. . RUSO (1712-1778)Kritika privatnog vlasnitva kod Rusoa *Prema Rusou privatna svojina je izvor svih drutvenih nevolja, jer tek s uspostavljanjem privatne svojine dolo je do razgraniavanja drutvene podjele rada, a to je ovjeka udaljilo od njegove prirode (raa se za ivot u vrlini) i stvorilo meuzavisnost. Prilikom prvog udruivanja ljudi izbile su prirodne razlike na vidjelo, one su zloupotrijebljene, to je dovelo do stvaranja privatne svojine. Po njemu postoje dvije vrste zavisnosti, prva je od stvari, koja nastaje u prirodi, a druga je od ljudi i proizvod je drutva. Prirodne razlike su one koje se ne mogu prevazii, a drutvene mogu. U drutvu se ovjek otuuje od svoje prirode, ljudi poinju da zavise jedni od drugih ali su i sve otueniji, postaju zarobljenici drutvenih ustanova. Iz nejednakosti u bogatstvu proizilaze sve ostale nejednakosti. Smatrao je da postoje dvije vrste nejednakosti: 1. Prirodna (snaga, starost); 2. Politika (drutveno motivisana). Kultura i civilizacija kvare ovjeka i udaljavaju ga od samog sebe, precjenjuje se uloga uma to dovodi da ovjek ivi samo djeliem sebe, dok je u prirodi ivio cijelim svojim biem, a glavnu ulogu je imalo osjeanje a ne razum. Drutvena podjela rada dovela je do obesmiljavanja ovjekovog ivota, suzila je njegov vidokrug, time to je uspostavila zavisnost meu ljudima, dovela je do toga da su ljudi svedeni na drutvene uloge koje igraju i drutvene funkcije koje imaju.Opta volja i volja svih *Opta volja nije skup pojedinanih volja, ali u njenom stvaranju uestvuju svi. Ona predstavlja skup miljenja o ispravnom ponaanju. Kroz nju se izraavaju zajednike potrebe i interesi, ona se ne mora podudarati sa voljom svih, jer bi se pojedinane volje trebale potiniti optoj volji. Ona je volja za pravdu, volja da se dobro drugih smatra podjednako vanim kao nae dobro. Predstavlja zbir razlika, to podrazumjeva donoenje odluke u skuptini jednakih iz ijeg vijeanja niko nije iskljuen, u kojoj svaki ovjek glasa. ovjekovo shvatanja svog vlastitog interesa je pod dubokim uticajem vrijednosti i miljenja drutvenih grupa kojim pripada. Opta volja se prihvata kao zajednika jer je svima doputeno slobodno i ravnopravno uee u donoenju zakona, a zakon predstavlja volju zajednice, tj.javna volja koja se odnosi na stvari od opteg interesa. Ruso je bio zainteresovan da ljudi ive u skladu sa naelima koja mogu kritiki i voljno prihvatiti, a to mogu kad uestvuju u donoenju istih. To znai da opta volja mora stalno da bude u njima, ako ljudi hoe da budu slobodni. Nije dovoljno da ljudi samo uestvuju u donoenju zakona (to mogu raditi iz sebinih interesa, a da oni opet budu pravedni), nego je potrebno da imaju i stalnu volju (elja svakog graanina za zajednikim dobrom, za pravdom). Graani koji glasaju protiv odluke spremno je prihvataju, jer vjeruju da je doneena na pravi nain. Vrlina sistema je u tome to on ini ljude sklonima da svoje elje prilagode eljama drugih ljudi, zbog toga to misle da tako treba, a ne zato to misle da moraju. Opta volja je zajedniko Ja, koje nadvladava drutvene protivrjenosti prouzrokovane sebinim interesima. Ona je ono isto u ivotu jednog naroda, to je ljubav prema samom sebi u ivotu svakog pojedinca.Volja svih za razliku od opte volje jeste zbir posebnih volja. Ona podrazumjeva volju svih pojedinaca u drutvu i gleda na korist pojedinca, dok opta volja je zajednika i gleda na optu korist. Pojedinana volja tei prednostima, a opta volja jednakostima.etiri uslova drutva jednakih *1. Svaki ovjek ima pravo da uestvuje u donoenju odluka, prema kojima su svi u obavezi da im se pokoravaju.Vlada da bi bila legitimna zahtjeva pristanak onih kojima se vlada. Suverene odluke donose svi graani. ovjek jedino ima pravo da odluuje kakav e zakon biti, ali nema ovlaenje da presuuje u svom sluaju kad se zakon, bilo administrativno ili sudski, odnosi na njega. Pravo na primjenu ili nametanje zakona jeste zakonsko pravo , pravo uestvovanja u donoenju zakona je moralno pravo, koje se moe izgubiti jedino krenjem zakona.2. Osobe koje donose suverene odluke morau to da uine kao graani, a ne kao lanovi organizovanih gupa, koje su manje od drave, manje od svekolike pol. zajednice kojoj pripadaju.Vano je da nema drugih drutvenih grupacija u dravi, nego da svaki graanin izrazi svoje miljenje. Grupacije predstavljaju optu volju za lanove, a pojedinanu za dravu, tako se gubi broj volja u odnosu na broj stanovnitva. Organizovane grupe su vre i nepokornije nego privatni graani, jer privatni graanin obino nema svoju koncepciju politikog interesa, ono to on eli da uini za njega varira s uticajem drugih graana na njega. ovjek ima dvije trajne ellje: da zajednica napreduje i da njemu bude dobro u njoj. To da njemu bude dobro u njoj je povezano sa njegovom idejom o tome ta zajednicu ini naprednom. On e svoj privatni interes uskladiti s onim u ta druge moe da uvjeri da je opti interes. Privatni interesi e biti manja prepreka za donoenje razumne odluke, nego to bi to bila politika, odanost ili predrasude koje dijele ljudi u organizovanim grupama, jer u org. grupi graanin stie svjesne interese i lojalnost koja ga vie vezuje za grupu nego za cijelu zajednicu. Ruso je bio svjestan nemogunosti nepostojanja org. grupa, zato je smatrao da je postojanje mnogo takvih grupa, nego samo nekoliko. Ruso je pretpostavljao da e koalicija sainjena od mnotva manjih grupa biti slabija i nestabilnija od koalicije sainjene od svega nekoliko velikih grupa. Ono to je on elio da izbjegne je uspostavljanje stalne veine, jer svako ko je izvan veine ne igra stvarnu ulogu u donoenju skuptinskih odluka. Ljudi koji osjeaju da mogu uticati na odluke, skloni su da je prihvate kao zajedniku odluku, odluku cijele grupe kojoj pripadaju, ak i kad glasaju protiv nje. 3. Graani moraju stvoriti svoje zakone i ne smiju birati predstavnike da to ine umjesto njih.Bio je svjestan da u velikim dravama ljudi ne mogu sami donositi zakone i zato je bio protiv velikih drava, vjerovao je da je u velikim dravama nejednakost neizbjena. ovjek je izgubljen u drutvenoj sredini, koja je suvie velika da bi je mogao kontrolisati. Izabrati nekog da umjesto vas donosi zakone ne znai potvrditi vae zakonodavno pravo, znai odrei ga se.4. Suverena skuptina ne smije primjenjivati zakone koje donosi.Ruso nije zainteresovan da zakonodavna i izvrna vlast treba da kontroliu jedna drugu, on je zainteresovan da se donesu pravedni zakoni vie nego da se pravedno primjene na posebnu osobu. Zakon posmatra podanike kao jednu cjelinu, a radnje uzma apstraktno, nikad ne gleda ovjeka kao pojedinca niti radnju kao pojedinanu. Oni koji sprovode pravdu uvijek imaju ogranienu vlast, procedure koje korite ograniene su obiajem i pravom i postoji pravo albe na njihove odluke, a te mjere se ne mogu preduzimati protiv suverene skuptine.Koncept slobodeRuso je izjednaio slobodu i dravu, po njemu je sloboda jedino i mogua u dravi, pod njom podrazumjeva pokoravanje zakonima koje propisujemo sebi, a zakon je sredstvo za moralnu slobodu (zakon razuma=zakon prirode) jer nam pomae da budemo osobe kakve bi eljele da budemo, jer sve nae elje nisu u skladu sa pravdom (optim dobrom). ovjek postaje moralno bie u procesu prilagoavanja, odnosno u drutvu, a pod tim podrazumjeva priznanje postojanja pravila kojima se mora pokoravati. Sloboda se sastoji manje u onome to elimo nego u nepokoravanju volji drugoga, ona se isto tako sastoji i nepokoravanju volje drugog naoj volji. ovjek je slobodan u mjeri u kojoj moe ivjeti onako kao to mu izgleda da je dobro, i u kojoj ono to smatra dobrim zavisi od mnogo ega, ne samo od njegovih moralnih naela. To dobro zavisi od vrijednosti koje usvoji, ideja o tome kako bi ljudi trebali ivjeti i ta je vrijedno raditi ili imati. Samo kao racionalno stvorenje i svjesno svojih odnosa sa drugima ovjek stie slobodu, kad obuzda svoje strasti, tako da ne djeluje nepravino, on se osjea slobodno. ovjek se raa slobodan i dobar, a to moe biti jedino ako ivi u drutvu jednakih. Po Rusou postoje tri vrste slobode: Prirodna sloboda- ograniena jednakim snagama pojedinaca Graanska