RODITELJI U SPORTU · 2016-12-09 · ovom radu definiraju se tipovi roditelja i stilovi roditeljstva općenito i u odnosu na sportski razvoj njihove djece. Rad donosi i preporuke

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KINEZIOLOŠKI FAKULTET

(studij za stjecanje visoke stručne spreme

i stručnog naziva: profesor fizičke kulture)

Ivan Petošić

RODITELJI U SPORTU

(diplomski rad)

Mentor:

dr. sc. Renata Barić

Zagreb, studeni, 2007

Ivan Petošić RODITELJI U SPORTU

1

RODITELJI U SPORTU

SAŽETAK

Cilj ovog rada je klasificirati psihofizička razvojna razdoblja djece i mladih sportaša, a prije svega

prepoznati i opisati ´važne druge osobe´ koje igraju veliku ulogu u razvoju sportske karijere djece i

mladih sportaša. Opisati će se temeljni principi sportskog treninga za djecu i mladež, te definirati

globalni i parcijalni ciljevi dugoročne sportske karijere. U najranijim fazama bavljenja sportskom

aktivnošću najvažniju ulogu u djetetovom sportsko – razvojnom putu imaju roditelji i trener, dok

kasnije važnu ulogu imaju i ostali okolinski faktori s kojima dijete ima neposredan doticaj. Uz

okolinske faktore koji utječu na razvoj djeteta sportaša kao štp su škola, društveno okruženje,

sportski klub, slobodno vrijeme i trener, ovaj rad stavlja naglasak na ulogu roditelja u sportskom

procesu koja se objašnjava kroz utjecaj i interakciju sa trenerima i mladim sportašima. Također, u

ovom radu definiraju se tipovi roditelja i stilovi roditeljstva općenito i u odnosu na sportski razvoj

njihove djece. Rad donosi i preporuke roditeljima kako odgajati dijete sportaša i uspješno sudjelovati

u njegovom/njezinom sportskom razvoju.

KLJUČNE RIJEČI: djeca, sport, roditelji, trener

PARENTS IN SPORT

SUMMARY

The main aim of this paper is to classify psychological and physical developmental stages of

children and young athletes, as well as to identify and describe the ´significant others´ who play a

huge role in the development of the athletic career of children and young athletes. Fundamental

principles of the training for children and young athletes will be described, as well as global and

partial goals of the long‐term sporting career. In the early phases of the child's athletic career, the

most important role is played by parents and coach. Later on, important roles are played by other

environmental factors that the child is in direct contact with. Besides these environmental factors

that influence the development of the child as an athlete (i.e. school, social setting, sports club, spare

time activities and coach), in this paper we emphasize the role of parents through their influence and

interaction with coaches and young athletes. In addition, in this paper we define types of parents and

parenting styles in general, as well as in relation to the athletic development of their children. This


2

paper also offers recommendations to parents on how to raise an athlete and successfully participate

in his or hers athletic development.

KEY WORDS: children, sport, parents, coach


3

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................................... 5

2. CILJ RADA ............................................................................................................................................ 6

3. PSIHOFIZIČKE ZNAČAJKE RAZVOJNIH FAZA DJECE I MLADEŽI.............................................................7

3.1. OPĆENITO O RAZVOJU DJECE I MLADEŽI ..................................................................................... 7

3.2. RAZVOJNE FAZE ............................................................................................................................ 9

3.2.2. ŠKOLSKO DOBA (OD 6. DO 11. GODINE) ............................................................................. 14

3.2.3. RAZDOBLJE PUBERTETA (OD 11. DO 15. GODINE) .............................................................. 16

3.2.4. RAZDOBLJE MLADENAŠTVA – ADOLESCENCIJE (OD 15. DO 19. GODINE) ........................... 18

4. TRENING DJECE I MLADEŽI ................................................................................................................ 20

4.1. TEMELJNA PRAVILA TRENINGA DJECE I MLADEŽI ...................................................................... 21

4.2. GLOBALNI I PARCIJALNI CILJEVI SPORTSKOG TRENINGA U VIŠEGODIŠNJEM SPORTSKOM USAVRŠAVANJU ................................................................................................................................. 23

5. OKOLINSKI FAKTORI KOJI UTJEČU NA RAZVOJ DJETETA SPORTAŠA ................................................. 25

5.1. SLOBODNO VRIJEME .................................................................................................................. 25

5.2. ŠKOLA ......................................................................................................................................... 27

5.3. OBITELJ – RODITELJSKI DOM ...................................................................................................... 29

5.4. DRUŠTVENO OKRUŽENJE ............................................................................................................ 30

5.5. TRENING ..................................................................................................................................... 31

5.6. TRENER – SPORTSKI KLUB .......................................................................................................... 32

6. RODITELJI ........................................................................................................................................... 34

6.1. DIMENZIJE I STILOVI RODITELJSTVA .......................................................................................... 35

6.2. POSEBNE DIMENZIJE RODITELJSKOG PONAŠANJA ..................................................................... 37

6.2.1. PRIHVAĆANJE ...................................................................................................................... 37

6.2.2. OBLIKOVANJE ...................................................................................................................... 38

6.2.3. OČEKIVANJE.........................................................................................................................39

6.2.4. NAGRADE I KAZNE ............................................................................................................... 40


4

6.2.5. UPRAVLJANJE ...................................................................................................................... 41

6.3. MAJKE I OČEVI ............................................................................................................................ 43

6.4. VRSTE RODITELJA ....................................................................................................................... 45

6.5. PRISUTNOST RODITELJA NA TRENINGU I NATJECANJU ............................................................. 48

6.6. RODITELJI U USPJEHU I NEUSPJEHU SVOG DJETETA .................................................................. 50

7. SPORTSKI TROKUT ............................................................................................................................. 53

8. PRAKTIČNE PREPORUKE RODITELJIMA DJECE I MLADIH SPORTAŠA.................................................54

9. ZAKLJUČAK ......................................................................................................................................... 59

10. LITERATURA ..................................................................................................................................... 60


5

1. UVOD

Posljednjih godina svjedoci smo ubrzanog rasta i napretka djece. Velika sportska dostignuća od

najranije pa do odrasle dobi odraz su suvremenih metoda treninga, boljih uvjeta života, prehrane,

opreme i ranog uključivanja djece u organizirani i dugoročno planirani trenažni proces. Danas se

djeca organizirano počinju baviti sportom između 4 i 10 godine života, ovisno o grani sporta. Upravo

je zbog ranog uključivanja djece u sport, uz trenerovu stalnu prisutnost u trenažnom procesu (čak i u

privatnom životu), nazočnost roditelja neizbježna. Naravno, ne smijemo zanemariti i prisutnost,

odnosno značaj ostalih čimbenika koji utječu na djetetov sportski razvoj u pozitivnom smislu kao što

su npr. škola, slobodno vrijeme, trening i sportski klub. Nerijetko oni imaju i negativan utjecaj na

djetetov sportski razvoj, a mogu djelovati i kao uzroci prekida sportske karijere.

Prvi i najvažniji motiv roditelja da uključi dijete u organizirani sport jest omogućiti mu svestran

psihofizički razvoj ili ojačati i poboljšati njegovo zdravlje. Poznato je kako se u svakom sportu

maksimalno respektiraju pravila igre, a svako narušavanje tih pravila nailazi na opću osudu, pa

možemo zaključiti da sport ima veliki značaj u odgoju i moralnom razvoju mladih ljudi. Vrlo često,

zbog neznanja ili nekog drugog razloga (pretjerane ambicije) pogrešna roditeljska procijena ili

pogrešan stav mogu imati kobne posljedice na sportski razvoj njihova djeteta, pa čak i na njegov

razvoj uopće. Često previsoki sportski ciljevi koje roditelji postavljaju pred dijete negativno utječu na

djetetovu sportsku karijeru u smislu prestanka bavljenja sportom ili postizanja još slabijih rezultata.

Dosadašnja istraživanja pokazala su kako rano forsiranje mladih sportaša nikada nije dalo željene

rezultate. To potvrđuje sportska praksa, treneri i roditelji sportaša.

Trener je u životu djeteta sportaša uz roditelje jedna od najutjecajnijih osoba. On/ona mu je često

uzor i uvelike djeluje na dijete ne samo u području sporta nego i u kreiranju djetetove ličnosti, te

zadovoljavanju različitih djetetovih potreba. Trener uvijek ima odgojni utjecaj na mlade sportaše,

stoga je osobito važno ponašanje trenera kako bi pozitivno utjecao na odgoj i uspješan razvojni put

djeteta sportaša ali i na oblikovanje djetetove ličnosti.

S druge strane, dosadašnja istraživanja i sportska praksa pokazuju da podrška roditelja tijekom čitave

sportske karijere pozitivno utječe na uspješan sportski razvoj. Ovaj rad se bavi ulogom roditelja u

sportu te njihovim djelovanjem na sportsko‐razvojni put djeteta sportaša.


6

2. CILJ RADA

Cilj ovog rada je objasniti i usporediti psihofizička razvojna razdoblja djece sportaša općenito i u

odnosu na globalne i parcijalne ciljeva sportske karijere. Također, u ovom radu će se definirati i

objasniti uloga okolinskih faktora, odnosno ´važnih drugih osoba´ koje nesposredno utječu na razvoj

djeteta i mladih sportaša tijekom njihove sportske karijere. Cilj ovog rada je i definirati tipove

roditelja, te ukazati na utjecaj pojedinog tipa roditelja na djetetov sportsko‐razvojni put, podijeliti

stilove roditeljstva općenito i u odnosu na njihovu ulogu u sportu koja može pozitivno ili negativno

utjecati na djetetov sportski razvoj. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je dinamika odnosa

između mladog sportaša, roditelja i trenera vrlo složena i da međusobni odnosi pojedinih strana

uvelike utječu na samopouzdanje, motivaciju, percepciju kompetentnosti, a posebno i na uspjeh

mladog sportaša, no mogu biti i značajan izvor stresa. Stoga, ovaj rad donosi opis međusobnih

interakcija roditelja, djeteta i trenera, nazvane ´sportski tokut´, te objašnjava kako odnosi pojedinih

strana u trokutu mogu pozitivno ili negativno utjecati na djetetov sportski razvoj. Uz sve navedeno,

rad donosi i praktične preporuke roditeljima djece i mladih sportaša tj. kako odgajati i uspješno

sudjelovati u djetetovom sportsko‐razvojnom putu u skladu sa posebnim zahtijevima suvremenog

sporta u kojem se njihovo dijete razvija.


7

3. PSIHOFIZIČKE ZNAČAJKE RAZVOJNIH FAZA DJECE I MLADEŽI

3.1. OPĆENITO O RAZVOJU DJECE I MLADEŽI

Cijelokupni razvoj djeteta predstavlja relativno pravilan proces koji isključuje svaku stihiju i prema

tome nikad nije samo niz slučajnosti (Žlebnik, 1972).

Psihički razvoj i psihičke funkcije uvjetovane su razvijenošću mozga. Razvoj mozga se ne može odvojiti

od same aktivnosti mozga tj. kognitivnih sposobnosti, poput mišljenja ili spoznavanja. U toj

raznovrsnoj aktivnosti mozak se usavršava i dalje razvija. Zato vrijedi i činjenica da čovjekov mozak

predstavlja rezultat dugotrajnog evolucijskog razvitka, a razvijenost mozga rezultat je čovjekove

djelatnosti i načina života. Svaki se čovjek rađa s određenim anatomsko‐fiziološkim osobinama. U

povoljnim prilikama i bogatoj i izazovnoj okolini mogu se razviti različite sposobnosti čovjeka.

Središnji živčani sustav, a prije svega moždana struktura sa kojom se dijete rađa, a posredno i sustav

žljezda s unutrašnjim izlučivanjem, čine materijalnu bazu za psihički razvoj djeteta. U moždanu

strukturu, koja je nasljedna, svrstavamo i sposobnosti oblikovanja uvjetovanih refleksa, a različiti

tipovi živčanog sustava su osnove za formiranje više i složenije živčane aktivnosti, odnosno raznih

psihičkih osobina (Žlebnik, 1972). Proces oblikovanja složenih živčanih i psihičkih funkcija jest

postepen, pri čemu zajedno utječu sredina i odgoj s jedne, te genetsko nasljeđe s druge strane.

Psihički razvoj djeteta usko je vezan s tjelesnim razvojem. To je osobito izraženo kod vrlo male djece,

no ne možemo niti zamisliti npr. osjetljivost pretpubertetlije, njegovog nemira, i sl. bez povezanosti s

velikim promjenama u razvoju mišića i udova. Svako razvojno razdoblje djeteta predstavlja zasebnu

cjelinu, tako da se psihički razvoj sastoji od prelaženja sa nižeg i specifičnog razvojnog stupnja do

višeg i kvalitativno novog stupnja razvoja. Djetetov razvoj predstavlja cjelovit proces i on se odvija

pod utjecajem mnogobrojnih faktora koje obično svodimo na nasljeđe, okolinu i odgoj. Istodobno,

razvoj djeteta je postupan proces, koji ne dozvoljava preskakanje pojedinih stupnjeva. To pravilo

vrijedi kako za psihički, tako i za tjelesni razvoj. Svaki stupanj razvoja donosi nešto novo. Dakle,

razvijaju se i nadograđuju postojeće psihičke funkcije i osobine, te se usavršava njihova fiziološka

osnova. Osim promjena u kvaliteti, dolazi i do promjena u kvantiteti. Do velikih promjena dolazi u

proporcijama pojedinih organa i organskih sustava, a tako i u rastu lokomotornog sustava. Dijete

postaje veće, teže, rastu unutrašnji organi, ali mijenja se i u psihološkom smislu ‐ razvijaju se

sposobnosti izražavanja, zainteresiranosti, povećava se efikasnost pažnje, aktivnosti volje itd.


8

Na psihičkom nivou, u ranom djetinjstvu izraženija je uloga fantazije nego kasnije u razvoju, a postoje

i razlike u percepciji okoline u odnosu na stariju dob. Tijekom razvoja ta percepcija, odnosno

poimanje vanjskog svijeta postaje realnije, mada ni u odraslog često ne prevlada potpuno objektivan

odnos prema vanjskom svijetu. U početku, centar djetetovog interesa je dijete samo, kasnije se

počinje sve više zanimati za svoje vršnjake, a na kraju za suprotan spol (Vasta, Haith i Miller, 1998).

Sve navedene promjene govore da djeca ne mogu biti i nisu ´smanjeni odrasli´. Djeca se razlikuju od

odraslih po saznanjima, doživljavanjima, dijete drugačije misli, doživljava, osjeća, želi, a i karakterne

osobine se drugačije ispoljavaju nego u odraslog čovjeka. Kod djece prevladavaju osjećaji nad

razumom, impulzivnost nad racionalnom i svjesnom aktivnošću, sugestibilnost je iznad samostalnosti,

egocentričnost iznad socijalnosti, i sve se to postepeno mijenja u toku razvoja i pod utjecajem odgoja

(Žlebnik, 1972).

Za sport i proces sportskog treninga je osobito važno poznavanje promjena koje se događaju tijekom

djetetovog razvoja. Roditelji i trener moraju biti spremni na te promjene, voditi o njima računa, te

pravovremeno i ispravno postupati, jer radi se o izrazito osjetljivom procesu u kojem se pogreške

mogu negativno odraziti na kasniji djetetov razvoj. Drugim riječima, trenažni proces mora biti u

potpunosti primjeren pojedinim razvojnim fazama. Svaka faza, odnosno razvojno razdoblje ima svoje

specifičnosti i karakteristike. Poznavanje razvojnih faza mora biti temelj za dugoročno planiranje

sportske karijere, odnosno trenažni proces mora biti u potpunosti primjeren razvojnim značajkama.


9

3.2. RAZVOJNE FAZE

U životu ljudske jedinke možemo razlikovati četiri osnovna razdoblja:

• Djetinjstvo

• Mladenačko doba

• Doba zrelosti

• Doba starosti

Međutim, predmet interesa ovog rada jest doba djetinjstva i mladenaštva (od rođenja od 19. godine),

koji su odlučujući za uspješan psihofizički razvoj djece, a samim time i temelj buduće sportske

karijere. Mnoga istraživanja utvrdila su kako rano bavljanje organiziranom sportskom aktivnošću

pozitivno utječe na stvaranje svakodnevnih navika i potreba za sportskim aktivnostima (Karković,

1998).

Najprihvatljivija je podjela tog razdoblja vezanog za sport po Karkoviću (1998), koja se temelji na

fiziološkim, psihološkim i funkcionalnim kriterijima a i društveno određenim ulogama. Sukladno

tome, djetinjstvo i mladenačko doba dijele se na 4 razdoblja:

• Od 0. do 6. godine‐predškolsko razdoblje

• Od 6. Do 11. godine‐školsko razdoblje

• Od 11.do 15. godine‐razdoblje puberteta

• Od 15. Do 19. godine‐razdoblje mladenaštva (adolescencija)

Vremenske granice pojedinih razvojnih faza nisu strogo određene, pa ih ne treba shvatiti kao

završetak ili početak nekog razdoblja, jer priroda ne poznaje krute granice. Kao što je već rečeno,

razvoj organizma je jedinstven proces, što znači da se istovremeno i usporedno razvijaju sve fizičke i

psihičke funkcije. Ono u čemu se djeca međusobno razlikuju jest tempo i granice do kojih će se

razvijati pojedina osoba. Dakle, može se reći da svako dijete ima svoju individualnu krivulju razvoja

(Karković, 1998).


10

3.2.1. PREDŠKOLSKO RAZDOBLJE ( OD 0. DO 6. GODINE)

Smatra se da je predškolsko razdoblje jedno od najvažnijih u životu djeteta jer se tada stvaraju

dobre ili loše osnove koje kasnije formiraju čovjeka. Mnoge pogreške tada učinjene u procesu odgoja

mogu se negativno odraziti u kasnijim fazama razvoja djeteta, i to posebno u formiranju osnovnih

crta njegove ličnosti i karaktera (Karković, 1998). Zato se tom razdoblju života mora posvetiti velika

pozornost.

Do nedavno se smatralo da u predškolskoj dobi nema organiziranog bavljenja sportom. Nedavna

istraživanja i sportska praksa pokazali su da je ipak moguće provoditi organizirani sportski trening i u

toj dobi. Drugim riječima, djeca se vrlo rano uključuju u trenažni proces (od 4. do 6. godine života),

najčešće u okviru osnovnih i univerzalnih sportskih škola ili u vrtićima u okviru integriranih i skraćenih

sportskih programa. Rano uključivanje u sport predstavlja bazu za daljnje bavljenje organiziranom

sportskom aktivnošću, a također pomaže roditeljima i djeci pri selekciji najprikladnijeg sporta.

Tjelesni razvoj u prve dvije godine je najbrži, tj. djete raste u visinu i povećava težinu. Visina je

uglavnom određena nasljednim faktorima, dok težina više ovisi o uvjetima i navikama u prehrani.

Povećanje težine je posljedica rasta masnog, mišićnog i koštanog tkiva. U početku se brže razvija

masno tkivo, da bi se kasnije taj odnos promijenio. Razvijaju se veliki mišići, ali je njihova ukupna

masa u usporedbi s težinom tijela i dalje mala. Usporedo sa brzim rastom, okoštavaju duge kosti i

kralješnica. Unatoč tomu, kosti ostaju i dalje mekane i sklone deformacijama, osobito do 5. godine,

kada je stajanje i sjedenje štetno (Karković, 1998). Da bi okoštavanje bilo što pravilnije, potrebno je

prehranom unositi dostatnu količinu minerala, osobito kalcija, natrija i fosfora.

