SLOBODNO VRIJEME I MLADI

SAŽETAK:

Ovim znanstvenim radom pokušala sam prikazati slobodno vrijeme kao bitan čimbenik integracije pojedinca u društvo te njegovog psihičkog i fizičkog razvoja.Svi ljudi koriste svoje slobodno vrijeme prema svojim mogućnostima,sposobnostima, a ponajviše prema svojim željama.Mlade ljude i njihov način provođenja slobodnog vremena karakterizira činjenica da je to vrijeme kada ih ne koče pravila i norme koja su više-manje prisiljeni poštivati kod kuće ili u školi.Slobodno vrijeme mladih sam prikazala kroz elemente-hobi,igre,zabava,društvene aktivnosti.Na kraju iznosim potrebu za odgojem za slobodno vrijeme koje bi imalo za funkciju razlučivanje dobrih i loših načina provođenja slobodnog vremena.

KLJUČNE RIJEČI:, društvene aktivnosti, masovna kultura, odgoj za slobodno vrijeme, slobodno vrijeme

1.UVOD

Kao relativno nova kulturno povijesna pojava, slobodno vrijeme će najvjerojatnije, uskoro postati nezaobilazna preokupacija brojnih znanosti, posebno društvenih, i jedna od najatraktivnijih tema našeg vremena. Ako je točno pretpostavka da će kvaliteta čovjekovog duha i smisao njegovog slobodnog vremena sve više biti određeni sferom slobodnog vremena, onda će ta sfera zahtijevati i sve više složenih istraživanja.

U primitivnim društvima je umjesto slobodnog vremena postojalo vrijeme određeno za ceremonije koje su najčešće neposredno bile vezane za rad. Tako se zabava nije mogla odvojiti ne samo od rada,nego i od obreda, ceremonija, kultova… Od tada su se stvari znatno promijenile.Čovjek industrijske civilizacije se tako našao pred nekim proturječnostima: nikada nije imao više materijalnih sredstava za život ali istovremeno nikad nije bio toliko nezadovoljan sobom.Razlog takvom stanju je činjenica da je tada zabava služila samo kao bijeg iz stvarnosti, a ne kao spontana aktivnost nekog pojedinca, i kao takva nije mogla služiti čovjeku u zadovoljavanju nekih njegovih stvarnih potreba.Nizak nivo života, materijalna nesigurnost te nedostatak obrazovanja postaju glavni čimbenici koji sprečavaju čovjeka da aktivno sudjeluje u svom slobodnom vremenu.

S vremenom se međuljudski odnosi u procesu proizvodnje sve više kompliciraju jer se čovjek sve više odvaja od drugih ljudi tako da mu, objektivno, ostaje samo slobodno vrijeme da se u njemu pokuša stvaralački ostvariti. Tako moderni čovjek nastoji intenzivno iskoristiti svoje slobodno vrijeme odajući se životnim uživanjima i zabavama različitih formi. Bez obzira na uvjete vremena u kojem se čovjek nalazi, prava granica slobodnog vremena je upravo u njemu samome tj. u njegovom intelektu i mašti. Koristeći

1

svoju maštu i intelekt pri pisanju ovog seminara pokušat ću Vam što slikovitije približiti i upoznati Vas sa fenomenom slobodnog vremena.

2.ŠTO JE SLOBODNO VRIJEME?

Iako je pojam «slobodno vrijeme» objašnjen u raznim enciklopedijama, monografijama, studijama i udžbenicima, gotovo je neshvatljiva nesuglasnost i suprotstavljenost autora pri određivanju ovog pojma. Tako se slobodno vrijeme zamjenjuje npr. pojmovima kao što su «oslobođeno vrijeme», «dokolica»…a i u samoj se riječi creare1 koja na latinskom znači stvoriti, kreirati, mogu naći razna objašnjenja.

Zbog različitih analiza ovog pojma (filozofske, etičke, estetske, pravne, sociološke, psihološke analize) teško je precizno odrediti što bi zapravo bilo slobodno vrijeme. Neki teoretičari se slažu oko toga da je to vremenski interval koji je oslobođen svake obaveze a u kojem osoba pokušava razviti svoje sposobnosti, dok drugi smatraju da je to jednostavno vrijeme oslobođeno od organiziranog rada.U njega su uključeni potreban odmor,razne obiteljske i društvene obaveze koje smo dužni izvršavati…. Jedna od prihvatljivih definicija je ona Ratka Božovića koji kaže da je slobodno vrijeme «skup aktivnosti kojima se pojedinac po svojoj volji može potpuno predati, bilo da se odmara ili zabavlja, bilo da povećava nivo svoje obaviještenosti ili svoje obrazovanje, bilo da se dobrovoljno društveno angažira ili da ostvaruje svoju slobodnu stvaralačku sposobnost pošto se oslobodi svojih profesionalnih, obiteljskih i društvenih obaveza».(Božović 1979,str 59.)

Za čovjeka je karakteristično da bira ono što je izvan rizika i odgovornosti i zato će mu najdraža aktivnosti biti upravo ona koja ga ne obavezuje a istovremeno ga odvaja od svijeta kojeg doživljava kao stalnu prinudu i opasnost. Svi se mi, bar na trenutak, želimo odvojiti od stvarnog svijeta, opustiti se i zaboraviti na sve probleme. Nažalost, vrlo često sadržaj i obujam slobodnog vremena ne ovisi o nama samima već o našem društvenom položaju i stupnju ekonomske moći koje posjedujemo unutar nekog društva. Čovjek se ne može smatrati subjektom slobodnog vremena sve dok ne postane pojedinac u pravom smislu te riječi jer slobodno vrijeme, između ostalog, podrazumijeva i slobodan izbor a takav izbor ne može imati osoba koja se samo pasivno poistovjećuje sa svojom ulogom u društvu.