sloboda- ograniena optom voljom Moralna sloboda- ograniena zakonom koji smo sami izabraliPrirodno stanje ovjek izvan drutva nije ni dobar ni lo, nego bez vjetine govora (slian ivotinji) Poeo je da sarauje s drugim ljuima zbog odravanja Na osnovu saradnje stekao je vjetinu govora, a zatim se razvio i razum Nije stvorio ni kontrolisao razvoj drutva, nego je prolazio kroz njegove faze razvoja Prirodno pravo i prirodni zakoni ovjeku su bili nepoznati dok se nalazio u prirodnom stanju Drutvo je ovjeka uinilo sklonijim poroku nego vrlini Pokvarenost posljedica drutvene nejednakostiRuso osporava uenje o prvobitnom grijehu ovjeka jer je ovjek prirodno dobar, ali ga drutvo kvari. ovjek u prirodnom stanju ne posjeduje svoj razum u potpunosti, jedino u drutvu on potpuno razvija sposobnosti koje ga razdvajaju od drugih ivotinja i moe znati i praktikovati moralni zakon. Ljudi u prirodnom stanju nemaju prava i dunosti osim jednih prema drugim, tako da usamljeni ljudi trebaju slijediti samo naelo razboritosti, dok mesto za moral postoji u odnosima meu ljudima. Moralna pravila nisu ona kojima nas ui iskustvo, u smislu da dobijemo ta elimo. Cilj moralnog bia je ivjeti u pravim odnosima sa drugim i sa sobom,to je srea samosvjesnog stvorenja. Ljudi su u stanju prirode usamljeni, nepromiljeni, nemaju miljenje o sebi i njihovim postupcima ne upravlja elja da drugi o njma dobro misle. Nema nejednakosti jer ma kakave su razlike izmeu ljudi, one nemaju drutveni znaaj. Ljudi su inteligentniji i dosetljiviji od ivotinja, kako se poveavala njihova mo da zadovolje svoje potrebe, tako su se i potrebe uveavale. Dok su se porodice mogle same izdravati, nejednakost je postojala samo unutar njih, bila je prirodna i privremena (odnos roditelja i djece). To je po Rusou najsreniji period drutvenog razvoja ovjeanstva, kad ljudi jo nisu postali orua ili rtve drugih ljudi. U prirodnom stanju su svi jednaki i sloboni i svi zavise samo od prirode, a kako je ona bezlina sila, tako je i bezopasna. U tom smsilu je i dravu poistovjetio sa prirodom, kad je rekao da je i ona bezlina mo, da svi zavise od nje i da su u njoj mogui jedino politiki odnosi, za razliku od drutva gdje su lini odnosi, ljudi zavise jedni od drugih i stvara se ljudska zavisnost. Drava je utemeljena radi zatite svojine (bogatih). ovjek je po prirodi miroljubiv i bojaljiv, raa se za ivot u vrlini. Postoji ravnotea izmeu potreba i elja.Prvobitna dobrota ovjekaRuso osporava uenje o prvobitnom grijehu. ovjek je po prirodi dobar ali ga drutvo kvari. U stvari, ovjek nije ni dobar ni lo, na poetku je bez govora (nesposoban da misli i razmilja, lakouman, lijen i neagresivan). ovjek je po prirodi miroljubiv, bojaljiv, dobar i raa se za ivot u vrlini. Postoje dvije primitivne strasti, a to su samoljublje i samilost. Samoljublje predstavlja ovjekove elje iji je predmet zadovoljenja njegovih sopstvenih potreba, samoljublje imaju i bia koja nemaju samosvijest. Ono je primitivno, za razliku od tatine, koja nastaje u drutvu. Primitivne strasti nas odravaju u ivotu. Dobre strasti dovode do drutvenog mira, a opake do sukoba sa sobom i drugima. Samoljublje nije ni dobro ni zlo, sastoji se od strasti i elja. Tatina je elja da nam se drugi dive, uvijek je zlo i ne moe biti zadovoljena. Razlika izmeu tatine i samoljublja je u tome to se tatina ne mora zadovoljiti da bi ovjek opstao u ivotu za razliku po samoljublja. Strasti koje nastaju iz tatine su ili nezasitne ili preteke, a dok se ne zadovolje naruavaju duhovni mir. Moralni razvoj je spontan proces i podrazumjeva priznanje postojanja pravila kojim se mora pokoravati. Savjest je uroeno naelo pravde i vrline prema kojem prosuujemo da li su nae radnje ili radnje drugih dobre ili loe. Razum je pogreiv, savjest je nepodmitljiva, ona nas podstie da elimo dobro, a ne razum. Podstie nas na dvije vrste sklada: 1. Unutar naeg duha i izmeu naih strasti i 2. Unutar drutva i njegovih pripadnika. Savjest nije razum i njeni nalozi nisu prosuivanja nego osjeanja. Savjest je uroena ali tek do izraaja dolazi u drutvu, jer da bi nas mogla pokrenuti moramo biti samosvjesna racionalna bia. Ona uvijek podstie na istu radnju ako su situacije sline. Povezuje se sa osjeanjem stida. Razum moe poznavati pravdu, ali je ne moe eljeti. Ono to je najbolje ovjekovoj prirodi nije dato samo od sebe, nego tome treba teiti i usavriti.

ModernaPotie od latinskog modernus, modus- nain, mjera- duh vremena. Znaenje Moderne se razdvaja u dva pravca:1. Transformacija zapadnjale civilizacije XV i XVI vijek. Istorijski period- poetak industrijalizacije Zapada i ubrzan razvoj trgovine.2. Istovremeno znai dubinsku i revolucionarnu antropoloku transformaciju u kojoj ovjek formira novu radikalnu sliku svijeta. Karakterie se kao zaokret zamjene teolokog miljenja racionalitetom.Ovo je dovelo do poveanja povjerenja ovjeka u vlastte mogunosti. Osnovna stavka je vjera da se pomou ljudskog razuma moe u potpunosti objasniti svijet, savladati priroda i izgraditi drutvo u skaldu sa zahtjevima i principima racionaliteta. ovjek se treba podrediti principima koje je sam postavio iz svog razuma. Dolo je do raanja nove slike svijeta, nakon graanskih revolucija, kojima je bio dovren put raanja modernog drutva. U novovjekovlju se odbacuje moral i nasuprot njega promovie putenost i ivotnost ovjeka. Potpuni zaokret znaio je da ovjek vie nema unaprijed dati transcedentni smisao egzistencije, jedan sistem normi i stavova koji obezbjeuje smisao, ve ga mora sam stvarati. To znai da je ovjek postao subjet istorije- onaj koji stvara istoriju. Kod Fichte-a smisao ljudskog djelovanja je iskljuivo u ljuduskoj djelatnosti. U novovjekovlju se uzdigao racionalizam ija je kljuna podloga praksisa Ratio, um ovjeka na osnovu koga razaznaje ta jeste, a ta nije proizvedeno. U Moderni racionalizam se pojavljuje u dvije magistralne linije:1. Kartezijanski racionalizam- smatra da se na bazi ljudskog racia moe modelirati vanjsko okruenje2. Racionalizam se shvata kao individualno sredstvo orjentisanja ovjeka koji egzistira kao subjekt.Racio postaje vrhovni autoritet, vrlina prestaje biti hrianska duhovna krepost, ve postaje ivot po zahtjevima uma. Kardinalno pitanje Moderne jeste mo. Znanje je mo. Bacon. Progres se interpretira na bazi spoznaje racionalnih principa. ovjek postaje subjekt- graanin- onaj koji donosi zakone, kojima se samoograniava. Kako je napuen koncept Pada, naputena je i moralna uloga drave, kojoj je sad pripisana funkcija obezbjeeja uslova za nesmetano odvijanje ljudske radinosti, putem sistema pozitivnopravnih normi. ovjek i ljudska priroda su tretirani kao vrijednosti po sebi. Bit subjekta je radom kreirati sebe. Racionalnom upotrebom radnih potencijala ovjeka moe biti ostvareno progresivno osloboenje od svih stega, kako prirodniih, tako i drutvenih. Sloboda se posmatra kao sloboda od- sloboda od vanjskih ogranienja (prirodniih, drutvenih) i sloboda za- hrianska sloboda za moralni izbor. Moderna predstavlja koncept shvatanja istorije kao sukcesivnog beskonanog Progresa u kome je savreno stanje nedostino, ve se ljudsko drutvo beskonanno usavrava.Pojam vremena u Moderni *Antiko shvatanje istorije- Istorija logiki nuno ima ciklini tok, jer ukoliko je vrijeme beskonano, a broj moguih stanja svijeta ogranien, prije ili kasnije, dogaaji u svemiru se moraju poeti ponavljati.Hriansko shvatanje istorije- Istorija poinje tako to se trenutkom grijeha prekida stanje bezvremenog vanistorijskog Raja, nakon ega ovjek biva baen u Pad. Istorija traje do neke vrste interpretacije apokalipse, suda i izbavljenja, nakon koga se vraa stanje izgubljenog bezvremenskog savrenstva u Istoriju, koja se na kraju zavrava momentom izbavljenja kojim poinje nova vanistorijska egzistencija ovjeka.Moderno shvatanje istorije- Istorija ima linearni uspinjui tok: na osnovu sukcesivnog podizanja znanja, te stalnog evolutivnog prilagoavanja ovjek se u vremenu sve vie uzdie kao humanitet. Istorija kao linearni sukcesivni i beskonani tok uzdizanja ovjeka ka sve savrenijim formamama egzistencije, postaje sukcesivni proces progresa.

