe.

Papa Benedikt XVI.

Leonardo Erriquenz, apostolski protonotar

Bula uspostave vojnog ordinarijata u BiH

BENEDIKT BISKUP SLUGA SLUGU BOŽJIH na trajan spomen.

Vršeći prevažnu službu Petrova nasljednika, uvelike cijenimo one koji svoju domovinu i druga dobra pravedno brane, i brinemo se da im se nužna duhovna pomagala provide. Sada, dakle, budući da je između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine sklopljen Ugovor s nakanom da se vojnicima i Kristovim katoličkim vjernicima, koji pripadaju kopnenim, pomorskim i zračnim snagama, pruže duhovne pomoći stalnim i pouzdanijim načinom, Mi, nakon što se postigla potrebna suglasnost onih kojih se to tiče ili koji misle da ih se tiče, uspostavljamo Vojni ordinarijat u Bosni i Hercegovini, žarka duha želeći da ondje vojnici i njihovi najbliži mogu uživati ona ista dobra koja u drugim Narodima kršćani uživaju vršeći sličnu službu. Vojni će se ordinarijat ravnati po općim pravilima Apostolske konstitucije Spirituali militum curae (“Duhovna skrb za vojnike”), vlastitim statutima koje je Apostolska Stolica izdala i sveopćim crkvenim zakonima. Da se ovo sve postigne, časnoga brata Aleksandra D’Errica, naslovnoga nadbiskupa Karinija, apostolskoga nuncija u Bosni i Hercegovini, delegiramo udijeljenim mu prikladnim i nužnim ovlastima, pa i da, za izvršenje onoga o čemu se radi, subdelegira bilo kojega muža u crkvenom dostojanstvu postavljena, i zada

133

mu obvezu da Kongregaciji za biskupe što prije pošalje vjerodostojan primjerak o obavljenu poslu. Hoćemo, dakle, da ovo naše Pismo bude sada i u buduće stalno, unatoč bilo kakvim suprotnim činima.

Dano u Rimu kod Svetoga Petra, dana prvoga mjeseca veljače, godine Gospodnje dvije tisuće jedanaeste, šeste Naše papinske službe.

Kard. Tarcisio Bertone Državni tajnik

Kard. Marc Ouellet Prefekt Kongregacije za biskupe

Leonardo Erriquenz, apostolski protonotar Francesco Bruno, apostolski protonotar Mons. Tomo Vukšić zaređen za biskupa, prvoga vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini U subotu, 2. travnja mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve mons. Tomo Vukšić zaređen je za biskupa, prvoga vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini. Svečano Misno slavlje predslavio je glavni zareditelj kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu sa suzaredi-teljima mons. dr. Ratkom Perićem, biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim, i mons. dr. Franjom Komaricom, biskupom banjolučkim i predsjednikom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, te s još 25 (nad)biskupa iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Austrije među kojima su bila i tri apostolska nuncija: mons. Alessandro D'Errico, apostolski nuncij u BiH, mons. Mario Roberto Cassari, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj i mons. Petar Rajič, apostolski nuncij u Kuvajtu. Uz vojne

ordinarije iz Hrvatske i Austrije, Misu su suslavili generalni vikar vojnoga ordinarijata u Slovačkoj, delegat vojnoga biskupa iz Njemačke, te vojni vikar iz Slovenije i više od 250 svećenika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i drugih zemalja. Među svećenicima suslaviteljima bio je i veći broj provincijalnih poglavara te profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Na Euharistiji su sudjelovale i brojne redovnice na čelu sa svojim poglavaricama među kojima i predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH s. Ivanka Mihaljević, bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu predvođeni svojim poglavarima, sjemeništarci, članovi obitelji novoga biskupa, kao i skupina vjernika iz njegove rodne župe Studenci te drugi vjernici.

134

Deseteročlanu delegaciju Srpske pravoslavne crkve predvodila su dvojica pravoslavnih episkopa, gospodin Grigorije Durić, episkop zahumsko-hercegovački. Nazočni su bili i predstavnici Islamske zajednice na čelu s Ismailom ef. Smajlovićem, vojnim muftijom u BiH, i delegatom Nazifom ef. Garibom, mostarskog muftije.

U ime Ministarstva obrane na Misi i obredu ređenja sudjelovala je g. Marina Pendeš, zamjenica ministra obrane, a nazočio je i g. Muhamed Smajić, tajnik Ministarstva. Iz Oružanih snaga Bosne i Hercegovine sudjelovalo je oko pedeset časnika i stotinu pedeset vojnika. Iz Ureda katoličkog vojnog dušobrižništva Misu je suslavio mons. Tomo Knežević, ravnatelj Ureda katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH, i devet vojnih kapelana, a sudjelovali su i djelatnici Ureda. Na ređenju su bili i predstavnici različitih razina civilnih vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i lokalnih vlasti, diplomata akreditiranih u BiH, političkih, znanstvenih, obrazovnih, kulturnih i gospodarskih institucija, te Malteškog reda.

Nakon svečane procesije, pozdrav svim nazočnima uputio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić podsjetivši da je u malo više od godinu dana ovo drugo biskupsko ređenje u mostarskoj katedrali Marije Crkve. „U 130 godina uspostavljene pune i redovite Biskupske hijerarhije ova je Mostarsko-duvanjska biskupija, ne uključujući Trebinjsku dijecezu, inkardinirala 125 biskupijskih svećenika i dala 5 biskupa. U istom

razdoblju s područja biskupije zaređeno je na stotine svećenika, pripadnika u prvom redu Hercegovačke franjevačke provincije te drugih biskupija i redovničkih zajednica u hrvatskom narodu. Iz ove su biskupije ponikla brojna zvanja redovnika i redovnica u raznim provincijama. Bogu hvala na njegovu daru“, istaknuo je biskup Perić zaželjevši mons. Vukšiću da, u skladu sa svojim biskupskim geslom - Mir vam svoj dajem – donosi Isusov mir koji osvaja ljudska srca za Boga, mir koji nam nikakve zemaljske neprilike ne mogu oduzeti i koji ne ovisi ni o kakvim vanjskim ljudskim i svjetskim okolnostima jer je čisti Božji dar.

Nakon toga apostolski nuncij u BiH nadbiskup Alessandro D’Errico pročitao je na latinskom jeziku apostolsko pismo “Magni aestimamus” pape Benedikta XVI. o uspostavi Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini te pokazao Apostolsko pismo metropolitu Puljiću i svima prisutnima. U pismu papa Benedikt XVI., između ostalog, mons. Vukšiću piše povjeravajući mu službu pastira Vojnog ordinarijata: „Tako nam se Ti, ljubljeni sine, koji si u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji pohvalno radio pokazujući darove duha i uma i vještinu postupaka, činiš posve dostojnim i prikladnim da vršiš ovu službu“.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije (2, 1-5) pročitao je brigadni general Ivica Jerkić, a drugo čitanje iz poslanice Efežanima (2, 13-22) general bojnik Anto Jeleč dok je Evanđelje otpjevao đakon vlč. Ivan Rako. Nakon navještenog Evanđelja, dvojica prezbitera pratitelja mons. Ivan Vukšić i

135

fra Rade Vukšić dopratili su mons. Vukšića do oltara. Nakon što je fra Rade priopćio kardinalu Puljiću da „Sveta Majka Crkva katolička ište da prezbitera Tomu zaredi za odgovornu službu biskupstva“, nuncij D’Errico je pročitao na latinskom jeziku Apostolski nalog te pokazao Bulu metropolitu Puljiću i svima nazočnima.

Na početku prigodne propovijedi kardinal Puljić je podsjetio da je upravo toga dana prije šest godina preminuo sluga Božji Ivan Pavao II. koji će uskoro biti proglašen blaženim. Napomenuvši da je mons. Vukšić za biskupsko geslo uzeo Isusove riječi „Mir vam dajem“, podsjetio je da je papa Ivan Pavao II.. u Sarajevu, 13. travnja 1997. o tome rekao sljedeće: „Mir koji Krist dariva svojim učenicima nije mir što pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se, naprotiv, rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i čovjekove ljubavi prema čovjeku“. Obraćajući se ređeniku Vukšiću, kardinal Puljić mu je na početku svoje propovijedi izrazio dobrodošlicu u zbor nasljednika apostola ističući da je služba vojnog ordinarija prva i nova služba u episkopatu Biskupske konferencije BiH i u zemlji Bosni i Hercegovini.

„Tvoje geslo živo govori o službi i ulozi poslanja: u ime Kristovo i u Kristovom duhu biti graditelj mira, a to je vojna služba u ovoj zemlji… Vršit ćeš svoje poslanje u ovoj zemlji kojoj nametnuše mir, ali ne pravedni nego ostadoše tolike nepravde ozakonjene. Posebno ozakoniše 'etničko čišćenje', pred kojim

izrazom se zgražam, jer to pokazuje da je narod nešto prljavo te ga treba izbaciti kao nečist. Dajući potporu jačemu opteretiše mogućnost i pravo povratka. Također, ovosvjetski mir koji živimo, neprestano živimo u strahu za svoj identitet i jednakopravnost na svim prostorima ove zemlje Bosne i Hercegovine na kojima se prostire jurisdikcija našeg biskupskog djelovanja, a sada i Tvoja kao vojnog ordinarija.“, rekao je kardinal Puljić naglasivši da u BiH i ljude u njoj valja ugraditi ljubav koja je sama graditeljica mira. Istaknuo je da će poslanje mons. Vukšića biti snažna poruka i svim strukturama vlasti da se napokon prihvati ugrađivanje u javnost moralnih načela i duhovnih dobara za čovjeka.

Poslije homilije uslijedio je čin biskupskog ređenja. Na početku je mons. Vukšić obećao sve do smrti vršiti službu što mu je od apostola povjerena, vjerno i ustrajno propovijedati Kristovo evanđelje, čuvati čistim i cjelovitim poklad vjere, graditi i trajno ostati u Kristovoj Crkvi i u jedinstvu sa zborom biskupa pod vlašću nasljednika blaženog Petra apostola, biti poslušan Svetom Ocu, brinuti za sveti Božji narod te biti ljubazan i milosrdan prema siromasima i tuđincima i prema svima koji oskudijevaju. Dok je ređenik Tomo ležao prostrt na tlu pred oltarom, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i sav puk pjevali su Litanije svih svetih, pod vodstvom đakona Ivana Marčića. Središnji čin ređenja bilo je polaganje ruku glavnog zareditelja kardinala Puljića na glavu ređenika Tome što su potom učinili i suzareditelji biskupi Perić i Komarica kao i svi nazočni biskupi. Tijekom molitve ređenja nad

136

glavom ređenika držan je otvoreni evanđelistar. Potom je kardinal Puljić pomazao glavu ređenika Tome svetom krizmom te mu predao evanđelistar i na ruku stavio biskupski prsten, a na glavu solideo i mitru i predao mu pastirski štap kao znamenja biskupstva. Na kraju obreda ređenja biskup Vukšić je udijelio blagoslov okupljenima unutar i ispred katedrale, te izmijenio poljubac mira sa svim nazočnim biskupima.

Na kraju Mise čestitku biskupu Vukšiću uputio je u ime članova Biskupske konferencije BiH njezin predsjednik biskup Komarica. „Upravo, uvođenje dušobrižništva u Oružane snage BiH, pokazalo se kao uistinu dragocjen doprinos – prvenstveno struktura dosadašnjih kompetentnih vlasti u ovoj zemlji, ali i predstavnika Crkava i vjerskih zajednica za budućnost naše zemlje. Svima njima izražavam u ovoj svečanoj prigodi iskrenu zahvalnost“, kazao je biskup Komarica izrazivši biskupu Vukšiću želju za što plodniju suradnju s biskupima BiH te tijesnu suradnju s najbližim suradnicima, s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve i Islamske Zajednice u Oružanim snagama BiH kao i sa svim mjerodavnim strukturama vlasti u Bosni i Hercegovini.

Čestitku prvom novoposvećenom vojnom biskupu Vukšiću u ime nazočnih i nenazočnih vjernika-katolika djelatnika Ministarstva obrane i pripadnika Oružani snaga BiH i u ime katoličkih vojnih dušobrižnika uputio je ravnatelj Knežević. „Vojnom ordinarijatu u Bosni i Hercegovini ostavljamo uređeno katoličko dušobrižništvo sa svim potrebnim

pretpostavkama to jest s uređenim središnjim uredom i osam vojnih kapelana na devet kapelanskih mjesta, a koje se uz Kancelariju pravoslavnog dušobrižništva i Ured vojnog muftije kao dijela jedinstvene Vjerske službe Ministarstva obrane BiH, temelji na istim zakonskim pravima i obvezama. Biskupima i svakoj pojedinoj biskupiji ostavljamo dušobrižničku skrb za redarstvenike svih ustrojbenih razina: državnoj, entitetskoj i županijskoj te za pritvorenike i zatvorenike na istim razinama, a za koje je do sada skrbio naš Ured katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH“, kazao je ravnatelj Knežević. Kao konkretni znak dobrodošlice Hrvata-katolika pripadnika Oružanih snaga BiH biskupski štap mons. Vukšiću predao je brigadni kapelan Oružanih snaga BiH fra Marko Oršolić.

U svom obraćanju biskup Vukšić je zaželio da sve bude na Božju slavu, u službi dobra svih ljudi i na duhovnu korist vjernika. Izrazio je želju da Euharistijsko slavlje i obred ređenja budu dokaz zajedničke vjernosti Katoličkoj Crkvi i znak njezina jedinstva i trajne povezanosti sa Svetim Ocem kao i jedinstva pokrajinske Crkve u Bosni i Hercegovini te jedinstva s Crkvom među Hrvatima i s Crkvom u svim zemljama odakle su biskupi došli. „Po prisutnosti pravoslavnoga vladike i svećenika neka bude znak našega uzajamnog poštivanja i spremnosti na djelovanje za jedinstvo među kršćanima. Po prisutnosti predstavnika Islamske zajednice znak naše otvorenosti za suradnju i međureligijski dijalog. Po prisutnosti predstavnika pravoslavnog i islamskoga dušobrižništva u Oružanim

137

snagama neka današnje događanje bude viđeno kao znak prijateljstva onih koji služe duhovnom dobru vjernika. Po prisutnosti predstavnika civilne vlasti, osoba različitih političkih uvjerenja i kulturnih usmjerenja neka ovo liturgijsko slavlje bude, kao mali mozaik i preslik složenosti našega društva, uzorak za usklađeno slaganje svih kamenčića od kojih se sastoji isto društvo“, kazao je biskup Vukšić pozdravljajući na osobit način svećenike koji djeluju u vojnom dušobrižništvu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. U pratnji svojih suzareditelja biskupa Perića i Komarica, biskup Tomo je prošao kroz katedralu podjeljujući svoj biskupski blagoslov.

