REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE U ...platformbih.nl/Nasa Bosna/Nasa Bosna 27.pdfsporazuma, najbolje govori podatak da su za 15 godina sklopljena svega dva - sa Kraljevinom Švedskom

www.bihplatform.nl GOUDA 15.10.2011.

Nasa Bosna - List gradjana Bosne i Hercegovine u Holandiji

1

NASA BOSNA List gradjana Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj Broj 27

NAMA VALJA ICI DALJE, PREKO BRDA I DOLINA, I PO SUNCU I PO KISI, PREKO VODE DO SLOBODE!

Almir Dervisevic

REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE U SJEDECOJ ODBOJCI OSVOJILA TITULU PRVAKA EVROPE U ROTTERDAMU SEDMI PUT

Zlatni momci sa Zlatnim ljiljanima - sampioni Evrope sedmi put

Rotterdam, 15 oktobar 2011.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci osvojila je sedmu uzastopnu titulu evropskog prvaka na Evropskom prvenstvu u sjedecoj odbojci koje odrzano u Topsport centru Rotterdama u Holandiji od 9. do 15. oktobra 2011. U finalnom meĉu prvenstva odbojkaši BiH su savladali selekciju



2

Rusije sa 3:1 (22:25, 25:23, 25:10, 25:23). Izabranici selektora Mirze Hrustemovića grupnu fazu takmiĉenja okonĉali su s ĉetiri pobjede i bez izgubljenog seta. Maksimalnim rezultatima 3:0 savladali su ekipe Hrvatske, Srbije, Latvije i Rusije, u ĉetvrtfinalu su bili bolji od Poljske takoĊer sa 3:0, dok su u polufinalu savladali Ukrajinu sa 3:1. Zlatnu medalju za BiH na EP-u osvojili su: Safet Alibašić, Nizam Ĉanĉar, Sabahudin Delalić (kapiten), Mirzet Duran, Ismet Godinjak, Dţevad Hamzić, Ermin Jusufović, Beniz Kadrić, Adnan Kešmer, Adnan Manko, Asim Medić, Ejub Mehmedović. Bronzana medalja pripala je reprezentaciji Njemaĉke, koja je u susretu za treće mjesto savladala Ukrajinu sa 3:2.

Becir Zecic ispred Platforme BiH cestita Erminu Jusufovicu i ostalim sampionim na briljantnom uspjehu

Vise stotina vatrenih navijaca – BH Fanaticosa iz BiH, Holandije, Njemacke, Belgije su freneticno navijali i cijelo vrijeme zdusno podrzavale svaku akciju i mec nasih igraca koji su se briljantnom igrom i finalnom pobjedom na najbolji nacin oduzili svojim vjernim navijacima i publici. Jedinstveno pulsiranje navijaca i igraca doslo je vise nego ikada do izrazaja. Ovaj sampionat je bio veoma tezak a u finalu je bio izuzetno jak protivnik tako da je bila teska borba za svaku loptu i podrska navijaca je bila odsudna.

Predstavnik Platforme BiH, Zajednice udruzenje i gradjana BiH u Holandiji gospodin Becir Zecic je po zavrsetku Evropskog sampionata cestitao zlatnim momcima na ovom izvanrednom sedmom po redu uzastopnom osvajanju titule Evropskog prvaka.



3

VI STE, VI STE PONOS DRZAVE! Odjekivalo je sa prepunih tribina

Prilika za pravu Bosansku porodicnu festu



4

Mustafa Hadziibrahimovic, reziser, snima dokumentarac o Zlatnim momcima

Reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci osvojila je vise puta prvo mjesto na svjetskim i evropskim takmicenjima: Paraolimpijske igre u Atini (2004.), Svjetsko prventsvo u Kairu (2002.) i Roermondu (2006.), Evropsko prvenstvo u Sarajevu (1999.), Sorospataku (2001.), Laparantau (2003.), Leverkusenu (2005.), Nyregyhazau (2007.), Elblagu (2009.) i Rotterdamu (2011.).

Dzevad Kuric

ZAKON O DRZAVLJANSTVU BiH - clan 17 i 39 PROGLASENI NEUSTAVNIM I

BRISU SE IZ ZAKONA U ROKU OD 6 MJESECI

Ustavni sud BiH naloţio je Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od šest mjeseci, a najkasnije do sredine marta 2012, iz odredbi Zakona o drţavljanstvu BiH ukloni sporne ĉlanove 17. i 39. koji su ocijenjeni neustavnim. Ustavni sud BiH je u predmetu broj U 9/11 usvojio zahtjev ĉlana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, te odluĉio da ĉl. 17. i 39. Zakona o drţavljanstvu Bosne i Hercegovine („Sluţbeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 4/97, 13/99, 41/02, 6/03, 14/03, 82/05, 43/09 i 76/09) nisu u skladu sa ĉlanom I/7.b) i d) Ustava BiH. Ustavni sud BiH je naloţio Parlamentarnoj skupštini BiH da najkasnije u roku od



5

šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke uskladi ĉlan 17. i ĉlan 39. stav 1. Zakona o drţavljanstvu BiH sa Ustavom BiH.

Milion i po graĊana Bosne i Hercegovine konaĉno moţe odahnuti jer su prestali strahovati da bi od 1. januara 2013. mogli izgubiti, odnosno ostati bez bh. drţavljanstva. Već 15 godina traju pokušaji da se ovo vaţno pitanje riješi, ali bezuspješno. Naime, 1. januara 2013. istiĉe desetogodišnji period do kojeg je Ured visokog predstavnika u BiH prolongirao primjenu zakonskih propisa, a nakon što prije toga ni za pet godina, koje su ostavljene od donošenja Zakona o drţavljanstvu BiH, kako bi se otklonio ovaj problem unutar same drţave, to nije uĉinjeno. Spornim odredbama Zakona o drţavljanstvu BiH u poglavlju - Prestanak drţavljanstva po sili zakona, u njegovom ĉlanu 17., navedeno je da se "drţavljanstvo BiH gubi dobrovoljnim sticanjem drugog drţavljanstva, ukoliko se drugaĉije ne odreĊuje bilateralnim sporazumom zakljuĉenim izmeĊu BiH i te drţave koji je odobrila Parlamentarna skupština BiH, u skladu sa ĉlanom IV (4) (d) Daytonskog Ustava." Koliko su vlasti u BiH brinule o pokušaju rješavanja ovog problema, bar i kroz postizanje bilateralnih sporazuma, najbolje govori podatak da su za 15 godina sklopljena svega dva - sa Kraljevinom Švedskom i Republikom Srbijom (preuzet od ranije SRJ). Sporazum o dvojnom drţavljanstvu izmeĊu BiH i Republike Hrvatske u procesu ratifikacije, osporio je tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdţić, insistirajući na rješavanju kompletnog pitanja drţavljanstava. Ti zahtjevi bili su razlozi i što su pregovori o zakljuĉivanju sporazuma o dvojnom drţavljanstvu izmeĊu BiH i Crne Gore prekinuti. Platforma BiH je do sada u vise navrata samostalno ili u saradnji sa drugim organizacijama dijaspore BiH (SSDBiH) pokretala zahtjeve i podnosila peticije vladi BiH za rjesavanje neodrzivog i apsurdnog zakonodavnog stanja po kome bi se prema clanovima 17. i 39. Zakona o drzavljanstvu BiH dovelo u pitanje pravo drzavljanstva BiH pretezno za bh. gradjane koji zive u dijaspori.



6

HOLANDIJA ODGOVORNA ZA SMRT TRI BOSNJAKA U SREBRENICI

Apelacioni sud u Den Hagu je 5. jula 2011. odlucio da je drţava Holandija odgovorna za smrt tri Bošnjaka koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici 1995. godine i naredio je da drţava rodbini srebreniĉkih ţrtava plati odštetu.

Holandski Apelacioni sud je odluĉio o ţalbi koju su preţivjele ţrtve srebreniĉkog genocida uloţile na presudu Okruţnog suda koja glasi da Holandija nije povrijedila obavezu da zaštiti njihove bliţnje time što ih je predala snagama vojske bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića.

Sud je utvrdio da je Holandija odgovorna za smrt ĉlanova porodice Hasana Nuhanovića, prevodioca Ujedinjenih nacija, koji je u genocidu izgubio oca, majku i mlaĊeg brata, te za smrt Rize Mustafića koji je bio zaposlen kod Holandskog bataljona zaštitnih trupa Ujedinjenih nacija.

„Sud je donio odluku da je drţava Holandija odgovorna za smrt ovih ljudi, jer ih je holandski kontingent mirovnih snaga UN predao“, navodi se u saopštenju.

Nuhanovićev advokat Lizbet Zegveld, inace ekspert za medjunarodno humanitarno pravo, istakla je da je veoma zadovoljna presudom i da je sud pokazao hrabrost proglasivši drţavu Holandiju odgovornom za smrt troje Bošnjaka. „Pravno, imali smo veoma jake argumente, ali ovo je bilo i politiĉki osjetljivo pitanje“, rekla je Zegveld.

Holandska vlada, koja se proteklih godina više puta suoĉila s tuţbama porodica srebreniĉkih ţrtava, do sada je insistirala da ne snosi krivicu jer nije imala podršku UN-ovih snaga.

„Na suĊenje je dolazio advokat koji je zastupao Holandiju, a prema kojem HolanĊani nisu prije 16 godina izruĉili ni jednog bošnjaĉkog izbjeglicu u ruke srpskih vojnika. Negirali su da se to ikada dogodilo, kao i samu suštinu tuţbe, a to je aktivno uĉešće Holandskog bataljona u izruĉivanju ljudi u ruke egzekutorima“, kazao je Nuhanović u izjavi holandskim medijima.

Drugostepena presuda Okruţnog suda u Hagu je obavezala Holandiju da ĉlanovima porodica trojice ubijenih Bošnjaka isplati materijalnu odštetu, tako što ih je uputio na parniĉni postupak. Na ovu presudu postoji mogućnost ţalbe Vrhovnom sudu, ali ne na utvrĊene ĉinjenice.

Presuda je i putokaz za odstetne zahtjeve ostalim Srebrenicanima koji su izgubili svoje najblize u navedenim okolnostima.

Prema presudama Medjunarodnog suda pravde, Haškog tribunala i Suda BiH, u Srebrenici se u julu 1995. godine dogodio genocid, kada su snage vojske i policije Republike Srpske ubile preko 8.000 Bošnjaka.



7

BOSNA I HERCEGOVINA PRISTUPILA HASKOJ KONVENCIJI O MEDJUNARODNOM OSTVARIVANJU PRAVA IZDRZAVANJA PORODICE Ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dr. Safet Halilović boravio je danas 05.07.2011. godine u posjeti Kraljevini Nizozemskoj, kojom prilikom je potpisao pristupanje Bosne i Hercegovine Haškoj konvenciju o meĊunarodnom ostvarivanju prava na izdrţavanje djeteta i drugim oblicima izdrţavanja porodice.

Ceremoniji prisustvovala ambasadorica Miranda Sidran Kamišalić Ceremonija potpisivanja upriliĉena je u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske uz prisustvo viskih nizozemskih duţnosnika. Predmet ove Konvencije je osiguravanje efikasnog meĊunarodnog ostvarivanja prava na izdrţavanje djeteta i drugih oblika izdrţavanja porodice, posebno putem uspostavljanja sveobuhvatnog sistema suradnje izmeĊu drţava ugovornica, omogućavanja prohodnosti zahtjeva za donošenje odluka o izdrţavanju, osiguravanja da odluke o izdrţavanju budu priznate i provedene. Ova Konvencija se primjenjuje na obaveze izdrţavanja koje proistiĉu iz odnosa roditelj-dijete prema osobi koja nije napunila 21 godinu starosti, priznavanje i provoĊenje odluke za supruţniĉko izdrţavanje. Svaka drţava ugovornica moţe zadrţati pravo da ograniĉi primjenu Konvencije na osobe koje nisu napunile 18 godina starosti. Odredbe ove konvencije primjenjivat će se na djecu bez obzira na braĉni status roditelja. Svaka drţava ugovornica imenovat će jedan centralni organ koji će obavljati funkcije predviĊene ovom



8

Konvencijom. Drţave ugovornice će, takoĊer, u domaćem zakonu, predvidjeti efikasne mjere za provoĊenje odluka iz Konvencije, a te mjere mogu obuhvatati: zadrţavanje plate, obustavu bankarskih raĉuna i drugih izvora, odbijanje od plaćanja socijanog osiguranja, zaloţno pravo ili prinudnu prodaju imovine, zadrţavanje povrata poreza, zadrţavanje ili zabranu na penzione dodatke, lišavanje, suspezije ili ukidanje razliĉitih dozvola (npr. vozaĉkih dozvola). Istoga dana u prostorijama Ambasade BiH u Hagu ministar Halilović susreo se sa predstavnicima Platforme BiH – krovnog udruţenja bh. graĊana u Kraljevini Nizozemskoj i organizacije Mladi BiH. Glavna tema sastanka bila je mogućnost izmjene Zakona o drţavljanstvu BiH, toĉnije ukidanja ĉlana 17. kojim je propisano da drţavljanstvo BiH gube svi oni koji uzmu drţavljanstvo zemlje sa kojom Bosna i Hercegovina nema potpisan sporazum o dvojnom drţavljanstvu. Pomenuti zakon trebao bi stupiti na snagu 2013. godine. Predstavnici udruţenja izrazili su zabrinutost zbog posljedica koje će nastupiti ukoliko pomenuti ĉlan ne bude ukinut, jer će u tom sluĉaju tisuce graĊana BiH, koji su već primili nizozemsko drţavljanstvo, biti prisiljeni da izgube i posljednju vezu sa svojom matiĉnom domovinom. Ministar Halilović je istaknuo da se radi prvenstveno o politiĉkom pitanju za ĉije rješavanje se on osobno zalaţe, ali za koje je u postojećim okolnostima potrebna volja politiĉkih faktora iz oba bh. entiteta. Miranda Sidran-Kamisalic, ambasador

ODRZAN PRVI SASTANAK NIZOZEMSKO-BOSANSKE POSLOVNE MREZE “NBBN“ U DEN HAGU

U prostorijama Ambasade Bosne i Hercegovine u Den Hagu odrţan je 1. sastanak Nizozemsko-bosanske poslovne mreţe NBBN (Netherlands Bosnian Business Network), koja je utemeljena s ciljem unaprjeĊenja poslovnih veza izmeĊu BiH i Kraljevine Nizozemske

U radu sastanka sudjelovali su preduzetnici iz Nizozemske i BiH, predvoĊeni osnivaĉima NBBN-a Wouterom Putom i Paulom Verlindenom.

http://www.sda.ba/wp-content/uploads/2011/07/biznis-sastanak.jpg



9

Delegaciju bh. preduzetnika predvodili su direktorica Regionalne razvojne agencije za regiju centralne BiH Amela Malićbegović i Senad Pašalić, menadţer za podršku MSP.

Prisutnima su se obratili ambasadorica BiH u Nizozemskoj Miranda Sidran Kamišalić i ambasador Kraljevine Nizozemske u BiH Sweder van Voorst tot Voorst, koji su istakli vaţnost izgradnje pozitivnog imidţa BiH i uklanjanja administrativnih prepreka u cilju uspostavljanja tješnjih privrednih veza izmeĊu dvije zemlje, te su na tom planu obećali punu podršku aktivnostima NBBN-a.

Odrţane su kratke prezentacije tri poslovna projekta koji predstavljaju primjere uspješne saradnje bh. i nizozemskih preduzimaca, te su razmijenjene ideje o budućem smjeru i metodama rada NBBN-a, a dogovoreno je da se slijedeći sastanak odrţi u septembru ove godine.

Nakon radnog dijela sastanka odrţan je prijem na kojem su uĉesnici imali priliku da uspostave neposredne kontakte i razmijene ideje o mogućim oblicima buduće poslovne saradnje.

Dr. ALMA ĐOZIC, NOVA PREDSJEDNICA KLUBA "NAUK" U HOLANDIJI

Pise: Prof. Dr. Ferid Cengic i Dipl.ing. Becir Zecic

U Ambasadi BiH u Den Hagu je u subotu 8. oktobra 2011. odrţana godišnja skupština Nauĉnog-kulturnog- akademskog kluba (NAUK). Klub, koji je osnovan prije ĉetiri godine, okuplja nekoliko desetina doktora i magistara nauka, te istaknutih umjetnika, slikara, pisaca i muziĉara. Zajedniĉko svima njima je da su porijeklom iz BiH, a da u Holandiji trenutno borave, i da se još uvijek osjećaju Bosancima i Hercegovcima. Cilj kluba je promoviranje naših nauĉnih i kulturnih vrijednosti u Holandiji, te povezivanje i meĊusobno pomaganje sa nauĉnim i kulturnim ustanovama i pojedincima u BiH. Aktivnostima kluba ţeli se pokazati da Bosna i Hercegovina nije samo zemlja rata i stradanja, nego i kolijevka mnogih veoma školovanih i kulturnih ljudi.

Dr. Alma Djozic

Na skupštini je izabrano novo rukovodstvo kluba, koje predvode docent doktor nauka Alma Đozić, stomatolog iz Amsterdama (predsjednik kluba), te profesor dr Alan Hanjalić (potpredsjednik), sa tehniĉkog univerziteta u Delftu. Medju ostalim clanovima rukovodstva su: Dr. Ervin Sendijarevic, Dr. Kamenko Bulic, Edo Barak, Dr. Tarik Ustamujic i Dipl. ing. Ismar Bektasevic. Rukovodstvo ce iz



10

svog sastava izabrati sekretara i blagajnika. Izabrano je jedno tijelo koje ce imati savjetodavnu i nadzornu funkciju i vrsiti funkciju Komisije za prijem novih clanova. U ovo tijelo su izabrani iskusniji clanovi NAUK-a: akademik profesor Kemal Hanjalic, inace pocasni predsjednik kluba, Prof. Dr. Ferid Cengic, Dr. Elma Durmisevic, Dipl.ing.Becir Zecic, i Dr. Sivro Senail.

Klub će u narednom periodu pretrpiti organizacione promjene, kako bi se prilagodio holandskoj zakonskoj regulativi, te postao samostalno Udruţenje nauĉnika i kulturnih stvaralaca porijeklom iz BiH. Klub NAUK ce i dalje imati svoja dva predstavnika u Skupstini Platforme i zadrzat ce dobre odnose sa krovnom organizacijom dijaspora BiH u Holandiji Platformom BiH.

Sastanku je prisustvovala i ambasadorka BiH u Kraljevini Holandiji nj.e. Miranda Sidran- Kamišalić , koja je ocijenila da postoji veliki znaĉaj ovakovog udruţivanja naših ljudi, koji imaju ĉesto veoma vaţne i uticajne funkcije u obrazovnim, nauĉnim i drugim ustanovama u Holandiji. TakoĊe su neki od tih naših ljudi već priznati slikari, muziĉari ili pisci u Holandiji. Povezivanjem sa sliĉnim organizacijama u BiH bio bi veoma vaţan podsticaj za obostrani razvoj nauĉne i kulturne saradnje. Ambasadorka je posebno istakla kako smo ponosni na veoma visoko kraljevsko odlikovanje koje je prošle godine dobio ĉlan kluba, istaknuti profesor i akademik Kemal Hanjalić

MLADI IZ SRBIJE U POTOCARIMA: TADICEVE PORUKE SU MLAKE, SISTEM I DALJE

KRIJE DA JE U NASE IME POCINJEN GENOCID U SREBRENICI

Mladić je uhapšen iz prisile, tu nema iskrenog pokajanja, kaţu ovogodišnji uĉesnici "Marša mira".