U razvoju motorike karakteristično je da djeca u početku lakše vrše grube i krupne pokrete, odnosno

na podražaje djeca reagiraju cijelim tijelom. Tijekom razvoja djeca postepeno savladvaju fine i

precizne pokrete, osobito one za hvatanje i manipulaciju predmeta. Razlog tomu je taj što redosljed

razvoja upotrebe mišića slijedi od ´središta prema periferiji´, odnosno od centralnih struktura prema

ekstramitetima (Rathus, 2000). Dakle, dijete naprije ostvaruje koordinaciju pokreta velikih mišićnih

skupina, a tek kasnije i postepeno pojedinih manjih i finijih mišića. U ovom periodu postepeno dolazi

do lateralizacije, tj. dijete bira dominantnu stranu. Potrebno je spomenuti da nasilno ´prevježbavanje´

ljevaka u dešnjake, s čime se često susrećemo, može imati negativne posljedice u svakidašnjem i

sportskom životu djece. Dešnjaštvo ili ljevaštvo je dominacija jedne strane tijela, što se očituje večom

spretnošću, snagom i upotrebom oka, ruke i noge na istoj strani tijela. Danas se primjećuje sve veći

broj ljevaka, stoga je najbolje prepustiti sve prirodnom tijeku razvoja. Poznato je da ljevaci


11

predstavljaju ponekad vrlo neugodne protivnike u sportu ili vrlo tražene pozicije u nekim ekipnim

sportovima, što je velika prednost.

Tjelesne deformacije najveća su prepreka za uspješan sportski razvoj djece. Ukoliko se otkriju na

vrijeme, može ih se u mlađoj dobi, čestim tjelesnim vježbanjem prevenirati, ublažiti, pa čak i ukloniti.

Najčešće tjelesne deformacije koje se mogu javiti su iskrivljenje kralješnice (kifoza, skolioza, lordoza),

te spuštena stopala (najčešće medijalni svod stopala). Dakle, bitno je prepoznati deformaciju kako bi

se moglo pravovremeno reagirati pravilnim i prilagođenim vježbama. Taj proces je dugotrajan i može

potrajati i do nekoliko godina, ali ni jedan napor učinjen za dijete se ne smije smatrati teškim ili

izgubljenim vremenom.

Glavna obilježja predškolskog razdoblja su bezbrižna igra i velika vezanost za roditelje, osobito majku.

Stoga je i trening potrebno provoditi uz što veću prisutnost igre, pa čak uključiti i roditelje u trening.

Roditelji i treneri moraju poznavati razvojna obilježja predškolskog razdoblja kako bi ispravno

postupili i razumjeli potrebe svog djeteta. Trening u toj dobi ne smije biti težak oblik fizičkog rada,

nego oblik ugode i veselja koji će potaknuti djecu da s osmijehom na licu i velikim iščekivanjem

dolaze na sljedeći trening. On mora biti zanimljiv, raznovrstan, izazovan, sa što više igre u njemu.

Roditelji to trebaju razumijeti i prihvatiti, a svaki trener mora uzeti u obzir da djeca nisu odrasli

sportaši i prema tome programirati treninge. Potrebno je osigurati postepeno prelaženje na veća

trenažna opterećenja u skladu s djetetovim razvojem, najviše utjecati na motoričku edukaciju i razvoj

pojedinih koordinacijskih sposobnosti, primarne ravnoteže i agilnosti. U skladu s razvojem biti

oprezan s razvojem snage, izdržljivosti i brzine. U ovom periodu bitno je da dijete razvije pozitivan

stav prema sportu, naviku i kontinuitet treniranja, budući da je to preduvjet svakog kasnijeg bavljenja

sportom.

Uz fizički razvoj djece usko je vezan i njihov psihički razvoj. Spomenute strukturne promjene u

živčanom sustavu preduvjet su za promjene u strukturi ponašanja. Taj proces fizičkog sazrijevanja

središnjeg živčanog sustava, na kojem počiva psihički razvoj djece zove se sazrijevanje (Karković,

1998). Sazrijevanje se manifestira novim oblicima ponašanja i sve jasnijim iskazivanjem

temperamenta ‐ crta ličnosti kod djece. Sazrijevanje predstavlja samo jednu komponentu na kojoj se

temelji psihički razvoj djece. Drugi bitan činitelj je utjecaj vanjskih faktora o kojima ovisi hoće li se

neka funkcija ili ponašanje, za koju je dijete fiziološki sazrelo, učvrstiti i dalje razvijati ili će ´zakržljati´.

Učvrščivanje funkcije ili ponašanja odvija se tijekom procesa kojeg nazivamo učenje. Stoga, moguće

je zaključiti da je sazrijevanje preduvjet učenja.


12

Učenje postepeno ima sve veći značaj za psihički razvoj djece. Tako se zatvara ´krug razvoja´ kojeg

bitno određuju činitelji nasljeđa i vanjski utjecaji, a najviše njihova interakcija. Nasljeđe s jedne strane

određuje početak i brzinu sazrijevanja a s druge strane nakon što su pod utjecajem okoline stvoreni

uvjeti za učenje (a time i za razvoj), određuje razinu do koje je razvoj moguć. Dosegnuta razina

psihičkog razvoja rezultat je interakcije nasljeđa i značajki okoline u kojoj se razvija.

Psihički život predškolske djece pretežno je ispunjen maštom, koja se osobito očituje u igri. Dječja

pažnja je nestabilna i površna, a koncentracija vrlo kratka. Dijete lakše i trajnije pamti ono što ga

zanima, opaža ono što odgovara njegovim osjećajima i željama. Intenzivan razvoj govora pomaže

razvoju kognitivnih sposobnosti. Zbog nedovoljnog životnog iskustva i dosegnute razine

intelektualnog razvoja, dijete ne zna izdvajati bitno od nebitnog, a njegovo se mišljenje odlikuje

naivnošču.

Emocije se u djece pojavljuju dosta rano, ali su u početku nediferencirane (Karković, 1998). Razvoj

emocija uvjetuju sazrijevanje i učenje, tj. iskustvo. Najviše su vezana za majku s kojom i provode

najviše vremena. Razvojem se emocije djece izražavaju sve određenije. Nakon treće godine dijete

postaje svjesno sebe, pa se njegove emocije diferenciraju kao: strah, ljutnja, ljubomora, itd. Na

ispoljavanje pojedinih emocije utječu: umor, slabo zdravlje, doba dana, stav roditelja i društvena

sredina.

Umor na dijete utječe tako da postaje razdražljivo, plačljivo, srdito, itd. Što je mlađe to umor više

utječe na njegovo raspoloženje, zato je san vrlo važan.

Slabo zdravlje (pokvareni zubi, bolesni krajnici, itd.) utječe na djete slično kao i umor. Neishranjenost

također dijeluje na izraženije ispoljavanje neugodnih emocije djeteta.

Doba dana također može utjecati na djetetovo raspoloženje ukoliko dođe do promjene u prehrani i

spavanju.

Stav prema djetetu i odnos između roditelja i djeteta vrlo je često odlučujući za njegov emocionalni

razvoj. Neugodne se emocije javljaju ukoliko roditelji zapostavljaju dijete ili previše brinu o njemu. U

zapostavljena djeteta pojavljuju se neprilagođene emocije, pa su ona bojažljiva, povučena,

nepovjerljiva, pa čak i zločestog ponašanja. S druge strane, djeca koja su bila u središtu pozornosti ili

bolje rečeno razmažena, nervozna su i impulzivna u izražavanju svojih emocija. Lakoća ili težina

kojom se udovoljava dječijim željama i prohtjevima utječe na njihove emocije. Ako je dijete često s

osobom koja se uzbuđuje, najvjerojatnije će i ono usvojiti takve oblike ponašanja. Isto tako ako je ono

više s osobom koja je mirnija i staloženija, biti će sklonije sličnom ponašanju i reakcijama.


13

Društvena sredina predstavlja za dijete najozbiljniji čimbenik pri formiranju njegovih emocija. Najveći

broj emocionalnih izražaja ovisi o stečenim informacijama iz vanjskog svijeta. Strah u djeteta i strah u

roditelja neposredno su povezani. Onog čega se boje roditelji, najvjerojatnije će se bojati i djeca.

Na razvoj socijalne svijesti najprije utječe sredina i druženje s drugom djecom, pa dodir sa sve

širom i raznovrsnijom društvenom sredinom. Sve do treće godine života djeca su egocentrična i

okrenuta sebi, te su nesposobna da razlikuju sebe od fizičke okoline (Vasta, Haith i Miller, 1998).

Najveći dio vremena provode sama, igrajući se. Od treće godine često pružaju otpor autoritetu

roditelja i to prkosom, tvrdoglavošću, svađanjem, itd. Takvo negativno ponašanje u tom razdoblju je

normalno i znak je djetetova osamostaljivanja, ono je prolazno i stoga ne treba vršiti pritisak na dijete

jer će otpor sigurno biti jači.

Od treće do šeste godine dijete postaje manje egocentrično, traži igru u društvu sa drugom djecom,

što treba i podržavati jer treba imati na umu da je čovjek društveno biće i da je igra odraz potrebe za

kretanjem. Igra je svakako najvažnija aktivnost djeteta u tom razdoblju. Ona pruža zadovoljstvo bez

određenog cilja, oslobađa višak energije, razvija i usavršava motoriku, mišiće, intelektualne funkcije,

a osobito društvene funkcije. Svakodnevna igra ima veliki značaj za psihu djeteta. Osim što se djeca

igraju, ona se stalno natječu. Odnosno, počinje borba za dokazivanjem koja traje tijekom cijelog

djetinjstva, kod većine ljudi i čitav život.

U trenerskoj praksi često je moguće vidjeti neprimjereno ponašanje roditelja prema vlastitoj djeci.

Kada bi dijete postalo razdražljivo, roditelji ga kažnjavaju, pa čak i tuku. Često se ne zapitaju zašto je

njihovo djete razdražljivo, već pristupaju ódgojnim mjerama´. Za uspješan odgoj djece nema točnog

recepta. Važno je prepoznati što kod djeteta uvjetuje određeno ponašanje kako bi mogli

pravovremeno reagirati. Može se reći da su djeca ogledalo roditelja, te da se po njima vidi kakve su

osobe njegovi roditelji. To je djelomično točno, jer osim roditelja, veliki utjecaj ima i sredina u kojoj

dijete boravi. U predškolskoj dobi je to vrtić. Dijete skuplja iskustva od svojih vršnjaka te se počinje

ponašati slično njima. Zato se često na treninzima vidi kako se djeca sama dijele u skupine različitog

ponašanja. Osim roditelja, u sportu trener ima veliku odgojnu ulogu, i mogućnosti za odgojno

djelovanje na djecu su gotovo neograničene. Ne samo što se raspolaže sa brojnim organizacijskim

oblicima rada, nego i zato što u tijeku treninga djeca i trener prolaze kroz bezbroj situacija,

standardnih i varijabilnih, koje omogućavaju odgojno djelovanje (Findak, 2003). Stoga, trener mora

svakom djetetu individualno pristupiti, razumjeti njegove potrebe i u suradnji s djetetom pronaći

najbolje rješenje.


14

Postoje dva suprotna roditeljska načela u odgoju djece. Prvo je jako staro načelo, koje je još uvijek

ukorijenjeno u nekim ljudima. Riječ je o slamanju volje djeteta, suzbijanjem njegovih nagona i

primoravanjem na poslušnost. To se postiže kaznama, prijekorima, čak i batinama. Znači, ako se na

vrijeme ne slomi volja djeteta, ono postaje ńeodgojeno´, što naravno nije točno. Suvremena dječja

psihologija ističe drugo načelo. Ono koristi dječje sklonosti i koristi ih kao dragocjene izvore energije.

Umjesto da djecu kaznama, prijekorima i batinama kočimo, trebamo ih usmjeravati u željenom

pravcu. Stav je suvremene psihologije da je odgajanje prisilom nepravilan pristup u odgoju djeteta.

Takav odgoj predstavlja osnovu loše prilagodbe, pa čak i razvoja emocionalnih problema ili

poremećaja ponašanja. To svakako ne znači da djetetu treba pustiti sve na volju i da mu se svaka želja

mora ispuniti. Preporuča se korištenje pohvala, odobravanja i nagrada za poželjno ponašanje,

umjesto kazni i pokuda. Danas mnogi autori daju prednost odgoju u kojem su djeca i roditelji

pobjednici. Takav pristup podrazumjeva aktivno slušanje, uvažavanje dječijih želja i potreba te

korištenje ja‐poruka (umjesto: ´Ti si nemoguć´, ´Ja bih se želio malo odmoriti – budi malo tiši´).

Takozvana ja‐poruka ostavlja djetetu mogućnost da preuzme odgovornost za svoje ponašanje

(Karković, 1998).

Sportski trening uz primjenu dobro osmišljenog, raznovrsnog i primjerenog rada uvelike utječe na

moralne osobine i pozitivne emocije u djece. Ukoliko trener i roditelji primjete da djete postaje

ravnodušno i posustaje u radu, moraju poduzeti odgovarajuće poteze kako bi dijete ponovo

zainteresirali i motivirali za rad, odnosno trening. Ako se dijete trudi, pokazuje interes, potrebno ga je

pohvaliti, a u slučaju nesportskog i neprimjerenog ponašanja odgovarajuće kazniti i uputiti na loše

posljedice takvog ponašanja. Kazna koju trener primjenjuje mora biti primjerena kognitivnoj zrelosti

djeteta kako bi ono moglo razumjeti njezinu ulogu i povezati to sa svojim ponašanjem. Pri

kažnjavanju trener (a i roditelj) treba voditi računa da se kazna usmjeri na ponašanje, a ne na osobu,

te da se izbjegne svaka mogućnost javnog osramoćivanja ili poniženja djeteta.

3.2.2. ŠKOLSKO DOBA (OD 6. DO 11. GODINE)

Glavno obilježje ovog razdoblja je početak školovanja i za veliku većinu početak uključivanja u

sport. To je jedna od prijelomnih faza u razvoju djeteta, ali i faza mirnijeg razvoja njegove ličnosti.

Polazak u školu predstavlja novo i veliko psihofizičko opterećenje. Nakon bezbrižne igre u

predškolskoj dobi dijete se mora priviknuti na sjedenje u školskoj klupi i kod kuće rješavanju školskih

zadaća. Upravo je ovo razdoblje važan trenutak za uključivanje u sport kako bi se zadovoljile dječje


15

povećane potrebe za kretanjem i igrom, koje su u ovom razdoblju uskraćene zbog novog, ´školskog´

načina života.

Tjelesni razvoj je postupan. Do 10. ili 11. godine života usporava se rast u visinu i povećava se

težina. Razvijaju se mišići, vezivna tkiva su jako elastična, a kosti su bogate hrskavičnim tkivom. Iz tih

razloga moguć je nastanak deformacija lokomotornog sustava izazvanih dugim sjedenjem. Sportska

aktivnost će u toj dobi imati pozitivan utjecaj na jačanje mišića koji će spriječiti nastanak deformacija.

Dijete može savladavati fine i koordinirano složene kretnje ukoliko one ne iziskuju veliku snagu. Zbog

ravnomjernog i relativno usporenog razvitka djeca u tom razdoblju lakše i brže rješavaju motoričke

zadaće u usporedbi s prijašnjim razdobljem (Findak, 2003).

Vježbanjem se također bitno povećavaju funkcionalne sposobnosti dječjeg organizma, osobito

srčano‐žilnog i dišnog sustava. Upravo u toj dobi djeca pokazuju visok stupanj izdržljivosti, što

možemo prepoznati kroz igru, trčanje, skakanje i po nekoliko sati dnevno. Nije se potrebno bojati

dječje izdržljivosti, jer u toj dobi djeca imaju ugrađeni prirodni mehanizam inhibicije (kočenja), koji im

ne dopušta da se prekomjerno umore. Bez obzira na povećanu izdržljivost i srčanu efikasnost

opterećenja ne smiju biti suviše dugotrajna i velika. Zbog svega toga upravo je početak tog razdoblja

života djeteta pogodan za uključivanje u sport.

Psihički razvoj prati se kroz nekoliko segmenata. Emocionalni razvoj obilježava značajno manja

impulzivnost, što je posljedica socijalnog učenja. Nema više naglih promjena u emocijama kao prije.

Djeca više postaju socijalizirana, više se povezuju sa osjećajima nepravde, altruizma (nesebičnosti,

ljubavi prema drugome) i slično. U djece koja se nalaze u lošoj obiteljskoj situaciji može se pojaviti

osjećaj neprekidne uznemirenosti, tjeskobe i straha od nejasne opasnosti (anksioznosti). Anksioznost

ometa učenje u svim fazama stjecanja znanja. Zbog toga je moguće da će takva djeca slabije

napredovati u školi, a i u sportu. Mirna i ugodna obiteljska atmosfera potrebna je za postizanje

dobrih rezultata u školi, sportu i u ostalima aktivnostima.

Koncentracija u toj dobi je još uvijek slaba, a pažnja relativno kratka, ali ipak veća nego u

predškolskom razdoblju. Zato nije dobro djeci držati duga ´predavanja´, a u sportu nastojati dugo

zadržati njihovu pozornost. Tada teško usvajaju znanja, te mogu gubiti interes za sportsku aktivnost.

Potrebno je zadržati pažnju na određenoj razini mijenjanjem podražaja, tj. povećanom raznolikošću

rada. U ovom razdoblju povećava se stvaralačka mašta djece, iako još uvijek razlikovanje stvarnog od

fantastičnog čini poteškoće. U početku tog razdoblja djete ne zna uzročno – posljedično i logično

misliti (Vasta, Haith i Miller, 1998). Tijekom obrazovanja, zahvaljujući sazrijevanju, ali i zbog

kognitivnih zahtijeva koje postavlja obrazovni proces, djetetovo mišljenje postaje apstraktnije i dijete


16

postepeno razvija sposobnost utvrđivanja uzročnih veza između predmeta i pojava, ali još ne

dovoljno kritično.

Polazak u školu i uključenje u sport važni su za razvoj društvenih odnosa. Dijete iz poznate

situacije u obitelji ulazi u novu, složeniju i često nepredvidivu socijalnu situaciju, gdje samo mora

izboriti svoj položaj. Njegovo ponašanje više nije egocentrično. Ono pokazuje potrebu da zadovolji

kriterije vršnjaka iz škole, ulice ili sporta i tako postane članom te skupine koja može biti društveno

pozitivna ili negativna. Stoga je kontrola, nenametljiva nazočnost i komunikacija roditelja s djetetom

osobito značajna u tom razdoblju. Bavljenje sportom također pozitivno djeluje u tom smislu, jer je

dijete s većim brojem svojih vršnjaka (školskih i sportskih), pa lakše može birati skupinu ili prijatelje

koji više odgovaraju njegovom karakteru. Iako neki autori smatraju da je teško postizati dobre

sportske rezultate, odnosno trenirati iz dana u dan i usporedo završiti školu, vrlo je teško i malo kome

uspijeva (Matković, 2001), ne treba se bojati da će dijete zbog sportskih obaveza zapostaviti školu, jer

ukoliko je uključeno u sport kojeg voli, onda će školske obaveze rješavati bez problema. Često se pred

djecu postavljaju preveliki sportski zahtijevi ambicioznih roditelja, sklonih kritici, što može znatno

poremetiti vedro razdoblje djetetova života. Ipak, bez obzira na povećane aktivnosti djeci uvijek treba

ostaviti vremena za brezbrižnu igru koja ih uvijek može psihofizički opustiti.

3.2.3. RAZDOBLJE PUBERTETA (OD 11. DO 15. GODINE)

Ako je predškolsko razdoblje jedno od najvažnijih razdoblja u čovjekovom razvoju, onda je

razdoblje puberteta sigurno jedno od najtežih. To je razdoblje ubrzanog rasta i razvoja uz povišenu

osjetljivost na sve vrste podražaja, kritično zbog nemogućnosti brzog prilagođavanja stanica

specifičnim funkcijama određenih organa i organskih sustava i podsustava, te značajno po

diferenciranosti u rastu i razvoju među spolovima (Findak, 2003). Pojavljuju se i sekundarne spolne

značajke (dlakavost, mutiranje kod dječaka, menstruacija i rast dojki kod djevojčica. Djevojčice

počinju s rastom i razvojem 1‐2 godine prije nego dječaci.

Ovo razdoblje ne proživljava svatko jednako. Naravno da će ovo razdoblje lakše proći ona djeca čije

promjene u razvoju nisu tako nagle. Prve vidljive poteškoće vežu se uz tjelesni razvoj, tj. uz nagli rast

u visinu koji ne prati razvoj mišića, pa se javlja nespretnost, što se odražava na bavljenje sportom.