Progres *U Moderni se ovjek posmatra kao bie koje se progresivno usavrava zahvaljujui radu i razumu. ovjek svojim radom, koji je podignut na metafiziki rang ovladava prirodom, oslobaa se neznanja a samim tim i straha, jer je uzrok straha nepoznato. Zahtjev za progresivnim razvojem promjenio je status nauke i znanja, njima je isporuen zahtjev za primjenjivosti u praksi. Rascjep izmeu teorije i prkase je ukinut (primjer povezanosti teorije i prakse jeste filozofije i politike-ratia i praksisa). Simbol te sinteze je Robespijerova sinteza kojom je definisao Revoluciju: Na zemlji uspostaviti carstvo mudrosti, pravde i vrline. Poto sama Moderna podrazumjeva zamjenu teolokog miljenja racionalitetom, Bacon je postavio zahtjev da se ovjekov um oslobodi idola- (idoli plemena- zablude koje su uroene ljudskoj prirodi, antropoloke karakteristike; idoli peine- personalne predrasude karakteristine za pojedinca, a koje su posljedica njegovog vaspitanja i obrazovanja; idoli trga- lingvistike, semantike i sintaksine greke sadrane u samojj prirodi jezika i gramatike; idoli teatra- posljedica primljenog sistema, sistema miljenja, nekritiko prihvatanje nauke)- nasljeenih zabluda koje zamagljuju spoznaju (predrasude).Kriterijum efikasnosti u Moderni *Kriterij korisnosti manifestuje se sa zahtjevom da filozofija i nauka, zasnovane na novim metodolokim osnovama imaju svrhu gospodarenja nad prirodom i da kriterij korisnosti znai konani raskid sa antikim shvatanjem filozofije kao znanja koje je svrha samo sebi, ispostavlljen je je zahtjev teorijskoj filozofiji za praktinom korisnou. Uspon razuma traio je novu metodologiju propitivanja, koja se oslanja na mehanistiku sliku svijeta, shvatajui ljude i ivotinje kao maine, ije se funkcionisanje moe u potpunosti shvatiti i determinisati, kad se postigne potreban nivo znanja. Progres se povezuje sa pojavom mainizacije, gdje je efikasnost stroja osnovno mjerilo njegove vrijednosti, tako se i razliite drutvene i politike doktrine nastale pod uticajem ovih ideja baziraju na ovom kriterijumu. Negativan aspekt mainizacijske efikasnosti imao je negativnu stranu, a to je to je predstavljao elemntarnu zamisao totalitarnog drutva. Porijeklo mehanicistikog modela lako je vidljvo- ono pravi intelektualnu analogiju sa industrijskom revolucijom i ulogom koju je mainizacija donijela u podruju ekonomije. Utilitarizam evocira ideju efikasnosti stroja kroz naelo: maksimalni efekti za minimalni utroak kapaciteta Utemeljiva utilitarizma Jermy Bentham naelo efikasnosti postavio je za kriterij svakog djelovanja.Shvatanje rada u Moderni *U Moderni rad se podigao na metafiziki rang. Rad je nain na koji ovjek kao subjekt djeluje, koji obezbjeuje smisao: izbavljenje- savladavanje prirode u kategoriji progresa. Radom ovjek savladava divljinu izvan sebe i u sebi i ovjek sam sebe proizvodi u procesu istorije. ovjek kao subjekt izdie se iznad objekta (prirode). Rad postaje nain na koji ovjek negira postojei svijet, jer ga radom mijenja, odnosno kreira. ovjek postaje radna ivotinja- Hajdeger. Kult rada je karakteristina crta novonjekovnog ovjeka za razliku od suprotnosti u antikoj i feudalnoj etici, gdje je postojao prezir prema radu. Rad je postao kljuno obiljeje ovjeka, a ne etika- moral.

TOMAS MOR Postoje dva tumaenja Utopie, kao o i topos (ne i mjesto), tj. mjesto koga nema, upuuje na djelo kao literarnu fikciju bez posebne pretenzije na stvranost.Amaurot- nevidljivi grad Ahorijanci- narod bez zemlje Rafael Hitlodei- ira besmislicaDrugi nain tumaenja Utopie jeste kao e i topos, to bi znailo bolje ili sretno mjesto. Ukazuje na djelo koje govori o boljem svijetu od postojeeg, predstavlja vid kritike stvarnosti, kritika postojeeg i vizija boljeg. Tri pristupa utopiji: Socijalna interpretacija- akcent stavlja na el. komunizma u djelu Konzervativna- projekt vjerske obnove (kritika Evrope i moralni apel hrianima) Istorijski- izraz duha vremena, izolira ga od daljnih odnosa s kasnijim novim vijekom.Pet interpretacija Utopie:1. Kao izraz moderne2. Projekt vjerske obnove3. Ranokomunistiki nacrt4. Projekt totalitarnog drutva5. AntiutopijaModernost UtopieModernost djela Utopie ogleda se u tome da je tu u pitanju kritika postojeeg svijeta i vizija novog, opis realnih drutvenih odnosa, kao i opis jo nepostojeih. Prva knjiga je argumentovano izlaganje manjkavosti stvarnog ekonomsko-politiko-socijalnog stanja Engleske i Evrope u cjelini (obrada poveanja stope kriminaliteta, porast seljaka-beskunika), dok druga knjiga predstavlja viziju alternative. Za smrtnu kaznu Mor iznosi da je nepravedna i neproporcionalna, ali prije svega neefikasna, jer se odnosi na poinioce a ne na uzroke kriminaliteta. Ako se ne uklone uzroci bijede i sirmatva, poinioca nijedna kazna nee odvratiti od toga da poini zloin. Umjesto smrtne kazne Mor zagovara prevenciju i ideju prevaspitavanja. Ideja je da se iskorijeni kriminal, a ne da se uklone kriminalci. Mor smatra da je uzrok pojavi kriminaliteta drutvenoekonomski, posljedica specifinih odonosa i procesa, opte osiromaenje prouzrokovano nepravednom raspodjelom. Prvi korak koji mor predlae jeste radna kazna, jer: 1. Doprinosi optem poveanju proizvodnje, time smanjuje bijedu; 2. Preventivno djeluje protiv kriminaliteta; 3. Ouvava ljude koje je mogue transformisati. Takoe kritikuje i privatno vlasnitvo jer smatra da proizvodi odreene drutvene fenomene koji negativno djeluju i na pojedinca i na drutvo u cjelini. On predlae reformu institucija, koja bi imala za cilj da jo nepostojei bolji svijet realizuje u stvarnosti. Smatra da je mogue uspostaviti unutarsvjetski Raj, tj. da je potencijalno bolji svijet mogu u ovozemaljskom ivotu, a taj bolji svijet ovjek treba da stvori racionalnom upotrebom vastitih fizikih i umskih kapaciteta. Pokretaka sila istorije je potreba da se izdigne iznad prozaine realnosti, ona proizilazi iz tenje ovjeka koji ivi u konkretno istorijskoj situaciji udi za idealnim. Utoia uvodi ideju boljeg svijeta u imanenciju. Centralna misao utopie je da institucije odreuju ovjeka, tj.da je pojedinac determinisan objektivnim osobinama drutvenog poretka, determinisam je drutveno-ekonomskim odnosima. Naputa se teologija pada, jer ovjek nije optereen nasljeenim Grijehom, pad nije totalan nego relativan. Antropoloki optimizam- ljudska jedinka se moe popraviti, tj, potencijalno bolji ovjek je mogu ukoliko se konstruiu adekvatne institucije (primjer radne kazne). Srea kojoj tee utopljani je unutarsvjetska, srea ovjeka u dravi i drutvenoj zajednici, smisao i svrha je poboljanje ivotnih uslova ovdje i sada. Temelj izgradnje drave je ljudski razum. Moderna ideja toleranicje pojavljuje se kao pravo da svako vjeruje u ta hoe, otvara novu vrstu kritike stvarnosti, ne na osnovu dogme nego na osnovu diskusije. Novovjekovni aspekt Utopije je vraanje Carstva u imanenciju i djelo ljudskih ruku.Utopia kao projekt vjerske obnoveI katoliki i protestantski interpretatori kao osovni sadraj djela ne vidi politike, nego vjerski pamflet. Ova vrsta interpretacija prihvata kao temljeni konkretni sadraj djela objavu o zlatnom dobu, ali smatra da se ne radi o imanentnom spasu ve o transcedenciji. Protestanstki pristup je da kritika stvarnog drutvenog stanja nije kritika samo svjetovnih institucija, nego i moralnih, naroito katolike Crkve. Protestantske konotacije protiv katolike Crkve: Nacrt religijske tolerancije Izbornost svetenika od strane naroda Odbacivanje celibataKatoliki pristup interpretira djelo kao prikaz transcedentne zajednice koje je bukvalno o mjesto, tj. mjesto koga nema unutar istorije i materijalnog svijeta. Namjera djela je da demonstrira religijsku premisu da je istinska ljudska zajednica nemogua u podruju politike. Pozivaju se na Morovu kritiku privatnog vlasnitva i smrtne kazne. Za privatno vlasnitvo kau da je to uzrok koruptivnosti