Recenzije i prikazi - hrfd.hr · Recenzije i prikazi poslužiti njezin uvid u to da Dworkin proble-matici vrijednosti pristupa zdravorazumski, što među ostalime rezultira i njegovom

Recenzije i prikazi

DragicaVujadinović

PolitičkafilozofijaRonaldaDvorkina

PravnifakultetUniverzitetauBeogradu,Službeniglasnik,Beograd2006.

Beogradska filozofkinja Dragica Vujadino-vić, profesorica Pravnog fakulteta (predme-ti:Političkeipravneteorije,teStudijiroda),objavila jezanimljivu i izvrsnumonografijuofilozofijipolitikejednogaodvodećihpred-stavnikaliberalnefilozofijepolitikeipravau20.stoljeću,RonaldaDworkina.Knjigaoba-siže 192 stranice i sastoji se od: uvoda, petosnovnihpoglavlja(1.»Filozofskainterpreta-cija–temeljiDvorkinovepolitičkefilozofijeiliberalneteorijepravde«,spotpoglavljimaoetičkomindividualizmuidvijekardinalnevri-jednosti humanizma:moralnom utemeljenjuliberalizma,tj.liberalnojeticiiindividualnojmoralnosti,statusuiintegriranostivrijednosti,tekarakteruimogućnostiobjektivneistineupoljuvrijednosnihsudova;2.»Političkainter-pretacija – pravda kao ‘jednakost resursa’«,s potpoglavljima o središnjosti jednakosti uDworkinovoj političkoj filozofiji pravde, otumačenju pravde kao »jednakosti resursa«,o normativnom principu neutralnosti drža-ve, neutralnosti države i perfekcionističkojetici; 3. »Dvorkinovo shvatanje omoralnimosnovama liberalizma«; 4. »Smisao objek-tivnog važenja vrednosnih sudova umoraluipravu«;5.»Zaključnarazmatranja–RonaldDvorkinisavremenapolitičkafilozofija«),teznanstvenogaparata.Do osnovnih teza o karakteru Dworkinovekoncepcije,atosuodredbapravdekaosuve-renevrlineliberalnepolitičkezajednice,isto-vremenorazumijevanjepravdekaoparametraindividualneetike,suglasnostpluralnih libe-ralnihindividualnihetikasliberalnometikomu cjelini, te suglasnost pluralizma s liberal-nomteorijomipraksomjednakostiresursailikoncepcijompravde,autoricadolaziposred-

stvom koliko minuciozne toliko i suvereneanalizeirekonstrukcijerelevantnihdimenzijaDworkinovaopusa,oslanjajućiseprijesvegana djela Suverena vrlina, Bit individualnih prava, Stvar principa, Carstvo prava i Te-melji liberalne jednakosti. Naglasak leži nakasnijimDworkinovimradovima(tzv.drugai trećaDworkinovafaza),kadaonpokušavafilozofijski(etički,aksiologijskiiepistemolo-gijski)utemeljitipolitičkuteorijuliberalizma.MotiviDworkinovafilozofijskogutemeljenjateorijepolitičkemoralnosti(njegovimriječi-ma,nužnostiuvođenjavišefilozofijskerazineargumentacije,kakobisetateorijalociralauopćenitijemobrazloženju ljudskevrijednostietikeimoralnosti,statusaiintegriranostivri-jednosti,tekarakteraimogućnostiobjektivneistine)ležeunadidaćetakvimutemeljenjemteorija dobiti na uvjerljivosti. PritomDwor-kinpodetikompodrazumijeva,sjednestrane,moralnost(kojanijeodvojenaodfilozofijskekoncepcijemoralnostibaziranenadvijefun-damentalnevrijednostihumanizma),asdrugestrane,posredstvomrazine»političkemoral-nosti«, individualnu dobrobit (»individualneetike«).Razlikuetikeodmoralnostionće,nebaš posve konzekventno, na jednommjestuodredititakoštoćeeticipripisatiproučavanjetogakakodasežividobro,amoralnostipro-učavanjeispravnihipogrešnihčinjenja.Etikaseusvakomslučajutemeljinadvaneupitnafundamentalna principa humanizma, a to suprincip jednake važnosti i princip posebneodgovornosti, koji u cjelini rezultiraju kon-cepcijom jednakosti. Ujedno su vezani i uzpojam samopoštovanja, koje obuhvaća mo-ralni odnos pojedinca spramdrugih i spramvlastitedobrobiti.Premaautorici,smisaota-kvekoncepcijeležiushvaćanjupremakoje-mu individua nemože voditi dobar život, adaneuzimauobziropćedobro,odnosspramdrugihikvalitetupolitičkezajedniceukojojživi(akojasasvojestraneutječenaindividu-alnuetikuiindividualnudobrobit).Na tim pretpostavkama Dworkin razvija isvoju koncepciju liberalne države, koja je,doduše, neutralna (kao što je i tolerantna uodnosunavrijednosnipluralizam),alizauzi-mastranuusituacijamanepomirljivihsukoba

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA106God.27(2007)Sv.2(465–481)

Recenzijeiprikazi466

individualnihvrijednosnihopredjeljenja,itospozicijefundamentalnihprincipahumanizmaivrijednostiliberalneetike.Konceptipravde,jednakosti, slobode i demokracije namećupotreburaspraveovrijednostimaizasuoča-vanjemrazličitihvrijednosnihtumačenja,itousvrhuuspostavljanja refleksivneravnotežeiintegriranjaglavnihpolitičkihvrednota,štojesuprotstavljenotezama(kakvezastupanpr.JohnRawls)odiskontinuitetuizmeđuetikeipolitike.Demokracijasetujavljakaonajpo-godnijetlozaotjelotvorenjetemeljnihnačelahumanizma,apitanjenjezinalegitimiranjanerješava se konsensusom (kojeg nijemogućepostići),većposredstvomjedinstvakardinal-nihvrijednostihumanizmaugrađenihuteme-ljenašihpolitičkihvrijednosti,štoseprofilirakao uspostavljanje refleksivnoga interpreta-cijskog pristupa u cilju izgradnje refleksiv-ne ravnoteže). Odatle proizlazi i unutarnjapovezanost pitanja o institucijama s etičkimpitanjem.Natemeljuovakveetičko-političkeaksiologi-je(čijepretpostavkeniDworkinniautoricanedovodeupitanje,nitiproblematizirajunjihoviskoniliutemeljivost)gradiseiodgovarajućaepistemologija, koju Dworkin oblikuje kaopozicijuinternogskepticizma(atojestajali-štepremakojemuupoljuvrednotanijenimo-gućenitiopravdanobitiskeptičanodpočetkadokraja).Vjerujućidasu temeljnevrednotepolitičkog sistema liberalne demokracije in-stitucijski i normativno toliko integrirane ucivilizacijudaposjedujukarakterobjektivneistine,Dworkinćeoblikovatisvojusredišnjukoncepcijufilozofijepolitikeiprava,kojasesastojiurazumijevanjupravdekaojednakostiresursa.Nadjelujepokušajidealnogpomire-njaidejejednakosti(dakako,hipostaziraneuvrednotu, štonije lišenoproblematičnosti) sliberalnomtradicijomisuvremenošćuliberal-no-demokratskogporetka.Nasuprotkoncep-cijama(kojesuposebicesvojstveneistarojinovojdesnici)premakojimaslobodaimapri-matuodnosunajednakost,Dworkinzastupapostavku o neodvojivosti slobode od jedna-kosti, pri čemu tu sama jednakostposjedujespecifičan prioritet. Svjestan raznovrsnostitumačenjapojma jednakosti, onganaprak-tičko-političkojrazinide facto izjednačavasnastojanjem da se smanje faktičke socijalneiekonomijskenejednakosti,tevjerujedata-kvakoncepcijaposjedujeteorijskiipraktičkiemancipacijskipotencijal,kao imobilizacij-skusnagu.Naosnovimoralnejednakostisvihljudskihbićaartikulirajusepravna,političkaiekonomijskadimenzijajednakosti.Rezultatteartikulacijeočitujeseupostavcipremakojojporedakmoraosiguratijednakuskrbzasva-koggrađanina,učemuseiiskazujeistovjet-nostsuverenevrlinespravdomisjednakošću