Proces okoštavanja se znatno pojačava, te kosti postaju čvršće i tvrđe. Nikako se ne smiju koristiti

prevelika statička opterećenja koja mogu dovesti do ubrzana okoštavanja i smanjenog rasta kostiju, a

time i utjecati nepovoljno na organe krvotoka. U pubertetu dolazi do bitnih funkcionalnih promjena u


17

organizmu. Povećava se volumen srca, razvoj krvne kapilarne mreže i dišnog sustava. Te promjene u

djevojčica nastupaju između 11. i 12. godine a u dječaka od 13. godine života. Djeca te dobi, odnosno

njihov organizam, dobro se prilagođavaju na sustavna i postupna opterećenja i pokazuju osobitu

izdržljivost i mogućnost brzog oporavka. Međutim, opterećenja ne smiju biti suviše dugotrajna i

teška, već lagana ili umjerena uz duže trajanje. Ozbiljniji trenažni proces može se započeti prije sa

djevojčicama (između 13. i 15. godine), jer sazrijevaju brže od dječaka s kojima se počinje 1‐2 godine

kasnije.

Psihički život pubertetlija je nestabilan. Karakteristične su povećana uzbudljivost, razdražljivost i

nagle promjene raspoloženja. Agresivnost, odvažnost i odbojnost prema autoritetu također su

izražena obilježja, i to više dječaka nego djevojčica te dobi (Vasta, Haith i Miller, 1998). Ako se okolina

ne uspije prilagoditi djetetu, ono će se povući u sebe, a ako se prilagodi i djeluje podržavajuće, dijete

postaje samostalnije, samokritičnije i u njemu se razvija svjesna disciplina. U tom se razdoblju sve više

razvija analitičko zapažanje. Nastoji se shvatiti bit stvari i uzročna povezanost među pojavama i

predmetima. Pojavljuje se sposobnost apstraktnog mišljenja (Vasta, Haith i Miller, 1998).

Koncentracija pažnje na jednu vrstu rada može biti prilično dugotrajna, ali samo na ono što odgovara

interesima i željama djeteta. Značajne promjene dolaze i u procesu socijalizacije mladih. Potreba za

imitacijom i identifikacijom traži se među vršnjacima, a ne više unutar obitelji. Dječaci i djevojčice se

razdvajaju u zasebne skupine. Često izražavaju međusoban prijezir i neprijateljstvo ili samo

nezainteresiranost. Drži se da je to posljedica biološkog razvoja (faza seksualne latentnosti) (Karković,

1998).

Prva menstruacija kod djevojčica bitno utječe na psihofizički i sportski razvoj. Može se javiti između 9.

i 10. godine ili 14. i 15. godine života. Praksa je pokazala da djevojčice koje dobiju menstruaciju ranije

teže podnose trenažne napore i stagniraju pri postizanju sportskih rezultata (Karković, 1998).

Djevojčice sa kasnijom menstruacijom imaju veću mogućnost uspješnog razvoja sportskih rezultata.

Mnogo se raspravljalo o tome smije li se vježbati za vrijeme menstruacije. U tome treba postupati

individualno i ovisno o težini ´pojave´, a ponekad je potrebno konzultirati se s liječnikom. Iz tih

razloga potrebno je usmjeravati djevojčice na prikladno tjelesno vježbanje u skladu sa

specifičnostima ženskog organizma i posebnim zahtjevima s obzirom na biološku funkciju žene

(Findak, 2003). Posebnu pozornost je potrebno obratiti ukupnom opterećenju za vrijeme

menstruacije.

U ovom razdoblju najveće je tzv. ósipanje´ iz sporta, što je posljedica razvoja kritičnog mišljenja kod

djece i porasta interesa za druge aktivnosti u kojima se moguće socijalno dokazati (Barić, 2004). U

ovoj razvojnoj fazi počinje se napornije trenirati i donositi odluke o sportskoj karijeri, rješavaju se


18

dileme o prestanku ili nastavku bavljenja sportom. To je razdoblje sportskih ´zvijezda´. Naravno da je

mali broj onih koji će to i stvarno postati, ostali mogu biti vrijedni, uspješni sportaši koji čine jezgru

svakog sporta, tj. svakog sportskog kluba.

Roditeljska potpora osobito u ovom osjetljivom razdoblju dječijeg razvoja ima veliku ulogu. Rezultati

dosadašnjih istraživanja pokazali su da je roditeljska potpora presudna u donošenju odluke o

započinjanju sportske aktivnosti (Howard i Madrigal, 1990.; prema Greblo i Lorger, 2003), da ima

ključnu ulogu u perzistenciji bavljenja sportom, te da je pozitivno povezana s djetetovim uživanjem u

tjelesnoj aktivnosti, a negativno s natjecateljskom anksioznošću (Greblo i Lorger, 2003). Svjesni

dugoročne dobrobiti, roditelji postaju važan čimbenik dječjeg ostajanja i napredovanja u sportu

(Brustard, 1993.; prema Greblo i Lorger, 2003).

3.2.4. RAZDOBLJE MLADENAŠTVA – ADOLESCENCIJE (OD 15. DO 19. GODINE)

Važna značajka ove razvojne faze je izbor školskog usmjerenja i školovanja za zanimanje,

postizanje emocionalne nezavisnosti od roditelja, stvaranje vlastitog pogleda na svijet, itd (Karković,

1998).

Tjelesni razvoj u ovom razdoblju karakterizira rast u visinu a osobito u širinu, odnosno brže se

povećava mišićna masa. Oko 15. – 16. godine uglavnom nestaju obilježja puberteta. Mladići rastom

prestižu djevojke, te postaju teži. U drugoj polovici tog razdoblja sposobnost koordinacije pokreta se

ponovo povećava i približava stanju kao kod odraslih osoba (Findak, 2003).

Funkcionalne sposobnosti su na visokoj razini. Srčani mišić postupno jača, nestaje nesklad između

mase i volumena srca, kao i volumena srca i krvnih žila. Frekvencija srčanog rada se smanjuje na 70 –

75 otkucaja u minuti, krvni tlak se povećava na oko 115 mmHg a udarni i minutni volumen srca

približavaju se vrijednostima kao u odraslih osoba. Sastav krvi izjednačuje se onom u odraslih osoba.

Smanjuje se frekvencija disanja koje postaje dublje. Plućni kapacitet se ubrzano razvija do 18. godine,

nakon čega se bilježi sporiji razvoj. Konačna vrijednost vitalnog kapaciteta zavisi od raznih faktora:

dobi, spola, stanja treniranosti, vrsti sportske aktivnosti, zdravlja itd. Također, stanična konstrukcija

kore velikog mozga postiže stupanj tipičan za odrasle osobe (Findak, 2003). U tom razdoblju moguća

su veća trenažna opterećenja pa i u razvoju snage za razliku od prijašnjih razdoblja. Drugim riječima,

u sportskom razvoju mladi lakše pokazuju sve svoje sposobnosti, znanja i talent, te mogućnost

podnošenja velikih trenažnih opterećenja. Razlog tome je organizam koji poprima obilježja odrasle

osobe


19

Psihički razvoj je dinamičan. Emocionalne promjene vidljive su u obliku frustracija (osjećaj

spriječenosti da se postigne određeni cilj), buntovništva, razdražljivosti, uzbuđenja i slično. To je

vjerojatno posljedica bioloških i socijalnih utjecaja. Pojačani rad žljezda sa unutrašnjim izlučivanjem

izaziva u organizmu stanje nestabilnosti koje se očituje kao veća uzbudljivost i razdražljivost. Socijalni

faktori u kombinaciji sa razdražljivošću imaju odlučujuću ulogu u jačanim emocijama adolescenata.

Frustracije i konflikti izazivaju emocije srdžbe, straha i tjeskobe, koje često prate i provale bijesa,

plača, raznih oblika protesta, bijega itd. Postupnim učenjem i preuzimanjem nove društvene uloge

smiruje se i to burno razdoblje i uspostavlja emocionalna kontrola (Vasta, Haith i Miller, 1998).

U drugoj polovici tog razdoblja povećava se sposobnost koncentracije i pažnje. Formiraju se i

stabiliziraju karakterne crte kao što su poštenje, pravednost, smjelost, odlučnost, drugarstvo,

dosljednost i načelnost. Karakteristično je da mladost tog doba ne trpi kompromise u moralnim

pitanjima.

Krajem tog razdoblja smanjuje se potreba za pripadnošću većoj skupini vršnjaka, a pojačava se želja

za stvaranjem dubljeg prijateljstva s osobom suprotnog spola. Socijalno prilagođavanje drugom spolu

prati emocionalna napetost kao i niz novih situacija na koje se adolescent nije prilagodio. Da bi

postigli nezavisnost, mladi u toj dobi slabije se vežu za roditelje, što može narušiti obiteljske odnose.

Sve je više problema koje ne mogu podijeliti sa roditeljima, pa ih dijele sa svojim vršnjacima. Pokazalo

se djeca koja nisu uspostavila odnose sa svojim vršnjacima, često imaju problema sa neprilagođenim

ponašanjem kao odrasle osobe (Karković, 1998). To je razumljivo kada se u obzir uzme da je skupina

vršnjaka jedan od bitnih faktora u formiranju samopouzdanja, samopoštovanja, osjećaja sigurnosti,

prihvaćenosti i vlastite vrijednosti. Loši obiteljski odnosi mogu kod adolescenata izazvati osjećaj

nesigurnosti i nezadovoljstva. U svim tim situacijama roditelji moraju nenametljivo sudjelovati i

usmjeravati socijalni razvoj svog djeteta. U suprotnom, mladi će tražiti rješenja izvan obiteljskog

doma, pa vanjski negativni utjecaji uvelike mogu odrediti njihov daljnji životni put, koji su ´morali´

odabrati.

Roditelji u uvom razvojnom razdoblju imaju sve manju ulogu u sportskom razvoju za razliku od

trenera. Kako je ovo razdoblje u većini sportova doba profesionalne karijere, važnija je uloga trenera

iz razloga što mladi traže kompetentnu osobu koja će im moći svojim znanjem, savjetima i stručnom

podrškom dati adekvatnu i pravovremenu povratnu informaciju, te tako pozitivno djelovati na njihov

sportski razvoj. Iznimni talenti koji su pravilno vođeni, postaju dio vrhunskog sporta, u kojem mogu i

dugo trajati.


20

4. TRENING DJECE I MLADEŽI

Pojam treninga mnogi autori definiraju na sličan način. Tako sportski trening C. Vittori (1984,

prema Milanović, 1997) definira kao ´kompleksan pedagoški proces koji se konketizira u

organiziranom i znanstveno utemeljenom vježbanju – radu, koje se ponavlja s takvim opterećenjem

da osigurava aktiviranje fizioloških procesa superkompenzacije i adaptacije u organizmu´. Time se

postiže razvoj fizičkih, mentalnih, psihičkih, tehničkih i taktičkih kapaciteta sportaša koji se održavaju

u poboljšanju i stabilizaciji natjecateljskih rezultata. Dakle, sportski trening, u širem smislu predstavlja

dugoročan poces pripremanja sportaša za visoka i najviša sportska dostignuća. U užem smislu

podrazumijeva fizičku, tehničko‐taktičku i psihološku pripremu sportaša koja se postiže vježbama,

aktivnostima s visokim i najvećim mogućim fizičkim opterećivanjem organa i organskih sustava

(Milanović, 2005). Sportski trening izaziva adaptacijske promjene. Predstavlja vrstu fizičkog i

psihičkog rada, sistematičan je i redovit, planiran je i programiran, dugoročno je orijentiran,

ponavljajući je, provodi se iznadgraničnim opterećenjima, specifičan je u odnosu na nivo treniranosti,

usmjeren je na maksimalizaciju sposobnosti, znanja i dostignuća u funkciji sportskih rezultata

(Milanović, 2005).

Mnogi činitelji uvelike utječu na uspješnost u sportu, a među najvažnijim su sigurno darovitost

(talent), odnosno genetske predizpozicije i rad (trening). Često se moglo čuti kako je za uspjeh u

sportu potrebno 10% talenta i 90% rada, i kako će se napornim treningom smanjiti razlika između

talentiranih i manje talentiranih sportaša. Time se htijelo upozoriti kako je za određeni sportski

rezultat potreban dugotrajan rad.

U treningu djece i mladeži naročito je važno uvažavati njihove razvojne značajke, odnosno, potrebno

je prilagoditi trening dobi, spolu, stanju i razini treniranosti svakog sportaša. Svaka neopreznost ili

nestručnost u radu s djecom i mladeži ńe oprašta pogreške´. Organizam koji se razvija jako je osjetljiv

i u svakoj razvojnoj fazi drugačije reagira na istu vrstu i razinu podražaja. U dugoročnom procesu

sportske pripreme opterećenja neprekidno rastu i povećavaju se. Pri ulasku u fazu odraslog čovjeka

(Findak, 2003), tj. od 19. godine do kraja sportske karijere opterećenja se nalaze na najvišoj granici

apsolutnog volumena opterećenja i na gornjoj granici sportaševih funkcionalno‐motoričkih i psihičkih

sposobnosti. To svakako nije u razdobljima u kojima se djeca ubrzano psihički i fizički razvijaju.

Maksimalna opterećenja morala bi se primjenjivati tek nakon 19. ‐ 20. godine, odnosno kada je

psihički i fizički razvoj gotovo završen i kada funkcioniranje organizma dobije karakteristike odraslih

osoba.


21

Smatra se da treneri moraju biti kvalitetni i dobro poznavati značajke dobnih kategorija sa kojima

rade da bi mogli postići željene ciljeve, a da pritom ne utječu negativno na zdravlje, te rast i razvoj

djece. Treneri koji rade s djecom ne smiju ih tretirati kao umanjene odrasle sportaše jer na taj način

može doći do velikih pogrešaka u treningu. Djeca imaju drugačije kapacitete i drugačije se adaptiraju

na vježbanje, tj. drugačije reagiraju na trenažne podražaje i kineziološke operatore. Kod djece iste

dobi mogu postojati velike razlike u antropološkim karakteristikama, morfološkim obilježjima, te

motoričkim i funkcionalnim sposobnostima zbog različite brzine biološkog razvoja ali i različitih

spolnih obilježja što različito dolazi do izražaja u različitim razvojnim fazama.

Rastom i razvojem tjelesne sposobnosti djece će se također poboljšati. Treneri trebaju znati da će

djeca rasti bez obzira da li ih trenirali ili ne. Zbog toga trebaju razvijati vještine koje će u budućnosti

predstavljati prednost za dijete sportaša. Brojni su radovi koji govore o pozitivnom utjecaju bavljenja

sportom i sportskim aktivnostima na zdravlje djece i mladeži. Istraživanja također pokazuju da

sudjelovanje u kineziološkim aktivnostima doprinosi boljem mentalnom zdravlju, povećanju

samopouzdanja, koncentracije, smanjenju simptoma depresije, mogućeg stresa i anksioznosti (Dunn i

sur., 2001, prema Hutchinson, 2004).

4.1. TEMELJNA PRAVILA TRENINGA DJECE I MLADEŽI

Jedna od važnih zadaća u radu s djecom i mladim sportašima odnosi se na otkrivanje sportskih

talenata, što se provodi stalnom selekcijom djece u univerzalnim i osnovnim sportskim školama.

Djeca superiorne motorike, pozitivno ocijenjena u proceduri usmjeravanja, uključuju se u univerzalnu

sportsku školu, koja najčešće obuhvaća dobne skupine od 6‐10 godine, nekada i puno ranije (4‐6

godine). U osnovnu sportsku školu djeca se najkasnije uključuju između 10. i 11. godine, i to ona koja

zadovaljavaju selekcijske kriterije za uključivanje u sustavan trenažni proces.

Za svako dijete potrebno je pronaći ´pravi sport´, u kojem ono ima najveće šanse za uspjeh. Pravilan

izbor sporta nije samo važan, nego i izrazito težak, jer ne postoje sigurni pokazatelji na temelju kojih

bismo mogli prepoznati darovitost djeteta za neki od sportova (Karković, 1998). Zbog toga su roditelji

najčešće u velikoj dilemi i nije rijedak slučaj da se sport odabire ´metodom pokušaja i pogrešaka´, tj.

da dijete isprobava veći broj različitih sportova. Takav pristup može biti problematičan za talentiranu

djecu, jer im je upravo zato što im ´sve ide´ izbor dodatno otežan. Stoga je dobro potražiti stručni

savjet za odabir sporta. U nekim sportovima selekcija se provodi pomoću niza testova motoričkih i


22

funkcionalnih sposobnosti, koji predstavljaju modelne vrijednosti za svaku sposobnost potrebnu u

pojedinom sportu. To je sigurno najpravilniji izbor za određeni sport, ali često se događa da neka

djeca takvim testiranjem ne budu obuhvaćena. To se najčešće događa djeci koja su manje

talentirana. Moguće je i da dijete samo odabere sport, radi vlastite zainteresiranosti ili vršnjaka koji

treniraju u određenom klubu ili školi. Ponekad, roditelji su ti koji iniciraju početak bavljenja

određenim sportom, što može biti loše ukoliko dijete uistinu ne pokazuje pravi interes za taj sport.

Jedno od osnovnih pravila u radu s djecom jest da se proces sportske pripreme djece i mladeži

provodi u skladu s kronološkim i biološkim značajkama dobi kroz više razvojnih stupnjeva (stupnjeva

dugoročne sportske pripreme). Nema dvojbe da danas u mnogim sportovima prerana specijalizacija i

forsirano sudjelovanje u natjecanjima počinje u ranoj dobi, što naravno nikako nije dobro za djetetov

sportski razvoj. Prerano forsiranje sportskih talenata nije nikad dalo željene efekte. U tome se slažu

roditelji, treneri i znanstvenici. Mladi sportaši prerano ízgore´ i kada bi trebali postizati vrhunske

sportske rezultate često prekidaju sa sportskom karijerom.

Na sportski razvoj djece u prvim godinama trenažnog procesa više utječu biološke determinante dok

kasnije sve veću ulogu ima utjecaj trenažnog rada. To ne znači da se odgovarajućim sadržajima ne

mogu postići rezultati u razvoju pojedinih antropoloških i motoričkih dimenzija. Istraživanja su

pokazala da primjenom odgovarajućih kinezioloških operatora možemo pozitivno djelovati na

motoričke, funkcionalne i antropološke dimenzije mladih sportaša u svakoj dobi (Milanović, 2005).

U treningu djece i mladeži nužno je stalno razvijati i održavati potrebu – naviku redovitog i upornog

učenja i vježbanja. Na to uvelike utječu roditelji i trener. Oni moraju aktivno sudjelovati u dječjem

sportskom razvoju, pružanjem podrške i osiguravanjem pravilnih uvjeta za psihofizički razvoj.

Također je važno zadovoljavati djetetovu potrebu za pripadanjem, ljubavlju, sigurnošću i skladnim

režimom života. Roditelji često znaju pasivnim pristupom prema sportu u kojem se nalazi njihovo

dijete izazvati isto takve, ´loše psihološke reakcije´ u djeteta, odnosno, dijete počinje doživljavati

sport kao opterećenje. Slično se događa i ukoliko roditelji stvaraju prevelik pritisak. Stoga, roditelji

moraju konstantno pokazivati interes za onim čime se dijete bavi, u ovom slučaju, određenim

sportom, jer tako će i dijete imati povećani interes za sportom i uspješniju sportsku karijeru.

Svako razdoblje dugoročne sportske pripreme i razvoja sportske karijere djece i mladih sportaša

razlikuje se s obzirom na ciljnu usmjerenost treninga. Za svaku motoričku i funkcionalnu sposobnost

postoji ńajbolje vrijeme´ za razvoj. Planiranje i programiranje treninga djece i mladih sportaša mora

se temeljiti na poznavanju razvojnih razdoblja i ciljeva dugoročne sportske pripreme.