politike, odnosno njene moralne manjkavosti, a smrtna kazna je gordost ambicije da se ljudski zakoni stave iznad boanskih. I sve religije u utopiji su monoteistike, dok je ateizam zabranjen, odnosno nevjerovanje u besmrtnost due.Komunizam UtopieKomunistike interpretacije Utopie insistiraju da je u pitanju radikalna reforma cjelokupnog drutvenog ivota, sa fokusom na eliminaciju klasne strukture, ukidanjem njenog uzroka-privatne svojine. Mor je definisao klasni sukob kao uzrok drutvene nepravde. Uveo je i pojam oligopola- mala grupa kapitalista u jednoj oblasti ostvaruje potpunu dominaciju nad ostalim uesnicima drutvene reprodukcije, oligopolisti diktiraju cijene. Mor je predloio drutveno vlasnitvo, da svi rade i da sve pripada svima. Ukinuta je i suprotnost umnog i fizikog rada ali je uvedena i centralnoplanska privreda, primat je dat ekonomskim odnosima, a politika je shvaena kao sredstvo gospodarenja jedne klase nad drugom.Totalitarni aspekt UtopieDrutvena struktura shvaena je kao sintetika cjelina, a sttukturalni princip Utopie kao univerzalna meuzavisnost svih podruja drutvenog vota, drutvena kontrola je totalna. Pojedinac se ukida u strukturi cjeline, ostvaruje se homogena cjelina, dok institucije odreuju ovjeka. Jedinicu drutvenog (ekonomskog) ivota ini porodica. Svaki grad ima 6000 porodica. Na elu 30 porodica nalazi se filarh, cijela Utopia ima 200 filarha, svakih 10 bira protofilarha, koji izmeu sebe predlau etiri kandidata, od kojih se, tajnim glasanjem bira doivotni vladar. Zastupljen socijalni ininjering, br. graana ogranien, primjenjuje se jedna vrsta kolonizacijske politike. Upotreba prisilnog rada u radnim logorima. Ogranienost kretanja.Totalitarni aspekt nalazimo i u Gradu Sunca- predstvalja apsolutistiku vladavinu jednog superiornog Vladara, ima potpunu religijsku i svjetovnu vlast. Vladar je doivotan, biran od strane kolegija visokih funkcionera drave. Njemu pomau tri ministra: Razuma- zaduen za obrazovanje, kulture i javne poslove; Vlast- zaduen za policijske, diplomatske i vojne poslove; Ljubav- zaduen za fiziku kulturu i porodicu. Parlament je dvodom, prvi dom ini kompletan narod, a drugi dravni slubenici. Za Grad Sunca se moe rei da je mnogo rigdniji i centralistiki poredak. Osnovni princip u Kampanelinoj Dravi sunca je potpuna zajednica, koja se ostvaruje odstranjivanjem egoistinih nagona i predanou jedinke cjelini. Ukidanje porodice i privatne svojine, predstavljaju glavni izvor drutvenih sukoba. Drava regulie nain ivota svojih podanika. Temljna postavka koja odreuje totalitarni karakter Utopie je vrsta racionalizma na njoj se ona gradi, to je konstruktivistiki racionalizam, kako ga Hayek kasnije nazvao kartezijanskim racionalizmom. Eliminacija mitskog miljenja i religije- ideja je da se drutvo utemelji na razumu, a ne na instinktima, vjeri ili mitu. Pridaje se veliki znaaj vaspitanju i obrazovanju i postojanje kulta Voe.Agresorski aspekt UtopieNa totalitarni aspekt se nadovezuje i agresorski, samim tim to agresija se izvodi iz totalitarne recepcije U Utopiji pitanje agresije se uvodi u obradi teorije odbramenog rata, u Utopiji je naveden negativan stav prema agresorskoj politici, jer se radi o teoriji pravednog rata. Kljuni agresorski aspekt sadran je u emi Mi i drugi Agresorski aspekt u Utopiji prisutan je i u formi agresije prema unutra, tj.prtiska koji sistem vri nad vlastitim stanovnitvom. Prisila se ogleda kao prinuda da se uestvuje u sloenoj mrei demokratskih odluka, koja je zamiljena da garantuje slobodu graanima, tj.graani su prinueni na sistem. Tako je u Platoniarskoj utopiji prikazan estetski manifest- projekt unutranjeg savrenstva, koji pokazuje prezir prema onom spolja ali ne i potrebu da ga apsorbuje u sebe, tek s Aleksandrom, taj estetski stav postaje agresorski i potreba da se savreni projekat planetarno proiri. Unutranja politika se vodi na osnovu moralnih naela, dok spoljanja je voena realpolitikim motivima.Negativna UtopiaNegativna utopija ili dystopia, nastala od kovance dio i topos (dio-negativno; topos- mjesto). Distopia je opis antiutopie, odnosno drutva u kome su date neke temljne opte negativne crte. Sinonim termin je cacotopia (kakos- lo, zao, rav). anr negativnih utopija susree se u djelima poput 1984 D. Orvel, Farneheit 451, Vrli novi svijet Aldous Huxley. Sadraji se interpretiraju kao satira ili ironino-afirmativan prikaz stanja koje se zapravo kritikuje. Postoje dva principa utopije:1. Zakon heterogenije cilja (Wundt)- govori o tome da svaki cilj, ak i u svojoj istoj realizovanosti, izlazi van okvira prethodno postavljenog nacrta2. Zakon socijalnog iluzionizma (Sorokin)- govori o tome da i besprijekorno postavljen cilj nosi sa sobom slijepog putnika u vidu nepredvidivih propratnih efekata.Ideja antiutopije je da se detektuju neeljene skrivene tendencije u stvarnosti i time onemogui njihovo sprjeavanje. Antiutopijski koncept odlikuje odsustvom utopije. Odsustvo Utopie, nevjerovanje u kvalitetno bolji drugi svijet ije je postojanje jo nerealizovano, ali mogue i kao takvo pozitivni zadatak za sadanjost. Povijesni neuspjeh istorijskih utopija proizveo je situaciju nihilizma (hrianstvo, komunizam, nacizma itd.). Upadljiva crta antiutopije je nevjerovanje da je bolji svijet mogu, i prihvatanje datosti kao nesavrene, ali jedino mogue. Pesimizam antiutopije je odraz injenice da su svi veliki projekti sizifovski. Karakteristina crta distopije je prevoenje ovjeka sa pozicije racionalnog bia koje svojim radom djeluje na svijet mjenjajui ga u bolji svijet u bie koje odustaje od razuma da bi prihvatilo egzistenciju pukog trajanja. Distopija je centralno kotrolisan ekonomski sistem, ovjek u distopijskom korporatizmu nije vie radni subjekt, ve robotizovana maina.Zato je Mor proglaen za sveca *Tomas Mor je bio savjetnik kralja Henry-a VIII iz dinastije Tudor, a 1529.god.postao je i lord kancelara. Postepeno je doao u sukob sa kraljem. Sukob je poeo Henry-evim razvodom od kraljice Catherine Aragonske, za ta nije dobio podrku od Pape, Mor se nije slagao, ali nije ni javno osporio odluku. Tad je dao ostavku koju kralj nije prihvatio. Sukob je kulminirao odbijanjem Mora da podri kralja i Cromwella da ukinu slobodu crkve, te je odbio da potpie dekret (1534.g.) kojim bi se priznalo pravo legitimnog nasljea kraljevom djetetu sa Anom Bolen (kraljevom drugom enom). Kralj ga je tad zatoio u Tower, gdje je 1535.g. pogublljen. Iste godine ga je katolika Crkva proglasila svecem, zbog njegove spremnosti na rtvu , kojom je dokazao da su mu fundamentalni principi humaniteta ispred puke politike moi, umro je za jedinstvo Crkve i univerzalni konsenzus vjernika. Postao je svetac meu politiarima. Ivan Pavao II (2000.god.) proglasio je Mora zatitnikom dravnika i politiara.

MAKIJAVELIMakijaveli je prvi moderni politiki mislilac, zanemarivo je ekonomsku, religijsku i moralnu stranu, interesovala ga je samo politika, u kojoj je vidio samo borbu za mo. Mo pokree praktino djelovanje sudionika politike igre. Po njemu svijet politike je istorijsko zbivanje, osnovni izvor vladarskog znanja je istorija, na nain da vladar moe da ui iz nje, bio je fasciniran antikom politikom praksom. Bavljenje politikom po njegovom razumjevanju nije put koji vodi njenom razumjevanju. Njegov ideal je republika, po njemu ljudi su samo u republici vasptani za zajedniki ivot, to je vladavina zasnovana na zakonu. Svojim djelom Vladalac elio je da pomogne buduem ujedinjenju Italije, a ne da se dodvori Mediijima, djelo je i ogranieno na deskripciju kako se mo postie, odrava i gubi. Smatrao je da se u Italiji prvo mora uspostaviti monarhija, koja bi prerasla u republiku. On je iskljuio etiku dimenziju vrjednovanja politikih akcija, ne dodiruje pitanje opravdanosti, nego samo iznosi injenice za uspjeh ili neuspjeh. Faktori mogueg uspjeha: vrlina+srea+okrutnost.