Dvadesetak mladih ljudi iz Srbije uĉestovalo je u ovogodišnjem "Maršu mira" putem kojim su Srebreniĉani pokušavali izbeći golgotu 1995. godine. Za njih je sudjelovanje na "Maršu mira" i na obiljeţavanju godišnjice genocida u Srebrenici ĉin solidarnosti prema ţrtvama, ali i ĉin isprike. Kaţu da u Srbiji ima jako puno onih koji ţale zbog zloĉina koji u njihovo ime poĉinjen u Srebrenici. Od obiljeţavanja petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici, Goran Lazin, aktivista "Ţena u crnom" iz Beograda, bio je proteklih godinu dana inicijator brojnih edukativnih radionica za mlade u Srbiji na kojima se govorilo o genocidu u Srebrenici.



11

Odjek je bio slab, brojni mladi ljudi još uvijek ne prihvaćaju ĉinjenicu da se dogodio genocid. Naprotiv. Na raznim mitinzima veliki broj njih veliĉa Ratka Mladića i Radovana Karadţića, a za inicijative kakve provode "Ţene u crnom" još uvijek ne pokazuju interes. „Ja moram da kaţem da u Srbiji još uvek postoji ta jaka struja i nacionalistiĉka matrica koja je dominantna i koja vlada u Srbiji. To je ono što je najgore – što te mlade, buduće generacije, koje su se rodile 90-ih, kad je rat buktao – te generacije danas veliĉaju ratne zloĉince. To je zapravo plod tog zla 90-ih. Mi smo svjedoci da su ta djeca koja su se tada rodila, samo plod onog svega što se dešavalo 90-ih. Ne postoji još uvek jasno, iskreno suoĉavanje sa ratnim zloĉinima“, kaţe on. Goran Lazin opravdanje za ovakav odnos graĊana Srbije prema Srebrenici vidi u tamošnjoj politici koja još uvijek nije doţivjela ţeljeno preobraţenje. „Ako pogledamo – Ratko Mladić je uhapšen više iz prisile sa strane, od vani, od Evropske unije. To nije bio ĉin iskrenog pokajanja Srbije. Ovo, zapravo, što mi ovde ĉinimo, treba da radi drţava Srbija. Ako će organizovati ovakav jedan marš kao ĉin solidarnosti i saosećajnosti prema ţrtvama – jer bez toga, bez te iskrene kulture sećanja i saosećanja prema ţrtvama, nema pravednog i trajnog mira“, ocjenjuje Lazin. Ljudi u Srbiji ne znaju istinu Prošle sedmice predsjednik Srbije Boris Tadić u Sarajevu je rekao da svi oni koji u Srbiji veliĉaju Srebrenicu nisu njegovi prijatelji. Takva poruka mira je dobrodošla, kaţe Lazin, ali većina do sada izreĉenih poruka nije doprinijela bilo kakvom poboljšanju stanja kada je u pitanju odnos prema Srebrenici. Poruke su poruke, a sustav je nešto sasvim drugo, smatra Lazin. „One jesu vaţne i dobrodošle, ali ja ipak mislim da se ne radi dovoljno po tom pitanju, ne samo od strane Borisa Tadića već smatram da to treba kroz razne nivoe sistema drţave da se radi. To je najbitnije: da se buduća pokolenja, buduće generacije edukuju. Ljudi u Srbiji ne znaju ĉinjenice, ne znaju istinu šta se dogodilo u Srebrenici. Oni zapravo ne znaju, to je ono što se ne plasira u Srbiji, a treba da se plasira kroz medije. To se još uvek ne dešava“, smatra Lazin. Goran Lazin je mišljenja da je u Srbiji i ono što je napravljeno posljednjih godina za Srebrenicu posljedica europskih utjecaja na ovu zemlju kako bi se pribliţila europskim integracijama. „Ja mislim da to iskreno izvinjenje i priznanje genocida koji se dogodio, treba da potekne iz unutrašnjosti Srbije, iz same Srbije, a ne kao prisila Evropske unije. To je najbitnije. Kao ispunjenje uslova za evropske integracije, to moţda i moţe da se dogodi, ali, ako to ne doĊe iz same Srbije, onda to nema taj znaĉaj, nema tu iskrenost i pokajanje. Mi smo svjedoci da genocid nije priznat. Priznat je kao taj strašni zloĉin, ali nije imenovan onako kako je trebao – da se dogodio genocid“, kaţe on. Upravo to je i poruka ovih mladih ljudi koji su došli iz Srbije. „GraĊani i graĊanke Srbije moraju se suoĉiti sa ratnim zloĉinom koji je poĉinjen u njihovo ime, da bi buduća pokolenja mogla da izgrade tu nit i tu povezanost, da bi ponovo mogli da imamo povjerenje meĊusobno i ponovo mogli da ţivimo zajedno kao nekad“, rekli su oni. Bosna i Hercegovina posebno je osjetila zloĉinaĉku politiku koju su vodili Radovan Karadţić i Ratko Mladić - u ime Srbije i u ime Slobodana Miloševića. Zato mlade iz Srbije koji su se došli pokloniti srebreniĉkim ţrtvama danas ne ĉudi veliĉanje Mladića i Karadţića, jer takva je, kaţu, klima u Srbiji, ali ih ĉudi da ni nakon 16 godina brojni graĊani Srbije nisu shvatili pogrešno voĊenu politiku devedestih godina.



12

MAPA SA 15 ZAPISA O SREBRENICI U ARHIVU NIOD www.peterotto.nl

Od likovnog umjetnika Peter Otta redakcija Nase Bosne je obavjestena da je Holandski institut za istrazivanje rata, holokausta i genocida NIOD uvrstio dokumentacionu umjetnicku gradju u formi Mape sa 15 zabiljeski, koju je Nasa Bosna objavila u broju 26, o genocidu i masovnom stradanju Bosnjaka u Srebrenici 1995. godine. Mapa je od strane Instituta NIOD dobila visoku estetsku i dokumentacionu vrijednosnu ocjenu i registrovana je pod arhivskim brojem 3654.

--- Peter Otto

postbus 716

6800 AS Arnhem

tel: 06-23104476

www.peterotto.nl

http://www.peterotto.nl/

http://www.peterotto.nl/



13

UMJETNICKA PREZENTACIJA O SREBRENICI PETERA OTTA U KLUBU BOSNA RHEDEN-ARNHEM

Potocari, 10 juli 2010

Na poziv Bosanskohercegovacko Kluba “Bosna” Rheden-Arnhem poznati holandski likovni umjetnik Peter Otto prezentira 15 zabiljeski iz jedne posjete Bosni i Hercegovini Uvodnicar je Fako Dzigal. Prezentacija se sastoji iz dva dijela: citanje Petera Otta uz likovnu prezentaciju upecatljivih fragmenata sa ceremeonije sahrane zrtava genocida u Srebrenici 11 jula 2010. godine a zatim slijedi muzicki program sa odabranom bosanskom muzikom na harmonici.

Lokacija: de Grenspost Dennenweg 100 - 6823 MS Arnhem Petak 14. oktobra u 20.30 sati Ulaz je slobodan i svako je dobro dosao na ovu vecer



14

PREDAVANJE O SREBRENICI OMERA MUJAKICA ZA SREDNJOSKOLCE ALMERA DUBOKO IMPRESIVNO I NEZABORAVNO

U organizaciji udruzenje BiH “SANA” iz Almera Omer Mujakic je odrzao predavanje na temu SREBRENICA...GENOCID...RATNI ZLOCIN...ucenicima srednje skole “Het Baken Park Lyceum” iz Almera povodom godisnjice obiljezavanja Genocida nad Bosnjacima u Srebrenici izvrsenog sredinom jula 1995. Interesovanje za Genocid u Srebrenici je bilo izrazito veliko tako da je predavac Omer Mujakic odrzao dva predavanja u trajanju po 90 minuta za dvije vece grupe ucenika zavrsnih petih razreda pomenute srednje skole.

Omer Mujakic govori ucenicima Almera o genocidu i stradanju naroda u BiH

Rukovodstvo jednog od najaktivnijih bh. Klubova u Holandiji “Sana” sa njenim predsjenikom Elvedinom Kodzagom zasluzuje svaku pohvalu za ovaj projekat sirenja istine o najtezem zlocinu genocida koji je srpski agresor pocinio u Srebrenici i BiH. Jos vecu hvalu zasluzuje poznati drustveni radnik i ucitelj Bosanske skole u Amsterdamu Cazinjanin Omer Mujakic. Posrednik u pripremi i organizaciji predavanja u Srednjoj skoli "Het Baken Park Lyceum" bio je nastavnik drustvenih nauka Bart van der Linden. Na veliko iznenadjenja profesora Barta paznja ucenika je u toku predavanja bila maksimalna, vladala je gotovo apsolutna tisina iako je poznato da je tesko drzati "pod kontrolom" jedan razred a pogoto dva ili vise u jednom kabinetu i to u trajanju od dva sata, sto je Mujakicu bez problema uspjelo. Nastavnik Van der Linden istice da je tema Srebrenice danas u Holandiji aktuelna ali da ucenici do sada nisu culi cijelu istinu o tome.



15

Nakon predavanja, u kojem je Mujakic kombinovao teoriju, pricu i slike, reakcije ucenika su bile veoma interesantne. Iz sljedecih nekoliko primjera se moze vidjeti kako mladi Holandjani razmisljaju i gledaju na zlocin genocida u Srebrenici, o kome do sada nisu culi punu istinu: Zdravo Bart, Smatram da je ovo bilo jako interesantno predavanje. Cujemo mnogo toga o Drugom svjetskom ratu ali o ovoj temi ne. Smatram da je dobro da ste nam dali priliku da i o ovome cujemo vise. Prijateljski pozdrav, Nicko Jansen Hallo Bart, Ik vond het een interressante les. Je hoort veel over WO2 maar niet over dit onderwerp.Ik vond het goed dat jullie ons hier iets van lieten weten. Met vriendelijke groet, Nicko Jansen Dragi Bart, Bila je to jedna jako poucna lekcija. Duboko me je dodirnula posto sam dolazim iz Iraka i moji roditelji su to takodjer dozivljeli. Ova vrsta predavanja cini ljude svjesnim da su se u svijetu dogodile strasne stvari i da se one nazalost jos uvijek desavaju. Kao na primjer u Bahreinu, Siriji, Omanu itd. Pozdrav, Hind Beste Bart, Het was een zeer leerzame les. Het heeft me ook echt geraakt, omdat ik zelf uit irak kom en mijn ouders dit ook hebben mee gemaakt. Dit soort lessen maken mensen echt bewust van de erge dingen die in wereld gebeurd zijn en nog steeds gebeuren jammer genoeg. Bijvoorbeeld nu bahrein, syrie, oman etc. Ik hoop u hiermee voldoende te hebben geinformeerd. Groetjes, Hind Zdravo Bart, Bilo mi je jako zanimljivo da cujem price od nekoga ko je ove dogadjaje sam prezivio. Normalno, covjek ne razmislja o ovome tek tako sve dok ne stvori dublji uvid kroz predavanje kako se to stvarno desavalo. Mislim da je veoma interesantno da se ova vrsta

predavanja cesce cuju. Pozdrav, Danielle

Hallo Bart, Ik vond het interessant om zijn verhalen te horen en om te horen hoe iemand deze gebeurtenis zelf heeft ervaren. Normaal denk je er niet zo over na, terwijl ik door deze les meer heb ingezien hoe het er echt aan toe is gegaan. Ik denk dat het wel interessant is om dit soort lessen vaker te doen. Groetjes, Danielle

Dobra je ideja da se ovakvi casovi organizuju. Ovako dodjes u kontakt sa ljudima koji su to dozivjeli i to je uvijek bolje nego gledanje video snimaka bez objasnjenja i uvida u namjere. Isto je kao koncentracioni kamp u Pragu. Pozdrav, Roel Ja is wel leuk idee om te organiseren. Je komt in ocntact met mensen die het hebben meegemaakt dus dat is altijd beter dan video beelden kijken zonder uitleg of bedoeling. Net zoals in

Praag met concentratiekamp. Gr.Roel

Dragi Bert, Smatram lekciju veoma interesantnom. Malo je ljudi koji shvataju kako je to bilo strasno i zato je dobro da se o tome prica. Na ovaj nacin se izbliza upoznajemo sa velikim za nas anonimnim uzasnim zlocinima tako da i mi sami sada mozemo da saosjecamo sa zrtvama. Sto se mene tice veoma je interesantno! Teije Klein Beste Bart, Hierbij mijn reactie op de les. Ik vond het zelf erg interessant. Sowieso zijn er niet veel mensen die beseffen hoe erg het is geweest en daarom is het goed dat er over verteld wordt. Zo komen grote anonieme, gruwelijke misdaden ook wat dichterbij, zodat we zelf ook een beetje meeleven met de slachtoffers. Wat mij betreft dus erg interessant! Teije Klein



16

U slicnom tonu govore Sergio, Gwen, Sherrie M., Erik, Eline Wolswijk, Kristin, Joy Overweg, Sandra i ostali mladi i sada vec akademski gradjani Holandije, ocijenjujuci da je predavanje Omera Mujakica bilo veoma interesantno i poucno te da slicna predavanja treba ponavljati tako da svako moze razumijeti sta se u Srebrenici desilo i da se u buduce zlocini genocida ne bi ponavljali. Dzevad Kuric

IVO COLIC - VELIKI ZALJUBLJENIK U BiH

Otišao je veliki zaljubljenik u BiH Roterdam: Preminuo Ivo Colic U Roterdamu je nakon duge i teške bolesti preminuo Ivo Ĉolić, dugogodišnji istaknuti aktivista bh. zajednice u Kraljevini Holandiji. Smrt poznatog prijeratnog društveno-politiĉkog radnika u Modriĉi duboko je pogodila njegove brojne prijatelje i poznanike iz bh. zajednice meĊu kojima je bio jako omiljen i cijenjen. Bio je rado viĊen gost, kako meĊu njegovim Modriĉanima u iseljeništvu tako i skoro 20 godina na mnogim bh. skupovima gdje je kao vrstan govornik ĉesto nastupao. U Holandiju je došao kao izbjeglica 1992. nakon progona iz rodnog grada i odmah se ukljuĉio u formiranje svih najvaţnijih bh. asocijacija u ovoj zemlji, nerijetko nudeći i vlastiti dom u Roterdamu za prva okupljanja i sastanke. Potvrdio nam je to i Šefkija Hadţiarapovic, bivši predsjednik Platform BiH, krovne organizacije bh. graĊana u Holandiji koji je s Ivom od prvih izbjegliĉkih dana bio blizak prijatelj i koga je bolna vijest duboko pogodila. „Naš dragi Ivo dao je neprocjenjivo veliki doprinos u organizaciji i okupljanju graĊana BiH u Holandiji prvih godina. Posebno bih istakao njegov doprinos u formiranju prve BiH škole na bosanskom jeziku u Roterdamu, organizaciji „Wij voor vrede‟ (Mi za mir‟) a posebno je vrijedan njegov rad u Skupštini i uţem rukovodstvu Platform BiH. Do posljednjeg dana je radio u Udruţenju graĊana „Guber‟ Bratunac-Srebrenica. Nije ţalio vremena jer je vjerovao da je to, kako je govorio naš dug prema domovini Bosni koja mu je jako nedostajala. Nikada nećemo zaboraviti njegov istup na obiljeţavanju Dana ZAVNOBIH-a u Roterdamu: Svi mi ovdje moţemo biti i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, ali mi svi pripadamo i imamo jednu jedinu domovinu BiH‟, kazao nam je s emocijama, govori Šefkija Hadţiarapović, dugogodišnji Ivin prijatelj i saradnik u mnogim akcijama od interesa za bh. zajednicu u Holandiji. Više sagovornika Dnevnog avaza potvrdilo nam je da je otišao istinski zaljubljenik u Bosnu i Hercegovinu, spreman da uvijek pomogne drugog, posjeti bolesnog, a kao vrlo srdaĉan i društven ĉovjek rado je volio da mu se doĊe u posjetu i razgovara a najĉešća tema je bila bh. zajednica u Holandiji i rodna Posavina i Bosna. Iako je dobar broj Bosanaca i Hercegovaca na godišnjim odmorima u domovini, juĉer se na posljednjem ispraćaju pokojnika u Roterdamu okupio veliki broj njegovih prijatelja i poznanika da podijele tugu i bol s njegovim najbliţim. A.Husejnović



17

Ivo Ĉolić se rodio u Modriĉi 1942. godine, a nakon okonĉanog studija ekonomije u Beogradu vratio se u rodni grad gdje je obavljao najviše funkcije u Općini Modriĉa sve do poĉetka agresije na BiH, meĊu kojima i predsjednika Izvršnog odbora, bio je direktor nekoliko poznatih firmi ĉime je stekao ugled priznatog društvenog radnika ĉija se rijeĉ poštovala. Tako je bilo svih godina i meĊu njegovim zemljacima u izbjeglištvu, gdje nikada nije prebolio rodnu Posavinu. Povodom 10 godina postojanja Platforme BiH, Ivo Ĉolić je dobio Povelju za ukupni doprinos u radu Bosanskohercegovacke zajednice u Holandiji, što mu je posebno znaĉilo.

IN MEMORIAM: CORNELIS JACOB ROOSE – KEES

Autor: B.net

Objavljeno: 21. September 2011. 09:09:10

IM MEMORIAM

Cornelis Jacob Roose – Kees

Bestuurslid van onze Stichting – Član rukovodstva našeg Udruženja

20. 09. 1954. – 15. 09. 2011.