resursa. Dakako, pretpostavka tog identitetajest razrada distribucijske sheme jednakostiresursa, u kojoj se pomoću principa razlikenastojiuspostavitipravednaraspodjela,neo-sjetljivanaokolnosti,aliosjetljivanaodabirsvakeosobe.Utomsklopuautoricapozornorazmatra Dworkinov odnos spram Rawlso-vihteorija,kaoispramkoncepcijaklasičnogutilitarizma,tenakontogaposvećuje(moždaipomalopretjeranu)pozornostidejamaneu-tralnostiiperfekcionističkeetikeuelaboracijiJ. Kisa, uočavajući njihovu supstancijalnukompatibilnost s Dworkinovom strategijomkontinuiteta(dakako,kontinuitetaetikeipo-litike).Etičkiliberali–kojipravduvezujuuzjedna-kosturesursima,aneuzindividualnudobro-bit zasnovanu na egoističkom interesu – nemoguprihvatitinijednuteorijukojadobrobitsmatraodvojenomodpravde,držiDworkin.Toznačidaresursiulazeuetikukaonorma-tivniparametri,pasestogaimajuodbacitisveneegalitarne teorije pravde.Nastojeći otkritimoralneosnoveliberalizma,onisključujeonotumačenjeliberalizmakojeprvenstvenovodiračunaoispravnostiipravednosti,tepitanjeodobromživotuostavljaindividualnimmoral-nimodabirima.Asastavnopitanjeindividual-nemoralnostijestpitanjepravednihodnosauzajednici,jernemožeseindividualnoživjetidobroukolikoizostajepravda,shvaćenakaojedinstvo slobode, jednakosti i tolerancije, snaglaskom na socijalnoj jednakosti resursa.Naime,upravojepravdaunavedenomsmisluparametar etike. Drugim riječima, Dworkinje–nakononihautorakoji sunastojaliokoobnove odavno izgubljena aristotelovskogjedinstva etike i politike (a nasuprot onimakoji i dalje ustrajavaju na odvojenosti ovihdvijusfera)–učiniojošjedankorak:pokušaojeuspostavitipotpunojedinstvoAristotelovepraktičkefilozofije(ukoju,uzetikuipoliti-ku,spadai–prečestozaboravljanaili,jošče-šće,izpraktičkefilozofijeprotjerivanausferuumijeća stjecanjaprofita–ekonomika).Au-torica ne eksplicira ovakav zaključak (ogra-ničujućisenanaglašavanjesnažnajedinstvaetikeipolitikekodDworkina),alijednoznač-no upućuje na nužnost njegova izvođenja.U eksplicitnom bi obliku zaključak glasio:RonaldDworkinprvi jepraktički filozofposamorazumijevanjuliberalneorijentacijekojije uspostavio jedinstvo etike, ekonomike ipolitike.IakoseDragicaVujadinovićuglavnomogra-ničuje na imanentnu interpretaciju i analizuDworkinovih koncepcija, te njihovu povre-menu historijsku i socijalno-političku kon-tekstualizaciju,uovomsedjelumogunaćiimomentinjezinakritičkogodmakauodnosuna predmet istraživanja. Kao primjer, može



poslužitinjezinuvidutodaDworkinproble-matici vrijednosti pristupa zdravorazumski,štomeđuostalimerezultirainjegovomtezomprema kojoj su i u pravu (a pravoDworkinsmještaunutarpoljavrijednosti)mogućisup-stantivnisudovineodređenosti.Ova knjiga nedvojbeno spada među najbo-lje monografije posvećene liberalnoj teorijii filozofiji politike i prava, i to njezinu (uzRawlsa)najznačajnijempredstavniku.Svimakojiseprodubljenijehoćepozabavitidjelomameričkogmisliocakoji je pokušao (i to nebezuvjerljivostinizasvojih izvoda izaklju-čaka)pomiritiegalitarističkuidejujednakostisonimnajboljimutradicijiliberalizma,djeloDragice Vujadinović služit će kao pouzdanvodič.

LinoVeljak

ŽeljkaMatijašević

Strukturiranje nesvjesnog: FreudiLacan

AGM,Zagreb2006.,226str.

Strukturiranje nesvjesnog drugo je djelo hr-vatske psihoanalitičarke Željke Matijašević,odsadadostupnohrvatskojčitateljskojpubli-ci.Djelojekrajnjeuspiouvodkojidajepre-gled osnovnih psihoanalitičkih pojmova uzproširivanjeuvidamnoštvomrecentnestranesekundarneliterature.Autoricaproblemupri-stupakronološki,polazećiodidejaiutjecajakojisudovelidonastankapsihoanalize,pre-ko Freudeovih određenja pojmovlja psiho-analitičkog do Lacanova povratka Freudu.Kako navodi u uvodu,Matijašević pristupaLacanu preko Freuda, tumačeći lacanovskupsihoanalizu kao nadopunjavanje Freudovepsihoanalize lingvističko-strukturalističkomdimenzijom.Samastrukturadjela,podjelanapoglavlja,sugeriraparalelizamizmeđuFreu-dovaiLacanovamišljenja,budućidaautoricatežijednakomimenovanjuanalognihpoglav-ljakodFreudaiLacana.1

UprvomedijeluautoricaproblematiziraFre-udovo postavljanje psihoanalize i promjenešto ih je psihoanaliza doživjela u Freudovudjelu.PremaMatijašević,bitnomjestozaFre-udovonapuštanjeneurologijeiprijelazpremapsihoanalizijestnjegovintereszahipnotičkefenomene.U razdobljuhipnotičkogpristupapsihoanalizi,Freudprilikomliječenjakoristi

Breuerovu metodu katarze, koja uključujehipnotičku sugestiju. Histerične simptometumačikao rezultatezaboravljenihpsihičkihtrauma.Zadaćahipnozejestdaosvijestitrau-me,kakobisestraumatičnogmogaootkloni-tiafektivnivišakkojijetvoriosimptom.Tasejemetodapokazalanedostatnom,budućidajedjelovalaisključivosimptomatski,zanemaru-jućiuzroke,tesusesimptomimogliotklonitisamonaodređeniperiodbezmogućnostitraj-nogizlječenja.StogaFreud1896.,nakonde-setgodinauporabe,napuštahipnozu,točnijesupstituirajumetodomslobodnihasocijacija.Prilikom daljnjeg pristupa Freudovu djeluMatijaševićpreuzimaRicœrovumetodu(usp.PaulRicœur,O tumačenju: Eseji o Freudu),te razvoj Freudeova poimanja psihe tumačikaoodvajanjeodanatomsko-neurološkihek-splikacijasvijesti.Pomakodneuropatologije,dominantne u Studijama o histeriji, premapsihopatologiji Tumačenja snova vidljiv jekaopotpunonapuštanjeanatomskihobilježjasvijesti.UTumačenju snova,preciznije7.po-glavlju,Freudartikuliraprvotnurazraduprvetopike,kojanepovlačireferencunatjelesno.Proučavanje snovadovodiFreudado raspo-djele psihičkog aparata pomoću prostornemetafore.Topička podjela psihe proizlazi izpotrebeda seodredipodručjeukojemuna-stajepoticajzastvaranjesnova.Sanjesmje-štenunesvjesno,teizražavanesvjesnuželju,anesvjesnoseu tomperiodumože izjedna-čiti s potisnutim. Prije Freuda, već je Janetkoristio pojam nesvjesnog, no njihova seodređenjapopriličnorazlikuju;zaJanetane-svjesnojetraumatskiuzrokovanootcjepljenjekompleksaidejakojinemaposebnihsvojsta-va, dok za Freuda nesvjesno ima seksualnekonotacije. Ostale instance Freudove prvetopike jesu: svjesno, koje obuhvaća sustavopažanjaipamćenje,tepredsvjesno,ukojemsenalazenesvjesnepredodžbekojesuzado-voljilekriterijecenzure.DorazvojapsihičketeorijenaznačeneuTumačenju snovadolaziu tzv. »Spisima iz metapsihologije«. Samumetapsihologiju Freud definira kao pokušajznanstvene pretvorbe nadosjetilne stvarnostiupsihologijunesvjesnog.UtekstovimaFreudrazmatradinamičkepro-ceseimehanizmebitnezaformiranjenesvje-snog.Dosupstitucijaprvetopikedrugom,Fre-udajedoveloproučavanjenarcizma.Činjeni-cadajastvomožesamosebipostatilibidalniobjekt,ukidarazlikovanjelibidaija-nagona.Libidojediopsihičkeenergijekojimsemjerepromjenevezaneuzseksualnouzbuđenje.NatajnačinFreuduvodimonizamželje,tenesta-jerazlikovanjeizmeđurazumskog(ja-nagoni)iugode(libido).Nagonzasamoodržanjesadase objašnjava kao narcistička komponentaja-nagona.Usvojimelaboracijamanarcizma