Antropoloki pesimizam: - dominantna sklonost ljudi ka zlu - ljudska priroda bitno nepromjenljivaovjek je nagonsko bie, taka u kojoj se sukobljavaju razliiti prirodni impulsi. On tei da zadri ono to ima i da dobije ono to nema, ali poto dobara nema dovoljno, ljudi su u stalnom sukobu. ovjek kao nezadovoljno bie. Ljudi se mogu vaspitavati samo u dravi za drutveni ivot.Cilj je jedan, a to je drava, ona je vrijednost po sebi, njeno dobro je cilj kome vladar treba da tei. Drava je aparatura institucija kojom se vri vlast (vlast je samosvrha). Drava je moralno neutralna i jedini suveren. U prirodi svake moi je nalog za samouveanjem. Zalaganje za opte dobro je obezbjeivanje trajnosti vlasti i slobodu posmatra kao sredstvo, a ne kao cilj. Zakoni su takoe tehniko sredstvo vladanja, a ne pozitivna formulacija pravednosti, niti iskaz boanske volje. U hrianstvu je mo sankcionisana boanskim autoritetom, kod Grka je determinisana unaprijed zadatim ciljevima, a kod Makijavelija zavisi od ljudskog faktora. Od njega je poela moderna politika teorija osloboena svake veze sa teologijom. Drava je najvii oblik ljudskog udruivanja, a njen zadatak je da ljudima omogui da ive kao ljudi, treba da poiva na pravima i zakonu. Lo stato je prva artikulacija modernog pojma drave kao politike organizacije stanovnitva na nekoj teritoriji sa monopolom sile. Kljuni zadatak je formulacija drutvenog prostora tako da se osigura privatno vlasnitvo kao nain prezentacije interesa. Politika aktivnost podrazumjeva destrukciju sadanjeg stanja u skladu sa zahtjevima budueg stanja, Makijaveli smatra da je puko odravanja u stvari samoukidanje. Dva latentna konflikta: Konflikt graana (lini interesi)- vlasnitvo i konflikt vladara (poredak-opti interes) i graana (individualni interes) + agresija spolja dovodi do lo stato, tj.drave kao: 1. zatita graana od samih sebe; 2. zatita graana od vlade i 3. zatita od vanjskog neprijatelja. Makijaveli je ukinuo normativnu etiku (norma-ono to bi trebalo biti), jer smatra da je ovjek de facto - tu kakav jeste i po njemu se ne moe dati def. ovjeka u antropolokom smislu. ovjek nije ni dobar ni zao, on se razvija. Hriansko shvatanje slobode je sloboda za moralnu odluku, a za Makijavelija ona predstavllja slobodu za djelovanje i kreiranje. Sloboda je sredstvo da budemo autentino ljudsko bie, republika je sloboda u graanskom smislu.Makijaveli navodi i politiku propagandu kao sredstvo legitimiteta, on navodi pet slika:1. Veliki um2. vrstina3. Pravednost4. Komunikacija5. DistancaVladar treba da je sposoban u unutranjoj upravi, da ima radikalan i vrst stav u prijateljstvu i neprijateljstvu, da vrjednuje i nagrauje naroite sposobnosti, posjeduje vjetinu i velika djela. Image: stav i inferiornost mase: antiprosvjetiteljski stav: nemogue podii potinjene do subjekta politike (subjekt je vladar).

Cilj i sredstvo *Na Makijavelijevim postavkama stvoren je stav u politici, koji je nazvan makijavelizam- uenje i shvatajnje politike koja ne bira sredstva da bi ostvarila svoj cilj. Meutim, do tog stava je dovela pogrena interpretacija, jer Makijaveli zagovara da efikasnost sredstva ne zavisi od validnosti cilja ve od efikasnosti samog sredstva kao metodu da se neki cilj realizuje, to znai da efikasnost sredstva opravdava samo sredstvo. U tom smislu sredstvo je legitimno ako je adekvatno zahtjevima situacije, a nelegitimno ako je neprimjereno momentu. tj. da sredstvo opravdava cilj. Dolazi do premjetanja teita sa cilja na sredstvo. Cilj ne opravdava sredstvo, nego nalae upotrebu svih moguih sredstava. Makijaveli politiku vidi kao permanentnu primjenu dva obrazca akcije, metaforino imenovana kao lav i lisica, gdje je la tek jedno od sredstava iz bloka liijeg lukavstva, Treba biti lisica pa prepoznati zamke i lav pa plaiti vukove.

Fortuna i vrlina *Stvarnost je rezultat ljudskog djelovanja + fortuna (kao srea) + fortuna (kao sudbina). Dominacija fortune nije apsolutna, ve je podlona ljudskoj intervenciji, prije svega u smislu dalekovidosti vladara koji je u stanju predvidjeti budue nepovoljne tokove i unaprijed pripremiti potez. Makijaveli zastupa ideju sutinske slobode i odgovornosti u smislu sposobnosti ovjeka da sam kreira vlastiti svijet. Poenta je da budunost nije unaprijed determinisana, ve podlijee ljudskoj intervenciji, po njemu nije mogu apsolutno najbolji politiki poredak, ve je svako realno ureenje relativno (pol.poredak nije koncepiran, ve ga treba stvarati). Po Makijaveliju nema konanih rjeenja, formula. Virt ili vrlina predstavlja skup raznovrsnih individualnih kvaliteta, ona je tehnika (vjetina) upravljanja i vladanja. Ona predstavlja sposobnost i talenat koji vladar treba da ima, sposobnost da se situacija rijei na primjeren nain. Zato je neopravdano postojanje nasljednih monarhija. Vladar treba da ima sposobnost prilagoavanja datostima stvarnostima. ovjek svoju sudbinu moe i sam kreirati, kreiranjem prilika u kojima e se potencijalno nai, a to je mogue na bazi pronicljivosti uvida u mogue potencijalne razvoje buduih dogaaja. Makijaveli naputa tradicionalno miljenje da vladar treba da bude dobar i mudar, on smatra da vladar treba da ima praktinopolitiku mudrost, to znai da vladar ne mora da bude intelektualno superioran platonovski filozof-polubog, ve je dovoljno da se okrui kvalitetnim saradnicima i pomagaima. Vladar treba biti u stanju da trezveno sagleda vlastiti neposredan poloaj i prijetnje koje mu ugroavajui idu. Ako se vladar ne prilagoava novonastalim situacijama, on propada. Harizmatinost vladara objedinjuje sposobnost, tehnike i umjetnost. Virt kao sposobnost je neophodan, ali nije dovoljan uslov za uspjeh u politici, pored toga potrebna je i srea. Veliina vladara ogleda se u nainu da odabere najefikasnije od moguih sredstava. Neto je ocjenjeno kao dobro ako je adekvatno sredstvo za zadati cilj ili ako je u skladu sa duhom vremena. Makijavelijevi metodi preporueni vladaru nisu emanacija nekog metafizikog zla, ve puki opisi prakse.Religija *Makijaveli religiju i moral posmatra kao sredstva vladanja, a ne svrhu. On se ograniio na politiki prostor te zato religiju tretira instrumentalno, u smislu njenih politikih posljedica, on odbacuje primat crkve usljed njene nemoi da se u praktinopolitikom ivotu nametne kao sila kohezije i izbori za vostvo. Podreenost religioznog ivota politikom, iako je Makijaveli ateista, on ne odbacuje ni Crkvu ni religiju a priori, ve iz perspektive pitanja da li su one korisne ili tetne za datu dravu. Jedno sredstvo u jednom vremenu, prostoru i sistemu moe biti efikasno i stoga poeljno, ali u drugom ne mora.

Teorija tvrave *Najoiglednije sredstvo odbrane je vojska i policija. Moe se koristiti i ka unutra i ka vani. Protiv spoljanjeg neprijatelja odbrana drave mora biti zasnovana na vlastitom stanovnitvu, vojska mora biti sainjena od graana. Upotreba sile protiv vlastitog graanstva moe biti efikasno sredstvo samo kratkorono. Za razvoj progresivnog opstanka i razvoja drave Makijaveli odreuje dobre zakone i dobru vojsku, prvo obezbjeuje opstoj iznutra, drugo spolja. Poenta rasprave o tvravama je naglasak na nemoi te vrste sredstava u odbrani poretka, ukoliko poredak izgubi legitimitet (opravdanost odluke koja proizvodi manje posljedice, nego nesprovoenje iste) iznutra, one tad ne obezbjeuju ni iznutra ni spolja, jer neprijatelj e lako nai kolaboraciju unutar tvrave. Najbolja tvrava je naklonost naroda.Nacionalizam *Sva njegova politika razmatranja pokretalo je nacionalno osjeanje, jer je ivio za vrijeme podijeljenosti Italiije i patikularizma. Italija je za vrijeme Makijavelija supena sa problemom haosa, dezorganizacije partikularizma i dezorjentisanosti. Sama Firenca je kao mali relativno mali polis i u silaznoj putanji, imala znaajan i politiki i ekonomski i kulturni uticaj u Evropi, iako je bila vodei evropski grad i kulturno sredite bila je izloena jakoj destabilizirajuoj napetosti klasnog sukoba. Meusobna nesloga blokirala je mo i razvoj Italije. Makijaveli je smatrao da bi se to moglo promjeniti uspostavljanjem nacionalne drave, pa ak i ako bi se to ujedinjenje izvrilo od strane neitalijana. Makijaveli izraava konkretan problem formulisanja italijanske nacije sredstvom nacionalne drave, ono je odreeno istorijskom situacijom razvoja trgovakog i kapitalistikog graanstva, za ije je potrebe trite renesansnog polisa predstavljalo preuzak okvir, pa je tako isporuila zahtjev za organizacijom na nacionalnom nivou. On je smatrao da se unifikacija trita moe postii nacijom i nacionalnom dravom, tj.podvrgavanje populacija istog jezikog i kulturnog korijena sistemu jedne vlasti. Iako je Italija bila jedna od narazvijenijih zemalja u privrednom i kulturnom pogledu, u politikom je dosta zaostajala za drugim evropskim zemljama koje su ve postale nacionalne monarhije. Italija je ostala neujedinjena a unutranje klasne borbe su olakale agresiju spolja.Razlika izmeu Hegelovog i Makijavelijevog shvatanja nacionalizma je u tome to je Hegel posmatrao problem u diskursu ozbiljne ideje drave, dok je Makijaveli traio konkretno rjeenje za konkretni istorijski zahtjev. Hegelovski diskurs naglaava realnost forme koja jo ne postoji, dok Makijavelijev diskurs se odnosi na to ta je mogue od tek potencijalnog prevesti u aktuelno.