23

4.2. GLOBALNI I PARCIJALNI CILJEVI SPORTSKOG TRENINGA U VIŠEGODIŠNJEM SPORTSKOM USAVRŠAVANJU

U dugoročnom sustavu sportske pripreme također postoje razvojne faze koje su usko vezane za

psihofizički razvoj djece i mladih sportaša. Svaku fazu karakterizira najbolje vrijeme za razvoj i

održavanje određenih sposobnosti i osobina. Postoji mnogo autora koji su definirali razvojna

razdoblja i prema njima globalne i parcijalne ciljeve sportskog treninga. Jedna od najzanimljivijih je

sljedeća (Milanović, 2005):

1. globalni cilj sportskog treninga (od 6. – 10. godine): Višestran (cijelovit) psihosomatski razvoj

Parcijalni ciljevi: razvoj svih koordinacijskih sposobnosti, razvoj nekih kondicijskih sposobnosti,

motoričko učenje putem igara i elementarnih oblika kretanja, prikupljanje kretnih iskustava iz

različitih sportskih aktivnosti, prilagođavanje na grubu formu osnovne tehnike i motoričke zadatke

buduće sportske specijalnosti.

2. globalni cilj sportskog treninga (od 10. – 14. godine): Početak usmjerenog sportsko‐motoričkog

razvoja sportske specijalizacije

Parcijalni ciljevi: učenje osnovne tehnike i taktike sportske specijalnosti (višestrana tehničko‐taktička

priprema), daljnje detaljizirajuće motoričko učenje u izabranoj sportskoj disciplini, višebojski trening,

tehničko‐taktička izobrazba na više igračkih pozicija, daljnji razvoj funcionalno‐motoričkih

sposobnost, savladavanje specifičnih trenažnih vježbi, razvoj specifičnih sposobnosti i dinamičkih

osnova tehnike i taktike, početak zahtijevanja natjecateljskog učinka u regularnim sportskim

natjecanjima.

3. globalni cilj sportskog treninga (od 15. – 19. godine): Produbljeni specifični trening i sportska

specijalizacija.

Parcijalni ciljevi: stabilizacija sportske tehnike i taktike na najvišoj razini efikasnosti, konzekventan

razvoj primarnih i specifičnih motoričkih sposobnosti, forsirano dizanje trenažnih opterećenja,

forsiranje opsega regularnih oblika natjecanja i zahtijevanje visokog sportskog učinka.

4. četvrti globalni cilj (od 20. godine na više): Završna sportska specijalizacija i tendencija k najvišim

sportskim rezultatima.

Parcijalni ciljevi: integrativni efekti sportske pripreme, formiranje navika u tehničko‐ taktičom

djelovanju, natjecateljsko usavršavanje, postizanje visokokvalitetnih i rekordnih dostignuća.


24

Trenažni proces sa djecom i mladima nužno se mora odvijati u skladu sa navedenim ciljevima. Dobro

je da trener u određenoj mjeri i na prikladan način s njima upozna i roditelje kako bi lakše i bolje

razumjeli cijeli proces, te bili svojoj djeci veća podrška, a treneru bolji ´suradnici´.


25

5. OKOLINSKI FAKTORI KOJI UTJEČU NA RAZVOJ DJETETA SPORTAŠA

Kada govorimo o dječjem razvoju, psihofizičkom ili sportskom, uvijek su prisutni okolinski faktori

koji na taj razvoj utječu. Njih ne smijemo zanemariti zato što sudjeluju u formiranju djetetovih

osobina ličnosti, navika, znanja, vještina, emocionalnog stanja, strategije rješavanja problema, a

samim time i na sportski razvoj. Točnije, mogu imati pozitivan ili negativan utjecaj na tijek djetetove

sportske karijere.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da je dinamika odnosa između djeteta sportaša i okolinskih

faktora vrlo složena, te da međusobni odnosi pojedinih strana utječu na djetetovo samopoštovanje,

motivaciju, samoaktualizaciju, percepciju kompetentnosti, a posebno na uspjeh mladog sportaša

(Barić, 2004). Ne smijemo isključiti da upravo ti faktori mogu biti i izvorište velikog stresa.

Prema Maslowljevoj humanističkoj teoriji motivacije (Horga, 1993) svaki pojedinac ima ciljeve koje u

životu želi postići, odnosno niz različitih motiva koji ga usmjeravaju ka ostvarenju tih ciljeva. U

dinamici ispunjavanja želja i postizanja ciljeva vlada određena hijerarhija: biološke potrebe, potreba

za sigurnošću, potreba za pripadanjem i ljubavlju, potreba za samopoštovanjem i da ga drugi poštuju,

potreba za samoaktualizacijom. Djeca kroz bavljenje sportom mogu zadovoljiti većinu tih potreba

(Milanović, 2005), a ove se potrebe u značajnoj mjeri zadovoljavaju i pod utjecajem ostalih okolinskih

faktora.

Najznačajniji i najutjecajniji okolinski faktori su slobodno vrijeme, škola, obitelj – roditeljski dom,

društveno okruženje, trening i trener – sportski klub. Njihov utjecaj će biti zasebno objašnjen.

5.1. SLOBODNO VRIJEME

Današnji ubrzani ritam života nije zaobišao ni djecu. Pretrpani dnevni raspored sveprisutan je kod

velikog broja djece. Škola, školske zadaće, strani jezici, glazbene škole, učenje, trening, ... između svih

tih aktivnosti potrebno je pronaći i slobodno vrijeme. Razdoblje odmora, odnosno slobodnog

vremena kod djece osobito je važno radi akumulacije psihofizičke energije, razmišljanja, maštanja,

razonode, stvaranja novih ideja i, najvažnije, igre (Andrijašević, 2000). Roditelji su ti koji će omogućiti

svojoj djeci dovoljnu količinu slobodnog vremena. Ne smiju radi vlastitih ambicija oduzimati djetetu

ono što mu je najpotrebnije, a to je igra. Osim što sport može zadovoljiti potrebe za igrom, važno je

da se djeca što više igraju i u slobodno vrijeme. Igra u svom iskonskom razotkrivenom smislu znači


26

druženje, smijeh, radost, zadovoljstvo, neizvjesnost i slobodu koja oplemenjuje biće i stvara ga

potpunim (Andrijašević, 2000).

Većina autora slaže se da je igra heterogena i vrlo kompleksna aktivnost koja ima poseban razvojni

značaj, osobito u predškolskoj dobi. Dijete kroz igru varira, isprobava i primjenjuje široki repertoar

ponašanja i postaje kompetentnije. Stoga je igra idealan medij učenja. Igra bi za dijete trebala

predstavljati izazov, omogućiti razvijanje aktualnih sposobnosti ili stjecanje novih, uključivati

inovativno ponašanje, rješavanje problema i sl. (Andrijašević, 2000).

Slobodno vrijeme roditeljima omogućuje da sa svojim djetetom, unutar obitelji, razvijaju povjerenje,

bliskost i povezanost koji su osnovni čimbenici zajedništva, ljubavi i podrške za kojim teži svaki

roditelj i svako dijete. Važno je znati da djeca od najranije dobi imaju potrebu i želju provoditi vrijeme

u igri i drugim aktivnostima sa svojim roditeljima. Mnogi će se roditelji upitati koliko je slobodnog

vremena potrebno da bi se zadovoljilo potrebe svoje djece za druženjem. Uz današnje radno vrijeme

roditelja možemo reći da je prisutno ´pomanjkanje´ slobodnog vremena u kojem bi obitelji mogle biti

zajedno. Velik je broj opravdanih i neopravdanih razloga zbog kojih ne provodimo dovoljno

slobodnog vremena, ili vremena uopće u igri i druženju unutar svojih obitelji. Treba naglasiti da ´više´

slobodnog vremena ne znači ujedno i ´bolje´, kvalitetnije i kreativnije vrijeme. Nije bitna količina

vremena kojeg roditelji provedu sa djetetom, već da ga provode kvalitetno i kreativno.

Naravno, nije lako biti kreativan nakon napornog radnog dana, ali igra i prisnost koju kroz igru

postižemo temelj je povjerenja za kojim svaki roditelj treba težiti. Velika je povezanost između

kvalitetno provedenog vremena unutar obitelji, sa stvaranjem povjerenja i bliskosti između roditelja i

djece za kojim toliko težimo kada se naše dijete počne osamostaljivati i odrastati. U trećoj ili petoj

godini roditelji provode vrijeme s djetetom igrajući se skrivača, a u trinaestoj godini razgovaraju o

prvom poljupcu. Međutim, ako roditelji žele doći do tog stupnja (npr. da dijete nazove na telefon i

povjeri se kada je tužno ili podijeli sreću i veselje), temelje moraju graditi dok su djeca mala i dok su

roditelji ćentar svijeta´. A to je najjednostavnije graditi kroz zajedničke aktivnosti koje djeca vole

raditi (zajedničko crtanje, odlasci u park, bavljenje sportom, izrađivanje božićnih čestitki, pečenje

kolača, čitanje...)(Marojević, 2006).

Nedovoljna količina slobodnog vremena može se negativno odraziti na raspoloženje djeteta, odnosno

izazivati umor. Umor se često javlja kao rezultat pretrpanog rasporeda i teških treninga. Postoje dvije

vrste umora. Prvi je akutni koji najčešće prolazi dužim snom. Drugi je kronični umor kojeg nažalost

nisu pošteđena niti djeca. On se očituje u općem padu kako fizičkih, tako i psihičkig sposobnosti,

uobičajeno je praćen bezvoljnošću i promjenama ponašanja. Lijek je duži odmor, smanjivanje

obaveza (naročito onih vezanih uz vanškolske aktivnosti) i treninga. Kronični umor (u sportu


27

pretreniranost) je pravo oboljenje i neće proći samo odmorom. Osobito je važno da trener i roditelji

prepoznaju simptome umora kako bi se na vrijeme spriječile negativne posljedice na djetetov

organizam. Simptomi kroničnog umora na koje treba obratiti pažnju su: glavobolje, vrtoglavice,

povraćanje, bolovi u jednom ili više zglobova bez očitog razloga, ponekad i duže vremena povišena

tjelesna temperatura, pa sve do naglog ubrzanja pulsa i uz najmanji fizički napor.

Djeca kao i odrasli sportaši moraju imati kvalitetnu prehranu i dovoljno vremena za spavanje, jer

dječji intenzivan razvoj u kombinaciji s povećanom fizičkom aktivnošću zahtijeva dovoljnu količinu

sna i ispravnu prehranu. Roditelji igraju glavnu ulogu u kvalitetnoj prehrani svoje djece

savjetovanjem, i naravno pružanjem raznolike, dovoljne i pravilne prehrane. Također, njihova je

važna zadaća osigurati djeci dovoljno sna i oporavka. Kvalitetna prehrana i spavanje, odlučujuće

djeluju na oporavak, kao i psihofizičko funkcioniranje organizma. Nemiran san u djece može biti

uzrokovan različitim faktorima, ali bi trebalo, kada god je to moguće, nakon nekvalitetnog sna

izbjegavati fizičke aktivnosti maksimalne snage i izdržljivosti.

5.2. ŠKOLA

Režim školovanja, odnosno početak i trajanje nastave često mogu dovesti do smetnji u sportskom

razvojnom putu mladih sportaša. Nastava je oblik radnog opterećenja koje uvjetuje slabiju

koncetraciju i umor tijekom treninga. To ne znači da mladi sportaš ne smije ići u školu. Naprotiv, škola

mora biti prva i najvažnija obaveza i poželjno je da mladi sportaš bude uspješan u izvršavanju svih

školskih obaveza.

Brz sportski napredak može različito djelovati na djecu. Djeca koja imaju dobre rezultate u sportu

najčešće imaju i dobre rezultate u školi, odnosno koncentrirana su na nastavi i izvršavaju sve svoje

školske obaveze. Kod manjeg broja djece je prisutno da uspjesi u sportu utječu na lošiju

koncentraciju i slabije izvršavanje školskih obaveza (Karković, 1998). Češće se događa da slabiji

sportski rezultati uvjetuju loše emocionalno stanje i samim time nedovoljno angažiranje u školi. Veliki

je broj roditelja koji djecu kažnjavaju zabranom treninga ukoliko imaju loše ocjene u školi. To naravno

nije dobro, jer takve kazne mogu rezultirati negativnim emocionalnim stanjem kod djece. Svaka

aktivnost čovjeka, pa tako i škola, mora biti potaknuta nekim motivom. Ukoliko motiv ne postoji,

aktivnost postaje samo obaveza i brzo se potroši. Sport često ima pozitivno djelovanje, on je dodatni

motiv za uspješno obavljanje školskih obaveza.


28

Često se susrećemo s pojavom da škola, odnosno razredni nastavnik i ravnatelj ne podupiru

djetetovo bavljenje sportom u dovoljnoj mjeri. Umjesto da se zanemaruje djetetovo bavljenje

sportom, škola bi trebala izaći mladom sportašu u susret kako bi mu omogućila uspješno bavljenje

sportom kroz prikladan režim školovanja, odgovarajuće radno opterećenje, potporu u

nadoknađivanju propuštenog radi treninga i natjecanja, opće razredno i školsko ozračje koje

podupire iskazivanje posebnosti i pouku‐pomoć u savladavanju školskog programa (Milanović, 2005).

U ovom razdoblju važna je uloga roditelja kao posrednika između te dvije važne sfere djetetovog

života: škole i sporta.

Dakle, škola i djetetova sportska karijera međusobno su povezani. Rezultati u jednom području

uvjetuju rezultate u drugoj. Stabilno stanje u školi stimulira dijete da školske obaveze obavi s velikim

užitkom i bez velike psihičke napetosti, što će dovesti do lakšeg izvršavanja sportskih obaveza i

obratno. Naravno, roditeljska potpora važna je i u sportskom i u školskom segmentu. Mladi sportaši

će značajno lakše uskladiti školske i sportske obaveze uz roditeljsku potporu.


29

5.3. OBITELJ – RODITELJSKI DOM

U periodu odrastanja i sazrijevanja mladog sportaša iluzorno je očekivati samostalno preuzimanje

odgovornosti za sve čimbenike koji su presudni za njegov uspjeh. Taj period obilježen je snažnim

doživljajima i emocijama vezanim uz osjećaj ovisnosti o obitelji, prijatelje, trenere, nastavnike u školi

..., a istovremeno i uz potrebu iskazivanja vlastite moći – ne samo u bavljenju odabranom sportskom

aktivnošću, nego i svuda gdje provodi svoje vrijeme i u svim sredinama kojima pripada (Milanović i

Milanović, 1992). Roditelji su nesumnjivo najvažniije osobe u oblikovanju različitog ponašanja, pa

tako i bavljenja sportom svoje djece (Vasta, Haith i Miller, 1998). Roditelji vrlo motivirano rano

uključuju djecu u sport da bi im omogućili optimalan psihološki razvoj, poticali poboljšanje njihovog

zdravlja i olakšali ostvarivanje kvalitetnog samostalnog života. Također im je u interesu da se dijete

što duže bavi nekim sportom jer ga doživljavaju kao oblik zaštite od negativnih utjecaja (Matković,

Prot i Bosnar, 2003). Oni moraju poticati djetetov talent, želje i htijenja u sportu. Obitelj djetetu može

pružiti materijalne i druge uvijete za treninge i natjecanja. Roditeljska potpora, ponajviše psihološka,

osobito je važna ne samo za sportski nego i opći razvoj djeteta. Istraživanja su pokazala značajan

roditeljski utjecaj u formiranju interesa za sport i angažiranju djece u sportu (Šafarić, Prot i Bosnar,

2003). U mlađoj dobi roditelji igraju presudnu ulogu, sve do adolescentskog doba, kada vršnjaci i

druge osobe postaju značajni u definiciji socijalne okoline, no roditelji i dalje zadržavaju svoj posebni

status. Utjcaj roditelja je značajan čak i kod sportaša studentske dobi (Šafarić, Prot i Bosnar, 2003).

Istraživanja utjecaja roditelja u ovom području isprva su dominantno obuhvaćala pronalaženje

čimbenika uspjeha u sportu. No, roditelji mogu biti ključna karika u formiranju zdravog stila života

mladih generacija, onog koji uključuje redovitu tjelesnu aktivnost od najranijih dana do duboke

starosti (Šafarić, Prot i Bosnar, 2003).

Roditelji sa svojim djetetom moraju proći i rješavati mnoge krizne situacije tijekom njegove sportske

karijere, jer sport nije samo pobjeda a upravo je poraz najteže iskustvo s kojim se mnogi mladi

sportaši teško nose i suočavaju. Zato roditelji moraju biti prisutni i pružati stalnu podršku kako bi im

olakšali prolaz kroz takva iskustva i situacije. Djeca doživljavaju poraze i pobjede upravo onako kako

se njihovi roditelji ponašaju u takvim situacijama. Ukoliko roditelji poraz podnose dostojanstveno, a

pobjedu skromno, djeca će usvojiti takvo ponašanje. Međutim, svakodnevna praksa pokazuje da su

rijetki roditelji koji će se savladati od euforičnog ponašanja prilikom pobjede svog djeteta, izljeva

bijesa prilikom poraza, ili pak pokazivanja straha od poraza prije djetetovog natjecanja.

Ukoliko se roditelji tijekom djetetove sportske karijere uspiju suzdržati od nepoželjnog ponašanja,

pružaju psihološku podršku, skromnije slave i nematerijalno nagrađuju pobjede, prilikom poraza u


30

suradnji s trenerom pronalaze nove motive, postavljaju pred djecu realne ciljeve, smanje psihički

pritisak tako da ne glume trenera s nepotrebnim savjetima, njihova će djeca lakše i sretnije proći kroz

sve krizne situacije koje im donosi sport, te imati uspješniju sportsku karijeru.

5.4. DRUŠTVENO OKRUŽENJE

Svaki pojedinac, pa i dijete izloženo je utjecajima okoline. Društveno okruženje sastavljeno je od

većeg broja manjih jedinica, odnosno cijelina koje podrazumijevaju vršnjake, susjedstvo, razred,

suigrače i sve ostale važne druge osobe s kojim dijete sportaš ima kontakt. U ranijim fazama razvoja

djeteta najvažniju ulogu imaju vršnjaci. Djeca nemaju snagu i autoritet odraslih, pa se često

priklanjaju onome što smatra gledištem odraslih. Posljedica toga je moralni realizam kojeg obilježava

kruto shvaćanje dobra i zla (Vasta, Haith i Miller, 1998). U tom smislu sportsko okruženje i trenerov

utjecaj znatno djeluje na djetetov moralni razvoj (Barić i Horga, 2006).

Kada se dijete druži s vršnjacima, njihov odnos je uglavnom ravnopravan i oni imaju stalnu potrebu za

suradnjom, pregovaranjem i uživljavanjem u tuđi položaj. Takvo druženje omogućuje promatranje

stvari iz tuđeg kuta gledanja. Općenito govoreći, druženje s vršnjacima je važno jer prekida djetetovu

usmjerenost na sebe i potiče zrelije oblike mišljenja (Musatti, 1986). Vršnjaci mogu na nekoliko

načina utjecati na dječije ponašanje i razvoj. Jedan je potkrepljenje i kazna. Kako se dijete razvija,

vršnjaci pružaju brojna potkrepljenja ili kazne – obraćaju pažnju, hvale, popuštaju djetetovim

željama, dijele ili odbijaju dijeliti, prigovaraju ili uskraćuju odobrenje. Mnoga od tih potkrepljenja

zasigurno su nehotična, no unatoč tome mogu poslužiti kao nagrada ili kazna. Vršnjaci su važni i kao

model za ponašanje (Vasta, Haith i Miller, 1998). Bandura, (1986) ističe da izlaganje modelu može

različito utjecati na djetetovo ponašanje (prema Vasta, Haith i Miller, 1998). Vršnjaci također utječu i

na razvoj samoefikasnosti, odnosno na djetetov uvid u to koje postupke je u stanju izvesti. Jedan od

izvora procijene samoefikasnosti je i djetetovo opažanje tuđih postupaka, a vršnjaci su nesumnjivo

prirodna skupina za usporedbu.

Sve rečeno možemo pepoznati i u sportu. Dijete bira sport kojeg su ranije odabrali njegovi vršnjaci,

ponaša se u skladu sa zakonitostima koje su nesvjesno definirali vršnjaci, djeca oponašaju, žele biti

poput vršnjaka i sl. Često i djetetova motivacija za bavljenje sportom ovisi primarno o prijateljima –

dijete trenira dok ima društvo u klubu. Prestankom treniranja prijatelja, dijete također prestaje sa

bavljenjem sportskom aktivnošću.