Je zult in onze herinnering blijven voortleven Rust in vrede lieve vriend

Nastavit ćeš ţivjeti u našim sjećanjima Poĉivaj u miru dragi prijatelju

BOSNIAKS STICHTING MOST Nederland - Holandija



18

Fra Petar Jeleč, profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu:

DAYTONSKI USTAV JE LUDJACKA KOSULJA NAVUCENA NA SVE NAS U BiH

I DOK NE DODJE DO RADIKALNE PROMJENE OVOG USTAVA I UKIDANJA OBA ENTITETA STANOVNICIMA BiH SE NE PISE DOBRO

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

Na iznošenje mojih osobnih stavova o aktualnim društveno-politiĉkim prilikama niti su imali niti će imati ikakvog utjecaja pohvale, pokude ni pritisci. Svatko ima potpuno pravo ne slagati se s mojim stavovima i s tim nemam nikakvih problema. No, nikome ne dopuštam da mi ograniĉava pravo na iznošenje vlastitih razmišljanja....Danas se ta razlika izmeĊu bosanskih i hercegovaĉkih fratara smanjuje jer i jedni i drugi su, kao uostalom i većina katoliĉkog klera u BiH, pod velikim utjecajem pogubne HDZ-ovske kamarile koja je, sakralizacijom politike i sumnjivim donacijama uvelike kompromitirala sluţbenike Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini.... Vjerske zajednice su 90-ih godina s pravom traţile da postanu dio demokratskog društva i da imaju odreĊeni utjecaj na pojedina zbivanja. No, kada jednom postanete ravnopravan ĉlan društva, onda

morate biti spremni i na kritiku svojeg djelovanja....Moţe se općenito zakljuĉiti kako ova epizoda u povijesti Katoliĉke crkve nije uopće tako slavna i svijetla kakvim ju se ţeli prikazati u pojedinim crkvenim tiskovinama, niti tako jednoznaĉno mraĉna kako su je prikazivali Viktor Novak i ostali komunistiĉki i velikosrpski historiografi.... kao što su tada Boban i Karadţić više nego sloţno radili na uništavanju ove zemlje, danas u Dodiku i Ĉoviću imaju više nego „dostojne“ nasljednike u istom tom procesu. To su dvojica kriminaliziranih politiĉara, ogrezlih u milijunske malverzacije, koji već godinama iscrpljuju graĊane ove zemlje naoĉigled ĉitave meĊunarodne zajednice koja licemjerno poziva na

unutarnji dogovor s ljudima s kojima dogovora ne moţe biti....Daytonski ustav je luĊaĉka košulja

navuĉena na sve nas u Bosni i Hercegovini, to je ustav koji je legalizirao etniĉko ĉišćenje i tvorevinu nastalu na zloĉinu - Republiku Srpsku..... Pokušao sam s njim uraditi intervju negdje u maju ove godine, ali me zamolio da odloţimo za nekoliko mjeseci, jer tada je, kako je rekao, bio veoma zauzet. Kada sam mu se ovih dana ponovo obratio sa istom ţeljom, podsjetivši ga na njegovo majsko obećanje, prihvatio je ali uz molbu da ne budemo opširni, jer je, kako reĉe, opet itekako zauzet. Zato sam mu postavio manje pitanja nego što to inaĉe ĉinim sa svojim sagovornicima, ali i u ovih deset odgovora fra Petar je, na njemu svojstven naĉin, rekao mnogo toga. Naroĉito na "vruće" teme. Poštovani fra Petre! Općepoznato je da svoje stavove o nekim vrućim bh. (i šire) temama iznosite argumentirano, otvoreno, "ni po babu, ni po striĉevima/amidţama" i bez dlake na jeziku. Jedni Vas zbog toga hvale i podrţavaju, drugi kude i napadaju. Bili ste izloţeni i pritiscima od strane crkvenog vrha. Kako doţivljavate reakcije jednih i drugih i jeste li se, zbog ovih drugih, imalo pokolebali do sada? JELEĈ: Na iznošenje mojih osobnih stavova o aktualnim društveno-politiĉkim prilikama niti su imali niti će imati ikakvog utjecaja pohvale, pokude ni pritisci. Svatko ima potpuno pravo ne slagati se s mojim stavovima i s tim nemam nikakvih problema. No, nikome ne dopuštam da mi ograniĉava pravo na iznošenje vlastitih razmišljanja.



19

Postoji li razlika izmeĊu današnjih bosanskih i hercegovaĉkih franjevaca i u ĉemu se, eventualno, sastoji? Šta je tu eventualnu razliku generiralo? JELEĈ: Razlike svakako postoje, a bile su s obzirom na politiĉke dogaĊaje znatno izraţenije i vidljivije tijekom zadnjeg rata kada su bosanskim franjevcima od pojedinih „uglednih“ hercegovaĉkih franjevaca bliskih HDZ-u odašiljane poruke kako oni više nemaju što raditi u Bosni i Sarajevu koji su izgubljeni za Hrvate. Taj dio hercegovaĉkih franjevaca bio je u tom vremenu financijski, politiĉki i interesno usko povezan s herceg-bosanskom politiĉkom vrhuškom ĉija je politika uvelike naštetila ovoj zemlji i vlastitom narodu. Neki od njih, koji bi voljeli da se o tome više ne priĉa jer se sad uvelike bave „duhovnošću“, svakako su odgovorni za ono što se tada dogaĊalo, barem zbog grijeha propusta, ako ne i za nešto teţe od toga. Bilo je na svu sreću i drukĉijih primjera meĊu hercegovaĉkim franjevcima koji su se odgovornije i humanije ponijeli prema onomu što je tadašnja hrvatska politika radila u Bosni, no oni su naţalost bili u velikoj manjini. Danas se ta razlika izmeĊu bosanskih i hercegovaĉkih fratara smanjuje jer i jedni i drugi su, kao uostalom i većina katoliĉkog klera u BiH, pod velikim utjecajem pogubne HDZ-ovske kamarile koja je, sakralizacijom politike i sumnjivim donacijama uvelike kompromitirala sluţbenike Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini. Kako su se, po Vašim spoznajama, postavile vjerske zajednice u BiH u odnosu na kritike izvana i iznutra? Smiju li se one (ili njihovi istaknuti pojedinci) zapravo kritizirati i imaju li one/oni, s druge strane, svoje vjerne apologete? JELEĈ: Naše vjerske zajednice vrlo teško prihvaćaju kritiku izvana, a još teţe onu koja dolazi iznutra. Metode kojima se koriste u ušutkavanju „neposlušnih“ pojedinaca su prokušane i imaju vrlo dugu tradiciju. Vjerske zajednice su 90-ih godina s pravom traţile da postanu dio demokratskog društva i da imaju odreĊeni utjecaj na pojedina zbivanja. No, kada jednom postanete ravnopravan ĉlan društva, onda morate biti spremni i na kritiku svojeg djelovanja. Kod nas imate ţalosne sluĉajeve da se npr. kritika nekih postupaka reisa Cerića odmah proglašava islamofobijom, sliĉno kao što se i kritika pogrešnog djelovanja pojedinih biskupa ili svećenika odmah tumaĉi kao mrţnja na Katoliĉku crkvu ili ĉak na samoga papu. Besmislene su to analogije koje nemaju veze sa demokratskim uzusima i kojima se zapravo ţeli religiozne prvake uĉiniti nedodirljivima u njihovoj moći. Sada ću biti konkretniji: kako komentirate da su za neke poslenike javne rijeĉi, bliske IZ BiH, gospoda A. Silajdţić, E. Karić, R. Hafizović zapravo, problematiĉni? JELEĈ: Nisam upoznat s detaljima svega onoga što IZ zamjera tim ljudima, no smatram kako reis ef. Mustafa Cerić nanosi veliku štetu muslimanima u Bosni i Hercegovini, da neke njegove izjave unose nemir ne samo meĎu Hrvate i Srbe, nego uzrokuju i velike podjele meĎu samim Bošnjacima. Cerićeva retorika je neprimjerena jednom vjerskom poglavaru koji mora biti svjestan posljedica izgovorenih riječi. Općenito govoreći, njegovo djelovanje nimalo ne doprinosi smirivanju tenzija u ovoj zemlji, nego ih još više produbljuje. Nadam se da će sljedeći reis vratiti ugled IZ-u koji je znatno poljuljan otkad joj je na čelu efendija Cerić. Komunisti su ocijenili ulogu Katoliĉke crkve u BiH za vrijeme endehazije kako su ocijenili, a neki od aktuelnih crkvenih i politiĉkih prvaka u BiH imaju drugaĉiji pristup. Do kakvih ste Vi spoznaja došli radeći svoju doktorsku disertaciju na tu temu?



20

JELEĈ: Komunistiĉka historiografija je, ne praveći razliku meĊu pojedinim crkvenim ljudima, izjednaĉila cjelokupno djelovanje Katoliĉke crkve u NDH s ustaškim reţimom i vrlo ĉesto proglašavala katoliĉke svećenike predvodnicima ustaških zloĉina. Crkvena historiografija od devedesetih godina pravi istu pogrešku uljepšavanjem ovog perioda povijesti, ne nalazeći nikakvu odgovornost pojedinih struktura Katoliĉke crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata. Stvari su puno kompleksnije od ta dva pogrešna pristupa i pokazuju kako su neki prelati i svećenici svojim djelovanjem nanijeli veliku štetu ugledu Katoliĉke crkve, bilo obnašanjem drţavnih funkcija u ustaškoj administraciji, bilo pisanjem huškaĉkih tekstova protiv Ţidova, Srba i dr. No bilo je i onih prelata i svećenika koji su spasili obraz Katoliĉke crkve u tom vremenu. Ovdje nemamo prostora da ulazimo u sve detalje tog kompliciranog odnosa. Moţe se općenito

zakljuĉiti kako ova epizoda u povijesti Katoliĉke crkve nije uopće tako slavna i svijetla kakvim ju se ţeli prikazati u pojedinim crkvenim tiskovinama, niti tako jednoznaĉno mraĉna kako su je prikazivali Viktor Novak i ostali komunistiĉki i velikosrpski historiografi. Ranih 90-tih funkcionirala je osovina Karadţić-Boban, danas Dodik-Ĉović. Vidite li tu neku analogiju ili naslijeĊe neĉije politike iz posljednje decenije prošloga stoljeća? JELEĈ: Naravno da vidim: kao što su tada Boban i Karadţić više nego sloţno radili na uništavanju ove zemlje, danas u Dodiku i Ĉoviću imaju više nego „dostojne“ nasljednike u istom tom procesu. To su dvojica kriminaliziranih politiĉara, ogrezlih u milijunske malverzacije, koji već godinama iscrpljuju graĊane ove zemlje naoĉigled ĉitave meĊunarodne zajednice koja licemjerno poziva na nutarnji dogovor s ljudima s kojima dogovora ne moţe biti. Poĉetkom ove godine u Banja Luci je odrţan tzv. "nauĉni skup" o poloţaju Hrvata u RS, u kojem je pristao da uzme uĉešća, izmeĊu ostalih, i prof. dr. Zdravko Tomac, naprimjer. Koliko ozbiljno treba shvatiti tu sesiju, pogotovo kakvo uporište ima u bilo kojoj znanosti te koga u Rs, na poziciji tzv. potpredsjednika, zapravo, predstavlja izvjesni Emil Vlajki? JELEĈ: Na tom Vlajkijevu „znanstvenom skupu“ okupio se veliki „trust hrvatskih mozgova“ udivljenih Republikom Srpskom i njezinim „konaĉnim rješenjem“ hrvatskog pitanja. Kakav potpredsjednik, takav i „nauĉni skup“ na koji zapravo ne vrijedi trošiti rijeĉi. Bila je to sasvim beznaĉajna manifestacija s još beznaĉajnim sudionicima, oĉito dobro plaćena iz Dodikova proraĉuna sve kako bi se skrenula paţnja s pravih problema Hrvata u RS-u. Bili ste kritiĉni prema vrhu Katoliĉke crkve u RH tijekom posljednje predizborne predsjedniĉke kampanje od prije nepune dvije godine. Šta je bila suština Vaše kritike i kako ocjenjujete dosadašnje predsjednikovanje g. Josipovića posebno kada je rijeĉ o njegovom odnosu prema srbijanskom predsjedniku Tadiću, pa i prema Dodiku? JELEĈ: Tad sam nastupio iz principijelnih razloga jer se Ivu Josipovića iz odreĊenih krugova Katoliĉke crkve diskvalificiralo na sasvim neprimjeren naĉin, i vrijeĊalo ga se samo zato što se Josipović izjašnjavao agnostikom. Tada sam izriĉito rekao da ne znam kakvu će politiku voditi Ivo Josipović i kakav će biti predsjednik, no da on, kao i svaki drugi ĉovjek ne smije biti diskriminiran ili ocrnjivan zbog toga što nije vjernik. Isto bih postupio i danas, bez obzira radilo se opet o Ivi Josipoviću ili o nekom drugom pojedincu. Što se pak tiĉe Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini, odnosa prema Borisu Tadiću i Miloradu Dodiku, ona je više nego razoĉaravajuća i o tome sam više puta otvoreno i argumentirano pisao. Ne vidim ni u njegovom predsjednikovanju u Hrvatskoj nikakve „nove pravednosti“ koju je najavljivao u svojoj predizbornoj kampanji.



21

Po dejtonskom Ustavu naša zemlja ne može funkcionirati, to je više nego očigledno. Ali, mi imamo Ustav RBiH kojeg niko u parlamentarnoj proceduri nije proglasio nevažećim, kao što ni ovaj, dejtonski, nije proglasio važećim. Šta mislite o tim faktima? JELEĈ: Daytonski ustav je luĊaĉka košulja navuĉena na sve nas u Bosni i Hercegovini, to je ustav koji je legalizirao etniĉko ĉišćenje i tvorevinu nastalu na zloĉinu - Republiku Srpsku. MeĊunarodna zajednica je ovim ustavom napravila frankeštajn-drţavu koja ne moţe normalno funkcionirati, i sve dok ne doĊe do radikalne promjene ovog ustava i ukidanja obaju entiteta, stanovnicima BiH se ne piše dobro. Dosadašnje djelovanje meĊunarodne zajednice, meĊutim, ne budi optimizam i nadu u bolju budućnost. Većina meĊunarodnih zvaniĉnika išla je i ide na ruku rušilaĉkoj eres-ovskoj politici. Hvala Vam velika za ovaj razgovor. JELEĈ: Hvala Vama i pozdrav Vašim ĉitateljicama i ĉitateljima, ĉitavoj bosansko-hercegovaĉkoj dijaspori i svim našim ljudima bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili ideološku pripadnost. Razgovo vodio: Bedrudin GUŠIĆ (280) 14.09.2011.

LJUDI ODAVNO NISU ONO ŠTO JESU

H. Dzananovic eglendise sa Dr. E.Sendijarevicem

Ĉitajte odgovore na pitanja: Postratne traume, ''Prozac generacija,'' ''Imidţ ţrtve,'' ''AnĊeo smrti,'' Stres,

Neuroze, Psihoze...na koje je odgovarao Dr. Ervin Sendijarević. Neuropsihijatar-subspecijalista-gerontopsihijatar, sa holandskom adresom. 09.08.2011. godina.

Dok eglen teĉe, pomislih, na brzinu, da mi šta ne promakne, Boţe jesu l' ovi Evropejci normalni kad misle da smo mi, nakon svega, normalni. Odgovor se sam nametnuo: da su normalni do ovog, bar u poznatim razmjerama strahota, ne bi ni došlo. Na ţalost, uzelo je to maha i raširilo se...Ljudi odveć



22

dugo nisu ono što jesu. Razgovarao: Halil Dţananović

BH Magazin: Dr. Sendijareviću, svojevremeno sam publikovao jedan tekst-analizu, naslovljenu “Imidţ

ţrtve”. Ne bih se upuštao u banalne reakcije, (jer sam ih i oĉekivao), pojedinih ĉitaoca, dok su drugi

pljeskali toliko jako da mi i dan danas zvoni u ušima. Koliko je, zapravo, opasno usvajati Imidţ ţrtve? Moţe li ţrtva u nama da ima ljudsko obliĉje umjesto nekog drugog? Dr. Sendijarević: Imidţ je popularni naziv za ono što se u psihologiji podrazumijeva kao jedan od oblika ponašanja, ispoljavanja svoje liĉnosti. Svi ljudi svjesno i nesvjesno biraju ili uzimaju jedan oblik ili više oblika ponašanja kao svoj patron pod kojim se osjećaju bolje zaštićenim, postaju prepoznatljivi u društvu ili imaju osjećaj da će na taj naĉin jednostavno bolje proći u ţivotu. To podrazumijeva odreĊenu strategiju koju mi u psihijatriji nazivamo odbrambenim mehanizmima. Koliko to, eventualno, odudara od karakternih osobina liĉnosti i koliko to odudara od opšte prihvaćenih vrijednosti i normi u društvu je predmet kojim se bavi, u kolektivnom smislu, sociologija a u individualnom smislu socijalna psihijatrija i psihologija. Postoje, grubo reĉeno, pozitivno-konstruktivni oblici ponašanja i adaptacije koji doprinose duhovnom razvoju individue, ali isto tako i negativni koji mogu privremeno ĉak i pomoći da se riješi neki problem, ali dugoroĉno dovodi do razoĉarenja i srozavanja, što ne doprinosi razvoju individue niti zajednice u kojoj ţivimo te vremenom dolazi do otuĊenja i stvaranja bolesnog stanja. Ĉesto se dešava da ljudi, umjesto pravog puta, biraju kraći, lakši alternativni put da stignu do svojih ciljeva, ali se na kraju ipak izgube u svemu tome, nakon ĉega se pojavljuju štetne posljedice. U veĉini sluĉajeva se to dešava nesvjesno, gdje se ĉovjek upušta u nešto za što nema baš dovoljno umnog ili fiziĉkog pokrića, pa onda naša podsvijest sama uzima neku alternativnu rutu kako bi ipak pronašla ţeljeni cilj. Ako i dostigne taj zamišljeni cilj onda ipak nastupi razoĉarenje jer vidi, tek tada, da iza toga postoji samo duboki ponor. Jednostavno, bez vizije i kontinuiteta je teško razmišljati o budućnosti. Naţalost, još uvijek je veliki broj ljudi psihopata ubijeĊenih da cilj opravdava sredstvo, gdje surovo uništavaju ili zloupotrebljavaju druge, koji im se naĊu na putu a kasnije jedu sami sebe jer im je taj duhovni kanibalizam jednostavno prešao u naviku. Da bi ĉovjek izbjegao ovakve disonancije a ipak zadovoljio svoju ţivotnu potrebu za blagostanjem, treba da intenzivno izgraĊuje svoj um ili ako ne ţeli ili ne moţe da to ĉini da onda svojim radom, skromnošću i vjerom uĉini sebe i druge sretnim, što ĉesto ispadne daleko većim i ljudskijim nego bespoštedno srljanje za uspjehom i srećom izvan samog sebe. ''Ĉovjek nije ono što misli da jest nego ono što drugi misle o njemu'' i još da nastavim mislima našeg velikog uĉitelja S, Frojda; ''svako naše mišljenje o drugima je ustvari naša sopstvena ispovijest.'' To bi bila neka vrsta psihosocijalne dinamike ponašanja i stvaranja imidţa. U zadnjim godinama su naĉinjena nauĉna otkrića da su pojedini oblici psihopatološkog ponašanja i bolesti ovisnosti u velikoj mjeri rezultat promjena u podsvjesnom ,takozvanom “brain pleasure centre” u mozgu. Time se ţeli naglasiti da su oblici ponašanja i bolesti ovisnosti više poremećaj moţdanog organa koje ĉovjek ne moţe svjesno da reguliše. Na osnovu toga se sada uveliko pokušavaju lijeĉenja klasiĉnim medicinskim metodama a jedna od najnovijih, atraktivnijih je transkranijalna moţdana elektrostimulacija TCS, gdje se uvoĊenjem supertankih elektroda u moţdane centre pokušava stimulisati normalna funkcija tih moţdanih centara. Ovo je samo jedan od niza modernih nauĉnih spoznaja koji sve više dokazuju da su ljudsko tijelo i psiha jedno neraskidivo jedinstvo te se sve više napušta zastarjela podjela na psihiĉke i tjelesne bolesti. Svaki ĉovjek moţe da bude ţrtva nekih prirodnih ili ljudskih okolnosti pod kojim njegova fiziĉka ili duhovna egzistencija ozbiljno dolazi u pitanje. Tada se bude i nadjaĉavaju ţivotinjski nagoni za opstankom. Samo umnobolni i nesvjesni ostaju da budu stradalnici ţivotnog ugroţavanja. Ţrtva i ţrtvovanje podrazumijeva ritual dobrovoljnog davanja svog ili tuĊeg ovozemaljskog ţivota u ime nekih viših ciljeva, prema ranije utvrĊenom najĉešće religioznom ritualu. Svjesno suprotstavljanje ţivotnoj opasnosti u cilju zaštite ljudskih ţivota pa i po cijenu ugroţavanja sopstvenog ţivota je po meni herojstvo i predstavlja najviši oblik ljudske svijesti, koji ne dozvoljava da ga ovlada ţivotinjski nagon za opstankom po svaku cijenu. Ţrtve i heroji su prema tome, po meni, jasno definisani. Stvaranje imidţa