Freud formira pojam ja-ideala koji postajeosnovaizgradnjenadzorneinstance–nad-jaizdrugetopike.Začetkeodređenjanad-jamo-gućejepronaćiiutekstuožalovanjuimelan-koliji. Krozmelankoliju nastaje kritička in-stancaodvojenaodjakojauzimajakaosvojobjekt, te daje osnovu za samokažnjavanje.Kritičkajeinstancijaizgubljeniobjektkojisenanovouspostavljaunutarja,predstavljajućinačinrazrješenjagubitkalibidonoznogobjek-ta.Tematikaformiranjanad-jaizravnojeve-zanauzteorijuEdipovakompleksa,budućidajeprvožalovanje, žalovanjeza izgubljenomroditeljskom figurom u procesu razrješenjaEdipova kompleksa. Njegovu okosnicu činietikaodricanja»postizanjepoložajapriznatogsubjektauključujeodustajanjeodprvobitnogobjektažudnje«,2aodustajanjerezultirainte-gracijom individuuma u društveni poredak.Pri elaboraciji Edipova kompleksa, kojeg jeosvijestio u autoanalizi, Freud se poziva naSofoklovaEdipaiShakespeareovaHamleta.KakozapažaStarobinski,aprenosiMatijaše-vić,osnovnarazlikaizmeđuHamletaiEdipajestučinjenicidajeuEdipufantazamželjezamajkomostvarendokjeuHamletupotisnutimanifestirasekrozinhibicijudjelovanja.Pri-likomtumačenjaEdipovakompleksa,Matija-ševićsmatrakakojepotrebnostavitinaglasakna supstituciju teorije zavođenja Edipovimkompleksom.Krajem19. stoljećaFreudna-pušta teorijuzavođenja,ukojoj ječinzavo-đenjačinioosnovupotiskivanja.Onojebiloshvaćenobilokaozbiljskibilokaofantastičniprizor,ukojemjedijetebiloizloženoseksu-alnim namjerama odrasle osobe. Zajedno steorijomzavođenja,Freudjenapustioiidejuo pasivnom seksualnom razvoju. Histeričnesimptomepacijenticavišenetumačikaopo-sljedicepotisnutihtraumatskihiskustava,većkaopotiskivanjeinijekanježeljaštoihprodu-cirakritičkainstancijanad-ja.Falusnistadij,kojikorespondirasaEdipovimkompleksom,vezivanjeseksualnognagonauzgenitalije,zaFreudanepredstavljazačetakseksualnogži-votadjeteta.Seksualniživotdjetetapočinjesnjegovimrođenjem,kadajeseksualnaugodapovezanasuzimanjemhraneuoralnomstadi-ju,dokseuanalnomstadijuvežeuzkontrolumišića prilikom izlučivanja. Tako određenuinfantilnu seksualnost karakterizira polimor-fnaperverznost,disperzijanagonskihutjecajananizerogenihzona(usta,anus).Polimorfnaperverznost omogućuje sublimaciju, budućidačinimogućimodvajanjeseksualnogužit-ka od genitalne organizacije i reprodukcije.Raspravu o Freudu Matijašević završavaprikazomkliničkeprakseprekopregledanaj-istaknutijih kliničkih slučajeva poputmalogHansa,Čovjeka-vuka,SchreberaiDore.

UdrugomedijeluMatijaševićtematizira»La-canov filozofijsko-lingvistički povratak Fre-udu«.Naidejurevizijepsihoanalize,Lacanaje naveo razvoj psihoanalize nakon Freuda.Premanjegovumišljenju,postfreudovskapsi-hoanalizasvelasejenateorijskuelaboracijupsihoanalitičkeprakse,što jenajočitijeu te-zamaego-psihologije.Onzahtijevaodvajanjepsihoanalize od psihijatrije, te eksplikacijuFreudovih postavki pomoću lingvističko-fi-lozofijskedominante.Kakonavodiautorica,središteLacanovadjelačiniredefinicijaFre-udova topičkog modela. Umjesto Freudoveprveilidrugetopike,Lacanrazlikujepsihičkeregistre imaginarno/simbolično. Za registarImaginarnog karakteristična je konstitucijaegakrozzrcalnistadij,kojisenadovezujenaFreudovu teoriju narcizma. Zrcalni je stadijposljedicapreranog rođenja,kojedovodidonerazmjerarazvojaperceptivnihimotoričkihsposobnosti. Dijete tek prepoznajući odrazu zrcalu kao svoj dobiva svijest o jedinstvuvlastitoga bića. Identitet ega rezultat je poi-stovjećenjasodrazomkojejeuvijekdrugost,suparnički alterego. Roditelj (predstavnikSimboličkog) verificira djetetovo svođenjeheterogenosti na istost, podudaranje slike ioriginala. Bez te protosimboličke dimenzi-je zrcalnog stadija ostalo bi problematičnimkako ego prepoznaje sebe kao sličnog slicibezsvijestiopojavnostivlastitogabića.PrijelazizImaginarnoguSimboličkoomogu-ćujesimboličkakastracija(LacanovanalagonFreudeovu Edipovom kompleksu). »Rani«Lacan,kakoističeMatijašević,kritiziraFre-udovu edipsku strukturu, smatrajući ju hi-storijskiuvjetovanimmodelomkojiunificirasvedruštvenevarijacijeobitelji.Zaodređenjesimboličkekastracijekrucijalanjepojam‘fa-lusa’,kojegLacanodređujekaomanjak,fa-luskojinedostajemajci,onoštouspostavljažudnju. Simbolička kastracija nastupa kadadijetespoznadamajkanemafalus,tedažudizanjime.Dijeteželi ispunitimajčinuželju ipostati falus zamajku, nomajka ne prihva-ćadijetekaozamjenskifalus.Dorazrješenjadolazikadanastupiotac,nositelj falusakojiuvodizakoniSimboličko.Značajsimboličkekastracijejestuformuliranjuideala-ja.Onjesimbolička funkcija koja određuje identifi-kacijuizmeđunasinašeimaginarnezrcalneslike–idealnog-ja.Razdvajajućija-ideal/ide-alno-ja i nad-ja, Lacan pokušava otklonitiaporiju Edipova kompleksa, tj. činjenicu daantagonizamsočinskomstrukturomkodFre-udarazrješavapoistovjećivanje.Kakosugeri-raautorica,ostajeupitnim, je liLacanrazli-komizmeđuideala-jaiidealnog-japostavljaidentifikacijunamjestosukoba, ilizaobilaziEdipovkomplekskonceptomfalusa.



Promatranizperspektivejezika,falusjepri-marni označitelj, »… označitelj određen daoznači svekolike učinke označenog utolikoštoihuvjetujesvojomoznačiteljskomfunkci-jom«,3onajkojiotvaramogućnostsimboliza-cijeiuvođenjaujezik.Postavljanjemjezikausredište registra Simboličkog, Lacan, premamišljenjuBowiea, napuštaFreudovonagon-skoodređenjeljudskihbića.Čovjekprilikomuskraćenja prvobitnog zadovoljenja (odva-janja od dojke) napušta sferu nagonskog, teje uveden u psihičko. Prijelaz karakterizirauvođenječovjekaupodručjejezika,stogajezaLacanaljudskabitodređenasimbolizmomjezične djelatnosti. Iz čega proizlazi da se iu analiziFort-da igre, koja Freudu služi zaodređenje nagona za ponavljanjem neugod-nogiskustva,tedajepolazištezarevizijuteo-rijenagona(ErosiThanatos),Lacankoncen-trirana činjenicudadijetegovori, artikulirafoneme i stvara značenje. Značenje nastajekada se pojavi minimalna fonemska razlikaizmeđuoznačiteljaštosedogađakadadijeteizgovarafonemeaio.Prilikom određenja strukture Simboličkog,kako upućujeMatijašević, Lacan je bio vo-đen strukturalno-lingvističkim otkrićimaLevi-Straussa. Levi-Strauss tvrdi kako sumogućnosti odnosa između ljudskih bića upotpunosti determinirane sustavom univer-zalnih zakona koji reguliraju nesvjesne ak-tivnostiuma.Lacanzadataksvogistraživanjapronalaziuodređivanjuuniverzalnihzakona,kojiupravljajunesvjesnimaktivnostimauma.Tisuzakoni,zakonijezika,aodređenjejezič-nedjelatnostiLacanpreuzimaizstrukturalnelingvistikeFernandadeSossira,kojemupri-stupapreko Jakobsona.Od Jakobsonapreu-zima tezu ometaforičnom imetonimijskompolujezika:metaforipripadasposobnostoda-biraizamjeneriječipremanačeluznačenjskesličnosti, dok metonimija kombinira riječiprema načelu položajne bliskosti. Za Laca-na, nesvjesno je strukturirano kao jezik, štoznačidanesvjesniprocesi slijedeoskombi-nacije(metonimija)iselekcije(metafora).Onpritom zanemaruje metaforičnu perspektivuikaosredište izgradnjesimboličnogregistrapostavljametonimijskoprenošenje.Značenjeunesvjesnomnenastajeodnošenjempojedi-nogoznačiteljananjegovooznačeno,uradusna ili slobodnim asocijacijama značenje segenerirakaooznačenočitavoglancaoznači-telja; označitelji se odnose jedan na drugi itekkaoniztvoreznačenje.Krajnjaposljedicatakvihrazmatranjajestdasejezikvišenepro-matrakaosustavznačenjskihvrijednosti,većkaometonimijskisustavpozicija.NatajnačinLacanpodvlačiirazlikuuodnosunaSossiro-vopoimanjejezika,budućidadajeprednostoznačiteljuuodnosunaznak.