31

Dijete će imati uspješnu sportsku karijeru ukoliko društvena sredina poštuje i prihvaća djetetovo

bavljenje sportom te pozitivno vrednuje njegove sposobnosti i osobine. Šire društveno okruženje

mora djetetu omogućiti zadovoljenje njegovih/njezinih potreba za pripadanjem i poštovanjem unatoč

mogućoj različitosti, omogućiti zadovoljenje svojih interesa i potreba koje ne može zadovoljiti u

sportskom klubu (Milanović, 2005). Razvoj mladih je zajednička zadaća roditelja i društvenog

okruženja u cijelini. Uspostavljanjem suradnje roditelja s ostalim faktorima koji utječu na razvoj

mladih sportaša mogu biti od izuzetne važnosti (Marić, 2001).

5.5. TRENING

Kao što je već istaknuto ranije, sportski trening je dugoročan proces i kao takav mora biti

primjeren razvojnim značajkama djece. Psihofizički razvoj djece je također dugoročan proces. Isto kao

kod sportskog razvoja koji se odvija kontinuirano, savladavanjem sve većih opterećenja koja se u

jednom trenutku nalaze na najvišoj granici apsolutnog volumena opterećenja, psihofizički razvoj se

odvija kontinuirano, kroz faze. Svaka faza za sebe čini određenu cijelinu i niti jedna se ne smije

zanemariti ili preskakati. Djeca u pojedinim fazama imaju slična psihofizička obilježja, ali drugačije

ulaze u pojedino razdoblje. Zato trening djece i mladih treba planirati i programirati strogo

individualno. Trenažna opterećenja, odnosno trajanje i jačina podražaja drugačija su za pojedinu dob.

Za primjer možemo uzeti različitosti trajanja treninga i njegovih pojedinih djelova s obzirom na dob

djece. Za predškolski uzrast trajanje treninga se kreće od 35 – 45 minuta, ponajviše zbog

koncentracije djece na samo jednu vrstu rada koja je u toj dobi osobito slaba. Trajanje se kroz godine

povećava, pa pred kraj puberteta trening zna trajati i preko 120 minuta, ovisno o sportu. Za svaku

motoričku i funkcionalnu sposobnost postoji razdoblje u kojem se ona treba razvijati. Ukoliko to ne

poštujemo možemo značajno narušiti djetetov psihofizički i sportski razvoj. Tijekom razvoja moraju

se slagati i sportska postignuća, odnosno ciljevi i rezultati. Svjedoci smo preranih sportskih rezultata,

odnosno forsiranja talenata koji najčešće prekidaju sportsku karijeru upravo onda kada bi trebali

postizati najviše rezultate.

Rad s djecom nije lagan. Bez obzira što djeca u pojedinim razvojnim razdobljima imaju slična

psihofizička obilježja, svaki od njih je individua za sebe i takve ih se mora prihvatiti i što više uvažavati

njihova emocionalna stanja. Zadovoljstvo, a češće nezadovoljstvo treningom zna biti veliki izazov za

trenera koji mora trening učiniti zanimljivim i motivirati djete na treningu na adekvatan način. Jedino

tako moguće je približiti se potrebama djeteta i omogućiti mu/joj da ih zadovolji u okviru sporta.


32

5.6. TRENER – SPORTSKI KLUB

U sportskom razvoju djece, uz sve navedene faktore najvažniju ulogu imaju roditelji i trener.

Trener u skladu s današnjim visokim zahtjevima sporta mora pomoći djetetu da se aktualizira, potvrdi

kao ličnost i rezultatima potkrijepi svoj talent. Trenerove verbalne i neverbalne poruke djeluju na sve

segmente razvoja djeteta. Primarno su usmjerene na postizanje specifičnih trenažnih ciljeva, ali one

namjerno ili nenamjerno, produktivno ili kontraproduktivno, s ciljem ili bez cilja, djeluju i na

zadovoljenje drugih djetetovih potreba i na oblikovanje cijelokupne ličnosti djeteta (Naglić, 2006).

Trener ima vrlo važnu ulogu u oblikovanju psihosocijalnog iskustva djece i mladih sportaša u okviru

sporta, a trenerov rukovodeći stil smatra se jednim od najvažnijih faktora koji utječu na formiranje

emocionalne atmosfere na treningu (Barić i Horga, 2006). Poruke upućene djetetu imaju snažan

utjecaj i na postizanje vrhunskog sportskog rezultata i na djetetovo kvalitetno življenje i odrastanje.

Zbog toga je sportski trener značajan činilac u sportskom razvoju djeteta, odnosno dugoročnog

procesa sportske pripreme koja u sebi sadrži sve elemente odgojno ‐ obrazovnog procesa. Trenerove

poruke i poticaji moraju biti izrečeni s velikim oprezom, jer ih dijete ‐ sportaš, kao subjekt procesa

sportske pripreme može pogrešno percipirati i protumačiti, može ih odbiti, ignorirati ili reagirati

neprilagođenim emocionalnim reakcijama. Kako će trener strukturirati sportski kontekst, koje će

ciljeve postaviti kao prioritete i na koji način, koje će vrijednosti i stavove promovirati i oblike

rukovodećeg ponašanja ispoljavati, djelovati će na stupanj privlačnosti sportskog okruženja mladom

sportašu (Barić i Horga, 2006). Osobito je važno znanje trenera, njegova ličnost, psihološki i

individualni pristup svakom mladom sportašu.

Istraživanja koja su služila za procjenu trenerova ponašanja su pokazala kako djeca i mladi sportaši

najtočnije percipiraju trenerove negativne reakcije na njihove pogreške, kažnjavanje, kao i trenerovo

ponašanje koje nije izravno vezano uz sport (Smoll i Smith, 1984 prema Barić i Horga, 2006). Rezultati

istraživanja pokazuju da takvo trenerovo ponašanje uvjetuje negativne reakcije sportaša i razvoj

neprilagođenih oblika ponašanja. To se najčešće povezuje s anksioznošću i nesigurnošću koje trener

svojim ponašanjem u djeci posredno ili neposredno izaziva (Barić i Horga, 2006). Može se reći kako je

poželjno da trenerovo ponašanje bude suportivno, da gradi tople interpersonalne odnose sa svojim

sportašima jer to pogoduje razvoju poželjne motivacijske klime na treningu (Balaguer i sur., 2002).

Poznata je izreka ´jednom kazni, više puta pohvali´. Prema tome, trener u svom radu mora koristiti

pozitivna potkrepljenja, ali i konstruktivnu kritiku koja treba biti popraćena tehničkim informacijama

za poboljšanje izvedbe i slijediti odmah nakon pogreške ili propusta, te biti usmjerena na pozitivne


33

posljedice koje će uslijediti nakon poboljšanja, a ne na negativne aspekte koje je pogreška proizvela

(Barić i Horga, 2006).

Kako sport može imati važnu ulogu u razvoju djeteta i mladog sportaša, nužno je da se djeci i

mladima u sportu pruži dovoljna količina pozitivnog iskustva jer se tako osiguravaju pozitivni odgojni

učinci i smanjuje vjerojatnost odustajanja od sporta. Upravo u ovom segmentu, naravno uz brigu za

razvoj sportske karijere mladog sportaša, trenerova je uloga presudna.

Sportski klub je važan čimbenik u smislu podrške mladom sportašu. Klub mora osigurati potrebne

uvjete sportske pripreme, stručnu kompetentnost trenera, materijalne i humane potpore treningu i

natjecanju, stabilnost u odnosu na angažiranje trenera i ostale uvjete treninga i natjecanja, te

pravilno ocjenjivanje i vrednovanje u odnosu na natjecateljski rezultat (Milanović, 2005).


34

6. RODITELJI

Obitelj, tj. roditelji čine mikrosustav unutar kojeg dijete raste i razvija se. Rani socijalni, pa tako i

sportski razvoj djece pod snažnim je utjecajem roditeljskih stavova o odgoju i njihovih odgojnih

postupaka. Roditeljska uvjerenja o tome u kojem će stupnju njihovo ponašanje odrediti djetetov

uspjeh u životu, utječu na to kako će oni pristupiti zadatku socijalizacije djeteta (Goodnow i Collins,

1991; Murphey, 1992 prema Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993). Odgojni postupci koje roditelji

primjenjuju – poput postavljanja i nametanja pravila, pružanja podrške i ohrabrivanja ili pružanja

vodstva, strukture i predvidivosti u djetetovu životu itd. mogu znatno utjecati na djetetov razvoj. Isto

tako, roditelji imaju značajnu ulogu u formiranju stavova i načinu gledanja njihove djece na svijet

(Maccoby i Martin 1983, Power i Manire, 1992 prema Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993).

Roditelji moraju igrati aktivnu ulogu tijekom cijelog ´razvojno ‐ sportskog puta´ djeteta. Njihova je

uloga usmjeravati djecu i ukazati djeci na pravilan razvojni put i onda kada to ona još nisu sama

sposobna učiniti, pružati djetetu potporu, slušati i prepoznati njegove potrebe, biti brižni a opet

odrediti čvrste granice ponašanja, te postavljati realne ciljeve u skladu sa sposobnostima djeteta. Prvi

korak je najvažniji. Postave li se roditelji prema sportu ispravno, djeca će biti na najboljem putu da

zavole sport. Osim toga, aktivno djelovanje tijekom čitave sportske karijere osigurati će duže

´trajanje´ mladog sportaša. Djelovanje roditelja na razvoj djece i mladih sportaša različito je s

obzirom na njihov pristup roditeljstvu. Svaki je roditelj kao i dijete, individua za sebe. Postoje različite

dimenzije roditeljstva kojima pojedini roditelj djeluje na svoje dijete. Isto tako, roditelje možemo

okarakterizirati i s obzirom na njihov stil roditeljstva.


35

6.1. DIMENZIJE I STILOVI RODITELJSTVA

Postoje dvije dimenzije roditeljstva koje su posebno važne za djetetov razvoj (Vasta, Haith i Miller,

1998).

Roditeljska toplina, prva je dimenzija koja podrazumijeva količinu podrške, ljubavi i ohrabrivanja

koju roditelji pružaju, nasuprot neprijateljstvu, postiđivanju ili odbacivanju.

Roditeljski nadzor, druga je dimenzija koja podrazumijeva stupanj u kojem je dijete nadzirano,

disciplinirano i upravljano, nasuprot tome da je ostavljeno uglavnom nenadzirano.

Kombinacija ovih dviju dimenzija proizvodi četiri opća stila roditeljstva, za koja je utvrđeno da dovode

do različitih ishoda kod djece (Beaumrind, 1971., 1989., Dornbush i sur., 1985., McDonald, 1992;

prema Vasta, Haith i Miller, 1998).

• Autoritativni roditelji su visoko na dimenzijama topline i nadzora. Oni su skrbni i osjetljivi

prema svojoj djeci, no postavljaju jasne granice i održavaju okolinu predvidivom. Ovaj

roditeljski stil ima nesumnjivo najpozitivniji učinak za rani socijalni razvoj. Djeca takvih

roditelja su općenito znatiželjna, samouvjerena, akademski uspješna i nezavisna.

• Autoritarni roditelji su nisko na dimenziji topline, no visoko na dimenziji nadzora. Takvi

roditelji su vrlo zahtijevni, uspostavljaju strogu kontrolu nad ponašanjem svoje djece i

prisiljavaju ih na ispunjavanje zahtjeva prijetnjama i kažnjavanjem. Većina djece ne reagira

dobro na ovakav pristup. Djeca autoritarnih roditelja često se lako uzrujaju, ćudljiva su,

agresivna i pokazuju probleme u ponašanju.

• Popustljivi roditelji su visoko na dimenziji topline, no nisko na dimenziji nadzora. Takvi

roditelji su puni ljubavi i emocionalno osijetljivi, no postavljaju malo ograničenja djetetovu

ponašanju. Iako prihvaćaju i ohrabruju svoju djecu, ti roditelji pružaju malo glede strukture i

predvidivosti. Zanimljivo je da su djeca takvih roditelja u određenom smislu slična djeci

autoritarnih roditelja, često su impulzivna, nezrela i bez kontrole.

• Ravnodušni roditelji su nisko na dimenziji topline i na dimenziji nadzora. Takvi roditelji

postavljaju malo ograničenja svojoj djeci, no pružaju im i malo pažnje, zanimanja i

emocionalne podrške. Takav ravnodušni stil roditeljstva ne potiče zdravi socijalni razvoj.

Djeca ravnodušnih roditelja zahtjevna su i neposlušna i ne sudjeluju primjereno u igri i

socijalnim interakcijama.


36

Sukladno navedenim stilovima roditeljstva moguće je pretpostaviti da će se različiti tipovi roditelja

različito postaviti u različitim situacijama vezanim uz sport u kojem njihova djeca sudjeluju.

• Autoritativni roditelji će uz razgovor pokušati pripremiti dijete na sve nove i nepredvidive

situacije u sportu. Slušati će i upozoriti dijete na poraz i samim time ublažiti negativne

psihičke reakcije koje dijete može imati prije i nakon natjecanja. Djeca autoritativnih roditelja

slušaju savjete trenera, jer su naučeni slušati, te su motivirani i pokušavaju dati sve od sebe u

svakom trenutku treninga i natjecanja. Autoritativni roditelji biti će prisutni podrškom u

svakom trenutku djetetovog ´sportsko‐razvojnog puta´ uz kontroliranu brigu i emocije, što će

omogućiti djetetu uspješniju i dugotrajniju sportsku karijeru.

• Autoritarni roditelji ne poznaju razgovor sa svojim djetetom, jer sve mora biti po njihovom i

oni su uvijek u pravu. Pokušavaju imati apsolutnu kontrolu nad djetetom. Stalno su prisutni

na treningu i natjecanju uz suvišne komentare koji ometaju dijete u sportskoj izvedbi. U

teškim situacijama djeteta, poput neuspjeha, ne reagiraju podrškom, nego izljevima bijesa,

kažnjavanjem i prijetnjama. Time stvaraju psihološki pritisak na dijete koje na kraju ima strah

od sportsko‐natjecateljske aktivnosti. Djeca autoritatrnih roditelja neposlušna su na treningu

i natjecanju, teško kontroliraju emocije i češće prekidaju sa sportskom karijerom jer im

sportska aktivnost postaje opterećenje.

• Popustljivi roditelji ne kontroliraju dijete u dovoljnoj mjeri, u smislu brige o djetetovoj

sportskoj karijeri. Ukoliko je njihovo dijete zadovoljno sportskom aktivnosti kojom se bavi,

oni će maksimalno poticati i podržavati bavljenje sportom. Ako njihovo dijete postane

nezadovoljno i počne gubiti interes za sportom, neće sagledati zašto je do toga došlo, već će

tražiti krivce za djetetovo nezadovoljstvo i interventno prekinuti djetetovu sportsku karijeru

ili potražiti drugi klub i trenera. Djeca popustljivih roditelja često mijenjaju sportove, ne

slušaju trenerove savjete i uvijek ´rade po svom´, odnosno kako se njima u određenom

trenutku prohtije.

• Ravnodušni roditelji također ne vode brigu o djetetovom sportskom razvoju i uz to im je

svejedno napreduje li njihovo dijete ili ne. Ne razgovaraju sa svojim djetetom i ne pružaju

dovoljno podrške. Rijetko (neki i nikad) dolaze na trening i natjecanje što kod djeteta rezultira

slabijom kompetentnošću i padom motivacije za bavljenje sportom. Upravo zbog takvih

razloga djeca ravnodušnih roditelja sportsku aktivnost doživljavaju pasivno, neprimjerenog su

ponašanja na treningu i natjecanju, te ne slušaju savjete trenera.


37

6.2. POSEBNE DIMENZIJE RODITELJSKOG PONAŠANJA

Budući da roditelji utječu na sportske rezultate svoje djece i motivaciju na različite načine,

nesumnjivo da postoje i posebne dimenzije roditeljskog ponašanja koje utječu na bavljenje njihove

djece sportom, na njihovu motivaciju i sportske rezultate. To su: prihvaćanje, oblikovanje,

očekivanja, nagrade/kazne i vođenje (upravljanje).

6.2.1. PRIHVAĆANJE

U najširim teoretskim razmatranjima (npr. Baldwin 1948, Benjamin 1974, Bowlby 1958 prema

Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993), a sukladno onom što je ranije rečeno u prethodnom

poglavlju, roditeljsko prihvaćanje ili toplinu djeca smatraju osnovnim elementom na kojem se bazira

odnos roditelj‐dijete. Empirijski dokazi koji pokazuju važnost prihvaćanja/topline kao generalne

dimenzije roditeljstva već su pokazale prve analitičke studije (Becker 1964, Schaefer 1959 prema

Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993). U literaturi postoji široko istraživanje koje se odnosi na

utjecaj roditeljskog prihvaćanja/topline na dječje samopoštovanje (Coopersmith 1967, Loeb, Horst i

Horton 1980) i njihovu socijalnu i spoznajnu sposobnost (Baldwin 1955, Hurley 1965, Radin 1973

prema Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993). Porterova (1954) definicija prihvaćanja prema

Woolger, Christi, Power i Thomas, (1993) obuhvaća glavne kvalitete: osjećaji i ponašanje od strane

roditelja koji su karakterizirani bezuvjetnom ljubavi za svoje dijete; ´priznavanje (prihvaćanje) djeteta

kao osobe s osjećajima koje ima prava i potrebu za izražavanjem tih osjećaja; vrijednost za stvaranje

jedinstvenog djeteta; i spoznaju djetetovih potreba za različitošću i odvajanjem od roditelja s ciljem

da postane autonomna individua´.

Rane studije su pokazale pozitivnu vezu između roditeljskog prihvaćanja i djetetovog postignuća.

Kasnije studije su pokazale da majčinsko prihvaćanje i pozitivni osjećaji u predškolskoj dobi jako

utječu na kasnija postignuća u školi (Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993).

Važnost roditeljskog prihvaćanja za dječje bavljenje sportom dokazano je u dvije studije na

Sveučilištu u Houstonu. Na uzorku dječaka početnika u nogometu, u dobi 6 ‐ 8 godina (Averill, 1987),

te na uzorku 8 – 14 godina starih dječaka i djevojčica koji su se bavili plivanjem (Woolger i Power,

1988), pokazalo se da je roditeljska podrška u pozitivnoj korelaciji s roditeljskim shvaćanjem

konkretne sportske aktivnosti djeteta, uživanjem i entuzijazmom djece u sportu.


38

Usprkos tome što se općenito smatra da roditeljsko prihvaćanje pozitivno djeluje na dječje

samopoštovanje, spoznaju i postignuća, moguće razlike koje se odnose na sportsko područje još

uvijek nisu u potpunosti ispitane. Kako je definicija prihvaćanja pomalo široka, i pokriva različitost

roditeljskog ponašanja i stavova, nije posve jasno koji oblici ponašanja su najvažniji ili koji su najbolji

indikatori prihvaćanja. Na primjer, neki roditelji mogu iskazivati svoje prihvaćanje kroz prekomjerne

osjećaje i pohvale, dok drugi mogu biti manje otvoreni, osiguravajući okolinu gdje djeca mogu jasno

izraziti sebe i komunicirati s roditeljima koji ih slušaju s pozornošću i razumijevanjem. Konačno, odnos

i pružanje podrške moraju se razmatrati u kontekstu individualnog odnosa roditelj – dijete, jer što je

poticajno za jedno dijete, može biti negativno za drugo.

6.2.2. OBLIKOVANJE

U sportskom smislu oblikovanje predstavlja nastojanje roditelja da kreiraju djetetovu sportsku

karijeru uzimajući sebe kao model. Roditelji kao modeli koriste postignuća koja su ostvarili ili

postignuća koja nisu ostvarili, pa neostvarene ambicije žele ostvariti putem djeteta. Iako je

oblikovanje vrlo često teoretski važno za djetetovo prihvaćanje vrijednosti, stavova i ponašanja

(Bandura 1965; Sears, Macoby i Levin, 1957, prema Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993),

empirijske studije koje se odnose na roditeljsko oblikovanje rezultata i sportske karijere djece su

rijetke. Općenito, sva istraživanja pokazuju da djeca često imaju obrazovne i interesne aspiracije

slične onima njihovih roditelja (Hoffman 1974; Viernestein i Hogan 1975, prema Woolger, Christi,

Power i Thomas, 1993.).