Tijekom Mise pjevao je Katedralni oratorijski zbor, pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića, koji je, također, skladao nekoliko pjesama koje su pjevane na Misi ređenja. Sudjelovao je i Orkestar Oružanih snaga BiH.

Nakon Mise slijedi svečani ručak u mostarskom hotelu “Ero” tijekom kojeg će svoje čestitke biskupu Vukšiću izreći: mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, gospodine Grigorije Durić, vladika zahumsko-hercegovački, prof. dr. Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, g. Marina Pendeš, zamjenica ministra obrane BiH, g. Slavo Puljić, general-bojnik, zamjenik načelnika zajedničkog stožera OS BiH, g. Ismail ef. Smajlović, vojni muftija, i g. Ljubo Bešlić, gradonačelnik Mostara.

Tomo Vukšić rođen je 9. siječnja 1954. u Studencima kod Ljubuškog, od roditelja, sada već pokojnih, Ivana i Mare, r. Petković. Roditelji su imali još jednoga sina i dvije kćeri. Završivši osnovnu školu u Studencima (1961.-1965.) i Ljubuškom (1965.-1969.), pohađao je gimnaziju u Zagrebu (1969.-1973.) i položio ispit zrelosti. Filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu (1973.-1980.) s prekidom vojne obveze u Subotici i Zrenjaninu (1977.-1978.). Zaređen je za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije u Studencima, 29. lipnja 1980. Bio je župni vikar u katedrali u Mostaru (1980.-1982.). Zatim, kao stipendista Propaganda Fide, postigao je magisterij (teologija-patrologija) na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu (1984.) te iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986.). Od 1986. do 1988. vršio je službu tajnika Biskupije i biskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (1988.-1991.), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je postigao doktorat (1991.) s naslovom: “Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1903. Povijesno teološki prikaz”. Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (1991.-1994.), predavač na Teološkom institutu u Dubrovniku (1992.-1997.), vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (1993.-1998.), sudski vikar u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji (1993.-2009.), ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (1998.-2005.), član

138

Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine, predavač na postdiplomskom studiju na KBF-u Zagrebu od 2005. U času imenovanja bio je generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije (od 2009.) te profesor patrologije i ekumenske teologije na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i Teološkom institutu u

Mostaru (od 1991.). Autor je brojnih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja. Objavio je više knjiga. Bibliografija znanstvenih članaka i popularnih osvrta i napisa novoga biskupa, vojnog ordinarija, broji više od 750 naslova u raznim zbornicima, časopisima i novinama. (kta)

Pozdrav biskupa Perića na Misi ređenja mons. Vukšića Na početku Mise biskupskog ređenja mons. dr. Tome Vukšića, prvoga vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, 2. travnja pozdrav svim nazočnima uputio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić: Časni misnici i svi poštovani misari i sudionici ovoga slavlja!

U malo više od godine dana, kada je u ovoj katedrali Marije Majke Crkve, u međuvremenu iznutra obnovljenoj, bio za biskupa zaređen msgr. Petar Rajič, određen za Papina veleposlanika za države na Arapskom poluotoku, a kojega bratski pozdravljamo u biskupskoj koroni ovdje oko oltara, evo i drugoga biskupskog ređenja, ovaj put novoga vojnog ordinarija u BiH msgr. Tome Vukšića, kojemu želimo da ga Duh dobri po ravnu putu vodi (usp. Ps 143,10).

Iskreno pozdravljamo Papine nuncije, msgr. Alessandra D'Errica u BiH i msgr. Marija Roberta Cassarija u Republici Hrvatskoj. Radujemo se, Apostolski nunciji, vašemu dolasku!

Bratska dobrodošlica glavnomu zareditelju uzoritom gospodinu kardinalu Vinku Puljiću nadbiskupu iz Sarajeva, i suzareditelju biskupu Franji Komarici iz Banje Luke, kao i pomoćnim biskupima iz spomenutih dijeceza Peri Sudaru i Marku Semrenu.

Srdačan pozdrav nadbiskupima metropolitama Marinu Srakiću iz Đakova, Marinu Barišiću iz Splita, Stanislavu Hočevaru iz Beograda, te umirovljenomu nadbiskupu Anti Juriću iz Splita; biskupima vojnim ordinarijima Juraju Jezerincu iz Hrvatske i Christianu Werneru iz Austrije; ostalim biskupima ordinarijima: Janošu Penzešu iz Subotice, Iliji Janjiću iz Kotora, Đuri Gašparoviću iz Srijema, Anti Ivasu iz Šibenika, Kiri Stojanovu iz Skoplja ujedno apostolskom egzarhu iz Makedonije, Đuri Džudžaru apostolskom egzarhu

139

Srbije i Crne Gore iz Novoga Sada, Vjekoslavu Huzjaku iz Bjelovara, Mati Uziniću iz Dubrovnika; pomoćnim biskupima Ivanu Šašku i Miji Gorskomu iz Zagreba.

Također svim generalnim vikarima, generalnim poglavaricama, provincijalima, provincijalkama i svim predstavnicima crkvenih ustanova.

Radosno pozdravljamo preosvećenoga gospodina episkope Srpsko-pravoslavne Crkve Grigorija Durića, zahumsko-hercegovačkoga s pratnjom.

Iskren pozdrav predstavnicima islamske vjerske zajednice, državnih vlasti na svim razinama, članovima diplomatskoga zbora; predstavnicima kulturnih i prosvjetnih ustanova; vojnim vlastima, napose vojnim kapelanima, svim nazočnim vjernicima, uzvanicima, slušateljima i gledateljima ovoga obreda biskupskoga posvećenja pod euharistijskim slavljem; bratu Stanku i sestrama Miri i Mileni našega novoređenika i svoj njegovoj rodbini. A njegovim roditeljima Ivanu i Mari vječni mir u nebu!

U 130 godina uspostavljene pune i redovite Biskupske hijerarhije ova je Mostarsko-duvanjska biskupija, ne uključujući Trebinjsku dijecezu, inkardinirala 125 biskupijskih svećenika i dala 5 biskupa. U istom razdoblju s područja biskupije zaređeno je na stotine svećenika, pripadnika u prvom redu Hercegovačke franjevačke provincije te drugih biskupija i redovničkih zajednica u hrvatskom narodu. Iz ove su biskupije ponikla brojna zvanja redovnika i redovnica u raznim provincijama. Bogu hvala na njegovu daru!

Naš je novoređenik za svoju biskupsku službu kao geslo izabrao Isusov dar njegovim sljedbenicima i ovomu svijetu izrečen i uručen na Posljednjoj večeri: „Mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27). Daje nam mir ne kao što ga svijet daje. Svijet nerijetko daje mir koji može biti i lažan mir i nepravedan mir, mir sebičnih interesa, nasilno pacificirano nepravedno stanje! Mir koji dolazi od nesuočavanja sa stvarnošću koja vapije za poštovanjem ljudskih prava, čezne za istinom koja nas čini slobodnima, za pravdom koja je temelj društva. Isus, naprotiv, obećava i daje mir koji osvaja ljudska srca za Boga, mir koji nam nikakve zemaljske neprilike ne mogu oduzeti: ni žalost zbog neuspjeha, ni fizička suza i duševna bol, ni samo podnošenje nepravde. To je mir koji ne ovisi ni o kakvim vanjskim ljudskim i svjetskim okolnostima; čisti Božji dar. Neka se novoređenikova biskupska služba ispuni takvim Isusovim mirom u odnosu na svaku osobu koju bude susretao na svakome mjestu i u svakoj prigodi u vrijeme svoga biskupskog službovanja.

Uzoriti kardinale, zazovite mir Božji na sve nas, uvedite nas u ovo misno koncelebrirano slavlje i predvodite nas u ovom sakramentalnom obredu biskupskoga ređenja!

140

Propovijed kardinala Puljića na Misi ređenja biskupa Vukšića Na Misi biskupskog ređenja mons. dr. Tome Vukšića, prvoga vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, 2. travnja glavni zareditelj kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, uputio je prigodnu propovijed: Na današnji dan prije šest godina preminuo je Sluga Božji Ivan Pavao II. koji će uskoro biti proglašen blaženim. Danas se događa biskupsko ređenje mons. Tome Vukšića, koji je u svoje geslo uzeo riječ današnjeg evanđelja koje smo upravo čuli: “MIR VAM SVOJ DAJEM“. Blage uspomene papa Ivan Pavao II. u Sarajevu, 13. travnja 1997. godine je o tome ovako rekao: „Mir koji Krist dariva svojim učenicima nije mir što pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se, naprotiv, rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i čovjekove ljubavi prema čovjeku“.

U tom duhu u ovom Misnom slavlju biskupskog ređenja mons. Vukšića, od srca pozdravljam apostolskog nuncija u BiH mons. Alessandra D'Errica, koji je u imenovanju prvog vojnog Ordinarija u BiH uložio puno diplomatskoga umijeća, a još više ljubavi prema Crkvi u ovoj zemlji kao i miru u njoj. Pozdravljam domaćina ovog slavlja mons. dr. Ratka Perića, te čestitam ovoj mjesnoj Crkvi da i u ovoj godini doživljavamo u ovoj katedrali, majci svih hercegovačkih crkava još jedno biskupsko ređenje. Pozdravljam, također, predsjednika BK BiH mons. dr. Franju Komaricu, banjalučkog biskupa, kao i njegovog pomoćnog biskupa mons. dr. Marka Semrena. Također

pozdravljam pomoćnog vrhbosanskog biskupa mons. dr. Peru Sudara.

Pozdravljam sve nadbiskupe i biskupe Hrvatske biskupske konferencije, na čelu s predsjednikom BK mons. dr. Marinom Srakićem, đakovačko-osječkim nadbiskupom, koji svojom prisutnošću jamče bratsko zajedništvo u vjeri u hrvatskom biću. Ovdje želim posebno spomenuti velikog prijatelja naše Crkve u BiH apostolskog nuncija u RH mons. Maria Roberta Cassarija. Pozdravljam sve ostale goste nadbiskupe i biskupe sudionike ovog slavlja, sve vas, braćo misnici, te redovnici i redovnice, zajedno sa svojim poglavarima.

Neka posebno bude spomenuto ustrojstvo vojnog dušobrižništva koje je do sada uspješno užlijebio i vodio mons. Tomo Knežević, zajedno sa svim vojnim kapelanima, koji se ovog trenutka stavljaju na raspolaganje i vodstvo novoimenovanom i uskoro zaređenom vojnom Ordinariju. Želim pozdraviti sve vojne strukture: sve časnike i dočasnike, kao i predstavnike vojske i Ministarstva obrane BiH.

Želim ovdje pozdraviti obitelj našeg ređenika, svu rodbinu i župljane župe Studenci. Uz čestitku, izražavam svoju radost zajedno s vama doživjeti ovaj dan ređenja vašeg brata, rođaka i župljanina.

141

Bratski pozdrav i svim profesorima s kojima je današnji ređenik tolike godine dijelio „tegobu dana“ bilo to zgodno ili nezgodno. Upućujem pozdrave svim studentima i bogoslovima koji su došli svojom nazočnošću izraziti zahvalnost i molitvom podržati svojeg, nekoć odgojitelja i profesora, a danas poslanog vršiti novu službu.

Sve vas ovdje nazočne u katedrali, kao i pred katedralom iskreno pozdravljam i izražavam radost zajedništva u ovom slavlju. Posebno, kako je ovo zemlja euharistijskog zajedništva, pozdravljam predstavnike Srpske Pravoslavne Crkve te Islamske Zajednice.

Iskreni pozdravi i onima koji nas prate preko elektroničkih medija, te tako zajedno s nama sudjeluju u ovom slavlju. Svim ljudima dobre volje iskren pozdrav, te radosna potpora u ostvarenju ovog gesla Isusovih riječi: usvojiti Kristov mir tako potreban ljudskim srcima i ljudskim dušama, našim obiteljima, hrvatskom narodu i svim narodima s kojima dijelimo ovu našu grudu i ovo podneblje.

Dragi Ređeniče, na poseban način pozdravljam Tebe i u ime nazočnih biskupa izričem Ti dobrodošlicu u zbor nasljednika apostola. Zato smo svi ovdje nazočni da bismo ti izrazili bratsku kolegijalnost biskupskog reda i službe. To svjedoči i zajedništvo nazočnog prezbiterija, koji izražava radost da je između njih iznikao onaj kojega je sveti otac Benedikt XVI. imenovao novim biskupom te mu odmah podjeljuje službu vojnog ordinarija. Prva je to i nova služba u našem episkopatu Biskupske

konferencije BiH i u ovoj zemlji Bosni i Hercegovini. Tvoje geslo živo govori o službi i ulozi poslanja: u ime Kristovo i u Kristovom duhu biti graditelj mira, a to je vojna služba u ovoj zemlji. Vojno dušobrižništvo je posebna služba ne samo za časnike, dočasnike i vojnike kao i djelatnike Ministarstva obrane, nego i za sve njihove obitelji. I svi su oni uključeni u zajednicu graditelja mira.

Danas, ovim ređenjem, poput Izaije proroka, dragi Ređeniče, uzlaziš na Goru Gospodnju primiti puninu Duha Svetoga, ulaziš u Dom Jakovljev preuzeti trostruku biskupsku službu: vođenja, posvećivanja i naučavanja vjere i morala. To ćeš sve činiti pod geslom kojeg si izabrao. Sveti Pavao poručuje zajednici u Efezu: „On je Mir naš, on koji neprijateljstvo razori u svome tijelu. Tog Duha primaš da po njemu i drugi u jednom Duhu imamo pristup Ocu“.