HEGELFenomenologija duha *Opti argumenti fenomenologije duha su :1. Iskustvo i znanje2. Potreba za priznanjem3. Odnos gospodara i roba4. Stoicizam i skepticizam5. Nesrena svijest1.Iskustvo i znanje- na najniem nivou svijesti subjekt ne pravi razliku izmeu sebe i onoga to osjea. Na viem nivou pravi razliku izmeu ulnih utisaka i izmeu njih i sebe. Na ovom niovu on je samosvjestan, on je ja. Kao samosvjesno bie on moe da organizuje svoje ulne utiske u jedinstveno iskustvo, u viziju koherentnog svijeta. Hegel shvata ja kao sopstvo koje, iz svojih ulnih utisaka, izgrauje svijet u kome ivi. Duh izgrauje svijet ne znajui kako to ini ili, ak, da je to i uinio i tako postupa sa svijetom kao neim nezavisnim od sebe.2.Priznanje *Svojstvo samosvjesnog bia jeste u tome da sve njegove elje nisu prirodni apetiti, jer ono ima elju da bude priznato od drugih bia, slinih sebi. Ovu elju Hegel zove duhovnom, jer ona ide u uz samosvijest, koja je za njega sutina duha. Ona je prva meu ovjekovim eljama, specifino ljudska i ona ga odvaja od ivotinja. ivotinje nemaju ovu elju , jer nemaju osjeaj svog dostojanstva ili vrijednosti, nemaju potrebu da se potvruju jer nemaju samosvijest, dok za razliku od ivotinja ovjek ima osjeanje sopstvenog dostojanstva ili vrijednosti, ali ono je nesigurno sve dok mu drugi ne priznaju da je ono to misli da jeste. Priznanje prua samopouzdanje i njegova sujeta zavisi od njegove vanosti drugima ili njihovog odnosa prema njemu kao da im je vaan. Samosvjesnom biu je potrebno samopouzdanje kako bi postojao i posjedovao vrijednosti, a samopuzdanje stie s drugim samosvjesnim biem. Za pojedinano ja od najvee vanosti je ta misli i osjea o sebi, ali ono se toga ne moe drati vrsto, ako mu ne priznaju i drugi da je ono to misli da jeste.3.Gospodar i rob *Osnovna elja svakog samosvjesnog bia jeste priznanje od slinih bia. Samosvjesno ja nije zadovoljeno ni u ropstvu ni u gospodarenju, ono tei nezavisnosti, osvedoenju da postoji za sebe. Ali i rob i gospodar su zavisni. Gospodar je podjarmio roba i rob mu slui, ali gospodar zavisi od robovih usluga i od njegovog priznanja. Meutim, gopodar se nalazi u nezavidnom poloaju jer mu rob ne moe pruiti priznanje kome gospodar tei jer je rob inferioran u odnosu na njega, tu potrebu bi mu mogao zadovoljiti neko ravan. Priznanje koje rob daje gospodaru ne stvara kod gospodara osjeaj samopouzdanja. Za vrijeme gospodarenja, moralno i intelektualno stanje gospodara se ne mijenja, on samo tei da odri svoje gospodarenje, ne stie saznanja i samodisciplinu. On ne radi i ne razvija se. Za razliku od gospodara, robovo moralno i intelektualno stanje se mijenja kao rezultat njegovog rada. On stie saznanje, mo nad prirodom i samodisciplinu. Svojim radom, rob djeluje na prirodu, mijenja je i negira, u tom procesu on mijenja sebe. On je proizvoa i tokom proizvodnje on stie intelektualne i moralne kvalitete, znanje, vjetinu i samodisciplinu, koja mu omoguava da dokraji svoje ropsko stanje. Rob se razvija dok gospodar ostaje nepromjenjen.Samo ga strah drava u poslunosti. Robu nije potreban gospodar kao to je on potreban njemu, njegov ropski poloaj, ne zadovoljava ga ali ga i ne spreava da napreduje. Rob kad stekne priznanje, nee ga uskratiti drugima, njegova sudbina je da stvori zajednicu u kojoj svako daje priznanje svakom drugom, zajednicu u kojoj duh dostie svoj cilj i ostvaruje zadovoljenje. Zajednica u kojoj svako priznaje svakog, zajednica ravnopravnih jeste njegovo djelo. Rob je spreman da prizna druge jer uvia da je pravino pruiti svima ono to on trai za sebe, a ne iz straha. ovjek koji tei zadovoljstvu i ne nalazi ga, razmilja o svom iskustvu i postaje mudriji.4.Stoicizam i skepticizam *Stoicizam predstavlja negativan stav prema odnosu gospodara i roba. Stoik vjeruje da je ovjek slobodan bez obzira na njegov drutveni poloaj, samo zato to je samosvjestan i racionalan ovjek je slobodan. Stoikovo shvatanje slobode Hegel naziva apstraktnim, dok je po njemu sloboda konkretna. Sloboda se ne postie povlaenjem iz ivota, nego u ivotu, sticanjem zadovoljavanja u njemu. Jer je ovjek sutinski slobodan i ovjek budui da je samosvjestan i racionalan nuno tei slobodi i nije zadovoljan dok je ne stekne. Skepticizam je esktemni oblik stoicizma. Svijet je privid i iluzija, ne postoji nita emu vrijedi teiti, pokuaj da se sa odbacivanjem svijeta stekne sloboda. To je stav prema ivotu ukorijenjen u nezadovoljstvu, on kae da je ivot bezvrijedan i besmislen. Hegel govori o stoicizmu kao stavu koji je zajedniki i gosppodaru i robu, a skepticizmu kao ekstemnom obliku stoicizma. Stoicizam i skepticizam predstavljaju pokuaj pomirenja ovjeka koji jo nije slobodan sa svojim stanjem. Ideal slobode prije ima rob nego gospodar. Ideal predstavlja zamiljeno stanje stvari za koje osoba misli da je poeljno. Napredak ovjeka je potraga za slobodon, on ne razumije emu tei dok to ne dostigne. Prije nego to pone da uvaava dostojanstvo ovjeka, on mora imati duboko osjeanje sopstvene bezvrijednosti. Tri stava duha: stoicizam, skepticizam i nesrena svijest su simptomi ovjekovog nezadovoljstva svijetom.5.Nesrena svijestI stoik i skeptik se zanose idejom da su slobodni u ovom svijetu, oni zamiljaju da su se prilagodili, ne priznaju da su neslobodni, ali nesrena svijest to priznaje, Hegel je jo naziva i otuenom duom. Ona je sebi stranac, jer je sutina duha da prizvede svijet i prizna ga kao svoj proizvod, dok stoik i skeptik svijet odbacuju. Samootueni duh tei da zadovoljenje koje ne moe dobiti u ovom svijetu, ostvari u drugom, zamilja kasniji ivot. Osjeaj dostojanstva, koji je osujeen u ovom svijetu ovjek potvruje pretpostavljajui da je beskrajno dragocjen biu koje je beskrajno vee od njega. Za Hegela je nesrena svijest u stvari hrianska svijest, jer hrianin priznaje svakoga u onostranom svijetu.

7.Zajednica bez due Razvojem pravne nauke i linih prava, privatna osoba vie nije ni gospodar ni rob. Njegov poloaj je otjelovljen u linim pravima, posebno pravima na svojinu. Slobodan ovjek vie nije ni gospodar ni rob jer nema djelotvornu ulogu u upravljanju i ne sudjeluje u optoj volji. Privatna osoba gleda na dravu kao na vlast nad sobom, nuna za njegovo blagostanje, a izvan njegovog uticaja. On postaje podanik. Slobodan je u smislu da radi za sebe i svoju porodicu, uveava svoje vlasnitvo. Ovdje je ovjek sveden na lina prava i svojinu.8.Svijet kultureSvijet kulture je svijet duha u samootuenju (hrianski svijet- Zapadna Evropa od utemeljenja hrianstva i pada Rimskog carstva do Francuske revolucije). U svijetu kulture nastaje drava. 9.Oblici individualizma *Tri vrste individualizma:1. Tenja ka zadovoljstvu- Pojedinac tei zadovoljstvu i sudi o zajednici i njenim zakonima. Bie moe nai zadovoljstvo samo u onome to je trajno, da bi bilo sreno potrebno mu je osjeanje da napreduje ka cilju, za to u mu potrebni stalni i racionalni napori. Protivrjenost je u tome to trai zadovoljstvo (cilj u ivotu) gdje ga nee nai.2. Romantino ili zakon srca- ovjek prirodan, a drutvo vjetako, ovjek je prirodno dobar, ali svaki ovjek osuuje osjeanja drugih ljudi kad dou u sukob s njegovim osjeanjima, iracionalno odbacivajui vrijednosti njihovih osjeanja i to predstavlja razlog protivrjenosti.3. Vrla savjest- osuuje konvencionalne standarde. Polae pravo na moralne istine, koja je nadmona u odnosu na stanje u svijetu. Ova istina je aprstaktni ideal. Protivrjenost je u tome to se ne zna ta je ideal ni da li se moe ostvariti.10.Prosta i plmenita savjestNastankom drave u svijetu kulture, plemstvo se moralo odrei svojih prava, koja se odnose na prava privatnog sudstva i privatnog rata. Samo posjedovanje tih prava je plemstvo i inilio plemenitim, a plemstvo se odnosi na drutveni status. Hegel ta prava naziva prirodnim bivstvovanjem plemenite svijesti. Plemstvo se odreklo tih prava radi uspostavljanja efikasne drave. Prosta svijest se odnosi na one koji su sumnjiavi i ravnoduni prema bogatstvu, nasuprot plemenitoj svijesti onih koji prihvataju dravu i potuju bogatstvo. Plemstvo odustaje od asti zbog bogatstva a njegova sluba dravi postaje sredstvo za sticanje istog.

