1

Novine o radnim pravima i suradnji, Broj peti, Svibanj 2016.RAD

.SINDIKALNE NOVOSTI: Željezničari, Brodari i LGBT (str. 2 i 3).AKTUALAC: Javna poduzeća (str. 5).U FOKUSU: Niš (str. 6 i 7) .U FOKUSU: Are you Syrious? (str. 8) . TEMAT: Ženski rad, Uvodnik (str. 9).TEMAT: Brižni rad u Austriji (str. 10 i 11).TEMAT: Patronažne sestre (str 12).TEMAT: Tekstilna industrija (str. 13) .TEMAT: Vrtići (str. 14 i 15).TEMAT: Politika majčinstva (str. 16 i 17).(G)RAD: Sarajevo (str. 18 i 19).IZ SVIJETA: Od SAD-a do Palestine (str. 20 i 21) .KULTURNA POVIJEST RADA: Radnici i strojevi (str. 22 i 23) .POJMOVNIK: Uhljebi i korupcija (str. 24)

Kratko i solidarno:

Grafika: Krajnje Neuračunljive

meni je svaki dan

8.martosim za prvi maj tad mi je prvi maj

2 3

Zoran Maršić : U HŽ-u imamo više menadžerskih setova, nego što Juventus ima postava

LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu

Nepravilnosti i nezadovoljstva u Sindikatu hrvatskih učitelja

Kronologija stečaja Tvornice industrijske i brodske opreme

Sve češće čitamo o prometnim nesrećama u željezničkom prometu koje su rezultat neadekvatnog održavanja i dotrajalosti pruga. Na ozbiljnijem remontu nije se radilo od 80-ih godina 20.st, a sindikalistkinja Katarina Mindum izjavila je kako 90% pruga u Hrvatskoj treba kapitalni remont. Koje je Vaše mišljenje o tome?

U potpunosti se slažem s kolegicom. Sindikati neprestano upozoravaju na nedovoljna ulaganja u željeznicu i na to da su željezničke pruge u jako lošem stanju. Problem je što dugoročni planovi, kao što je plan ulaganja u željezničku infrastrukturu - donesen u nekoliko navrata, nisu provedeni. Kada povučemo paralelu između ulaganja u cestovnu i željezničku infrastrukturu, vidljive su ogromne razlike - u željezničkom sektoru realizirano je 5-10% od planiranih projekata, dok je u cestovnom sektoru realizirano 115-120%. Ova zadnja situacija koju smo imali, iskakanje teretnog vlaka iz tračnica, koje je za posljedicu imalo oštećenje nekoliko kilometara pruge i prekid prometa između Ivanić Grada i Dugog Sela, pokazala je da je jedan incident koji ne bi trebao prouzročiti toliku štetu, zbog dotrajalosti pragova, napravio užasno veliku štetu i sama obnova je onda puno dulja.

Možemo li u bližoj budućnosti očekivati dodatno smanjenje opsega željezničkog prometa, kako zbog dotrajalosti pruga, tako i zbog proglašenja istog nerentabilnim?

Teško je predvidjeti što će politika odlučiti. Nažalost, sve činjenice govore da naši političari ne znaju što žele učiniti sa željeznicama. Željeznički sektor ne trpi upravljanje na način da svaka politička opcija donosi svoje nove programe svake 4 godine. Sve ozbiljnije željeznice u okruženju, posebno one u zemljama EU, funkcioniraju prema dugoročnim planovima od 10, 15 ili 20 godina, uz apsolutni konsenzus, bez obzira na to tko je na vlasti. Ono što je zacrtano, provodi se. A kod nas sve ide ispočetka. Čak i ono što se donese, ne ispoštuje se. Nažalost, do većih ulaganja u željeznicu nije došlo, ne zbog same željeznice, već zbog interesa drugih lobija. Vjerujem da je, primjerice, u interesu građevinskog lobija gradnja željeznice, da bi do gradnje došlo...

Smatrate li da je glavni razlog razjedinjavanja željeznice i sustavnog neulaganja priprema terena za privatizaciju?

Iskreno,kada sagledate sve što se radilo u željezničkom sektoru od devedesetih naovamo, teško je dokučiti je li postojao neki ozbiljan cilj. Samo razdvajanje trebalo je biti pokušaj stvaranja boljeg modela upravljanja kojim bi se smanjili troškovi. Ono što smo mi cijelo vrijeme zagovarali, a zagovaramo i danas, jest sustav upravljanja na način da postoji jedan holding, jer željeznički sektor, kada se podijeli na odvojene cjeline, postaje nefunkcionalan. Dakle, infrastruktura bez teretnog i putničkog prijevoza, i obratno, nema smisla. Takva podjela je željeznici nanijela samo štetu.

Svaka nova Vlada u javna poduzeća postavlja svoju “garnituru” menadžera, koji zahvaljujući dvostrukim ugovorima, onim menadžerskim i onima o radu, jedini ne strahuju da će ostati bez posla, nego sa smjenom vlasti budu jednostavno premješteni na neku drugu poziciju. Kako tome stati na kraj?

Mislim da je malo smiješno što to uopće zovemo menadžerskim ugovorima jer to doista nisu menadžerski ugovori u pravom smislu. Jednom sam se našalio da smo bolji od Juventusa jer imamo najmanje 4 kompletne postave. Kako tome stati na kraj? Treba podvući crtu i zatražiti odgovornost svih uprava.

Već početkom 2016. godine u javnost su izašle vijesti koje svjedoče o velikim tenzijama i nezadovoljstvima u Sindikatu hrvatskih učitelja, a u međuvremenu se kriza u SHU dodatno produbila. Naime, Skupština SHU-a je 12. i 13. studenog 2015. u Crikvenici donijela promjene svoga statuta koje nisu naišle na pozitivne reakcije velikog broja članova i županijskih povjereništava i zbog sadržaja samih izmjena, a i zbog “nepoštivanja procedure”, kako se navodi u mnogim službenim

U medijskoj histeriji koju je pratilo formiranje nove hrvatske Vlade, nezamijećeno je prošla vijest o stečaju Tvornice industrijske i brodske opreme – TIBO u Matuljima pokraj Rijeke, čiji je stečajni postupak započet 8. veljače 2016. godine. Time se pred gašenjem našlo još jedno postrojenje u nekad industrijski vrlo razvijenom riječkom prstenu te je stavljena točka na i višemjesečnoj agoniji radnika TIBO-a. Naime, stečaj je došao kao završni čin nakon posljednjeg pokušaja radnika da dobiju svoje plaće pokretanjem ovršnog postupka. Ovršni postupak je pokrenut kao odgovor na višemjesečnu neisplatu plaća, unatoč nekoliko prijašnjih pokušaja radnika da naplate svoja dugovanja putem sindikalnih akcija.Postrojenje TIBO-a nastalo je 1975. kao pomoćno postrojenje u okviru riječkog brodogradilišta 3. Maj, dok zasebno postrojenje i dioničko društvo postaje 1992. godine kada ga se pretvara u zasebnu tvrtku-kćer.Prvi ozbiljniji problemi za TIBO i njegove radnike započinju 2012. godine, nekoliko mjeseci prije zaključenja kupoprodajnog ugovora između Uljanika i države oko kupovine 3. Maja. Krajem veljače 2012., 143 radnika TIBO-a stupaju u štrajk zbog neisplate triju plaća i naraslih dugova. Nakon što je Uljanik kupio 3. maj, poduzeća TIBO, 3. Maj Motori i Dizalice te 3. Maj Ugostiteljstvo ostaju u državnom

SINDIKALNENOVOSTI:

KUDA PLOVI OVAJ VLAK?

Razgovor vodile : Lina Gonan i Mirna Rul

Bojan Nonković

Mario Kikaš

Koje poteze očekujete od nove Vlade, kad je u pitanju HŽ?Nadamo se da će Strategija razvoja željezničkog prometa, koja je donesena preko noći i koja ima niz nedostataka, a koja je nužna za povlačenje sredstava iz fondova EU, doživjeti reviziju i iskreno se nadam da će se u raspravu o donošenju takvog ključnog dokumenta uključiti svi zainteresirani. Trebalo bi osigurati redoviti priljev financijskih sredstava, a što se tiče održavanja infrastrukture, treba odrediti dinamiku, hoće li to biti 50 km ili 100 km remonta godišnje. Ključan je dugoročni plan za željeznice, koji se treba donijeti konsenzusom. Očekujemo i formiranje holdinga i stvaranje funkcionalnog sustava. Što se tiče poteza privatizacije, ako se

Početkom godine u Zagrebu i Rijeci pokrenut je projekt pod nazivom “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”, s ciljem jačanja kapaciteta udruga za ljudska i radnička prava i sindikata po pitanju diskriminacije LGBTI osoba na radnom mjestu. Iako su, prema istraživanju Eurobarometra iz 2015., unutar Europske unije seksualna orijentacija i spolni identitet na drugom mjestu razloga diskriminacije na radu, odmah nakon etničke pripadnosti, sindikati u Hrvatskoj donedavno ovoj temi nisu pridavali previše pozornosti. Neki su od razloga zasigurno fokusiranje sindikata na kolektivno pregovaranje, odnosno njihovo prilično usko shvaćanje sindikalnog rada, što je bio tipičan modus operandi većine domaćih sindikata proteklih desetljeća, ali i “osjetljivost” teme seksualnih manjina, čijim se problematiziranjem pojedini čelnici nisu htjeli zamjeriti dijelu članstva. Da se situacija u sindikalnoj percepciji vlastitog rada ipak

vlasništvu i time prestaju biti dio brodogradilišnog kompleksa. Stoga svoje proizvode moraju samostalno plasirati na tržište i sami nabavljati skupi repromaterijal. Zbog navedenih okolnosti broj radnika u TIBO-u od 2013. do 2015. pada sa 143 na 84 zaposlena, a zbog nagomilanih dugova, u studenome 2015. godine TIBO-u su blokirani računi.Nakon što je u listopadu 2015. godine država dokapitalizirala TIBO zemljištem vrijednim 30 milijuna kuna, Uljanik grupa preko 3. Maja u ratama isplaćuje zatraženu pozajmicu od 5 milijuna kuna te se pritom uknjižuje na 6 puta vrijednije zemljište. Ova bi pozajmica pokrila zaostale plaće radnika, ali o nastavku proizvodnje više nije bilo ni riječi. Koncem studenog država pokreće postupak privatizacije TIBO-a, ali se na natječaj, suprotno očekivanjima da će se javiti Uljanik grupa, javlja samo samoborski DIV Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita. Nakon samo jedne pristigle ponude, Sindikat Metalaca Hrvatske (SMH), većinski sindikat u TIBO-u, poziva da se ponuda DIV-a odbije i da se nastave pregovori s Uljanik grupom oko privatizacije firme. Sindikat je kao razloge za odbijanje ponude DIV-a naveo da je spomenuta kompanija na sudu već izgubila jedan spor s TIBO-om te im duguje 1,8 milijuna kuna. Također, SMH smatra da bi Uljanik grupa bila logičan odabir ne samo zbog geografske blizine nego i ugovorenih

Foto: Zoran Maršić, Predsjednik Sindikata željezničara Hrvatske

bude išlo u tom smjeru, mi ćemo inzistirati da nas se poštuje kao socijalne partnere. Sektorsko socijalno vijeće imalo je jedan ili dva sastanka i priča je na tome završila. Očekujemo da će ta komunikacija biti učestalija, posebno kad se radi o ključnim stvarima. Naravno, očekujemo da će nova vlada poštovati kolektivne ugovore koji su na snazi i očekujemo da će prestati s nepotrebnim troškovima - s “uhljebljivanjima”, s kupovanjem službenih automobila, itd. Mi smo svjesni situacije, shvaćamo da treba doći do promjena, da ulaganje u modernizaciju nosi sa sobom i eventualno smanjivanje broja radnika, ali ako žele imati ozbiljnog partnera od strane sindikata, očekujemo da se i oni odgovorno ponašaju.mijenja, dokazala je suradnja sindikata i udruga civilnog društva unutar različitih platformi kojima se pokazalo kako se samo zajedničkim i koordiniranim radom na temama od općeg društvenog interesa može proizvesti pritisak na vladajuće, ali i senzibilizirati javnost. Kao jedna od tema bliska jednoj i drugoj skupini – sindikatima jer je riječ o diskriminaciji na radu, a udrugama za ljudska prava jer je riječ o diskriminaciji manjina – pokazala se upravo tema diskriminacije LGBTI osoba na radnom mjestu. Tako su u lipnju 2015. održane dvije tribine na kojima su sindikalisti i članovi različitih udruga civilnog društva razgovarali o perspektivama povezivanja LGBT i radničkog pokreta, dok je gore spomenuti projekt prvi konkretniji rezultat njihova rada. Zanimljivost je projekta i uključivanje studenata u edukaciju i rad na polju radničkih prava LGBTI osoba, a jedan od rezultata trebala bi biti i izrada konkretnih smjernica za suzbijanje ovog tipa diskriminacije.

Karlo Babić

i neslužbenim reakcijama. Iza odluke o promjeni statuta koja se najavila kao nomotehnička uslijed donošenja novog Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija, krile su se dublje i dalekosežnije statutarne promjene poput one o brisanju članstva sindikata koje radi u srednjim školama. Kasnije će uspostaviti da je ista odluka bila vođena dogovorom u Vertikali sindikata obrazovanja (čiji je SHU sindikat s najbrojnijim članstvom), odnosno dogovorom s Nezavisnim sindikatom zaposlenih u srednjim školama. Ova činjenica, kao i mnoge nepravilnosti na samoj Skupštini i njenom vođenju, ali i u vođenju sindikata općenito, na vidjelo su izašli objavom pisma člana SHU iz Dubrovačko-neretvanske županije – Frana Cebala. Njegovo otvoreno pismo je dospjelo u nacionalne medije otkrivajući razmjere krize u SHU-u koja je svoj vrhunac dosegla u veljači kad je veliki broj županijskih povjereništava (autor članka je dobio uvid u zaključke osam županijskih povjereništava) tražilo ukidanje izmjena statuta,

ali i hitnu demokratsku raspravu o situaciji u sindikatu kako bi se premostila ova kriza. Neka su županijska povjereništva u svojim zaključcima prijetila prekidom ustezanja od plaća za sindikalne članarine, a Dubrovačko-neretvansko povjereništvo je to i učinilo svojom odlukom od 19. prosinca prestavši plaćati članarine središnjici SHU-u. Mnogi na odluke Skupštine i promjene statuta gledaju kao na pokušaj micanja nepodobnih članova koji su već duže nezadovoljni radom predsjednice sindikata Sanje Šprem, posebice nakon “propalog” štrajka u sektoru obrazovanja tik pred parlamentarne izbore 2015. godine. Valja imati na umu da je SHU i najbrojniji sindikat u Vertikali obrazovanja i da ova kriza može imati dugoročne posljedice za odnose u toj sektorskoj koordinaciji. Prema informacijama koje smo dobili - 19. ožujka je održana sjednica Skupštine SHU-a na koju nisu pozvani predstavnici povjereništva Dubrovačko-neretvanske županije, a na sjednici je predsjednica Sanja Šprem dobila podršku većine članova Skupštine za svoje poteze.

poslova. Izuzetno tešku situaciju pritom dodatno otežava država koja odugovlači postupak moguće privatizacije pa se glavni klijenti počinju okretati drugim dobavljačima. Time TIBO praktički ostaje bez velikog dijela tržišta u Hrvatskoj.Stoga SMH u prosincu 2015. pokreće štrajk u svrhu naplate radničkih potraživanja, a radnici šalju i pojedinačne zahtjeve za ovrhom. Uljanik grupa odgovara da neće uplatiti ostatak pozajmice (1,7 milijuna kuna) unatoč ugovornoj obvezi dok se ne prekine štrajk i povuku ovrhe. Iako štrajkački odbor ne pristaje na ultimatum, naznake mogućeg rješenja situacije pojavljuju se 18. siječnja 2016. kada Uljanik grupa ipak pristaje uplatiti 960.000 kuna za tranšu pozajmice i isporučiti repromaterijal da bi se mogle ispuniti ugovorene obveze. Štrajkački odbor organizira glasanje na kojem radnici odlučuju prekinuti štrajk, ali ne povlače privatne ovrhe.Usprkos Uljanikovoj uplati, zbog troškova ovrhe i dugovanja prema radnicima, račun TIBO-a koji je u blokadi od studenog 2015. ostaje blokiran, a država odbija uplatiti razliku potrebnu za njegovu deblokadu. S obzirom da je premašen zakonski rok i da je račun blokiran dulje od 80 dana, na Trgovačkom sudu u Rijeci 8. veljače pokrenut je stečajni postupak čime i preostali radnici završavaju na ulici.

Zoran maršić; Foto: osobna arhiva

4 5

Dugogodišnje loše upravljanje javnim poduzećima predmet je velikog nezadovoljstva kako javnosti, tako i radnika i sindikata koji godinama upozoravaju na nepravilnosti i loše upravljanje ovim strateškim resursima. Kritike se mogu svesti na nekoliko ključnih problema: stranački stisak javnih poduzeća, biranje nekompetentnih ljudi koji sustavno upropaštavaju firme i nedostatak bilo kakve vizije razvoja javnih poduzeća koja bi koristila društvu u cjelini, a ne samo stranačkim, privatnim ili korporativnim interesima.

Kakva sudbina čeka javna poduzeća?S radom je započela platforma Ne damo naše, u čijem je fokusu demokratizacija upravljanja javnim poduzećima i nastavak suradnje udruga i sindikata na pitanju zajedničkih dobara

Jelena Miloš

AKTUALAC:

DEMOKRATIZACIJA JAVNIH PODUZEĆA

Sekulić: Od kojekakvih “stručnjaka”, uglavnom politički obojenih, čujemo kako govore o nastavku privatizacije 19% INA-e, dok oni istinski stručnjaci, koji nisu bliski nijednoj stranci, misle suprotno – pa su gurnuti u kut

Tomašević: Demokratizacija znači širu društvenu kontrolu nad upravljanjem javnim poduzećima koja su postala bankomat za političke stranke svih boja. To znači uključivanje radnika, korisnika, udruga građana i drugih društvenih aktera u nadzor upravljanja poduzećima

Platforma je u kampanju ušla s nekoliko poruka u centru Zagreba i Metkovića: “Javna poduzeća su javno dobro, a ne stranački plijen”, “Javna poduzeća su naša stvar – za društvenu kontrolu javnih poduzeća” te “Hoćemo stručnjake za javni, a ne privatni interes”

Početak kampanje Ne damo našeTaj val nezadovoljstva obuhvatila je u svom predizbornom programu i nova stranka na političkoj sceni, Most nezavisnih lista, koja se u javnosti istaknula energičnim obećanjima brojnih reformi. U kontekstu upravljanja i brige o javnim

poduzećima Most je predlagao: “Novi menadžment javnih poduzeća treba biti profesionalan i biran putem javnih natječaja”, naglašavajući pritom da se šefovi javnih poduzeća, ako oni dođu na vlast, više neće birati po principu stranačkog plijena. Do ovog trenutka nisu poznati detalji provedbe tog plana, no s obzirom na njihovu poziciju u vladajućoj koaliciji nema sumnje da će oči javnosti po ovom pitanju i dalje biti uprte u njihovu smjeru.

S novom koalicijom na vlasti, i građanske inicijative nastavile su sa svojim radom. Početkom veljače Ne damo naše – platforma organizacija civilnog društva za suradnju sa sindikatima na zaštiti javnih i zajedničkih dobara, održala je akciju “Javna poduzeća nisu stranački plijen”. Platforma je upozorila da javna poduzeća ne smiju biti žrtve stranačkog kadroviranja, već je potrebno javnim natječajima osigurati da se u ova poduzeća biraju stručni ljudi. Uz to, potrebno je omogućiti model društvenog nadzora, odnosno sudjelovanje građana u nadzornim tijelima pomoću kojeg bi se osiguralo da se javnim resursima upravlja u javnom interesu. U tu svrhu platforma je postavila nekoliko jumbo plakata u centru Zagreba i Metkovića, koji su poručivali: “Javna poduzeća su javno dobro, a ne stranački plijen”, “Javna poduzeća su naša stvar – za društvenu kontrolu javnih poduzeća” te “Hoćemo stručnjake za javni, a ne privatni interes”. Platforma Ne damo naše nastavak je suradnje udruga i sindikata proizašla iz uspješne kampanje Ne damo naše autoceste!, u kojoj su ova dva društvena aktera, uz pomoć brojnih volontera i građana, uspjela prikupiti preko 530.000 potpisa za raspisivanje

referenduma i sve do danas političkim pritiskom spriječiti privatizaciju autocesta.