Vršit ćeš svoje poslanje u ovoj zemlji kojoj nametnuše mir, ali ne pravedni nego ostadoše tolike nepravde ozakonjene. Posebno ozakoniše „etničko čišćenje“, pred kojim izrazom se zgražam, jer to pokazuje da je narod nešto prljavo te ga treba izbaciti kao nečist. Dajući potporu jačemu opteretiše mogućnost i pravo povratka. Također, ovosvjetski mir koji živimo, neprestano živimo u strahu za svoj identitet i jednakopravnost na svim prostorima ove zemlje Bosne i Hercegovine na kojima se prostire jurisdikcija našeg biskupskog djelovanja, a sada i Tvoja kao vojnog ordinarija. U tu zemlju i ljude valja ugraditi Ljubav koja je sama graditeljica Mira. On – koji je naš Mir,

142

obećao je poslati svoga Duha, danas ga polaganjem ruku daje i Tebi. On će dozivati u srca i pamet što nam je činiti kako bi ispunili volju Očevu

Neka mi bude slobodno progovoriti riječima blagopokojnog pape Ivana Pavla II. koji je progovorio nama biskupima u Sarajevu 13. travnja 1997. i poručio:

„Božja Providnost vas je izabrala da pasete narod Božji i postavila vas je za uzore stada (usp. 1. Pt 5,2-3). Svojom službom, i u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, ovjekovječujete djelo Krista, vječnog pastira duša, koji uči sve narode i darom sakramenata posvećuje one koji s vjerom primaju Njegovu riječ.

Časna Braćo, budite revni u očuvanju zajedništva s biskupima cijelog svijeta, počevši od biskupa s ovog područja, to navlastito s biskupima iz Hrvatske. Budite postojani u uzajamnoj ljubavi, u otvorenom i srdačnom dijalogu, međusobnoj pomoći. Neka ljubav koja vlada među vama bude primjer svećenicima koji vam pomažu, vjernicima koji na vas gledaju kao na prosvijetljene vođe, i svim ljudima dobre volje koji nerijetko u vašim riječima i u vama kao biskupu traže poticaj za izgradnju društva koje će biti uistinu nadahnuto na vrijednostima mira, sloge i pravde… Pozvani ste biti nositelji nove kulture koja, izvirući iz nepresušnog vrela Evanđelja, propovijeda poštivanje svih bez izuzetka, zaziva međusobno praštanje krivnji kao pretpostavku za preporod uljuđenog življenja, bori se oružjem ljubavi kako bi sve više do izražaja

dolazila želja za suradnjom na promaknuću zajedničkog općeg dobra“.

Nadalje nas Papa poziva na dizanje proročkog glasa te ukazivanje na nasilja, raskrinkavanje nepravde, zlo nazivati pravim imenom i svim zakonitim sredstvima braniti povjerene nam zajednice.

Dragi Ređeniče, današnjim danom ulaziš u ovo i ovakvo ozračje djelovanja i poslanja ove krajevne Crkve. Ipak će Tvoja služba biti „pionirska“, jer si u toj službi prvi kao vojni ordinarij. Mi biskupi BiH, radosni smo zbog pojačanja u zajedništvu. Stoga, u ime biskupa, želim zajamčiti našu bratsku suradnju, kao i očekivanja za otvorenost na suradnju, kako si to do sada uvijek pokazivao, na čemu Ti iskreno zahvaljujem. Ova državna struktura koja je još opterećena brojnim nejednakopravno-stima, učit će što znači duhovna skrb njenih građana u vojnoj službi. Tvoje poslanje pomoći će i drugima uspostaviti jednako ustrojstvo duhovne skrbi za svoje vjernike. To će biti jedna snažna poruka i za sve strukture vlasti da se napokon prihvati ugrađivanje u javnost moralnih načela i duhovnih dobra za čovjeka. Nema pravog općeg dobra, a to bi morao biti istinski cilj svake politike, bez moralnog i duhovnog dobra svakog čovjeka. Iz svih ovih stvarnih i izvikanih kriza nema izlaza bez moralne i duhovne utemeljenosti društva. Zato se živo nadamo da je pred nama istinska obnova čovjeka i društva. Liječenje ratnih rana i moralne urušenosti je zadatak svih struktura, a na osobit način svih onih koji se izjašnjavaju kao vjernici, koji s Bogom računaju.

143

Govor - čestitka biskupa Komarice mons. Vukšiću Na kraju Mise biskupskog ređenja mons. dr. Tome Vukšića, prvoga vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, 2. travnja govor - čestitku biskupu Vukšiću uputio je u ime članova Biskupske konferencije BiH njezin predsjednik mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki: Vrlo cijenjeni i dragi novozaređeni brate u biskupskoj službi, dragi Tomo, u ime članova Biskupske konferencije naše domovine Bosne i Hercegovine upućujem Ti iskrene, bratske čestitke i ujedno Ti izražavam najsrdačniju dobrodošlicu u naš biskupski kolegij, u koji si danas snagom svoga biskupskog ređenja ušao. Po Tebi će od danas sam Spasitelj svijeta, Isus Krist biti nazočan i djelotvoran usred ljudi, kojima će On naviještati Radosnu vijest o Božjoj istini, ljubavi, milosrđu i miru, dijeliti im u svetim sakramentima svoje Crkve potrebnu snagu za njihovu djelotvornu vjeru i voditi članove svoje Crkve – povjerene Tvojoj biskupskoj službi u ovoj zemlji, u kojoj On, Krist želi i ubuduće imati neupitno „stanarsko pravo“. Ovim svetim činom Tvoga biskupskog ređenja Ti si ušao u afektivnu i efektivnu kolegijalnost s drugom braćom u biskupskoj službi, ne samo s nama, članovima BKBiH nego i s članovima biskupskoga zbora cijele Kristove Crkve, na čelu s Nasljednikom apostolskog prvaka, rimskim biskupom. To za Tebe znači, da u svome budućem životu i služenju Bogu, Crkvi i čovječanstvu nećeš nikada biti sam, a zajedno s nama, svojom braćom u biskupskoj službi, nosit ćeš dio velike

odgovornosti za budućnost Kristove Crkve – najprije u ovoj zemlji, a onda u našem hrvatskom narodu i konačno u cijeloj Europi i svijetu. Trudit ćemo se, osobito mi, biskupi ordinariji drugih biskupija u našoj metropoliji, da Tebi, kao vojnom biskupu Ordinariju, omogućimo najtješ-nju suradnju s nama i bratsku solida-rnost u pružanju pomoći za obavljanje dušobrižničke službe u oružanim snagama naše zemlje. Dužnost će biti i Tebi, kao što je i svima nama, u okviru svojih nadležnosti, poput naše braće u biskupskoj službi u mnogim drugim zemljama, osobito na europskom kontinentu, svim snagama uma i srca učvršćivati i promovirati istinski, Kristov mir. A on je bitan za uspostavljanje pravednog, društvenog poretka, duhovnog, moralnog i svakog drugog čovjeka dostojnog napretka, reda i sigurnosti za kojima čeznu svi narodi i ljudi ove naše lijepe ali, nažalost – predugo i bezobzirno zlopaćene zemlje. Upravo, uvođenje dušobrižništva u Oružane snage BiH, pokazalo se kao uistinu dragocjen doprinos – prvenstveno struktura dosadašnjih kompetentnih vlasti u ovoj zemlji, ali i predstavnika Crkava i vjerskih zajednica za budućnost naše zemlje. Svima njima izražavam u ovoj svečanoj prigodi iskrenu zahvalnost.

144

Dragi mlađi brate, biskupe Tomo, zahvalan i ponosan na Tebe zbog dosadašnje Tvoje dragocjene suradnje s našom Biskupskom konferencijom, od srca Ti želim još plodniju suradnju s nama, te tijesnu suradnju s Tvojim najbližim suradnicima, s predstavnici-ma Srpske Pravoslavne Crkve i Islam-ske Zajednice u Oružanim snagama BiH kao i sa svim mjerodavnim strukturama vlasti u našoj zemlji. Zazivam na Tebe i Tvoju budućnost obilje Božjeg blagoslova i molim majčinsku zaštitu Presvete Djevice i Bogorodice Marije te zagovore istinskih Božjih mirotvoraca, našeg domaćeg blaženika Ivana Merza i uskoro blaženog velikoga pape Ivana Pavla II.

A svim katoličkim pripadnicima Oružanih snaga BiH od srca čestitam što su konačno i oni dobili što su odavno željeli – svoj vojni Ordinarijat i svoga biskupa Ordinarija. Čestitam također i ovoj dragoj mjesnoj Crkvi, mostarsko-duvanjskoj biskupiji što je nakon, ovdje među nama prisutnog, mons. Pere Rajiča, nadbisku-pa i apostolskog nuncija u arapskim zemljama, dala još jednog svoga vrloga sina za nasljednika apostola Kristovih. Čestitam, dakako, i poštovanoj dragoj rodbini našega upravo zaređenog biskupa Tome. Neka nas sve vodi i dalje Božji Duh u ljubavi i međusobnoj solidarnosti.

Zahvalni govor mons. Vukšića na Misi biskupskog ređenja Na kraju Mise biskupskog ređenja u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve 2. travnja, mons. dr. Tomo Vukšić, prvi vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini, uputio je zahvalni govor: Započinjući izricati riječi zahvale na kraju ovoga dvostrukog sakramentalnog slavlja, braćo i sestre, zajedno s vama prije svega molim Gospodina da sve ovo bude na Njegovu slavu, u službi dobra svih ljudi i na duhovnu korist vjernika. Dragi vjernici, zahvalan sam Gospodinu Bogu i, zajedno s vama, molim Ga za milost, kao i za zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, da učini kako bi služba, koju započinjem radi spasenja ljudi, uvijek bila u službi Božje volje da se svi ljudi spase te pripomogla da se na kraju svi naši životi pretvore u zajedničko uzdarje Tvorcu života i Gospodaru svijeta. I sve vas molim da jedni druge nikada ne zaboravimo u svojim molitvama.

Gospodine Bože, neka ovo Euharisti-jsko slavlje i obred ređenja budu dokaz naše zajedničke vjernosti Katoličkoj Crkvi, znak njezina jedinstva te, po prisutnosti apostolskoga nuncija Alessandra D'Errica i još dvojice nuncija, dokaz naše trajne povezanosti i sinovskoga poštovanja prema Kristovu namjesniku i Petrovu nasljedniku Benediktu XVI. Po prisutnosti glavnoga zareditelja kardinala Vinka Puljića, i dvojice suzareditelja: biskupa Franje Komarice i Ratka Perića, neka bude znak jedinstva naše pokrajinske Crkve; po prisutnosti drugih biskupa znak

145

jedinstva s Crkvom među Hrvatima i s Crkvom u svim zemljama odakle ostali biskupi dolaze.

Po prisutnosti pravoslavnoga vladike i svećenika neka bude znak našega uzajamnog poštivanja i spremnosti na djelovanje za jedinstvo među kršćanima.

Po prisutnosti predstavnika Islamske zajednice znak naše otvorenosti za suradnju i međureligijski dijalog.

Po prisutnosti predstavnika pravoslavnog i islamskoga dušobrižništva u Oružanim snagama neka današnje događanje bude viđeno kao znak prijateljstva onih koji služe duhovnom dobru vojnika.

Po prisutnosti predstavnika civilne vlasti, osoba različitih političkih uvjerenja i kulturnih usmjerenja neka ovo liturgijsko slavlje bude, kao mali mozaik i preslik složenosti našega društva, uzorak za usklađeno slaganje svih kamenčića od kojih se sastoji isto društvo.

Po prisutnosti svih nas – pripadnika različitih etničkih zajednica, uvjerenja i religija – neka ovaj događaj postane znak zajedničke spremnosti za izgradnju mira, pravednoga društva i harmoničnoga suživota.

U nadi da ćemo svi ostvarivati ove plemenite nakane, zahvalan sam – vrlo sam zahvalan – svima vama koji ste danas ovdje sudjelovali. Posebice vama uzoriti gospodine Kardinale, preuzvišena gospodo nadbiskupi, biskupi i nadasve vama braćo svećenici koji ste se okupili u tako velikom broju. Vaša brojna prisutnost i Misna molitva veliko je ohrabrenje i znak vaše prijateljske blizine.

Ipak, među svima vama na osobit način želim pozdraviti svećenike koji djeluju u vojnom dušobrižništvu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Od danas, draga braćo, u crkvenom smislu na neki način mi postajemo jedno pastoralno tijelo i stoga obećavam da ću učiniti sve, što je do mene, da budemo i jedan duh kako bismo svi zajedno i svaki ponaosob bili autentični svjedoci za Božju stvar među vjernicima kojima nas Providnost i Crkva šalju. Pozdravljam predstavnike Ministarstva obrane i Oružanih snaga i obećavam uvijek korektnu suradnju i otvorenost za dogovaranje.

Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao svojim apostolima a i nama danas kažeš isto: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši“ (Iv 14,27). Zato Te molimo, ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve. Svojoj Crkvi, cijelom svijetu i svakom čovjeku daruj mir i jedinstvo, kako je volja tvoja. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

146

ČESTITKE, SUĆUTI I ZAHVALNICE UPUĆENE U IME BK BIH Čestitka predsjednika BK BiH Imenovanom biskupu vojnom ordinariju Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je, 1. veljače 2011. čestitku imenovanom biskupu vojnom ordinariju mons. dr. Tomi Vukšiću izražavajući mu dobrodošlicu među članove Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. „Dragi mons. Vukšiću! S velikom radošću primili smo – na znanje i ravnanje - odavno očekivanu obavijest Apostolske nuncijature u BiH, da je Sveti Otac Benedikt XVI. uspostavio Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu i za prvog biskupa – Vojnog ordinarija – imenovao Vas, dosadašnjeg vrijednog i savjesnog suradnika svoga biskupskog Ordinarija, ali i naše Biskupske konferencije. Čestitam Vam od srca da ste svojim dosadašnjim, nesebičnim radom i savjesnim svećeničkim životom dobili novo povjerenje – ovaj put od samog Vodstva Katoličke Crkve na čelu s Nasljednikom apostola Petra, papom Benediktom XVI. Izražavam Vam srdačnu dobrodošlicu među članove naše Biskupske konferencije. Uvjeren sam da ćete ispuniti očekivanja Vaših suradnika u Vojnom ordinarijatu kao i u našoj Biskupskoj konferenciji. Molim za Vas obilje Božjeg blagoslova, a preporučujem Vas zagovoru Presvete Bogorodice i naših svetih zaštitnika. Bratski Vas pozdravljam u Kristu Dobrom Pastiru!“ Čestitka Predsjednika BK BiH u povodu 40. obljetnice CCEE-a Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, 25. ožujka 2011. uputio je čestitku Predsjedništvu i Tajništvu Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) u prigodi visoke obljetnice 40-godina postojanja: „S radošću se i zahvalnošću Bogu pridružujem svim drugim predsjednicima Biskupskih konferencija upućujući čestitke Predsjedništvu i Tajništvu CCEE-a u

147

prigodi visoke obljetnice 40-godina postojanja Vijeća europskih biskupskih konferencija. Kao jedan od mnogih vrlo dobrih plodova prebogatog Drugog Vatikanskog koncila i ova je nova institucija, kao i slične na drugim kontinentima zasigurno djelo Duha Svetoga za Crkvu i čovječanstvo našeg vremena. Samo Bog zna koliko je dragocjenih plodova donijelo redovno međusobno savjetovanje i tješnje povezivanje Biskupskih konferencija na kontinentalnom, a onda i na interkontinentalnom nivou, kako za samu Crkvu tako i za naše suvremeno društvo. I naša mlada i mala Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine imala je na svim redovnim ali i drugim zasjedanjima redovito svoga predstavnika – predsjednika ili potpredsjednika Konferencije. Imali smo čak 2002. godine čast u Sarajevu ugostiti sve članove CCEE-a i tako ih konkretno upoznati s aktualnom situacijom katoličke Crkve u našoj, ratom napaćenoj zemlji. Osobno sam doživio veliku radost i utjehu kada sam 1995. godine, za vrijeme svoga kućnog pritvora, dobio riječi podrške i zaštite svih članova CCEE-a i KEK-a s njihova zajedničkog zasjedanja. Gospodin im svima obilno za taj gest bratske ljubavi uzvratio! Molim Boga da prati svojim blagoslovom i sadašnji rad Predsjedništva i Tajništva CCEE-a kao i cijelog Vijeća za opće dobro Crkve i suvremenog europskog i svjetskog društva!“ Čestitka Predsjednika BK BiH novom Predsjedniku Međunarodne BK sv. Ćirila i Metoda Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica uputio je, 8. travnja 2011. čestitku novom predsjedniku Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons. Zefu Gashiju, nadbiskupu barskom i primasu Srbije: „Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe barski, dragi brate u biskupskoj službi! Putem sredstava priopćivanja saznao sam za vijest da su Vam braća biskupi tijekom plenarnog zasjedanja iskazali veliko povjerenje izabravši Vas, 5. travnja za predsjednika Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. U ime svih članova Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i u svoje ime upućujem iskrene čestitke na izboru koji je ujedno znak priznanja Vašeg bogatog životnog iskustva i Vašeg neumornog i tihog svjedočenja Božje ljubavi u svijetu.

148

I mene i sve članove Biskupske konferencije BiH raduje što ste nedavno vrlo pozorno i zauzeto od početka do kraja sudjelovali na zasjedanju naše Biskupske konferencije od 16. do 18. ožujka u Mostaru te zajedno s nama putovali na ređenje dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića. Ti dani bili su blagoslovljena prigoda za podsjećanje na znakove povezanosti Vaše drevne Barske nadbiskupije s krajevnom Crkvom u Bosni i Hercegovini. Svjestan da se Biskupska konferencija, čije predsjedanje preuzimate, susreće s brojnim izazovima već zbog same činjenice različitosti jezika, društvenih uređenja, prilika i država u kojima žive biskupijske zajednice u tim zemljama, molim da Vas i sve članove Vaše Biskupske konferencije prati zagovor časnih slavenskih apostola Ćirila i Metoda i blaženika iz zaljeva hrvatskih svetaca te velike Albanke iz Makedonije blažene Majke Tereze kao i sv. Jelene, majke cara Konstantina rodom iz Niša, koji je darovao kršćanstvu tako željenu slobodu. Ujedinjujući se s Vama u Gospodinu, upućujem izraze bratske blizine i pozdrava! Odani u Gospodinu!“ Čestitka Predsjednika BK BiH Svetom Ocu za obljetnicu izbora i za Uskrs Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je, 19. travnja papi Benediktu XVI. čestitku u povodu obljetnice izbora za Papu i svetkovine Kristova Uskrsnuća. Čestitku prenosimo u cijelosti: „Sveti Oče! Danas se s radošću i dubokom zahvalnošću Božjoj Providnosti sjećamo – osobito u molitvi zajedno s našim svećenicima i vjernicima naših mjesnih Crkava godišnjice Vašeg blagoslovljenog izbora za nasljednika Apostolskog Prvaka, Sv. Petra. U ime svih članova naše Biskupske konferencije upućujem Vašoj Svetosti najsrdačnije čestitke. Zahvaljujemo Vam od srca što ste nam u ovoj zadnjoj godini podarili čak dvojicu mlađe subraće, dragocjenih pomoćnika u našem ni malo lakom poslu, u ovoj najnesređenijoj državi našeg kontinenta, u kojoj su osobito katolici i dalje egzistencijalno ugroženi, a koji su osobito bliski Vašem srcu, što nam je dobro poznato. Jamčimo Vam i ubuduće našu potpunu odanost i svakodnevnu usrdnu molitvu.

149

Srdačno Vam također čestitamo i najveću našu Svetkovinu – Svetkovinu Kristova uskrsnuća. Molimo Vaš apostolski blagoslov na sve članove naših zajednica, kao i na cijelu našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. S izrazima sinovske odanosti Vaš u uskrslom Kristu.“ Čestitka Predsjednika BK BiH nunciju D'Erricu za nagradu „Bonifacije VIII.“ Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je, 16. prosinca 2011. apostolskom nunciju u Bosni i Hercegovini nadbiskupu Alessandru D'Erricu čestitku za nagradu „Bonifacije VIII.“ koja mu je dodijeljena 9. prosinca u talijanskom gradu Anagni. Čestitka glasi: „Draga Ekscelencijo, Apostolski nuncije! S velikom smo radošću doznali da Vam je Bonifacijska akademija iz južnotalijanskog grada Anagni na svečanosti održanoj 9. prosinca 2011. dodijelila uglednu nagradu „Bonifacije VIII.“. Nagradu ste primili kao Apostolski nuncij u našoj zemlji Bosni i Hercegovini i u susjednoj državi Crnoj Gori, a za svoje iznimne napore u prezentiranju Svete Stolice i Katoličke Crkve u spomenutim državama. Osobito smo radosni što je ugledna institucija - Bonifacijska akademija vrjednovala vrlo visoko sav dosadašnji dragocjeni Vaš rad u veoma složenim političkim, društvenim i međureligijskim prilikama i odnosima u našoj zemlji, te u stabiliziranju pravedna mira i u nastojanju oko prijeko potrebne pravde za još mnoge obespravljene članove naše domovinske Crkve. Zahvaljujemo Vam za svu do sada iskazanu ljubav prema nama, za Vaše dragocjene poticaje te za vjerodostojno tumačenje naše, još uvijek dramatične situacije kao i naših tjeskoba, poteškoća, potreba i nadanja. Visoko priznanje, kojim ste nagrađeni, kao i ova naša iskrena zahvalnost jesu samo ograničeni čini nas ljudi. Molimo Gospodina, koji je izvor svakoga dobra, da Vam On po svom vlastitom obećanju i daru, bude istinska nagrada za sve što ste učinili Njemu na slavu, a za duhovnu i drugu korist članova naše Crkve i mnogih drugih naših susjeda.

150

U radosnom ozračju Došašća i u pripremanju za najradosniju kršćansku svetkovinu Rođenje našega Spasitelja Isusa Krista upućujemo Vam najsrdačnije bratske pozdrave! U ime svih članova BK BiH“.

151

PRILOZI

Predavanje kardinala Grocholewskog profesorima i studentima KBF-a u Sarajevu

Briga Svete Stolice za katolički odgoj, s posebnim osvrtom na bogoslovna sjemeništa i teološke fakultete U ponedjeljak, 21. studenoga upriličen je znanstveni skup u čast kardinala Zenona Grocholewskog, pročelnika Kongregacije za katolički odgoj. Tom prigodom kardinal Grocholewski održao je prigodno predavanje:

Sveta Stolica očituje brigu za katolički odgoj i obrazovanje uglavnom posredstvom Kongregacije za katolički odgoj. Zadaće ove Kongregacije su označene u Apostolskoj Konstituciji Ivana Pavla II. Pastor bonus. Rimskoj kuriji, od 28. lipnja 1988, članci 112-116.

Kongregacija za katolički odgoj je institucija slična Ministarstvu obrazovanja i Visokih studija, koji u pojedinim državama imaju različita imena i kojima su također različito doznačene njihove nadležnosti. Naša Kongregacija se razlikuje od drugih ministarstava poglavito po činjenici da su katoličke obrazovne ustanove su raspršene po cijelom svijetu. Stoga mi smo nadležni djelovati u svim mogućim uvjetima: kulturalnim, socijalnim, političkim, zakonodavnim, religijskim… Katoličke škole i sveučilišta postoje također u narodima gdje je postotak katolika veoma mali i često u njemu uživaju veliki ugled. Za posljedicu, Kongregacija treba studirati različita zakonodavstva i situacije te povremeno pripremati sporazume s državnim vlastima. Stoga je dimenzija našeg djelovanja široka i raznolika.

1. Kratak pogled na povijest Kongregacije

Da bi razumjeli aktualnu strukturu ili uređenje nadležnosti Kongregacije, i posebno primijetili važnost koja biva pripisana Crkvi na različitim razinama i u različitim vrstama katoličkog poučavanja, pomoći će nam sigurno kratki pregled povijesti Kongregacije.

a. Već od srednjeg vijeka postojale su specijalne komisije osnovane od rimskih Papa kako bi bdjeli nad Sveučilištem Rima i nad studijima na teritoriju Papinske države. Godine 1588. Papa Siksto V., Apostolskom Konstitucijom Immensa aeterni Dei, završio je prvu generalnu reformu rimske kurije, ili – kako neki kažu – osnovao je Rimsku kuriju u modernom smislu riječi. Među ostalim osnovao je Congregatio pro universitate studii romani, za predsjedavanje studiju na

152

sveučilištima i kolegijima grada Rima i drugih slavnih sveučilišta, kao Bologna, Pariz, Salamanka, Oxford, itd. Ova Kongregacija tijekom stoljeća prolazila je kroz različite obrate, također mijenjala imena, neko je vrijeme čak bila suspendirana. Slijedeću generalnu reformu Rimske kurije, proveo je papa Pijo X. godine 1908. Apostolskom konstitucijom Sapienti consilio, potvrdio je nadležnosti tada zvane Congregatio studiorum. U ovom trenutku bih želio obratiti našu pozornost na vrlo značajnu stvar. Dok je sve do Sapienti consilio (1908) postojao uvijek dikasterij koji se bavio visokim studijima, nije u Rimskoj kuriji bilo nekog organizma koji se specifično interesira za bogoslovna sjemenište; to jest za formaciju klera. De fakto, sporadično su, intervenirali u materiji bilo Sveta kongregacija koncile (za kler) i poglavito Sveta kongregacija konzistorija za (za biskupe i redovnike). Konstitucija Sapienti consilio dodijelila je ovu nadležnost nad bogoslovnim sjemeništima konzistorija Svetoj kongregaciji (za biskupe). Takvo podvrgavanje ipak već onda nije se činilo zadovoljavajuće. Iz sheme Konstitucije, zapravo, proizlazi da se također misli osnovati jednu posebnu Kongregaciju za bogoslovno sjemenište ali dodijeliti takvu nadležnost Kongregaciji za studije, ali to u to vrijeme nije bilo moguće. Ništa čudno, samo sedam godina nakon ove velike reforme Pija X., papa Benedikt XV. – Motu propriomSeminaria clericorum od 4. studenoga 1915. – osnovao je novu Kongregaciju, upravo za bogoslovna sjemeništa. Govori se izričito o jednoj novoj Kongregaciji (“De Seminariis propria iam esto Sacra congregatio, ad formam ceterarum Romanae curiae [Congregationum]”). U isto vrijeme bila je ukinuta Congregatio studiorum a njezine nadležnosti su bile dodate novoj Kongregaciji (“Huius Sacrae Congregationis muneribus munera accedant Congregationis studiorum”), koja je uzela ime Congregatio de Seminariis et de Studiorum universitatibus. Stoga, nadležnosti oko bogoslovnih sjemeništa nisu bile dodate Kongregaciji za studij, nego je uspostavljena nova Kongregacija posebno za sjemeništa i ona je preuzela nadležnosti stare Kongregacije za studije. Ovdje je vidljiva svijest da je najvažniji odgoj u Crkvi formacija klera, svećenika. Od njih će ovisiti mnogo toga. Crkva ima sakramentalnu strukturu, potrebno je stoga misliti posebice na odgoj i formaciju svećenika. Cijeli daljnji zakonodavni razvoj oko naše Kongregacije potvrđuje primarnu važnost pripisanu formaciji klera. Nakon II. Vatikanskog sabora, uvedena je nova reforma Rimske kurije, Apostolskom Konstitucijom Regimini Ecclesiae universae od 15. kolovoza 1967.