11.Racionalistika filozofijaRacionalistika filozofija prosvijeenosti tvrdi da svijet mora biti prilagoen ovjekovim potrebama, podstie ovjeka da preoblikuje drutvo prema sebi samom. ovjek je racionalno bie i sve je, u naelu, mogue racionalno objasniti. 12.RevolucijaU revoluciji ovjek sebe istie kao obnovitelja drutva, za revolucionara sloboda nije samo odsustvo prinude, ona je ono to mi elimo za sebe, to svako od nas svjesno eli, jer imamo osjeaj pripadnosti zajednici. Revolucionar insistira da drutveni poredak mora sprovesti univerzalnu volju, sloboda se sastoji u ostvarivanju univerzalne volje. Univerzalna volja je destruktivna po poredak, a sloboda je jedino ostvariva unutar stabilnog poretka (protivrjenost).Nacija je kao otjelovljenje univerzalne volje, polae pravo na potiskivanje svake posebne volje koja joj se suprotstavlja. Potvrivanje apsolutne slobode dovodi do smrti.Hegelova teorija drave obuhvata *Apstraktno pravo- predstavlja prvi nivo raspravljanja racionalnosti drave, a poetni dio tog apstraktnog prava je apstraktna linost koja je svjesna svoje slobode. Ta apstraktna linost pravi iskorak u svojoj svijesti kad povezuje svijest o svojoj slobodi sa svijeu o slobodi drugih. Drugim rijeima, izraz ja hou ne nosi puku samovolju nego ima obavezujui karakter individualne slobodne volje. U okvirima apstraktnog prava linost ostvaruje slobodu preko svojine.Subjektivna moralnost predstavlja prelaz izmeu apstraktnog prava i objektivne moralnosti. To je nivo racionalnosti gdje subjekt sam po sebi doivljava tenju ka univerzalnosti. On dolazi u situaciju vjerdnosnog procjenjivanja spostvenih postupaka i namjera. Objektivna moralnost ili obiajnost se ostvruje u porodici, graanskom drutvu i dravi. Inkroporisanje individue u politiki poredak, dogaa se u objektivnoj moralnosti. Porodica je prvi momenat ostvarenja slobode koji objedinjuje slobodu pojedinca i optu slobodu. To je prva etika ustanova u kojoj pojedinac prevladava svoju posebnost. Porodica je i etika i prirodna ustanova. Etika jer se zasniva na ustanovi braka, kojom se dvije slobodne linosti obavezuju da budu jedna, a prirodna jer ima obiljja prirodne elijske zajednice i u znatnoj mjeri se zasniva na snazi subjektivnih osjeanja (motivisana je prirodnim osjeajem ljubavi). U graanskom drutvu je osnovna stvar pojedinac sa svojim potrebama. Cilj granskog drutva je u tome da zatiti pojedinca koji cijeli svoj ivot gradi na tome to je privatni vlasnik. U graanskom stanju se pojavljuje sistem meusobne zavisnosti, koja nije umna nego prirodna, zasniva se na odnosu izmeu pojedinaca koji stupaju u taj odnos da bi druge koristili za sopstvene ciljeve i sami bili iskoriteni. Unutar graanskog drutva najznaajniji oblik udruivanja je u klase i stalee. Po Hegelu postoje tri klase:1. Bitna klasa (klasa zemljoposjednika)- predstavllja momenat optosti2. Industrijska klasa (zanatlijski stale)- predstavlja inteletualni momenat, odraz partikularnosti, pripadnici te klase idu za sovjim vlastitim interesom.3. Opta klasa (inovniki, birokratski stale)- klasa konkretne univerzalnosti, birokrate se zaokupljuju problemima od opte vanosti.Graansko drutvo se temelji na prirodnim potrebama a drava na umu. Drava se uzdie iznad graanskog drutva jer zalazi u sferu duha, to uspostavlja jedinstvo pomou umne i slobodne odluke.Drava je spoljanja nunost i treba da omogui jedinstvo pojedinanog i opteg interesa. Za Hegela je ostavrenje moderne drave u punom smislu nasljedna monarhija. Ustav sadri tri momenta: zakonodavnu, upravnu i kraljevsku vlast. Zakonodavna vlast je ona koja odreuje u uspostavlja univerzalno, izvrna vlast je ona koja podreuje partikularne i individualne sfere i interese onom univerzalnom, a vlast krune je ona koja ujedinjuje sve vlasti u personalnom liku vrhovnog vladara. Ogranienost njegove vlasti je u tome to je njegova krajnja odluka u sutina potvrda onih sadraja koji su prethodno obraeni i utvreni od ostalih oblika vlasti. Drava je sama sebi svrha i tek u njoj pojedinac nalazi istinsku slobodu. Hegel nije za demokratiju jer smatra da je narod onaj dio drutvs koji ne zna ta hoe .Drava je zajednica racionalnih bia koja svjesno prihvataju pravila kojima se inae moraju pokoravati.Hegelova dijalektika- logike zagonetke *Dijalektika se zasniva na tezi, antitezi i sintezi. Teza predstavlja postavljanje, proizvoljne odreenosti pojma. Antiteza je drugi stepen-stepen negacije, razlikovanja, suprottavljanja , sukoba i trei stepen jeste sinteza, odnosno negacija negacije, ukidanje negacije- afirmacija- posredovanje koje ukljuuje prva dva stepena i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom viem jedinstvu. Teza i antiteza s jedne strane su ukinute, dok s druge strane i sauvane, tj.sauvano je ono to je u njima bilo opte.Svaki pojma je protivrjean, ima svoju suprotnost i ne moe imati samo jedno svojstvo. Prelaenje iz jednog predmeta u drugi, raa trei. Samo ona ideja koja nije samoprotivrjena jeste apsolutna ideja (ono to je stvarno ne moe biti samoprotivrjeno-duh ostvaruje apsolutnu ideju).Po Hegelu su pojmovi kao to su bie, supstancija, kvalitet, uzrok sami po sebi protivrjeni. Pojam bia je protivrjean jer ako za bilo ta kaemo da ima samo bie, onda tome nita ne propisujemo, jer smao bie, bez bilo kog drugog svojstva predstavlja nita. Hegel za ova dva pojma kau da su identini i da prelaze jedan u drugi, tim prelaenjem raaju trei pojam, i to predstavlja trijadu odnosa, odnosno dijalektiki odnos. Zagonetke i protivrjenosti mogu biti rjeene jedino ako o svijetu razmiljamo kao o umu ili duhu koji se progresivno razvija do punog znanja o sebi. Proces pomou kojeg duh dolazi do potpunog saznanja o sebi jeste dijalektiki. Duh putem svojih aktivnosti i razmiljanja izgrauje znanje o sebi i u tom procesu stie samosaznanje. Duh negira sebe u svijetu koji shvata kao sebi spoljanji, zatim negira tu negaciju kad shvati svijet kao vlastitu projekcijju. Duh koji sebe otkriva u proizvoenju svijeta saznaje sebe jedino kroz nae saznanje o njemu.Pojedinac- drutvo-dravaBie-nita-postojanjeEpistemoloke zagonetke *Predstavljaju zagonetke koje se odnose na problem kako pravimo razliku izmeu znanja i iluzije, izmeu stvarnosti i pojave, promjena kako predmet izgleda nama i promjena koje se dogaaju u njemu. Isti predmet izgleda razliito razliitom posmatrau, iako je u pitanju isti predmet. Hegel se sloio sa Hjumom da ne postoji nita izvan opsega iskustva i sa Kantom da um stvara svijet koji poznaje. Po Hegelu se ove tekoe mogu prevazii ako shvatimo da su znanje ili miljenje i njegov predmet samo dvije strane jednog iskustva, odvojene u miljenju, ali ne i stvarno, i da je saznanje aktivno a ne pasivno. Npr.duh za sebe stvara koherentno znanje o svijetu, ali istovremeno stvara i predmet tog znanja, to je svijet i u tome se ogleda aktivnost saznanja.