23

ţrtve je neprirodna i nakaradna pojava i nema baš ništa sa stalno prisutnom, na ovaj ili onaj naĉin, neposrednom ţivotnom ugroţenošću. To na neki naĉin vrijeĊa pojam ţrtve i heroja u pravom smislu rijeĉi. Mislim da postoje i svjesni profiterski, politiĉki, religiozni i socijalni pokušaji vještaĉkog odrţavanja ''imidţa ţrtve,'' i to svuda u svijetu kad se dešavaju ratovi ili velike nesreće. I što je napogubniji i najgori

sluĉaj kad se svjesno na monstruozan naĉin uništavaju ljudski ţivoti, za ostvarivanje privatnih ''ideala'' i

cijljeva, u kom su, recimo, Srebrenica i Vukovar drastiĉni najsvjeţiji primjeri. Strahovito me pogaĊa to kvaziduhovno, medijsko-politiĉko i profitersko izţivljavanje iznad mezarja i grobova onih kojih više nema. (Prive: Ovdje ne mogu a da ne iskoĉim iz svog profesionalnog okvira i ne pustim mojim ljudsko- bosanskim emocijama na volju. Sit sam toga da mene i moj narod još uvijek nazivaju ţrtvom, jadnikom, ugroţenim i unesrećenim! Sit sam laţnih krokodilskih suza-cijelog svijeta, sit sam pognutog drţanja, ispruţene ruke, kukanja i plakanja, pred velikim i malim. Ne treba nama Bosancima nikakva sadaka, niti tutor, jer nismo maloumni niti smo bogalji. Mi zahtijevamo samo naše pravo na ţivot kao sav ostali svijet. Jer, eto, nekim ĉudom smo preţivjeli i opstali sva ova stoljeća. Ţrtve svoje pokopali i zbrinuli, sjećanje u gene urezali! Sad, samo ĉvrsto, dalje, sa pogledom zakovanim u budućnost. Oni koji nas zavlaĉe u prošlost oĉito nemaju ništa da nam ponude za budućnost i bolje da se sklone, jer mi hoćemo da ţivimo! dalje i dalje. Onima koji misle da je negdje bolje nego u Bosanskoj avliji, kapije Drine i Save su im otvorene pa nek idu, sretno, što prije, tamo, jer je to bolje i za njih i za nas. A ja sam siguran da bolje avlije od naše, Bosanske, neće nigdje naći; tako mi sevdaha i meraka Bosne Srebrne, Dabro-

Bosanske, Bosne prkosne od sna!

BH Magazin: Dr. Sendijareviću, svojevremeno sam, u jednom tekstu, tokom pobune protiv NATO-vih

bombi, njihove pilote nazvo Prozac generacijom. Posluţio sam se navodima nekih medicinskih

struĉnjaka da je Prozac dao najbolje rezultate u lijeĉenju post ratnih trauma. (ili je to bila, još jedna u

nizu, klopka ''navlakuša'' svjetskog farmaceutskog lobija? ) Šta je to posttraumatski stresni poremecaj PTSP?

Dr. Sendijarević: PTSD, PTSP, PTSS i još neke druge skraĉenice se koriste za Posttraumatski stres-sindrom ili bolest te zbog toga postoji nekoliko varijacija u skraĉenicama koje se upotrebljavaju u

Ameriĉkoj i Evropskoj nomenklaturi, a koje se u praktiĉnom smislu svode na manje više jednu uzroĉno-

posljediĉnu vezu i strategiju lijeĉenja. PTSS ima puno razliĉitih kategorija i to je više za profesionalno-nauĉne diskusije koje za ĉovjeka koji se ne bavi ovim nauĉnim istraţivanjem ništa posebno ne znaĉe.

Sva ova stanja se odlikuju manje ili više neobjašnjivim napadima straha: izraţenim depresivnim raspoloţenjem, osjećanjem smanjenog umnog i fiziĉkog kapaciteta, povećanjem razdraţljivosti,

neobjašnjivom napetosti, smanjenjem interesa za okolinu, apatijom, i što je veoma vaţno naglasiti;

pojavom noćnih mora sa ponovnim doţivljavanjem ili preţivljavanjem traumatskih momenata koji imaju

veze sa stvarnim psihiĉkim i fiziĉkim traumama iz bliske ili daleke prošlosti. Posttraumatski sindrom nije vezan samo uz ratne traume jer se u velikom broju javlja i u gotovo svim drugim oblicima intenzivnog traumatskog dogaĊaja. Nitko nije imun na ovaj sindrom, ali isto tako postoje velike individualne razlike, tako da u jednoj grupi izloţenoj istoj traumi mnogi i ne dobiju posttraumatski sindrom. Ovo ĉesto dovodi do negativnih reakcija i razliĉitih tumaĉenja, kod pokušaja uniformisanja ili bagateliziranja ovog sindroma. Ĉesto se osobe sa PTSS javljaju doktorima sa ţalbama da se noću bude okupani u znoju, uzrokovanom intenzivnim osjećajem straha, zbog uţasavajućeg polusna, noćnih mora. Taj strah i napetost se podsvjesno prenose i u sfere svakodnevnog ţivota i sve više ugroţavaju svakodnevno funkcionisanje unesrećenih. Ĉlanovi uţe porodice se obiĉno uplaše jer im njihovi bliţnji postanu pomalo strani, razdraţljivi, povuĉeni u sebe same, ponašajući se ponekad implusivno, agresivno ili pak prekomjerno piju ili puše i teško se mogu obuzdati u svim tim negativnim, za njih teško objašnjivim, promjenama. Pacijenti se osjećaju bespomoćno: uništeno, napušteno i ako im se ne pomogne onda

zapadaju u još gora stanja najteţe depresije i psihoze. Što se tiĉe Prozaca definitivno je ustanovljeno da taj lijek moţe donekle da pomogne kod PTSS. Ta



24

ameriĉka groznica sa Prozacom je kulminirala prije desetak godina uz pomoć svijetskog hit-filma

“Prozac” pa je taj lijek, tim reklamnim manevrom, postao toliko popularan da je poprimio oreol univerzalnog lijeka za gotovo sva psihiĉka negativna stanja, a ne samo PTSS. Zato je ta generacija Amerikanaca prozvana ''Prozac generacijom'' jer su skoro svi ţeljeli da isprobaju efekat tog ''univerzalnog'' lijeka. MeĊutim, Prozac je samo jedan u nizu od pedesetak drugih lijekova te vrste koji

daju ĉesto i bolje rezultate od samog Prozaca. Evropu, na sreću, nije potpuno zahvatila ta ''Prozac

groznica'' a i psihijatri, uz saglasnost kućnih doktora, su zadnjih godina postali puno kritiĉniji, glede Prozaca, tako da se taj lijek znatno preciznije preporuĉuje i propisuje. Na kraju krajeva, odavno je već poznato i nauĉno dokazano da efekat bilo kojeg lijeka najviše ovisi o onome tko ti ga daje, a manjim dijelom od njegovog hemijskog sastava. Samo lijeĉenje PTSS je izuzetno kompleksno i ne moţe biti uspješno samo upotrebom nekih lijekova. Terapija, psihoedukacija, razgovori i socijalna briga za ove pacijente je ustvari mnogo efikasnija i od samih lijekova. Nerazumijevanje i mala tolerancija za ove pacijente kako u porodici tako i u društvu su ĉesto razlog da oboljeli izgube potpuno volju za daljim ţivotom ili ga puste da teĉe mimo njih samih. Porodica u svemu ovome igra i te kako znaĉajnu ulogu jer samim svojim razumijevanjem, tolerancijom i podrškom moţe u mnogome da olakša ţivot pacijentima. Zato bi trebali da proĊu struĉnu psihoedukaciju i pacijent i porodica u kojoj svi jednostavno nauĉe da jedni druge razumiju i adekvatno reagiraju u meĊusobnim komunikacijama. Ljudi koji nisu porodiĉni, morali bi da sa drugima uspostave komunikaciju i to, prije svega, sa onima koji ih razumiju. I što je još vaţnije da strogo izbjegavaju konfrontacije, kontakte, ponude za pomoć od strane laika koji, nesvjesni liĉne odgovornosti, misle da sve mogu, smiju, znaju i umiju.

BH Magazin: Doktore Sendijareviću, hvala vam na odvojenom vremenu za naš razgovor u moje i u ime

naših ĉitaoca-posjetioca. Kaţem hvala iz razloga što, po mom skromnom poimanju, ovaj razgovor, osim zanimljivosti vaše ţivotne priĉe, moţe dati i neke odgovore na pitanja koja nas muĉe, ali i mi

muĉimo njih jer smo nespremni da se suoĉimo sa stalnim promijenama, u nama i oko nas. Ustaljen (uvrijeţen ) manir da se jednostavno mora biti dobro, odvlaĉi nas od realnosti po kojoj je potrebno,

pogotovu u današnjem trusnom vremenu, s bremenom najgorĉijeg ratnog iskustva, obratiti paţnju na

hemijske procese u sebi, te na vrijeme potraţiti savijet. Ne biti zatvoren, jer je to najpogubnije. Dr. Sendijarević: Naši geni i biološko nasljedstvo nauka tek poĉinje da otkriva. Još će dugo vremena proći da se od banalnog eksperimentalnog kloniranja i ubrizgavanja stam-ćelija u ljudsko tijelo, nauĉnim metodama doĊe do pravih i sigurnih metoda genetske modifikacije, što će onda vjerovatno riješiti ogromni broj problema u medicini i uĉiniti da granica izmeĊu ţivota i smrti izblijedi. U ovom trenutku ljudske istorije su socijalni faktori priliĉno dobro poznati i mogu da se prilagoĊavaju već ustaljenim metodama pa se u praktiĉnom smislu moţemo slobodno sa tim socijalnim faktorima bolesti uzeti u koštac. To znaĉi za sve nas, i zdrave i bolesne, da trebamo maksimalno koristit tu mogućnost socijalne komunikacije i veoma hitro reagovati na nehumane loše primjere. Kako se ti ekscesivni oblici negativnog ponašanja ne bi ''privremeno'' smatrali kao normalni. A što se tiĉe bremenitih vremena i ratova te masovnih devijacija u društvu mislim da se malo ĉini na prevenciji. Da smo bili malo više energiĉni i hrabri u osudi asocijalnih postupaka mnoge loše stvari se ne bi ni desile. Pad Vukovara ili pad Srebrenice nisu sami po sebi neka posebna tragedija u istoriji ratovanja. Tragedija je to da se genocid desio poslije tih padova, uz zastrašujuće veliku brojku posmatraĉa, koji moţda nisu mogli da sprijeĉe pad gradova, ali su zasigurno mogli da sprijeĉe genocid! Nenormalne pojave u ratovima ne smijemo tolerisati i ĉekati neko bolje vrijeme. Preko 8.000 ţrtava Srebrenice sad nema ništa od ovih meĊunarodnih sudova, jer intervencija da se sprijeĉi genocid je bila realno moguća i to ne bi bilo nikakvo miješanje u sukob izmeĊu zaraćenih strana na Balkanu. Ne sprjeĉavanjem genocida ugled Ujedinjenih Nacija je totalno srozan. Amerike i Evropske Unije. Ne znam da li će ikad više doći do rehabilitacije njihove vjerodostojnosti u širokim svjetskim masama. Ako je Srbija javno osuĊena zbog ne sprjeĉavanja genocida onda i ove Svjetske moćne organizacije trebaju da dobiju javnu osudu jer nisu ništa uĉinili na sprjeĉavanju genocida, a same su pravno utemeljile taj pojam. Ovo mi doĊe nekako kao



25

kadija te tuţi, kadija ti sudi. Obiĉni ljudi se ovim i ovakvim ĉinom uvode u neku vrstu košmara iz kojeg samo rijetki mogu samostalno i normalno da izaĊu. BH Magazin: Dr. Sendijareviću, da se vratimo na poĉetak ove priĉe, u Zenicu gdje ste roĊeni, odnosno u Modriĉu u kojoj ste zapoĉeli vaše školovanje. Jeste li kao djeĉak već imali jasne snove o vašem budućem pozivu ili su studije Medicine došle kroz neke druge okolnosti? Dr: Sendijarević: Kao djeĉak i srednjoškolac bio sam veoma zaintersovan za sve oblike kulturnih dogaĊanja. Pošto nije bilo velikih mogućnosti u jednoj kasabi onda sam se maksimalno naslaĊivao knjigama te brojnim angaţovanjem u dramskim, folklornim i muziĉkim sekcijama, kulturno-umjetniĉkih društava te u sportskim klubovima. Gimnazija mi je bila samo kao neka baza. Ja sam jednostavno odrastao na ulicama modriĉke ĉaršije. Taman kad sam se ustalio u ĉaršiji, kao momak, morao sam ići na studije u veći grad-Tuzlu. Mnogo me zanimala kultura i socijalna zbivanja koja se i nisu doticala mog budućeg zanimanja što me je uveliko opustalo i omogućavalo da studije završim bez neke muke i prekomjernog naprezanja. Izbor studija medicine je bio u velikoj mjeri pod uticajem moje sestre. Naime, sestra je ţeljela da skupa idemo na medicinu jer je već bila naviknuta na moje prisustvo u njenoj blizini, od osnovne do završetka gimnazije. I mojim roditeljima je odgovarao takav plan sa finansijske strane gledišta.Tako da smo nas dvoje skupa završili i medicinske fakultete. Kasnije sam se sam u sebi pitao šta je to uticalo na mene da izaberem ovo zanimanje jer sam već na kraju studija maštao o specijalizaciji neuropsihijatrije. Neurologija je popriliĉno egzaktna u svojim teorijskim naĉelima a psihijatrija je traţila dobre socijalno-kulturne i filozofske afinitete. Ovo drugo je, za mene, bilo ubjedljivo privlaĉnije jer bijeli mantil, bez obzira na njegovu atraktivnost, podrazumjeva i puno mana. Moja kuća je bila u blizini Zavoda za lijeĉenje duševnih bolesnika Jakes pa sam već tada osjećao neko ushićenje, u sebi, izazvano toplinom sa kojom su se pacijenti, iz Jakesa, ophodili sa mnom, u prolazu, kao da su znali već tada da ću ja biti onaj kojem će se jednog dana obraćati za pomoć. Uvijek sam mislio da ova vrsta pacijenata ima nešto posebno što mi nemamo, u sebi, ali, eto, mi to ni do dan danas ne moţemo da otkrijemo. Ne volim kad ljudi kaţu za njih da im nešto fali. Fali im, kao i svima nama, nešto malo zdravlja i to je sve i ni u kom sluĉaju nisu manje vrijedni ljudi nego svi ostali. Studirajući Schicksalsanalyse- teorija genetskog nasljeĊivanja u psihijatriji, usputno sam, iz radoznalosti, poĉeo da prouĉavam svoje porodiĉno stablo i došao do otkrića koja su mi napokon dala odgovor zašto sam ja postao psihijatar a

ne, recimo, hirurg. Moj pradavni predak je izgleda bio bogumilski did (starješina, savjetnik, vrhovni ĉuvar bogumilske tradicije (op. a.)) koji je po kraljevskom nalogu postao katoliĉki parok. (Profesor Rusmir Mahmutćehajić u djelu „Dobra Bosna“ biljeţi predaju prema kojoj je posljednji

bogumilski did svoj sveti štap predao mevlevijskom dedi, odnosno šejhu. Smatra se da je taj štap ĉuvan

u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši sve dok ona nije srušena, kad se gubi svaki trag spomenutom štapu (op. a.). Inaĉe, po tradiciji koja se poštavala, meĊu mojim precima, jedno djete je uvjek išlo u pristere ili ĉasne seste. Na kraju, dolaskom Osmanlijkskog carstva moj bliţi predak skida pristersku odoru, ţeni se muslimankom i sam prelazi na islam. Njegov unuk postaje hodţa a unuk od ovoga hafiz. Od tog pradjeda hafiza pa nadalje skoro da su svi u porodici imali obavezu da završe neko fakultetsko obrazovanje. Eto, mom babi to nije uspjelo jer mu je otac umro kad je imao 9 godina a majka mu se preudala pa su svi pomalo poprijeko gledali na njega. Kad se, iz sadašnje perspektive, pogleda unazad, bilo je logiĉno da postanem ili neki crkvenjak ili, što je najlogiĉnije u tadašnjem ateistiĉkom društvu, psihijatar.



26

BH Magazin: Mnogi su ĉuli, a neki i ĉitali potresnu knjigu “AnĊeo smrti”, autora Dţona Blehma (John Blehm) inaĉe Vijetnamskog ratnog veterana koji je obolio od ove vrste duševnog poremećaja.

Postoji li neka uprošćena metoda kako se boriti sa PTSP-om, pogotovo u oteţavajućim okolnostima, jer je u našem miljeu bolest, naţalost, još uvjek tabu tema.