153

U njoj naš Dikasterij mijenja ime u Sacra Congregatio pro Istitutione Catholica (Kongregacija za katolički odgoj i naobrazbu). U novom imenu nema dakle nikakvog spomena bogoslovnih sjemeništa. Motiv promjene, jasno se pojavljuje: oko glavne odgovornosti za bogoslova sjemeništa i sveučilišta bila je dodana treća nadležnost, ona za škole, smatralo se prikladnim radije pronaći općenit naziv, umjesto proširiti ime . U zadnjoj općoj reformi Rimske kurije, ostvarenoj nakon objavljivanja Kodeksa rimskog prava i Apostolskom konstitucijom Pastor bonusod 1988., opažamo veoma važnu stvar: bez obzira što bivaju potvrđene tri nadležnosti Kongregacije (bogoslovna sjemeništa, sveučilišta, škole) vraća se na prethodni naziv Congregatio de seminariis atque studiorum institutis (promijenjeno je Studiorum universitatibus u Studiorum institutis). Željelo se na taj način ponovno i izričito naglasiti da je Kongregacija poglavito nadležna za bogoslovna sjemeništa i da je to njezin prvotni zadatak. Takvo ime nalazi se u originalnom tekstu spomenute Konstitucije, objavljenom od službenog tijela Svete Stolice, to jest u Acta Apostolicae sedis. Budući da su, nakon objavljivanja ove Konstitucije neki iz naše Kongregacije inzistirali da se povrati prethodno ime, što je Congregatio pro istitutione catholica, Sveti Otac je odobrio, ali pod uvjetom da ostane u zagradi de Seminariis atque studiorum institutis. Ovaj naziv se nalazi, dakle, u Papinskom godišnjaku (Annuario pontificio). Sva ova povijest označava primarnu važnost solidne pripreme svećenika dodijeljenu od Crkve. Na to nas poziva također primjer Isusa koji je pokazao ogromnu zauzetost za formiranje apostola: pozvao ih je već od početka svojega javnog djelovanja, provodio je sve vrijeme s njima, pojašnjavao im je izvjesne parabole, priprema ih je za tragične dane vlastite smrti na križu, i tijekom Posljednje večere održao im je govor od iznimne važnosti. Važnost formiranja svećeničkih kandidata vidljiva je također u naslovu časopisa Kongregacije. Ona se zove Seminarium, iako istraživanja i informacije objavljene u njemu promatraju sve tri nadležnosti, a to je bogoslovna sjemeništa, sveučilišta i škole. a. U posljednjoj reformi Rimske kurije, iz 1988., propisanoj Apostolskom konstitucijom Pastor bonus, promatramo također jednu drugu značajnu promjenu: nadležnost glede škola, koja se u Regimini Ecclesiae universae (1967) nalazi na trećem mjestu, sada je prešla na drugo. Među nadležnostima Kongregacije, dakle, na prvom mjestu su bogoslovna sjemeništa, na drugom škole, i na trećem sveučilišta. Ipak, za ovu promjenu ima razlog. Željelo se naglasiti važnost školske naobrazbe. Za razliku od kasnijih stupnjeva odgoja i naobrazbe, ona doista promatra sve, priprema buduće svećenike također u institutima visoke naobrazbe: na sveučilištima i u bogoslovnim sjemeništima. Teško je uspraviti veliko stablo,

154

naprotiv malu biljku se može lako usmjeriti prema suncu. Nemar tijekom školskog perioda ima negativne posljedice u nadolazećim godinama. U ovoj perspektivi pokazuje se rječita činjenica što utemeljitelj najvažnijeg i najvećeg katoličkog sveučilišta u Italiji, to jest, sveučilišta „Sacro Cuore“ iz Milana, Agostino Gemelli (1878.-1959.) jednom zgodom je rekao kada bi bio prinuđen zatvoriti sveučilište ili školu, izabrao bi zatvoriti sveučilište a ostavio bi školu. Ovaj kratki i shematični povijesni obris pokazuje ne samo nadležnosti Kongregacije, nego još više težinu dodijeljenu pojedinim stupnjevima i dimenzijama odgoja i naobrazbe u Crkvi. 2. Bogoslovna sjemeništa a. Budući da mi je vrijeme ograničeno, opisat ću ukratko samo onaj odgoj koji sam naznačio kao najvažniji, a to je odgoj klera, ili bogoslova, ne samo na teološkim fakultetima kojima na prvom mjestu pripada teološka izobrazba budućih svećenika. Izostavit ću problematiku katoličkih škola i katoličkih sveučilišta; spomenut ću ih samo kako bi se bolje razumjele specifičnosti crkvenih fakulteta. Treba odmah napomenuti da se nadležnost Kongregacije za sjemeništa odnosi samo na bogoslovna sjemeništa latinske Crkve, što znači da su isključene one istočne Crkve, za koje je nadležna Kongregacija za Istočne Crkve. Ova nadležnost je također ograničena: a) u sjemeništima Instituta posvećenog života i Zajednica apostolskog života, samo ukoliko na njih spada „pravilo filozofskog i teološkog studija“; b) u sjemeništima i sličnim institutima koji su pod Kongregacijom za evangelizaciju narodâ, gdje se ona odnosi samo na „opći plan studija“. Kako god, dva citirana izričaja („pravilnik filozofskih i teoloških studija“, „opći plan studija“) ne razlikuju bitno. b. Jasno da je za obrazovanje i odgoj klera u prvom redu odgovoran dijecezanski biskup, a u slučaju interdijecezanskih sjemeništa biskupi okruga za koji je sjemenište bilo podignuto. Nadležnost Kongregacije je uglavnom za promociju, pomoć i nadzor, i odnosi se na primjenu kanonâ 232-264 Kodeksa Kanonskog Prava (CIC), posebno u svjetlu Dekreta II. Vatikanskog Sabora o svećeničkom odgoju Optatam totius i post-sinodalne Apostolske pobudnice Pastores dabo vobis, od 25 ožujka 1992, osobito brojevi 34-69. U ovim normativnim dokumentima jasno je istaknuta važnost solidne pripreme budućih svećenika. Na primjer u uvodu saborskog Dekreta Optatam totius se čita: “Ekumenski sabor, svjestan da željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov duh, ističe odlučnu ulogu odgoja svećenika i donosi neka osnovna načela. Njima se potvrđuju vjekovima već prokušani zakoni i uvode novine koje će odgovarati konstitucijama i dekretima ovog Svetog sabora i promijenjenim prilikama našeg vremena“.

155

c. Zalaganje Kongregacije upravljeno je posebice na pomaganje biskupima ne samo u otvaranju bogoslovnih sjemeništa, njihovu vođenju i adekvatnom formiranju bogoslova, nego i u formiranju odgojitelja, u problematici zajedništva bogoslova, u nadziranju životnog primjera i prave nauke odgojitelja i profesora. Očito je da su ovi elementi međusobno povezani i ovisni. Da bi ispunili svoj zadatak, Kongregacija je izdala 1970. godine Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, koji je nakon proglašenja Kodeksa kanonskog prava bio revidiran 19. ožujka 1985. Ovaj dokument želi biti pomoć i temelj za odredbe o formaciji svećenika koje, na temelju kanona 242 Kodeksa kanonskog prava, trebaju prirediti u svakom narodu Biskupske konferencije. Taj nacionalni Ratio, kao njegova kasnija prilagodba novim uvjetima, prema istom kanonu, zahtijeva odobrenje Kongregacije za katolički odgoj. U nacionalnom Ratio „bivaju postavljeni osnovni principi i opće norme za odgoj bogoslova, prilagođeni pastoralnim potrebama svake regije ili pokrajine“ (kan. 242 § 1) i trebaju biti opsluživani „u svim bogoslovnim sjemeništima, bilo dijecezanskim bilo interdijecezanskim“ (kan. 242 § 2). Osim suradnje na izradi nacionalnih Rationes i njihova pregeleda u vidu odobrenja, kao i kontakata s Papinskim predstavništvima, Biskupskim konferencijama i pojedinim biskupima, što služi upoznavanju situacije i raspravljanju o problemima u perspektivi iznalaženja rješenja, Kongregacija obavlja apostolske vizitacije u pojedinim bogoslovnim sjemeništima (dajući zatim odgovarajuće upute i prijedloge), promiče i surađuje u organiziranju tečajeva za odgojitelje u sjemeništima, te objavljuje odgovarajuće dokumente (različite naravi i opsega) nakon što uvidi potrebu i korisnost. Među njima je vrijedno istaći one koji se odnose: na predavanje filozofije u bogoslovnim sjemeništima (22. siječnja 1972), odgoj za svećenički celibat (11. travnja 1974), predavanje crkvenog prava svećeničkim pripravnicima (2. travnja 1975), teološka izobrazba budućih svećenika (22. veljače 1976), liturgijska izobrazba bogoslova (3. lipnja 1979), neki hitni vidovi duhovne izobrazbe u sjemeništima (6. siječnja 1980), pastoral selilaca u formaciji budućih svećenika (25. siječnja 1986), formacija budućih svećenika oko sredstava društvenih priopćavanja (19. ožujka 1986), proučavanje istočnih Crkva (6. siječnja 1987), Djevica Marija u intelektualnoj i duhovnoj formaciji (25. ožujka 1988), predavanje socijalnog nauku Crkve u svećeničkoj formaciji (30. prosinca 1988), proučavanje crkvenih Otaca u svećeničkoj formaciji (10. studenoga 1989), obavješćivanje od samoga početka o iregularnostima i zaprekama za svećeničko ređenje (27. srpnja 1992), formacija odgojitelja u bogoslovnim sjemeništima (4. studenoga 1993), formacija bogoslova o braku i obitelji (19. ožujka 1995), primanje kandidata iz drugih sjemeništa ili redovničkih zajednica (9. listopada 1986 i 8. ožujka 1996), propedeutsko razdoblje (1. svibnja 1998), iregularnosti i druge zapreke za primanje i vršenje svećeničkog reda (2. veljače 1999), kriteriji za razlučivanja poziva kod osoba s homoseksualnim sklonostima s obzirom na njihov

156

prijam u sjemenište i u sveti red (5. studenoga 2005), formacija budućih svećenika za pastoral selilaca (3. prosinca 2005), korištenje stručnih psihologa u odabiru i formaciji kandidata za svećeništvo (28. lipnja 2008), reforma crkvenog studija filozofije (28. siječnja 2011), koja se odnosi također na bogoslovna sjemeništa. Trenutno radimo na dokumentu o ulozi interneta u formaciji bogoslova i novoj verziji Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, koja uzima u obzir dokumente izdane nakon 1985. kao i nove pastoralne potrebe. d. Posebna zadaća Kongregacije su interdijecezanska bogoslovna sjemeništa. Kanon 237 § 2 CIC-a postavlja: “Neka se meuđbiskupijsko sjemenište ne osniva, osim ako se prije i za sam osnutak i za statut sjemeništa dobije odobrenje Apostolske Stolice i, dakako, biskupske konferencije, ako se radi o sjemeništu za sve njezino područje, inače biskupa kojih se to tiče“. Međutim, treba uočiti da se radi o interdijecezanskom sjemeništu samo ako je ustanovljeno i upravljano u suradnji više dijecezanskih biskupa, a ne kada u jedno biskupijsko sjemenište bivaju poslani kandidati drugih biskupija. e. Smatram prikladnim dodati da pri Kongregaciji postoji Papinsko djelo za svećenička zvanja (Pontificia opera delle vocazioni sacerdotali), usko povezano s Uredom za bogoslovna sjemeništa, koji je osnovao papa Pijo XII Motu propriom Cum nobis od 4. studenoga 1941. za podržavanje Djela ove vrste u pojedinim biskupijama. U dekretu II. Vatikanskog Sabora Optatam totius (br. 2), on je dobio dodatni poticaj. U dane 3. i 4. Studenog u Rimu smo održali Međunarodni kongres prigodom 70. obljetnice od uspostave ovog Djela, kako bismo proučavali i dodatno promicali zvanja. 3. Teološki fakulteti a. Za razliku od bogoslovnih sjemeništa, nadležnost Kongregacije za visoki studij je ekskluzivna, to jest obuhvaća također istočne Crkve, ustanove koje ovise o Kongregaciji za evangelizaciju naroda, kao i sveučilišta i fakulteti Instituta za posvećeni života i Zajednica za apostolski život. Kada govorimo o sveučilištima i fakultetima, treba podrazumijevati sve druge katoličke institucije za višu naobrazbu. Kanonsko zakonodavstvo – kao uostalom i Sabor (usp. Gravissimum educationis, br. 10-11) – razlikuje između: sveučilišta i crkvenih fakulteta te katoličkih sveučilišta i fakulteta. - Crkvena sveučilišta i fakulteti su „oni koji se posebno bave kršćanskom objavom i onim disciplinama koje su s njome povezane, te koje se stoga strože povezuju s njezinom misijom evangeliziranja“ (SapCh, proemio III, cpv. 1).

157

- Katolička sveučilišta i fakulteti, naprotiv, proučavaju i poučavaju iste discipline kao i druga sveučilišta, bilo državna bilo privatna, poput medicine, diplomacije, itd., nastojeći osvjetljavati ljudske spoznaje svjetlom evanđelja. Svaka od ove dvije vrste instituta za viši studij ravna se vlastitim propisima. Za crkvena sveučilišta i fakultete temeljni dokument je Apostolska konstitucija Ivana Pavla II. Sapientia christiana (SapCh), od 15. travnja 1979, zajedno s Ordinationes, ili normama za primjenu, od Kongregacije za katolički odgoj, od 29. travnja 1979. Dok je za katolička sveučilišta glavni dokument Apostolska konstitucija Ivana Pavla II. Ex corde Ecclesiae, od 15. kolovoza 1990. b. Danas neću govoriti o katoličkim sveučilištima i fakultetima nego samo o crkvenim. Prethodno želim iznijeti tri napomene: 1) Spomenuta Apostolska konstitucija Sapientia christiana ne govori samo o teološkim fakultetima, nego o fakultetima za filozofiju, crkvenu povijest, katoličku pedagogiju itd. Ako nas danas ovdje posebno interesiraju teološki fakulteti – ukoliko je vaš fakultet ovdje u Sarajevu jedan od takvih, te ukoliko je glavna zadaća takvih fakulteta upravo omogućavati teološku formaciju onih koji se spremaju na svećeništvo – moje primjedbe neće se po sebi odnositi na takve fakultete, nego će se po sebi odnositi na sve crkvene fakultete. 2) Rijetka su crkvena sveučilišta, to jest ona na kojima postoje samo crkveni fakulteti (a potrebna su barem četiri crkvena fakulteta da bi se moglo osnovati jedno crkveno sveučilište): sedam u Rimu (Gregorianum, Lateranum, Urbanianum, Angelicum, Salesianum, Santa Croce, Antonianum), jedno u Poljskoj (u Krakovu) i jedno u Španjolskoj (Madrid). Naprotiv, crkveni fakulteti razasuti su po svim dijelovima svijeta. 3) Crkveni fakulteti mogu postojati kao neovisni, ili pridruženi katoličkom sveučilištu ili pak nekom drugom sveučilištu (državnom ili privatnom). U svakom od ovih slučajeva takav fakultet treba ipak držati norme propisane konstitucijom Sapientia christiana i njezinim Ordinationes. Prema ovim odredbama, veoma su važne zadaće Kongregacije u odnosu na crkvena sveučilišta i fakultete. Dakle: a) Oni mogu biti osnovani samo ako ih Kongregacija uzdiže ili odobrava (glede istočnih Crkava usporedi specifičnu odredbu u kan. 649 Zakonika istočnih crkava); b) Podjeljuju akademske graduse ovlašću Svete Stolice; c) Prema tome, nikakvo sveučilište ili fakultet, koji nije uzdignut ili odobren od Kongregacije, ne može validno dodjeljivati akademske graduse s kanonskim učincima u Crkvi; d) pojedina crkvena sveučilišta i fakulteti trebaju imati vlastite statute i programe studija odobrene od Kongregacije; e) Kongregacija imenuje njihovo vrhovno vodstvo f); Rektor ili predstojnik bivaju imenovani, ili barem potvrđeni od Kongregacije; g)