Simboličkojepodručjejezika,ukojemnasta-jesubjektkojiserazlikujeodega.Pritomau-torica napominje daLacan razlikuje subjekt(je)iego(moi)kojijeanaloganpredlakanov-skomja iliegu.Zadaćapsihoanalitičkogsu-bjektajestzaLacanaraskrinkatifilozofijskopovlačenjeznakajednakostiizmeđuegaisu-bjekta.Subjektjepotrebnoartikuliratiuzima-jući u obzir implikacije frojdovskog otkrićanesvjesnog.UDescartesovu subjektuLacanpronalazi ishodište psihoanalitičkog subjek-ta,budućidaodDescartesapočinjeotuđenjesubjekta u označitelju. Želja postaje ljudskateknakonstupanjaupodručjejezika,nosu-bjektkrozjezikneovladavasvojomžudnjom.UregistruSimboličkogžudnjauvijekostajenezadovoljenom.Verbalizacijažudnjeusebinosirazdvajanjemžudnjeodnjezinihobjeka-ta–otuđenje,budućidasegovorneodnosispram stvari, već prema označiteljima. Onaje na kraju postavljena kao razlika nastalaoduzimanjem potrebe od zahtjeva. Zahtjevjevezanuzžuđeniobjekt,teuvijektraživišeodzadovoljenjapotrebeonogaštoostajeodzahtjeva nakon što je jezično posredovan.Kako navodiWeber, a prenosi Matijašević,objektzadovoljenjaneprestanoseodgađa,jersežudnjazaoznačiteljemneprestanopomičeunutar označiteljskog lanca. Na taj je načinkonstruiran subjekt rascijepljen na subjektoznačiteljaisubjektoznačenog.Onjeugo-vorukonstituiranisključivoodučinakaozna-čiteljakojitvorenjegovonesvjesno.Lacannakoncudefinirasubjektkaooznačiteljakojijedrugimoznačiteljimadankaooznačitelj.Subjektjerascijepljenodobjekta,tenemožežudjetidoknevidikakoobjektžudi.USim-boličkom žudnja je podignuta na drugu po-tenciju,tepostaježudnjaDrugog–alterega.Onjenesvjesnopoljetransindividualnesrod-nostisubjekatakojeupravljajezikomisvimljudskimodnosima.Takvojeodređenježud-njeposljedicaformulaciježudnjekrozžudnjumajkezafalusom.MatijaševićističedaLacanprilikom određenja pojma žudnje polazi odhegelijanske fenomenologije želje posredo-vaneputemKojèvea.OnpreispisujeHegelo-vudijalektikužudnjekoristećipsihoanalitičkipojmovni aparat. PritomLacan transformiraHegelovuinstancudrugoguapersonalnisim-boličkiporedak.Dijalektikugospodarairobavidikaoborbudjetetasazrcalnimodrazom.Agresiju nastalu u zrcalnom stadiju tumačikaoproduktsukobaborbesasavršenimdvoj-nikom. Do razrješenja sukoba dolazi krozgovor u registru Simboličkog.Osnovna La-canovazamjerkaHegelujestdahegelijanskasamosvijestnijepostanakautonomnesvijesti,većsamozatamnjujesvijestlogikomoznači-telja,povećavajućinetransparentnostsvijesti.Kaoštosemoglonaslutitiizrečenog,Lacan



jebiopodznatnimutjecajemstrukturalizma.Lacanovpokušajnapuštanjastrukturalističkeparadigme autorica poistovjećuje s uvođe-njem registra Realnog.Tada on više ne po-stavlja odnos između Imaginarnog i Simbo-ličkog,većRealnogiSimboličkog.Realnojetraumatskokoje prethodi jezičnomposredo-vanju.Onoseopirepokušajimasimbolizaci-je,teostajeizvanjezika.ZaregistarRealnogkarakterističnojerazmatranjeStvarirealnog,objekta bez označitelja koji je predodžbanemogućnosti označavanja, manjak označi-telja. Stvar je primarna žudnja za majkom,nemogućizahtjevkojiuvođenjemfigureocai zakona postaje zabranjen. Nemogućnostrealizacije zadovoljenja primarnog zahtjevaotvarajezičnisvijetsimboličnog.Upomakuod prazne logike označitelja prema označe-nomStvari,kojadajeznačenjeSimboličkom,vidljivjeLacanovpokušajnadilaženjastruk-turalizma.Žudnja jepotragazanemogućommogućnošću zadovoljenja zahtjeva, potpunesimbolizacijeobjektaRealnog.Jezik jeneu-spiopokušajsmještanjasvijetaStvariusvijetoznačitelja,budućidajeujezikuStvardanakaolanacoznačitelja–štojesvojevrsnouboj-stvoStvari.Premasvojojfunkciji,stvarReal-nogpodudarasesKantovomstvariposebi,onogaštostojiutemeljusvegauvjetujućiga,nokojesenigdjenedajevidjeti.OnapostajepraznosredištekojeusmjeravažudnjuuSim-boličkom. S vremenom Lacan transformiraStvaruObjekt-maloa,izgubljeniobjektuko-jemusetemeljisimbolizacija,suvišakžudnjekojiserealizirasamoufantaziji.Osim navedenog, Matijašević tematizira ivezu psihoanalize i feminizma, razmatranjapsihoanalitičkogizpozicijefeminizma.StavfeministkinjapremaFreuduautoricakarakte-rizira kao ambivalentan. Teoretičarke poputFirestone i Greer optužuju Freuda za patri-jarhalni svjetonazor i mizogoniju, dokMit-chellova predlaže radikalna prevrednovanjapočetnog svjetonazora o psihoanalitičkom,težećiprikazivanjuFreudaupozitivnomsvje-tlu.Npr.sljedbenicaMitchellove,ChodorowprimjećujedasuupravoFreud iBreuerdaliriječženama,tesunjihovasjećanja,simptomiifantazijezabilježeneuStudijama o histeri-ji. Stavovi feministkinja o Lacanu, takođersu podijeljeni; Mitchellova i Rose smatrajuLacanovo viđenje ženskog kao sprječavanjeokoštavanja patrijarhalnogdruštva kroz nje-gov precizni opis.U suprotnosti s njihovimstavom, teoretičarkepoput Irigaray iCixousdržedaLacankrozpostavljanjekonceptafa-lusananovoponavljaFreudovumizogoniju.Autoricase, također,nanizumjestadotičeitumačenja društva pomoću psihoanalitičkogpojmovnogaparata.ZačetkepsihoanalitičkogpristupadruštvudajesamFreudusvojimtek-

stovimaokulturi idruštvu. Iznjihse razvi-ja socijalna filozofija, koja slijedeći Freudainterpretira društvo kao mjesto potiskivanjaseksualnosti (posebno Marcuse i Reich).Druga grana psihoanalitičke teorije društva(Lasch i Fromm) zaokupljena je međuljud-skimodnosimaudruštvu,posebicepitanjimaemocionalnekomunikacije.Lacanovajepsi-hoanaliza, također, pronašla svoju implika-cijunaproblematikudruštvaudjeluSlavojaŽižeka.Zanjegajejednoodbitnihpitanjapi-tanjepost-edipskognastankaidentiteta,kadanestaje figura oca-zakona, već postoji samoopsceniotackojinalažeužitak.