Sociologija slobodnog vremena je dosegla vrhunac u svom razvoju negdje oko 30-tih godina 19. stoljeća, međutim, većina sociologa smatra da se ona nije do kraja konstituirala jer joj još uvijek nedostaju čvrsti teorijski koncepti i istraživanja koja bi dala detaljniji uvid u čitavo to područje. Četrdesetih godina 19. stoljeća sociologija slobodnog vremena postaje, u pravom smislu riječi, sociološka disciplina. U Americi se sociolozi sve više bave problemom dokolice i pojavom tzv. «masovne kulture». Slobodno vrijeme tako unosi nove dimenzije u ljudsku zajednicu i potiče neke promjene. Veliko značenje ima i porast društvene svijesti a brojne mogućnosti koje čovjeku pruža konstantno razvijanje novih tehnika (npr. masovnih medija) najintenzivnije se koriste u slobodnim satima. Oslobođen od dnevnih obaveza pojedinac je u mogućnosti da se više posveti sebi i svojim bližnjima. Stjecanjem novih znanja i usvajanjem kulturnih vrijednosti te

2

upoznavanjem drugih sredina i praćenjem aktualnih zbivanja on se aktivnije počinje odnositi prema svijetu koji ga okružuje.

Vrlo je važno istaknuti da je slobodno vrijeme, kao i većina ostalih društvenih pojava, dio određenog društvenog konteksta, da nužno proizlazi ali i utječe na njega. Mnogi teoretičari proučavaju ovaj fenomen odvojeno od niza pojava koje ga okružuju i upravo u tome griješe jer se slobodno vrijeme ne može proučavati odvojeno od ostalih čovjekovih aktivnosti.

Naše mišljenje, osjećanje i životna praksa su nerazdvojivo povezani; ne možemo biti slobodni u svojim mislima ako nismo slobodni emocionalno a ne možemo biti slobodni emocionalno ako nismo slobodni u svojoj životnoj praksi tj. u svojim ekonomskim i društvenim odnosima.

3. HOBIJI, IGRE I SLOBODNE AKTIVNOSTI

Staromodno slobodno vrijeme danas i bogataši smatraju kao udaljavanje od stvarnosti tj. kao put u demoralizaciju. Na slobodno vrijeme se više ne pretpostavlja prirodan i pozitivan uvjet za realizaciju najviših vrijednosti. Rad postaje glavna stvar u životu i temeljna stvarnost za sve klase u industrijskom društvu. Prema pesimističkoj hipotezi, čovjekova uloga u radu oblikuje njegovo ponašanje i u slobodnom vremenu. To znači da će se pojedinac, koji je proveo osam sati pasivno izvršavajući neke specijalizirane radne zadatke, u slobodnom vremenu prepustiti onim oblicima ponašanja koji od njega ne zahtijevaju nikakav aktivan stav. Za razliku od gore navedene, optimistička hipoteza naglašava produktivni i razvojni aspekt slobodnog vremena te pretpostavlja da će pojedinac to vrijeme ispuniti kreativnim djelovanjem i aktivnostima na vlastitom razvoju i usavršavanju. Školovanje u slobodnom vremenu i hobiji su početni oblici takvih kreativnih i razvojnih aktivnosti. Mehanizirani rad ovladava pojedincem i ne dopušta mu koncentraciju često ni u vremenu izvan rada. Hobi je produktivna aktivnost za sebe koja nema nikakvog značaja za zajednicu, stanje koje nema novčanu vrijednost. Iako iz ovoga proizlazi da hobi sadrži samo subjektivnu vrijednost, sociolog Friedmann naglašava i onu objektivnu 2. Čim hobi postane zanimljiv za nekog drugog, njegovo značenje nije samo rekreacija nego i pružanje zadovoljstva drugome. Uspoređujući hobije sa procesom obrazovanja, možemo zaključiti da je obrazovna djelatnost mnogo djelotvornija jer se njom stvara svojevrstan red koji pojedincu omogućuje da slobodno djeluje u svijetu i tako se odnosi i prema drugim ljudima.

Za razliku od zabave, igra uvijek predstavlja određeni slijed tj. u njoj je sadržan cilj a ona sama teži ispunjenju, postizanju određenog rezultata, dok je u zabavi osnovno opuštanje, psiho-fizička relaksacija. Zanimljiva je Freudova teza da dijete igrom tj. maštom upoznaje stvarnost. U svijetu dosadnog i specijaliziranog rada, igra je sredstvo kojim ljudi nadopunjavaju fiziološki i afektivni odmor koji za svrhu ima uspostavljanje ravnoteže ličnosti. Posebno se ističe to da igra oslobađa od agresivnosti a sportski sukobi nam omogućuju da na prihvatljiv način iskažemo svoj instinkt za nasiljem.

4. RAD I SLOBODNO VRIJEME

3

Brojne slobodne aktivnosti kojima se ljudi, po vlastitom izboru, bave u dokolici predstavljaju dokaz tvrdnji da čovjek od početka svog postojanja ima određenu potrebu za smislenim, oblikovanim djelovanjem.