Javni interes, a ne stranački plijen“Već 25 godina mnogi političari, time što su pobijedili na izborima, smatraju da imaju mandat za pljačku javnih dobara”, sažeo je Teodor Celakoski, te naglasio da platforma Ne damo naše traži “da upravljanje javnim poduzećima kao javnim dobrom bude i transparentno, podložno svim vrstama javnih natječaja, ali i široj društvenoj, javnoj kontroli.”

Sindikalisti koji su na svojoj koži najbolje osjetili kako se dosad upravljalo javnim poduzećima priključili su se tiskovnoj konferenciji i poduprli

zahtjeve platforme, istovremeno ih potkrepljujući primjerima iz svojih firmi. “Loše upravljanje državnom imovinom, a loše je jer se politički kadrovira, uklanja s posla ili izbjegava struka, ne daje priliku najkvalitetnijim ljudima nego se postavljaju podobni. Takvim su modelom preko menadžmenta opljačkane Hrvatske autoceste, i to sve pred očima javnosti, nadzornog odbora i skupštine”, rekao je Mijat Stanić, predsjednik

Nezavisnog cestarskog sindikata i aktivist u javnosti najviše poznat po svojoj dugotrajnoj borbi protiv korupcije u HAC-u, ali i sudjelovanju u inicijativi za referendum protiv koncesioniranja autocesta. Sa Stanićem se složio Denis Geto, predsjednik sindikata TEHNOS, jednog od borbenijih sindikata u Hrvatskoj elektroprivredi. Geto je pritom istaknuo da javna poduzeća trpe veliku štetu zbog političkog kadroviranja te da se upravo zbog direktora i upravljačkih struktura u HEP-u pojavljuju najveće afere. Geto je ujedno najavio i spremnost

sindikata da se aktivno bavi ovom temom, pa i organizira sindikalne akcije ako se takva praksa nastavi. Predrag Sekulić, predsjednik sindikata Nova Solidarnost, kojeg već sada možemo nazvati neumornim borcem za spas INA-e, rekao je da je INA ogledni primjer upropaštavanja poduzeća od strane stranačkih interesa. “Da je bilo kontrole kroz širi spektar društva koji bi bio korektiv i ukazivao na moguće nepravilnosti, možda do ovog ne bi došlo”, izjavio je Sekulić u prilog modelu društvenog nadzora javnih poduzeća te ujedno pozvao vladu da se drži svojih predizbornih obećanja.

U javna poduzeća stručnjake za javni, a ne privatni interesSekulić je tom prilikom komentirao i u medijima sveprisutni diskurs o stručnjacima: “Od kojekakvih ‘stručnjaka’, uglavnom politički obojenih, čujemo kako govore o nastavku privatizacije 19% INA-e, dok oni istinski stručnjaci, koji nisu bliski nijednoj stranci, misle suprotno – pa su gurnuti u kut.”

Bojazni oko olakog shvaćanja termina stručnosti izrazio je i Celakoski: “Bojimo se da nam se nudi model u kojemu se nominalno govori o stručnosti i o stručnom menadžmentu, a da će nam se ponovno podvaliti jednostranačka kontrola, netransparentni interesi klijentela, a u konačnici i privatizacija.” Ove su izjave otvorile i jedno jako važno pitanje: iako smo i sami često skloni vjerovati da će postavljanje stručnjaka na ključne pozicije riješiti sve nedaće javnih poduzeća, njihovim pukim odabirom ne rješavamo dilemu hoće li ti stručnjaci raditi u privatnom, odnosno korporativnom interesu, pa samim time zagovarati rasprodaje i privatizacije, ili će raditi u interesu javnosti, sačuvati i unaprijediti naša poduzeća. Drugim riječima, otvorenim ostaje pitanje kako možemo osigurati da se taj javni interes i provodi.

Prema društvenoj kontroli javnih poduzećaTu dolazimo do sljedećeg problema: sama stručnost, odnosno stručno upravljanje poduzećem, ne mora nužno garantirati rad u javnom interesu, što je nužan preduvjet za uspješan rad javnih poduzeća. Stoga je javna poduzeća potrebno demokratizirati, tj. u sustav uvesti oblike građanske participacije

u njihovom nadzoru. Ipak, tu se nameće pitanje: jesu li demokratizacija i javna kontrola nad javnim resursima moguće?

Nužno je pritom definirati što točno demokratizacija upravljanja podrazumijeva. To pitanje postavili smo Tomislavu Tomaševiću iz nedavno osnovanog Instituta za političku ekologiju (IPE), koji odgovara: “Demokratizacija znači širu društvenu kontrolu nad upravljanjem javnim poduzećima koja su postala bankomat za političke stranke svih boja. To znači uključivanje radnika, korisnika, udruga građana i drugih društvenih aktera primarno u nadzor upravljanja, kako bi se otklonile štetne pojave poput korupcije i klijentelizma te kako bi javne usluge koje pružaju javna poduzeća bile kvalitetne, održive, pravedne i na korist najšire zajednice.” Prema riječima Tomaševića, IPE je dosad organizirao seminare na ovu temu, kao i studijske posjete gradovima u kojima postoje demokratizirana javna poduzeća, a provode i istraživanja u

kojima analiziraju trenutne modele upravljanja javnim uslugama u Hrvatskoj. Istraživanja bi trebala poslužiti unapređivanju upravljanja javnim uslugama kroz modele participativnog i demokratskog upravljanja, nasuprot privatizaciji. Institut je započeo istraživanje o upravljanju željezničkim uslugama, koje će provoditi tijekom ove godine, a iza sebe već ima objavljenu studiju o vodnim uslugama u RH pod nazivom Naša voda, koju smo predstavili u drugom broju RAD.-a.“Najviše zanimljivih modela demokratizacije javnih poduzeća postoji u sektoru vodnih usluga jer se u tom sektoru posljednjih 15 godina vodi žestoka bitka između onih koji zagovaraju daljnju privatizaciju i onih koji zagovaraju rekomunalizaciju vodnih usluga”, govori nam Tomašević te spominje slučaj francuskog Grenoblea gdje su već 15 godina korisnici, radnici, udruge za zaštitu okoliša, ljudska prava i drugi akteri iz šire zajednice uključeni u nadzor upravljanja javnim poduzećem koje pruža vodne usluge za pola milijuna korisnika.

Naime, kako čitamo u publikaciji Naša voda, ali i u raznim novinskim izvorima, Grenoble je nakon prodaje vodne opskrbe jednoj privatnoj firmi i brojnih korupcijskih skandala koji su uslijedili

vratio vodni sektor pod javnu upravu, primarno zahvaljujući radu zelenih aktivista, a potom i uključio građane u odlučivanje o poslovanju tvrtke. Primjerice, građani danas u Grenobleu mogu utjecati čak i na formiranje cijene vode, kroz Vijeće potrošača u kojem sudjeluju, a tvrtka ima i odbor korisnika koji kontrolira javni interes. Grenoble se, kako čitamo, danas ističe smanjenom cijenom vodoopskrbe, poboljšanom kvalitetom vode i većom transparentnošću rada vodnog poduzeća.

Sudeći po ovom primjeru, demokratizacija upravljanja javnim poduzećima može postati realnost. U hrvatskom slučaju, budućnost javnih poduzeća ovisit će kako o novim planovima vlade, tako i o spremnosti svih građana da stanu u njihovu obranu. Uoči nove runde biranja čelnika upravnih i nadzornih odbora za javna poduzeća, upravljanje ovim tvrtkama, od kojih su mnoge od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, vjerojatno će ubrzo postati još jedna “vruća tema”.

Predrag Sekulić i Denis Geto na press konferenciji inicijative Ne damo naše Foto: Tjaša Kalkan

Plakat inicijative Ne damo naše Dizajn: Ruta

6 7

Tranzicioni bilans na prostoru bivše SFRJ se sve češće i u mejnstrim medijima svodi na poražavajuće uporedne statistike “pre i posle”. Dok takvi medijski natpisi još uvek ostaju u domenu lamentiranja nad lošim privatizacijama i propuštenom šansom za “pravom tranzicijom”, neoliberalna mašina u trci za profitom nastavlja da doslovno “cedi” sve preostale resurse u regionu. Da su bajke s početka dvehiljaditih, o privatnom kapitalu koji revitalizuje domaću privredu, doslovno bajke, govore devastirana industrijska postrojenja, sve manja socijalna davanja i sve veći poreski nameti koji dodatno snižavaju cenu rada armiji nezaposlenih, pa ne čudi činjenica da Vlada Srbije privlači strane investitore sloganom o “visoko kvalifikovanoj, a jeftinoj radnoj snazi”.

Ceđenje radnika i preostale industrijeKonzistentnost urušavanja radnih i socijalnih prava najvidljivija je u onim reonima i gradovima čija je zaposlenost u periodu SFRJ počivala na radu u industriji. Jedno od takvih područja je Južna Srbija i njen najveći grad Niš. Niški giganti Elektronska industrija (EI) i Mašinska industrija Niš (MIN) gotovo da više i ne postoje, a samo u ova dva preduzeća 1989. godine radilo je oko 30.000 radnika. Ostale firme su imale sličnu sudbinu, pa statistike kažu da je ukupan broj industrijskih radnika koji je Niš imao krajem osamdesetih do 2010. godine sveden na četvrtinu. Da državu ne zanima revitalizacija industrije, svedoči i slučaj Fabrike pumpi Jastrebac, čiji su pogoni zbog specifičnosti proizvoda još uvek relevantni. Iako su radnici Jastrepca uspeli su da ponište dve sumnjive privatizacije, danas su jedino u mogućnosti da, kao većinski vlasnici proizvodnih hala i zemljišta, spreče dalje malverzacije sa imovinom. Kako se proizvodnja pumpnih postrojenja u Jastrepcu vezuje za javna preduzeća ili velike infrastrukturne projekte, sve dok država daje prioritet krupnijem kapitalu proizvodne hale fabrike ostaće prazne.

“Uspešna” privatizacija Duvanske industrije Niš (DIN), koja je sada u vlasništvu Philip Morrisa, značila je i smanjenje broja radnika sa 3.500, koliko ih je bilo 1989, na 700 radnika 2012. godine, uz kontinuiran rast proizvodnje. Iako nijedna vlada nije propustila da istakne uspešno poslovanje DIN-a, uporno se izostavlja činjenica da drastično smanjenje broja zaposlenih u ovom slučaju govori o obespravljenom radniku, koji u nedostatku izbora biva prisiljen da pristaje na hiperekspoloataciju.Niški Niteks, jedina preostala firma iz grane tekstilne industrije, 2012. godine je prodata italijanskom Benettonu uz državne subvencije od 4.000 do 10.000 evra po novootvorenom radnom mestu, dok nadnice najčešće ne premašuju državni minimalac. U sličnim uslovima nove pogone u Nišu su pokrenuli i južnokorejska Jura korporacija i fabrika kablova Leoni. Kada ovakve primere Vlada Srbije predstavlja kao uspešno realizovane strane investicije, ne prenebregava samo činjenicu o gotovo ropskim uslovima rada u navedenim fabrikama, već i to da je jedini način da multinacionalne korporacije otvaraju svoje pogone u Srbiji obezbeđivanje

Građani “prestonice siromaštva” u odbrani egzistencijalnog minimumaJužna Srbija i njen najveći grad Niš – u socijalizmu industrijski centar države – danas se suočavaju s konkretnim posledicama tranzicije: opštom nezaposlenošću i sve većim troškovima života, ali i živim građanskim otporom

Bojana Tamindžija

U FOKUSU:

JUŽNA SRBIJA

jeftinije radne snage nego u azijskim zemljama, a to je upravo efekat koji im državne subvencije po radnom mestu i jeftina (ili besplatna) infrastruktura i građevinsko zemljište obezbeđuju.

Izolovane radničke inicijativePored sve većeg broja mladih, na beskrajnim listama biroa za zapošljavanje su, često zajedno sa svojom decom, i bivši radnici i radnice uništenih niških fabrika. Kako bi se što lakše privatizovali rasparčani giganti, većina radnika po različitim socijalnim programima do 2009. godine bila je prinuđena da napusti radna mesta. Mizerne otpremnine koje su pritom dobijali uglavnom su bile već potrošene, jer su deceniju unazad radnici živeli gotovo bez prihoda, čekajući ispunjenje obećanja o uspešnoj privatizaciji.

Nakon što su 2010. godine izdejstvovali uplatu zaostalih doprinosa, 4.500 hiljade bivših radnika i radnica svih niških fabrika objedinjuje svoje zahteve i traži od države i isplatu zaostalih zarada. Nakon niza pregovora, radnih grupa i izneverenih obećanja, državna nebriga se i danas pravda potragom za odgovarajućim modelom isplate i nedostatkom novca za ove namene.

U međuvremenu, radnici i radnice koji nisu primali zarade od 2000. godine suočeni su sa tužbama za dugove na ime komunalija, poreza i električne energije, koje im se zadnjih godina obrušavaju na ionako minimalne ili nepostojeće kućne budžete. Obećanje Vlade iz 2013. godine, da će jednokratna novčana pomoć u vrednosti od 20.000 dinara (oko 150 evra) biti isplaćena za 1000 najugroženijih radnika i radnica, iako se o njoj pompezno pisalo, nikada nije realizovana. Ukleštenost između dažbina koje moraju izmirivati prema državi i neizmirenih obaveza države prema njima, u stanju opšte nezaposlenosti, njihovu egzistenciju čini beznadežnom. Pored činjenice da im je ceo radni vek onemogućeno da rade i žive od svog rada, ovim tranzicionim gubitnicima se neretko spočitava nedostatak preduzetničkog duha, čime se valjda misli da od par hiljada evra otpremnina nisu bili sposobni da pokrenu privatni biznis. U ovom se ključu potražnja zaostalih zarada, kao minimuma nadoknade za dve decenije planiranog uništavanja privrede u koju su uložili ceo svoj radni vek, često

čita kao nerealan balast na leđima države, od koje se traži da isplati štetu koju su radnici sami sebi napravili.Očajnički potezi pojedinih radnika i radnica u Nišu, o kojima poslednjih meseci izveštavaju srbijanski mediji (poput štrajka glađu, pokušaja spaljivanja benzinom i potresnih ličnih ispovesti pred kamerama), odraz su istinske bede i nemoći u kojoj se ovi ljudi nalaze, a muk nadležnih institucija odraz je bahatosti vlasti, koja ovog puta ne smatra za shodno da reaguje ni lažnim predizbornim obećanjima.

Mogućnosti i dometi građanskih inicijativa odozdoKada se u ovakvim socijalnim prilikama pre više od godinu dana na Nišlije sručio i neosnovano, višestruko uvećan račun za grejanje, građani i građanke mahom starije generacije krenuli su da se spontano okupljaju u vidu protesta ispred gradske Toplane. Niko, uključujući i same glavne aktere, nije tada mogao da pretpostavi da će protesti prerasti u Udruženje predsednika skupština stanara, koje već godinu dana istrajno vodi bitku protiv netransparentnog rada javnih preduzeća i čelnika lokalne vlasti. Arogantne reakcije na samom

početku smenili su pokušaji zastrašivanja tužbama protiv glavnih aktera protesta, da bi nakon nekoliko meseci Udruženje izborilo smanjenje cene grejanja za 20–30%, pojednostavljen i znatno jeftiniji način isključivanja iz mreže daljinskog grejanja i praznu stolicu u odboru Gradske toplane.

Udruženje koristi prostorije lokalne mesne zajednice, koje su radnim danima otvorene za sve građane Niša i njihove probleme, a u međuvremenu su formirani i pododbori koji pojedinačno analiziraju poslovanje ostalih komunalnih preduzeća u gradu.

Po rečima profesora sociologije Đokice Jovanovića, koji od samog početka stoji na čelu ove inicijative, zahvaljujući mestu u odboru Toplane i ostalim insajderskim informacijama Udruženje raspolaže dokazima o nezakonitom poslovanju javnih preduzeća i delovanju lokalnih vlasti. U prilog ovome ide i izveštaj Državne revizorske institucije o nenamenskom trošenju novca iz lokalnog budžeta. Pošto se ni po jednim ni po drugim navodima Tužilaštvo nije oglasilo, tim pravnika koji radi u Udruženju sprema tužbe protiv gradskih vlasti. Ivica Živković, član pododbora koji se bavi radom Parking servisa, kaže da je “ovo prvi put u istoriji da građani podnose ovakve tužbe umesto za to nadležne institucije pravnog sistema”.Povodom medijskih spekulacija o prerastanju Udruženja u partiju i izlasku na izbore, Đokica Jovanović kaže: “Stav Udruženja je da su predstojeći izbori farsa. Mi radimo na tome da ojačamo našu unutrašnju strukturu kao jedna ozbiljna organizacija, a ne da se povodimo za trenutkom.” Iz udruženja su u više navrata, zbog optužbi da se bave politikom i skupljaju poene za opozicione stranke, naglašavali da je svaka borba u javnom interesu politika, i da je kao takva pitanje svih građana, a ne

samo političkih partija.Na poslednjoj protestnoj šetnji, održanoj 25. februara, među više od hiljadu okupljenih građana srednje i starije generacije prisutan je bio i nešto veći broj mladih. Sa govornice, ispred Gradske

kuće, poručeno je još jednom da Udruženje želi stati na kraj “punjenju privatnih džepova preko javnih preduzeća” i ponovljeni su zahtevi za ostavkom gradskog rukovodstva, na kojima se od samog početka insistira. Burne reakcije okupljenih građana izazvala su i podsećanja o gašenju lokalnih medija, kao i opaska Saše Krstića, predsednika Udruženja, da vlasti “misle da nas vrate u feudalizam, gde jedna porodica drži sav kapital u svojim rukama”, aludirajući na vlasničku strukturu u domenu medija na lokalu.

Više od grejanjaGodinu dana delovanja Udruženja je mali vremenski period da bi se moglo govoriti o mogućnostima i dometima ovako postavljene borbe, međutim sa sigurnošću se može reći da su dosadašnja postignuća, istrajnost i jasno artikulisanje lokalnih problema premašili mnoga očekivanja, da bude nadu i oživljavaju preko potrebnu građansku solidarnost. Da li će političku heterogenost, u smislu individualne podrške različitim političkim partijama, nadvladati borba oko zajedničkih interesa, pokazaće vreme, ali se čini najbitnijim da se otvara jedan novi prostor politike, sa onim

velikim P, čiji su glavni akteri ovog puta sugrađani najstarije generacije. Međutim, vrlo je verovatno da će već u skorijoj budućnosti, domete te politike odlučivati aktivnija patricipacija mladih, što ne podrazumeva samo izlazak na proteste.Miloš Pavlović, 32-godišnji profesor filozofije bez zaposlenja, koji u protestima učestvuje od samog početka, deli ovo mišljenje, ali o radikalizaciji protesta kaže: “Ja sam se nadao da ćemo imati makar toliko smelosti da blokiramo ulaz u gradsku skupštinu većnicima, primera radi. To bi poslalo vrlo jasnu poruku – ne želimo vas na mestima na kojima se odlučuje o bilo čemu, što bi uznemirilo te ljude i nateralo da porazmisle, a opet ne bi bilo preterano nasilno”, i žali što se “premalo ljudi zaista rešilo da

Na poslednjoj protestnoj šetnji, održanoj 25. februara, među više od hiljadu okupljenih građana srednje i starije generacije prisutan je bio i nešto veći broj mladih

Kada se u ovakvim socijalnim prilikama pre više od godinu dana na Nišlije sručio i neosnovano, višestruko uvećan račun za grejanje, građani i građanke mahom starije generacije krenuli su da se spontano okupljaju u vidu protesta ispred gradske Toplane

se otkači sa centralnog grejanja, što bi, po meni, bio jedini način da se Toplana natera na racionalnije poslovanje”.Cena grejanja, iako smanjena, i dalje je nerealno veliki izdatak u odnosu na prihode većine građana i u odnosu na alternative, a kako se ne očekuje da će prihodi značajno rasti, za očekivati je da tek slede masovni zahtevi za isključenjem sa daljinskog grejanja. Da li će ova i slične inicijative zameniti nedostatak sindikalnog delovanja, makar u sektoru usluga gde radni kolektivi još postoje, ostaje otvoreno. Kako bilo, Ivica Živković je na poslednjem protestu podvukao da su “visoki računi komunalnih usluga korak ka otimanju imovine građana, jer je stambeni fond jedini kapital koji je u Srbiji još preostao”. Ovim se ustvari postavlja pitanje do koje mere je vlast spremna da ugnjetava veći deo svog stanovništva i u čijem interesu. Istovremeno, ovde leži odgovor na pitanje kakva nas zaista budućnost čeka u državi perifernog kapitalizma nakon uništenja privrede, postepene privatizacije zdravstva i rasprodaje javnih dobara – doslovno finansijsko ropstvo – ukoliko se ne budemo masovnije i organizovanije suprotstavljali, za šta je nužna šira mobilizacija svih obespravljenih slojeva.