MartinaŽeželj

1U narednom izlaganju pokušat ćemo dati kratkipregled ključnih mjesta koje akcentira autorica,nopritomsenećemostrogopridržavatiautoričinestruktureizlaganja.

2ŽeljkaMatijašević,Strukturiranje nesvjesnog: Fre-ud i Lacan,AGM,Zagreb2006,str.36.

3Ž.Matijašević,Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan,str.133.

TončiMatulić

Bioetičkiizazovikloniranjačovjeka

Filozofsko-teološkotematiziranje

BibliotekaTeološkeraspraveikomentari;sv.5,GlasKoncila,Zagreb2006.,288str.

Koja je najveća mjera i najviša vrijednostčovjeka kao osobe? Jesu li biotehnički po-kušaji revolucioniranja života, eliminirajućispecifičnost ljudskoga, dostojni trenutka čo-vjekova rađanja? Što se krije iza sintagmeterapijskogkloniranja?Trebajulinamuopćeklonovi,tezaštočovjekpredizazovimaklo-niranjastojinasamomvrhupiramidesvojihznanstvenih mogućnosti dosežući ujedno injihovegranice?Filozofsko-teološkaanaliza,potkrijepljena snagom argumenata vođenihzakonima logike, još jednom je posvjedoči-la o interdisciplinarnomustrojstvu bioetičkemetodeistraživanja,predstavljajućitakobio-medicinskedanostivezanezakloniranječo-vjekananačinbioetičkihizazova.



Prvimdijelomknjige,krozpetpoglavlja,au-tor objašnjava osnovne pojmove kao što suklon,kloniranje,partenogeneza,genskiiden-titet, mogućnosti reprogramiranja genoma,posebnodiferencirajući,ubiologijskomsmi-slu,različitevrstereproduktivnogi takozva-nogterapijskogkloniranja.Problematiziraju-ći status kojimna prirodoznanstvenoj raziniisti fenomeni imaju jednoznačnu vrijednost,za razliku od same vrijednosne razine, gdjegubetakvukvalitetu,autorposebnupozornostpridajejasnomrazlikovanju,aliistovremenoi međusobnoj upućenosti fenomenološkog ivrijednosnog aspekta. Promatrajući izrečenustvarnost pod nazivnikom genetičkog inže-njeringa, široko zahvaća u svakodnevnicu,progovarajućioupitnostimaproizvodnjehra-ne,lijekova,genskojterapiji,tehnikamadija-gnosticiranjaraznihurođenihbolestiizričućiempirijske, jezične i biomedicinske aspekteistihfenomena.Ocrtavanjemdruštvenihme-tamorfozaotvarasedrugisadržajnidioknjigekoji,učetiripoglavlja,preglednoiznosianali-zubiopolitičkihodlukaokloniranjuproizišlihiznajvišihmeđunarodnihinstitucijauoblikukonvencija, zakona, preporuka i naputaka,a kao pokušaj dokazivanja demokratično-sti demokracije, pritiješnjene individualnimpravima na potomstvo, i zahtjevima znan-stvenikazapoštivanjemslobodeznanstvenogistraživanja.Moželiseneoliberalnimpoima-njemapsolutneautonomiječovjekažrtvovatiobjektivnaistina,auprilogsubjektivnojslo-bodičovjeka?Učemusesastojinepristranosti objektivnost ne-liberalnih argumenta, tj.eminentnoonihkatoličkih,kojiizperspektiveonto-antropološkevizije čovjeka artikulirajuzahtjevapsolutnostiljudskogdostojanstva,ane apsolutnosti autonomije subjekta? Suče-ljavajućisesčinjeničnimpluralizmom,autorpitanja istovremeno upućuje instrumentali-ziranoj i pragmatičko-kalkulatorskoj racio-nalnosti tehničke učinkovitosti koja, vođenaeugeničkimsvrhama,pothranjujeiracionalneidejescijentizma,raelijanizma,sekularnees-hatologijeitehniketranscendencije.Trećim dijelom knjige, kroz pet poglavlja,donosi se sinteza katoličkog nauka i vred-novanje kloniranja jasno argumentiranimrazlozima protivljenja takvim postupcima,što je dodatno razjašnjeno strukturom lo-gičke impostacije neoliberalnih osporavanjaistih,tj.ne-liberalnih,katoličkihargumenata.Osnovnaargumentacija,obuhvaćenadvjemaskupinama,progovaraodostojanstvubrakairađanja, te o dostojanstvu ljudskog života unastajanju. Naglašena je metodološka važ-nost uočavanja normativne razine problemakojislijedilogikuteološko-epistemološkena-ravi, a tiče se legitimnostinaučavanjaživogcrkvenogUčiteljstva.Zahtjevzapoštivanjem

ljudskogživota,prijerođenjaiutrenutkuna-stanka,obuhvaćenjetrostrukimargumentimai toonima teološke, filozofsko-antropološkei humano-biologijske naravi. O kakvoj jestvarnosti riječ? Biologijske znanosti lišenevrijednosnogtemelja,spregomprirodnihzna-nostiitehnikepotvrđujuegzistencijalninihi-lizam,skepticizamirelativizam.Napredakjeznanostivažan,nounaprjeđenjeprirodoznan-stvenogistraživanjavaljaosloboditiideološ-kih pretenzija prirodoznanstvene spoznajekojavodiudespotizam,porobljavanje idis-kriminaciju,čimeseotkrivaautorovodgovornabioetičkeizazovekloniranjačovjeka.Kri-tika, koja postoji, upućena je neoliberalnomzahtjevu ekskluzivizma nad racionalnošću,kojistvarajućijavnotoleriranudiskriminaci-juprisutnunarazlikovnojrazinijavnogipri-vatnogdjelovanja,ovomposljednjem,pridajemarginalnumogućnostivjerskogdjelovanja,kao jedinom mogućem prostoru djelovanjauopće.Pitajući,moželiseuopćeodrećista-tusracionalnostivjerskioblikovanojsavjesti,koja se vjerom, kao nezasluženim Božjimdaromnesuprotstavljarazumu,negogapret-postavlja,prosvjetljujeiuzdiže,autorotkrivajoš jedan izazov pluralnog i demokratskogdruštva.Prirodakaostvorenje,kaoprotežnaveličina, shvaćenau svojoj ambivalentnosti,ontološkijestrukturiranakaoičovjekkojijojpripada. Zajedno upućuju na dinamički činBožjeg stvaranja, koji imdaje smisao i naj-većuvrijednost,neprihvaćajući takoikakvumogućnost srozavanja cjelokupnog smislaisključivonamaterijalniobjekt znanstvenogistraživanja.Posljednjim,četvrtimdijelomknjige,opetupetpoglavlja,autordajekonačanodgovornapitanje o biotehničkimzahvatimakloniranjačovjeka,progovarajućiočovjekukaoosobi.Uzimajućiuobziretičkeargumentepropitujeideje ‘ograničenog’ i ‘neograničenog’,neže-ljenihposljedicaidobrobitizačovjeka,real-nogifiktivnoguspjeha.Metafizičkastruktu-riranostljudskenaraviupućujenakonstitutiv-nuontološkučinjenicukojasvakomljudskombićudajerealnoilogičkoodređenje,naravno,obuhvaćajućitakoisomatskiidentitetkojiseeksplicira kao biološki supstrat metafizičkenaravi čovjeka kao osobe. Biotehnički za-hvatikojiisključujuposredovanjeformalnogelementa, uvažavajući samo materijalni, tj.biološki, somatski supstrat, ignoriraju onto-lošku individualnost i oblikuju ideologijsku,tj.sekulariziranumetafizikuspravomjavno-sti.Pitanjedostojanstva ljudskeosobenije inesmijebitizadanogranicamaznanostikojesuzapisaneuobjektu,subjektuiznanstvenojspoznaji,tj.ukontingentnojiograničenojpri-rodi,takvomčovjekuijednakotakvomznan-stvenom mišljenju, dokazuje autor. Ljudska



osoba,kaotemeljnivrijednosnikriterij,izričeetičkuosudukloniranjačovjekaupućujućinakriterije genske različitosti, nepovredivostibiološke naravi čovjeka kao osobe, na nje-govu autentičnost, samoodređenje progova-rajući upravo o onim vrijednostima koje suinstrumentaliziraneinegirane.Nasamomekraju,knjigajepopraćenasvišeodtristotinjakiscrpnihbilješki,kojeuzimen-skokazaloipregledanpopisliteratureobliku-judoprinosčijiautor,profesormoralneteolo-gije i socijalnognaukaCrkve, prvi profesorbioetikenaKatoličkombogoslovnomfakul-tetu Sveučilišta u Zagrebu, upućuje pozivkritičkom promišljanju i pokušaju ozbiljnogdijalogiziranjakojijeododlučujućevažnostizadanašnjevrijeme.