Teško je razgraničiti trenutke dokolice od slobodnog vremena jer se oni neprestano izmjenjuju. Dokolica je , zapravo, vrijeme u kojem je pojedinac potpuno lišen svih obaveza, vrijeme u kojem se on prepušta izboru ovisno o svojoj volji. Ona je društvena činjenica koja je uvjetovana značajkama nekog rada ali isto tako i sama utječe na taj rad. Nužno je da će se promjene u čovjekovom ponašanju u dokolici bitno odraziti i na njegov rad.

Odnos čovjeka prema radu treba proučavati u okviru povijesnih odrednica, jer se svako razdoblje u povijesti čovječanstva prema radu odnosilo s obzirom na svoja shvaćanja o smislu čovjekovog postojanja, njegovog položaja u društvu… Tako su npr. antički filozofi rad smatrali zlom tj. kaznom koja čovjeka ponižava i sprečava da se posveti nekim uzvišenijim djelatnostima. Nasuprot tome, u renesansi se javlja skroz drugačija koncepcija rada. Tada se rad shvaćao kao jedna od mogućnosti čovjekovog razvoja, jer se čovjek mogao realizirati jedino u nekom djelovanju. Protestanti smatraju da rad nužno proizlazi iz privatnog vlasništva i ekonomskih vrijednosti ljudi. Za razliku od ovih shvaćanja, u današnjoj situaciji potrošačkog mentaliteta rad ljudima služi isključivo kao sredstvo za stjecanje novca i ukoliko oni ne uspiju njime ostvariti željeni cilj, nastupa nemir i neravnoteža koja se nastoji nadoknaditi u vremenu oslobođenom od rada. Međutim, i samo slobodno vrijeme čovjeku zadaje sve više umora i iscrpljenosti, baš kao i sam rad.

Kod mnogih se, optimističnih, sociologa koji su se bavili slobodnim vremenom javlja teza da čovjek nezadovoljstvo u radu može nadomjestiti svojim slobodnim djelovanjem u dokolici, međutim postoje i oni koji na to gledaju kritički. Tako npr. Margaret Mead uvodi pojam «zabavljačkog morala» (fun morality) i prema njenom mišljenju, u dokolici čovjek nastoji ostvariti neka zadovoljstva tj. on sam sebi dopušta zabavu dok npr. Anderson dokolicu promatra kao vrijeme koje se ne prodaje, kao nešto što pripada pojedincu, bez obzira na to kako ga on koristi. Činjenica je da u zapadnim društvima rad sve manje odgovara čovjekovim potrebama i zato jedino u dokolici može doći do izražaja njegov slobodni izbor. Po sociologu Kaplanu dokolica je čista suprotnost radu i kao takva sadržava minimum društvenih obaveza.

Neki teoretičari smatraju da nam slobodno vrijeme pruža mogućnost da uspostavimo kontakt sa ljepotom, ritmom i skladom, u nama, drugima, prirodi, u ljudskim djelima… Oni tvrde da je slobodno vrijeme potrebno da bi ljudi izašli iz iscrpljenosti u koju ih stavljaju loši uvjeti života i rada. Nažalost, danas čovjek van svog rada često ne nalazi atmosferu u kojoj bi se mogao adekvatno odmoriti, jednostavno, uvjeti njegovog života samo produžuju njegov umor i nervozu što onda onemogućava svaki odmor.

Slobodno vrijeme postaje svojevrstan fenomen tek u onom stupnju industrijskog razvoja u kojem, zbog napretka tehnologije i pritiska radničke klase, započinje proces odvajanja

4

onih viškova vremena koji su nisu bili nužni za materijalnu proizvodnju. Prva zakonska ograničenja radnog vremena su utjecala na to da se točno odredi obavezno

radno vrijeme. Preostali dio vremena su radnici koristili prema vlastitim mogućnostima i sposobnostima, ali oni su, naravno, samo relativno bili gospodari svoga vremena.

Zanimljivo je što se u kreativnom ciklusu čovjekova sposobnost za ostvarivanje rada i njegova sposobnost za ostvarivanje slobodnog vremena ne isključuju, već upotpunjuju i međusobno prožimaju. To znači da slobodno vrijeme nije suprotno radu iako u radu ipak postoji «nešto» što se može smatrati suprotno slobodnom vremenu. Tako je za rad karakteristična koncentracija koja pokreće sve čovjekove sposobnosti i njegovu svijest, dok u slobodnom vremenu postoji određena količina dekoncentracije i opuštenosti. Svaki kreativni proces uključuje i jednu i drugu navedenu karakteristiku.

Što radnika pogonski rad više udaljava od njega samog, to on više teži da se vrati svom slobodnom vremenu tj. sebi. Međutim, čovjekov smisao za obavljanje nekog rada ne podrazumijeva i smisao za kvalitetno korištenje slobodnog vremena.

U jednoj zanimljivoj studiji psiholozi A.J.Vingerhoets i Maaike van Huijgevoort, s Odsjeka za kliničku psihologiju jednog sveučilišta u Nizozemskoj, su analizirali više od 100 ljudi koji pate od sindroma nazvanog «bolest slobodnog vremena». Iako je teško za povjerovati radi se o osobama koje bez problema odrade 12 sati na poslu u jednom danu ali zato u slobodno vrijeme pate od raznih simptoma kao što su npr. glavobolje, mučnine, bolovi, umor… Uz sve to, ti se ljudi teže opuštaju, doživljavaju jači stres kad moraju isplanirati godišnji odmor a dok rade više razmišljaju o poslu nego osobe koje nikad nisu imale «bolest slobodnog vremena». Istraživači su došli do zaključka da se, prije svega, radi o problemima prilagodbe ponašanja a ne o predanosti poslu i da se tim ljudima može pomoći tako da analiziraju svoj posao i pokušaju posvetiti više pozornosti drugim aspektima u životu.