Dr. Sendijarević: Da, ova knjiga od Blehma a donekle i snimljeni film je zaista fenomenalno štivo za onoga tko ţeli bar donekle shvatiti i razumijeti kroz koji pakao prolaze ovi ljudi kojima je sudbina odredila da preţive uţas rata i da ih se tjera da dalje ţive kao da se ništa nije desilo. Iako se još od plemenskog društva znalo za ovu bolest te se kao zasebna tretirala i lijeĉila, preko plemenskih rituala, a

kasnije i alhemijom i raznoraznim religioznim istjerivanjem zlih duhova, ipak je tek u XX stoljeću

dobila legitimaciju a punu afirmaciju u Vijetnamskom ratu. Od vremena Vijetnamskog rata pa do danas

veoma je veliki broj nauĉnih metoda koje su razvijene za lijeĉenje PTSS. Tako da je teško sve to na jednom mjestu spomenuti. Moţda je za ovu priliku, kao primjer, veoma interesantno spomenuti EMDR-

terpiju (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) koja nije puno zahtjevna ali je intenzivna,

kratka i efikasna. Doţivjela je svoju punu afirmaciju u toku ovih zadnjih balkanskih ratova, u Zagrebu se i nauĉno dobro verifikovala, tako da je postala, moţda, sada već najznaĉajnija svjetska metoda u lijeĉenju PTSS. Skoro svaki centar za psihiĉko zdravlje, na Zapadu, ima bar jednog terapeuta koji moţe da primjeni ovu efikasnu metodu, koja po statistiĉkim podacima pomaţe kod najmanje 40% pacijenata. Za one kojima ova metoda ne pomaţe postoji još jedna, takozvana kognitivna, terapija ponašanja:

CBT( Cognitive Behavioral Therapy) metoda koja je daleko duţa i kompleksnija, ali daje gotovo

jednako dobre rezultate kao i EMDR. Veoma je znaĉajno ovo što ste napomenuli da je PTSS tabu tema, pogotovu kod naših ljudi sa Balkana. To što pacijenti, porodica pa i društvo ţele da se što manje ĉuje ili zna o njihovom PTSS problemu je upravo najveći razlog zašto dolazi do eskalacije i stvaranja još većeg problema, koji na kraju postaje nerješiv za sve jer se nelijeĉen PTSS pretvara u još gora psihiĉka stanja i samo povećava društveno-socijalnu problematiku, kako za pacijenta tako i za porodicu i društvo. Lijeĉenje u kasnijem stadiju je mnogo teţe i ĉesto prelazi u hroniĉni stadij u kojem mnogi pacijenti doţivotno imaju problema sa PTSS. BH Magazin: Na samom poĉetku tragedije cijelog bh. naroda, pa i šire, bili ste meĊu prvima koji su prihvatali, uz nesebiĉnu pomoć i podršku, izbjeglice s naših prostora. Naslušali ste se iste priĉe na stotine razliĉitih naĉina. Vjerovatno se radilo danonoćno. Mogli bi ste samo iz tih iskustava napisati nekoliko knjiga. Tregedija koja, naţalost, još uvjek traje i u kojoj je, bar se meni kao lajiku ĉini, bh. narod na najdostojanstveniji naĉin podnio i ovo iskustvo. Ali se ono u negativnom smislu odrazilo unutar nas samih. Slika socijalnih kontakata nije nimalo obećavajuća. Koliko su nam, zapravo, vaţni socijalni kontakti? Dr. Sendijarević: Socijalna medicina je nauka koja se brine o zdravlju naroda. Dok sam radio u bivšoj Jugoslaviji socijalna medicina je bila manje više organ vlasti koji se i nije trudio da uspostavi kvalitetniji



27

kontakt s narodom i njegovim problemima. Dok je, s druge strane, u savremenim društvima socijalna medicina uglavnom u opozicionom odnosu prema vlasti i insistira na kvalitetnoj zaštiti kako tjelesnog tako i mentalnog zdravlja svog naroda. Kad odem u Bosnu strahovito me pogaĊa vidljiva nebriga za ljude koji su preţivjeli strahote rata. Nije opravdanje u tome da je njihov broj ogroman i da se nema sredstava. Kad vidim, na licu mjesta, da ima za otvaranje i te kako luksuznih bolniĉkih zdanja, na kojima bi i mi na zapadu mogli da zavidimo. Zar to nije jedan od niza loših primjera koji govore da to u stvari ide na raĉun naših unesrećenih ljudi, koje je taj prokleti rat uĉinio mentalno nestabilnim jer ih je bujica rata jednostavno povukla sa sobom. Svi ti ljudi su otrgnuti od svojih kuća i porodica, išĉupani iz svojih korjena i zasaĊeni tamo negdje u naizgled malom raju, ali za njih same na sjevernom polu. Njihov socijalni milje nije prirodno nestao nego je otet i ubijen. Mnogo se govori o genocidu koji je bio, ali je po meni jednako vaţan i etnocid i urbicid, koji, naţalost, još uvijek traje li traje... Tako da ovoj ţalosnoj priĉi ne nazirem kraja. Ljudima materijalna nadoknada nije toliko vaţna, jer njihove najbliţe nitko im više ne moţe vratiti, toga su oni svi duboko svjesni, ali da ni ţalost ne moţe trajati ĉitavu vjeĉnost, pa stog s pravom traţe da im se vrati ono što još ţivi a to su oni sami i njihov socijalni krug. Mnogi su na ovom ispitu iskrenog prijateljstva jednostavno pali pa je ovim njihovo razoĉarenje samo postalo jos veće. Ovi se ljudi osjećaju izdani od

sviju i nitkom više ne vjeruju. Stvaranje nekog novog socijalnog kruga koji bi bio zamjena za onaj stariji u ovakvim okolnostima jednostavno nije moguć. Posljedica je da ova populacija luta po Bosni i svijetu

bez osjećaja da negdje ili nekome pripada. Pod socijalnim krugom, naravno, podrazumijevaju se i

socijalni kontakti pa eto vidite koliko to ima ogromne posljedice. Dotle je dovelo da ljudi više ne komuniciraju sa svojom porodicom i familijom a kamo li sa nekim drugim. Na Zapadu je sliĉan problem sa starijim osobama koje se jednostvno vade iz svog socijalnog kruga i ubacuju kao kredenci u nekakve staraĉke domove, gdje ih jednostvno kljukaju i timare kao krave, ĉak i kad ne daju mlijeko, a za njihov socijalni ţivot se brine tamo neki koordinator koji ustvari nema blage veze sa njima i njihovim ţivotima. BH Magazin: Dr. Sendijareviću, angaţovani ste u svojstvu psihijatra u Regionalnom centru za duševno zdravlje „Parnassia-Bavo Groep“ u Hagu i u Centru za transkulturalnu psihijatriju „Allekleur“ u Amsterdamu. Po nekima je ovaj pojam ''transkulturalna psihijatrija'' kontroverzan i nedovoljno istraţen. Dok je, s drugog stanovišta, po zvaniĉnom tumaĉenju: Transkulturalna psihijatrija dala odgovore i

ponudila riješenja za poremećaje (u duhovnom smislu) u pojedinim kulturnim zajednicama,

poremećaje specifiĉne samo za te zajednice i nepoznate kod Zapadne civilizacije. Evo prilike da iz prve ruke saznamo što znaĉi Transkulturalna psihijatrija? Dr. Sendijarević: Kultura ljudske civilizacije postaje sve više realan pojam kojeg nismo mogli ni spomenuti do prije stotinjak godina. To je tako zahvaljujući, prije svega, tehnološkom razvoju i mogućstvu brzih kontakta i komuniciranja. Osim tog globalistiĉkog kulturnog imenitelja za ĉovjeka-uopće, svaki narod pa i svaka familija ima(ju) neke svoje specifiĉnosti. Tako da, pri pogledu na kartu svijeta, vidimo bogat mozaik razliĉitih ljudskih subkultura koje se moraju uvaţavati u svim kontaktima na zemlji, radi mira i suradnje. Zato i mi u psihijatriji moramo imati znanje i saznanje o razliĉitim kulturama kako bi ljudima mogli pruţiti najadekvatniju pomoć. U današnje vrijeme je miješanje naroda, a uz to i razliĉitih kultura, veoma intenzivno tako da je pomenuto (sa)znanje neophodno. Transkulturalna medicina i psihijatrija na Zapadu je postala obavezan dio obrazovanja na univerzitetima i u mnogim ustanovama za specijalizaciju-iste. Ovo je, u neku ruku, i otpor prema globalizaciji koja je zahvatila i medicinske nauke, a kao što znamo, globalizacija nije uravnoteţena i ne podnosi nauĉne

argumente. Transkulturalna psihijatrija je dakle znanje i briga za mentalno zdravlje onih koji ispadaju iz

nekih globalistiĉkih schema, a takvih je, naţalost, na zapadu sve više. Obzirom na strahovit porast broja Arapa i Kineza u Bosni, moţemo oĉekivati da će razvoj transkulturalne psihijatrije i tamo biti

nuţan i neophodan.

BH Magazin: U ustanovama u kojima radite, angaţovani ste takoĊe kao voditelj, mentor i predavaĉ



28

studentima medicine i specijalizantima psihijatrije pri univerzitetima Nijmegen i Utrecht. S obzirom da iz BiH imamo (meni su poznate dvije) uspješne doktorke medicinskih nauka, ima li meĊu

vašim studentima i specijalizantima naše mladosti, studenata i studenkinja s prostora Bosne i Hercegovine? Narvno pominjem mlaĊe osobe, a već sam publikovao neke ĉlanke o Prof. dr. Hanjaliću,

dr. Sivri, doktorki Curovac...

Dr. Sendijarević: Veoma sam obradovan kad mogu da vidim naše studente i specijalizante. Obiĉno ne pristajem da im budem mentor niti voditelj jer mi je draţe komuniciranje sa njima na jednoj neobaveznoj osnovi. Volim da im pomaţem, naroĉito kad primjetim da su i oni jako sretni i ponosni što nas Bosanaca ima i sa druge strane katedre. To i jednim i drugim daje jednu vrstu samopouzdanja, vjere u same sebe. Ta mlada generacija nije svjesno doţivjela rat u Bosni, ali se vidi da pate i da imaju ponekad komplekse zbog roditelja koji ne mogu da naĊu sebe u ovim okolnostima i/ili u ovom okruţenju. Ĉesto su primorani da ţive dupli ţivot, jedan u porodici a drugi na ulici, što je jako zamorno i košta mnogo psihiĉke energije. Uprkos svim tim oteţavajućim okolnostima, veoma sam ponosan da su naši mladi porijeklom iz BiH zasigurno i daleko najbrojniji i najbolji kadar kojeg je Holandija ikad dobila. Strahovito veliki procenat od 30 % fakultetski obrazovanih Bosanaca u Holandiji daleko nadmašuje holandski prosjek koji je 19%. Druga i sad već treća generacija, Bosanaca u Holandiji, imaće zasigurno dobru budućnost. Njihova dosadašnja, uglavnom negativna, iskustva sa haotiĉnom Bosnom i svojim roditeljima u budućnosti će se negativno odraziti na njihovu potrebu povezanosti sa BiH. Ali to moţe, naţalost, ići i dalje i ako se ne potrudimo da BiH pretvorimo u modernu atraktivnu drţavu bojim se da će u kratkom vremenu u BiH ţivjeti više Kineza nego Bosanaca i Hercegovaca. Moţda bi već sad i najbolje bilo da nam predsjednik bude neki Kinez. Oni bar znaju kako se iz niĉeg pravi nešto. Mada je Holandija1864. godine. definitivno ukinula trgovinu robljem sad se dogodio paradoks. Minulom agresujom na BiH dobila je besplatno najkvalitetnije bijelo roblje. BH Magazin: Dr. Sendijareviću, uĉestvovali ste na bezbroj Evro-svjetskih kongresa i simpozijuma iz

oblasti psihijatrije. Ima li, te kakave su, novine u smislu preventivno-edukativnog dijelovanja, a i s

obzirom na zahuktali napredak tehnoloških ureĊaja ima li i tu nekih ohrabrujućih novosti? Dr. Sendijarević: Mislim da je digitalizacija zahvatila sve sfere ljudskog ţivota. Tako je i u medicini i psihijatriji. Svakodnevno se nešto dešava i to se smjenjuje takvom brzinom da je to nemoguće sve pratiti.

Tako, naprimjer, su sada u pripremi nove chiptablete (ĉiptablete) koje će zamijeniti neke lijekove

psihofarmake, a djeluju kao stimulatori ili koĉniĉari produkcije pojedinih moţdanih supstanci, (transmitera), ĉime se omogućava regulacija nekih psihiĉkih bolesti kao što je, naprimjer: depresija. Ovaj-chip sistem se već koristi kod ţivotinja. Sistem radi po principu pace-maker koji se ugraĊuje kod poremećaja srĉanog ritma. Unošenjem samo jedne chip-tablete riješili ste sve i dalje gutanje tableta više nije potrebno. BH Magazin: Dr. Sendijareviću, kao što je pomenuto u vašim bb podacima, napisali ste niz publikacija i nauĉno istraţivaĉkih radova. Ima li vaših autorskih knjiga i na jezicima naših naroda, te gdje se mogu nabaviti-poruĉiti? Dr. Sendijarević: Davno, za vrijeme boravka u Zagrebu napisao sam jednu publikaciju na našem jeziku: o metodama ranog utvrĊivanja rizika za cerebrovaskularne bolesti, metodom transkranijalnoj doplera i ultrazvukom carotida. Od tih davnih osamdesetih pa do danas ništa više na našem jeziku. Sve ostale publikacije su na Engleskom, Njemaĉkom ili Holandskom jeziku. Za pisanje knjiga, sad za sad, nemam vremena jer me daleko više interesuje istraţivaĉki rad pa su

publikacije sa nekim dobrim prilogom u struĉnom ĉasopisu, kao što je AJP(American Journal of

Psychiatry), Lancet ili BJP (British Journal of Psychiatry), za mene sasvim dovoljne.



29

Pošto u Bosni nema literature o Gerontopsihijatriji niti ove subspecijalizacije, a problem je veoma

prisutan, odluĉio sam da na tu temu pripremim knjigu za bh. govorno podruĉje.

BH Magazin: Dr. Sendijareviću, vaša struĉna oblast Gerontopsihijatrija ili preciznije Gerijatrija je grana medicine koja se bavi, prije svega, starijim osobama, nudeći psihološko-socijalnu pomoć. S obzirom na naša tragiĉna iskustva, kakva je stvarna slika kod starijih osoba porijeklom sa naših rodnih prostora?

Dr. Sendijarević: Moja subspecijalizacija gerontopsihijatrija je nešto drugo u odnosu na specijalizacija

gerijatrije. Sama specijalizacija gerijatrije ima subspecijalizaciju psihogerijatriju koja liĉi na ovu moju subspecijalizaciju iz psihijatrije, ali je razlika što se ta subspecijalizacija daleko više bavi kognitivnim problemima kao što su demencije. Ta visoka diferencijacija u Zapadnom društvu ĉesto dovodi i obrazovane HolanĊane u zabunu, tako da ne treba previše lupati glavu o ovoj logici. Već sam ranije nešto rekao o brizi i mentalnom zbrinjavanju starijih osoba na Zapadu. Holandija, Švedska i Norveška su razvile fantastiĉan sistem staraĉkih domova, na razliĉitim stupnjevima, ali u svemu tome je malo uraĊeno na stvaranju adekvatnih socijalnih krugova. Broj starijih osoba je u izuzetnom porastu pa je demencija i zbrinjavanje starijih ogroman problem koji sve više pritiska drţavu i onaj produktivni dio populacije. Staraĉki domovi niĉu kao gljive poslije kiše, ali to sve nije dovoljno da zadovolji narastajuće potrebe. Sijedo stanovništvo sve više preovladava. Zbog toga se i uvodi produţenje radnog vijeka na

67 godina, što ponovo pogaĊa produktivnu generaciju. Sistem jednostavno nema odgovora na sve ove narastajuće probleme. Oko starijih s naših prostora koji su smješteni u ovakve centre situacija je zaista katastrofalna i bolje da

ne govorimo o tome jer osim njihovih ĉlanova uţe familije i naših bh. klubova nema drugih mogućnosti

da im se pomogne. Liĉno bih u vezi starije generacije, prve s naših prostora, apelovao na jednu organizovanu remigraciju (reemigraciju). Tako da ti ljudi, uz adekvatnu njegu koju zasluţuju, svoje

penzionerske dane provode na i u blizini svojih rodnih ognjišta. Znam da Platforma BiH, preko gospoĊa Savić i Curovac, pokušava da stvore neki tim koji će se brinuti o tim sluĉajevima, i da je holandska organizacija ''Lize'' odobrila neka sredstva za ovakve projekte. Ostaje nam da vidimo sta će iz svega ovoga ispasti. U svakom sluĉaju ideja i namjera su za svaku pohvalu.

BH Magazin: Depresija je navodno roĊena zajedno sa ĉovjeĉanstvom. Depresija je jedna od najranije uoĉenih te opisanih bolesti u povijesti medicine. Rijeĉ "depresija" latinski depressio dolazi od

deprimere, što znaĉi potisnuti, pritisnuti, nagnjeĉiti ili zarobiti...Dr. Sendijareviću, šta je depresija, te

koje su najraširenije zablude u vezi nje, kako je prepoznati? Dr. Sendijarević: U pravu ste, depresija je jedna od najstarije opisanih bolesti, u istoriji ĉovjeĉanstva, u prvom znaĉenju, bila je naziv za opšte bolesno stanje ĉovjeka-u cjelosti. Time se htjelo naglasiti da ĉovjek reaguje i funkcionira na niţem nivou nego što bi se to od njega moglo oĉekivati. Logiĉno je da je izabrana sloţenica depresija kao naziv za to stanje gdje ono “de” predstavlja negaciju ili smanjenje a presija naboj, pritisak, snaga, vitalnost. Od tog stanja se kasnije razvojem medicine i psihijatrije diferencirala grupa depresivnih stanjaja, kao bolesti i dijagnoza koje po savremenim standardima imaju jasno diferencirane kriterije. Svakodnevni problemi u ţivotu dovode nas u situacije da se ponekad satima pa ĉak i danima osjećamo pomalo umorno i depresivno i to bi se moglo smatrati normalnim oscilacijama u raspoloţenju ĉovjeka. MeĊutim, ako su ti depresivni periodi nekoliko sedmica ili frekventniji i dublji onda govorimo o depresivnom sindromu. Već duţe od mjesec dana prisustvo 5 ili više dole navedenih simptoma govori u prilog potpune

deprersije: Depresivno raspoloţenje, Anhedonija (nemogućnost uţivanja), Opšta slabost i nedostatak energije,



30

Loše spavanje i ishrana, Intenzivno razmišljanje i prebiranje po prošlosti, Nihilistiĉke ideje (brige, uz osjećaj da je sve krenulo nizbrdo), Uvlaĉenje u samog sebe, Napetost i osjećaj straha, Smanjene dnevna aktivnost i kretanje