Istraživanja u sportu pokazuju nekonzistentne rezultate. Na primjer, Gregson i Colley (1986) istraživali

su vezu između uključenosti roditelja u sport i bavljenja sportom adolescenata i adolescentica između

15 i 16 godina. Adolescenti su bili pitani o njihovim vlastitim, te majčinim i očevim sudjelovanjima i

postignućima u sportu. Dobivene su pozitivne korelacije između sudjelovanja adolescenata u sportu,

te sudjelovanju u sportu njihovih majki i očeva, te majčinih dostignuća u sportu, za mlađe sportašice,

ali ne i za sportaše. Ovi autori sugeriraju da roditelji mogu imati ulogu uzora za bavljenje sportom

ženskoj djeci, a da roditeljska uloga nema značajnu ulogu u sportskom sudjelovanju muških

adolescenata. Woolger, Christi, Power i Thomas (1993), su na uzorku 8‐14 godišnjih plivača istraživali

utjecaj roditeljskog sudjelovanja u natjecateljskom plivanju. Oni su pokazali da je majčino bavljenje

sportom pozitivno utjecalo na entuzijazam za plivanje kod dječaka i djevojčica, dok je kod dječaka koji

su imali očeve kao dominantne modele dobiven manji entuzijazam (motivacija) za bavljenje sportom.


39

Roditelji kao uzor mogu utjecati na sportski razvoj djeteta različitim ponašanjem koje djeca mogu

imitirati. Ponašanje roditelja uvjetovano je njihovim prošlim i sadašnjim postignućima u školi, poslu,

obitelji, rekreativnim aktivnostima, i sportu, ali i njihovim stavovima, ciljevima i aspiracijama

(vlastitima i vezanim uz dijete). Iako oblikovanje može igrati važnu ulogu u sportskom kontekstu,

potrebna su odgovarajuća dodatna istraživanja prije nego se takvi utjecaji točnije objasne

6.2.3. OČEKIVANJE

Uz spomenute dimenzije roditeljstva i roditeljskog utjecaja, roditeljska očekivanja su jedan od

najvažnijih faktora za ostvarenje djetetovih postignuća. Načini na koje se osobe ponašaju kada se

suoče s postavljenim problemima su djelomično bazirani na prošlim uspjesima i neuspjesima.

Očekivanja roditelja i njihov utjecaj na ponašanje djeteta povezani su s dječjim rezultatima. Roditelji

odgojem stvaraju jak, ponekad i presudan utjecaj na rezultate svoje djece, njihovo ponašanje i

stavove.

U sprotskoj sferi, nekoliko istraživanja dokazalo je pozitivan odnos između roditeljskih očekivanja i

dječjih uspjeha. McElroy i Kirkendall (1980) (prema Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993) su na

uzorku djece od 10‐18 godina uključenih u ljetni sportski program, utvrdili da dječaci čiji roditelji

pridaju više važnosti njihovim uspjesima u sportu, profesionalnijeg sportskog ponašanja od dječaka

čiji roditelji imaju manja očekivanja. U istraživanju kojeg je proveo Averill (1987) (prema Woolger,

Christi, Power i Thomas, 1993) na početnicima nogometašima utvrđena je pozitivna veza između

izraženih majčinih očekivanja i dječjeg zadovoljstva sportom.

Neka istraživanja govore da je odnos puno složeniji. Na primjer, u istraživanju provedenom na djeci

od 9 – 13 godina koja su se bavila košarkom (Brustad, 1988), pokazalo se da su djeca izražavala

uživanje u sportu koje je negativno povezano s roditeljskim pritiskom. Woogler i Power (1988) su

pronašli zakrivljen odnos između roditeljskog i majčinog izražavanja očekivanja rezultata i dječjih

rezultata u plivanju. Roditelji sa srednjim nivoom očekivanja imali su djecu koja su izrazila najveći

entuzijazam.

Jasno je da je odnos između očekivanja roditelja i dječjeg ponašanja/stavova složen, i da su potrebna

još mnoga istraživanja do donošenja točnih zaključaka. Međutim, sportska praksa uglavnom pokazuje

da su roditeljska očekivanja često značajan izvor pritiska mladom sportašu što najčešće negativno

djeluje na njegovu/njezinu motivaciju za sport, a dugoročno i na rezultate i sportski uspjeh.


40

6.2.4. NAGRADE I KAZNE

Sljedeća posebna dimenzija roditeljstva, odnosno roditeljskog ponašanja jest primjena nagradi i

kazni, a razlikuje se od prethodnih dimenzija, jer se odnosi na neke specifične tehnike koje roditelji

upotrebljavaju da bi ohrabrili i promovirali dječje rezultate (postignuća) ili korigirali ponašanje.

Svaka aktivnost koja se izvodi po svojoj volji i ne zahtijeva vanjske poticaje i nagrade s ciljem da se

nastavi, intrizično je motivirana (Horga, 1993). Međutim, ponašanje djece često nije produkt te

unutarnje motivacije. Nagrade i kazne su tehnike koje roditelji upotrebljavaju s ciljem povećanja ili

smanjenja vjerojatnosti određenog dječjeg ponašanja izazivanjem pozitivnih (nagrade) ili negativnih

(kazne) posljedica dječjeg ponašanja. Ovaj se mehanizam temelji na principu instrumentalnog

uvjetovanja (Rhatus, 2000), tj. nagrade i kazne su potkrepljivači koji mogu biti primarni (hrana, bol) ili

sekundarni (novac, medalja, pohvala, pokuda) a koji različito djeluju na dječje ponašanje ovisno o

roditeljskom odgojnom stilu, situaciji, ali i preferencijama i prioritetima samog djeteta. Godinama se

vodi diskusija o različitim efektima nagrada i kazni na igru ili nastup. Iz literature, vrsta vanjskih

motivatora koje roditelji obično koriste s djecom dijele se u tri kategorije:

1) kazna koja služi za korigiranje (smanjenje aktivnosti) ponašanja

2) nagrade koje imaju pozitivan utjecaj i poboljšavaju buduće ponašanje i

3) nagrade koje imaju negativni utjecaj i smanjuju ponašanje.

Utjecaj nagrada na postignuća i ponašanje u sportu je složen, jer je moguć pozitivan i negativan

utjecaj. Nagrade koje služe za poboljšanje rezultata imaju svrhu instrumenta za promjenu ponašanja,

tj. predstavljaju poticaj. Naravno, vanjski poticaji i sankcije mogu također imati štetan efekt, posebno

na dječju unutarnju motivaciju, kompetetnost i učenje. Nagrade mogu imati negativan učinak ako se

koriste više kao kontrola, nego dobivanje informacije o igri individue (Deci, 1975, Lepper i Hodell

1988, prema Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993). Nagrađivanje novcem, odnosno ´materijalnim

sredstvima´ ponekad smanjuje interes za aktivnosti u kojima nema nagrada. Slično tome, može se

zaključiti da djeca gube intres za aktivnostima u kojima su istinski uživali kada ih izvode s ciljem za

dobivanje nagrade (Horga, 1993). Također, može se pretpostaviti i da dijete izostankom nagrade gubi

interes za aktivnost.

Pierce (1980) prema Woolger, Christi, Power i Thomas, (1993) je istraživao percepciju mladih

sportaša, onih koji se ne bave sportom i onih koji su se prestali baviti sportom u odnosu na relativnu

važnost nagrada i utjecaj nagrada na nivo angažiranosti. Većina (53%) ispitanika je odgovorila da su


41

nagrade dobivene od roditelja najvažnije ili vrlo važne za njih. Pierce je također utvrdio da je manje

od 13% ispitanika odgovorilo da bi prestali ili trenirali manje da nije bilo nagrada. Zaključio je da su

nagrade vrlo važne za djecu koja sudjeluju u mladenačkim sportovima, ali nisu dovoljno važne da bi

drastično promijenile njihovo sudjelovanje.

Nagrade jednake važnosti svako dijete može drugačije percipirati. Nagrade variraju u dimenzijama,

kao što su: njihova vrijednost, da li su kratkoročne ili dugoročne, njihova zasluženost, mogućnost

izvršavanja, itd. Zbog svih ovih karakteristika, dječja percepcija nagrade ne može se previdjeti, ona je

vrlo individualna. Različite nagrade koje roditelji koriste (npr. od potvrde glavom, osmjeha ili tapšanja

po leđima; do određene svote novca za svaku skinutu sekundu najboljeg vremena) imaju vrlo različite

učinke na dječju motivaciju i ponašanje u sportu. Čini se da što je veća važnost nagrade, to je

vjerojatnije da će oslabiti intrizični interes za aktivnost. Stoga je važno da roditelji u što većoj mjeri

potiču razvoj samonagrađivanja kod svoje djece i daju prednost intrizičnim nagradama kao što je npr.

razvoj unutarnjeg zadovoljstva, ponosa i sl. kod djece.

U nagrađivanju i kažnjavanju djeteta sportaša veliku ulogu ima i trener, za što najčešće ima i potporu

roditelja. Međutim, mnogi treneri često griješe u ovom segmentu, osobito u domeni kažnjavanja.

Kazne se koriste s ciljem discipliniranja djece, a najčešće se odnose na kazne primjenom npr. trčanja,

sklekova i dodatnog opterećenja. Pri tom se rijetko vodi računa o povezanosti tih vrsta kazni sa

strukturom samog sporta, što uz sve negativne emocionalne posljedice stvara i averziju prema tom

tipu aktivnosti kod mladog sportaša, a što je kontraproduktivno za njegovu sportsku izvedbu. Npr.,

mladi nogometaš kojeg trener kažnjava dodatnim trčanjem, po principu klasičnog uvjetovanja

povezati će trčanje i osjećaj nelagode zbog kazne što se može negativno odraziti na njegovu igru na

terenu. Trčanje je sastavni dio nogometa, a tako kažnjen sportaš u igri će trčati manje. Dakle,

potrebno je pronaći kaznu koja neće stvoriti neugodne osjećaje za vrijeme izvedbe struktura gibanja

u određenom sportu. Odnosno, potrebno je pronaći kaznu koja se ne nalazi u samoj strukturi

sportske izvedbe, te je oprezno i pravovremeno primjeniti na primjeren način kako bi imale učinka.

6.2.5. UPRAVLJANJE

Upravljanje se odnosi na stupanj kojim roditelji aktivno uče svoje dijete o tome što da rade ili ne

rade, s posebnim naglaskom na područje/situacije potreba za primjenom tih željenih oblika

ponašanja. Roditelji jako skloni upravljanju govore djetetu direktno što da radi, u smislu davanja

sugestija ili savjeta bez obzira da li ih dijete upita ili ne. Na primjer ´Prije susreta, podsjetim moje


42

dijete što ono treba raditi´ (jako upravljanje) i ´Dajem svojem djetetu savjet kako da pliva samo kada

me ono pita za to´ (slabo upravljanje).

Hess i suradnici (1984) prema Woogler, Power, Christi i Thomas, (1993) su utvrdili da je roditeljsko

upravljanje i kritika dječjih pogrešaka značajno i negativno povezana s dječjom spremnošću za školu i

kasnijim rezultatima. Bourg i Power (1986) razmatrali su strategiju koju majke upotrebljavaju da bi

njihova djeca radila na zadacima uz prisutnost distrakcije (nešto što ometa koncentraciju, npr. crtići

na televiziji). Majke koje provode visoko upravljački stil kada uče/nadgledaju svoju djecu (npr. daju

brojne naloge i instrukcije, odgovaraju često i odmah na ponašanje neizvršavanja zadatka) imaju

djecu koja kasnije pokazuju neizvršavajuće ponašanje u majčinoj odsutnosti.

U Averill (1987), Woogler i Powerovim (1988) studijama, upravljanje majki i očeva pokazuje

negativan ili zakrivljen odnos kada dijete ili trener izrazi zadovoljstvo ili entuzijazam za sport.

Rezultati pokazuju da je previsok (i katkada prenizak) nivo upravljanja povezan s niskim nivoom

zadovoljstva u sportu.

Postojanje zakrivljenih učinaka sugerira da je vrlo tanka linija između roditeljskih instrukcija koja

podržavaju dječje rezultate i zadovoljstva, i prevelikog upravljanja koje može umanjiti rezultate. Ako

povučemo paralelu s istraživanjima o učincima nagrada, može se razmatrati da djetetova percepcija i

interpretacija roditeljskog upravljanja može utjecati na načine na koje se rezultati postižu. Ako je

roditeljsko ponašanje takvo da ga dijete shvaća kao kontrolu, i počinje davati značaj vanjskim (npr.

roditeljski nadziranim treninzima ili povratnim informacijama) više od unutarnjih izvora (npr. učenje,

razvoj vještina), tada je veća vjerojatnost da se sportski rezultat umanji. Vjerojatno je i da postoje

različiti nivoi ili stupnjevi roditeljskog upravljanja koji pozitivno ili negativno utječju na dječju

motivaciju i ponašanja u sportu.

Roditeljske dimenzije ne mogu biti promatrane izolirano. Vrlo je vjerovatno da će mnoge opisane

dimenzije biti povezane na složene načine koji svi utječu na dječje ponašanje. Za primjer možemo

uzeti materijalne nagrade koje najčešće ovise o međusobnom razumijevanju roditelja i djeteta.

Materijalna nagrada se može promatrati s vrijednosne strane i strane kojom roditelji pokušavaju na

taj način upravljati djetetom. Za točne odgovore na ova brojna pitanja potrebna su dodatna

istraživanja. Longitudinalni podaci, kada se roditeljsko i dječje ponašanje promatra kroz vrijeme, dali

bi znanstvenicima mogućnost za istraživanje nekih od razvojnih promjena koje se pojavljuju u djetetu

i u odnosu roditelj‐dijete. Drugi način za razumijevanje te problematike u odnosu na razvojne faze

bilo bi istraživanje nekoliko grupa jednakih godina u kojima postoji različitost u nivou sposobnosti i

iskustvu. To bi omogućilo istraživanje neovisnih doprinosa nivou sposobnosti, iskustva i razvojnom


43

nivou dječje motivacije i izvedbe. Konačno, nužno bi bilo istražiti i utjecaj različitih vrsta sportova:

jedan u odnosu na tim, kontaktni sportovi u odnosu na nekontaktne, tradicinalno muški u odnosu na

tradicionalno ženske itd.

6.3. MAJKE I OČEVI

U najranijim fazama razvoja dijete se najviše veže uz majku, jer, naravno, majka predstavlja za

dijete još prije rođenja prvu sredinu, i dijete se u njoj budi u život (Žlebnik, 1972). Djeca mogu razviti

snažan odnos privrženosti s očevima, što ovisi o očevoj osjetljivosti i aktivnom sudjelovanju u odgoju i

razvoju djeteta. Međutim, čak i sigurna privrženost između djeteta i oca, nije tako snažna kao odnos

između djeteta i majke (Vasta, Haith i Miller, 1998). Mnogi psiholozi prihvatili su stajalište teorije

učenja, da je djetetova emocionalna privrženost majci utemeljena na njezinoj ulozi snažnog

potkrepljujućeg podražaja. Ona nije samo izvor podražaja za dijete, nije samo osoba koja mu mijenja

pelene i tješi ga kada je uznemireno, ona je i izvor hrane za dijete. Budući da je hrana nužna za

održavanje života, mnogi su istraživači pretpostavili da dijete postaje emocionalno privrženo majci

zbog toga što je s njom povezano dobivanjem hrane. Ovakva teorija počiva na pretpostavkama, jer iz

etičkih razloga ovakvo istraživanje nije moguće primjeniti na djeci, odnosno odvojiti dijete od majke.

Uz sva istraživanja o privrženosti najznačajnije je ono Harrya Harlowa (Vasta, Haith i Miller, 1998),

koji je po svom sudu koristio najbolju moguću alternativu i svoje istraživanje proveo na majmunima

1950‐ih godina na Sveučilištu u Wisconsinu. Skupina mladunčadi rhesus majmuna bila je odvojena od

majke odmah nakon rođenja, te je odgajana u labaratoriju sa dvije zamjenske majke, jedna načinjena

od žičane mreže a druga je bila prekrivena mekanim frotirom za kojeg se mladunče moglo uhvatiti.

Jedna polovica mladunčadi dobivala je mlijeko iz ´žičane majke´, a druga polovica iz ´presvučene

majke´. Za procjenu ljubavi i privrženosti Harlow je primjenio dvije mjere. Jedna je bila količina

vremena provedenog uz pojedinu zamjensku majku, dok je druga uključivala stupanj u kojem je

zamjenska majka značila sigurnost za mladunče u situacijama u kojima je izazivan strah. Rezultati su

bili iznenađujući. Mladunčad je provodila 17 – 18 sati dnevno sa ´presvučenom majkom´, i tek 1 sat

dnevno sa ´žičanom majkom´ ‐ neovisno o tome na kojoj je bila postavljena hrana. U situacijama koje

su izazivale strah, mladunče je dosljedno tražilo pomoć od ´presvučene majke´. Kada je bila dostupna

samo ´žičana majka´, mladunče je bilo slabo utješeno njezinom prisutnošču. Harlowljevo istraživanje

je pokazalo da najvažniji činitelji u razvoju privrženosti kod rhesus majmuna nije hranjenje, već

mogućnost hvatanja i priljubljivanja uz majku – pojava koju je nazvao udobnost dodira. Ovo


44

istraživanje navelo je istraživače da počnu istraživati i druge činitelje razvoja privrženosti, osim

uvjetovanja i načela učenja koji su odrednice privrženosti kod ljudi.

Očevi također imaju veliku ulogu u većini obitelji i sigurno su važne osobe za djecu. To je posebno

važno za današnje vrijeme u kojem očevi imaju sve veću ulogu u odgoju djece. Zanimljivo je da očevi

uglavnom provode manje vremena s djecom (Belsky, Gilstrap i Rovine, 1984., Lamb, 1981. prema

Vasta, Haith i Miller, 1998). To ne znači da očevi nemaju sposobnost da budu dobri roditelji, jer nalazi

govore da imaju (Belsky i sur., 1984; Parke i Tinsley; 1981. prema Vasta, Haith i Miller, 1998). No

briga o djetetu nije tipičan način interakcije očeva s djecom. Puno češća interakcija podrazumjeva

fizičku stimulaciju i igru, posebno kada je riječ o dječacima (Lamb, 1991, Power i Parke, 1983 prema

Vasta, Haith i Miller, 1998) To možemo prepoznati i u sportu, jer u većini slučajeva, očevi su ti koji

brinu o djetetovoj sportskoj karijeri. Dijete može razviti snažnu emocionalnu privrženost i prema ocu,

i u tom slučaju očevi doživljavaju iste osjećaje. Djetetova privrženost ocu nije nužno ista kao prema

majci. Ona odražava očevu osjetljivost i reakcije prema djetetu. To je važno jer podržava hipotezu da

sigurnost djetetove privrženosti roditelju ovisi o roditeljevoj osjetljivosti na dječije ponašanje. No čak

i kada djete i otac imaju vrlo siguran odnos, on ne može biti toliko snažan kao odnos između djeteta i

majke (Vasta, Haith i Miller, 1998).

Neka istraživanja pokazuju da majke i očevi pružaju više potpore djevojčicama nego dječacima.

Razlozi za veću potporu ženskoj djeci mogu biti višestruki (Matković, Prot, Bosnar, 2003). Postoji

vjerojatnost da se ženskoj djeci općenito pridaje više pažnje i roditeljske njege, pa se tako pruža i

veća podrška u sportu. To je česta praksa u svijetu i bolja njega dječaka naći će se tek u pokojoj zemlji

kao što je Bangladeš (Vasta, Haith i Miller, 1997). Moguće je da se sportska situacija doživljava kao

primjerenija dječacima i manje sigurna djevojkama, pa će se zato o ženskoj djeci voditi veća briga.

Empirijski podaci pokazuju da ženska djeca lakše odustaju od bavljenja sportom. Povećanom

podrškom roditelji možda pokušavaju zadržati svoje kćeri od odustajanja od sporta (Matković, Prot,

Bosnar, 2003).