Možemo se samo nadati da će se u budućnosti ostvariti takvo slobodno vrijeme koje neće biti suprotno radnom vremenu, pogotovo ako i sam rad postane slobodan i stvaralački.

5. ODGOJ ZA SLOBODNO VRIJEME

Iako se i danas slobodno vrijeme smatra jednom modernom i aktualnom društvenom pojavom, postoje brojni propusti na tom području kod suvremenog čovjeka. Tako se , ne samo kod mladih već i kod starijih generacija, nameće problem organizacije slobodnog vremena te odgoja ljudi za slobodno vrijeme. Cilj je da se razvije smisao za njegovo pozitivno iskorištavanje tako da ljudi postanu tzv. kulturni nosioci slobodnog vremena. Činjenica je da ljudi vrlo često ne nalaze prave načine kako provesti svoje slobodno vrijeme, što raditi tj. ''kako ga utući''. Zbog toga, brojni sociolozi smatraju da je djecu potrebno od ranog djetinjstva usmjeravati, učiti i naročito navikavati na sadržajno provođenje slobodnog vremena. Jedan od glavnih zadataka slobodnih aktivnosti u školama je i taj da pokušaju ublažiti aktualnu zapostavljenost masovnog sporta, rekreacije, natjecanja, socijalnog okupljanja i zbližavanja. Smisao tih aktivnosti nije da

5

postoje u školi zbog nje same, zbog satnica nastavnika, prestiža direktora…već zbog toga da postanu trajna i stabilna kultura učenika svih uzrasta. Najvažnije je da se mladima pruži prilika da svoje slobodno vrijeme, koje im ostaje na raspolaganju nakon svih obaveza u obitelji i školi, popunjava onim slobodnim aktivnostima koje će mu pružiti najviše mogućnosti da do maksimuma angažira i uključi svoje snage i sposobnosti. To će na kraju pozitivno utjecati na njegov fizički, duhovni, obrazovni i kulturni razvoj te će povećati potrebu djeteta za bavljenjem onim aktivnostima koje mu pružaju najveću zabavu i veselje.

Poticanje stvaralaštva u školi

U svakom odgojnom radu je potrebno buditi stvaralačke sposobnosti kod učenika a ne samo formalno podučavati. Uloga stvaralaštva u čovjekovom životu veoma je važna i zato je dužnost svakog pedagoga da odgojni rad organizira tako da , u najvećoj mjeri, potiču odgajanike na stvaralaštvo te da sudjeluju u razvoju njihovih stvaralačkih sposobnosti. Nužni preduvjeti da bi se to postiglo su, između ostalog, i brojne prednosti što ih pruža nastava i drugi oblici školskog rada, znanje koje se u njima stječe te radne navike i općenito socijalna klima u školi. Zanimljivo je da su djeca prirodno sklonija učenju na kreativan način: stalno nešto istražuju, zapitkuju, testiraju…. Njihovu kreativnost najviše koči autoritet nastavnika, njegov stil rada i cjelokupna atmosfera koja vlada u školi potpomognuta zahtjevima roditelja. Najvažnije pitanje je koliko je nastavnik kreativno srdačan i susretljiv tj. da li je sposoban, unatoč raznim administrativnim i drugim ograničenjima, obavljati ulogu pokretača, usmjerivača i voditelja neke stvaralačke nastave. Da bi se stvorila stimulativna stvaralačka atmosfera u razredu, potrebno je da se promijene odnosi između učenika i nastavnika jer kreativni odnos između njih zahtjeva spremnost nastavnika da dozvoli da jedna stvar prirodno vodi drugu, da se zajedno s djetetom upusti u neku pustolovinu. Oni s učenicima trebaju uspostaviti prisnije kontakte, razgovarati, slušati ih te s uvažavati njihove prijedloge i mišljenja. Korisno bi bilo i da je nastavnik sposoban oduševiti učenika za neki rad tj. za stvaralačko rješavanje različitih problema i situacija u školi.

Da bi stvaralačke mogućnosti učenika u slobodnim aktivnostima došle do punog izražaja potrebno je da postoje dobri organizacijski, materijalni i kadrovski uvjeti u školama koji će ih otkrivati, poticati, usmjeravati i razvijati a ne gušiti svojim netolerantnim okolnostima i zahtjevima. Zanimljivi su rezultati provedenih istraživanja u školama koji nam govore da se učenici, u najvećem broju slučajeva, uključuju u rad neke izvannastavne grupe zbog toga što ih ona interesira a zatim i zbog sadržaja i načina rada u njoj, što se može smatrati pozitivnim razlozima. Djeca se najviše opredjeljuju za sportsko-rekreativne te kulturno-umjetničke grupe slobodnih aktivnosti što je u skladu s dječjim potrebama i željama za rekreacijom i zabavom, ali i uvjetima rada u školama, jer te dvije grupe aktivnosti zahtijevaju najmanje materijalnih izdataka.