MatejaDonković

Karel Turza

Medicinaidruštvo

Sociološkiaspekti

MedicinskifakultetUniverzitetauBeogradu,CIBID,Beograd2005.

Značajnepromjenekojesuseprijeneštovišeod15godinaodigraleuHrvatskoj, uprote-klimsugodinamapostaleevidentneugotovosvimsferemajavnogidruštvenogživota,patako i izdavačko-publicističkoj djelatnosti.Udotadnovim,adanasvećsvudaprisutnimzakonima tržišta,zateklose ihrvatsko izda-vaštvo,tenakonpočetnihnesnalaženjauglav-nom uspješno prilagodilo pravilima noveigreukojoj svasredstvauperenaostvarenjupomnoplaniranog cilja ili strateškog intere-sa nisu samoopravdana već i nužna; formai marketinški trikovi postaju značajniji odsadržaja kojegprodaju, upečatljivi i tenden-ciozni naslovi odličan su mamac za većinuljubiteljailitekpotrošačaštiva.Istovremeno,uimebivšihdanazajedništva,uHrvatskojjeidaljeprisutnapraksauspoređivanjas isku-stvimaitrendovimauzemljamaskojimasmonekadadijelilipunovišeoddržavnegranice.Detaljnija analiza suvremenih procesa srbi-janske izdavačke djelatnosti ipak nadilazimogućnostiiokvireovdjeplaniranerecenzijeknjigeMedicina i društvo. Sociološki aspekti,kojupotpisujeKarelTurza.Sudećiposamomnaslovu,ovdje je riječprvenstvenoo jednojsociološkojknjizikojaprosječnoghrvatskog

čitatelja možda neće osvojiti zavodljivošćusvog naslova, impresivnošću numeriranihstranicailidopadljivimvizualnimdesignom,alibi istovremenosadržajkojegnudi i temekojeobrađujemogliopravdativrijemeitruduloženunjezinocjelokupnočitanje.Autor knjige, profesor sociologije na beo-gradskomMedicinskomfakultetu,krozUvod(strana1–5),10poglavlja(I.Nauka7–26,II.Kultura i društvo 27–51, III. Globalizacija (živeti u rizičnom svetu)53–63,IV.Društve-na interakcija 65–77, V. Rod i seksualnost79–88, VI. Moderne organizacije 89–95,VII.Medicina97–102,VIII.Sociologija tela 103–110,IX.Bolesnik111–114,X.Lekarska profesija 115–118), Pojmovnik (119–130),Bibliografija (131–132) i Index (133–135),obrađuje korpus raznovrsnih i zanimljivihtema–iakojemedicinakaoglavnipredmetinteresaprisutnauvećinispomenutihpoglav-lja,okvirukojemsesagledavajuspomenuteteme, tekorištenametodologijarada,prepo-znatljivosudruštvenog,odnosnosociološkogkaraktera.No,krenimoredom.Uvod knjige Medicina i društvo, Turza za-počinje konstatacijom »Čovekov je usud daživi s drugim ljudima« (1) i upravo bi ovarečenica mogla poslužiti kao ključna misaocjelokupne knjige. Naime, u ovoj rečeniciTurzanijesamosažeojednoopažanjeopri-rodiljudskihodnosaokosebevećukazaonaonobitno, imanentno iodređujućekod ljudi– njihovu istovremeno biološku i društvenuosnovu upućenosti na život s drugima. Čo-vjekova priroda zoon politicon-a oduvijekje bila i jest predmet interesa i propitivanjabrojnihznanosti–patakoisociologije.Unu-tarmnoštva suvremenihposebnih sociologi-ja, koje se s različitih pozicija i perspektivauključuju u istraživanje pojedinih područjadruštvenogživota,sociologijamedicine(iakoautornavodiidrugenaziveizpraksepoput:sociologijaumedicini imedicinskasociolo-gija, nažalost izostavlja pojašnjenje odabiratermina sociologija medicine) opravdano bimoglaitrebalaimatiznačajnomjestoupro-pitivanju, definiranju i reflektiranju među-ljudskih,organizacijskihisistemskihodnosana relaciji pojedinac – medicina – društvo.Razloge tome prvenstveno je moguće tra-žiti u činjenici da sociologija medicine naspecifičan način u svojim sadržajima dotičei biološke i društvene kategorije čovjekoveosobnosti. Unatoč stalnom specijaliziranjui usmjeravanju znanstvenih grana, baviti semedicinomdanasbezelementarnogpoznava-njairazumijevanjaširedruštveneproblema-tike,nijesamoizostanakopćekulturenegoipotencijalnaopasnostzajednodimenzionalnoi u krajnjoj liniji neefikasno djelovanje (4).Stoga je uloga sociologijemedicine dovesti



svoj predmet – medicinu, u vezu s bitnimznačajkamakonkretnogdruštvenogtotaliteta,saširimsocijalno-povijesnimkontekstom,neizostavljajući pritom i uvažavajući specifič-nostsubjektakojimsemedicinabavi(čovje-kovotijelo,aliiduh).Kakounastavkuističesamautor,knjigaMedicina i društvo(upočet-nimplanovimazamišljenau formi trodjelneknjigesociologije,medicinskeetikeisocijal-nemedicine)prvenstvenobitrebalaposlužitistudentimamedicineupružanjuinformacijaonajznačajnijimdostignućimasociologijekaodruštveneznanosti,nosposebnimnaglaskomnapodručjimakojaseuvećojilimanjojmjeriprožimaju smedicinom. Riječ nije o socio-loškom katehizmu, napominje Turza, već oskupuspoznajnihelemenata,arhipelagusoci-oloških i sociološko-medicinskihdostignućakoji bi trebao budućemedicinare osposobitidasociološkirazmišljajuosvijetu,društvuimedicini. »Medicina i društvobavi se druš-tvenom konstrukcijom medicine i medicin-skomkonstrukcijomdruštva«(5).S takvih pozicija, u kojima je naglasak, su-protnoprevladavajućemtrendu,naproširiva-njuistraživačkihpravaca,prožimanjurazliči-tih znanstvenihpodručja i grana, te stalnomunapređivanju metodološkog alata, Turza usvom prvom poglavlju (Nauka) započinje sprilično općim uvodom u pojam i fenomenznanosti uopće. Propitujući znanost kao sa-držajsociološkemisli(sociologijaznanosti),uzoprezpremaopćeprihvaćenimikonačnimverzijama definiranja znanosti, Turza čestocitira misli nekih od napoznatijih sociologadanašnjice.Takodefinicijakojazadovoljavalogičke kriterije, ističe autor, misao jeAnt-honyGiddensa (2003.), za kojeg je znanost»organizovanadelatnostkojausebiuključu-je korišćenje sistemskih metoda emprijskogistraživanja, analizu rezultata tih istraživa-nja, teorijsko mišljenje i logičku procjenuargumenata s ciljemda seunaprijedi znanjeo određenompodručju postojećeg« (7).Da-kako, ova definicija nije nužno univerzalna(teolozitakonudekorjenitodrukčijikonceptznanosti),dokpojedinimisliocipostmoderni-stičkeorijentacije (najznačajnijimeđunjimasvakakosuJacquesDerrida,GillesDeleuze,Jean-François Lyotard) zagovarajući odba-civanje racionalnosti kao takve, osporavajurazlogepostojanjaznanostiuopće.Činjenicarazličitih znanstvenih područja, njihove po-djeleimetodologijeznanstvenogistraživanja,činitraganjezaprimjerenomdefinicijom,alijošvišesadržajnimrazumijevanjemfenome-naznanosti jošvećimizazovom.IakoTurzausvomprvompoglavljudotičemnogazani-mljiva znanstvena pitanja (princip sumnje uznanosti,fondznanstvenogznanja,epistemo-logija i gnoseologija, znanstvena klasifika-