Izbjegavanje razgovora i kontakta, Suicidalnost. BH Magazin: Depresija je jedan od najĉešćih psihiĉkih poremećaja današnjice. Broj osoba s depresivnim poremećajem raste kontinuirano od poĉetka prošlog stoljeća u svim industrijaliziranim zemljama svijeta. Ako ovoj pojavi dodamo naša tragiĉna iskustva, onda je sasvim razumljivo što nam je stvarnost toliko siva. Ali, postoje pokazatelji da je depresija izlijeĉiva bolest. Naravno, potrebno je da i bolesnik sudjeluje u programu svog lijeĉenja. Tako se lakše izlazi na kraj s ovom nevidljivom i nezgodnom boleštinjom. Recite nam, doktore, je li protiv depresije zaista moguće dobiti bitku, te na koji naĉin? Depresija moţe biti reaktivnog tipa, uzrokovana, naprimjer, gubitkom ĉlana porodice, prekid-pucanje neke relacije, gubitkom posla itd. I tada govorimo o reaktivnoj depresiji. Dr. Sendijarević: Vitalna ili endogena depresija se javlja bez nekog poznatog uzroka, spontano i nepredvidljivo, teška za lijeĉenje. Zato se obiĉno naziva i depresija u uţem smislu rijeĉi. Kao posebna, uzima se depresija vezana uz godišnje doba, koja obiĉno nastaje u jesen i traje do proljeća a ima veze sa vrlo skraćenim danom i prekratkoj izloţenosti dnevnoj svjetlosti. Posebno teške kategorije depresije su one koje su popraćene sa suicidalnošću (nagon za samouništenjem-samoubistvo) i depresije sa psihotiĉnim znacima. Za lagane depresije i depresivne sindrome se preporuĉuje psihoterapija kod psihologa, a za srednje i teške depresije se pored psihoterapije ukljuĉuju i lijekovi antidepresivi. Za najteţe oblike depresije koji se manifestuju suicidalnim idejama i/ili psihotiĉnim znacima bolniĉko lijeĉenje je gotovo obavezno, ĉak i onda kada sam pacijent i nije voljan da ostane u bolnici. Radi se o po ţivot opasnim stanjima te je neodgovorno takve pacijente ostaviti bez nadzora. Depresivno stanje se dosta lako prepoznaje i od samih ukućana ali oni ne znaju šta da rade sa pacijentom, zato je potrebno pozvati struĉnu pomoć. Postoje depresivna raspoloţenja koja se javljaju u okviru mnogih drugih psihiĉkih stanja i bolesti te je jako vaţno da se u svakom sluĉaju potraţi struĉna pomoć kako ne bi došlo do pogrešnog tumaĉenja i tretmana. Psihoterapijsko lijeĉenje se provodi kognitivnom terapijom CT, sa ili bez upotrebe antidepresiva. Kao alternativa je interpersonalna terapija IPT gotovo jednako popularna kao i CT. Kada ne pomaţu sami antidepresivi onda se dodaje Litijum ili sliĉan lijek koji spada u kategoriju stabilizatora raspoloţenja. Ako je depresija dugotrajna i rezistentna na sve pomenute oblike lijeĉenja onda se vrši Elektroconvulzivna terapija ECT, gdje se elektrošokom u mozgu, kod uspavanog pacijenta, pokušava razbiti depresivni zaĉarani krug. Postoji i hroniĉna depresija koja traje godinama, u jaĉem ili slabijem intenzitetu, ali je ĉešća depresija koja se javlja u epizodama koje traju po nekoliko mjeseci i imaju razliĉitu frekvenciju ponavljanja od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Ljudi koji imaju više od jedne epizode su primorani da piju lijekove gotovo ĉitavog ţivota. BH Magazin: Zbog već pominjanog termina Imidţ ţrtve, recite nam doktore šta nije, a mi mislimo da jest' - depresija? Dr. Sendijarević: Depresija je već definitivno, u modernom društvu, postala najveći medicinski problem. Raĉuna se da oko 10% ĉovjeĉanstva boluje od jednog oblika depresije i da će taj broj samo još više rasti. U mnogim zemljama se prevenciji u dijagnostikovanju depresije posvećuje malo paţnje a i razliĉiti



31

kulturni aspekti igraju znaĉajnu ulogu u tome, da se depresija još uvijek prekasno otkriva te da zbog toga broj tragiĉnih samoubistava raste, unatoĉ socijalno-ekonomskom napretku ĉovjeĉanstva. Socijalni, tehniĉko-materijalni i ekonomski napredak izgleda ne mogu da riješe taj problem. U mnogim zapadnim visoko razvijenim zemljama depresija i suicidalitet su u stalnom porastu. Strahovito veliki pritisak koji se vrši na individu u visoko razvijenom i sofisticiranom društvu je ĉesto glavni razlog da ljudi padaju u teška i dugotrajna afektivna stanja, kao što je depresija. Naravno da pored socijalnih, društvenih i medicinskih faktora veliku ulogu u razvoju depresije ima i predispozicijska familijarna osjetljivost i genetika. U nekom transkulturalnom observiranju depresije, moţe se uoĉiti da postoje jasne razlike u osjetljivosti na depresiju, kod razliĉitih naroda. Statistiĉki, ljudi iz Bosne i Hercegovine su, naprimjer, mnogo otporniji na depresiju nego ljudi iz zapadnih zemalja. Dali je to samo rezultat bolje prevencije, dijagnostike i statistiĉke obrade na Zapadu ili stvarne rezistentnosti na depresiju i druga afektivna stanja kod Bosanaca za sad je teško dati definitivan odgovor i o tome se lome mnoga koplja u nauĉnom svijetu medicine i psihijatrije. BH Magazin: Nobelovka Doroti Hodţkin ( Dorothy Crowfoot Hodgkin ) je roĊena u Kairu ( 1910-1994 ). Nobelovu nagradu je dobila za istraţivanje vitamina B12. TakoĊe je otkrila strukturu insulina. Bila je ĉlanica mnogobrojnih akademija nauka, ukljuĉujući holandsku...Kaţite nam doktore koliko su vitamini vaţni ĉinioci za stabilnost našeg psihofiziĉkog stanja, te kao se najsigurnije unose u organizam? Dr. Sendijarević: Drago mi je da ste spomenuli Dorothy Hodgkin. Još kao naivni student medicine, komunista u ono vrijeme, neizmjerno sam se divio toj ţeni koja je kao biohemiĉar dala ogroman doprinos ĉovjeĉanstvu, a u isto vrijeme jednostavno plijenila svojom jednostavnošću. Moţda su je u nauĉnom svijetu i pokrali, jer je ona bila najvrijednija u timu a njena kristalometrija je otkrila i strukturu penicillina te kasnije i DNA, za koju su njene kolege dobile Nobelovu nagradu, izostavljajući njeno ime? Eto, pošto su joj dva muţa bili vatreni komunisti a i ona sama je bila simpatizant Sovjetskog Saveza, moţete predpostaviti da joj nije bilo lako, tamo u Engleskoj. Ali uprkos svemu, njena nauĉna veliĉina je ipak zasjenila sve te mraĉne sjenke i prisilila komisiju da joj dodijele Nobelovu nagradu za strukturu vitamina B12. Eto, samo dodjeljivanje Nobelove nagrade za strukturu B12, govori koliko je to znaĉajno za ovaj svijet. Vitamin B12 je jednostavno neophodan za metabolizam, otpornost, vitalnost, svaki organ i sistem ljudskog tijela a pogotovu za krv, centralni i periferni zivĉani sustav. Svaki nedostatak ovog vitamina na bilo kojem nivou dovodi do ozbiljnih posljedica i niza tjelesnih i duševnih oboljenja. Ako nedostatak ovog vitamina duţe potraje, dovodi do neizljeĉivih oštećenja i na kraju i do smrti. Teška psihotiĉna stanja, delirium, demencija i kognitivni poremećaji su redovni pratilac nedostatka vitamina-avitaminoza. Manje ili više sliĉan tok je i sa drugim brojnim vitaminima koji su isto tako neophodni za zdravlje i normalan razvoj organizma. Normalnom ishranom, koja podrazumjeva raznovrsnost, ĉovjek u današnje vrijeme unosi sasvim dovoljne koliĉine ovog i drugih vitamina, tako da su avitaminoze, usljed nedovoljnog unošenja vitamina, pomalo postale dio prošlosti. Vjerujem da je Dorothy za vrijeme svog dugogodišnjeg ţivota i rada u siromašnim zemljama Afrike bila gotovo svakodnevno konfrontirana zbog avitaminoza, kao uzroka poslijedice gladi, i da je to njoj, na neki naĉin, bila inspiracija da se maksimalno angaţuje u riješavanju tog bolnog pitanja. U Africi se poslije 60 godina, pomalo neshvatljivo za današnji tehnološki razvoj u svijetu, ponovo pojavila suša koja prijeti ponovnoj epidemiji avitaminoza. Osim avitaminoza koje nastupaju zbog nedovoljnog unošenja vitamina su u moderno vrijeme sve ĉešće avitaminoze uzrokovane drugim oboljenjima, koja sprijeĉavaju absorpciju ili distribuciju vitamina. Bolesti ovisnosti alkoholom i drogama, AIDS, kancerogena oboljenja itd. Ĉesto se komplikuju sa avitaminozama te su nuţne medicinske intervencije jer se povećanim gutanjem vitaminskih preparata ne mogu uvijek popraviti ovakva stanja avitaminoza. TakoĊe kod starijih osoba je metabolizam i resorpcija vitamina smanjena pa se moraju ĉešće kontrolirati i vršiti suplecije ili ĉak medicinske intervencije. Sve je veći problem u današnjem svijetu, neodgovorni marketing i reklamiranje kojima se ljudi masovno nagovaraju da se preventivno kljukaju vitaminima, što itekako moţe imati nesagledive posljedice po metabolizam i zdravlje ĉovjeka. Poznati su, recimo, sluĉajevi ostećenja sluznice na ţelucu i dvanaestopalaĉnom crijevu, zbog prekomjernog uzimanja vitamina ''C''



32

(ascorbinske kiseline). Zdrav organizam je fenomenalan i uzima samo onoliko koliko mu treba a sve ostalo izbacuje van. Svjeţa i raznovrsna ishrana je zasigurno dovoljan i najbolji izvor, najkvalitetnijih, prirodnih vitamina. BH Magazin: Tijelo i odijelo iz kog proistiĉe kultura ţivljenja koja podrazumjeva kako fiziĉku tako i duhovnu ishranu. Koliko je vaţno da osim tjelesnih praktikujemo i neke duhovne navike? Ĉitanje, slušanje muzike (turbofolk iskljuĉen) pa i nekih religijskih duhovnosti, ali samo za svoje srce, u koje, kako reĉe mudrac, najĉistija vjera samo u tišini i samoći zalazi u srce. Dr. Sendijarević: Ĉovjek nije postao ĉovjekom onda kad je majmun sišao sa grane, nego baš onda kad se u njemu probudio ili usadio duh, koji ga, evo, sve do današnjih dana ĉuva od uništenja, uprkos svih poriva i ţivotinjskih nagona, ispoljenih kroz historiju njegovog postojanja. Kako kaţu, naši Bogumili, da je ĉovjek dobra duša okovana u tijelu stvorenom od Ċavola koji ĉini sve da ovlada duhom. Ne znam jednostavno naĉina kojim ĉovjek, kao ĉovjek, moţe da egzistira, nego da se duhovno hrani, gradi i nadgraĊuje. Ĉovjek bez duhovne hrane prestaje da postoji i pretvara se u najobiĉniju gomila mesa, krvi i govana! Takvom ne treba ĉak ni hirurg jer i mesar moţe da ga sjecka i krpi. Zapostavljanje ili gubljenje duhovnih navika je kapitulacija pred zlom koje ţeli da ovlada svijetom. Takvo stanje nije zamislivo ni za ţivotinje a kamo li za ĉovjeka. Sva svjetska znanja i saznanja o lijeĉenju bolesti, bilo koje vrste, su utemeljena i na duhovnoj nadgradnji. Ĉovjek se osjeća sretnim i zadovoljnim što zivi, ostvaruje se u punom smislu te rijeĉi, samo u onim trenucima kad osjeti da se duhovno dodiruje sa drugim ljudima. Kad se još više duhovno izgradi-nadgradi i otkrije, na njegovo neopisivo zadovoljstvo, da moţe uspostavljati duhovni kontakt sa ljudima bezsmrtnog duhovnog traga, koji su ostavili, u prepoznatljivim znakovima kroz historijska postojanja i delanja, tek tad se pribliţava beskrajno blaţenim i sretnim iskušenjima. Jer tada dolazi do probijanja prostornih i vremenskih barijera našeg banalnog preţivanja. Ĉovjek otkriva svoju moć bezgraniĉnog komuniciranja u poznatim i nepoznatim dimenzijama. Ĉovjek napokon shvata da je dio Univerzuma, da je i on sam Univerzum, kao što je kap teĉnosti koja ima sva svojstva kao i svi okeani svijeta. Zar to ne tumaĉi i svaka religija da je ĉovjek ĉovjeku brat i da ne treba da savladava druge, nego samoga sebe pa mu drugi neće ni smetati. Kamo sreće da smo dovoljno produhovljeni na bilo koji naĉin jer onda bi nestala sva zla ovoga svijeta i ne bi morali da se jedni na drugima izţivljavamo, to ne rade ni divlje ţivotinje, ni biljke koje takoĊe imaju odreĊen nivo svijesnosti. Za sve to nije potrebno da imamo veliki um, već veliki ljudski karakter. Samo postojanje duhovnosti je jedan vid produhovljenosti. Biti dosljedan i istrajan u vjeri je isto tako velika stvar. Ne treba se brinuti zbog kompeticije izmeĊu nauke i religije jer obje moraju da postoje po principu Jin-Janga (crno i bijelo ili svjetlost i tama) u Budizmu, što je uostalom i poţeljna ravnoteţa izmedju duha i tijela. Dijalektika i dualizam, što je u mojoj psihijatriji stres, nisu nikakav bauk nego princip svakodnevnog ţivota kojeg ne moţemo izbjeći nego samo uĉiti i vjeţbati kako da se bolje ophodimo sa tim. BH Magazin: Doktore Sendijarević, Hvala vam na odvojenom vremenu za razgovor, u ime svih koji će se na neki naĉin jasnije sagledati, moţda prepoznati, pa i u neku ruku promjeniti mišljenje prema sebi a samim tim i okolini. Što reĉe Amstrong: Mali korak za ĉovjeka ali veliki za ĉovjeĉanstvo. Naravno, ostajem u nadi da ćemo ovaj naš eglen nastaviti prvom prilikom. Hvala vam! Dr. Sendijarević: Bilo mi je jako ugodno druţiti se i priĉati s Vama. Pogotovu, godi da ĉovjek ne mora, u društvu s Vama, da masira moţdane vijuge jer ĉesto shvatate i prihvatate misli i prije nego što su izreĉene. Mislim da svaki ĉovjek, u punom smislu te rijeĉi, dobije inspiraciju i ima štošta i sam da nauĉi u razgovoru s Vama. Priĉajući i ĉitajući Vaše publikacije moja se duša blago dodirnula sa Vašom. Već se sad radujem nekom našem novom susretu i razgovoru.Vama i Vašim ĉitaocima ţelim svako dobro.



33

Biografsko bibliografski podaci Dr. Ervin Sendijarević je roĊen 1959. godine u Zenici. Sada sa adresom u Nizozemskoj, gdje radi kao psihijatar u Regionalnom centru za duševno zdravlje „Parnassia-Bavo Groep” u Hagu, te u Centru za transkulturalnu psihijatriju „Allekleur” u Amsterdamu. Školovanje je zapoĉeo u Modriĉi, a nakon završene gimnazije studije zapoĉinje i uspješno završava na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Specijalizaciju iz oblasti neuropsihijatrije i postdiplomske studije Gerontologije završava na Univerzitetskoj klinici '' Sestre milosrdnice'', i Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1992. godine. Olujni vjetrovi rata nisu mimoišli ni njega i on se 1992. godine, zaustavio u Berlinu. Tu se odmah kao savjetnik ukljuĉuje u Centar za socijalno i duševno zbrinjavanje izbjeglica i azilanata. U Holandiju stiţe 1994. god. i ovdje nastavlja svoju nauĉno-profesionalnu karijeru. Dr. Sendijarević je uĉesnik mnogih znaĉajnih evropskih i svjetskih kongresa i simpozijuma psihijatrije. Trenutno radi kao gerontopsihijatar u Hagu i Amsterdamu i bavi se istraţivanjem lijeĉenja i nuspojava psihofarmaka na stariju populaciju. Ĉlan je Nizozemskog Kraljevskog društva lijeĉnika, te Nizozemskog udruţenja psihijatara. Clan je ECNP Evropske komisije za neuropsihofarmakologiju. Aktivni je ĉlan Akademskog bosansko-hercegovackog društva „Nauk” u Holandiji. Ĉlan je glavnog odbora i Predsjednik je komisije za nauku pri Svjetskom Savezu Dijaspore BiH. U slobodno vrijeme je aktivno angaţovan na humanitarnim aktivnostima, te boljem organizovanju klubova i organizacija graĊana Bosne i Hercegovine u dijaspori, zbog ĉega je već više puta zvaniĉno nagraĊivan, kako u Njemaĉkoj tako i u Holandiji. Dr. Sendijarević autor je niza publikacija i nauĉno-istraţivaĉkih radova, ukljuĉujući sljedeće: • Znaĉaj i uloga TCD i CD u prevenciji moţdanog udara, Univerzitet Zagreb, 1990.; • Chronic Psychiatry in Bosnia, Rijngeestgroep, Den Haag, 2001; • Vascular Depression in the Elderly, De Gelderse Roos Wolfheze-Arnhem, 2004.; • Cultural Diversity and Sensitivity in Psychiatry, De Gelderse Roos Wolfheze-Arnhem, 2002; • ADHD Treatment of Adult Patients with Desipramine and Methylphenidate, Wolfheze-Arnhem, 2003; • INVISION, Paliperidon observational study in the Netherlands, Janssen-Cillag, Tilburg, 2008. BH Magazin.com



34

SEPTEMBAR POCEO SA NOVIM AKTIVNOSTIMA

Pise: Mujo Midzic Amsterdam Polovinom septembra vecina BiH udruzenja u Holandiji pocela je sa realizacijom programa rada za drugu polovinu 2011. godine. Mnogi clanovi vratili su se sa godisnjih odmora,a oni koji nisu zaposleni boravili su u svojim zavicajima dva do tri mjeseca. Razumljivo boravak u BiH i drugdje zavisio je i od materijalnih mogucnosti pojedinaca, a ne samo od zelja za ugodnim odmorom. Ovo ljeto, to je vecina iskusila, i nije bilo tako prijatno uslijed visokih temperatura kao neka prosla, no i to se sve brzo zaboravlja jer se vec prica o sljedecem ljetnjem odmoru negdje u BiH, Jadranskom moru i slicnoj destinaciji. Intenzivna okupljanja clanova krajem septembra desavaju se i u Amsterdamu, gdje djeluju tri udruzenja. To su BRON, SABA i Islamski Kulturni Centar. Svi oni realizuju svoje zacrtane programe, ali se ponesto desava i spontano i u saradnji sa slicnim udruzenjima koja okupljaju hendikepirane osobe, zenska udruzenja ili pak one kojima je stalo do druzenja. Tako su clanovi bh. udruzenje SABA 24. septembra u saradnji sa jos tri udruzenja posjetili zooloski vrt u Amsterdamu gdje su po lijepom suncanom vremenu proveli skoro pola dana. Uz obilazak vrta clanovi vise udruzenja razmjenjivali su ideje o buducim akcijama i mogucnostima da otputuju i na jednodnevne izlete u Njemacku ili Belgiju. Skoro jednodnevni izlet sa ulaznicama za posjetu zooloskom vrtu, prijevoz, uz sendvice i voce, finansirale su gradske vlasti u Amsterdamu. Iz SABA je na izlet islo deset aktivista ovog udruzenje. Vec narednog dana 25. septembra odrzano je za clanove SABA tematsko predavanje s predvidjeno programom rada za 2011.godinu. Tradicionalno nedjeljno okupljanje od 17 do 22 sata koristi se da se clanovi educiraju, posebno na teme zdravlja i vecina tema na predavanjima vezana je za invalidna lica i starije osobe. U okviru SABA takvih je i vecina. Ovom prilikom govorilo se o problemima visokog krvnog pritiska i mogucnostima da se isti otklone putem zdrave ishrane i fizickih aktivnosti. Nakon predavanja priredjeno je zabavno vece (finansirano prilozima clanova) posveceno jednom vrijednom jubileju clanice SABA Danice Tokmadzic. Ovom prilikom obiljezila je 40 godina boravka u Holandiji.Ovdje je dosla 1971.g. iz sela Kalajevo iz opstine Prijedor. Uz pjesmu i igru i specijalitete Bosanske kuhinje ostalo se do kasnih nocnih sati. Slavljenici je ovom prilikom pored cvijeca urucen i prigodan poklon. U svim udruzenjima, mora se i to istaci, intenzivno se pisu programi rada sa finansijskim zahtjevima za sljedecu godinu, koji se, shodno holandskim zakonima, moraju predati nadleznim institucijama u oktobru.