Za dobro odgojno djelovanje i vođenje slobodnih aktivnosti ipak nije dovoljan samo entuzijazam nastavnika već i njegova osposobljenost za taj rad tj. potrebna su određena stručna znanja i metodičke pripreme. O nastavnikovim postupcima, načinu rada i odnosima s djecom, bitno ovisi učenička stvaralačka produktivnost a to nas upućuje na

6

činjenicu da je jedno od važnih metodičkih pitanja slobodnih aktivnosti: kako i što raditi u slobodnim aktivnostima.

Istraživanja učeničkih komentara o razlici između rada nastavnika u nastavi i njegovog rada u slobodnim aktivnostima, pokazala su da glavne razlike postoje u stupnju srdačnosti, razumijevanja, topline, otvorenije atmosfere koja oslobađa i u kojoj se dijete istovremeno može igrati ali i raditi. Nažalost, nastava sama po sebi iscrpljuje nastavnike pa oni, uglavnom, nemaju ni snage ni vremena za neki kreativniji rad u slobodnima aktivnostima. Tako nastavnik, i u slobodnim aktivnostima, opet pasivno vrši svoju ulogu nastavnika koji nema hrabrosti da primijeni neke drugačije metode rada.

Sva do sad provedena istraživanja pokazuju da stvarne mogućnosti i kreativni potencijali učenika u slobodnim aktivnostima nisu do kraja iskorišteni a pedagoška, posebno komunikacijska metoda rada nastavnika još uvijek ne pogoduje poticanju i razvijanju stvaralaštva učenika u slobodnim aktivnostima.

Izvannastavne aktivnosti

Izvannastavne aktivnosti predstavljaju odgojno planirane djelatnosti koje omogućavaju svestrano potvrđivanje učenikove ličnosti a nastavniku daju mogućnost proširenog obrazovnog utjecaja. Uključivanje učenika u ove aktivnosti je, uglavnom, regulirano zakonskim propisima3Jedna od važnih funkcija škole je i da svjesno pruža razne organizacijske mogućnosti u angažiranju učenika u slobodnim aktivnostima. Koje će aktivnosti neka škola podržavati , prije svega ovisi o željama i afinitetu samih učenika ali i sposobnosti škole da te njihove želje provede u stvarnost u okviru ozbiljnog odgojnog rada. Slobodne aktivnosti su prvenstveno aktivnosti učenika a sami nastavnici imaju ulogu voditelja tj. oni ih koordiniraju i usmjeravaju prema dječjim interesima i u skladu s općim ciljem i zadacima odgoja u cjelini. Neki nastavnici dosljedno polaze od učenikovih sklonosti i želja te prema tome formiraju razne grupe i sekcije slobodnih aktivnosti. Organizaciju, vrste i oblik slobodnih aktivnosti određuju različiti kriteriji od kojih se posebno ističu: vrsta škole, dob učenika, materijalna i kulturna razina, opremljenost škole, artikulacija nastavnog plana i programa, nastavnički kadar, načini financiranja rada škole…

Većina teoretičara slobodne aktivnosti dijeli na: slobodne vannastavne oblike stjecanja znanja, slobodne tehničke aktivnosti, slobodne tjelesne i sportske aktivnosti učenika, slobodne kulturno-umjetničke i kulturno-zabavne aktivnosti učenika te slobodne ekonomske i radno-proizvodne aktivnosti učenika dok pod osnovne oblike u kojima se razvijaju te aktivnosti spadaju: grupe, kružoci, klubovi, društva (npr. sportsko-rekreativno društvo, kulturno-umjetničko društvo, stručno-tehnička društva…), organizacije…

Razvijanje individualnih sposobnosti učenika

Bitna pretpostavka za razvijanje individualnih sposobnosti učenika su mogućnosti koje oni imaju u izvannastavnim slobodnim aktivnostima da se samostalno opredjeljuju za rad u nekoj grupi, društvu, itd. Rad u tim aktivnostima je, prije svega, slobodan, spontan,

7

dinamičan, raznovrstan a polazi od interesa učenika, njihovih želja, sklonosti i nadarenosti. Takav rad je nesputan strogim programima, ocjenama, strahom zbog neuspjeha a učenik u njima sudjeluje s namjerom da produbi svoje znanje, da se zabavi, razonodi, da provede korisno i ugodno vrijeme izvan škole. Učenik u slobodnim aktivnostima ima priliku da traži, istražuje ali i da se dokaže, potvrdi svoju ličnost i afirmira se u razredu, grupi, školi. One su također pogodne i za razvijanje učeničkog samoupravljanja jer se oni maksimalno uključuju u donošenje svih odluka u grupi. U tim se aktivnostima uspješno razvijaju radne navike, pozitivan odnos prema radu i odgovornost za izvršavanje dogovorenih zadataka. Poznato je da djeca vole ozbiljne zadatke i uloge, stoga im nastavnici trebaju vjerovati i , primjereno njihovoj dobi i mogućnostima, povjeravati praktične zadatke i samostalno donošenje odluka. Slobodne aktivnosti su prilika da se teorija poveže sa praksom tj. sloboda s odgovornošću. Radom u njima djeca stupaju u socijalne kontakte i odnose, koji svestrano izgrađuju njihovu ličnost. One pružaju priliku da se škola, pomoću suradnje raznih grupa i društava slobodnih aktivnosti integrira u društveni život sredine kojoj pripada. Aktivno sudjelovanje učenika u društvenom životu znači i njegovo stvarno angažiranje u razrednoj zajednici, učeničkim društvima, zajednici učenika….