Protestna šetnja UPSS-a, 21.04.2016 u Nišu Foto: preuzeto od organizatora prosvjeda

Prot

estn

a še

tnja

UPS

S-a,

21.

04.2

016

u N

išu

Foto

: pre

uzet

o od

org

aniz

ator

a pr

osvj

eda

8 9

U FOKUSU:ARE YOU SYRIOUS?

Dok su se u kasno ljeto 2015. na programima regionalnih televizijskih postaja počele pojavljivati snimke ljudi koji su bježeći od rata i neimaštine spavali na ulicama Makedonije, Srbije i Mađarske, hrvatski mediji jedva da su spominjali izbjegličku krizu. Nakon jednog takvog priloga s makedonsko-grčke granice, s nekoliko prijateljica impulzivno sam odlučila prikupiti nešto hrane i odjeće za izbjegličke obitelji nasukane u Beogradu. Poučene iskustvom nedavnih poplava, znale smo da humanitarna pomoć ne može samo tako putovati preko granice, pa smo na Facebooku objavile post o prikupljanju novčane pomoći. Već idućeg dana osupnuli su nas deseci, pa ubrzo stotine uplata koje su se kretale od par desetaka do više tisuća kuna. Često i od ljudi koje uopće nismo poznavale i koji nisu imali nikakvog razloga vjerovati da s njihovim novcem nećemo pobjeći na Bahame.

Veliki igrači se osjećaju ugroženimaU tjedan dana prikupile smo oko deset tisuća eura i molile ljude da obustave uplate, jer u to vrijeme nismo imale logističkih kapaciteta za humanitarnu akciju kakvu bi, primjerice, mogao i trebao provesti Crveni križ. A samo spominjanje te organizacije pokazalo se kao crvena krpa mnogima s kojima smo razgovarale. Optuživali su ih za tromost

Dosezi i granice humanitarizma - priča s terena

Milena Zajović

i neefikasnost, prisjećali se novinskog oglasa kojim je hrvatski Crveni križ nedugo nakon akcije prikupljanja pomoći za Gunju prodavao viškove odjeće. Upravo je sjećanje na ulogu Crvenog Križa u poplavama potaknuo ljude da više vjeruju barem naizgled dobronamjernim pojedinkama nego priznatim humanitarnim organizacijama. Sličan osjećaj dijelila sam i sama. Nekoliko mjeseci i mnogo humanitarnih akcija kasnije, shvatila sam da je distinkcija između samoorganiziranih kolektiva i formalnih organizacija mnogo kompleksnija. Najbržim reakcijama od Turske do sjevera Europe, u prvim redovima ove krize isticali su se isključivo nezavisni volonteri. Manje udruge pojavile su se kasnije, a velike, poput UNHCR-a, često se najduže čekalo.

Ova kriza, otkrila sam u razgovoru s koordinatorom Liječnika bez granica, posebno je uzdrmala velike organizacije koje su desetljećima funkcionirale po kolonijalnom principu pružanja pomoći u zemljama koje nazivamo trećim svijetom. U trenutku kada se kriza prelila na njihov domaći teren, kada prepreka u obavljanju posla nije bila vlada egzotične države koju su navikli gledati svisoka, nego je za bilo kakvu pomoć trebalo pokazati zube europskoj birokraciji koja im je godinama punila budžet, nastali su ozbiljni unutarorganizacijski problemi.

Uz ovakvo nesnalaženje u vlastitome dvorištu, dio većih humanitarnih organizacija pokazivao je posebno neprijateljstvo prema timovima građana koji su ih pretekli brzinom i kvalitetom pružene pomoći. Nebrojeni su primjeri u kojima su “veliki igrači“ opstruirali nastojanja građanskih kolektiva diljem Europe. Lobirali su da nas se izbaci iz izbjegličkih kampova, pozivali sanitarne inspekcije i zabranjivali nam dijeljenje hrane, tražili od policije da nam zabrani pristup izbjeglicama... Ukratko, došlo je do evidentnog straha od gubitka donacija kojima velike organizacije ne pomažu samo izbjeglicama, već osiguravaju plaće svojim zaposlenicima i održavaju hladne pogone, pa im je itekako bilo u interesu da ostvare monopol na izbjegličku krizu.

U međuvremenu se pokazalo da su razmjeri problema toliki da niti jedna pojedinačna organizacija nema kapaciteta zbrinuti rijeke ljudi koji s grčkih otoka grabe prema Austriji i Njemačkoj, zbog čega je stvoreno svojevrsno primirje između “velikih“ i “malih“, koji danas koegzistiraju na većini točaka Balkanske rute.

Direktna demokracija, gerilska akcija i psihofizička reakcijaIskustvo je pokazalo da je jedna od glavnih

prednosti samoorganiziranog humanitarnog rada njegova neposrednost i neovisnost od birokracije ili kompleksnih hijerarhijskih struktura u kojima se gube dragocjeni dani, a kroz direktno-demokratski vid organiziranja moguća je i veća autonomija onih koji u takvim organizacijama rade. Vidjelo se to na ulicama Beograda, u Roskeu, Bapskoj, Opatovcu, ali i na obalama grčkih otoka gdje su glavni pružatelji pomoći i danas samoorganizirani kolektivi. avangardnih imena poput Wild Lemon Team ili Dirty Girls of Lesvos.Nakon prvih gerilskih pothvata, inicijative poput Are You Syrious? kojoj i sama pripadam shvatili su da bez legitimacije, nevladine udruge sve teže mogu pristupiti izbjeglicama u kampovima koji su postajali sve solidniji, ali i sve birokratiziraniji. Jednom kad su se trome i glomazne strukture snašle i počele pružati pomoć, a izbjeglice s livada preselile u dobro ograđene zone, trebalo je početi igrati po njihovim pravilima ili otići kući.

Istovremeno, mnogi su se mali kolektivi suočili s krizom morala, akutnim stresom od kojeg su volonteri za računalima patili jednako kao i oni na granicama, nedostatkom vremena za vlastite privatne i poslovne živote, te urušavanjem intimnih odnosa s ljudima van volonterskog kruga, koji često nisu znali reagirati na promjenu životnih

fokusa. Rečenice poput: “Ne možeš spasiti svijet“, ili “Jednostavno odustani!“ često su bile jedina reakcija koju smo dobivali, što je doprinosilo otuđivanju i guralo nas još dublje u gotovo opsesivnu posvećenost pomaganju izbjeglicama. Uz određeni oblik PTSP-a, razvili smo osjećaj nezamjenjivosti. Izbjeglica je bilo toliko mnogo, a volontera toliko malo, da su mnogi od nas ignorirali vlastite psihofizičke granice. Shvaćali smo da će sve što uradimo biti samo kap u moru, ali svatko od nas pomogao je desecima, stotinama, možda i tisućama konkretnih ljudi s imenom, prezimenom i životnom pričom. U masama lica koja su kraj nas prolazila, svakome se u srce usjeklo nekoliko osoba čije smo priče imali vremena saslušati. Osjećaj kada ti se obitelj nad čijom si sudbinom strepio javi da je sretna stigla u Njemačku nadilazio je sav umor i pokušaje da pobjegnemo u udobnost naših “starih“ života.Korak po korak - registracijaU situacijama velikog stresa i kronične premorenosti, direktna demokracija počela se pretvarati u difuziju odgovornosti, tjerajući nas da preispitujemo postojeće organizacijske strukture i zazivamo čvršću hijararjihu na čije je čelo malo tko bio spreman stati. Brojni kolektivi, pa i naš, pokušali su registrirati humanitarnu udrugu i suočili se s nizom birokratskih prepreka. Pojavili su se i problemi političke prirode: kada se krenulo raspravljati o strateškim ciljevima, pokazalo se da kolektivi koji u praksi funkcioniraju sjajno u teorijskoj sferi nailaze na brojna nerazumijevanja. Postavilo se pitanje smijemo li razlikovati takozvane ekonomske migrante od onih koji bježe od rata, kako se postaviti prema ljudima koji nakon što su odbijeni na službenim graničnim prijelazima hodaju preko zelenih granica, hoćemo li se uopće baviti javnim zagovaranjem?Suočili smo se i s neočekivanim logističkim problemima: skladištima pretpanima doniranim mini-suknjama i platnenim cipelama, hranom kojoj je davno istekao rok trajanja, a stigla je u skopu većih donacija i nije se mogla na vrijeme uočiti... Sjetila sam se oglasa kojim je Crveni križ prodavao viškove odjeće i pomislila kako napokon razumijem neke od njihovih problema.

Usprkos brojnim preprekama, pokazalo se da je povratak samoorganiziranom djelovanju jedini način brze i direktne pomoći na terenu, dok registracija udruge ima smisla zbog strateškog planiranja i dugoročnog prikupljanja pomoći u uvjetima u kojima se pravila krize ne bi mijenjala iz dana u dan. Bez formalizacije djelovanja humanitarne grupe ne mogu legalno prikupljati donacije, zatražiti gradski prostor za njihovo skladištenje ili aplicirati na fondove. Također, ne možemo dobiti propusnice za sve veći broj ograđenih kampova koji niču na ruti, a kamo li dozvolu da u njima dijelimo potrepštine. S druge strane, neformalne inicijative neograničene birokratskim zavrzlamama pokazale su se najboljim u situacijama koje su iziskivale pravovremenu reakciju, pojavljujući se na terenu čak tjednima prije nego što je došla pomoć formalnih struktura. Kako bi pomirili te dvije strane, većina kolektiva danas se odlučuje za hibridni model udruge plus neformalnih akcija u trenucima kada su one potrebne.Par mjeseci nakon prvih, stihijskih putovanja preko granice, naši odlasci na teren danas su isprepleteni dosadnim odlascima na sastanke udruge. Hranu za izbjeglice više ne kupujemo na tržnicama jer kumice ne izdaju R1 račune, a sati volontiranja za kompjuterom više ne završavaju odabirom opcije „shut down“, nego ispunjavanjem tablica evidencije volonterskog rada. Organizacijska anarhija evoluirala je u model samoupravljanja, a radne grupe koje smo oformili pokazuju se poprilično učinkovitima. Na trenutke se nostalgično prisjetimo dana kada smo radili što smo i kako htjeli, no kompromisi na koje smo pristali omogućavaju nam kontinuitet pružanja pomoći izbjeglicama čije se potRebe često mijenjaju, ali još ne pokazuju znakove opadanja.

Ovo je prvi put da RAD. izlazi s dužim tematskim blokom, odnosno, gotovo podlistkom koji iziskuje i svoj zaseban, urednički osvrt. Ovakvim tipom temata nastojali smo osjetno povećati naš sadržaj, ali i ekstenzivnije se baviti temama kojih se uspijemo tek očešati u tekstovima naših standardnih rubrika. Kroz razgovore na uredničkim kolegijima, tema ženskog rada više je puta dolazila na dnevni red i obrađena je kroz nekoliko manjih tekstova, ali nikad dovoljno, nikad u potpunosti. Stoga smo se odlučili svoj prvi “duži” temat posvetiti upravo ženskom radu.

Ovaj temat je suvremena bilješka o ženskom radu u vremenu odumiranja socijalne države. Iako se svaki od tekstova na svoj specifičan način bavi određenim sektorom i užom temom – zajednička im je karakteristika da upravo bilježe i kritički

se odnose prema činjenici da povlačenje države iz određenih javnih usluga: ženskog zdravlja, brige za djecu, stare i nemoćne, te privatizacija i uništenje industrija u kojoj većinski rade žene, ima nepovratan utjecaj na žensko iskustvo svijeta, raspolaganje vremenom i njihovu materijalnu neovisnost. Stoljećima skrivano, nasilno potiskivano i zabranjeno iskustvo, sada se opet našlo u jednom kriznom vremenu pod prijetnjom – gubitkom egzistencijalne sigurnosti, oduzimanjem privatnosti i slobode. Međutim, ono što je pratilo ženska iskustva kroz stoljeća zabrana, upravo je invencija drugačijih modela života i djelovanja, organizacije i borbe. I onda kad su paljene kao vještice, i onda kad su bile etiketirane raznim pogrdnim imenima i karakteristikama, i onda kad je netko drugi polagao vlasništvo nad njihovim tijelom – žene su radile na otporu, skupljale se iza zavjese velike muške

povijesti i smišljale drugačije oblike organizacije života i političkog djelovanja. Nije zgorega i danas se sjetiti tih iskustava razmišljajući o nužnosti ženske autonomije i u suvremenim organizacijskim oblicima, posebice sindikatima. To se svakako može činiti kao vrijedna, ali ostvariva želja i misija.

*Temat prati foto esej Ženski rad autorice Katerine Dude

TEMAT:

ŽENSKI RAD

10 11

“Kao tisuće drugih žena iz Istočne Europe iskusila sam što je to brinuti se 24 sata na dan o starijim ljudima. Nije posao sam po sebi loš, nego to što smo mi žene izolirane u privatnom kućanstvu – bez društvenih kontakata, bez privatnog života, danju i noću odgovorne za bolesnu osobu. Život je to u tuđem ritmu: od objeda preko televizijskog programa do besanih noći’’, riječi su Poljakinje koja niz godina radi u Švicarskoj kao njegovateljica. Njegovateljski rad tek je dio poslova obuhvaćenih pod nazivom brižni rad (engleski: carework) koje tradicionalno povezujemo sa ženama, a koji uključuju brigu za djecu, starije i nemoćne, pomoć osobama s invaliditetom, odgoj i obrazovanje članova društva, osiguravanje zdravstvene njege, dostatne ishrane i obavljanje ostalih kućanskih poslova.

Ženska rezervna armija radaŽene emigriraju iz siromašnih u bogatije zemlje kako bi obavljale brižni rad u obiteljima srednje ili više klase ne bi li omogućile bolji život svojoj djeci koju su morale ostaviti kući najčešće svojim majkama ili drugim starijim članicama obitelji. Migrantske su radnice pritom dvostruko opterećene na svojem privremenom radu “kao prvo, zato što im imigracijske politike priječe da ishode boravište i radne dozvole (...) i, kao drugo, zbog deregulacije u tom sektoru koja ostavlja prostora za zlorabljenje od strane poslodavaca”, zamjećuje Majda Hrženjak s Mirovnog instituta iz Ljubljane.Brižni rad koji svakodnevno obavljaju njegovateljice starijih i nemoćnih osoba od njih iziskuje svakodnevnu brigu za osobnu higijenu osobe o kojoj se brinu, izvođenje fizičkih vježbe ili vježbi pamćenja, šetnju, ali i vođenje cjelokupnog kućanstva i financija, kuhanje i čišćenje. Njegovateljica mora svake noći biti spremna ustati u bilo kojem trenu i otpratiti osobu na toalet ili promijeniti pelene, zatim po potrebi joj mora mjeriti tlak i šećer, dati inzulin, previti je, voditi računa da uzima lijekove i tome slično. Iz želje obitelji i starije osobe da provede posljednje dane u poznatoj okolini, a ne u staračkom domu, rodila se potražnja za ženama koje bi se 24 sata na dan brinule o starijim osobama u privatnosti njihovog doma. Jedno od takvih zapadnih društava koje koristi blizinu postsocijalističkim zemljama s rezervnom armijom ženskog rada je i Austrija u kojoj se danas 83 % osoba izjašnjava da želi starost provesti u svom domu.U Austriji samo od demencije pati 100.000 osoba, dok neprestanu pomoć i njegu treba sveukupno 454.000 Austrijanaca, pa je krajem 2014. godine ondje radilo oko 55.000 samostalno zaposlenih njegovateljica. Većina njegovateljica (samo 5% su muškarci) dolazi iz susjedne Slovačke koja ima dobro obrazovanu radnu snagu te je većina njegovateljica u srednjoj ili starijoj dobi, iako u zadnje vrijeme raste i broj mladih u tom sektoru. Razloge za velik broj slovačkih radnica lako je razumjeti jer, primjerice, učiteljica u Slovačkoj mjesečno zarađuje oko 650 eura bruto, dok njegovateljica u dva tjedna rada može zaraditi 550 eura uz besplatan smještaj i hranu.Rad slovačkih njegovateljica u Austriji postao je legalan tek 2007. godine izmjenama Zakona o kućnoj njezi koje su potaknute skandalom oko tadašnjeg saveznog kancelara Schüssela, za kojega se tvrdilo da je na crno zaposlio ženu da se brine o njegovoj svekrvi.Iako njihov rad postaje legalan, na radnice iz Slovačke se ne odnose odredbe o minimalnim naknadama te se njihove dnevnice kreću od

Austrija: Brižni rad bez sindikata i socijalne državePolaganim nestankom socijalne države, briga o starijim i nemoćnima u Austriji postala je pravi biznis u kojem rade često potplaćene radnice iz zemalja Istočne Europe bez adekvatne sindikalne zaštite

Marija Ćaćić

TEMAT:ŽENSKI RAD

bijednih 35 eura (ako ih zastupaju agencije) do 65 i 80 eura (ako ih zastupaju veće organizacije – Crveni križ, Caritas itd.). To znači da po satu znaju zaraditi svega oko dva eura. Prema zakonu, u njihovom slučaju nije moguće (legalno) raditi manje od 48 sati tjedno te moraju uplaćivati osiguranje od nesreće, mirovinsko i zdravstveno osiguranje u Austriji, bez obzira da li su osigurane u svojoj zemlji.

Protiv kolektivnog ugovora, za zaštitu tržišnog natjecanjaNa svakog klijenta dolaze dvije njegovateljice koje se izmjenjuju u dvotjednom ritmu. Često su medicinske sestre po struci ili su se pak prekvalificirale zbog niskih plaća ili gospodarske situacije u svojoj zemlji, a nije neobično ni da se kao njegovateljice izmjenjuju majka i kći. Od 2008. godine moraju ili biti zaposlene ili se prijaviti kao “samostalno zaposlene” što znači da moraju same plaćati doprinose i davati proviziju agencijama koje posreduju između njih i klijenata. Središnja država kao i pojedine savezne države novčano podupiru takav vid njege pri čemu su uočene razne nepravilnosti u ostvarivanju prava i izigravanje socijalnog sustava. U austrijskoj se javnosti takvo rješenje često kritizira ponajviše zato što su njegovateljice prisiljene postati samostalno zaposlene da bi njihov rad bio priuštiv poslodavcima – što ne bi bio slučaj da se njihov

odnos npr. regulira kolektivnim ugovorom.Za takav tip rada nereguliran kolektivnim ugovorom zalaže se i Austrijski ekonomski institut. A službeno obrazloženje kaže da se takvim pristupom smanjuje opasnost od porasta cijene brižnog rada. Premda se neki zalažu za uvođenje minimalnog honorara, za to postoje pravne zapreke: “Minimalni honorar nije moguć jer bi to bilo protivno pravilima tržišnog natjecanja te ne bi pravno gledano držalo vodu u EU”, smatra član Gospodarske komore u Beču, Gerhard Flenreiss.Njegovateljica Eva Strýčkova pak napominje: “Njegovateljice bi trebale zarađivati 700 do

1000 eura za dva tjedna rada. To je naporan posao. Često noću ne možemo spavati. Ako neka njegovateljica dobije 50 eura dnevno, to je dva eura po satu.’’ Za razliku od svojih kolegica iz Slovačke, njegovateljice iz zemalja koje su kasnije ušle u EU poput Rumunjske i Bugarske rade i po tri, četiri mjeseca u komadu zbog straha da ih poslodavci ne bi otpustili. Strýčkova također smatra da je problematično kad njegovateljice rade više mjeseci bez predaha, ne samo jer je posao izrazito psihofizički zahtjevan, nego i zbog

toga što u tom slučaju ne mogu posjetiti obitelj i djecu. Usto radnice iz Rumunjske i Bugarske nailaze i na probleme s agencijama koje moraju koristiti da bi našle zaposlenje u Austriji: one im uzimaju značajan dio zarađene svote kao proviziju. Stoga im – nakon što same sebi uplate doprinose austrijskoj državi i plate proviziju agenciji – u konačnici ostane manje od 1000 eura zarade (ovisno o stručnoj spremi). Unatoč takvom izrabljivanju, u Austriji radi 20.000 rumunjskih njegovateljica čiji bi se broj brzo mogao izjednačiti s brojem slovačkih njegovateljica.