35

Okosnicu programa u SABA cine, kao i proslih godina, predavanja namijenjena starijim osobama, kao i pomoc clanovima kod administrativnih poslova. Tradicionalno ce se obiljeziti i 25. novembar - Dan drzavnosti BiH sa prigodnim kulturnoumjetnikim programom. Pokusace se, u saradnji sa srodnim udruzenjima, organizovati i jednodnevni izleti. S obzirom na vrlo skromna sredstava koja se dobijaju za aktivnosti, planovi i ne mogu biti ambiciozniji. No, govoreci o ovome na sastanku sire uprave SABA, odrzanom pocetkom septembra, primjeceno je da se ovo udruzenje u proteklom vremenu moglo i vise angazovati na dovodjenju pojedinaca iz dijaspore koji su ostvarili znacajne naucne u umjetnicke rezultate. Ovdje je pomenuta mogucnost predstavljanja stvaraoca iz BiH, a neki su vec boravili u Holandiji i posjecivali druga udruzenja a govorilo se o interesantnim temama i knjizevnim i naucnim djelima. Ne kosta to vise nego neki drugaciji programi, a korist za dijasporu je visestruka. Uvijek ima publike za kvalitetnu naucnu i umjetnicku rijec. Ovoga septembra u Amsterdamu, uostalom kao i sirom Evrope, medju dijasporom vladala je prava navijacka groznica uoci fudbalske utakmice izmedju reprezentacija Francuske i BiH. Mnogi su izrazili zelju I spremnost da kolektivno putuju za Pariz pa su se za tako nesto potrudila udruzenje BiH iz Amsterdama. Ponudjen je aranzman za kupovinu karata i prijevoz autobusima tako da se treba nadati, dok ovo budete citali, da ce se u Parizu naci i veci broj nasih navijaca iz Amsterdama. I na ovaj nacin, kao i bezbroj puta do sada, dijaspora BiH u Holandiji iskazala je privrzenost svojoj domovini.

K U L T U R A

KONCERT MAESTRA I HUMANISTE NIHADA HRUSTANBEGOVICA

U KONCERTNOJ DVORANI AMSTERDAM POKLON ZA BiH

www.nihad-accordeon.com

Najpoznatiji bosanskohercegovacki umjetnik na klasicnoj harmonici i kompozitor Nihad Hrustanbegovic odrzao je jos jedan veoma uspjesan solo koncert pod nazivom “Magicni zvuci harmonike” u koncertnoj dvorani u Amsterdamu 18. juna 2011. godine.

Na programu virtouza na koncertnoj harmonici i kompozitora Hrustanbegovica bila su djela: Antonia Vivaldija – Ljeto (iz 'Cetiri godisnja doba', op. 8), Isaka Albéniza – Asturias ('Suite Española', op.47), Claude Debussy - Clair de lune ( 'Suite bergamasque'), Astora Piazzolla – Fracanapa - Milonga del Angel – Libertango, Miles Davisa - Flamenco Sketches, Django Reinhardta- Ritam buducnosti (Rhythm Future) i autorsko djelo - Sevdah Symfonija (Svjetska premijera). Repertoar Nihada Hrustanbegovica inace obuhvata sve poznate muzicke stilove na harmonici: klasiku, jazz, postmodernu i svjetsku muziku, sa povremenim melanholicnim dodirima rodne Bosne i Hercegovine. Poznat po svom diverzitetu, priznat po inventivnosti i hvaljen po intenzivnosti, Hrustanbegovic je svirao sa cuvenim umjetnicima i za renomiranu publiku od Grace Jones do Kraljice Beatrix.

http://www.nihad-accordeon.com/



36

Nihad Hrustanbegovic-slika sa koncerta,

koristena i za singl Medievalna (srednjevjekovna) sevdah rapsodija Posnati holandski dnevni list Het Parool iz pera Erika Voermansa je samo prije dvije nedjelje (13.09.2011.) tvrdio da je Nihad Hrustanbegovic jedan od najboljih izvodjaca na harmonici u svijetu, povodom izlaska njegovog drugog CD “Opus 7 „The cross-over‟. Ranije ga je list Trouw proglasio cudom od akordeoniste (harmonikasa). Lista najvisih umjetnickih ocjena i pohvala ovom nasem umjetniku je poduga, a nakon izvedenog koncerta u Amsterdamu istoj se pridruzila i ambasadorica BiH u Nizozemskoj Miranda Sidran Kamisalic, koja mu u svom pismu cestita na zaista maestralnom performansu u Koncertnoj dvorani u Amsterdamu i kaze: - Iskreno sam uţivala, i bila ponosna što imamo privilegiju da budemo u blizini tako velikog umjetnika kao što si ti, to je zaista posebno zadovoljstvo i ĉast. Ujedno, zahvaljujem ti na liĉnom doprinosu humanitarnoj svrsi za projekt u Bosni i Hercegovini, u kojemu smo svi uĉestvovali zahvaljujući tvojoj plemenitoj inicijativi. Ţelim ti još puno uspješnih koncerata i prepunih holandskih, bosanskih i svjetskih dvorana tvojih poštovalaca i poštovalaca klasiĉne muzike, kaze na kraju svog pisma ambasadorica Sidran Kamišalić. Sva zarada sa ovog koncerta namijenjena je za projekat Amsterdamske fondacije A gift for Bosnia i za projekt “Nemoj biti slijep” („‟Wees er niet blind voor”) u Bosni i Hercegovini. D. Kuric



37

ZIVOT BOSNJAKA U TURSKOJ NA FOTOGRAFIJAMA NAIDE RIBIC

Bosanka Naida Ribic iz Holandije

Ţivot Bošnjaka u Turskoj na fotografijama Naide Ribić U "Ameriĉkom kutku" Opće biblioteke u Zenici odrţana je prezentacija dijela projekta "Neki drugi svijet", autorice Naide Ribić iz holandskog grada Breda. Rijeĉ je o dokumentarnom filmu i drugim aktivnostima koje se odnose na ţivot iseljenika s prostora Bosne i Hercegovine u Tursku, i dokumentarnim fotografijama za izloţbu pod nazivom "S Bošnjacima u Turskoj". Radi se o serijalu fotografija koje je Ribić, voditeljica projekta "Neki drugi svijet", snimila u selu Halilbeyli

http://1.bp.blogspot.com/-3BCjfKKCJ_k/Tj6EU93N0sI/AAAAAAAAAmg/eH7Sy2ywRd8/s1600/Bosnjaci+u++Izmiru.jpg

http://1.bp.blogspot.com/-8f6ECsr1dEE/Tj6EFiAOImI/AAAAAAAAAmY/gBo3q1c5l2o/s1600/Naida+u+Zenici.jpg



38

i gradiću Turgutlu, nedaleko od Izmira u Turskoj. Na ovom lokalitetu ţivi velika zajednica Bošnjaka ĉiji su preci došli na ova podruĉja još prije 130 godina, ali su saĉuvali dio svoje kulture i jezika. Autorica Ribić roĊena je u Jajcu, a tokom rata je izbjegla u Holandiju, gdje i danas ţivi i radi.

PROMOCIJA KNJIGE ENISE BUKVIĆ 'NAŠ PUT'

Knjiga "Naš put", autorice Enise Bukvić koja na sveobuhvatan naĉin govori o dešavanjima u BiH tokom i poslije rata, kao i ljudima koji su ţivote nastavili daleko od svojih kuća bice promovirana krajem godine U Amsterdamu, Bredi i Brunsumu. Pocetkom ove godine je vec promovirana u Tuzli. Pored Tuzle u BiH je knjiga “Nas put” promovisana i u Brckom, Gradacu, Sarajevu, Mostaru i Jajcu. Prvo izdanje knjiga je doţivjela na italijanskom jeziku i u Italiji promovirana 40 puta. Prica o licnom iskustvu Enise Bukvic je istovremeno i pripovijedanje o njenoj mukotrpnoj unutrasnjoj borbi u potraznji svog novog identiteta - uz otezavajuce okolnosti i probleme integracije vezane za njeno "biti strankinja" - i o tragicnom prelazu bivse Jugoslavije iz multikulturalne zajednice u rat, u genocid devedesetih godina. To je u stvari knjiga o bh. multikulturalnom identitetu koje polazi od liĉnog iskustva autorice. "Mislim da je tema univerzalna. Vezana je za BiH i moje liĉno iskustvo. Ja priĉam o multikulturalnom



39

identitetu koji je uvijek postojao na ovim prostorima, a koji u globalizaciji treba da postoji i u cijelom svijetu", istiĉe autorica. Predrag Matvejević je o ovoj knjizi zapisao da pomaţe ljudima izgubljenim u iseljeništvu da sagledaju bolje sadašnjost i da izbjegnu povratak tragiĉne prošlosti. Knjiţevnik Atif Kujundţić smatra da je poslijeratna knjiţevnost u BiH sve manje opskurno svjedoĉenje o liĉnim preţivljavanjima i dogaĊajima, a sve više sloţen uvid u to što jeste problem. U ovome je uspjela i Enisa Bukvić, kazao je Kujundţić i dodao da bi ţanrovski bilo teško odrediti gdje knjiga pripada. Kujundţić smatra da je filozofsko-antropološka knjiga koja nastoji promijeniti ljude i odrediti njihov odnos prema svijetu. Uvodniĉar u knjigu "Naš put", Franćesko De Filipo kaţe da ovu knjigu predstavlja jasno, naporno i spasavajuće zalaganje koje je sebi autorica nametnula: shvatiti, otkriti, svjedoĉiti. Ona sama ostavlja na volju ĉitateljima da se pronaĊu u njenom djelu i moţda razriješe neke od dilema koje imaju. Enisa Bukvić, roĊena u Bijelom Polju, dio ţivota provela je u Brĉkom, gdje je zavrsila osnovnu i srednju skolu. Poljoprivredeni fakultet je zavrsila u Sarajevu, a postdiplomske studije iz oblasti nauka o ishrani na rimskom univerzitetu "La Sapienza". Radila je u jugoslovenskoj i italijanskoj prehrambenoj industriji. Radno iskustvo u Italiji kombinuje sa istrazivackim radom, edukacijom i kooperacijom s italijanskim i internacionalnim nevladinim organizacijama. Vec vise godina radi za IOM (Medunarodna organizacija za migracije). Aktivna je u bosanskohercegovackoj dijaspori u cije rukovodstvo je birana od samog osnivanja SSDBiH u Vogosci 2002. godine. Bavi se i humanitarnim radom. D.K.

PICCOLININ GROB - PRICE SA AMSTERDAMSKOG NORDA

U nedjelju 3 jula ove godine u 3 popodne u Chrisovom Tolhuistuin odrzana je prezentacija knjige “Price sa Sjevera” - "Verhalen van Noord" u kojoj je i prica “Piccolinin grob” Antonija Nine Zalice, bolje receno nasa prica posvecena grobu male mace Piccoline. Na ovoj literarnoj manifestaciji na otvorenom svoje kratke price kazivalo je osam pisaca inspirisanih Noordom, sjevernim dijelom Amsterdama, kojeg zovu “Roterdamom Amsterdama”, “Overkantom” ili “Amsterdamskim Sibirom”. Kazivanje prica je muzicki komplementirao Duo Boi Akih.

Antonije Nino Ţalica

http://www.boiakih.com/boiakih2010/boiakih2010.php



40

Piccolinin grob Sve je poĉelo kada je moj drug htjeo da napravi neku novĉanu transakciju u Sarajevu. Samo zato nabasao je na veliki ucakljeni plato ispred velikog poslovnog centra u onim sarajevskim neboderima-blizancima koje veĉina ljudi pamti još iz rata, dok su gorjeli ili dok su ih razvaljivali rafali sa brda. Ali, sada je sve to obnovljeno i opet se pola grada i tih istih brda ogleda u staklima tih nebodera. Navodno samo tamo je bila neka banka gdje su i strani drţavljani mogli napraviti odredjene transakcije, a moj drug je, uostalom kao i ja, barem oficijelno postao stranac u svom rodnom gradu. Tako, sa svojim holandskim dokumentima u dţepu moj drug je krenuo da traţi tu banku. Onda je na platou ĉuo potiho mjaukanje. IzmeĊu stotina nogu koje su na sve strane kroĉile ugledao je malo zbunjeno maĉe. Neko drugi moţda bi se tek saţalio, ali bi nastavio dalje, moj drug to nije mogao, uzeo je maĉe i zaboravio na transakcije. Moj drug ne jede meso, ne konzumira ništa ţivotinjskog porijekla, ni mlijeko, ni sireve, ĉak ni med. Ne bi se baš moglo reći da ne voli ljude, ali u mnoge se razoĉarao, ne samo zbog rata. U prvim godinama mira svoju naivnu vjeru u slobodu rijeĉi platio je višestrukim prebijanjima pred njegovom radio stanicom, frakturama vilice, silnim kontuzijama i naprsnućima rebara. Ali, to je potpuno druga priĉa. Naprosto, moj drug voli ţivotinje. Usvojio je ĉak i jedno siroće šimpanze i izdrţava ga, na daljinu.

Kada je Piccolina legla na grudi njegove djevojke bila je poptuno usvojena i poveli su je sa sobom u Amsterdam. Prije toga morali su je vakcinisati, uz silne komplikacije napraviti joj pasoš (i ţivotinje moraju imati pasoše!) plaĉali su silne dadţbine, a gulili su ih gdje su god mogli. Na aerodromu su izvagali da maĉe koje stane u šaku jedne ruke ima više od pet kila (pa ni ris nije baš toliki?) samo da bi im što više naplatili. Ali, to nije vaţno. Piccolina, napuštena u Sarajevu, doselila je u Amsterdam i ţivjela je tamo na Kinkerstraatu, blizu pijace Ten Kate. U stanu su bile već dvije velike maĉke (rodjene Amsterdamke) ali su je prijateljski prihvatile. Piccolina je pomalo rasla i ispucavala nevjerovatnu energiju, mogla je sa poda doskoĉiti na vrh ormana i prevrnuti saksiju pedesetak puta teţu od nje same. Jedno vrijeme Piccolina je ţivjela sretno djetinjstvo po krovovima iznad Kinkerstraata. Onda ju je nešto sastavilo, neka ĉudna bolest. Liĉilo je na neku vrstu epilepsije, dobijala je napade, trzala se i pišala krv. Moj drug je odmah vodio veterinaru. Nisu bili sigurni šta je u pitanju. Onda su napadi uĉestali, krvavi trag vukao se po laminatu. Moj drug i njegova djevojka odnose Piccolinu u specijaliziranu kliniku za maĉke, to košta, ali njih nije briga. Kada su ĉuli šta se zbiva, prijatelji sa posla



41

skupili su nešto novca, da i oni pomognu. Već drugi dan na toj klinici Piccolina umire. Mom drugu i njegovoj djevojci kaţu da macu mogu sahraniti u svom vrtu ako ga imaju, istina to nije baš po zakonu, ali svi to rade. A mogu je sahraniti i na groblju i daju im folder. Piccolinini posmrtni ostaci nisu išli kući već su pravo sa klinike prebaĉeni na groblje kuĉnih ljubimaca. To groblje je na Noordu, kako ja ţivim tu ponudio sam se da ih pokupim na pontu i odvezem tamo. To je bilo praktiĉnije, a i da ne budu sami, a sahrana je, ipak, sahrana. Groblje je na jako lijepom mjestu, u selu, zelenilo i voda. Osoblje je paţljivo i sućutno, ali daleko od patetike. Vidjeo sam i krematorijum, za konje, uglavnom. Nije to izopaćeno kao one neke slike koje sam vidjeo sa sliĉnih mjesta, u Americi, recimo, nema neprimjerenih spomenika, kiĉastih kipova rotvajlera ili sijamskih maĉaka, nema povodaca ili ogrlica, nema stihova ispisanih u sjećanje na maltezerice ili rasne dorate. Nema, u stvari, ama baš nikakvih natpisa, pokoji cvijet na travi i to je to. Tu su lijepo uredjene stazice, drveće, travnjaci su odredjeni koordinatama tek da se zna gdje ĉiji ljubimac poĉiva. Sve je, jednostavno i tiho, u skladu sa prirodom, kojoj i mi i pokojnici ovoga groblja podjednako pripadamo. Kada sam tek stigao u Amsterdam, davno, još sredinom devedesetih, zbunjivalo me je neko ĉudno neprisustvo smrti. Kod nas, na Balkanu, uvijek te i svuda nešto opominje o prolaznosti ovoga ţivota, gdje god podješ vidiš neki grob, neku ploĉu, nešto posvećeno mrtvima, bez razlike - u sred grada, u parkovima, pored putova, na visoravnima ili u šumama. Krstovi, Davidovi štitovi, nišani i turbeta, zvijezde petokrake. Udovice umotane u duboku crninu. U ratu je bilo još strašnije, ĉak su i fudbalski tereni postajali groblja. Ovdje, ĉak ni crkve neće da bubaju u apokaliptiĉka zvona, već sviraju lake melodije. Amsterdam je definitivno grad ţivih i za ţive, njegova groblja su diskretna i skrivena, neprimjetna, negdje sa druge strane, baš kao i smrt koja se gotovo nikada i ne pominje, sem u reklamnim kampanjama posmrtnih osiguranja. Tako je ovo i malo groblje u Kadoelenu, gotovo skriveno, neprimjetno, veĉini stanovnika nepoznato, postalo posljednje utoĉište jednom malom biću, Piccolini, koja je nekom ĉudnom igrom sudbine svoj neprimjetno kratki ţivot zapoĉela na sarajevskom Marindvoru a dovršila daleko negdje u nakvašenom tlu amsterdamskog Sjevera. I eto, ako nekoga nanese put, biciklistiĉki ili šetaĉki, do tog mjesta (za vozaĉe – to je u okrugu izlaza S117, blizu McDonaldsa i teniskih terena) neka se sjeti da tu pored svih drugih bezgriješnih stvorenja, na parceli 51/52 – N, poĉiva jedna mala maca, izbjeglica iz Sarajeva.

PROMOCIJA KNJIGE SAFETE OSMICIC “ZRELE GODINE”

Nova knjiga Safete Osmicic, pod nazivom “Zrele godine”, je zbirka priĉa i pripovijedaka koje je napisala u toku posljednjih nekoliko godina, pa je zato Mehmed Meša Đedović i dao odgovarajući naslov, uz objašnjenje da ih je pisala baš u tim, zrelim godinama. Knjigu je izdala izdavacka kuca „Bosanska rijeĉ“ iz Tuzle.

- Kad sam mu poslala rukopis sa priĉama, nisam imala pojma kakav naslov da dam zbirci, kaze Safeta Osmicic. Dalje pojasnjava: - Osim naslova, Meša je radio lekturu, napisao jednu od recenzija (uz Safeta Sijarića) i bio promotor knjige na sajmu u Sarajevu. Nadam se da će i na ovom, Drugom meĊunarodnom sajmu knjiga, koji se odrţava u Merkatoru u Tuzli 22. maja, reći nekoliko rijeĉi o mojoj knjizi. Inaĉe, Meša je bio promotor i mog romana “Melek Rabija”, u BKC u Tuzli, u junu prošle godine.