Izlazak djece izvan učionice, njihovi posjeti drugim školama i krajevima naše zemlje, kao razmjena rada u slobodnim aktivnostima, nema samo karakter nekakve manifestacije već ima i pedagoško te političko značenje. Tako su npr. susreti izviđača, učeničke olimpijade, festivali, izložbe radova i slično, nezaboravni događaji za svako dijete. Upravo je u slobodnim aktivnostima, više nego u nastavi, moguće njegovati društveni život i društveno koristan rad škole.

Planiranje izvannastavnih aktivnosti u školama

Treba naglasiti da planiranje i programiranja rada u slobodnim aktivnostima nije nimalo lagan posao jer se radi o jednom od najvažnijih i najodgovornijih dijelova nekog odgojnog rada i ukoliko se ozbiljno provodi, on zahtjeva poznavanje društvenih, psiholoških, pedagoških i didaktičkih dimenzija određene aktivnosti u školi. Ipak, slobodne aktivnosti nisu kruto fiksirane već su, u većini slučajeva, fleksibilne, tako da ostavljaju mogućnost unošenja uvijek novih tema i sadržaja. Na taj način škola, u skladu sa potrebama neke mjesne zajednice te šire životne sredine i posebnih uvjeta rada, u programe slobodnih aktivnosti unosi nove sadržaje, načine rada i ostvarenja postavljenih zadataka.

U našim školama sastavljanje programa slobodnih aktivnosti nije baš na zavidnoj razini jer se sve, uglavnom, svodi na oponašanje sadržaja iz programa pojedinih nastavnih predmeta. Da bi se prevladao ovaj nedostatak i programi podigli na viši stupanj kvalitete, nužno je da se uvažavaju ne samo opći već i posebni zahtjevi i načela programiranja rada u izvannastavnim tj. slobodnim aktivnostima. Jedan od takvih zahtjeva je i da programski sadržaji u najvećoj mjeri trebaju biti izraz učeničkih želja. Idealno bi bilo kad bi programe slobodnih aktivnosti izrađivali sami učenici uz pomoć učitelja a ne da, kao što je to danas prisutno, učitelj isključivo polazi od samoga sebe, svojih afiniteta, želja i sposobnosti za rad u nekoj slobodnoj aktivnosti. Osim toga, važno je da se izvannastavna

8

aktivnost i nastava programski povezuju ali i da se izbjegne situacija u kojoj će se, u slobodne aktivnosti svesti na savladavanje nastavne građe. Sadržaji iz nastave mogu biti produbljivani u tim aktivnostima ali samo po želji učenika, ne prisili učitelja. Program slobodnih aktivnosti treba odražavati kulturu neke sredine i životne zajednice a djeca trebaju poznavati okolinu u kojoj žive, njena prirodna, kulturna i povijesna bogatstva. Programski sadržaji moraju biti prilagođeni uvjetima rada određene škole što znači da moraju najprije zadovoljiti glavni smisao svog postojanja na kojem će se onda osnivati njihova podjela i razlikovanje.

Nastavnik kao voditelj izvannastavnih aktivnosti

Nastavnik ne može biti samo predavač svog predmeta jer je on, iznad svega, odgajatelj a odgoj kao takav se ne može predavati. Sudjelovanje nekog nastavnika u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima kao i njegov kulturni te društveni rad u mjesnoj zajednici predstavljaju glavne, zakonske i prirodne, sastavnice njegovog poziva. Dok je u nastavi isključivo rukovoditelj, organizator i najčešće jedini subjekt tj. glavna figura, u slobodnim aktivnostima nastavnik je samo u početku pokretač a kasnije samo savjetodavni voditelj i pedagoški rukovoditelj kojem je glavni cilj da potiče, savjetuje i usmjerava. Važno je naglasiti da su slobodne aktivnosti, prije svega, aktivnosti učenika te da oni u tim aktivnostima trebaju maksimalno izražavati svoje slobodne i stvaralačke uloge. Međutim, bitna je činjenica da su slobodne aktivnosti i dio sistematiziranog i organiziranog odgojno-obrazovnog procesa u školama pa stoga ne mogu biti prepuštene samo volji učenika. Za bolji rad u tim aktivnostima važno je da nastavnik prilagodi svoj rad učenicima, tako da to bude neposredna komunikacija koja će stvaralački poticati i ohrabrivati djecu te ujedno stvoriti i povoljnu radnu atmosferu u nekoj grupi. Bavljenje nekih teoretičara pitanjem nastavnikove motivacije za rad u slobodnim aktivnostima dovelo je zanimljivih činjenica. Tako je npr. jedna nastavnica, voditeljica folklorne grupe u školi, izjavila da joj je to najteži posao u školi jer se nikada nije time bavila niti ima smisla za takav rad. Znajući ovaj podatak, ne možemo a da se ne zapitamo kakve će minimalne koristi od njenog rada imati djeca koja su članovi te folklorne skupine. Iako slobodne aktivnosti postoje već punih trideset godina kao integralni dio na našim višim školama i fakultetima, vrlo malo toga se čini na osposobljavanju nastavničkih kadrova za rad u tom području a današnja veza škole i obitelji se još uvijek svodi samo na informiranje o ocjenama, vladanju i općem uspjehu učenika. Prijeko je potrebno da se i roditelji neposredno uključe u pedagoški život škole a to se može ostvariti kroz rad slobodnih izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti.