Takav je zakon!Austrijski sindikat Vida koji zastupa i djelatnosti zdravstva i skrbi, smatra da njegovateljice ne bi smjele biti prisiljene na samozapošljavanje, već da bi se trebale zapošljavati pri ustanovama i samim agencijama. Međutim, kad bi se na njih odnosili kolektivni sektorski ugovor, kad bi im se isplaćivali dodaci i kad bi imale pravo na godišnji odmor, cijena njihovog rada bi porasla te za njih posla vjerojatno više ne bi bilo. “Takav je zakon, što mi tu možemo”, ograđuje se predsjednik ogranka za zdravstvo Vide, Willi Steinkellner. “One su samostalno zaposlene”. Iz njegove izjave može se zaključiti da se austrijski sindikati ne bave radničkim pravima imigrantskih radnica te da im one ne predstavljaju ciljano članstvo. O razlozima možemo samo nagađati, ali činjenica

je da je ova skupina u nepovoljnijem položaju od domaće njegovateljske radne snage, koja iako radi za niske plaće u odnosu na austrijski prosjek, ipak zarađuje znatno više od imigrantskih radnica. Na to svakako utječe i nemogućnost sindikalnog organiziranja imigrantskih radnica, koje bi u slučaju kada bi se njihov rad regulirao istim propisima kao i austrijskih njegovatelja, mogle konkurirati za radna mjesta u cijelom njegovateljskom sektoru.Kako je Austrija država s jakom i dugom

‘’Nije posao sam po sebi loš, nego to što smo mi žene izolirane u privatnom kućanstvu – bez društvenih kontakata, bez privatnog života, danju i noću odgovorne za bolesnu osobu’’

Na radnice iz Slovačke se ne odnose odredbe o minimalnim naknadama te se njihove dnevnice kreću od bijednih 35 eura do 65 i 80 eura

katoličkom tradicijom, tamošnja katolička crkva i humanitarne organizacije također su uključene u rad s njegovateljicama, odnosno starima i nemoćnima. Pristup crkve je nešto drugačiji u postupanju s njegovateljicama – pružaju im potrebnu dodatnu izobrazbu te u tandemu s liječnikom ili medicinskom sestrom provode stalnu kontrolu rada njegovateljica. Unatoč tome, unutar same crkve postoji mišljenje da taj odnos humanitarnih organizacija poput Caritasa i Crvenog križa prema migrantkinjama-njegovateljicama treba također određene promjene. A uvijek ostaje i činjenica da udruge civilnog društv, ne mogu adekvatno nadomjestiti zadaću i obvezu socijalnog sustava.Unatoč različitim problemima (materijalnim i emocionalnim) koji proizlazi iz ovako organiziranog rada njegovateljica u Austriji, do danas nije zabilježen njihov vidljiviji otpor, niti, nažalost, njihova suradnja sa sindikatima. Međutim, pozitivan primjer dolazi iz susjedne Švicarske u kojoj je prije nekoliko godina osnovana mreža Respekt uz potporu Saveza zaposlenika u javnoj službi (VPOD) u Baselu. No mrežu koja okuplja njegovateljice starijih osoba iz Poljske nisu osnovali izravno sindikati kojima je zbog raspršenosti teško organizirati ovaj profil radnika radnika, već su se njegovateljice same organizirale zahvaljujući okupljanjima poljske zajednice u Švicarskoj, prvenstveno u crkvi.

Sarah Schilliger koja je istraživala rad poljskih njegovateljica u Švicarskoj zaključila je: “Ulazak u radne odnose obično je povezan s ulaskom u javnu sferu, dok je ovdje odnos između privatnosti i javnosti obrnut: njegovateljice često imaju više privatnosti izlaskom u javnost, nego što je imaju u stanu poslodavca.” Članice Respekta ujedno su i članice švicarskog sindikata VPOD (koji organizira 35.000 “radnika koji rade u javnoj službi i za javnu korist”) te uživaju sva prava kao i ostali članovi, iako su njihovi doprinosi u vidu članarina zanemarivi. Problemi koji se javljaju proizlaze iz specifičnosti njihovog radnog mjesta i odnosa s poslodavcem pa bilo kakvo žaljenje na radno opterećenje ili nemogućnost odmora može narušiti dobre odnose s obitelji. Ipak, u ovom slučaju one uspješno djeluju već četiri godine, pri čemu su uspjele izboriti određena prava i vlastiti glas, a dobile su i nekoliko pravnih sporova s poslodavcima.

Odumiranje socijalne državeDodatno pitanje koje proizlazi iz velikog rasta broja stranih radnica u ovom tipu zanimanja je – što se dogodilo sa socijalnom državom koja je nekoć skrbila za stare ljude unutar vlastitih institucija? Mora se napomenuti kako mjesto u domu predstavlja daleko veći financijski izdatak od rada pojedinačnih njegovateljica, koji u slučaju Austrije subvencioniraju savezne republike i država. Kao i u Hrvatskoj, i u Austriji postoji pravo na institucionalnu pomoć i njegu u kući što se u prvom redu primjenjuje u slučaju starijih, nemoćnih i osoba s invaliditetom. Zbog mjera štednje i preopterećenosti osoblja uslijed prekoračenja kapaciteta, vrijeme koje ove njegovateljice mogu posvetiti svakom pojedinom klijentu drastično se smanjilo – s nekadašnjih dva do tri sata, danas je palo na 30 ili čak svega 15 minuta po osobi. Također, njegovateljice u sustavu skrbi za stare osobe imaju aplikacije na mobitelima koje ih opominju da ne prekrše zadano vrijeme po osobi te se u slučaju kašnjenja od njih traži objašnjenje.Premda postoji potražnja za njegovateljskom radnom snagom, broj nezaposlenih u sektoru raste jer se njegovatelji prekvalificiraju ili odustanu u prosjeku nakon šest godina rada zbog loših uvjeta rada i malih plaća. Dohodci u socijalnom i njegovateljskom sektoru u Austriji manji su za 18 posto od prosječnog dohotka, a ne postoji politička volja da se povećaju plaće. Stoga austrijske njegovateljice često emigriraju u dijelove Švicarske u kojima se govori njemački i gdje im se plaće vrte oko 5000 eura, a uvjeti rada i razina organiziranja i solidarnosti su na puno većoj razini.Austrijska vlada pokušava pronaći rješenja za ovaj problem: posebne mobilne službe njegovatelja, dnevni centri koji će smanjiti radno opterećenje njegovatelja, suživot više generacija u istom kućanstvu itd. Dok se broj mobilnih službi povećao, broj mjesta u domovima između 2003. i 2014. porastao je tek za 1,1 posto. S obzirom na značajno oslanjanje austrijskih nadležnih organa na rad individualnih njegovateljica s individualnim osobama, ne čini se da će se situacija uskoro promijeniti, osim ako ne dođe do porasta plaća u zemljama-izvoznicama periodičnih migrantkinja. Danas se za oko 450.000 Austrijanaca koji imaju pravo na naknadu za njegu izdvaja 2,5 milijardi eura u usporedbi s 1,3 milijarde prije dvadeset godina.Bitno je imati na umu da si ni prosječni Austrijanci i Austrijanke zapravo ne mogu priuštiti takav tip njege bez doprinosa drugih članova obitelji, jer nemaju niti financijsku podlogu za 24-satnu njegu niti postoje prostorni kapaciteti za njihov smještaj u domovima i stacionarima. U domovima se njega pruža po potrebi, no pacijenti se socijaliziraju, mogu sudjelovati u aktivnostima, imati svakodnevni kontakt s ljudima te se ondje pokušava stvoriti osjećaj zajednice kako se osobe ne bi osjećale usamljenima. Ovakvim, individualnim rješenjima podjednako su negativno pogođeni i njegovana osoba i njegovateljica. Na koncu ostajemo sa slikom usamljenih, izoliranih staraca nad kojima bdiju mlade osobe u naponu snage ili osobe koje su im generacijske bliske, a koje neće moći uživati u istim blagodatima.

12 13

Iako se medijski prikaz medicinske sestre često svodi na ulogu vječito nervozne tajnice i nestašne liječničke pomoćnice, ovaj posao uključuje širok spektar različitih obaveza, od konstantnog kontakta s pacijentom, preko zadataka poput previjanja rana do socijalnog rada. Radno opterećenje sestara dodatno se povećalo kada je na njih prebačen velik dio administrativnog posla, uz standardno loše uvjete rada. Iz tog se razloga velik dio medicinskih sestara danas nalazi u nezavidnoj situaciji – dok se zanemaruje opseg posla koji obavljaju istovremeno im se predbacuje navodno povlašteni položaj unutar javnog sektora. Pritom treba napomenuti da je upravo sestrinstvo nekoć imalo emancipatornu ulogu

Tekstilna i kožna industrija imaju dugu tradiciju u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te i danas čine značajan dio gospodarske aktivnosti ovoga kraja. Više od 80% svih radnih mjesta u kožarstvu locirano je u četirima županijama SZ Hrvatske, od toga najviše u Varaždinskoj. Proizvodnja tekstila i odjeće nešto je raspršenija, ali je podjednako značajna za razvoj ovog dijela zemlje.I dok se tekstilna industrija nekad oslanjala na tvorničke divove poput Varteksa, Čateksa, MTČ-a i Regeneracije te na proizvodnju vlastitih proizvoda, današnja proizvodna struktura prilično je izmijenjena. Uslijed krize koja je unatrag petnaestak godina zahvatila cjelokupnu europsku tekstilnu i srodnu industriju većina je domaćih tvrtki završila u stečaju, a “izlaz” iz krize pronađen je u zatvaranju dislociranih pogona i usmjeravanju proizvodnje na tzv. lohn-poslove (radi se o doradnim poslovima, pri čemu se gotovi

Patronažne sestre: svjedokinje socijalnih i zdravstvenih posljedica krizeZanimanje patronažnih sestara, često degradirano u javnosti, ali i struci, postalo je zadnji stup obrane javnog zdravstva kao sustava koji skrbi kako za fizičko, tako i psihosocijalno zdravlje obitelji i zajednice

Život u tekstilnoj industriji: od “radnog logora” do nesigurne starostiKrizu tekstilne industrije prate teški radni uvjeti i potplaćenost tekstilnih radnika i radnica, o čemu zorno svjedoče iskustva iz proizvodnih pogona

Ana Vračar Nikola Ptić

dijelovi proizvoda dovoze iz inozemnih tvornica, u našim se tvornicama šivaju ili spajaju u gotov proizvod te se šalju natrag na vanjsko tržište). Također, unatrag nekoliko godina brojne su strane kompanije, poput Calzedonije, Boxmarka, HAIX-a, Wollsdorfa i drugih, otvorile proizvodne pogone u industrijskim zonama na području SZ Hrvatske, bilo da su ih izgradile (tzv. greenfield-investicije) ili započele s radom u već postojećim, prenamijenjenim tvorničkim pogonima (tzv. brownfield-investicije).Proizvodnja ovih kompanija temelji se na uvezenom dizajnu, znanju i sirovinama i namijenjena je velikom većinom izvozu, a komparativne prednosti SZ Hrvatske, zbog kojih su te kompanije ovdje locirale svoju proizvodnju, jesu geografska blizina tržištu Zapadne Europe, što smanjuje troškove prijevoza, te stručna, iskusna i jeftina radna snaga.

Ženski rad plaćen ispod minimalcaA tu pak radnu snagu u visokim postocima čine žene. Poslovi unutar tekstilne industrije oduvijek su većinom bili rezervirani za žensku radnu snagu, prvenstveno zbog njihova povezivanja s tradicionalnim kućanskim poslovima šivanja i izrade odjeće. Kao i sve ostale primarno “ženske” industrije, i tekstilnu industriju prate najniže naknade za rad: prosječne su plaće gotovo upola manje od prosjeka prerađivačke industrije i nacionalnog prosjeka, a iznimno su česti slučajevi u kojima poslodavci radnicama isplaćuju plaće niže i od zakonom garantirane minimalne plaće. Kako to u praksi izgleda, objašnjava nam Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata, koji organizira i radnike iz obućarske industrije: “Neki domaći poslodavci pronašli su model po kojemu radnicima isplaćuju manje od minimalne plaće. Kako? Radnicima se zada nerealna norma koju ne mogu ispuniti. Onda im se zaprijeti otkazom jer su doveli u pitanje isporuku i ugovor sa stranim partnerom, pa čak i ugrozili opstanak firme. Obračun plaće vrši se kao kod minimalca, a onda na kraju od neto iznosa oduzmu nepostojeći dug radnika prema poslodavcu.”

Između burze i penzijeMiličić nam govori i o drugim obilježjima rada u industriji: “Zbog malih plaća i teških uvjeta rada radnici takve tvornice nazivaju radnim logorima. Nažalost, takva usporedba ima temelja jer nijedan proizvodni radnik, odnosno radnica, nije na svom radnom mjestu radio do stjecanja uvjeta za punu starosnu mirovinu. Nakon 25 godina rada u tekstilnom i obućarskom pogonu i 45 godina života velik broj radnika ne može više postizati zadane norme. Poslodavci ih se rješavaju dajući im osobno uvjetovane otkaze. Za radnika onda nastupaju teška vremena. Nitko ih drugi ne želi zaposliti, pravo na mizernu naknadu za nezaposlene s burze ne traje dugo, a u mirovinu ne mogu jer su premladi ili nemaju dovoljno staža. Osim što su cijeli radni vijek imali male plaće, u skladu s time imat će i male mirovine, koje će potrošiti na liječenje bolesti uzrokovanih radom.”.

Tvornica se bavi obućarskom i kožarskom proizvodnjom, zapošljava više stotina radnika, od kojih većinu čine žene. Poduzeće posluje pozitivno, proizvede se više od milijun pari obuće godišnje, dio za stranog kooperanta, a dio vlastitog programa. Poduzeće i poslodavac dobivaju razne nagrade – za društveno odgovorno poslovanje, za najboljeg izvoznika, za zapošljavanje mladih, stručno osposobljavanje. Kroz proizvodne pogone defiliraju ministri i saborski zastupnici. Novinari i TV-kamere nisu rijetka pojava.Prosječna plaća je minimalac, s time da određen broj radnika ne dobije čak ni to. Rad je dvosmjenski i normiran. Svatko ima pravo na pauzu, ali je se mnogi odriču kako bi uspjeli zadovoljiti normu, koja je u najmanju ruku nerealna. Pa se u jutarnju smjenu dolazi ranije, radi se pod pauzom, dio posla odnosi se doma; sve kako bi se ispoštovala gola norma. Svaki radnik ima pravo i na kraći odmor, prije i nakon pauze, ali ženama koje sjede osam sati i imaju problema s mjehurom ili kralježnicom tih pet

minuta ne znači ništa. Subote su većinom radne, na plaći prikazane dijelom kao prekovremeni rad, a dijelom kao preraspodjela. No pri obračunu plaće smanji se osnovica, pa za četiri odrađene subote radnik zaradi 100 kuna više nego za mjesec kada nije bilo prekovremenog rada.Zbog dugotrajnog rada u istom položaju, rada na normi, bez pauze i godišnjeg odmora, bolovanja radnica nisu rijetkost. Poslodavac tada često zove liječnike opće prakse i raspituje se o razlozima bolovanja te radnicama prijeti otkazima ako se u najkraćem roku ne vrate na posao. Nepisano je pravilo da majke ne smiju na bolovanje zbog bolesti djeteta. Poslodavac je pod izlikom smanjenja opsega posla počeo masovno otkazivati ugovore o radu baš i samo radnicama koje su češće na bolovanju. Božićnu nagradu u cijelosti dobivaju samo one koje nisu bili na bolovanju, ostalima se smanjuje za dane provedene na bolovanju, a oni koji su bili na dužim bolovanjima ne dobivaju ništa.Nezadovoljstvo i strah vladaju među radnicama. Šefovi na razne načine ponižavaju radnice,

nazivaju ih pogrdnim imenima, vrijeđaju zbog tjelesne težine. Na radna mjesta dolazi se sa strepnjom i grčem u želucu.Pravo na godišnji odmor postoji u teoriji. Radnica ima pravo koristiti jedan dan godišnjeg odmora kada njoj odgovara, a ostalim danima raspolaže poslodavac. Ako su ispoštovani rokovi isporuke, postoji kolektivni godišnji odmor. U protivnom godišnjeg odmora nema, pa se događa da radnici cijele godine ne odu na odmor.U tvornici djeluje jedan sindikat čije članstvo čini polovica ukupno zaposlenih. Poslodavac otežava rad sindikata, vrši pritisak na radnike i prijeti im u slučaju sindikalnog aktiviranja, vrijeđaju se i omalovažavaju sindikalni povjerenici. Radnike se uvjerava da sindikalnu članarinu plaćaju kako bi sindikalni povjerenici taj novac mogli trošiti za osobne potrebe, govori im se kako od svega toga nemaju baš nikakve koristi. Cilj je obezvrijediti rad sindikata i radničkog vijeća te razjediniti ljude.

(Podaci o autoru poznati uredništvu)

Pogled iz proizvodnog pogona

Sestrinstvo je nekoć imalo emancipatornu ulogu jer je predstavljalo simbol izlaska žena u svijet plaćenog rada, dok je danas postalo profesija u kojoj se ženska radna prava sve više ograničavaju i smanjuju

jer je predstavljalo simbol izlaska žena u svijet plaćenog rada, dok je danas postalo profesija u kojoj se ženska radna prava sve više ograničavaju i smanjuju.

Terensko poslanjeUnatoč ovim trendovima, u određenim granama sestrinstva zadržala se komponenta terenskog rada, koji je u prošlosti omogućio otvaranje prostora za preventivno-edukativne programe te tako pacijentima pružao potreban alat i podršku za razumijevanje vlastitog zdravstvenog i socijalnog stanja. U pitanju je patronažna djelatnost. Prema Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, 2014. godine na području cijele Hrvatske bilo je aktivno 897 patronažnih sestara, a svaka od njih bila je zadužena za preko 5000 pacijenata, što pokazuje kako na ovu malu grupu zdravstvenih radnica pada izuzetno velika odgovornost.Sve od međuraća do kasnih osamdesetih godina rad u patronaži omogućavao je medicinskim sestrama veliku neovisnost u radu, koja je služila i kao poticaj na profesionalno usavršavanje. U patronažnoj je službi zato od ranih dana bilo uobičajeno sresti medicinske sestre s većim iskustvom ili višom stručnom spremom nego što je bio slučaj u drugim granama medicine. Sve navedeno doprinosilo je osamostaljenju i afirmaciji medicinskih sestara unutar zdravstvenog sustava, a time se pozitivno utjecalo na status ove tradicionalno ženske, često podcijenjene struke. Međutim, patronažni se rad promijenio u odnosu na zlatno štamparovsko

razdoblje, većinom zbog toga što su se do danas drastično redefinirale uloge službi s kojima patronažne sestre svakodnevno surađuju. Na primjer, patronaža je prije bila vezana uz ambulante obiteljske medicine na određenom području, što je sestrama omogućavalo kontinuitet rada i upoznavanje sa svim faktorima koji su utjecali na stanovnike tog područja. Uvođenjem takozvanog “slobodnog odabira liječnika” i prelaskom na sustav koncesija u obiteljskoj medicini kontinuitet nestaje te se sve patronažne sestre okupljaju pod zajedničku službu unutar domova zdravlja. Promjene su otežale komunikaciju s obiteljskim liječnicima i praćenje zdravstvenog stanja unutar manjih

jedinica, posebice obitelji. Naime, danas je moguće da radi skrbi o jednoj četveročlanoj obitelji patronažna sestra mora komunicirati s četvero različitih liječnika, bez da joj je pritom omogućen kompletan pregled zdravstvene dokumentacije pacijenata.