158

svi predavači, prije nego što im bude uručeno stabilno imenovanje redovitih profesora ili budu promaknuti u viši stupanj predavanja, ili u obadva slučaja, u skladu sa statutima, trebaju dobiti od Kongregacije „nihil obstat“. Kongregacija treba izdati dekret nekom crkvenom fakultetu za eventualne afilijacije (za dodjelu bakaleureata), pridruživanja (za dodjelu licencijata) i inkorporacije (također za postizanje doktorata) kod Instituta za dijecezanske teološke studije ili redovničkih instituta (radi se prvenstveno o bogoslovnim sjemeništima). Kako bi se pojednostavile pojedine aktivnosti, Kongregacija je objavila dokument Notioaffiliationistheologicae s odgovarajućim Normama (1. kolovoza 1985), također i NormaedeInstitutitheologiciaggregatione (23. lipnja 1993). Jedan drugi zadatak Kongregacije odnosi se na Visoke institute za religijske znanosti, o kojima govori kan. 821 Kodeksa crkvenog prava. Oni, ako žele biti na akademskoj razini, trebaju biti sponzorirani od strane nekog teološkog fakulteta. Glede ovoga pitanja Kongregacija je objavila 28. lipnja 2008. Instrukciju o Institutima za religijske znanosti, koja mijenja prethodne norme. Kada su provjereni svi uvjeti, Kongregaciji ostaje odobriti statute i program tih Instituta te izdati odgovarajući Dekret o osnutku. Želio bih nadalje naglasiti da različiti već spomenuti dokumenti koji se odnose na bogoslovna sjemeništa vrijede također za teološke fakultete, ukoliko oni također formiraju bogoslove. d. Kako crkveni fakulteti, kako sam rekao, daju titule u ime Svete Stolice, Sveta Stolica kao „naslovnik“ tih fakulteta pridružila se 2003. godine, kao član, takozvanom bolonjskom procesu (kojega se pridržava i Bosna i Hercegovina). Njemu je glavni cilj promovirati kvalitetu visokih studija u Europi također te elaboracijom izvjesnih zajedničkih kriterija, te omogućavati recipročno priznavanje akademskih titula. To također zahtijeva osnivanje nacionalnih agencija za procjenu razine kvalitete, koje omogućuju promicanje recipročnog povjerenja među zemljama članicama. Slijedom toga, Sveti Otac, uz autograf od 19. rujna 2007, osnovao je Agenciju Svete Stolice za procjenu i promicanje kvalitete crkvenih sveučilišta i fakulteta, kratica AVEPRO prema talijanskom nazivu. Imajući u vidu određene prigovore, čini mi se prikladno, kao što sam već učinio negdje drugdje, naglasiti slijedećih šest ključnih konstatacija: 1) Da se Sveta Stolica nije priključila bolonjskome procesu, fakulteti za crkvene studije, od kojih su sveučilišta započela, našli bi se na marginama struja visokog školstva u Europi, s neizbježnom štetom za crkvene fakultete i za visoke studije općenito.

159

Osim toga, teološki fakulteti koji su uključeni u državna sveučilišta (u jedanaest europskih zemalja) bili bi podvrgnuti također državnim propisima koji ne odražavaju specifičnost i metodu vlastitu svetim znanostima, kočeći na taj način njihov prirodni razvoj. Za razliku od toga, Sveta Stolica uključivanjem u bolonjski proces omogućila je da naši crkveni fakulteti budu punopravno uključeni u sustav visokih studija u Europi. Tako se crkvenim fakultetima koji su članovi državnih sveučilišta jamči mogućnost njegovanja istraživanja i poučavanja prema njihovim potrebama, što je veoma važno za razvijanje vlastitog poslanja. 2) Sudjelovanjem Svete Stolice u bolonjskom procesu akademski stupnjevi u teologiji i u drugim crkvenim znanostima stječu punopravno znanstveno dostojanstvo unutar sveučilišnog svijeta. 3) Zahvaljujući bolonjskome procesu, Sveta Stolica je postala aktivno nazočna u međunarodnim institucijama u kojima se donose odluke o sveučilištima i visokim studijima, jer može u takvoj materiji davati vlastiti doprinos, služeći se također bogatom i dubokom mišlju Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. 4) Osim toga, u bolonjskom procesu našim crkvenim fakultetima je omogućeno i čak su pozvani uspostavljati odnose i raspravljati sa znanstvenicima drugih znanstvenih disciplina, bili oni vjernici ili ne, – poticaj na razmišljanje i raspravljanje o čovjekovu integralnom dobru, o etičkom i duhovnom vidu ljudskog djelovanja, o smislu istraživanja, o potrebnoj sintezi i integraciji znanosti, o traženju objektivnom istine, o dijalogu između vjere i razuma, itd.., – i s druge strane, svete discipline bivaju potaknute na adekvatno odgovore na uvijek nova pitanja koja postavljaju različite znanosti. Ova rasprava je korisna za vjeru kao i za znanstvenu kulturu. 5) Postoje neki prigovori protiv bolonjskog procesa općenito. Tako na primjer: Susret ministara obrazovanja europskih zemalja, glede bolonjskog procesa, održan u Beču 12. ožujka 2010, bio je popraćen prosvjedima studenata. Međutim, za naše studije - to jest za njihovu kvalitetu, specifičnost i poslanje - bolonjski proces ne uključuje nikakav stvarni nedostatak, nego nudi jamstvo. 6) Nužnost osnivanja "Agencije Svete Stolice za procjenu i promicanje kvalitete crkvenih sveučilišta i fakulteta" (AVEPRO), može samo doprinijeti i jamčiti kvalitetu naših crkvenih studija. Svih šest ovih konstatacija odnosi se na ključne čimbenike nazočnosti naših crkvenih fakulteta u svijetu suvremene kulture i evangelizacijskog poslanja Crkve u današnjim okolnostima. U tom svjetlu, bolonjski proces se predstavlja kao izazovna prilika za učinkovitiji doprinos novoj evangelizaciji na akademskom području. Kako bi pomogli da naši crkveni fakulteti uzimaju u obzir potrebe bolonjskog procesa, Kongregacija za katolički odgoj: 1) osnovala je malu Međunarodnu komisiju koja se povremeno sastaje i proučava problematiku; ona je već poslala osam okružnica svim crkvenim fakultetima u Europi i na znanje također katoličkim sveučilištima, 2) pripremila je također Handbook (Priručnik), pod nazivom Kultura

160

kvalitete. Vodič za crkvene fakultete, Libreria Editrice Vaticana, 2011; 3) stvara posebnu web-stranicu na kojoj će biti postavljene sve potrebne informacije. Zaključak Zaključujući, upućujem najbolje želje vašem mladom bogoslovnom fakultetu, da uzmogne razvijati se sve više i više. Uistinu, Ecclesia semper reformanda! Na našem području, tko ne kroči naprijed, ide natrag; tko ne napreduje, nazaduje. Zadovoljiti se "statusom quo" i ne činiti sve moguće kako bi napredovali bilo bi protiv ljubavi prema Crkvi, bilo bi protiv ljubavi prema Bogu, i bilo bi također protiv najnutarnjije biti centara za studije. Kongregacija za katolički odgoj uvijek vam je na usluzi. (S talijanskog prevela lic. theol. Vikica Vujica, asistentica na katedri Fundamentalne teologije) Biskupijske granice Crkvene granice između Masne Luke i Doljana Mostarski biskup fra Paškal Buconjić podnio je Svetoj Stolici 1885. godine topografsku kartu prema kojoj je želio uvesti neke preinake u granicama između be-ha biskupija prema apostolskom pismu Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. Na to su tri ordinarija, vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, mostarsko-duvanjski biskup Paškal Buconjić i banjolučki apostolski administrator biskup Marijan Marković podnijeli Državnomu tajništvu prijedlog promjene tih biskupijskih granica.1 Prijedlog je 10. veljače 1891. podnesen papi Leonu XIII., koji ga je odobrio i naredio da se provede. Tajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove, nadbiskup Domenico Ferrata, taj je prijedlog poslao Kongregaciji za širenje vjere (de Propaganda Fide), 18. veljače 1891. s popratnim pismom, koje ovdje objavljujemo na izvornom talijanskom i u hrvatskom prijevodu.

1 Prijedlog je objavljen na latinskom jeziku u: B. Pandžić, Acta Franciscana Hercegovinae, svezak III., 1850.-1892., str. 452-454.

161

Kongregacija za širenje vjere Prijedlog je pretvorila u Dekret, koji nosi nadnevak 24. ožujka 1891.,2 a prvi je put objavljen u Vrhbosni na latinskom i hrvatskom jeziku, 3 a mi ga ovdje objavljujemo u suvremenom hrvatskom pravopisu s neznatnim gramatičkim preinakama. Držimo da je taj Vrhbosnin hrvatski tekst izvorni prijedlog koji je bio preveden na latinski i poslan u Rim. Dekret su potpisali kardinal Giovanni Simeoni, prefekt Propagande, i Domenico Maria Jacobini, tajnik iste Kongregacije. Godine 1935. izišla je knjiga o župnim granicama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, s predgovorom nadbiskupa Ivana Šarića. U toj knjizi stoji opis granica župe Doljani u "Ramskoj dekaniji",4 danas Prozorskom dekanatu. Granica između župe Posušje odnosno samostalne kapelanije Masna Luka i župe Doljani sve donedavno nije predstavljala poseban problem jer je područje bilo nepregledna golet, stočna ispaša, nenaseljena visoravan. Posljednjih godina brojne obitelji iz južnih krajeva sve više grade svoje vikendice ili se obiteljski naseljavaju na tome terenu. Tako je nastalo pitanje župničke jurisdikcije, blagoslova polja i kuća tih obitelji i slavljenja sv. Misa u kapelici sv. Ivana Krstitelja Glavosjeka na Dugom Polju ili Risovcu. Ove godine, 10. veljače, vrhbosanski nadbiskup kard. Vinko Puljić poslao je nižepotisanom biskupu Obavijest o međubiskupijskim i župskim granicama ovoga sadržaja: "Nakon Domovinskog rata postavila se nejasnoća granica između župe Doljani u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Masna Luka u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Zato smo išli u dokumente Svete Stolice o granicama biskupija te granicama župe Doljani i Masne Luke. Kako se te granice poklapaju s granicama imovinsko-pravno s općinama, ovdje donosim kartu kojom se navode točno kote granica općina. Ovo je potrebno da se jasnije mogu postaviti nadležnosti župnika u župi Doljani u odnosu na franjevce iz Masne Luke". Do sada se redovito poštovala granica kotarskih područja. To je bio i ostao najsigurniji smjerokaz i u pitanju crkvenoga razgraničenja. Ovim dokidamo bilo kakvu dosadašnju pastoralnu praksu da svećenik slijedi svoje župljane koji su prešli na područje druge župe i tu sagradili svoje kuće ili vikendice. Župa je područna, a nije osobna crkvena jedinica. 2 Archivio Segreto Vaticano, Nunziatura di Vienna, vol. 640. Vertenza sulle diocesi di Bosna 1887-1891, ff. 55r-56r. 3 Decretum o granicah biskupijâ", u: Vrhbosna, 11/1891., str. 171-173. 4 Župske granice u nadbiskupiji vrhbosanskoj, Sarajevo, 1935., str. 20: "Od utoka Bijelog Potoka u Doljanku (na pol puta Doljani - Jablanica) kotarskom međom na zapad i jugo-zapad, sjevero-zapad i sjevero-istok do Trebiševa, odatle na istok pa rubom Kenđe i Kečke na Pasije Stijene i na vrelo Otočac istočno od njih. Odatle odmah na raskršće puteva sjevero- istočno i onda na jugo-istok preko površka Blačinom Planinom na kotu 1532 i na jug na Ključ, odatle putem na istok, jugo-istok i kosom na Ogladnicu (kota 1290) i dalje kosom na istok i jugo-istok preko Vriskala i Borovca na kotarsku među s njome na jugo-zapad na Doljanku prema utoku Bijeloga Potoka."

162

Dogovor u praksi radi pastorizacije nekih područja uz “kotarsku granicu” koja je granica između nad/biskupija može uslijediti između zainteresiranih strana. Sve ovo ovdje izneseno je kao načelo koje se ima poštovati i obdržavati! † Ratko Perić, bikup

CONFINI DIOCESANI IN BOSNIA E ERZEGOVINA

Monsig. Vescovo di Mostar nella Bos-nia ed Erzegovina, nel trasmettere fin dal 1885. alla S. Sede la carta topo-grafica della sua diocesi, rilevò esser necessario d’introdurvi alcune modifica-zioni le quali corrispondessero meglio ai limiti indicati nelle bolle Ex hac augusta del 5 luglio 1881. Prima di adottare qualsiasi provvedi-mento in proposito si credette opportuno di far interpellare, per mezzo di Mons. Nunzio apostolico di Vienna, i vescovi interessati ad indagare in pari tempo quali fossero le intenzioni del governo austro-ungarico sopra tale argomento. I prelati anzidetti formularono di comune accordo e d’intesa col governo un progetto pratico diretto a meglio determinare i confini delle quattro diocesi della Bosnia ed dell’Erzegovina, progetto che sottoposero poi alla S. Sede per la necessaria approvazione. Essendosi di ciò fatta relazione al S. Padre nell’udienza del 10 corrente, Sua Santità si è benignamente degnata di approvare il progetto anzidetto e di ordinare che sia emanato il relativo atto per la rettificazione dei confini delle mentovate diocesi.