6. MASOVNA KULTURA

Dugo će se morati čekati da se postigne relativno ravnomjerno povećanje rezervi slobodnog vremena svih društava, a pogotovo svih članova društava. Znajući to, ne čini nam se toliko neobičnim što su u suvremenim uvjetima podjele rada i utjecaja masovne kulture najčešći sadržaji slobodnog vremena upravo pasivni odmor i pasivna razonoda.

9

Usmjerenost čovjeka prema masovnim oblicima razonode ga, u stvari, odvodi od njegovog unutrašnjeg svijeta i njegove stvarnosti te se on sve više približava iracionalnim društvenim ciljevima.

Činjenica je da su elektronski mediji (radio, film, televizija, telefon) produžili pojedina osjetila i osnažili pojedine funkcije kod ljudi. Televizija se i dan danas smatra jednim od najznačajnijih elektronskih medija i to ne samo zato što bez problema može dospjeti do svake kuće i svakog pojedinca, već i zato što je ona, za razliku od filma i fotografije, prije produžetak osjeta dodira nego vida i podrazumijeva aktivno sudjelovanje gledatelja. Televizija je preuzela veliki dio uloga koje su pripadale raznim kulturnim institucijama u prošlosti. Zato već sada postaje jasno da se ona mora proučavati kao nova vrsta ljudske aktivnosti koja teži da bude pristupačna svim društvenim slojevima, grupama, nacionalnostima i uzrastima. Ona, u velikoj mjeri, utječe i na emocionalni i intelektualni život pojedinca, određuje njegov stav prema svijetu a može i ozbiljno ugroziti čovjekovu individualnost.

U današnjoj civilizaciji kojoj je osnovni cilj stjecanje sve veće količine materijalnih dobara, svakidašnje ponašanje ljudi u velikoj mjeri određuju i reklame. Upravo na primjeru reklame možemo shvatiti čovjeka koji postaje nezasitan potrošač, jer ona u njemu razvija strast za posjedovanjem novih stvari i tako ta potreba ulazi u sve sfere čovjekovog života, od prehrane do nekih kulturnih potreba. Što se više neki proizvod probija na tržište, to je njegova reklama sve značajnija, iako se ponekad može raditi o stvarima koje su potpuno beskorisne i štetne, kao npr. kolut nazvan «hulahop». U početku su stručnjaci tvrdili da se radi o spravi koja je pogodna za razgibavanje tijela pa su ga ubrzo počela koristiti ne samo djeca već i odrasli. Liječnici su, međutim, nakon nekog vremena dokazali da taj «čarobni hulahop» zapravo izaziva skrivene degenerativne pojave na kičmi. Iako je «hulahop» danas opet postao popularan, radi se o tipičnom primjeru za reklamu koja bezobrazno zanemaruje svaku svrhu osim komercijalne. Reklama je, zapravo, izazov tj. poticaj koji riječima i slikom kod čovjeka izaziva želju za trošenjem. Ljudi su danas sve više pod utjecajem masovne reklame koja se na vrlo djelotvorno prenosi raznim sredstvima masovnih komunikacija (oglasima, reportažama, radiom, televizijom…). Osim što cilja na modernog čovjeka i na njegovu sklonost za trošenjem novca, reklama postaje i sredstvo političkih manipulacija, jer je neprestano i svugdje prisutna, a utječe i na razvijanje određenih stavova o svijetu i životu uopće. Slobodno vrijeme je na jedan poseban način pod utjecajem komercijalne reklame jer su sve one usmjerene na pojedinca, uglavnom, u vrijeme kad je on više-manje prepušten svojim željama. Često se pojedinac upravo u slobodnom vremenu usmjerava na trošenje novca za razne nekorisne predmete i tako se, zapravo, sve više udaljava od realnih društvenih i kulturnih sadržaja. Komercijalna reklama uvjetuje da se čovjek u slobodno vrijeme ponaša kao potrošač a ne kao samostalno, razumno biće. Ona mu, jednostavno, ne dopušta da se u svojoj dokolici smiri i na tren odvoji od užurbanog svijeta i tako od jedne integrirane ličnosti stvara otuđeno biće kojem je jedini cilj trošenje.

7. SLOBODNO VRIJEME DANAS

10

Danas je već jasno da povećanje slobodnog vremena postaje bitan čimbenik integracije cjelokupnog ljudskog vremena i uvjet svestranog razvoja ličnosti, ali ne samo u slobodnom već i u cjelokupnom čovjekovom vremenu. Međutim, sve dok ekonomska optimalizacija i humanizacija procesa proizvodnje ne budu potpuno usklađeni, povećanje slobodnog vremena neće garantirati razvoj čovjekovih stvaralačkih sposobnosti i njegovih potreba.

Dok u obitelji i školi postoje relativno čvrsto određene norme i kontrola ponašanja, ispunjavanje slobodnog vremena je često prepušteno samim adolescentima. Ako je dobro organizirano, slobodno vrijeme može omogućiti zadovoljavanje nekih njihovih osobnih interesa, ali kao loše strukturirano može predstavljati veliku opasnost, jer zahtjeva samokontrolu ponašanja koju mnogi mladi ljudi još ne posjeduju.