U sportu najčešće očevi preuzimaju odgovornost za sportsku karijeru svoje djece. Oni prate i

motiviraju dijete za trening i natjecanje, gledaju treninge i komuniciraju s trenerom kako bi dobili

povratne informacije o radu i napretku djeteta. Nakon treninga i natjecanja razgovaraju s djetetom o

uspjehu ili neuspjehu, pokušavaju saznati percepciju takvog ishoda s djetetovog stajališta, te

pokušavaju pomoći ili sprijećiti moguće negativne psihičke reakcije djeteta. No ne smijemo zaboraviti

ulogu majke, osobito u najranijim fazama sportskog razvoja. Iako majka nije u velikoj mjeri fizički

prisutna na treningu i natjecanju, njezina psihološka prisutnost i emocionalna podrška je od najvećeg


45

značaja. Ponekad, dvije ili tri riječi podrške kada dijete dođe kući imaju veću snagu od očeve stalne

prisutnosti.

6.4. VRSTE RODITELJA

Postoji mnogo autora koji su klasificirali roditelje po njihovom ponašanju i sudjelovanju u razvoju

sportske karijere njihove djece. Značajna podjela je Ratka Karkovića koji je na temelju dugogodišnje

trenerske karijere mlađih uzrasta podijelio roditelje po ponašanju tako da je svakoj skupini dodijelio

naziv kako bi se što lakše karakteriziralo njihovo ponašanje.

´Miran čovjek´ jest roditelj koji nije preambiciozan i opsjednut rezultatima svog djeteta. Više je

zaokupljen svojim poslom, ali i uvijek spreman pomoći djetetu i klubu, a s trenerom može uspostaviti

dobru vezu. Dijete takva roditelja ima normalne uvijete za miran trening i natjecanje bez pritiska, što

je bitan preduvjet za postizanje dobrih i uspješnih rezultata.

´Veliki funkcionar´ jest roditelj čije je dijete istaknuti sportaš pa osjeća zadovoljstvo i dužnost

obavljati neku od odgovornih funkcija u klubu pa i sportskom savezu, preuzimajući na sebe dio

odgovornosti u sportskom razvoju djeteta. Takvi roditelji shvaćaju sport i pozitivno djeluju na svoje

dijete, a nakon završetka njegove sportske karijere nastavljaju s amaterskim radom.

´Funkcionar profiter´ uključit će se u funkcioniranje kluba kako bi zaštitio svoje dijete. Takav roditelj

izazvat će negodovanje okoline, pogotovo što nije od koristi u klubu. Svojim istupima uzrokovat će

nesuglasice i incidente koji će se negativno odraziti na djetetov sportski razvoj.

Órganizator´ je zainteresiran za rad u klubu kako bi bio što bliže svom djetetu, ali s pozitivnom

namjerama. Takav roditelj će na sebe preuzeti veliki dio organizacije natjecanja, putovanja itd. Posao

u klubu smatra hobijem, pa njegovo ponašanje vezano za uspjeh ili neuspjeh djeteta nije euforično,

već umjereno i ne utječe negativno na dijete. Kada dijete prestane sa sportskom karijerom i on

prestaje sa radom u klubu.

`Veseljak´ je sa svime zadovoljan i svi su mu dobri, jedino ga smeta što nema više zabavnog života u

klubu, pa je spreman organizirati slavlje nakon slavlja. To je obično roditelj prosječnog sportaša ili

stalnog člana ekipe. Osjeća mogućnosti svog djeteta i zadovoljan je što mu je dijete na `sigurnom

mjestu`.


46

`Brundalo´ se neće prihvatiti nikakvih dužnosti u klubu, ali je stalno negativan i protivan. Očekivao je

više od svog djeteta i smatra da je netko drugi kriv za lošiji djetetov razvoj, pa stalno ´brunda´.

Èksplozivac´ će burno reagirati na neuspjeh djeteta, ali će se brzo i smiriti. Prvi sljedeći uspjeh

izbrisat će prijašnje nezadovoljstvo. Emocije takvog roditelja su kratkotrajne i iskrene pa ne uzrokuju

jači i dugotrajniji psihološki pritisak na djecu.

`Parader´ uspjeh svog djeteta javno i slikovito prikazuje, a nakon poraza se povlači i postaje `nevidljiv´

do prvog uspjeha. Dijete takvog roditelja osjeća nelagodu među vršnjacima čiji se roditelji ponašaju

normalno, pa često i samo ne zna kako bi se ponašalo u trenutku pobjede ili poraza.

`Pozadinac´ je na izgled zadovoljan s radom kluba i trenera, ali mu iza leđa radi protiv, jer mu ne daje

veliku važnost, a njegovo je dijete po njemu uvijek najbolje.

`Novi fosil´ jest bivši sportaš bez zapaženih rezultata, koji svojim zastarjelim shvaćanjem šteti djetetu

i klubu, želeći progurati svoje nekadašnje ideje, trenutno neadekvatne i neizvedive. Zapravo, preko

svog djeteta želi ostvariti svoje neostvarene ambicije. Često pokušava djetetu biti trener, pa je

njegovo dijete na natjecanju pod velikim pritiskom.

`Stari znalac´ jest roditelj koji je imao kontakt sa sportom iz užitka i zadovoljstva pa svoje pozitivno

iskustvo prenosi na dijete, upozoravajući ga na moguće probleme na koje je i on sam nailazio i zbog

njih prekinuo sa sportskom aktivnosti. Uvijek je korektan prem treneru i ne vrši pritisak na nikoga.

Dijete takvog roditelja trenira i natječe se s užitkom i uvijek daje onoliko koliko mu dopuštaju njegove

mogućnosti.

Òsvetnik´ je spreman na suradnju, ali sve dok njegovo dijete, koje je veliki sportaš, ne počne

stagnirati ili postizati neuspjeh. Tada je teško predvidjeti njegove reakcije, a najgora je kada dijete

isključi iz sporta.

`Filozof´ ima veće ambicije od djeteta i trenera zajedno, pa dijete ne može izdržati takav psihički

pritisak. Često ´pranje mozga´ prije i nakon treninga i natjecanja koje traje sve do kasnih večernjih

sati uzrokovali su da dijete ne zna razmišljati svojom glavom pa teško podnosi natjecanja.

`Stručnjak´ ide od roditelja do roditelja dajući ´stručnu´ kritiku o radu trenera. Pročitavši nešto od

sportske literature spreman je preuzeti ulogu trenera. Kada mu dijete postigne slab rezultat, cilj mu

je srušiti autoritet trenera kako bi dokazao njegovu nesposobnost da trenira ne samo njegovo dijete

već i ostalu djecu. Zapravo, prikriva objektivne sposobnosti i mogućnosti djeteta. Time stvara

incidentne situacije koje najviše štete njegovom djetetu, a često zna sa sobom povući i druge, nešto


47

labilnije roditelje u kojima postoji nezadovoljstvo zbog rezultata njihove djece, koji bi prema

njihovom mišljenju trebali biti bolji.

`Papučar´ je roditelj koga dijete nagovara protiv trenera kako bi prikrilo svoj loš pristup radu, a koji je

uzrok neuspjehu. Takav roditelj nije spreman provjeriti sam što je istina, jer vjeruje samo vlastitom

djetetu. Zato su incidentne situacije neizbježne, česte i teško rješive. U takvoj situaciji dijete ne

postiže osobit uspjeh.

Rezimirajući ove različite tipove, a i sukladno nalazima dosadašnje literature ukratko je moguće reći

da postoje 3 glavna tipa roditelja djece i mladih sportaša (Hellstedt, 1987):

• Pretjerano angažirani roditelji su pretjerano uključeni u trenažni proces i uspjeh djeteta.

Postavljaju pred dijete sportaša nerealne, uglavnom previsoke ciljeve. Ne znaju odvojiti

vlastita htijenja i ciljeve od djetetovih, i zato često glume trenera. Pretjerano angažirane

roditelje karakterizira neprestana prisutnost na treninzima, stalni razgovori s trenerom,

neprestano zahtijevanje od djeteta da uloži više truda i rada, nemogućnost kontrole emocija

na natjecanjima i kažnjavanje djeteta ako nije ispunilo njihova očekivanja na natjecanju.

Ukoliko nagrađuju, nagrade su uglavnom financijskog ili materijalnog oblika. Potrošiti će

ogromne količine novca za dodatne treninge, kampove, skupu opremu za trening i natjecanje

– sve sa ciljem poboljšanja djetetovih sportskih rezultata. Djeca pretjerano angažiranih

roditelja najčešće prerano prekidaju sportsku karijeru, jer im sportska aktivnost više ne

predstavlja ugodu zbog dodatnog fizičkog iscrpljivanja i neprestanog psihičkog pritiska

roditelja.

• Umjereno angažirani roditelji imaju čvrsta uvjerenja i stavove u odgajanju djeteta, zadaju

granice ponašanja do kojih dijete smije ići, ali pružaju i dovoljno razumijevanja i prostora da

dijete samostalno donosi odluke o svojoj sportskoj karijeri, naravno uz njihovo usmjeravanje.

Karakterizira ih otvorena komunikacija s trenerom, koja se najviše očituje u zajedničkom

postavljanju realnih sportskih ciljeva, jer znaju prepoznati sposobnosti i mogućnosti svog

djeteta sportaša. Djeca umjereno angažiranih roditelja su kompetentna i uglavnom imaju

dugotrajnu sportsku karijeru.

• Neangažirani roditelji ne pružaju dovoljnu emotivnu, financijsku i psihološku potporu. Takvi

roditelji ne financiraju opremu za trening i natjecanje, ne brinu se o prijevozu djeteta, ne

komuniciraju s trenerom o radu i napretku djeteta sportaša, te ne dolaze na treninge i gotovo


48

nikad nisu gledali djetetov nastup na natjecanju. Zanimljivo je da dijete neangažiranih

roditelja često nalazi ´zamjenskog roditelja´ u treneru, što dovodi do pretjeranog emotivnog

vezanja za trenera (Hellstadt, 1987). Takvo dijete očekuje da trener odlučuje umjesto njega,

odnosno postavlja ciljeve koje on/ona mora ispuniti.

6.5. PRISUTNOST RODITELJA NA TRENINGU I NATJECANJU

Roditeljska potpora nije važna samo za sportski, već i za opći razvoj, napredak i zdravlje djeteta.

Nažalost, roditelji znaju biti i ´kočnica´ u djetetovom sportskom razvoju. Kako se to ne bi dogodilo

potrebno je upozoriti roditelje da samo njihova prisutnost na treningu može imati neželjene efekte.

Poznato je da sport uvjetuje ´slobodnije ponašanje´, naročito kod mlađih uzrasta. Drugim rječima,

djeca se u sportskom okruženju i treningu lakše opuste i oslobode i ponekad se ponašaju drugačije

nego kod kuće i u školi. Dobro je da roditelji vide takvo ponašanje kako bi dobili cijelokupnu

karakternu sliku svojeg djeteta. Treneri često ističu izjave roditelja kako ńe mogu vjerovati da im je

dijete takvo´, te da ´kod kuće nisu takvi´. Naravno da sa prisutnošću roditelja na treningu treba biti

oprezan. Može se dogoditi da roditelji postanu previše znatiželjni i ambiciozni, što može dovesti do

negativnih posljedica u djetetovom sportskom razvoju (odustajanje od sporta, svađa s trenerom,...).

Osim toga, nazočnost roditelja može uzrokovati drugačije ponašanje djeteta na treningu. Ono ne

pokazuje pravu sliku o sebi već onu koju roditelji žele vidjeti što može remetiti tijek treninga ili

djetetov napredak.

U najranijim fazama treniranja najčešće se događa da dijete ima problema sa koncentracijom ako su

roditelji na treningu. Ono stalno pogledava prema roditeljima, želi se dokazati i dobiti potporu.

Roditelji često prihvaćaju takvo ponašanje i ne prepoznaju da takvo ponašanje još više remeti

koncentraciju djeteta potrebnu za usvajanje tehničkih znanja koje su osobito važne za sportski razvoj.

Neki roditelji glasno upozoravaju na pogreške, ne znajući da će dijete time još više dekoncentrirati.

Takvo upozoravanje na pogreške je često pogrešno, i može imati za posljedice nepravilnost tehnike i

izvođenja određenih vježbi. Isto tako, roditelji znaju pružati glasnu verbalnu podršku koja može imati

negativne posljedice (odvraćanje pozornosti koje utječe na loše savladavanje tehnike, neželjeno

isticanje pred drugom djecom i sl.). Takvo se ponašanje roditelja može objasniti njihovom bojazni da

trener ne može svima posvetiti dovoljno vremena, njihovim pretjeranim ambicijama u želji da im


49

dijete što brže napreduje i postiže stalno dobre rezultate ili čak nelagodom što njihovo dijete ne

može brzo shvatiti neke tehničke ili taktičke zadatke (Karković, 1998).

Smatram da je najbolje, a to se i u praksi pokazalo, kada su roditelji mirni promatrači koji su prisutni

na prvim treninzima. Kasnije je potrebno smanjiti prisustvo roditelja, jer i sama fizička prisutnost zna

uzrokovati probleme s koncentracijom i otežava rad treneru. Roditelje treba upozoriti, ukoliko se

njihovo dijete nedolično ponaša, da takve probleme rješavaju nakon treninga. U takvim slučajevima

suradnja roditelja i trenera više je nego dobrodošla.

Natjecanja su zasigurno zanimljiv primjer roditeljske prisutnosti i angažirnosti. Theiss (1978) određuje

natjecanje kao uspoređivanje sportske pripremljenosti prema utvrđenim pravilima i normama

između pojedinaca i skupina te ih obilježava kao socijalnu pojavu. U natjecanjima se uvijek

suprotstavljaju dva pojedinca, odnosno dvije ekipe. Jedna suprotstavljena strana nastoji svojim

djelovanjem destruirati, odnosno izboriti nadmoć nad drugom stranom (Milanović, 2005). Na

natjecanjima mladi sportaši pokazuju sav svoj talent, znanja i kvalitete koje dokazuju određenim

uspjehom, rezultatom i igrom. Sigurno da nije lako gledati vlastito dijete na natjecanju, ali to ne smije

poslužiti kao isprika za ponašanje roditelja koje prelazi granice dobrog ukusa i prije svega sportskog

ponašanja. Neki roditelji suviše ozbiljno doživljavaju natjecanje i više ne mogu kontrolirati svoje

ponašanje, pokazuju nervozu i glasno emotivno reagiranje. Često dolazi do glasnih savjeta koji su

uglavnom suprotni savjetima trenera. Dijete postaje zbunjeno, pa i njegove reakcije postaju

eksplozivne i nervozne. Ukoliko se roditelj ne smiri, dobacivanja se nastavljaju na račun sudaca,

trenera i protivničkih igrača. Zna se dogoditi da se roditelji suprotnih strana verbalno, čak i fizički

obračunaju.

Sigurno da je roditelj najveći i najiskreniji navijač, ali način na koji hrabri dijete ne smije remetiti

djetetovu koncentaciju i cijelokupnu natjecateljsku atmosferu (Karković, 1998). Najbolje je da

roditelji koji ne mogu mirno promatrati natjecanje budu među navijačima u gledalištu gdje ih dijete

neće vidjeti. Ako dijete traži potporu roditelja iz gledališta, onda je najbolje pokazati stisak šake,

podignuti palac ili neko slično simboličko značenje koje će ohrabriti dijete (Karković, 1998). Stoga,

roditelji moraju nakon određenog vremena znati obuzdati svoje osjećaje. Ako roditelj osjeti da neće

moći savladati osjećaje i ponašanje, bolje je da napusti natjecanje kako bi nanio manje štete

vlastitom djetetu. Roditelji moraju znati da je trener glavni odgovoran za dijete tijekom natjecanja te

da će on reagirati ako je to potrebno u određenom trenutku.

Također je vrlo važno da roditelj razumije da su takva ńepisana pravila´ apsolutno u interesu djeteta,

te da vjeruje treneru. Upravo je u ovom segmentu i velika odgovornost na treneru budući da on/ona


50

svojim pristupom i adekvatnom komunikacijom sa svakim roditeljem značajno pridonosi razvoju

odnosa međusobnog povjerenja i suradnje. Na taj način trener i roditelji postaju partneri u procesu

razvoja sportske karijere djeteta sportaša.

Često se događa, a i istraživanja su pokazala pozitivne međusobne odnose trenera i roditelja ukoliko

djete sportaš postiže dobre rezultate (Wylleman, De Knop, Sloore, Auweele, Ewing, 2002). Slabiji

rezultat djeteta ne smije rezultirati lošim međusobnim odnosima roditelja i trenera, nego je potrebna

još veća suradnja i razumijevanje kako bi djete nesmetano prošlo kroz razdoblje neuspjeha.

6.6. RODITELJI U USPJEHU I NEUSPJEHU SVOG DJETETA

Gotovo svaki sportaš ima strah od poraza. Ponekad je on toliko velik da spriječava sportaša da

pokaže sve svoje kvalitete, uloženi trud i talent. Treba uzeti u obzir da su porazi sastavni dio sporta, a

na njima se najviše može naučiti. Da nema poraza, sportaš ne bi toliko uživao u pobjedi (Karković,

1998). Često se susreće izjava kako sport uči podnijeti poraz. Takvo znanje je jako teško naučiti,

osobito djeci i mladeži u pubertetu koja su i bez takvih podražaja prilično osjetljiva. Mnogi nikada ne

nauče podnijeti poraz, pa prekidaju sportsku karijeru ili se jednostavno naviknu boriti sa vlastitim

strahom. Kao primjer mogu uzeti izreku svoga prijatelja, inače seniorskog državnog prvaka u

taekwondou: Ńije me strah udaraca i batina, nego poraza i svoje loše izvedbe!´. Kod njega je čak i u

toj dobi bio prisutan strah od neuspjeha, a vjerujem da je takav strah prisutan i kod većine sportaša.

Samopouzdanje, kao bitan faktor uspjeha, uvelike ovisi o strahu. Zapravo, što je strah od neuspjeha

kod sportaša veći, percepcija vlastite kompetentnosti i samopouzdanje se smanjuju.

Pomoć roditelja u cijelom sustavu djetetove sportske karijere je neizbježna, osobito za psihičku

stabilnost i zdravlje. Naime, svi problemi psihičke prirode mladih sportaša često nastaju zbog njihova

i roditeljskog krivog shvaćanja i primanja pobjeda i poraza. Od samog početka treba učiti da pobjede i

uspjehe traba primati skromno, a poraze i neuspjehe dostojanstveno (Karković, 1998). Ukoliko

roditelji na ovaj način shvaćaju uspjehe i poraze, dijete čeka sigurniji i uspješniji nastavak sportskog

razvoja. Roditelji također imaju strah od djetetovog poraza. Taj strah je uglavnom vezan uz reakcije

okoline koju su roditelji navikli na stalne uspjehe i nemogućnost poraza. Česte promjene

raspoloženja, koje se očituju u pretjeranom veselju u uspjehu, i nezadovoljstvom i bijesom nakon

neuspjeha djeteta, uzrokuju osjećaj nesigurnosti kod djece što se također može odraziti na buduće


51

treninge i natjecanja. Za dijete je najbolji razuman roditelj koji će u svakoj problematičnoj situaciji

pronaći rješenje i izbjeći incidente što mogu ugroziti sportski razvoj djeteta (Karković, 1998).

Za neuspjeh djeteta roditelji će tražiti krivce. Trener je taj na kojeg će se prvo prebaciti teret

neuspjeha, sljede suci, uprava kluba, čak i vlastito dijete. Ono će biti optuženo za nedovoljno

zalaganje, neozbiljnost u pristupu i neposlušnost u izvršavanju roditeljskih savjeta. U ekstremnim

slučajevima roditelji za neuspjeh primjenjuju kazne, od pokuda pa sve do fizičkog kažnjavanja.

Htio ili ne htio roditelj će morati sudjelovati, koliko je to potrebno, u psihičkoj pripremi i motivaciji

djeteta, ali nikako ne smije biti glavni u rješavanju problema (Karković, 1998). Za to je zadužen trener

s kojim roditelji moraju surađivati, a korisna je i pomoć stručnjaka, sportskog psihologa.