GRANICE BISKUPIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

"Monsinjor mostarski biskup u Bosni i Hercegovini, podnijevši još 1885. go-dine Svetoj Stolici topografsku kartu svoje biskupije, istaknuo je nužnim uvesti neke preinake koje bi bolje odgovarale granicama naznačenim u buli Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. Prije nego se s tim u vezi poduzela bilo kakva mjera, smatralo se prikladnim upitati, putem msgr. Apostolskoga nuncija u Beču, zainteresirane biskupe da istodobno ispitaju koje bi bile naka-ne austro-ugarske vlade o tome predme-tu. Spomenuti prelati formulirali su zajedničkim sporazumom i dogovorno s vladom praktičan nacrt usmjeren da bolje odredi granice četiriju biskupija Bosne i Hercegovine, nacrt koji su potom podastrli Svetoj Stolici za potrebno odobrenje. Budući da se o tome izvijestilo Svetog Oca na audijenciji 10. tekućega, Njego-va se Svetost dobrohotno udostojala odobriti gore navedeni nacrt i narediti da se dotični akt objavi radi ispravljanja granica spomenutih dijeceza. Potpisani Tajnik Svete Kongregacije za izvanredne crkvene poslove, dok Vam nastoji, presvijetli i prečasni gospodine,

163

Il sottoscritto Segretario della S.C. degli affari EE. SS., mentre si da premura di trasmettere qui unito alla S.V. Ill.ma e Rev.ma il foglio originale contenente il progetto in parola, La prega a volersi interessare perché venga eseguita colle dovute norme la riferita Pontificia disposizione. Il sottoscritto profitta poi con piacere dell’incontro per rassegnarsi con sensi della più distinta stima della S. V. Ill.ma e Rev.maumilissimo e devotissimo servo Domenico, arc. di Tessalonica, segretario.5

prenijeti, ovdje priložen, izvorni list koji sadrži predmetni nacrt, moli Vas da poradite na tome da spomenuta Papina odredba bude izvršena, uz dužne propise. Potpisani s radošću iskorištava prigodu da se preporuči s osjećajima osobita poštovanja Vama, presvijetli i prečasni gospodine, vrlo ponizni i odani sluga Domenico, nadbiskup solunski, tajnik.

1 DECRETUM

Nuper Sanctissimo Domino Nostro Leoni Pp. XIII porrectae fuerunt preces Archiepiscopi et Episcoporum provinci-ae ecclesiasticae Vrhbosnensis ut pro-priarum confinia dioecesium aliquantul-um immutare dignaretur. Propositae vero immutationes hae fuere, ut in sequentibus videre est; scilicet:

Fines inter Dioeceses Banjolucensem et Vrhbosnensem

Fines inter Dioecesim Banjolucensem et Archidioecesim Vrhbosnensem incipie-ntes inter Kobaš ed Dubočac formantur confinio districtuum civilium Prnjavor et Derventa, sequuntur ad occidentem fines districtus civilis Tešanj usque ad silvam Čavka, quam dividunt; deinde Snjegotinam occidentem versus relin-quentes, fines districtus civilis Kotor Varoš in Boria attingunt easque usque ad ostium sequntur, ubi Ugar in Vrbas

Nedavno je Svetom Ocu gospodinu našemu Papi Leonu XIII. podnesena molba Nadbiskupa i Biskupa Vrhbo-sanske crkvene pokrajine da se udostoji ponešto promijeniti granice njihovih dijeceza. Ovo su predložene promjene kao što se može vidjeti kako slijedi, naime:

Granice između Biskupija Banjolučke i Vrhbosanske

Granice između Biskupija banjolučke i vrhbosanske, počevši između Kobaša i Dubočca idu granicom građanskih kotareva Prnjavora i Dervente, sežu na zapad prema granicama građanskoga kotara Tešnja do šume Čavke, koju presijecaju; zatim, ostavljajući Snjego-tinu prema zapadu, dosežu do granice građanskoga kotara Kotor Varoš u Boriji te njome idu do ušća gdje Ugar utječe u rijeku Vrbas. Odatle okreću na

5 Arhiv Propagande, SC Bosnia, vol. 17, f. 767rv.

164

fluit. Inde in meridiem vergunt adverso flumine Vrbas, quod immediate tantum prope Jajce relinquunt, solum ut pagos ad parochiam Jajce pertinentes invol-vant; hinc deinde secundum flumen Vrbas feruntur usque ad occidentale confinium districtus civilis Bugojno, quod sequentes appropinquant ad Li-vno. Totus districtus civilis Livno excepta communitate Šuica, quae ad Dioecesim Mandetriensem pertinet, est pars dioecesis Banjalucensis, ita ut fines inter dioecesim Banjalucensem et Mandetriensem confinio districtuali inter Livno et Županjac formentur atque in parte maxime orientale occidentales fines communitatis Šuicae usque ad triplum confinium trium dioecesium sequantur.

jug uz rijeku Vrbas, koju ostavljaju samo neposredno kod Jajca, da okruže sela koja pripadaju župi Jajce; zatim odatle idu rijekom Vrbas sve do zapadnoga razmeđa građanskoga kotara Bugojna, kojom dopiru blizu Livna. Cio livanjski kotar, isključivši općinu Šuicu koja pripada Mostarskoj biskupiji, dio je Banjalučke biskupije, tako da je granica između Banjalučke i Mostarske bisku-pije kotarska granica između Livna i Županjca i samo u istočnom dijelu ide zapadnom granicom općine Šuica do tromeđe triju biskupija.

Fines inter Dioeceses Mandetriensem et Vrhbosnensem

Fines inter dioecesim Mandetriensem et Vrhbosnensem in occidente incipientes a septentrionali parte Šuicae sequuntur confinium civilium districtuum Bugoje-nsis et Prozorensis ex una parte, ex alia vero Livnensis et Županjacensis usque ad confinium districtus (circuli) Travni-censis et Mandetriensis, quod orientem versus usque ad ostium sequuntur ubi Rama in Narentam fluit; inde secundum Narentam orientem versus feruntur us-que ad locum ubi occidentale confinium communitatis Dolnje selo attingit Nare-ntam, procedunt secundum quod hoc confinium atque illud quod commu-nitates Tubović et Dragočaj ab invicem disiungit, usque ad confinium districtu-ale (circulare) in Ivan; deinde fines dioecesani sequuntur confinium distri-ctuale (circulare) usque ad illum locum, ubi hoc ultimum in predio Treskavica

Granice između Biskupija Mostarske i Vrhbosanske

Granice između Biskupije mostarske i Vrhbosanske na zapadu počinju sjeve-rno od Šuice, idu granicom građanskih kotareva Bugojna i Prozora s jedne strane, a s druge Livna i Županjca sve do granice kotara (okruga) travničkoga i mostarskoga te idu tako na istok do ušća gdje Rama utječe u Neretvu; odatle Neretvom prema istoku idu do mjesta gdje zapadna granica općine Donjega sela dopire do Neretve, te idu ovom granicom i onom koja razdvaja kata-stalne općine Tubović i Dragočaj jednu od druge, sve do kotarske (okružne) granice na Ivanu ; zatim biskupijske granice idu granicom okružja sve do onoga mjesta gdje ovu posljednju u predjelu Treskavice presijeca kotarska granica između Sarajeva i Foče, protežu se sjevernom granicom kotara fočan-skoga do Drine, i napokon idu tokom te

165

confinio districtuali inter Sarajevium et Fočam secatur, feruntur secundum sept-entrionale confinium districtus Fočensis usque ad Drinam, atque denique sequ-untur cursum istius fluminis usque ad ostium fluvii Limi, qui orientem versus est confinium dioecesis Mandetriensis, ita ut districtus civiles Foča et Čajniče cum Rudo ad dioecesim Mandetrien-sem, Goražde vero ad Archidioecesim Vrhbosnensem pertineat.

Fines inter Dioeceses Mandetriensem et Tribuniensem

Fines inter Mandetriensem et Tribunien-sem dioecesim sunt: a Metković usque ad montem Bivolje flumen Narenta; hic protrahuntur ita ut dividant districtum civilem Mandetriensem a districtu civili Stolacensi, eumdem districtum Stola-censem a districtu civili Nevesinjensi, eumdem districtum Nevesinjensem a districtibus Bilecensi et Gacensi (Ga-cko), demum districtum Gacensem a Fočensi. De quibus omnibus SSmo D.o N.o Le-oni Pp. XIII in audientia diei 10 febru-arii vertentis anni, relatione facta eadem Sanctitas Sua praedictam confinium dio-ecesium immutationem, prout supra exposita fuit, benigne adprobare dignata est, et praesens ad id Decretum expediri iussit. Datum Romae ex Aedibus s. Congregationis de Propaganda Fide: die 24 martii 1891 Joannes Card. Simeoni, Praefectus - + D.[omenico Jacobini] Archiep. Tyren.6

rijeke do ušća rijeke Lima, koja je na istoku granica Mostarske biskupije, tako da građanski kotarevi Foča i Čajniče s Rudom pripadaju Mostarskoj biskupiji, a Goražde Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Granice između

Mostarske i Trebinjske biskupije Granice između Mostarske i Trebinjske biskupije jesu: od Metkovića do Bivolja brda rijeka Neretva, odatle se protežu tako da dijele građanski kotar mostarski od građanskoga kotara stolačkoga, isti kotar stolački od građanskoga kotara nevesinjskoga, isti kotar nevesinjski od kotareva bilećkoga i gatačkoga (Gacko), napokon gatački kotar od fočanskoga. O svemu ovome Svetom Gospodinu našemu Papi Leonu XIII. u audijenciji dana 10. veljače tekuće godine, podne-seno je izvješće, a Njegova se Svetost rečenu promjenu biskupijskih granica, kako je gore izloženo, udostojala dobrohotno odobriti i naredila da se ovaj Dekret provede. Dano u Rimu u palači sv. Kongregacije za širenje vjere, dne 24. ožujka 1891. Giovanni kard. Simeoni, prefekt + D.[omenico Jacobini], nadbiskup tirski.

2

6 Arhiv Propagande, SC Bosnia, vol. 17, ff. 768r-769r.

166

167

Homiliija pape Benedikta XVI. na euharistijskom slavlju u prigodi Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji Zagreb, Hipodrom, 5. lipnja 2011. Draga braćo i sestre! U ovoj svetoj misi koju s radošću predvodim u koncelebraciji s brojnom braćom u biskupstvu i s velikim brojem svećenika, zahvaljujem Gospodinu za sve drage obitelji ovdje okupljene, kao i za sve druge koje su s nama povezane putem radija i televizije. Posebna zahvalnost kardinalu Josipu Bozaniću, zagrebačkom nadbiskupu, za srdačne riječi na početku svete mise. Svima upućujem svoj pozdrav te izražavam svoju veliku ljubav zagrljajem mira! Proslavili smo nedavno Uzašašće Gospodinovo te se pripravljamo da primimo veliki dar Duha Svetoga. U prvome smo čitanju vidjeli kako je apostolska zajednica bila okupljena u molitvi u Dvorani posljednje večere s Marijom, Isusovom majkom (usp. Dj 1,12-14). To je slika Crkve koja produbljuje svoje korijene u uskrsnom događaju. Ta je zapravo Dvorana mjesto gdje je Isus, na posljednjoj večeri, ustanovio Euharistiju i svećeništvo, i gdje je, pošto je uskrsnuo od mrtvih, izlio Duha Svetoga nad Apostole upravo te uskrsne večeri (usp. Iv 20,19-23). Gospodin je svojim učenicima naredio da "ne napuštaju Jeruzalem, nego neka čekaju Obećanje Očevo" (Dj 1,4); tražio je, naime, da ostanu zajedno kako bi se pripravili primiti dar Duha Svetoga. I oni su se skupili u molitvi zajedno s Marijom u Dvorani iščekujući obećani događaj (usp. Dj 1,14). Ostati zajedno bio je Isusov preduvjet da bi primili Duha Tješitelja, a produžena molitva bila je pretpostavka njihove sloge. Tu nalazimo zadivljujuću pouku za svaku kršćansku zajednicu. Katkad se misli da misionarski uspjeh ponajprije ovisi o pomnom programiranju i mudrom izvršavanju neke konkretne obveze. Sigurno, Gospodin traži našu suradnju, ali prije bilo kojega našega odgovora potrebna je njegova inicijativa: Njegov je Duh pravi začetnik Crkve i njega valja zazivati i primiti. U Evanđelju smo čuli prvi dio takozvane Isusove "svećeničke molitve" (usp. Iv 17, 1-11a) – na završetku oproštajnoga govora – pune povjerenja, miline i ljubavi. Nazvana je "svećeničkom molitvom", jer se u njoj Isus predstavlja u svećeničkom stavu, kao onaj koji zagovora za svoje, u trenutku kada treba napustiti ovaj svijet. Ulomkom prevladavaju dva izraza: čas i slava. Riječ je o času smrti (usp. Iv 2,4; 7,30; 8,20), času u kojom Krist ima prijeći s ovoga svijeta k Ocu (13, 1). No taj je čas istodobno čas njegove proslave koja se ispunjava preko križa, a evanđelist Ivan to naziva "uzvišenje", odnosno uzdizanje, podizanje u slavu: čas Isusove smrti, čas krajnje ljubavi je čas njegove najviše slave. I za Crkvu, za svakoga kršćanina, najviša slava je slava Križa, a to znači živjeti u ljubavi, u posvemašnjem daru Bogu i drugima.