U sklopu istraživanja o načinima provođenja slobodnog vremena među srednjoškolcima u Primorsko-goranskoj županiji, utvrđeno je da je najčešći oblik provođenja slobodnog vremena pasivno slušanje glazbe kod kuće ili gledanje televizije (88.2%). Osim toga, ističe se i društveni život vezan uz večernje izlaske koji se svakodnevno javlja kod 33.3% srednjoškolaca a njega karakterizira: provođenje vremena u kafićima, disko klubovima, večernji izlasci radnim danom, noćni izlasci koji završavaju u ranim jutarnjim satima…Ovakvi oblici ponašanja povećavaju rizik za konzumiranje alkohola, marihuane, težih droga, započinjanje pušenja…

Ovaj stil provođenja slobodnog vremena također je usko povezan i s agresivnim ponašanjem, pogotovo kod mladića što nam pokazuje i ovaj grafikon.

11

Agresivno ponašanje se ovdje odnosilo, uglavnom, na: psovanje i deranje na javnom mjestu, vrijeđanje ljudi, sudjelovanje u krađama, grupnim tučama, izbjegavanje nastave, namjerni fizički napad na neke osobe… Također se rizičnim pokazao i stil ponašanja koji je karakteriziran odlascima s društvom na skrivena mjesta (parkovi i sl.), nedolaženjem kući nakon škole pa čak i posjetima rock i sličnim koncertima. Istraživanje je također pokazalo i to da mladi, koji se nešto aktivnije bave sportom, u prosjeku manje puše, manje koriste sredstva za smirenje i nešto manje su depresivni.

Radi usporedbe spomenut ću još i istraživanje koje je provela udruga Spektar na temu života mladih u zadarskim srednjim školama. Anketa je obuhvatila generacijski gotovo čitavu populaciju srednjoškolaca, od prvaša do maturanata a glavni zaključak istraživanja je, na kraju, bio taj da mladima u Zadru treba kvalitetan prostor za okupljanje i provođenje slobodnog vremena. Čak 49.2% ispitanika se pokazalo nezadovoljnim trenutnom kvalitetom života, što zapravo i ne čudi ako pretpostavimo da je od početka do svršetka škole njihova svakodnevna relacija upravo kuća-škola, osim, naravno, vikendima. A vikende i ,općenito, slobodno vrijeme provode na slijedeće načine:

Po rezultatima ovog istraživanja možemo zaključiti da zadarska mladež ima različite načine provođenja slobodnog vremena; svatko se bavim svojim više ili manje korisnim poslovima, od sjedenja u kafićima do ležanja u sobi i čitanja knjiga.

Ipak, najveći dio srednjoškolske populacije u Zadru se pokazao nezadovoljnim svojim životom u tom gradu, ali malo njih se zaista trudi da na tom planu nešto promijeni. Nažalost, teško je i očekivati drugačije ponašanje kad je sama anketa pokazala da čak 84.9% srednjoškolaca ne zna za ništa drugo osim provoditi svoje vrijeme u kafićima i diskotekama, odnosno, gledajući televiziju.

12

Slobodno vrijeme još uvijek ima veliki utjecaj na sve aspekte našeg individualnog i društvenog života ali to je nešto što mi ne možemo promijeniti jer se ono, kao i stvaralaštvo, opire svakom planiranju i predviđanju. Sigurno je da ni najbolja organizacija slobodnog vremena ne može riješiti sve probleme koje ono sa sobom nosi. Reguliranje slobodnog vremena je danas moguće samo ako društvo stvori takve uvjete u kojima će moći doći do njegovog stvaralačkog i aktivnog korištenja.

Kako «ubiti» tj. kako potrošiti slobodno vrijeme danas postaje ozbiljno pitanje utoliko prije što samo ubijanje vremena postaje ozbiljan problem jer u isto vrijeme znači i ubijanje ličnosti.

ZAKLJUČAK

Slobodno vrijeme se već pokazalo kao pojava čije su granice neodređene i nedefinirane a sadržaji neujednačeni i proturječni. Stoga bi svako određenje slobodnog vremena trebalo uzeti u obzir stupanj mogućnosti čovjeka, da kao cjelovita ličnost, samostalno i svjesno određuje svoju egzistenciju, svoj odnos prema sebi i svijetu koji ga okružuje. Prema tome, možemo kazati da slobodno vrijeme, između ostalog, predstavlja i jedan vid egzistencije koju čovjek dobrovoljno odabire da bi izvršio proces samorealizacije.

Bez sumnje je da slobodno vrijeme, samo po sebi, pruža velike mogućnosti za kulturni i stvaralački razvoj ličnosti, međutim, još uvijek te mogućnosti nisu do kraja iskorištene. Sve veće skraćivanje društveno potrebnog radnog vremena povećat će mogućnosti za korištenje slobodnog vremena a to će onda, u okvirima suvremenog društva, postati jedan od bitnih uvjeta za čovjekovo neprofesionalno sudjelovanje u javnom životu. Tek tada će čovjek moći više utjecati na zbivanja u društvu i biti pokretač nekih društvenih promjena.

Na kraju mogu zaključiti da slobodan razvoj svih ljudskih sposobnosti i zadovoljavanje svih ljudskih potreba u uvjetima emancipiranosti mogu i dalje dovoditi do novih koncepcija o slobodi i novim shvaćanjima čovjeka i svijeta.

LITERATURA:

1. Martinić T.: « Slobodno vrijeme i suvremeno društvo», Informator, Zagreb, 1977.

2.Božović R.: «Iskušenja slobodnog vremena», Mladost, Beograd, 1979.

3.Previšić V.: «Izvannastavne aktivnosti i stvaralaštvo», Školske novine, Zagreb,

13