cija, uzročno-posljedični odnosi u znanosti,pitanje metoda), rekli bismo da opravdanone ulazi u njihovu dublju analizu, već nudikoncizan i informativanpregled spomenutihpojmova.Ipak,dvasupodnaslovakoja,sob-ziromnacjelokupnisadržajknjige,zaslužujuriječviše.UDve naučne paradigme autorukratkim crtama pokušava sagledati situacijupostojanja dviju oprečnih znanstvenih para-digmi: pozitivizma i paradigme razumijeva-nja (čiji jeglavni instrumenthermeneutika),izostavljajućidubljerazmatranjeuzroka,aliiposljedicatakve,uvjetnogovoreći,znanstve-ne podjele. Upravo spomenuta podvojenostznanstvenihparadigmizamnogepredstavljaglavniuzrokkrizeipočetakkrajasuvremeneznanosti (o ovoj temi zanimljivo je proučitidjeloKriza europskih znanosti i transcenden-talna fenomenologija Edmunda Husserla iz1933.). U tekstu drugog podnaslova (A me-dicina?)Turzarazmatraposljediceprevlada-vajućeg biomedicinskog modela suvremenemedicine, koji implicira objektivnost kaoprvi(ijedini)principfunkcioniranjamedici-ne–zdravljeibolestisključivosuobjektivnekategorije,ukojimanemaprostorazaneeg-zaktna,spekulativnamišljenja(21).Društvo i kulturanaslovjeidućegpoglavlja,ukojemTurzanajednostavan,noneimanjezanimljivnačintumačinekeodosnovnihpoj-mova, pojava i fenomena unutar suvremeneznanostisociologije,aliiunutardruštvauop-će.Krećućiodterminoloških,prekosadržaj-nih tumačenja pojedinih pojmova (društvo,zajednica, modernost, postmodernost, soci-jalizacija, društvene norme, uloge i status,sociocid, kultura i vrijednosti, struktura iakcija,društvenepromjeneizdravlje…),svedozaključnihmisaonih refleksija, autornijedokazaosamovrsnopoznavanjematerijevećjeujednoopravdaoisvojstatussveučilišnognastavnika–sobziromdajeovoštivoprven-stvenonamijenjenostudentima,razumljivost,jasnostiprimjenjivostskojimjepisano,za-služujuriječipohvaleipreporuke.Daljnjarazmatranjanatemukorjenitihitur-bulentnihdruštvenihpromjena,Turzarazvijai u svom narednom poglavljuGlobalizacija (živeti u rizičnom svetu).Iakoprocesglobali-zacijenijenovinepoznat,intereszanjegovoproučavanjeposebnorasteuproteklomdeset-ljeću, sobziromdaglobalizacijakaoproces kojim se uspostavlja sve veća zavisnost iz-među naroda, država, regija ali i pojedinacazahvaća i nepovratno transformira tradicio-nalnu (nacionalnu)državu,kulturni identiteti multikulturalnost suvremenog pojedinca inaroda,koncepcijuprivredeiodnosemoćiusvijetu, utjecaj tehnologije na život (i smrt)modernogčovjeka…Iakousvojimrazmišlja-njimaTurzadotičenekolicusuvremenihteo-



retičara globalizacije, posebno jako uporištepronalaziuideji(globalnog)rizičnog društvasuvremenog njemačkog sociologa UlrichaBecka. Rizik – jedna od glavnih kategorijasuvremenemodernosti(kasneilivisokemo-dernosti, kako ju nazivaAnthony Giddens)nijepromijeniosamobrzinunegoivrstusvo-je pojavnosti – i novi zdravstveni rizici po-sljedica su globalnog zagrijavanja, upotrebaGMO,epidemijasvjetskihrazmjeraibrojnihdrugihuzroka,teopravdanozabrinjavajukaopopratan fenomen suvremenih globalizacij-skihprocesa.Četvrto poglavlje svoje knjige autor je po-svetio još jednoj klasičnoj sociološkoj temi–Društvena interakcija. Iakouprvompod-naslovuMakrosociologija i mikrosociologijaautor ističe postojanje dvaju glavnih razinana kojima je moguće pristupiti tumačenjudruštvene interakcije, iz teksta je evidentnokako je ovdje odabrani pristup prepoznat-ljivomikrosociološkog karaktera koji se, zarazliku od makrosociološkog proučavanjavelikih društvenih sistema i područja, bavipojedincima i manjim socijalnim grupama,njihovim međusobnim vezama i odnosima.Uprepoznavanju i čitanju takvihpojedinač-nihsocijalnihodnosa,odizuzetnejevažnostikomunikacija,kaoonavrsta interakcijekojaseostvarujepomoćuznakova(67,premaNi-kolaRot,2004.,Znakovi i značenja,ΠΛΑΤΩ,Beograd).Stoganetrebačuditištojevećidiopoglavlja o društvenoj interakciji autor po-svetioupravopojmuiprocesukomunikacije–verbalnojineverbalnojkomunikaciji,tepo-teškoćamaukomunikaciji,posebnopredrasu-damaiautoritetu.Sobziromnadosadspomenute teme i sadr-žajekojeKarelTurzaobrađujeuknjiziMe-dicina i društvo, lakobismomoglipomislitikako primarno područje njegova interesačinepitanjakoja,uvjetnogovoreći,pripadajutradicionalnim sociološkim temama.U opo-vrgavanju takvih razmišljanja dobro bi nammogle poslužiti naslov i cjelokupan sadržajpetog poglavlja knjige, Rod i seksualnost.Iako spolno-rodna problematika sve češće isve opravdanije postaje sadržajem ozbiljnihsociološkihistraživanjaipropitivanja,jošseuvijeknijeupotpunostioslobodilakarakterakontroverzne i nedovoljnomainstream-temeunutar onoga što nazivamo »pravom« teo-rijskom znanošću. Ipak, protivno ustaljenimi prevladavajućim mišljenjima, ozbiljna idruštveno aktualna sociologija koja nastojine samo tumačiti trendove već ih i stvarati,u središte svog interesa svakako bi trebalauključi(va)ti teme seksualnosti, prirodne ilikonstruiranenejednakosti, seksizma, hetero-seksizmaihomofobije,javnogmoralaiindu-strije seksa, štoTurza i čini, nažalost vidno

ograničenobimomiglavnomtemomknjige.Sobziromnacjelokupansadržajknjige,ov-djeposebnoističemopodnaslovSeksualnost, rizici i medicina,ukojemautorpažnjuposve-ćujeepidemijiHIV-a,koja iakonaodređeninačindanaspodnadzoroim,idaljesimbolizi-rarizičnustvarnostmodernogsvijeta.Odgovarajući na pitanje, što su organizaci-je,kakveorganizacijepostoje (vojne, radne,političke partije i političke organizacije, or-ganizacije za zaštitu profesionalnih intere-sa, organizacije za zaštitu lokalnih interesa,sportske, kulturne, religijske, medicinskeorganizacije…), te koja je njihova uloga iznačenje umodernom društvu, autor knjigeu poglavlju VI. Moderne organizacije nijepokazao samodobro poznavanje spomenuteproblematikevećilucidnostupronalaženju,prepoznavanju i definiranju društvenih kon-strukcija zajedničkih tradicionalnom, ali i(post)modernom društvu. Organizacija kaoširokogrupiranjeljudiokozajedničkogcilja(89),bilajeznačajnatemaistraživanjavrsnihklasičarasociološkemisli(KarlMarx,RobertMichels,MaxWeber), no jednako snažno idanaspredstavljapredmetsociološkeanalize.Interes za unutrašnju strukturu organizacija,njihoveuloga,značenjeimoćkojuposjedujuposebno jeprisutanu sociološkim istraživa-njima globalnih korporacija, koje u pravomsmisluriječipredstavljajuogledneprimjerkesuvremenih organizacija (posebno zanimljivdioTurzinatekstaomodernimorganizacija-mapropitujeznačajketakozvanekorporativ-ne kulture,92–93).Posljednjačetiripoglavljausredištesvogso-ciološkog interesa autor je staviomedicinu.Uprvommeđunjima,Medicina,autorkrećeod definicije medicine kao »nauke i praksečija je svrha čuvanje i unapređivanje zdrav-lja čoveka, te sprečavanje i lečenje bolesti«(97,premaLjubivojGvoić,1997.,Sociologija – osnovi nauke o društvu i društveni aspekti medicine, izdanjeautora,Beograd),donosi itumači podjelu medicine po nekoliko razli-čitih kriterija (preventivna/kurativna; teorij-ska/praktična;zvanična/tradicionalna/alterna-tivna), te kratku povijest medicine, dok jepomnije predstavljanje pojedinih specifičnihmedicinsko-socioloških tema Turza ipakostaviozaposljednjatripoglavlja.Sociologija telanazivjesedmogpoglavljaukojemse autorbaviproblematikomutjecajadruštvenesredinenanašatijela.Iakoprvestu-dijespomenutogusmjerenjapotičujošizvre-menasocioloških radovaFriedrichaEngelsa(ovdjeTurzaupućujenanjegovopoznatodje-lo iz1848.godinePoložaj radničke klase u Engleskoj)značajnijaistraživanjasociologijetijela ipak su novijeg datuma, te stavljaju usredište svog interesa tijelo suvremenog čo-