Pobjede mladog sportaša sigurno povećavaju njegovu motivaciju za daljnji trening i natjecanje. Važno

je da si roditelji, trener, odnosno sam sportaš postave realne ciljeve. Postavljanje nerealnih, odnosno

preteških ciljeva negativno će se odraziti na motivaciju mladog sportaša. Nerealni ciljevi su uglavnom

rezultat ambicioznih roditelja ili pogrešne procjene trenera. Ukoliko se takav cilj i uspije ostvariti, na

mladom sportašu je još veći teret, jer tada će se uvijek tražiti visoki ciljevi koje mladi sportaš neće

moći neprestano ostvarivati. Na taj način moguće je da sportaš razvije strah od uspjeha što može

rezultirati time da, svjesno ili nesvjesno, sam sabotira vlastitu sportsku izvedbu. Pri tom, također,

treba dati do znanja roditeljima koji često pobjedu pod svaku cijenu stavljaju na prvo mjesto, da

takvo ponašanje dugoročno može imati negativne posljedice za sportski uspjeh.

Rijetki su sportaši koji nikada nisu doživjeli poraz. Zato, mlade sportaše koji su doživjeli poraz, a uložili

su veliki trud, koji su naporno i disciplinirano trenirali, treba iskreno pohvaliti i nagraditi. Ako je dijete

postiglo uspjeh, a nije uložilo dovoljno napora na treninzima ili se neodgovorno ponašalo na

natjecanju, zaslužilo je prijekor, osobito s trenerove strane. Trenerov je zadatak da na primjeren

način djetetu objasni svoja očekivanja i vezu između ulaganja napora, rada i rezultata.

Svaki sportaš ima veći ili manji pritisak okoline (Karković, 1998). Međutim, najveće psihološko

opterećenje za mladog sportaša uglavnom stvaraju roditelji. Oni svojim savjetima o tome kako doći

do pobjede i kako poraz ne dolazi u obzir, dovode do prevelike psihološke napetosti kod djeteta koje

nakon toga ne može ostvariti rezultat. Za primjer mogu navesti oca jednog mladog sportaša koji je

svakodnevno dolazio na treninge, glasno ga savjetovao, naređivao, dodatno trenirao i nakon

završetka treninga, te neprekidno razgovarao o uspjehu u sportu. Jednom prilikom smo zajedno

trenirali, odnosno prijateljski sparirali, jer riječ je o taekwondou. Oca mu nije bilo u dvorani dok je

trajala prva runda. Došao je početkom druge, i samo svojom prisutnošću toliko uznemirio svog sina

da se on vidno ukočio, počeo ubrzano disati, postao nekontrolirano agresivan i samim time


52

nespreman za kvalitetnu borbu za kakvu je spreman bez očeve prisutnosti. Očev psihološki pritisak je

bio toliko velik, da on nije mogao iskoristiti svoj potencijal na treningu, a kamo li na natjecanju.

Ukoliko sportaš nije psihički spreman na trening ili natjecanje, sigurno da i njegova fizička spremnost

ne može doći do izražaja, jer je u čovjekovom organizmu sve povezano.

Općenito gledano, roditelji imaju veliku i važnu ulogu u uspjesima, ali i u neuspjesima djeteta

sportaša. Iz svega navedenog može se zaključiti da je važno da svaki roditelj osvijesti na koji način u

tom segmentu djeluje na svoje dijete. Nesumnjivo je da svi roditelji imaju najbolje namjere, no neki

rade više štete no koristi iz čistog neznanja. Zbog toga je suradnja i dobra komunikacija s trenerom, a

i sportskim psihologom ukoliko zato postoji prilika, od velike koristi. Također, sportski klub (ili sam

trener) može organizirati stručnu edukaciju za roditelje u okviru koje roditelji od stručne osobe

(psihologa, pedagoga) mogu dobiti korisne savjete.


53

7. SPORTSKI TROKUT

Činjenica koju potvrđuje sportska praksa jest da su treneri i roditelji najbitniji faktori u procesu

razvoja sportske karijere mladog sportaša. Zbog toga bi bilo nužno da njihov međusobni odnos bude,

do određene mjere odnos partnerstva, budući da je to apsolutno u interesu djeteta i

njegovih/njezinih sportskih ciljeva. Međutim, pojava incidentnih ponašanja roditelja u sportskim

aktivnostima dovodi do sve prisutnijeg stereotipa da su oni nepotrebni, pa čak i štetni u sportskom

životu svoje djece (Greblo i Bosnar, 2005). Mnogi treneri ne dozvoljavaju prisustvo roditelja u

dvoranama i na tribinama. Problemi u komunikaciji s roditeljima, konflikti, ponekad i verbalni

obračuni uvelike otežavaju djetetov sportsko‐razvojni put (Hellstedt, 1987). Prema Hellstedtu (1987)

potrebno je ˙izgraditi´ ´sportski trokut´, unutar kojeg se nalaze djete sportaš, roditelji i trener. U

takvoj maloj socijalnoj mreži vrijede interaktivni odnosi među svim članovima, a roditelji mladog

sportaša mogu biti u većoj ili manjoj mjeri uključeni u čitav sportski proces (Barić, 2004). Temeljni

princip sportskog trokuta jest princip ravnoteže. Drugim rječima, ako dvije osobe imaju loš

međusoban odnos, to se odražava na sve osobe unutar trokuta, ali i treća osoba može pomoći da se

loši odnosi poprave, odnosno ponovo stabilizira međusobna interakcija u trokutu (Hellstedt, 1987).

Bitno je da trener prepozna ponašanje roditelja, odnosno o kojem se tipu roditelja radi, kako bi

mogao shvatiti na koji način ga roditelji doživljavaju i kakav odnos imaju sa svojim djetetom. Budući

da je u ekipi/klubu veliki broj sportaša, što znači i dvostruko veći broj roditelja, trener, ukoliko

poznaje karakteristike pojedinog tipa roditelja, može lakše pomiriti različite preferencije,

nesigurnosti, potrebe i slično, te na adekvatan način predstaviti sebe, svoje ciljeve, zahtijeve i svoj

način rada (Barić, 2004). Wylleman i sur. (2002), ističu da je kod talentiranih mladih sportaša važna

roditeljska uključenost u početnoj fazi sportske karijere te da je u toj fazi odnos roditelja i trenera

konzultativan. Istraživanja su pokazala da kod mladih sportaša (npr. u dobi od 10 – 17 godina) dobar

odnos trenera i roditelja povećava vjerojatnost sportskog uspjeha, dok loš odnos može ugroziti cijeli

program (Hellstedt, 1987). Kako mladi sportaš sazrijeva i kako stiče kompetitivno iskustvo sam

preuzima odgovornost za vlastito sportsko djelovanje te se potreba za interakcijom trenera i roditelja

i njihovim konzultacijama smanjuje, a sportaš se sve više oslanja na trenera i vlastite snage (Barić,

2004). Bitno je da trener shvati da ne trenira samo pojedinog sportaša, već postaje uključen u širu

obiteljsku dinamiku pojedinog sportaša ukoliko surađuje s njegovim roditeljima (Hellstedt, 1987). To

se nikako ne smije ignorirati, jer isključivanje roditelja iz trenažnog procesa može dovesti do

negativnih posljedica za sportsku karijeru mladog sportaša (npr. moguće je da se dijete ókrene´

roditeljima i prestane pokazivati interes za savjete trenera i sport).


54

8. PRAKTIČNE PREPORUKE RODITELJIMA DJECE I MLADIH SPORTAŠA

U postizanju uspjeha, osim dobre psihičke i fizičke pripremljenosti, bitnu ulogu imaju i socijalni

odnosi koji mogu stimulirati ili nepovoljno utjecati na mladog sportaša. Istraživanja Brigitt

Schellenberg (prema Karković, 1998) pokazujuju koliko socijalni odnosi u mladih sportaša utječu na

sportski rezultat. Na temelju istraživanja načinjen je redosljed socijalnih uvjeta, ocijenjenih

pozitivnima i negativnima u procesu treninga i natjecanja.

Pozitivni socijalni uvjeti:

1. dobar odnos prema treneru,

2. pozitivan stav roditelja prema sportskoj aktivnosti,

3. dobra socijalna atmosfera u obitelji,

4. naklonjenost gledatelja,

5. trenerovo uvažavanje sportaša,

6. uvažavanje sportaša od strane prijatelja i

7. dobri odnosi u skupini koja zajedno trenira

Negativni socijalni uvjeti:

1. nesuglasice u obitelji,

2. loši odnosi u skupini koja zajedno trenira,

3. negativni stavovi roditelja prema sportskoj aktivnosti.

Roditelji u sportu moraju voditi brigu o zadovoljenju pozitivnih socijalnih uvjeta za svoje dijete, kako

bi ono nesmetano prošlo sva razvojna razdoblja tijekom sportske karijere. Ne postoji točan recept za

optimalno roditeljstvo, ali sigurno je da ono mora uključivati toplinu i nadzor. Od temeljnog je

značenja da se djeca osjećaju voljenima i prihvaćenima, no ona moraju i razumjeti pravila ponašanja,

te vjerovati da će njihovi roditelji zahtijevati da ih se slijedi. Uz svu toplinu i nadzor, roditelji moraju


55

poznavati i prepoznati razvojne faze, osobito paziti na dinamičnost djetetovog rasta i razvoja.

Poznavajući te faze roditelji će lakše prilagoditi svoje ambicije i ponašanje u želji da njihovo djete

postigne određeni cilj u životu, odnosno sportski uspjeh. Ako znaju da razvojni put nije kontinuiran,

nego skokovit, onda će shvatiti da i rezultati u sportu moraju biti takvi, pa će lakše podnositi poraze i

shvaćati pobjede.

Roditelje treba upozoriti na kritične točke u djetetovom sportskom razvoju. To su uglavnom

vremenski periodi prelaska iz kadetske u juniorsku, i iz juniorske u seniorsku dobnu kategoriju. U tim

periodima potrebno je puno razumijevanja i strpljenja, osobito podrške, jer dijete se počinje

nadmetati sa starijim i jačim protivnicima što često niže slabije sportske rezultate. Već je ranije

naglašeno da sigurno nije ugodno gledati vlastito dijete kako se natječe i teško je suzdržati se

emocijama. Ali, ako je jasno da će djetete lakše pokazati sve svoje potencijale ako nema burnih

reakcija roditelja sa tribina, naravno da se treba suzdržati i time olakšati djetetovu sportsku izvedbu.

Roditelji svojim ponašanjem i odgojnim pravilima i postupcima mogu pomoći svom djetetu u

procesu razvoja sportske karijere. Također, neprimjerenim metodama i postupcima mogu djelovati

negativno i/ili kontraproduktivno.

Moguće je izdvojiti neke konkretne praktične preporuke roditeljima, tj. savjete što se preporučuje,

odnosno što se ne preporuča činiti u odgoju i praćenju djece i mladih sportaša.

Preporučuje se:

• Uvažavati i prepoznavati potrebe djeteta

• Prepoznati varijabilnost sportskih rezultata u skladu sa značajkama psihofizičkih razvojnih

razdoblja

• Upozoravati na primjereno ponašanje na treningu i natjecanju

• Koristiti pohvale za trud i rad, ne samo za uspjeh i pobjedu

• Biti umjeren u razgovoru o sportu i budućim uspjesima

• Ukazivati na potrebe i pozitivne strane svakodnevnog tjelesnog vježbanja

• Ostvariti otvorenu komunikaciju sa djetetom

• Uvažavati odluke trenera


56

• Uspostaviti dobru komunikaciju s trenerom

• U suradnji s trenerom rješavati problem nedoličnog ponašanja djeteta na treningu i

natjecanju

• Osigurati dovoljno vremena za san i slobodnu igru

• Rasteretiti djetetov dnevni raspored

• Osigurati prisutnost i podršku u teškim trenucima poraza djeteta

• Poticati djete ukoliko iz neopravdanih razloga počne gubiti interes za sportom

• Kontrolirati brigu i vlastite emocije na natjecanjima

• Pobjedu djeteta prihvaćati umjereno i smireno

• Poraz djeteta podnositi dostojanstveno

• Nematerijalno nagrađivati

• Osigurati u skladu s vlastitim mogućnostima potrebna materijalna i nematerijalna sredstva za

trening, natjecanje i oporavak

• Baviti se sportom ili sportsko‐rekreativnim aktivnostima

• Konzumirati ´zdravu prehranu´.


57

Ne preporučuje se:

• Ne obazirati se na djetetove potrebe (iz neznanja, nemara i sl.)

• Stalno tražiti visoke rezultate djeteta

• Koristiti djete kao sredstvo za ostvarenje vlastitih sportskih ambicija

• Ne priznavati djetetovo mišljenje o sportu

• Kažnjavati zbog lošeg rezultata

• Izbjegavati kritike

• Prepustiti samo treneru odgojnu, tj. preodgojnu ulogu ukoliko se dijete neprimjereno ponaša

• Govoriti protiv trenera pred djetetom

• Izbjegavati komunikaciju s trenerom

• Ravnodušno se ponašati ukoliko je dijete zadovoljno postignutim uspjehom

• Opteretiti dijete brojnim izvanškolskim aktivnostima

• Uključivati se u trenerov i rad kluba radi izvlačenja koristi za svoje dijete

• Glasno upozoravati na pogreške tijekom treninga i natjecanja

• U slobodno vrijeme biti djetetov drugi trener

• Ne uzdržavati se od komentara što dijete treba raditi na natjecanju

• Prepustiti se izljevima bijesa ukoliko dijete gubi na natjecanju

• Kriviti trenera i sportski klub za neuspjeh djeteta

• Slaviti pobjedu organiziranim slavljem i materijalnim nagradama

• Konzumirati alkohol i cigarete

• Trošiti velike svote novaca za dodatne treninge

• Trošiti velike svote novca za materijalna sredstva potrebna na treningu.


58

Uvažavanje navedenih preporuka, odnosno izbjegavanje ponašanja koje se ne preporučuje može

značajno olakšati djetetu sportski život, ali može pomoći i roditeljima da preuzmu najprikladniju

ulogu u procesu sportskog razvoja njihovog djeteta.


59

9. ZAKLJUČAK

Na temelju ovog rada može se zaključiti da roditeljska potpora djetetu igra uvjerljivo najveću

ulogu tijekom njegova/njezina cijelokupnog i dugoročnog sportsko‐razvojnog puta. Sva djeca prolaze

sličan psihofizički razvoj, ali svejedno ne postoji poseban recept po kojem roditelji trebaju odgajati

svoju djecu, jer svako dijete je, kao i odrasla osoba individua za sebe. Osim toga, na temelju

individualnih karakteristika, moguće je podijeliti i roditelje na različite tipove koje karakteriziraju

različiti stilovi roditeljstva, a kojim direktno utječu na odgoj i sportski razvoj svog djeteta. Bez obzira o

kojem se tipu radi i kojim stilom pojedini roditelj djeluje na svoje dijete, može se zaključiti da bez

topline i nadzora nema uspješnog odgoja, a samim time i uspješnog sportskog razvoja. Potrebno je

pružati dovoljnu količinu podrške, ljubavi i ohrabrivanja, umjereno nadzirati, upravljati, odnosno

kontrolirati dijete. Dakle, od najveće je važnosti prepoznati i razumijeti individualne potrebe koje su

kod svakog djeteta drugačije, te obratiti pozornost na početak sportske karijere u kojoj različiti oblici

natjecanja i nadmetanja znaju uzrokovati neugodne emocije i samim time odustajenje od sporta.

Osim roditelja, u procesu sportskog razvoja trener ima najvažniju ulogu. Za uspješan sportski razvoj

djeteta važna je kvalitetna interakcija i partnerski odnos trenera i roditelja.


60

10. LITERATURA

1. Andrijašević, M. (2000) Slobodno vrijeme i igra. U M. Andrijašević (ur.) Zbornik radova 9.

Zagrebačkog sajma sporta i nautike ´Sobodno vrijeme i igra´, Zagreb, 2000 (str.7‐14). Zagreb:

Fakultet za fizičku kulturu.

2. Balaguer, I., Crespo, M., & Duda, J.L. (1996). The relationship of motivational climate and

athletes' goal orientations to perceived/preffered leadership style. Journal of Sport and

exercise Psychology, 18, S3.

3. Barić, R. (2004). Klima u športu. (Magistarski rad). Ljubljana: Filozofski fakultet Sveučilište u

Ljubljani, odsjek za psihologiju

4. Barić, R., Horga, S. (2006). Psihosocijalni i odgojni aspekti interakcije trenera i djeteta

sportaša. U 18. Simpozij socijalne pedijatrije ´Sport i zdravlje djece i mladih´ , Vodice, 2006

(str. 78‐83). Zagreb: Quo vadis tisak

5. Greblo, Z., Bosnar, K., (2005). Vrijednosti, odgovornosti i tolerancija u društvu koje se mijenja.

U V. Kolesović (ur.), 13. godišnja konferencija hrvatskih psihologa . Sažeci radova, Osijek 12‐

15.10. 2005. (str. 35).

6. Greblo Z., Lorger, M. (2003). Roditeljska potpora djeci u momčadskim i ostalim sportovima.

Zagreb: Kineziološki fakultet.

7. Hellstedtt, C. (1987). The Coach/Parent/Athlete Relationship. The Sport Psychologist, 1, 151‐

160.

8. Horga, S. (1993). Psihologija sporta. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.

9. Karković, R. (1998) Roditelji i dijete u športu. Zagreb: Oktar

10. Naglić, V. (2006). Trener i dijete sportaš. Sport forma portal. S mreže skinuto 15. 07.2007.

sa:http://www.sportforma.com/index.php?option=com_content&task=view&id=94

11. Marić, Ž. (2001). Udruga roditelja djece sportaša. Zbornik radova ´Stanje i perspektiva

zagrebačkog sporta´. Zagreb: Intergrafika‐TTŽ, 154‐157.

12. Matković, S., Prot, F. Bosnar, K.(2003). Roditeljska potpora mladim sportašima. U: Puhak, S.;

Kristić, K. (Ur.), Zbornik radova V. Konferencije o sportu Alpe – Jadran (str.121‐127), Zagreb :

Ministarstvo prosvjete i športa.


61

13. Milanović, M. (2005) Teorija treninga, priručnik za praćenje nastave i pripremanje ispita.

Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučičišta u Zagrebu.

14. Milanović, D., i Milanović, M. (1992). Sportska aktivnost i okolinski faktori u funkciji razvoja

djeteta sportaša. Kineziologija, 24 (1‐2) 15‐20.

15. Musatti, T. (1986). Representational and communicative abilities in early social play. Human

Development, 29, (49‐60).

16. Privitellio, S. (2007). Sportski program za djecu predškolske dobi. Kondicijski trening, 1(5), 47‐

52.

17. Rathus, S. A. (2000). Temelji psihologije. Jastrebarsko: naklada Slap

18. Šafarić, Z., Prot, F., Bosnar, K.(2003). Roditeljska potpora srednjoškolcima za bavljenje

sportom. U: Puhak, S. ; Kristić, K. (Ur.), Zbornik radova V. konferencije o sportu Alpe‐

Jadran(str.106‐112), Zagreb: Ministarstvo prosvjete i športa.

19. Udruga Igra (2006). Slobodno vrijeme u obitelji. Stručni savjeti‐odgoj kroz igru. S mreže

skinuto 15.9.2007. sa: http://www.dijete.net/strucnisavjetioki082006.shtml.

20. Vasta, R., Haith, M. M., Miller, S. A. (1998) Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap,

1998.

21. Woogler, Power, Christi, Thomas (1993). Parent and sport socialization: Views from the

achievement literature. Journal of Sport Behavior S mreže skinuto 9. srpnja 2007. sa:

http://web.ebscohost.com/delivery?vid=7&hid=4&sid=93293d07‐5d72‐415f‐a9a1‐...

22. Wylleman, P., Knop, P., Auweele, Y. V., Ewing, M. E. (2002). Talented athletes´ perceptions of

the athlete‐coach‐parents relationships. Kinesiology, 8(2), 59‐69.

23. Žlebnik L. (1972) Psihologija deteta i mladih 1. Beograd: Delta‐pres


62


63


64


65

Documents

RODITELJI U SPORTU · 2016-12-09 · ovom radu definiraju se tipovi roditelja i stilovi roditeljstva općenito i u odnosu na sportski razvoj njihove djece. Rad donosi i preporuke