168

Draga braćo i sestre! Vrlo sam rado prihvatio poziv što su mi ga uputili hrvatski biskupi da posjetim ovu zemlju prigodom prvoga Nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Želim izraziti koliko visoko cijenim tu osjetljivost i zauzetost za obitelj, ne samo zbog toga što se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u vašoj zemlji kao i drugdje, mora suočiti s teškoćama i prijetnjama, pa stoga ima i posebnu potrebu da se evangelizira i podrži, nego i stoga što su kršćanske obitelji temelj za odgoj u vjeri, za izgradnju Crkve kao zajedništva i za njezinu misionarsku nazočnost u najrazličitijim životnim situacijama. Znam za velikodušnost i predanje s kojima vi, dragi pastiri, služite Gospodinu i Crkvi. Vaš svakodnevni rad odgajanja u vjeri novih naraštaja, kao i priprave na brak i praćenje obitelji, glavni je put obnove Crkve, kojim se također oživljava društveno tkivo zemlje. Nastavite s tom raspoloživošću ovu vašu dragocjenu pastirsku zauzetost! Svakomu je dobro poznato kako je kršćanska obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi i kako je ona pozvana dati posebni i nenadomjestivi doprinos evangelizaciji. Blaženi je Ivan Pavao II., koji je čak tri puta posjetio ovu plemenitu zemlju, tvrdio da je "kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem biti i djelovati, kao intimno zajedništvo života i ljubavi" (Familiaris consortio, 50). Kršćanska je obitelj uvijek bila primarni put prenošenja vjere te i danas posjeduje velike mogućnosti za evangelizaciju u mnogovrsnim okruženjima. Dragi roditelji, trajno se obvežite učiti svoju djecu moliti, i molite s njima; približite ih sakramentima, osobito Euharistiji jer ove godine slavite 600 godina "ludbreškog euharistijskog čuda"; uvedite ih u život Crkve; u intimi doma nemojte se bojati čitati Sveto pismo, obasjavajući tako obiteljski život svjetlom vjere i hvaleći Boga kao Oca. Budite poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva! Danas, Bogu hvala, mnoge kršćanske obitelji stječu sve više svijest o svojem misijskom pozivu te se ozbiljno zauzimaju u svjedočenju za Krista Gospodina. Blaženi Ivan Pavao II govorio je: "Prava obitelj, utemeljena na braku, sama je po sebi dobra vijest za svijet". I dodaje: "U naše vrijeme sve su brojnije obitelji koje aktivno sudjeluju u evangelizaciji… U Crkvi je dozreo trenutak obitelji, a to je također trenutak misionarske obitelji" (Angelus, 21. listopada 2001.). U današnjem je društvu više no ikad žurno potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji. Moramo na žalost ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima;

169

ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu! Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredbi koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece. Drage obitelji, budite hrabre! Ne popuštajte tom sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak! Pokažite svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu! Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je! Dobro obitelji je dobro i Crkve. Želio bih istaknuti ono što sam tvrdio prije: "Izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta se unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve" (Discorso di apertura del Convegno ecclesiale diocesana di Roma, 6. lipnja 2005: Insegnamenti di Benedetto XVI, I, 2005, p. 205). Molimo Gospodina da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj! Drage hrvatske obitelji, živeći u zajedništvu vjere i ljubavi, budite što očitiji svjedoci obećanja koje je Gospodin, uzašavši na nebo dao svakomu od nas: "…ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,20). Dragi hrvatski kršćani, osjećajte se pozvanima naviještati evanđelje cijelim svojim bićem; osjetite snagu Gospodnje riječi: "Pođite i učinite mojim učenicima sve narode" (Mt 28,19). Djevica Marija, Kraljica Hrvata, neka vas uvijek prati na tom putu. Amen! Hvaljen Isus i Marija!

170

IZDANJA BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE TIJEKOM 2011. GODINE Predstavljena stranica Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Tijekom 53. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koje se od 3. do 5. studenog održava u zgradi Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu, mons. Tomo Vukšić, predsjednik Vijeća za sredstva društvenog priopćivanja, 4. studenog predstavio je biskupima, službenu internet stranicu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Web stranicu, koja se može naći na adresi www.bkbih.ba, tehnički su uredili i osmislili, prema smjernicama biskupa Vukšića te tajnika Tomaševića i djelatnice u Tajništvu Biskupske konferencije s. Emanuele Škarica, djelatnici Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH Davor Herceg te braća Dražen i Marin Oberan. Biskup Komarica je izrazio radost zbog otvaranja nove stranice te čestitao svima koji su radili u njezinoj izradi. Na novootvorenoj web stranici, osim aktualnosti o radu Biskupske konferencije BiH i svih njezinih tijela, mogu se, između ostaloga, pronaći informacije o ustroju Katoličke Crkve i Svete Stolice. U istoj rubrici pod nazivom „Katolička Crkva“ nudi se niz informacija o Apostolskoj nuncijaturi u BiH kao i korisni linkovi koji vode na interaktivne aplikacije pretrage Biblije i Časoslova. Pored toga, u istoj rubrici moguće je pristupiti tekstovima važnih crkvenih dokumenata kao što su Zakonik kanonskoga prava i Katekizam Katoličke Crkve . U rubrici pod naslovom „O nama“ , nalaze se, između ostalog, statistički podaci o broju katolika u pojedinim biskupijama i u cijeloj Bosni i Hercegovini od 1996. do 2010. kao i drugi korisni statistički podaci o krajevnoj Crkvi u BiH. O biskupijama u Bosni i Hercegovini kao i biografijama svih biskupa članova BK BiH moguće je saznati pregledanjem pripadajućih rubrika dok su rubrici pod nazivom „Tijela BK BiH“ pobrojane su sve komisije, vijeća i odbori ove ustanove s njihovim pravilnicima i članovima. O redovništvu u BiH više se može pročitati u istoimenoj rubrici koja upućuje na web adresu nedavno otvorene stranice Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH. U rubrici „Dokumenti“ nalaze se razne odredbe, direktoriji i smjernice Biskupske konferencije BiH, a u rubrici pod naslovom „Zakoni“ nalazi se veliki broj ugovora i drugih dokumenata među kojima su: Temeljni ugovor između Svete Stolice i

171

Bosne i Hercegovine, Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH. Rad Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u obliku vijesti, najava, svih dosadašnjih priopćenja, poslanica, izjava, apela, i dr. moguće je pratiti u rubrici „Aktualnosti“. Multimedijalni dio namijenjen je za prezentaciju odgovarajućih video i audio sadržaja, a u fotogaleriji korisnici mogu pronaći fotografije s najvažnijih događanja iz rada BK BiH. Pored toga što se nudi mogućnost besplatnog pohranjivanja velikog dijela sadržaja u word ili PDF formatu, svi sadržaji s web stranice također se mogu preporučiti prijatelju ili tiskati, a koristeći tražilicu cjelokupnu bazu podataka moguće je pretraživati na osnovu unesenog pojma. Izdanja BK BiH u 2011. godini PLODOVI PROŠLOSTI – ZALOG SU BUDUĆNOSTI – Pastirska poslanica biskupa u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini HODOČAŠĆE U ŽIVOTU CRKVE – praktične, pastoralno-liturgijske upute i Pismo upraviteljima svetišta SLUŽBENO GLASILO BR. 1 – Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine JA SAM PUT - Udžbenik za katolički vjeronauka petog razreda osmogodišnje škole u BiH ZAJEDNO U LJUBAVI – Udžbenik katoličkoga vjeronauka za sedmi razred osmogodišnje ili osmi razred devetogodišnje osnovne škole u BiH S KRISTOM U ŽIVOT – Udžbenik katoličkoga vjeronauka za osmi razred osmogodišnje ili deveti razred devetogodišnje osnovne škole u BiH ODVAŽNI SVJEDOCI – Udžbenik katoličkoga vjeronauka za drugi razred srednje škole u BiH

172

SADRŽAJ PAPINE PORUKE

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 2011.................................3 Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan bolesnika 2011. ...................... 13 Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2011. ............................................ 15 Papina poruka za Svjetski dan mladih 2011. ................................................ 19 Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan molitve za zvanja 2011.......... 26 Poruka pape Benedikta XVI. za 45. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija............................................................... 29 Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski misijski dan 2011.......................... 32 Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2011. ...... 34

BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE

PRIOPĆENJA, PORUKE I IZJAVE................................................................ 38 Priopćenje s XIII. zajedničkoga zasjedanja HBK i BK BiH.......................... 38 Priopćenje za javnost s 51. redovnog zasjedanja BK BiH............................. 39 Priopćenje s 52. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine............................................... 42 Priopćenje s 53. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine............................................... 44 Priopćenje s Izvanrednog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine............................................... 47 Priopćenje sa Šestog susreta biskupa BK BiH s članovima KVRPP BiH............................................................................. 48 Priopćenje s jedanaestog susreta predsjednika Biskupskih konferencija Jugoistočne Europe ............................................... 50 Završno priopćenje sa susreta tajnika i glasnogovornika BK Europe ........... 52 Priopćenje s plenarnog zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE)....................................... 54

PORUKE......................................................................................................... 59 Poruka biskupa Komarice za Dan života 2011. ............................................ 59 Poslanica biskupa Mrzljaka u povodu Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH ............................................. 61 Poruka biskupa Biskupske konferencije BiH Hrvatskom narodnom saboru ....................................................................... 63 Pastirska poslanica biskupâ u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini....................... 65 Poruka predsjednika Caritasa BKBIH uz Nedjelju Caritasa.......................... 81

173

BEATIFIKACIJA DRINSKIH MUČENICA Homilija biskupa Sudara na Misi uoči beatifikacije Drinskih mučenica........ 86 Bdijenje uoči beatifikacije Drinskih mučenica ............................................. 89 "Drinske mučenice-Fest" kao glazbeno-meditativna priprava za Misu beatifikacije ...................................................................... 90 Pozdrav kardinala Puljića na početku Misnog slavlja proglašenja blaženim Drinskih mučenica ..................................................... 91 Zamolba kardinala Puljića za početak čina beatifikacije Drinskih mučenica ................................................................... 93 Propovijed kardinala Angela Amata na Misi beatifikacije Drinskih mučenica ................................................................... 96 Zahvala vrhovne glavarice Družbe Kćeri Božje Ljubavi .............................. 99 Drinske mučenice proglašene blaženima.................................................... 101 Postavljena slika Drinskih mučenica u crkvi Kraljice krunice .................... 104 Zahvalno Misno slavlje za beatifikaciju Drinskih mučenica ....................... 104 Otkriveno spomen obilježje Drinskim mučenicama ................................... 106 Propovijed biskupa Vukšića na blagdan Drinskih mučenica u Sarajevu..... 108

IMENOVANJA, RAZRJEŠENJA I ODOBRENJA ...................................... 111 VIJEĆA I KOMISIJE BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE

SASTAV ....................................................................................................... 113 Vijeće za bogoslovna sjemeništa BK BiH .................................................. 113 Vijeće za mala sjemeništa BK BiH ............................................................ 113 Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama..................... 113 Vijeće za katehezu BK BiH ....................................................................... 114 Vijeće za kler BK BiH ............................................................................... 114 Vijeće za obitelj BK BiH ........................................................................... 114 Vijeće za liturgiju BK BiH......................................................................... 115 Vijeće za laike BK BiH.............................................................................. 115 Vijeće za laike - Odbor za mlade BK BiH.................................................. 116 Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja.............................................. 116 Nadzorno vijeće Caritasa BK BiH.............................................................. 116 Pedagoško vijeće katoličkih “Škola za Europu” ......................................... 117 Komisija Justitia et pax ............................................................................. 117 Nadzor nad upravljanjem jedinstvenom blagajnom BK BiH ...................... 117 Vijeće HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu.................................. 117 Nacionalni ured za hrvatsku inozemnu pastvu............................................ 118 Biskupska komisija za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu ........ 118 Caritas BK BiH.......................................................................................... 118 Katolička tiskovna agencija BK BiH.......................................................... 119 Tajništvo BK BiH...................................................................................... 119

174

VIJESTI O SJEDNICAMA I AKTIVNOSTIMA VIJEĆA I KOMISIJE BK BIH ...................................................................... 119

Održana sjednica Pedagoškog vijeća škola za Europu ................................ 119 Održana sjednica Vijeća za mala sjemeništa BK BiH................................. 120 Održana sjednica Vijeća za bogoslovna sjemeništa BK BiH....................... 120 Održana sjednica Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama BK BiH .................................................................. 121 Održana sjednica Odbora za mlade BK BiH............................................... 122 Predstavljeno izvješće Komisije "Justitia et Pax" BK BiH o stanju ljudskih prava u BiH za 2010. godinu. .......................................... 123 Sažetak Izvješća o ljudskim pravima za 2010............................................. 124 Sjednica Komisije "Pravda i mir" BK BiH................................................. 125 Održana sjednica Pedagoškog vijeća škola za Europu ................................ 126 Održana sjednica Komisije "Justitia et pax" ............................................... 126 Održana sjednica Vijeća za sjemeništa ....................................................... 127

BISKUPSKO REĐENJE MONS. TOME VUKŠIĆA

Proglašenje osnivanja Vojnog ordinarijata za BiH i imenovanje dr. don Tome Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija ......................... 128 Dr. don Tomo Vukšić imenovan za prvog biskupa vojnog ordinarija ......... 130 Bule imenovanja vojnog ordinarija i uspostave vojnog ordinarijata u BiH .......................................................................... 131 Mons. Tomo Vukšić zaređen za biskupa, prvoga vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini ......................................... 133 Pozdrav biskupa Perića na Misi ređenja mons. Vukšića ............................. 138 Propovijed kardinala Puljića na Misi ređenja biskupa Vukšića................... 140 Govor - čestitka biskupa Komarice mons. Vukšiću .................................... 143 Zahvalni govor mons. Vukšića na Misi biskupskog ređenja ....................... 144

ČESTITKE, SUĆUTI I ZAHVALNICE UPUĆENE U IME BK BIH

Čestitka predsjednika BK BiH Imenovanom biskupu vojnom ordinariju ...................................................................................... 146 Čestitka Predsjednika BK BiH u povodu 40. obljetnice CCEE-a................ 146 Čestitka Predsjednika BK BiH novom Predsjedniku Međunarodne BK sv. Ćirila i Metoda......................................................... 147 Čestitka Predsjednika BK BiH Svetom Ocu za obljetnicu izbora i za Uskrs ................................................................... 148 Čestitka Predsjednika BK BiH nunciju D'Erricu za nagradu „Bonifacije VIII.“ .................................................................... 149

175

PRILOZI

Predavanje kardinala Grocholewskog profesorima i studentima KBF-a u Sarajevu ...................................................................................... 151 Biskupijske granice.................................................................................... 160 Homiliija pape Benedikta XVI. na euharistijskom slavlju u prigodi Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji ............. 167

IZDANJA BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE TIJEKOM 2011. GODINE

Predstavljena stranica Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine .......... 170 Izdanja BK BiH u 2011. godini.................................................................. 171