Tijesna veza između socijalnog i zdravstvenog sustavaProblemi u komunikaciji javljaju se i kada su u pitanju druge institucije s kojima patronažne sestre surađuju: centri socijalne skrbi, ustanove za njegu u kući, te zdravstvene ustanove poput poliklinika ili bolnica. Zbog nepostojanja pravne obaveze koja bi ove institucije primorala na intenzivniju suradnju s patronažnom službom i oblikovanje preventivnih programa kroz razmjenu informacija, patronažne su sestre danas izdvojene od ostalih dijelova sustava pa same iznose većinu tereta preventivno-edukativnog rada. Osim toga, same sestre upozoravaju da se sve veći dio postupaka koje čine sastavni dio njihova opisa posla, poput mjerenja tlaka ili šećera, postupno dodjeljuje drugim medicinskim službama – poput privatnih ljekarni i ustanova za njegu u kući – koje mogu profitirati na njihovom provođenju.Uvođenje kategorija financijske dobiti u primarnu zdravstvenu zaštitu moglo bi biti pogubno za sustav u cjelini, i toga su patronažne sestre

itekako svjesne. U razgovoru napominju kako je patronažna služba dio javnog sustava zdravstva i da tako mora i ostati, jer scenarij u kojem je ona makar dijelom privatizirana podrazumijeva da će pacijenti osnovne postupke morati platiti. Osim toga, privatizacijom bi se ukinule i zadnje mogućnosti bavljenja socijalnim radom u slučajevima starih, siromašnih i onemoćalih pacijenata, kojima su patronažne sestre nerijetko jedini društveni kontakt.Unatoč poteškoćama, patronaža ostaje jedna od malobrojnih struka unutar zdravstva koja još uvijek ima priliku upoznati socijalni kontekst pacijenata. Svojim radom osvještavaju činjenicu da su mnoge bolesti barem dijelom uzrokovane socijalnim faktorima, bilo da se radi o siromaštvu, dugotrajnoj nezaposlenosti ili mobbingu, pa tako patronažne sestre (p)ostaju jedna od posljednjih grupa zdravstvenih radnica koja nas podsjeća na tijesnu vezu između zdravstvenog i socijalnog sustava.

Sustav prihvatljiv svimaUpravo iz tog razloga zabrinjava što su baš one doživjele eroziju prava od kada je reformirana primarna zdravstvena zaštita. Naime, iako je u tih dvadesetak godina došlo do starenja populacije i rasprostranjenosti određenih bolesti, nije napravljen plan koji bi patronažnoj djelatnosti pružio potreban alat za nošenje s novim pojavama. Isto tako, u odnosu na razdoblje kada je rad patronažnih sestara osim njege

pokrivao i edukaciju i prevenciju, trenutno većina njihova vremena odlazi na kurativni rad. Time ostaje manje vremena i prostora za posvećivanje onim aktivnostima koje graniče sa socijalnim radom, a koje su za struku elementarne. Ipak, činjenica da redovno radno vrijeme više ne može pokrivati preventivne i edukativne aktivnosti ne znači da su ih patronažne sestre odlučile zanemariti, napomenuli su u Društvu patronažnih sestara pri Hrvatskoj udruzi medicinskih sestara. Naprotiv, sestre si daju puno truda za pronalazak prostora za održavanje grupa za potporu rodiljama ili kroničnim bolesnicima, a mnoge od njih u slobodno vrijeme organiziraju edukativne aktivnosti za školarce i radno aktivno stanovništvo – što nije niti plaćeno niti prepoznato u javnosti.S obzirom na probleme, ali i na najavljene planove Ministarstva zdravlja, teško je nadati se skorom poboljšanju situacije u patronaži. S druge strane, ako se uzme u obzir terensko iskustvo i radni elan u ovoj djelatnosti, jasno je kako su upravo patronažne sestre one čije bi uključivanje u planiranje zdravstvenog sustava moglo značiti njegov racionalniji i prizemniji ustroj – koji bi omogućio neprestano zazivane uštede bez bolnih rezova, kao i stvaranje sustava prihvatljivog svima, kako pacijentima, tako i radnicama u zdravstvu.

14 15

“Drama u zagrebačkom vrtiću: Troje djece zadobilo opekline kipućom vodom dok su radili pokuse, omiljena teta zbog šoka kod psihologa” – naslov je to senzacionalističkog članka objavljenog 16. veljače u Jutarnjem listu, popraćenog nizom negativnih komentara na račun odgajateljice kao i samog programa okarakteriziranog kao proizvoda njene “nepameti”. Iako članak ne predstavlja percepciju šire javnosti o ulozi odgajateljica u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, on donekle jest pokazatelj problema s kojima se ovaj sustav suočava, kao i odgajateljice kao njegove nositeljice. Pritom ovdje nije problem u pokusu o agregatnim stanjima, a posebice ne u odgajateljici. Naprotiv, ovaj i čitav niz drugih pokusa, poticaja i aktivnosti koje odgajateljice provode u vrtićima

Tko ne želi govoriti o uvjetima rada odgajateljica, neka šuti o pedagoškom standarduMedijski diskurs o sustavu ranog i predškolskog odgoja potpuno zanemaruje materijalne uvjete rada u vrtićima i psiho-fizičke i emocionalne posljedice tog rada po odgajateljice

Iva Ivšić

Nejednaka razvijenost sustava posljedica je njegove potpune decentralizacije 1994. godine kojom je financijska odgovornost prebačena s državne na razinu lokalnih uprava i samouprava

nužan su preduvjet za pravilan razvoj djece na svim poljima – od socioemocionalnog, tjelesnog, kognitivnog do govornog razvoja. Osnovni je problem što za takav kvalitetan rad s djecom ne postoje uvjeti.

Nedostatni radni uvjetiBožica Žilić, predsjednica Sindikata obrazovanja, medija i kulture u nedavnom je intervjuu na portalu Forum.tm izjavila kako je “predškolski sustav samo naizgled uređen sustav. To je sustav koji ima relativno dobre zakone i mnogo problema zbog njihove neprimjene u praksi”. Kad govori o zakonu, prije svega se referira na Državni pedagoški standard (DPS), donesen 2008. godine, kojim je između ostalog reguliran broj djece u grupama. I premda DPS primjerice u jasličkoj dobi (6 mjeseci do 3 godine) propisuje petero djece u najmlađoj, odnosno 14 djece u skupini u najstarijoj jasličkoj skupini, u velikim gradovima u Hrvatskoj taj broj često prelazi 20 i više djece. Jednaka prekoračenja događaju se i u grupama vrtićke dobi (3 do 6 godina).Broj djece u grupama nije jedini problem u sustavu. U razgovoru s odgajateljicama u vrtićima Grada Zagreba, provedenog u sklopu istraživanja BRID-a i SOMK-a o uvjetima rada u zagrebačkim vrtićima, saznajemo da zbog manjka broja zaposlenih problema u odgojno-obrazovnom radu imaju s djecom s poremećajima u ponašanju i teškoćama u razvoju. Žale se i na nedostatnu pomoć stručnih suradnika zaposlenih u vrtiću (pedagoga, psihologa, defektologa) te na prostorne uvjete rada – često nemaju adekvatno igralište, neki su objekti jako stari, sobe su premalene a sanitarni prostori nisu primjereni. Manjkavi su i drugi materijalni uvjeti rada, prije svega u vidu nedostatka didaktičkih sredstava zbog kojih teško ostvaruju zahtjeve programa, a

česta je i pojava mobbinga od strane ravnateljica.Kada sve uzmemo u obzir, nije teško zaključiti da su odgajateljice pod stalnim pojačanim fizičkim i psihičkim naporom. Kako je objasnila Žilić: “Odgajateljice stalno fizički trpe pod opterećenjem i dugotrajnim stajanjem, dizanjem djece, nošenjem različitih materijala i igračaka, teških sprava i uređaja, rade u nefiziološkom položaju kralježnice i izložene su stalnoj buci. U prosjeku nakon 10 godina rada počinju učestale bolesti kralježnice, glasnica, živčanog sustava, srca i štitnjače, gubitka sluha i vida, te različitih ginekoloških oboljenja s obzirom da su većina radnica žene.”Povrh svega, prošlotjedne vijesti o smanjivanju stimulacije na plaću za odgajateljice koje provode

posebne programe (Montessori, waldorfski, programi ranog učenja stranih jezika i dr.) te vijesti o mogućnosti uvođenja obaveze plaćanja toplih obroka, uz ionako loš kolektivni ugovor kojeg je Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske potpisao s Gradom Zagrebom, dodatno ukazuju na sustavno smanjivanje radničkih prava i pogoršavanje radnih uvjeta odgajateljica.

Decentralizacijom sustava do regionalnih razlikaKada fokus sa Zagreba prebacimo na ekonomski manje razvijena područja uočavamo velike regionalne razlike. Nejednaka razvijenost sustava posljedica je potpune decentralizacije 1994. godine kojom je financijska odgovornost prebačena s državne na razinu lokalnih uprava i samouprava. Osnivači predškolskih ustanova tako postaju gradovi i općine s nejednakim proračunima iz kojih moraju financirati jedan od društveno najvažnijih sustava. Dok u gradovima poput Zagreba, Rijeke ili Varaždina ulaganje u vrtiće prije svega ovisi o prioritiziranju sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (što se iz niza razloga ne događa), u gradovima poput Siska, Slavonskog Broda i Vukovara nemoguće je postaviti prioritete jer nema dovoljno novaca. Pritom odgovornost za ovakvo stanje ne mogu snositi isključivo gradske vlasti jer određivanje prioriteta i punjenje gradskih proračuna ovisi o širim ekonomskim i industrijskim politikama.S druge strane, uloga države i Ministarstva

znanosti, obrazovanja i sporta značajna je u normiranju zakona te nadziranju i kontroli sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Situacija je pomalo paradoksalna – zakone i kurikulum propisuje resorno ministarstvo u suradnji s drugim relevantnim institucijama, ali ono istovremeno nema financijsku odgovornost nad osiguravanjem uvjeta koji bi omogućili poštivanje istih tih zakona. Regionalne razlike unutar sustava su postojane, a očituju se u uvjetima rada koji u pojedinim gradovima i općinama ne zadovoljavaju ni bazične uvjete za kvalitetnu provedbu programa. Povrh toga, za razliku od vrtića u Zagrebu u većini drugih gradova i općina izostaje zapošljavanje stručnih suradnika, što proizvodi probleme naročito u radu s djecom s teškoćama u razvoju. Osim radnih uvjeta, razlike se očituju i u radničkim pravima. Kolektivni ugovori ovise o volji gradskih i općinskih vlasti, što znači da ih često nema, odnosno ako postoje u svakom su gradu i općini različiti, kao i plaće koje su u ekonomski slabije razvijenim sredinama često puno niže.

Obrazovanjem protiv klasnih razlikaSustav ne proizvodi diskriminaciju samo prema odgajateljicama, nego i korisnicima – djeci i roditeljima, a ona očituje se u slaboj uključenosti djece u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te u različitim modalitetima njihovog (su)financiranja, odnosno različitim cijenama

vrtića.S obzirom na uključenost djece u ove programe, Hrvatska značajno zaostaje za zemljama Europske unije, posebno ako govorimo o djeci u dobi do tri godine. 2015. godine obuhvat djece u dobi od 0 do 2 godine bio je svega 15%, u dobi od 3 do 4 godine 55%, a od 5 do 6 godina bez programa predškole 57%. Međutim, još je gore kad usporedimo podatke među ekonomski različito razvijenim županijama. Kao ekstreman primjer navest ćemo odnos obuhvata djece u Zagrebu, koji je 2015. iznosio 87,9% djece u dobi od 3 do 4 godine i 39,5% od 0 do 2 godine, te u Brodsko-posavskoj županiji, gdje je obuhvat djece u dobi od 3 do 4 godine 19,2%, a od 0 do 2 godine svega 4,5%.Izneseni podaci posebno zabrinjavaju kada u obzir uzmemo važnost integracije djece u sustav formalnog odgoja i obrazovanja i njezine višestruke pozitivne učinke – stvaranje jednakih mogućnosti za sudjelovanje u obrazovnom sustavu na višim razinama, ublažavanje posljedica dječjeg siromaštva i smanjivanje klasnih razlika, pri čemu su, kako se navodi u UNICEF-ovom istraživanju Kako roditelji i zajednice brinu o djeci najmlađe dobi u Hrvatskoj, ti učinci veći ako se dijete ranije uključi u proces. U istom istraživanju polovina ispitanih roditelja navodi da su im “predškolske institucije slabo ili osrednje financijski dostupne”, a ako se uzme u obzir činjenica da u Hrvatskoj ne postoje jedinstvena pravila (su)financiranja i da je visina cijene vrtića koju roditelji pokrivaju prepuštena odlukama

lokalnih samouprava, izvjesno je da djeca iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa najčešće ispadaju iz sustava. Dodatan problem čine i kriteriji za upis djece u vrtiće, koji u Hrvatskoj isključuju djecu nezaposlenih roditelja. Ako ste nezaposleni, dijete možete upisati u vrtić jedino ako ostane mjesta nakon što se upišu djeca zaposlenih roditelja, djeca žrtava i invalida Domovinskog rata, djeca samohranih roditelja itd.

Utjecaj nejednakih uvjeta na ženeKada govorimo o roditeljima djece koju sustav isključuje važno je istaknuti da takve politike češće direktno pogađaju žene, jer one su te koje tradicionalno ostaju kod kuće i preuzimaju brigu o djeci predškolske dobi. Iako nemamo konkretne podatke o broju žena u Hrvatskoj koje prekidaju radne karijere i vraćaju se u kućansku sferu, u već spomenutom UNICEF-ovom istraživanju postoje podaci koji upućuju na značajne rodne razlike. Naime, 13% majki djece u dobi od šest mjeseci i 19% majki djece u dobi od jedne godine ne planiraju početi raditi u bliskoj budućnosti, dok tek u 2 do 3% slučajeva očevi služe kao primarni oblik skrbi. Nažalost, u istraživanju nisu navedeni razlozi zbog kojih upravo žene prekidaju svoje radne karijere, no za pretpostaviti je da osim što žene tradicionalno preuzimaju brigu o djeci postoje i ekonomski razlozi, poput manje plaće od one muškog partnera te smanjenja plaće nakon povratka s rodiljnog dopusta. Istraživanje koje je 2012. provela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, u suradnji s HZZ-om i udrugom RODA, pokazalo je da je 14,6% žena doživjelo smanjenje plaće nakon povratka s rodiljnog dopusta, a svaka druga žena zbog trudnoće je dobila otkaz. Ako posljednji podatak povežemo s kriterijima za upis djece u vrtić prema kojima su nezaposleni roditelji isključeni iz sustava, nije teško zaključiti da žene nakon porodiljnog ne mogu dobiti vrtić za dijete jer su nezaposlene, a ne mogu naći novi posao jer se brinu o djeci. Ovo nam između ostalog pokazuje koliko je društvena organizacija brige o djeci izuzetno važan čimbenik u borbi za ekonomsku emancipaciju žena.Konačno, moguće je zaključiti da sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja ima za društvo važne i višestruke uloge, a da bi se one ostvarile nužno je zadovoljiti više međusobno povezanih preduvjeta. Pritom je ključno istaknuti da izvori problema nisu jednostrani i da rješavanje jednog od njih ne mora nužno značiti poboljšanje sustava u cjelini, jer postoji vjerojatnost da je to napravljeno nauštrb nečeg drugog. Tomu u prilog ide činjenica kako velik broj odgajateljica u Zagrebu ne misli da sustav treba biti u potpunosti javno financiran, za što postoji vrlo logično objašnjenje. Naime, u Programu javnih potreba u predškolskom odgoju i obrazovanju te skrbi o djeci rane i predškolske dobi Grada Zagreba za 2016. piše: “Zbog stalnog rasta potreba djece za redovitim cjelodnevnim programom predškolskog odgoja i obrazovanja te potreba zaposlenih roditelja, nije bilo moguće u potpunosti primijeniti odredbe Državnog pedagoškog standarda o broju djece u odgojnim skupinama, nego se ta odredba provodi postupno. Stav je Grada da treba omogućiti pravo što većem broju djece Grada Zagreba na uključivanje u neki od programa predškolskog odgoja i obrazovanja, a roditeljima omogućiti obavljanje radnih zadaća.” Iako ovakav stav zvuči razumno, s obzirom da Grad ne otvara dovoljan broj novih vrtića i ne zapošljava nove odgajateljice, jasno je da su odgajateljice te koje godinama rade u otežanim uvjetima i pretrpanim grupama pa ne mogu biti zadovoljne ni načinom financiranja vrtića. Sve dok se ne provedu adekvatne mjere kojima će se odgovornost i organizacija sustava u velikom dijelu prebaciti na državu teško je da će se zadovoljiti rastuće potrebe za pružanjem kvalitetnih i svima jednako dostupnih formalnih oblika ranog odgoja i obrazovanja, te istovremeno osigurati dostojanstveni radni uvjeti i radnička prava odgajateljicama koje čine temelj tog sustava.

16 17

Posljednjih nekoliko mjeseci reforme suvereno vladaju dnevnopolitičkim žargonom i medijima. Tzv. racionalizacija zdravstva samo je jedna u paketu reformi koje nam sprema najnoviji hibrid “stručnjaka“ (i svega tri “stručnjakinje“) koji je preuzeo ministarske pozicije u izvršnoj vlasti. Usto, u domaćem medijskom prostoru i javnom govoru tema ženskog zdravlja svodi se na populacijske politike nove vlasti ili pak različite inicijative protiv pobačaja koje dolaze iz desnog civilnog sektoru. Zašto je aktivizam posvećen dokidanju prava na pobačaj usko povezan s komercijalizacijom zdravstva i sve težim radnim uvjetima za žene pitanje je koje će nam se sve više nametati u narednom periodu.

Košarica zdravlja sve je tanja Uzmimo primjerice tzv. košaricu zdravlja kojom bi se zdravstvene usluge parcelirale i postupno sve više komercijalizirale – što prepuštanjem

Politika majčinstva u vrijeme odumiranja socijalne države i oživljavanja desniceKonzervativni apeli o zabrani pobačaja tek su najglasniji napad na ženska prava. No ispod površine radi se o kontinuiranom urušavanju zdravstvenog sustava u domeni ženskog zdravlja, a majčinstvo postaje luksuz u ovakvom radnom zakonodavstvu

Ivana Živković

Visoke cijene zdravstvenih usluga onemogućavaju pristup pravu na pobačaj siromašnim ženama, kao i ženama iz ekonomski manje razvijenih i ruralnih krajeva

Istraživanje Položaj trudnica i majki s malom djecom na tržištu rada govori kako čak 55% žena koje su trudne i koriste svoja zakonska prava zbog obveze prema djeci ostaje bez posla

tržištu, što povećanjem njihovih cijena. Usto, ministar zdravlja Dario Nakić nedavno je najavio i ukidanje Programa 72 sata, namijenjenog najtežim onkološkim pacijentima te Programa plus za skraćivanje lista čekanja. Prijedlogu ukidanja Programa 72 sata odmah se usprotivio Hrvatski forum protiv raka dojke Europa Donna, naglasivši kako je riječ o uspješnom programu kroz koji je prošao velik broj oboljelih, posebice žena. Kao što vidimo i iz ovih nekoliko nedavnih primjera, postupna, ali i sve značajnija komercijalizacija zdravstvenog sustava mogla bi imati dugoročne posljedice u pogledu dostupnosti zdravstvenih usluga, a time i za žensko zdravlje. Primjerice, opće je poznato da velik broj žena već koristi usluge privatnih ginekoloških ordinacija zbog predugih lista čekanja kod ginekologa/inja u javnom zdravstvenom sustavu, mlade žene sve češće ne odlaze na potrebna bolovanja iz straha da će izgubiti posao, a iz istog se razloga sve rjeđe odlučuju na trudnoću.Usporedno s navedenim reformama u zdravstvenom resoru, ove bi godine, nakon što je 25 godina proveo u ladici, pred Ustavni sud mogao doći postupak ocjene ustavnosti zakona o pobačaju (punim nazivom Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na

slobodno odlučivanje o rađanju djece), koji je davne 1991. godine pokrenula udruga Hrvatski pokret za život i obitelj. Dvadesetpet godina zvuči nevjerojatno, ali situacija je, čini se, pravno i proceduralno sasvim regularna. Ustavni sud ima uputu slučajeve riješiti u roku od godine dana, a ako taj rok prođe, slučaj se rješava kada “dođe na red“. Međutim, u najmanju je ruku zanimljivo da ocjena ustavnosti ovog zakona na raspravu dolazi u ovakvom političkom kontekstu i atmosferi.