- Na ovogodišnjem MeĊunarodnom sajmu knjiga i uĉila u Sarajevu, za najbolje idejno rješenje za korice knjiga novih, ovogodišnjih, izdanja dobila je baš moja knjiga! Doduše, ja nisam zasluzna za to, jer je to



42

uradio tim struĉnjaka, ili sam ilustrator "Bosanske rijeĉi", izdavaĉke kuće iz Tuzle - Wuppertal (D), na što sam i ja veoma ponosna! Ja im ĉestitam, a vama, mojim ĉitaocima, garantujem da su izmeĊu njih smještene moje najbolje priĉe i da ćete u njima zaista uţivati, tvrdi na kraju Osmicicka.

Promotor knjige “Zrele godine” je bio Mehmed Đedović, a rijeĉ je o, kako smo saznali na promociji, interesantnoj zbirci pripovijedaka koje je autorica gradila na vlastitim ali i tudţim iskustvima ...

HUMANITARNI RAD

SCOOTMOBIEL ZA VETERANA ARMIJE BiH ELVEDINA CAKALA–CAKU IZ GORAZDA Udruzenje “Sana” iz Almera je realizovala u toku jula 2011. godine jedan humanitarni projekat. Naime, vrijedni clanovi udruzenje su u Holandiji nabavili i do BiH transportovali i u Gorazdu predali “scootmobiel” ratnom veteranu Elvedinu Ĉakalu – Ĉaki. Elvedin Cakal je tesko ranjen iz PAT-a pocetkom jula ‟92 godine na odbranbenim linijama Gorazda i ovakvo pomagalo ce mu olaksati pokretljivost i uciniti zivot lagodnijim. U ime udruzenja “scootmobiel” je predao predsjednik udruzenja Elvedin Kodzaga u nadi da cemu bar malo pomoci da bude mobilniji.

http://www.facebook.com/photo.php?fbid=2024259375222&set=o.202388169804623&type=1



43

Elvedin Kodzaga predaje “scootmobil” veteranu Armije BiH Elvedinu Ĉakalu–Ĉaki U akciji pomoci su ucestvovali Sejo Krunesic, Senad Krajinovic, Edin i Elvir Puzic, Fuad Lepic, Selvedin Kodzaga, Nedzad Pusilo i Senail Sivro. D. Kuric

POMOZIMO SANELU PAPICU DO EVROPSKE TITULE U BOKSU ZSDH - Zajednica Sandžacke Dijaspore Holandije vas poziva

Zajednica Sandzacke Dijaspore Holandije u saradnji sa aktivistima Sandzacke Dijsapore, Francuske, Austrije, Njemacke i Luxemburga pokrece akciju prikupljanja finansijskih sredstava za organizaciju profesionalnih bokserskih meceva sampionu Balkana u Kruzer kategoriji, Sanelu Papicu

http://sandzak.nl/profile/Fako?xg_source=msg_invite_event



44

Sanel Papic, sampion Balkana . S obzirom da Sanel nema sponzora planirani ljetosnji mec ( juli 2011.) za titulu svjetskog prvaka u Kruzer Kategoriji je odlozen iz finansijskih razloga - zbog nepostovanja datog obecanja rukovodstva opstine Sjenica da ce finansirati organizaciju ovog meca - Sanel Papic je izgubio pravo da boksuje ponovo za ovu titulu i mora u medjuvremenu odboksovati jos 3 meca da bi dosao u poziciju da se moze ponovo boriti u maju ili junu 2012. za evropsku titulu u Kruzer ili Teskoj Kategoriji. Tim povodom organizujemo i manifestaciju 8. oktobra u Huizenu, gdje ce gostovati Kemal Malovcic i folklorno drustvo Amsterdam. Pozivamo sve ljude dobre volje, koji vole sport, Sandzaklije i nasu bracu Bosance i Hercegovce, jer Sanel boksuje pod BiH licencom, da ucestvuju u ovoj akciji kao i da prisustvuju na ovoj manifestaciji. Dobrovoljne priloge mozete uplatiti na racun Zajednice Sandzacke Dijaspore Holandije 584322208 (ABN Amro banka) na ime Gemeenschap Van Sandzakse Diaspora sa naznakom Sanel Papic. Pozivamo sve Sandzaklije/BiH gradjane i sve ostale ljude koji vole sport iz drugih Zapadnih zemalja da nam se pridruze u ovoj akciji da bi svi zajedno prikupili novac za organizaciju meceva Sampionu Balkana Sanelu Papicu. Pomoc Sanelu Papicu omogucice nastavak karijere ovog mladog i veoma perspektivnog boksera cija karijera ce biti ugasena ako se ne prikupe osnovna i minimalna sredstva potrebna za organizaciju meceva. Prvi sljedeci boks-mec Sanela Papica je u mjesecu novembru u Prijedoru. Zadnji boks-mec za titulu, nadamo se, bice u Holandiji! Nasem Sanelu zelimo puno srece i uspjeha u bokserskoj karijeri! Uprava Zajednice Sandzacke Dijspore Holandije

http://sandzak.nl/events/event/show?id=3137005:Event:30272&xgi=3S2AXKAkQ8ohEV&xg_source=msg_invite_event



45

Z D R A V L J E

LASERSKO SKIDANJE DIOPTRIJE

Oftalmologija - Leksikon pojmova od A-Ž

Pise:Prof.dr.Ferid Cengic

Blog uredjuje Cengic Dr Ferid, doktor med. nauka i specijalista za ocne bolesti. Sve sto je napisano na ovom blogu sluzi samo u informativne svrhe i ne moze biti osnov za samostalno odredjivanje lijecenja. Pitanja postavljajte na adresu: [email protected]

23.07.2011.

Profesor doktor Vladimir Kojoviċ: Lasersko skidanje dioptrije - druga strana medalje

Na ovome blogu donosim prilog uvaţenog profesora Kojoviċa, o drugoj strani medalje kod takozvanih operacija „ skidanja dioptrije“. U potpunosti se slaţem sa stavovima profesora. Svima koji se odluĉe za laserske operacije u cilju promjene refrakcione snage oka, treba da je jasno da se radi o zahvatu kojiom se trajno odstranjuje ( laserom koji izaziva isparavanje tkiva roţnice) dio tkiva ove inaĉe tanke ( svega pola milimetra) prednje opne oka, odnosno da operacije dovode do trajnog mijenjanja anatomskog stanja oka.

U veċini razvijenih zemalja postoje veoma strogi standardi o tome ko moţe raditi ove intervencije, u kojim indikacijama, i kod kojih pacijenata. Svako odstupanje od ovih standarda moţe imati veoma

http://ocnidoktor.blogger.ba/

mailto:[email protected]



46

negativne posljedice po stanje oka, pa ĉak dovesti i do veoma ozbiljnih i po vid opasnih komplikacija. Opasnost leţi u tome da se komercijalizacijom oftalmologije svjesno ili nesvjesno ĉesto gaze ove norme i standardi, i zatvaraju oĉi ĉesto pred oĉitim kontraindikacijama veoma bitnim kod odluĉivanja na zahvat.

Prof.dr. Vladimir Kojovic: LASIK - Druga strana medalje

U Sarajevu su otvorena dva centra za refraktivnu hirurgiju. To je veoma znacajno za nase pacijente koji su do sada takve usluge trazili u inostranstvu. Zelja pacijenata da se rijese naocala ili kontaktnih leca je toliko snazna da se cesto zanemarju moguce komplikacije koje mogu nastupiti u toku i nakon izvodjenja same procedure. Smatra se da one iznose oko 1-2% ili da jedan od sest operisanih pacijenata ima neku od mogucih komplikacija. One se krecu od minimalnih-rjesivih do onih koje mogu proizvesti trajni gubitak vida. Smatramo da potencijalni kandidati za ovakvu vrstu operacija trebaju da znaju i za tu drugu stranu medalje. Odluka da se uradi operacija „ laserskog skidanja dioptrije“ je sasvim licna i ne moze se reci da je strogo medicinski opravdana. U postupku donosenja odluke za operaciju potencijalni kandidat treba da razmotri svoje licne razloge da to uradi, da se raspita ili informise o centru gdje ce se to uraditi, da se informise kakve su kvalifikacije ljekara koji ce to uraditi, kakva je oprema koju koristi, koliko znanja i truda operater ulozi u preoperativni postupak itd. Znaci krajnji ishod postupka zavisi od iskustva i obucenosti ljekara i opereme koju posjeduje. Jedno od pravila vazi: ne upustajte se u operacju sa jeftinom cijenom. U SAD agencija koja odobrava pojedine lasere je tacno nabrojala one sa kojima se to moze raditi. Pored samog posjedovanja lasera bitno je i njegovo redovno odrzavanje i bazdarenje. Ne postoji ljekar koji moze tacno unaprijed procijenti da ce dioptriju svesti na nulu. S druge strane svaki pacijent je duzan da unaprijed potpise da je upoznat sa svim mogucim komplikacijama koje se mogu desiti i to ima svakako znacajan pravni aspekt. (Primjerak saglasnosti koju pacijent treba da potpise vidite u prilogu i procitajte).

Najcesca procedura refraktivne hirurgije je LASIK

Za ovu operaciju osoba treba da nije mladja od 18 godina i da se dioptrije nije mijenjala najmanje godinu dana (bolje dvije godine). Opercija nije preporucljiva za trudnice, za osobe koji uzimaju neke lijekove napr. Accutane ili Pronison, nije preporucljiva za osobe koje boluju od secerne bolesti, hronicnog reumatizma, glaukoma, herpeticne infekcije oka itd..

Pacijent mora da jasno zna sta ocekuje od operacije, kakva su njegova ocekivanja i da li su ona realna. Ova operacije ne moze popraviti ostrinu vida vise od onoga sto se moze postici naocalima ili kontaktnim lecama. Uvijek treba izvagati rizike i prednosti operacije i ako je neko zadovoljan sa nosenjem naocala ili kontaktnih leca vjerovatno ne treba da razmislja o LASIK-u

U odluci gdje uraditi operacijuu je veoma vazno imati dobre informacije o ljekaru kojem se povjerevamo: koliko je do sada uradio operacija, kakav je uspjeh uradjenih operacija, sa kolikom sigurnoscu moze predvidjeti rezultat operacije koju ce da uradi, koje su moguce komplikacije, sta se moze ocekivati nakon operacije, da li je ponovo potrebno nosenje naocala nakon operacije, koji je procenat tzv. naknadnih intervencija (po nekima 5-15%), u nekim zemljama je obicaj i upitati koji tip lasera koristi itd. (pogledajte link FDA administracije koji je na kraju ovog teksta i kliknite na rijeci: before, during, after,checklist, FDA approved lasers for LASIK- kako biste se bolje informisali).

Prije operacije je neophodno uraditi detaljni pregled oka. Ispitati ostrinu vida sa naocalima, a kod nekih uraditi i pregled sa sirenjem zjenica. Ljekar ce objasniti mogucnost nastanka nekih manjih ili vecih komplikacija kao sto su:



47

a. Premalo ili preveliko smanjenje dioptrije,

b. Pojava oziljaka na roznici ili astigmatizma sto otezava eventualno kasnije nosenje kontaktnih leca,

c. Moguca je i infekcija roznice,

d. Nadalje mogucnost da je ostrina vida slabija od one sto se postizalo naocalima ili lecama,

e. Smanjenje osjetljivost za kontrast ili

f. Ostrina vida nije zadovoljavajuca (iako je ostrina vida normalna objekat izgleda nejasan, sivkast),

g. Potom problem za voznju nocu sto zahtijeva ponovo nosenje naocala,

h. Problemi koji su vezani za djelic roznice koji se skida i nakon primjene lasera vraca na isto mjesto.

i. Moguci su i drugi problemi koji su rjedji i koji iscezavaju sa vremenom: zamagljen vid, suhoca ociju, presojetljivost na svjetlo, halo oko izvora svjetla itd.

Za pojedine ljude zelja da se odbace naocale ili lece veoma je vazna da im nije zao za tu proceduru, koja je inace skupa, odvojiti bilo koji iznos novca. Oni cak zanemaruju i cinjenicu da kod manjeg broja onih koji su se podvrgli ovom nacinu operativnog lijecenja vid nije poboljsan i da je nasuprot tome znacajno ostecen. Oni uglavnom razmisljaju da ce biti u onoj vecini koja je zadovoljna postignutim rezultatom operacije i ne misleci o tome da mogu upasti u onaj postotak, zaista procentualno mali, koji ima komplikacije.

Ovaj tip laserske operacije zauvijek mijenja neke fizioloske ili opticke karakteristike oka. Kada pacijent razmislja o bilo kojoj operaciji koja ne spada u hitne treba da stavi na vagu korist i rizik . Korist od ove operacije zaista ocita: ne trebaju vise naocale niti kontaktne lece. Ali i rizik od trajnog ostecenja je uvijek prisutan

Prema casopisu „ Review of Optometry „ jedan od sest pacijenata koji su se podvrgli ovoj operaciji imaju komplikacije koje uticu na vid: iskrivljenost posmatranog objekta, nepravilni astigmatizam koji se ne moze korigovati naocalima, smanjenje kvaliteta vida ili da ima jace izrazene simptome suvoce ociju.

Refraktivna hirurgija je proizvela niz etickih i profesionalnih pitanja u oftalmologiji. Ova pitanja su rezultat ogromnog interesa pacijenata za ovu proceduru uz istovremeni strucni (profesonalni, ljekarski) i industrijski podsticaj za promociju ovih operacija. Pacijenti pokazuju veliko interesovanje za operaciju koja ih moze osloboditi naocala ili kontaktnih leca. Sa druge strane ljekari su otkrili novo podrucje tehnickih mogucnosti cija primjena je primamljiva za pacijente i sto rezultira i povecanjem licnih prihoda. Potraznja za novim i skupim tehnologijama podstice razvoj oftalmoloske tehnicke industrije. Ovakav odnos je doveo do toga da se pojedini ljekari koji se bave ovim operacijama reklamiraju na razne nacine, povezuju se sa drugim ljekarima koji rade u ocnim ambulantama koji iz odredjenih interesa promoviraju ovaj ili onaj centar „za skidanje dioptrije“ ili odredjenog ljekara koji izvodi operacije ili zajednicki ucestvuju u „ podjeli kolaca“. U ovakvim odnosima se javlja i borba oko cijene usluge, smanjuje se veoma znacajno vreme za preoperativne testove, broj kontraindikacija za operaciju se mijenja na racun povecanja broja istih, nabavljaju se „ stari“ laser aparati, sugerisu se jeftiniji operativni zahvati, pacijenti potpisuju saglasnost za operaciju a da im nije sasvima jasno sta iz toga moze da rezultira itd.



48

Broj pacijenata koj imaju komplikacije ili nezadovoljstvo nakon laserskog „ skidanja dioptrije“ nije veliki i oni ostaju „ zagluseni“ od onih koji su uspjesno operisani i ne ostaje im nista drugo nego da se organizuju u grupu koja im daje mogucnost da iskazu svoje tegobe ili da se izbore za neka svoja prava kojih su se unaprijed, potpisivanjem „ konsensusa“ odrekli. Interesantan je ovaj link- pogledajte:

(Anyone who has experienced a bad reaction to laser eye surgery may wish to contact Surgical Eyes to discover more about their symptoms and how they can be alleviated. Margaret Dolan and Ron Link can be contacted via the organisation's website at http://www.surgicaleyes.org. )

Refrativna hirurgija ili „ hirurgija skidanja dioptrije pomocu lasera „ pretstavlja znacajan napredak u oftalmologiji i to je oblast koja se sve vise razvija u pravcu smanjenja mogucnosti nastanka komplikacija i u smislu zadovoljenja zelja velikog broja pacijenata koji zele da se rijese naocala ili kontaktnih leca. Svakako da proizvodjaci veoma skupe opreme snazno podsticu taj trend na razne nacine. Cilj ovog pisanja nije da se odvrate oni koji to zele da urade ili da se omalovazi znacaj ovih operacija. Cilj je da se sagleda i druga strana medalje i da na osnovu toga svaki pojedinac moze da odvagne prednosti i rizike i da se prema tome postavi.

Molim Vas da svakako pogledate ovaj link gdje je FDA (USA) jasno oznacila koji se laser moze koristiti i sta se treba uraditi: before, during, after, checklist etc. prije odluke da se uradi operacija.

http://www.fda.gov/MedicalDevices/ProductsandMedicalProcedures/SurgeryandLifeSupport/LASIK/de

fault.htm?sms_ss=email&at_xt=4dd3c5706c12fbc1%2C0

_______ 0 _______

Onaj ko dobro vidi donju reklamu postavljenu na Francuskoj rivijeri na ulazu u tunel na granici

Monako-Francuska ne trba da ide na skidanje dioptrije.....Neki kazu da je ovo i jedno dobro

sredstvo protiv straha od tunela...Mozda su u pravu, ali i dalje ne volim one silne tunele kroz

Austriju. Mozda bi bili snosljiviji ako bi ih na ulazu opremali sa slicnim reklamama.

Kazu, jedna od najboljih reklama do sada,

postavljena na ulaz u tunel kod Monte Carla

http://www.surgicaleyes.org/

http://www.fda.gov/MedicalDevices/ProductsandMedicalProcedures/SurgeryandLifeSupport/LASIK/default.htm?sms_ss=email&at_xt=4dd3c5706c12fbc1%2C0

http://www.fda.gov/MedicalDevices/ProductsandMedicalProcedures/SurgeryandLifeSupport/LASIK/default.htm?sms_ss=email&at_xt=4dd3c5706c12fbc1%2C0



49

LINKOVI KROVNE I OSTALIH ORGANIZACIJA ZAJEDNICE BiH U HOLANDIJI www.bihplatform.nl Het Platform - Krovna organizacija zajednice udruzenja i gradjana BiH u Holandiji www.nauk.nl Naucno akademski umjetnicki klub BiH-NL “NAUK” www.bihbc.nl BH Biznis klub www.mladi-bih.nl Mladi BiH www.bpn.ba Bosnian Professional Network (organizacija u 7 zemalja svijeta)

www.srebrenica-herdenking.nl Srebrenica 1995-Nikada zaboraviti

BH KONZULARNI DANI SVAKE POSLJEDNJE SUBOTE U

MJESECU U AMBASADI BOSNE I HERCEGOVINE

U DEN HAGU

KONZULARNE USLUGE GRADJANIMA BiH U

NIZOZEMSKOJ PRUZACE SE I U 2010. GODINI

od 10 do 14.00 casova

SVAKE POSLJEDNJE SUBOTE U MJESECU

U AMBASADI BIH U DEN HAGU

Bezuidenhoutseweg 223

Tel. 070 358 85 05

Nasa Bosna je list gradjana BiH U Nizozemskoj Izlazi kvartalno Glavni urednik: Dz.Kuric Clanovi redakcije: M. Midzic N. Ribic [email protected] www.bihplatform.nl

http://www.bihplatform.nl/

http://www.nauk.nl/

http://www.bihbc.nl/

http://www.mladi-bih.nl/

http://www.bpn.ba/

http://www.srebrenica-herdenking.nl/

mailto:[email protected]

http://www.bihplatform.nl/

Documents

REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE U ...platformbih.nl/Nasa Bosna/Nasa Bosna 27.pdfsporazuma, najbolje govori podatak da su za 15 godina sklopljena svega dva - sa Kraljevinom Švedskom