TOMAS HOBS 1588-1679Antropoloki profil ovjeka *Osnovni princip kojim se ovjek rukovodi u svom ponaanju jeste princip samoodranja, a u njemu se implicitno sadri i princip moi, to znai da je to drugi princip. Mo nekog ovjeka jesu njegova sadanja sredstva za postizanje nekog budueg vidljivog cilja. Hobs pravi razliku izmeu prirodne i instrumentalne moi (potentia vs potestas). Prirodnu mo deklarie kao izrazitu sposobnost duha ili tijela, dok su instrumentalne moi one koje su steene sluajem, a koje slue kao sredstvo ili instrument za postizanje neeg vieg, kao to su bogatstvo, ugled i sl Instrumentalna mo je u stanju mnogo vie od prirodne da ovjeku u drutvu pribavi dobra za koja se bori sa ostalim. ovjek je po prirodi naonsko bie, voen pokretakom snagom nagona. Sve ljudske nagone razrstava u dvije grupe: 1. Privlani nagoni- s njima ovjek pokazuje tenju da prigrabi sebi sve ono to mu prija i to mu omoguava bolji ivot i 2.odbojni nagoni- pokazuje tenju da izbjegne sve ono to ga vrijea i to mu kodi. Ljubav i strah postaju dvije glavne poluge ovjekovog ponaanja i djelovanja. Ljubavlju se iskazuje sklonost ka onim prijatnim stvarima a strahom tenja da se izbjegne sve neprijatno. ovjek nije ni dobar ni zao, ve snaan, obdaren je fizikom silom, nastoji da se odri u ivotu i da to vie proiri i uvrsti sferu svog djelovanja. Pored nagonske postoji i njegova racionalan strana, ali Hobs nije uspijeno razluio ta dominira ljudskim ponanjem, da li nagoni ili razum. Uloga razuma po Hobsu je da slui strastima, otkrivajui najbolja sredstva njihovog zadovoljenja. ovjek je po prirodi samoljubiv, jer on moe osjeati samilost (tuga koju osjeamo zbog nesree druog, a koja nastaje kad sebe zamislimo u toj situaciji), tei samo onome to je dobro za njega.Hobs je osporavao tvrdnju da je drutvo prirodno i po njemu se ovjek ne raa prilagoen drutvu, nego to postaje obrazovanjem. Osporavao je sutnsku ovjekovu pokvarenost. elje i druge strasti u ovjeku nisu po sebi grijeh. Niti su to aktivnosti koje potiu iz tih strasti, dok se ne pojavi zakon koji ih zabranjuje. Prirodno stanje *Hobsovo stanje niije istorijska injenica, nego logika konstrukcija. U prirodnom stanju ovjek uvijek ivi u strahu da e biti uniten, kako onaj najslabiji tako i onaj najjai, jer prirodne razlike izmeu ljudi nisu toliko znatne da bi neko za sebe mogao traiti svu korist, na koju bi i drugi mogli polagati isto pravo (neizvjesnost ljudske sudbine). Hobs je tvrdio da u prirodnom stanju vlada potpuna anarhija, stanje u kome bjesni rat svih protiv svih (Bellum omnia contra omnes), prirodno stanje je stanje bespotednog sukoba i borbe, zato to u izobilju nema onih stvari za kojima ljudi tee, zato to svi ne mogu da zadovolje svoje prohtjeve. Jedan moe da pribavi sebi ono to eli, ako to isto uskrati drugome. U prirodnom stanju je ovjek ovjeku vuk (Homo homini lupus est), moda i gore od vuka jer ovjeka ne goni samo trenutna glad, nego i budua. U ljudskoj prirodni nalazimo tri naelna razloga sukoba:1. Takmienje, nasiljem radi dobiti2. Podozrivost (nepovjerenje), radi bezbjednosti3. Slava radi sticanja ugledaU prirodnom stanju je pravo sve to je sankcionisano maem, sve ono to ovjek moe zatiti svojom snagom, snagom svojih miia, jer nema nikakvih graanskih normi. Osnova prirodnog stanja su prirodni zakoni i prirodna prava. PRIRODNI ZAKON upravlja se razumom, opravdanje nosi samo u sebe, dok PRIRODNO PRAVO se upravlja nagonima i zavisi od sile koja mu pribavlja svu vanost.Prirodni zakon *Prirodni zakon (lex naturalis) je propis ili opte pravilo, iznueno pomou razuma, po kojem je nekome zabranjeno da ini ono to je po njegov ivot tetno ili mu oduzima sredstva za ouvanje ivota, ili odustajanje od injenja onog to smatra najboljim sredstvom za ouvanje ivota. Tri osnovna prirodna zakona su:1. Svaki ovjek treba da tei miru, tako dugo dok se nada da ga moe postii, ako ga ne moe postii (prirodni zakon), onda smije traiti i koristiti svu pomo i prednost rata (prirodno pravo).2. ovjek treba biti voljan odloiti to svoje pravo na sve i zadovoljiti se sonoliko slobode prema drugima koliko je bi drugima dopustio prema samome sebi. To bi predstavljao zakon Evanelja: ta god trai da drugi ine tebi, ini ti njima.3. Ispunjavanje sklopljenih ugovoraPrirodni zakoni su dovoljni da se prijee iz prirodnig stanja u graansko, ako ih ljudi odlue kodifikovati, za kodifikaciju ne neophodan organ, koji bi se brinuo o sprovoenju zakona prirode. U graanskom stanju bi vladao mir meu ljudima, i ovaj prelazak se obavlja putem drutvenog ugovora. Postoji i kontradiktornost u tumaenju zakona prirode. Hobs ih naziva naelima promiljenosti, ali i boanskim zapovijedima. Ako se posmatraju kao boanske zapovijedi, onda su oni i moralni zakoni. Zakon prirode je obavezujui jer je zasnovan u razumu, tj.otkriva ih razum. Predstavljaju pravila ponaanja, zapovijesti. Ono to ih ini zapovijeu je mo onog koji zapovijeda, da bi iznudio poslunost. On ne pravi razliku izmeu moralne i legalne dunosti. Niko nije obavezan da se prilagodi pravilu ukoliko ga njegovo krenje ne izlae kanjavanju. Za moralno pravilo je karakteristino da njegov prekrilac osuuje sebe zbog toga. Prema Hobsu, dunost pokoravanja proizilazi iz nade u korist za sebe ili iz straha da e sebi nakoditi. Bog daje ovjeku goli zakon, ali ga ne tumai, niti sprvodi u ovom svijetu.

Prirodno pravoPrirodno pravo se sastoji u slobodi injenja ili uzdravanja, dok zakon odreuje obavezu na jedno od toga. Otuda se zakon i pravo razlikuju kao obaveza i sloboda. Prirodni zakoni imaju savjetodavni karakter, oni su savjeti razuma koji mogu postati obavezni tek u graanskom stanju u dravi. Prirodno pravo je odsustvo dunosti,, odrei se od prirodnog prava znai sebe staviti pod obavezu. Hobs pridaje tri smisla prirodnom pravu:1. Sloboda (odsustvo spoljanjih prepreka)2. Odsustvo dunosti3. Posljedice ugovora (pravo jednog ovjeka podrazumjeva dunost drugih ljudi)Dva najvanija Hobsova zakljuka: Podanici nemaju pravo da mijenjaju oblik svoje vladavine, jer su se obavezali na pokornost suverenu, priznali sve njegove akte kao svoje Podanici zato to stupaju u ugovor jedni s drugim, a ne i sa samim suverenom, ne mogu nikad pod izgovorom gubitka biti osloboen od njegovog podjarmljivanja.Hobs slobodu shvata kao odsustvo dunosti u prirodnom stanju ili kao pravo da se radi ono to zakon ne zabranjuje u graanskom drutvu.Drutveni ugovor *Drutveni ugovor je akt kojim se ljudi pritisnuti neizdrivou prirodnog stanja, odruu svojih prironih prava, prenose ih na suvrenovu vlast. Suveren tako naste i nije ugovorna strana, samim tim nije ni vezan ugovorom, to znai da je vlast kao takva logiki nuno apsolutna. Zastupnik mora biti apstraktna institucija, koja nosi u sebi osobu svkaog onog ko ju je drutvenim ugovorom ovlastio za to i time formirao. Kad je suvren pojedinac, on je suveren ne kao taj-i-taj ovjek, ve kao apstraktni zastupnik. Potpisivanjem ugovora ljudi prelaze iz prirodnog u graansko stanje. Oni se obavezuju jedni drugima da e odustati od svojih prirodnih prava, da e se odrei od prirodne sile, svi se u isti mah obavezuju da e se pokoriti suvrenom, bio on jedan ovjek ili kolektivno tijelo. Suvren se uspostavlja ugovorom sa zadatkom da uved red meu ljudima kao egoistinim individuama. On treba da ogranii njihovu prirodnu slobodu, koja ih dovodi na rub propasti, da propie zakone i omogui punu zatitu ljudskog ivota. Hobs razlikuje dvije vrste ugovora, one u kojima ugovorne strane ne ispunjavaju odmah ono to obeavaju i one u kojima ispunjavaju. U ugovorima prve vrste zahtjeva se uzajamno povjerenje, za koje Hobs smatra da je neporavdano jer nema sile koja e nametnuti te ugovore. A ugovori druge vrste ne zahtjevaju uzajamno povjerenje, jer strane istovremeno ispunjavaju svoja obeanja.Graansko stanje koje nastaje je stanje potpune sreenosti, u njemu su svi graani pripitomljeni i svi se pokoravaju neprikosnovenom vladaru. Jedini nain da uspostave takvu silu jeste da prenesu svu svoju mo i snagu na jednog ovjeka ili na jedan skup ljudi, koji veinom glasova mogu sve svoje posebne volje svesti na jednu. Ovlaujem i predajem svoje pravo vladanja nad sobom ovom ovjeku ili ovoj skupini ljudi, pod uslovom da i ti preda svoje pravo i ovlasti sve njegove radnje na isti nain. Tek se tad mnotvo ujedinjenih u jednoj osobi naziva DRAVA-CIVITAS. Hobs je bio zagovornik jake drave, u dravi vidio najaju ustanovu. Vrhovna vlast se stie na dva naina, jedan je pomou prirodne sile ili kroz rat, podinjavanje neprijatelja svojoj volji (steena drava, u njoj se vlast naziva despotska-vlast gospodara nad svojim slugama), a drugi nain je da se ljudi meusobno sloe te da se svojevoljno podrede nekom ovjeku ili skupini ljudi, s povjerenjem da e ih zatiti od svih ostalih (politika drava). Bio je pobornik apsolutizma, i protiv svake vrste posredovanja izmeu drave i Levijatana. Hobs kad govori o dravi govori o zbiru pojedinanih interesa, zbir pojedinaca u jednoj linosti, stvorena sporazumom svakog sa svakim. Predstavlja jednu linost, a nosilac te linosti je suveren. Argument apsolutnoj vladiVlast potie iz pristanka onih koji su potinjeni, a potinjavanje je posljedica vlasti, a ne njen uzrok. Podanisi e pokoravaju zbog svoje sigurnosti. Podanici zbog opteg interesa ne smiju da nameu zakonska ogranienja vlasti suvrena, nego samo kad njih lino tei da uniti. Ako tei da uniti druge to je da bi sauvao svoju vlast, a to je u interesu pojedinca. Vladavina je sistem ponaanja odreen pravilima.

22