Zakon o regulaciji pobačaja ponovno na stolu Dva je puta došlo do zahtjeva za izmjenom zakona o pobačaju. Godine 1995. posebna komisija Ministarstva zdravstva izradila je Nacrt prijedloga Zakona o prekidu trudnoće, ali on nikada nije ušao u saborsku proceduru. 1996. Hrvatska stranka prava podnijela je Prijedlog Zakona o pobačaju kojim je željela zabraniti pobačaj, no Andrija Hebrang, tadašnji HDZ-ov ministar zdravstva, ocijenio je da se prijedlog protivi suvremenim europskim zakonodavstvima i principima Svjetske zdravstvene organizacije.Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece donesen je 1978. godine te je i dalje aktualan. Propisuje kako je pobačaj medicinski zahvat koji

žena u Hrvatskoj može na zahtjev legalno izvršiti bez traženja dopuštenja komisije ukoliko je riječ o trudnoći koja traje deset tjedana ili kraće. Prema ovom Zakonu i rješenju Ministarstva zdravstva iz 1996. godine, pobačaj se može obaviti u bolnicama s organiziranom jedinicom ginekologije i porodiljstva. Ukoliko pobačaj nije opravdan zdravstvenim razlozima, plaća se, a cijena varira od bolnice do bolnice, od osamstotinjak kuna do iznosa većeg od minimalne plaće.Pitanje dostupnosti pobačaja ponovno je došlo u fokus javnosti i zbog činjenice da neke medicinske ustanove koje sudjeluju u državnom sustavu zdravstvene zaštite i koje imaju zakonsku obvezu pružati uslugu pobačaja to ne čine jer se velik dio medicinskih radnika poziva na pravo na priziv savjesti te odbija izvršavati ovaj tip medicinskih zahvata. Pa tako primjerice zagrebačka bolnica “Sveti Duh” ne obavlja pobačaje od travnja 2014. godine.

Priziv savjesti ili cjenkanjeNekoliko se istraživanja bavilo temom dostupnosti pobačaja. Istraživanje Ženske mreže Hrvatske iz 2005. godine ustanovilo je da osam zdravstvenih ustanova tada nije pružalo uslugu pobačaja zbog priziva savjesti liječnika/

ca, dok je 21 zdravstvena ustanova omogućavala ženama pobačaj. Istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2014. (Praksa zdravstvenih ustanova u Republici Hrvatskoj po pitanju osiguranja dostupnosti pobačaja) obuhvatilo je 30 bolnica, od kojih je u 24 bilo moguće obaviti pobačaj, a u šest bolnica zbog priziva savjesti to nije bilo moguće.Rezultati tog istraživanja prethodili su naputku Ministarstva zdravlja s kraja 2014. godine prema kojem su bolnice koje zbog priziva savjesti radnika/ca nisu osiguravale zdravstvenu uslugu induciranog pobačaja morale angažirati vanjske suradnike/ce te tako ženama omogućiti obavljanje

zahvata.Nakon naputka Ministarstva zdravlja tri su bolnice – u Našicama, Virovitici i Vinkovcima – za obavljanje pobačaja angažirale vanjske suradnike/ce, u kninskoj je bolnici dio liječnika/ca povukao priziv savjesti, a KB “Sveti Duh“ potpisao je ugovor o obavljanju pobačaja na zahtjev s KBC-om “Sestre milosrdnice“. Međutim, KBC “Sestre milosrdnice“ otkazao je ugovor uz objašnjenje kako oni “ispunjavaju svoju zakonsku obvezu obavljanja pobačaja i ne žele raditi tuđi posao, te drže da priziv savjesti ne može biti selektivan, već ga treba zakonski definirati i odrediti na što se on može odnositi i pod kojim uvjetima“.Propisu nalažu da svaka medicinska ustanova u državnom sustavu zdravstvene zaštite ima obvezu ženama osigurati pristup pobačaju. Ukoliko nisu sposobni osigurati to pravo, na Ministarstvu je zdravlja omogućiti konkretnoj ustanovi ispunjavanje te zakonske obveze. Ministarstvo je u ranije navedenom slučaju s kraja 2014. godine problem pokušalo riješiti angažiranjem vanjskih suradnika/ca, ali takvo rješenje odgovornost s Ministarstva prebacuje na bolnice, koje su i dotad imale popriličnu samostalnost odlučivanja o pružanju usluge pobačaja. Razlike u dostupnosti pobačaja u pojedinim

bolnicama proizlaze iz autonomije lokalnih bolnica i nepostojanja središnjeg mehanizma koji bi kontrolirao sustav i pazio da kvalitetna zdravstvena usluga bude dostupna u svim dijelovima Hrvatske, a ne samo većim urbanim centrima i razvijenijim županijama. Taj nedostatak u sustavu potvrđuje i službeni odgovor Ministarstva zdravlja o mehanizmima praćenja i kontrole dostupnosti pobačaja u zdravstvenim ustanovama RH, a do kojeg je došao Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) u sklopu svoga istraživanja Siva zona: pitanje abortusa u RH: “Ne postoji ni odjel, ni povjerenstvo, niti ima neka zadužena

osoba koja bi se posebno bavila problematikom prekida trudnoće odnosno provedbom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.” Rezultat su toga i cijene zahvata, koje variraju od bolnice do bolnice i koje su svakako važna stavka prilikom procjene dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. Spomenuto istraživanje iz 2014. godine navodi kako je od 2005. godine cijena pobačaja u prosjeku porasla za 670 kuna, tako da je danas prosječna cijena 1840 kuna. Međutim, nemoguće je ne uočiti nesrazmjer cijena među bolnicama. Tako ćete u OB “Slavonski Brod“ pobačaj platiti 860 kuna, a u OB “Dubrovnik“ 3000 kuna. Visoke cijene u mnogome otežavaju pristup pobačaju siromašnim ženama, kao i ženama iz ekonomski nerazvijenijih i ruralnih krajeva, koje imaju dodatne izdatke za prijevoz do bolnica, koje su mahom u urbanim sredinama.Ovi podaci, osim što ukazuju na regionalne razlike u dostupnosti zdravstvenih usluga, nameću nam i važno pitanje: koji je mehanizam nadzora privatnih klinika, koje prema Zakonu nisu ovlaštene izvršavati pobačaj na zahtjev? Općepoznata je činjenica da se liječnici/e iz javnozdravstvenih ustanova za radnog vremena pozivaju na pravo na priziv savjesti, a izvan radnog vremena obavljaju pobačaje u privatnim praksama. Ta im se mogućnost otvara upravo zbog nedostatka nadzora i veće regulacije rada liječnika u privatnim ordinacijama ili poliklinikama. Takve nerazjašnjene situacije i nedostatka državnog nadzora u zdravstvenom sustavu onemogućavaju dijagnosticiranje stvarnog broja pobačaja u Hrvatskoj. Možemo tek pretpostaviti, poučeni iskustvima drugih društava, da će se pogoršanjem opće socijalne slike društva i smanjenjem dostupnosti zdravstvenih usluga povećati i broj ilegalnih pobačaja, što je zapravo prava prijetnja za “nacionalno zdravlje” i demografiju.

Demografija ili demagogija?Domoljubna je koalicija predizbornu kampanju – a i svoje postizborne najave – temeljila, između ostalog, i na obećanju demografske obnove Hrvatske. Velik se naglasak stavljao na populacijsku politiku u sklopu koje bi roditelji za svako novorođeno dijete od države trebali dobiti 1000 eura, a sve s ciljem da se, kako su isticali u HDZ-u, spriječi “odumiranje nacije”.Taj se stav temelji na ideji da će se demografska kretanja poboljšati naknadama za novorođenu djecu, što nije istina. Demografska će se slika poboljšati kada ljudi od svojeg rada budu mogli

pristojno živjeti, kada se žene prestanu bojati poslodavcima reći da su trudne zbog velike mogućnosti da im zbog toga ne produže ugovor o radu, kada planiranje obitelji prestane biti pitanje standardno upućeno ženama na razgovorima za posao i kada prestanemo donositi zakone o radu koji trudnicama odriču prava. U stvarnosti i onkraj desnog diskursa o majkama kao inkubatorima nacije, majčinstvo je na tržištu rada u Hrvatskoj otegotna okolnost. Istraživanje Položaj trudnica i majki s malom djecom na tržištu rada koje su proveli Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Hrvatski zavod za zapošljavanje i udruga RODA (Roditelji u akciji)

govori kako čak 55% žena koje su bile trudne i koristile svoja zakonska prava jer su imale obveze prema djeci ostajale bez posla. U 34% slučajeva ugovor o radu nije im bio produljen, a 21% žena dobilo je otkaz zbog trudnoće i korištenja prava vezanih uz rođenje djeteta. 76% žena prilikom razgovora za posao moralo je odgovarati na pitanja o bračnom statusu i planovima te obiteljskoj situaciji jer to poslodavcima predstavlja tzv. rizik od dodatnih troškova zbog trudnoće.One koje nakon povratka s porodiljnog zadrže radno mjesto suočavaju se s daljnjim nizom problema: smanjenjem ili uskraćivanjem godišnjeg odmora, nižom osnovnom plaćom, smanjenjem dodataka na plaću, prebacivanjem na drugo radno mjesto i slično. Aktualni Zakon o radu koji je donijela tzv. socijaldemokratska vlast nije spriječio ovakvu situaciju, pokazavši time kako žene ne mogu računati na zakonsku zaštitu svojih radničkih prava ako se odluče na majčinstvo.

O čemu govorimo kada govorimo o ženskom zdravlju?Međutim, svi su ovi aspekti ženskog zdravlja i ženskog rada prešućeni kada se u mainstream-medijima raspravlja o pobačaju. S druge strane, konzervativni pokreti koji u Hrvatskoj jačaju posljednjih nekoliko godina u fokus rasprave o pobačaju nameću pitanje prava embrija, potpuno stavljajući po strani život žene – njezin položaj u svijetu rada, (ne)mogućnost osnivanja obitelji te, na kraju, njezino pravo na odluku o svom vlastitom tijelu.Dovođenjem u pitanje legalnosti i dostupnosti umjetne oplodnje, pobačaja, pa i korištenja pilula za dan poslije, ozbiljno se poigravamo psihičkim i fizičkim zdravljem žene. Iste one žene koja, ako uopće ima tu sreću da je našla posao, radi na određeno, nije kreditno sposobna ni egzistencijalno osigurana. Toj ženi govorimo da nema pravo odlučivati o vlastitom životu. To će umjesto nje napraviti poslodavac, ustavni sudac, dakako privatni liječnik ili, možda, Nina Badrić.Ako uistinu želimo razgovarati o ženskom zdravlju, trebamo, između ostalog, razgovarati i o tome kako osigurati dostupan i siguran pobačaj. Naglasak treba staviti na prevenciju i edukaciju, a informacije učiniti široko dostupnima. Onim ženama koje pak odluče biti majke treba osigurati dostojan život, spriječiti nehuman odnos prema trudnicama u zdravstvenim ustanovama, zaštititi prava trudnica i majki na radnom mjestu te osigurati dostupne i kvalitetne javne vrtiće.

18 19

Preskočim kanal, pogledam na tleI vidim tebe, AbideAbide, reci nam deŠta to tvoje ruke rade Udarnički rade, burazereDa bude gasa za sveSve u sklopu akcijeZaštite naše okoline(...) Otkako je sarajevski bend Zabranjeno pušenje prije 32 godine objavio svoj prvi album i na njemu žestoko socijalno intoniranu pjesmu s ekološkom komponentom naslovljenu Abid, situacija sa zaštitom okoliša u glavnom gradu Bosne i Hercegovine otišla je, ukratko, iz lošeg na gore. To se jednako odnosi kako na ekološki tako i na socijalni, odnosno ekonomsko-politički okoliš. Ili, da ne bismo okolišali, treba odmah reći da je u pitanju zapravo jedan te isti problem opće zagađenosti u Sarajevu, Zenici i Tuzli, ali i na samim granicama zemlje, npr. u Bosanskom Brodu, gdje naftno-rafinerijska prljavština guši čak i susjedstvo na hrvatskoj obali Save, u Slavonskom Brodu.

Abid ili o čistom zrakuSarajevska zimska svakodnevnica posljednjih je godina obilježena drastičnim zagađenjem zraka koji odražava socijalnu sliku glavnog grada BiH

Igor lasić

Posljednje tri godine u Bosni i Hercegovini, primjetan je porast različitih praksi i metoda obrane društvene svojine i javnog dobra: primjer borbe radnika tvornice deterdženata DITA u Tuzli; građanska inicijativa “Park je naš“ u Banja Luci, neformalna grupa građana Bihaća i Unsko-sanske županije protiv koncesija za izgradnju hidroelektrana na Uni; suradnja udruge civilnog društva Akcija Sarajevo s radnicima Zemaljskog muzeja BiH na njegovom ponovnom otvorenju, te akcija građana Sarajeva protiv spajanja dviju gradskih bolnica.Upravo dva posljednja primjera iz 2015. i početka 2016. godine, govore o intenziviranju borbi za javno dobro primjenjujući dva naizgled slična, ali različita metoda borbe. Iako možemo reći da je izostanak interesovanja i aktivnosti udruga civilnog društva po pitanju radničkih prava i javnog dobra evidentan, primjer zajedničke akcije radnika Zemaljskog muzeja BiH i kolektiva Akcija Sarajevo, pokazao se izuzetno uspješnim metodom za mobilizaciju šire javnosti.

Dežuranje nad kulturom i zdravljemGrađani Sarajeva se uspješno bore za opstanak Zemaljskog muzeja BiH i Opće bolnice, a akcija radnica i aktivista u muzeju nedavno je dobila nagradu Europa Nostra koju dodjeljuje Europska Unija za poseban doprinos očuvanju kulturne baštine

Ines Tanović i Aleksandar Brezar

(G)RAD:SARAJEVO

Otvoreni muzejPriča o Zemaljskom muzeju BiH najbolji je primjer disfunkcionalnosti državnog uređenja BiH, ali i jasno usmjerene i uporne građanske akcije. Situacija u kojoj se Zemaljski muzej našao prije četiri godine prava je slika naše tranzicije. Ministarstvo civilnih poslova BiH kao odgovorno tijelo za institucije kulture - još od kraja rata odbijalo je preuzeti osnivačku odgovornost nad sedam institucija kulture od državnog značaja. Nesuvisli izgovori na stranu, jasno je da je u pitanju bila standardna opstrukcija predstavnika vlasti iz Republike Srpske. Iako se za svaku od sedam institucija koje su se našle u zakonodavnom limbu, našlo privremeno ili prijelazno rješenje, one su i dalje u izuzetno teškom položaju. Zbog nemogućnosti pronalaženja trajnog rješenja, ali i konstantnog smanjivanja budžeta potrebnog za funkcionisanje, Zemaljski muzej BiH prvi je kapitulirao nakon što novi budžet nije omogućavao ni pokrivanje troškova hladnog pogona. Tri godine nakon što su na vrata Muzeja zakucane daske Udruženje građana Akcija ušlo je u njegove prostorije, gdje je zateklo radnike i radnice koji su bez obzira na sve, svaki dan dolazili na posao i čuvali nacionalno blago. Vrijedi spomenuti da su, pored toga što su ostali bez redovnih primanja i uslova za rad,

radnici u tom trenutku bili na meti javnosti kao glavni krivci za gašenje Muzeja nakon 125 godina rada, čak i pod ratnom opsadom. Razlozi se mogu naći kako u skretanju pažnje i manipulaciji onih zaista odgovornih, tako i u neinformisanosti javnosti o stvarnom legalno-pravnom statusu Muzeja, te opštoj apatiji u bh. društvu, kojem je, zatvaranje najvažnije kulturne, ali i obrazovne i istraživačke institucije, postalo normalno. Ideja akcije za ponovno otvaranje Muzeja tako je morala biti zasnovana na dodatnom informisanju javnosti o stvarnom stanju u kojem se Muzej našao, kao i na senzibiliziranju društva po pitanju degradiranog profesionalnog statusa i ugrožene egzistencije radnika i radnica Muzeja. Akcija ‘’Ja sam Muzej’’ imala je tri glavna elementa: izložbu fotografija i izjava radnika i radnica o njihovom radnom okruženju čime im se otvorio prostor u javnosti, zatim dežuranje za muzej, u čemu su pored građana i građanki učestvovale i javne ličnosti kao iskaz solidarnosti s radnicima; te razne popratne aktivnosti poput javnih predavanja, izložbi, filmskih projekcija

i koncerata, što je pomoglo u reanimaciji muzejskog prostora i prenamjeni Muzeja u živi centar kulture. Rezultat mjeseci predanog rada malog tima Akcije i konstantnog vršenja pritiska na odgovorne putem medija je očit: Zemaljski muzej je konačno ponovo otvoren 15. septembra prošle godine. Svečanost i pompa na stranu - Muzej je nakon otvaranja zabilježio rekordnu posjećenost, radnici su počeli dobivati zaslužena primanja, dok je akcija dokazala da se za svoja prava itekako može, ali i mora boriti.

Nova fronta – Opća bolnicaSamo nekoliko mjeseci nakon ponovnog otvaranja Zemaljskog muzeja BiH, pred građanima Sarajeva bila je još jedna bitka za obranu javnog dobra - ovog puta Opće bolnice “Prim.dr. Abdulah Nakaš“. Baš kao i Muzej, Opća bolnica duboko je urezana u kolektivno sjećanje građana Sarajeva, posebice za vrijeme opsade grada kada je, unatoč vrlo teškim uvjetima, nastavila raditi. U godinama nakon rata bolnica je nekoliko puta obnavljana i modernizirana čime su prošireni kapaciteti i mogućnosti liječenja. Ako uzmemo u obzir podatke prema kojima je BiH među zemljama s najlošijom zdravstvenom zaštitom u Europi te na zadnjem mjestu po broju liječnika i medicinskog osoblja, onda je značaj svake, pa time i Opće

bolnice u Sarajevu, još i veći. Vijest o pripajanju Opće Bolnice Univerzitetsko-kliničkom centru u Sarajevu, odjeknula je u javnosti krajem 2015. godine, pravdana potrebama racionalizacije, štednji i naravno, reformi. Bolnica je tako bez prethodno provedenih analiza proglašena neisplativom, iskorištenost kapaciteta slabom, a integracija bolničkih i vanbolničkih sistema neophodnom. No, još jedna u nizu prevara vladajuće (u ovom slučaju: bošnjačke) elite nije ostala nezapažena: najava zatvaranja Opće bolnice pokrenula je lavinu komentara na društvenim mrežama i javnosti koji su rezultirali peticijom protiv gašenja bolnice kao i organiziranjem neformalne grupe građana koja je započela simbolična dežuranja pred bolnicom u znak podrške medicinskom osoblju bolnice nad kojim se vršio konstantan pritisak da napuste svoje radno mjesto. Ohrabreni svakodnevnom podrškom građana, medicinsko osoblje odlučilo je progovoriti o pritiscima kojima su bili izloženi, ali i podići glas za spas bolnice. Sinergija građana i radnika još jednom se pokazala kao presudan

faktor u borbi za javno dobro, te je nakon višetjednog građanskog i medijskog pritiska, Vlada Kantona Sarajevo morala potvrditi da fuzije dviju bolnica neće biti bez prethodno provedenih transparentnih analiza te odluka Skupštine Kantona Sarajevo i Parlamenta Federacije BiH. Mediji su, još jednom optuženi za dezinformiranje javnosti, građani za nepoznavanje funkcioniranja sistema i pretjeranu zabrinutost, a saga o bolnici prolongirana, za vjerojatno, samo nekoliko mjeseci.Da rješenja nisu trajna, pored sve dobre volje i upornosti mobiliziranih građana i građanki, pokazuje i nedavno poništenje odluke imenovanja v.d. direktora Zemaljskog muzeja BiH i upravnog odbora čime se ponovno pokušava dovesti u pitanje funkcionalnost ove institucije. Uz odgodu trajnog rješenja problema Opće bolnice jasno je da je građanska borba u BiH itekako borba Davida sa administrativnim Golijatom spremnim na svaki mogući korak. Kada tome pridodamo i ostale oštre rezove budžeta i izmjene zakona po nalogu MMF-a, a u svrhu daljeg zaduživanje iste te administracije, jedino se može zaključiti da će obespravljenih biti sve više te da će ovakve borbe biti sve češće.

Opća bolnica je bez prethodno provedenih analiza proglašena neisplativom, iskorištenost kapaciteta slabom, a integracija bolničkih i vanbolničkih sistema neophodnom

Ako nas je Abid tad i podučio da je nemoguće – ili makar besmisleno – razdvajati ekološki aspekt od socijalnog, čini se da u sadašnjosti moramo ponavljati gradivo nešto šire od pop-kulturnih pjesmarica.

Ložišta u kotliniSarajevo, za razliku od prethodno navedenih gradova s izuzetnim stupnjem zagađenosti, nema tako krupne i prljave industrijske pogone, ali ga muči nepovoljna reljefna konfiguracija: smješteno je u izrazito kotlinskom ambijentu, zbog čega kemijsko zagađenje redovito ostaje zarobljeno u magli kada nepovoljan tlak zraka i nedostatak vjetra ili oborina potraju danima ili čak tjednima.Naravno, porijeklo otrova nije nikakva enigma; riječ je prvenstveno o dimu desetaka tisuća kućnih ložišta u kojima izgara ugljen, uglavnom niske kvalitete, i o ispušnim plinovima jednako mnogo automobila s manjkavom filtracijom. Posljedice su više nego očite: ljudi nerijetko hodaju gradom sa zelenim medicinskim maskama na licu ne bi li udahnuli što manje prašine i toksičnih spojeva, od kojih se obično u prvom redu spominju sumporov dioksid, dušikovi oksidi i ugljiko- monoksid te čvrste mikročestice različitog sastava, od čađe do soli. No koncentracije zagađivačaa, kancerogenih i patogenih, daleko premašuju prihvatljive iznose,

što je već registrirano i u ukupnoj zdravstvenoj statistici grada.Više je puta u Sarajevu proglašeno izvanredno stanje ili stanje pripravnosti, uvođene su mjere ograničenja prometa osobnih i teretnih automobila, no ove mjere ne mogu popraviti efekte kvara na složenijim političkim razinama. Čini se da je prilagodba školske nastave dijelovima dana s manjim intenzitetom onečišćenja jedina intervencija koja ima relativno opipljive rezultate, no to se na koncu ogleda više kao očajnička gesta. Nažalost, ne jedina: dugo se teoretski uzimala u obzir i mogućnost probijanja tunela oko Sarajeva, ali zbog nadmorske visine grada ni to ne bi riješilo problem.

Socijalna komponenta zagađenja(...)Abide, reci nam, deOtkud za to finansijeDva posto svake plateNiko od nas nije rekao ne(...)Abide, reci nam, deHoće l’ biti bolje za godinu, dv’jeSarajevo, najmiliji gradePopravismo te do Olimpijade

Nešto je u međuvremenu ipak naopako krenulo baš s financijskom stranom priče. Ironija kojom je Zabranjeno pušenje nekoć opjevalo prilike u svom gradu danas nipošto nije sredstvo dovoljno da bi se njime doskočilo ekonomskim devijacijama. Radnici više nisu samoupravljači i nitko ih ne pita ništa, a kamoli što misle o usmjeravanju viškova iz svojih plaća, ako ih uopće i primaju. Sveopćem osiromašenju naroda pridodan je, osobito naglo u 2009. godini, rast cijena ogrjevnog plina, energenta nemjerljivo čišćeg od ugljena ili lož-ulja. Zatvaranje plinovoda koji su ga dovodili iz Rusije bilo je pak posljedica globalnih ekonomsko-političkih igara u kojima su stradali najslabiji, i to ne samo u BiH.BiH nema ekonomsku moć u dovoljnoj mjeri subvencionirati plin za svoje građane i privredu, niti provesti odsumporavanje ugljena za kućanstva i termoelektrane. Njezina paraliziranost u političkom smislu izrazito je vidljiva u odnosu s velikim privatnim kompanijama kao što je ArcelorMittal, vlasnik željezare u Zenici koji – upravo kao svaki privatni industrijski subjekt – nastoji pod svaku cijenu smanjiti troškove rada i proizvodnje. I u konkretnom slučaju to znači uporno izbjegavanje službenih ekoloških standarda koji bi podrazumijevali dodatne pogone za

kontrolu emisije štetnih tvari. Računica je jednostavna: državno zatvaranje najprljavijih pogona rezultiralo bi ukidanjem tisuća radnih mjesta i smanjenjem prihoda u javnom budžetu, a o nastavku ekonomske spirale u padu da ne govorimo.

Teška industrija? Zdravo!Situacija je uslijed takve ucjene praktički bezizlazna, ako se ne uzmu u obzir strateške ekonomsko-političke mogućnosti drastične revizije temeljnog društvenog ugovora. To se iz specifične pozicije Bosne i Hercegovine u ovom trenutku doima kao neostvariva bajka, pogotovo imamo li na umu da i njezino društvo funkcionira umnogom kao pasivni objekt špekulantskih politika kontinentalnih i planetarnih sila. Ona je zato više primjer Trećeg svijeta usred Europe, dodatno razapeta ostalim unutarnjim napetostima na međuetničkim relacijama – sve dok narodima i radnom narodu jednom ne dozlogrdi, ne samo u BiH.Ovu gorku i maglovitu – zapravo smogovitu – razglednicu iz glavnoga grada ove zemlje okončat ćemo svejedno uz pjesmu, u tonu nekadašnjih sadržajnih osvrta na neposredni društveni puls. Ne zbog nostalgije, već baš naprotiv – radi udaranja note za lakše buduće probijanje onog jedinog mogućeg tunela do slobode. Baš kao i Zabranjeno pušenje, bend za odjavu dolazi iz Sarajeva, a zove se također znakovito, mada ne ironijsko-zdravistički ili ekologistički: Teška industrija. Djelovali su nekoliko godina prije Zabranjenog pušenja, pjevač im je bio Seid Memić Vajta, a većinu pjesama napisao je hit-autor Duško Trifunović, rodom iz Bosanske Posavine. Naša se zove Čist zrak.

Moj brat svaki dan ustaje u pet do petI odlazi na posao –Usput kašljeUsput pušiUsput diše čisti zrak Moj brat svaki dan napravi lokomotivuOn je teška industrija –On je taj fundamentA usput diše čisti zrak Idite sviNa put na moreIdite svi u avanturuMoj brat radi danasGradi za vasNovu serijuNovu turuOn je teška industrijaOn je taj fundament –A usput diše čisti zrak Moj brat se vraća s poslaSvakog dana oko tri –Ide teška industrija na bicikluNosi hljeb i veliko srce svoje –Sklonite seNjemu treba čisti zrak

Nov

o Sa

raje

vo

Potp

isiv

anje

pet

icije

pro

tiv

zatv

aran

ja b

olni

ceFo

to: p

reuz

eto

od in

icija

tive

Ne

dam

o na

šu b

olni

cu

20 21

IZ SVIJETA:NA ZAPADU NIŠTA NOVO, NA ISTOKU NIŠTA BOLJE

Predsjednički izbori u SAD-u

Francuska: masovni protesti protiv reformi radnog zakonodavstva

Sindikaliziranje taksista u Seattleu

Na Zapadu ništa novo, u Palestini sve po starom

Najveće političke stranke u SAD-u trenutno se nalaze u fazi predizbora, tj. procesa izbora stranačkih kandidata za predsjednika SAD-a. Nakon što su predizbori održani u većini američkih saveznih država, unutar Republikanske stranke u utrci su ostala tri glavna kandidata: Donald Trump, Ted Cruz i John Kasich. Prema dosadašnjim rezultatima i anketama, Donald Trump ima najveće šanse da

Diljem Francuske 9. ožujka održani su protesti pro-tiv najavljenih reformi radnog zakonodavstva koje bi poslodavcima omogućile lakša otpuštanja, veću moć pri smanjivanju plaća radnicima te ugrozile tridesetpetosatni radni tjedan. Akcije je organizirala široka platforma koja uključuje srednjoškolce, studente, sindikaliste i lijeve partije, a prosvjednici su istaknuli da se gospodarski rast ne može postići mjerama koje smanjuju radnička prava. Organizi-rani srednjoškolci, koji su isto jutro blokirali desetak

Krajem 2015. godine gradsko vijeće američkog grada Seattlea donijelo je jednoglasnu odluku o stvaranju pravnih preduvjeta za osnivanje sindikata Uberovih vozača. Seattle je time postao prvi grad u SAD-u koji je vozačima taksija omogućio sindikalno organ-iziranje. Pritom je bitno napomenuti da ova odluka gradskog vijeća neće obuhvatiti samo vozače Ubera i konkurentske kompanije Lyft, koja posluje prema jednakom modelu kao i Uber, nego i sve ostale taksiste koji se nalaze u prekarnim oblicima zapos-lenja i koji nemaju mogućnost formiranja sindikata i kolektivnog pregovaranja.Ostvarivanje zahtjeva za kolektivnim pregovaranjem u kompanijama koje nude taksi usluge bilo bi neiz-vedivo bez povezivanja sindikata, udruga građana i lokalnih političara. Tako su se vozači povezali s lokalnom organizacijom Teamsters sindikata, koja im je ponudila pomoć svojim iskustvom, znanjem i infrastrukturom. Sljedeći značajan korak bio je zajedničko traženje političke podrške na lokalnoj razini.Vozači su saveznika pronašli u vijećniku Mikeu O’Brienu, koji je regulativu predložio gradskom vijeću Seattlea, dok se gradonačelnik Seattlea, Ed Murray, oštro suprotstavljao prijedlogu. Štoviše,

Vedrana Bibić

Zoran Veselinović

Zoran Veselinović

Zoran Veselinović

Zatvor za radnike i sindikaliste francuske tvornice guma

Sud u Francuskoj početkom je godine donio presudu u slučaju osmorice optuženih sindikalista francuskog CGT-a, radnika Goodyearove tvornice automobilskih guma iz Amiensa. Optuženici su osuđeni na dvogodišnje kazne zbog sudjelovanja u okupaciji tvornice i tzv. bossnappinga (zadržavanja dvojice članova uprave na nepuna dva dana unutar okupiranog postrojenja) u siječnju 2014. godine. Reynald Jurek, jedan od osuđenih radnika, izjavio je kako smatra da je proces politički motiviran, dok je Hassan Boukri, drugi osuđenik, rekao kako je pravo-sudni sustav u rasulu te da radnici nastavljaju svoju borbu. CGT-ov sindikalni povjerenik u postrojenju Mickaël Wamen dodao je kako država jača mišiće

Zoran Veselinović

U Ramalli se 16. veljače, nakon kratkog štrajka, okupilo oko 20.000 prosvjetnih radnika i radnica kako bi prosvjedovali zbog nepoštivanja ugovora potpisanog 2013. godine između palestinskih vlasti i Sindikata prosvjetnih radnika Palestine. Ugovor je predviđao povećanje plaća za učitelje te nacrt plana za budući sistem povišica i ostalih beneficija. Prosvjed nije prošao bez incidenata jer je palestinska policija privela dvadeset učitelja i dvoje ravnatelja te ih na ispitivanju zadržala puna 24 sata. Nedugo zatim, predsjednik Sindikata prosvjetnih radnika Ahmad Suheil sastao se s premijerom i ministrom obrazovanja, nakon čega je najavio kraj štrajka. Međutim, idući su dan učitelji nastavili štrajk bez podrške sindikata.Suheil je izjavio kako je većina učitelja odustala

postane predsjednički kandidat Republikanske stranke, dok se Cruz i Kasich bore za poziciju prvog pratitelja i nadaju se da će u konačnici ipak svladati Trumpa.Iako situacija u republikanskom stožeru zauzima velik dio medijskog prostora zbog učestalih ksenofobnih izjava Donalda Trumpa, čini se kako je borba za mjesto predsjedničkog kandidata Demokratske stranke mnogo tješnja i zanimljivija nego što se moglo očekivati prije svega nekoliko mjeseci. Donedavno neprikosnovena favoritkinja Hillary Clinton naišla je na dostojnog suparnika, demokratskog socijalista Bernieja Sandersa. Sanders se u svojoj kampanji zalaže za podizanje minimalne plaće na 15 dolara po satu, besplatno obrazovanje na javnim sveučilištima, reformu financijskog sektora te sistema financiranja kandidata političkih stranaka. Sanders kampanju financira prvenstveno na temelju pojedinačnih malih donacija – prosječna donacija njegovoj kampanji trenutačno ne prelazi 35 dolara – za razliku od Clinton, koju financijski uglavnom podržava krupni kapital sklon Demokratskoj stranci. Osim izražene podrške odozdo, Sanders u svojoj kampanji može računati i na bogato političko iskustvo koje je stekao obnašanjem funkcija na gotovo svim razinama izvršne i zakonodavne vlasti. Iako se zahvaljujući terenskom radu, financijskoj potpori prosječnih birača i relevantnim porukama Sanders uspio približiti Clinton i osvojiti naklonost mlađih birača, Clinton i dalje uživa veću potporu unutar afroameričke zajednice, koja u velikoj mjeri utječe na ishod predizbora.

Clinton je tako pobijedila u većini južnjačkih država (gdje Afroamerikanci čine većinu glasačkog tijela Demokratske stranke), ali Sandersove uvjerljive pobjede u New Hampshireu, Vermontu, Coloradu, Minnesoti, Oklahomi, Michiganu, Wisconsinu i Wyomingu ipak mu daju nadu prije ključnih izbora u državi New York. Ostaje pitanje ima li Sanders dovoljno vremena za pridobivanje dovoljnog broja glasova Afroamerikanaca i konsolidaciju preostalog glasačkog tijela kako bi uspio prestići Clinton i postati predsjednički kandidat Demokratske stranke. Proces predizbora Demokratske stranke završava konvencijom krajem srpnja na kojoj će se predsjednički kandidat odabrati glasovanjem izabranih delegata iz pojedinačnih država i tzv. superdelegata, odnosno uglednih stranačkih dužnosnika i članova zakonodavnih i izvršnih tijela.

gradonačelnik Murray je prije izglasavanja prijedlo-ga svim vijećnicima poslao pismo u kojem je savje-tovao njegovo odbijanje. Usprkos pritisku regulativa je naposljetku usvojena, i to jednoglasno. Prema izvještaju Seattle Timesa, prepuna je vijećnica nakon glasanja odjekivala pljeskanjem svih prisutnih, mahom vozača i simpatizera prijedloga, popraćena povicima: “Kada se borimo, pobjeđujemo!”Usvojena regulativa, između ostalog, uključuje neko-liko bitnih stvari. Prvo, sve kompanije koje se bave taksi uslugama bit će dužne gradu Seattleu dostaviti popis svih svojih vozača. Drugo, regulativa stvara preduvjete za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora unutar ispostava pojedinačnih kompanija u Seattleu, a sindikat unutar pojedinačne kompanije može predstavljati radnike u kolektivnim pregovorima samo ako posjeduje podršku većine

radnika. Treće, grad ima ovlasti za provođenje sankcija u slučaju kršenja odredbi novousvojene regulative, ali opseg legalnih kazni ipak ne uključuje oduzimanje dozvole za vršenje taksi usluga na području grada Seattlea.

od štrajka nakon poziva sindikata, dok je Hamas instrumentalizirao ostatak učitelja kako bi pokušao naškoditi Fatahovoj vlasti u Ramalli. S druge strane, pod lupu su stavljena i uhićenja, posebno nakon što je Ayman al-Asa, učitelj iz Betlehema i jedan od uhićenih, naznačio kako je policija privodila i ispitivala samo učitelje i ravnatelje koji su simpatiz-eri Hamasa. Nakon što je sindikat uskratio podršku štrajku, učitelji su organizirali štrajkaško vijeće koje je nastavilo koordinirati obustavu rada. Učitelji su uputili oštru kritiku sindikatu te tražili ostavku predsjednika, a neki su čak pozvali na formiranje novog sindikata.Usprkos nejasnoćama te brojnim pokušajima diskreditacije, štrajk nije izgubio na snazi. Tako su prosvjetni radnici 23. veljače ponovno organizirali prosvjed u Ramalli, na kojem se prema procjenama

okupilo oko 10.000 ljudi, unatoč pokušajima pal-estinskih vlasti da blokiraju ulazak učitelja u grad. Učitelji inzistiraju na provedbi ugovora iz 2013. i povećanju plaća koje, prema njihovim tvrdnjama, nisu dovoljne za dostojan život u Palestini i kaskaju za povećanjima plaća ostalih radnika iz javnog sek-tora.

pariških škola, izjavili su da se osjećaju isključeno iz planiranja vlastite budućnosti te da će ove mjere najviše utjecati upravo na njihove živote, pogotovo jer je nezaposlenost mladih dosegla 24%. Studentski predstavnici nadodaju kako se vlast s razlogom boji zajedničke mobilizacije širokih društvenih pokreta jer oni postaju ozbiljna prijetnja nominalno socijal-demokratskoj opciji koja je na vlasti, a koja je izdala mlade ljude. Vlada je svoj potez pokušala opravdati i dobro poznatim argumentom o smanjivanju razlika između radnika u javnom sektoru koji uživaju prava poput ugovora na neodređeno i nesigurnih uvjeta rada u privatnom sektoru. Osim protesta, pokre-nuta je i online peticija koju je u kratkom vremenu potpisalo preko milijun i dvjesto tisuća ljudi. Zbog navedenih pritisaka, ali i unutarstranačkih nesla-ganja u vladajućoj stranci, francuski premijer Ma-

nuel Valls odgodio je slanje paketa mjera u zakonsku proceduru, ali i nadodao kako je status quo najgora moguća opcija, dajući do znanja da ne misli tako lako odustati od najavljenih reformi.

na radnicima te tvrdi kako se razlog za ovako oštru presudu – 9 mjeseci zatvorske i 15 mjeseci uvjetne kazne – krije u inzistiranju državnog odvjetništva upravo na zatvorskim kaznama.Financial Times naglašava kako je zbog ovog sud-skog presedana u skoro vrijeme moguća ozbiljna promjena sudske prakse u Francuskoj. Francuski su sudovi ranije u sličnim slučajevima uglavnom presuđivali uvjetne kazne, zbog izvanrednih i poseb-nih okolnosti. U istom je listu istaknuto kako fran-cuska javnost u svibnju očekuje završetak procesa protiv šestorice radnika Air Francea zbog napada na članove uprave, te da bi presuda iz Amiensa mogla poslužiti kao putokaz u procjenjivanju moguće presude i u ovom slučaju.CGT je u međuvremenu pokrenuo peticiju solidar-nosti s osuđenim radnicima koju je u samo tjedan

dana potpisalo više od 100.000 ljudi. Nadalje, CGT poziva na organiziranje lokalnih protesta protiv skandalozne presude, a Europska konfederacija sindikata i drugi strani sindikati šalju svoja pisma solidarnosti i podrške osuđenim radnicima.Francuska nije jedina europska država u kojoj se radnici i sindikalisti nalaze pred mogućim zatvor-skim kaznama. U Španjolskoj je sredinom veljače 2016. donesena oslobađajuća presuda u procesu protiv tzv. “Airbus osmorice”. Svakome od sindi-kalista prijetila je zatvorska kazna od 8 godina i 3 mjeseca zbog optužbi da su “ nasilno djelovali” i “ sprječavali pravo na rad” tijekom štrajka u postro-jenju Airbusa u Getafeu, predgrađu Madrida, 2010. godine. Bitno je napomenuti da se štrajk odvio u periodu masovnih prosvjeda protiv mjera štednje, koji su se održavali diljem Španjolske.Kako navodi Esther Ortiz za Equal Times, radnici i sindikalisti optuženi su prema dijelu kaznenog zakona koji je nastao u Francovo doba, s jasnom namjerom zastrašivanja i kažnjavanja sindikata i sindikalnog djelovanja. Španjolski sindikati sma-traju da je ponovno korištenje ovog segmenta kaznenog zakona očiti pokušaj udara na suvremeni španjolski radnički pokret, a Confederacion Sindical de Comisiones Obreras (CCOO) i Union General de Trabajadores (UGT), uz podršku Europske kon-federacije sindikata (ETUC), organizirali su seriju protesta zbog ovog slučaja, čime su htjeli pokazati kako ovakvi oblici pritiska na sindikalne aktiviste i članove nipošto nisu prihvatljivi.

Več

ernj

i pro

svje

di u

Fra

ncus

koj

Foto

: pre

uzet

o iz

Huf

fingt

on p

osta

22 23

KULTURNA POVIJEST RADA:RADNIK I STROJ

Minka, radnica tuzlanske tvornice Dita stajala je u jednoj od proizvodnih hala pred okupljenim posjetiocima koji su u ovom “nekadašnjem kemijskom divu” vidjeli tek jednu u nizu priča o uništenoj i opljačkanoj industriji kojima su inače svjedočili i u svojim lokalnim sredinama. Priča koja po svemu sudeći neće imati – kako se to veli – sretan kraj. Minka, to vjerojatno također zna. No, to je ne ometa u njenom nastupu. Ponosno govori o mašinama, o tome kako su ih radnici i radnice skrivali, čuvali, pokrivali plahtama da ih bivši vlasnik ne bi prodao, založio i time onemogućio daljnju proizvodnju. Jer bez mašina nema ništa, kao ni bez ljudi. Ovaj emocionalni odnos između radnika i strojeva priča priču o odumiranju jednog sustava, drugačijoj organizaciji i pokušaju demokratizacije proizvodnje, ali i radničkoj kulturi u kojoj je stroj bio zajedničko vlasništvo radnog kolektiva, a ne “samo” sredstvo za proizvodnju. Impuls da se stroj spasi od otimačine, nije, u ovom slučaju, vođen samo idejom očuvanja proizvodnje koja, realno, nema svjetlu budućnost, nego je prije svega znak konačnog otpora, radničke akcije i svojevrsnog očuvanja identiteta zajednice koju danas čini tek sedamdesetak radnika i radnica. I to u pustom krajoliku nekadašnje industrijske zone koja tako prazna i zahrđala najbolje svjedoči o razmjerima privatizacijskih pohoda devedesetih i dvijetisućitih.

Kraj rada, prevlast stroja?Radnice i radnici u ovom tuzlanskom postrojenju imali su taj “luksuz” da svoju priču, odnosno nostalgiju, žive nešto duže, ali time ništa lakše od ostatka radništva na ovim prostorima koji se u različitim etapama opraštao sa svojim halama i strojevima. Jer upravo je tvornička tehnologija koja se nije uspjela “sačuvati” u ratno-privatizacijskom

Čudna povijest odnosa radnika i strojaI dok danas industrijske radničke akcije obilježava čuvanje i obrana postrojenja i tehnologije, u povijesti su radničke akcije za cilj imale njihovo uništavanje

Mario Kikaš

vihoru, postala simbol otimačine, privatizacije i destrukcije cijelog prostora bivše države, njezine privrede i socijalne strukture.Međutim, ovo je tek jedna, naša lokalna i suvremena crtica u kompleksnoj povijesti odnosa stroja i čovjeka, odnosno tehnologije i radnika. Povijest je to obilježena tehnološkim revolucijama i napretkom, ali i strahovima, krizama, nekontroliranim crpljenima prirodnih resursa te naposljetku i ljudskim žrtvama. Jer kako primjećuje engleski povjesničar Peter Linebaugh, industrijalizacija, odnosno razvoj privrede i tehnologije, nažalost, uvijek prati i buka ratnog stroja. Dim iz industrijskih postrojenja previše se puta u povijesti miješao sa dimom topova, zaključuje Linebaugh. Stoga ne čudi da je odnos stroja i čovjeka, ili preciznije, odnos radnika prema stroju često počivao na određenom egzistencijalnom strahu. Danas nam se to može činiti čudnim jer živimo u vremenu svojevrsnog tehnološkog optimizma koji zna ići do takvih krajnosti da predviđa i “kraj rada” poput nedavnog opsežnog temata američkog časopisa Atlantic nazvanom Svijet bez rada koji je popraćen fotografijama radnika i nama suvremenim sredstvima za proizvodnju kao svojevrsnim muzejskim eksponatima. Međutim, tehnološki determinizam, a onda i jedan od njegovih krajnJih proizvoda – tehnološki optimizam, svakako ne daju pravu sliku odnosa rada i tehnološkog napretka, niti ukazuju na činjenicu da tehnološke revolucije nisu dovodile do odumiranja rada, koliko do njegove drugačije organizacije koja je često imala i ozbiljne socijalne posljedice po same radnike. Uzimajući u obzir činjenicu da je uvođenje novih tehnologija često dovodilo do masovnih otpuštanja i reorganizacije rada, onaj maloprije

spomenuti egzistencijalni strah radnika pred novom tehnologijom i naprednijim strojem, čini se potpuno opravdanim.

Ludizam kao povijesni primjerNaša priča o ulozi stroja u radničkoj kulturi i radničkom pokretu počinje krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, odnosno industrijskom revolucijom koja predstavlja klicu potpune transformacije – prvo Britanije, potom Zapadne Europe – a onda i ostatka svijeta. Ubrzani razvoj tekstilne industrije događa se u središnjoj i sjevernoj Engleskoj. Taj scenarij, dakako, praćen je i razvojem tehnologije, odnosno otkrićem te unapređenjem strojeva u procesu proizvodnje tekstila: od prerade tkanina do samog šivanja, odnosno tkanja i(li)pletenja. Pojava novih strojeva, metoda i organizacije rada, međutim, ne nailazi na opće oduševljenje radnika, naprotiv. U geografskom trokutu omeđenom gradovima York, Leicster i Bolton događaju se stalne akcije sabotaže, diverzije i uništavanja strojeva koji su tek uvedeni u tekstilnu industriju i proizvodnju. Ubrzo pojedinačne akcije započete 1811. dobivaju takve razmjere da danas govorimo o jednom zasebnom pokretu koji dobiva naziv ludistički odnosno luditički pokret, ili u zaigranijoj varijanti: ludističke družine ili bande. Zapisi iz toga vremena, a onda i kasnije intepretacije povjesničara razlikuju se u pristupu ovoj temi, kao i konačnoj valorizaciji ludizma i njegovoj ulozi u razvoju britanskog radničkog pokreta. Dodatnu otegotnu okolnost predstavlja i činjenica da je tobožnji vođa pokreta, vrlo vjerojatno bio izmišljena, gotovo mitološka i foklorna figura Ned Ludd ili u nekim drugim varijantama General Ludd. U takvom mistificiranom kontekstu, dugo

se vremena postavljalo pitanje – koja je politička, ekonomska i socijalna suština ludističkog pokreta, odnosno koji se razlozi kriju iza akcija uništavanja strojeva i imovine tadašnjih poslodavaca. Danas, međutim, postoji konsenzus da su ludističke akcije bila reakcija na jako loše socijalne uvjete, glad i nezaposlenost u jeku, a onda pogotovo poslije kraja napoleonskih ratova koji su harali Europom početkom 19. stoljeća. Drugim riječima, ludisti se nisu vodili regresivnim i konzervativnim sentimentom i odbacivanjem tehnološkog napretka, dapače – svi oni su bili stručni i obučeni radnici na svojim strojevima. Ludisti su u strojevima, odnosno

njihovom uništavanju i sabotaži, prepoznali metodu pritiska na novonastajuću poduzetničku klasu i samu državu. Ili kako povjesničar Eric Hobsbawm primjećuje – ludističke sabotaže strojeva predstavljale su svojevrsnu metodu kolektivnog pregovaranja, odnosno oblik sindikalne borbe u trenutku kada sindikati kao organizacije još povijesno nisu ni postojale, a od kolektivnog pregovaranja kao općeprihvaćene politike dijeli nas nekih 130 godina.

Kultura sindikalizma prije sindikalizmaUz to što je bio sindikat prije sindikata – ludizam je bio i pokret, subkultura, zajednica koja iza sebe nije ostavljala samo razmontirane tkalačke stanove i glavobolje novonastajuće kapitalističke klase. Danas kada se govori o ludizmu, govori se o pokretu koji imao svoj identitet i koji je zaintrigirao i ondašnje engleske romantičarske pjesnike. A ludistički motivi poput “satanskih mlinova” koji oslikavaju svu destruktivnost naglog razvoja i industrijske revolucije, našli su mjesto i u njihovim književnim djelima poput pjesme Jeruzalem Williama Blakea koja je stoljeće nakon postala neslužbena himna britanskih sindikata i Laburističke stranke. Usmena predaja koja je tijekom devetnaestog stoljeća dobila i svoje etnografske zapise, svjedoči o stalnoj prisutnosti ludista u javnosti. Svojim su slavljeničkim i provokativnim napjevima i baladama ne samo širili vlastitu socijalnu i političku poruku, nego gradili specifičan identitet i kulturu, ostajući pritom “tajna” grupacija. Po tome, a i navikama prerušavanja, više su ličili na karnevalsku grupu nego nešto što se danas razumijeva kao ozbiljan društveni pokret. Svakako središnju ulogu i simboličku važnost za ludiste je imao Ned Ludd

čiji se identitet nikad nije potvrdio, ali njegov mit je živio i (p)održavao kohezivnost pokreta. Mnogi danas u Luddu vide tek jednu od varijanti sličnih folklornih personifikacija poput Robina Hooda, ili pak preteču strip junaka koji spašavaju svijet od raznih opasnosti i zala. Unatoč ovom ludičkom karakteru ludizma (ludičko znači i zaigrano od lat. riječi ludere što znači igrati se), represivni aparat je u ludistima vidio veliku opasnost. Država je svojim mjerama na sve načine pokušavala spriječiti njihove akcije i pobune među radničkom klasom u nastanku. Ostaju povijesni podaci da su vlasti oko industrijskih okruga gradili vojne barake kako bi se

spriječio bilo kakav eksces koji bi negativno utjecao na produktivnost prve industrijske sile svijeta u to vrijeme. Ludistički pokret je ubrzo pod opresijom i relativnim poboljšanjem socijalne situacije nakon napoleonskih ratova ugašen.Međutim, refleks ludizma se ipak znao pokazati još koji put kroz dugo 19. stoljeće: u pobunama agrarnih radnika protiv zemljoposjednika iz 1830-ih koje je vodila jednako mitska figura Kapetana Swinga ili pak slične akcije koje su zabilježene u Irskoj, Walesu, Francuskoj i robovlasničkim Sjedinjenim Državama.

Ludizam danasŠto ludizam predstavlja danas, osim što je nakon dugo godina ignoriranja, historiografskim radom povjesničara E P. Thompsona dobio zasluženo mjesto u povijesti britanske radničke klase. Razvoj tehnologije u dvadesetom stoljeću je potpuno transformirao i organizaciju rada, ali i ulogu sindikata. Neki će reći, da je upravo razvoj tehnologije jedan od najvažnijih faktora u sve manjoj ulozi sindikata u reguliranju i kontroli rada i radnih uvjeta. Primjerice tzv. CNC tehnologija (Computerized numerical control) strojeva koja se uvodi u SAD poslije Drugog svjetskog rata,

za jedan od ciljeva je imala smanjenje utjecaja sindikata na radnika i njegovu regulaciju radnog vremena. Puno je veći problem što novi, odnosno atipični oblici rada, koji se jednim dijelom vežu i uz nove tehnološke mogućnosti, otežavaju ili gotovo onemogućavaju sindikalno udruživanje, a kamo li neko sustavnije djelovanje. Međutim, za razliku od suvremene subkulture ludista koju krasi odbijanje novih tehnoloških dostignuća, suvremeni ludist u radnim uvjetima treba upravo iskoristiti političke mogućnosti koje nudi nova tehnologija da bi se izborio za svoje radničke zahtjeve i demokratizaciju proizvodnje, na jednaki način kao i politički osvješteni hakeri koji svojim djelovanjem demokratiziraju distribuciju informacija i znanja.

Kadar iz filma Moderna vremena; R: Charlie Chaplin

Rad za CNC strojem

Richard Hartmann Maschinenhalle 1868. god

24

RAD. ISSN 1849-6598 Adresa uredništva: Trg Kralja Petra Krešimira IV, 2, soba 40110 000 Zagreb, HrvatskaE-mail: rad.urednistvo@brid.coopWeb: radnickaprava.orgNakladnik: Baza za radničku inicijativu i demokratizacijuZa nakladnika: Tina TešijaGlavni urednik: Mario KikašPomoćnice urednika: Vedrana Bibić i Petra IvšićUredništvo: Igor Lasić, Iva Marčetić, Jelena Miloš, Nikola Ptić, Zoran Veselinović, Ana Vračar, Krešimir ZovakVanjski suradnici: Karlo Babić, Marija Ćaćić, Katerina Duda, Lina Gonan, Iva Ivšić, Bojan Nonković, Boris Postnikov, Mirna Rul, Bojana Tamindžija, Ines Tanović Sijerčić, Milena Zajović, Ivana ŽivkovićDizajn i prijelom: Iva MarčetićLektura: Jana Pamuković i Nikola PtićTisak: Novi listTiskanje ovog broja omogućilo je: Ministarstvo kulture RHNaklada: 2200

RADU vrijeme dok se Drugi svjetski rat u Hrvatskoj bližio svome vrhuncu – dakle, početkom 2016. godine – jedna se zanimljiva vijest pojavila na portalima i novinskim stranicama a da je gotovo nitko nije primijetio: ugledna međunarodna organizacija Transparency International objavila je u svome redovnom godišnjem izvještaju o percepciji korupcije da smo napredovali za tri boda, dohvativši pedeseto mjesto na listi koja države niže od najmanje korumpirane Danske pa sve do najkorumpiranije Somalije. Pedeseti među 168 zemalja, to možda i ne zvuči kao spektakularan uspjeh; pa ipak, njime je Hrvatska po prvi put izišla iz zone “ozbiljnih korupcijskih problema”, kako to formulira izvještaj. Ili, nešto jednostavnije, kao što je pojasnio naslov na službenoj internetskoj stranici Transparency Internationala: “Hrvatska se više ne nalazi među korumpiranim državama svijeta!” Čak ni svakodnevni medijski odjeci detonacija iz četrdesetih ne mogu objasniti zašto ovu vijest nismo bolje čuli: za društvo toliko zaokupljeno vlastitom prošlošću neobično smo brzo zaboravili da je prije samo pet ili šest godina baš korupcija ovdje bila prepoznata kao središnji ekonomski problem, da su se otvarale velike afere i zatvarali još veći političari, da je sveprisutna metafora hobotnice nezaustavljivo širila krakove javnim prostorom, a kolektivni se obračun s lopovima koji potkradaju proračun nametao kao sudbinsko ekonomsko pitanje, prijelomna bitka nakon koje ćemo napokon krenuti putem razvijenijih, transparentnijih i prosperitetnijih država ili pak zauvijek ostati zakopani u mulju mita i potkupljivosti. Sada, kada je stigla obavijest da je epohalna bitka konačno dobivena, nema slavlja ni euforije; nitko, zapravo, pobjedu nije niti registrirao. Bizaran rasplet može se jednim dijelom objasniti prostom činjenicom da atmosfera, generalno uzevši, baš i nije slavljenička: usprkos obećanjima s početaka velike antikorupcijske akcije, većina građanki i građana – a posebno radnica i radnika – danas zapravo živi znatno lošije nego u (pred)sanaderovskim godinama korupcijskog cvata. Većim dijelom, međutim, on se tiče novootkrivene opasnosti koja proporcijama nadilazi čak i kleptomanske egzibicije političkih elita: ta je opasnost teže uočljiva, ali zato masovnija, a na državnom proračunu – da stvar bude gora – parazitira u granicama zakona. Riječ je, jasno, o velikoj pošasti uhljeba.Pojam nije nov, kao ni praksa koju označava: uhljebljivanje se odvija po stranačkoj, obiteljskoj ili bilo kojoj trećoj liniji koja se ne preklapa sa sposobnostima radnika, pa ga onda takvog, nekompetentnog, usmjerava prema poslovima kojima nije dorastao ili su, čak, upravo za njega

Korupcija i uhljebiBoris Postnikov

izmišljeni, a zapravo posve nepotrebni. Sve to, naravno, isključivo na teret zajedničkog budžeta: u privatnim tvrtkama, gdje vladaju surovi zakoni tržišta, ovakva je pojava teoretski nemoguća, ali zato javni sektor, državna i lokalna uprava uhljebima naprosto vrve. Talože se ondje svakom novom promjenom vlasti, pa ostaju visiti na državnoj sisi sve do mirovine jer ih štite darežljive zakonske odredbe, ugovori na neodređeno i neefikasan sustav koji nitko ne nadgleda. Svi ih, naposljetku, dobro poznajemo: svi smo se prepirali s neljubaznom službenicom zabarikadiranom s one strane šaltera, svi smo uzaludno okretali broj telefona nekog ureda za nešto pri referentnom odjelu službe za to i to unutar navodno nadležne uprave samo kako bismo ustanovili da ondje odavno nema znakova života, svi smo očajnički tumarali birokratskim labirintima… E pa sada je toga konačno dosta! Dvije su, možda tri godine prošle otkako je veći dio hrvatskih medija objavio rat do istrebljenja proračunskim nametnicima, a dezinsekcijska se histerija zatim proširila društvom do razine samorazumljivosti: negdje između neskrivenog prijezira i prikrivene mržnje, naslovi ih svakodnevno prozivaju dok portali pozivaju čitatelje da redakciji dostave snimke i podatke o lijenim ili bezobraznim uhljebima, kako bi apstraktna potjernica poprimila konkretne crte lica, a nezadovoljni korisnici javnih usluga mogli šakama prijeći s riječi na tijela. Iako se hajka na uhljebe predstavlja kao samorazumljiva, sve je teže razumjeti tko ti uhljebi zapravo jesu: pojam je postao rastezljiv poput tijesta od kojeg su ga umijesili, pa uhljeb danas može biti saborski zastupnik baš kao i umjetnica čiji projekt s nekoliko tisuća kuna financira ministarstvo kulture, direktorica javne tvrtke s menadžerskom plaćom baš kao i prosječni činovnik koji mjesečno zarađuje manje čak i od mizernog hrvatskog prosjeka, lijeni načelnikov nećak baš kao i medicinska sestra o čijoj brizi ovisite kada se razbolite. Svi su sumnjivi, nitko nije siguran: krivi su dok im se ne dokaže suprotno. Ono što ih pritom povezuje, činjenica je da žive s pogrešne strane proračuna: umjesto da ga pune, naime, njime se hrane, onemogućujući tako poštenu poduzetničku inteligenciju da zemlju napokon izvuče iz krize. Ili tako, barem, zvuči pripovijest koja nasumičnu stigmatizaciju jedne nedefinirane društvene skupine prikazuje kao borbu za opće dobro, a ruši se u nepovrat već pri prvom razumnom pitanju: ako su uhljebi zaista toliki problem da je bilo kakav napredak nemoguć dok ih ne eliminiramo, ako se već dva i pol desetljeća razmaženo ritaju na državnim jaslama i guše gospodarski razvoj čitave zemlje, kako to da su

otkriveni tek nedavno? Kako ih nismo primijetili prije pet, deset ili petnaest godina? Neki bi slučajni promatrač još mogao pomisliti da su profesionalni medijski lovci na uhljebljene glave, na kraju krajeva, ljeniji i nesposobniji čak i od vlastitih meta, ako im je trebalo toliko dugo da ih uoče…Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije. To, naravno, ne znači da korupcije nije bilo ni da korupcija nije teška krađa naše zajedničke imovine, kao što ne znači ni da po agencijama, upravama i ministarstvima nema neradnika: problem, međutim, nastaje kada se korupciju ili uhljebe pokuša pretvoriti u šifru za razumijevanje cjelokupne ekonomsko-političke zbilje. Kada se, drugim riječima, propusti prethodno postaviti osnovna pitanja: a zašto para nema kao što ih je bilo prije? I nije li velika svjetska ekonomska kriza 2008., koja je pare odnijela, zapravo započela tamo gdje pouzdano nema nikakvih uhljeba, na hiperkompetitivnom Wall Streetu? Nismo li, dalje, prebrzo zaboravili da su prije te krize plaće činovnika i činovnica u Hrvatskoj godinama stagnirale, dok su plaće u privatnom sektoru ubrzano rasle? Nismo li zaboravili da su službenice s one strane šaltera komercijalnih banaka bile, doduše, ljubazne i vrijedne, ali su nam usput zaboravljale napomenuti što bi se sve moglo dogoditi s ratama kredita koje podižemo? Nismo li u žaru borbe protiv uhljebljivanja olako smetnuli s uma svojedobno slijepo povjerenje u pravocrtni tranzicijski hod prema ispunjavanju svakog reklamnog obećanja? Nije li – ukratko – rat protiv proračunskog parazitizma samo način da se prikrije jedna od najvećih kriza kapitalizma? Uhljebi su u taj rat uvučeni tek nakon što je nepovratno iscrpljen antikorupcijski narativ, a zauzvrat su ponudili znatno širu frontu protivnika, radnike privatnog postavljene protiv radnika javnog sektora i tezu da bi se oni koji imaju bolje radne uvjete pritom trebali prilagođavati onima koji imaju gore, umjesto da bude obratno. Ponudili su, također – za razliku od manje-više dovršene borbe protiv korupcije – obračun koji načelno može trajati vječno. Ili, barem, može trajati dok mu mi to dopustimo. Dok na međusobno suprotstavljanje radnika ne odgovorimo postavljanjem važnijih pitanja. Dok onima koji nam nude samo uhljeba i igara, drugim riječima, ne lansiramo odgovarajući od(hl)jeb..

POJMOVNIK