vjekapodrazličitimutjecajimakojegnanjegavrši(post)modernodruštvo.Unatoččinjenicišto jepoboljšanjekvalitete života evidentnoubrojnimsferamaljudskogživota,modernodobanesamodanijeupotpunostiotkloniloneke»stare«probleme(glad,nestašicavode,epidemije), već je dovelo i pojave novih(stres,anksioznost,depresija,kroničanumor,nesanica…).NajvećuzabrinutostzakretanjamodernogdruštvaTurzaizražavapredčinje-nicomsvevećeg raslojavanja i nejednakostistanovništva,itonesamonaglobalnojrazi-nivećiunutarpojedinihdruštvenihsistema.Spomenutasenejednakostneočitujesamoukupovnojmoćigrađanapojedinezemljevećinamogućnostimaidostupnostikorištenjaiostvarenjapojednihprava,međukojimazna-čajnomjestozauzimaupravopravonazdrav-stvenuzaštitu.Na samom početku IX poglavlja, Bolesnik,autor jasno i precizno definira pojmove bo-lesnik/pacijentitimeuvodijasnuinužnupo-djelu spomenutih pojmova. Riječ nije samoo terminološkoj već i o sadržajnoj razlicispomenutihpojmovaukojoj seogleda sup-tilna,alivažnadistinkcijaidentitetabolesnikai identiteta pacijenta. U sociološkoj analiziovihpojmova,TurzaseneizostavnopozivainadjeloTalcottaParsonsa,nositeljaamerič-ke funkcionalističke teorije sredine prošlogstoljeća, čija seulogamoždanajvišeogledau definiranju i tumačenju termina sick role,odnosnouloge bolesnogkojase,kaoiostaledruštveneuloge,učiiosvajakrozsloženitra-janprocessocijalizacije.Posljednje(X)poglavljeTurzineknjigenosinaziv Lekarska profesija, u kojem autorobrađuje liječništvo kao profesiju naglašeneautonomnosti i društvene prepoznatljivosti.Autonomija podrazumijeva da medicinskiprofesionalci imaju monopol u određivanjukaraktera svoje djelatnosti, kriterijima ula-ska u profesiju (kompetentnost i način ško-lovanja), te odnosima unutar same profesije– slijedom navedenog,medicinska profesijaposjeduje osoben sistem vrijednosti i normi(etički kodeks).Uloga spomenutih dokume-nata nije samo određivanje nužnih principaprofesijenego idefiniranjegranice(a)djelo-vanjačijenepoštivanjenadležnaprofesional-naudruženjamogusankcioniratinarazličitenačine, uključujući izbacavanje članova iliukidanjelicence,zaključujeTurza.OsimBibliografije i Indexa na kraju knjigekao prilog više za čitanjeMedicine i druš-tva treba istaknuti izvrstan Pojmovnik. Nadesetak preglednih stranica Turza kratko ikoncizno,aliiznimnoinformativnoobrađujeneštovišeodstotinjaknajbitnijihsociološko-medicinskihpojmova,kojibiodkoristimoglibitisvimaonimakojisupročitaliovuknjigu,

aliionimakojitragajuzainstant-informaci-jama.Pretpostavimolidaćeglavnuskupinučitatelja ove knjige činiti studentimedicine,za očekivati je da će spomenuti Pojmovnikbitiodvelikekoristi.Konačno,čitanjeknjigeMedicina i društvo – Sociološki aspekti,trebapreporučiti idrugima,svimaonimas intere-somuosnovesociologije,ali iupućenimauspecifičnesadržajesociologijemedicine,pr-venstveno iz razloga životnih i zanimljivihtemakojeobrađuje,terazumljivogičitljivogstilapisanja.SobziromnaautorovuopaksuizUvodadajeMedicina i društvoprvotnobilazamišljenakao trodjelnaknjiga (sociologije,medicinskeetikeisocijalnemedicine),nada-mosedaćeidrugitekstovištoskorijeprona-ćiputdosvojihčitatelja.

IvaRinčićLerga

ŽeljkoŠkuljević(ur.)

Lažupolitici

MeđunarodniForumBosna, Forum Bosne:broj27(2005)

UrednikŽeljkoŠkuljevićupredgovorunavo-dikakojesmatraoopravdanim»dasezabilje-žegovorenjaiodjecisokruglogstolanatemuLaž u politici«,održanomuZeniciuorganiza-cijiMeđunarodnogForumaBosna.Upravojetobiorazlogdase27.brojučasopisaFORUM BOSNÆ kultura – znanost – društvo – politi-ka,kojijeobjavljen2005.,dadenazivLaž u politici. U časopisu se nalaze radovi trinae-storice autorakoji sunastojali iznijeti svojuviziju»istineolažiupolitici«.VećinaautorausvojimradovimaotvaraianalizirazbiljskeproblemepolitikeuBosniiHercegovini.Au-torikaoštosuRichardRorty,RolfSchneideriIvanSupek,iakoizravnonetematizirajupro-blematičnuzbiljnostposlijeratneBosne,dajuokvirekakoanaliziratilažupoliticiikakobise jedan (humanistički) intelektualac uopćetrebaoodnositipremapolitici.Rad Richarda Rortya, koji u prijevodu nosinaziv»Humanistički intelektualac:11 teza«, preuzetjeizčasopisaPhilosophy and Social Hope. Akademska je sloboda, kako navodiRorty,temeljzauspješnodjelovanjehumanis-tičkog intelektualca. Ostvarujući svoju aka-demskuslobodu,tajintelektualacimamoguć-nost»zbunjivatiklince«inatajnačinosigura-tidasemoralnasvijestsvakenovegeneracije



barem malo razlikuje od prethodne genera-cije. Jedino sena tajnačinosigurava razvojhumanističkihznanostiiodbacujemogućnostmanipuliranjaodstranepolitike.DokRortyusvomraduiznosijedanaesttezakakavbihu-manistički intelektualac trebaobiti ikoje sunjegovezadaće,IvanSupekkroznizautobi-ografskihmomenataprikazujeutjecajidjelo-vanjepolitikenaživot jednogznanstvenika,književnika,aliprvenstveno–čovjeka.Ana-lizirajućizbiljnost20.stoljećaautor,uodlom-ku izknjigeNad ponorima, iznosistravičnuistinukojomtvrdidasusveratove,nasiljaiubijanjapokrenuliipotaknulivladariivlasto-hlepnici koji suobmanjivali narod,manipu-liralinjimeipretvaraligaustrojzaubijanjei pljačku.Autor zato traži kroćenje politike,jerćejedinonatajnačinsvijetizbjećismrtnuopasnost. Kao jedan od oblika pripitomlja-vanja politike, Supek navodi parlamentarnudemokracijusaslobodnimmedijimaisamo-stalnimkulturnimustanovama.Kakoseiuparlamentarnojdemokracijimožeobmanjivatimasa,usvojimsuradovimaizni-jeliMileBabić i Rolf Schneider, čiji je radpreuzet izPolitisches Feulleton Deutschlan-dradio Berlin (14.12.2002.).Obasuautorasvojaviđenjalažiupoliticiusmjerilinanaj-goriobliklaži,itoonajkojiseprezentirakrozraznaobećanjaupredizbornimkampanjama.Jošjestravičnijačinjenica,nakojuupozora-vaSchneider,dajetakavobliklažiisključenizkonteksta laž, jer je turiječoobećanjimakoja seodnosenabuduće,anenačinjenič-nostanje.MileBabićnavodikakosunosiocipolitičkemoći svjesni lažnosti obećanja štoihdajuupredizbornimkampanjama.Upravoimtasvjesnostosiguravaotpornostnasvakukritikuiosiguravauspjehnapolitičkojsceni,kakoučitavomsvijetutakoiuBosniiHerce-govini.Proglašavajućilažistinomiobmanju-jući svojebirače–politika ipolitičari, sma-traju autori, dovode u pitanje dostojanstvopojedinca i njegovu slobodu. AnalizirajućizbiljskupolitikuuBiHautori, kao temeljnutezuigorućiproblem,navodeprisutnostreli-gijskiinterpretiranognacionalizma.PolitičkestrankeuBosniiHercegovini,kakonavodi RusmirMahmutćehajić, koriste reli-gijukaosredstvookupljanjaiosvajanjagla-sovanapolitičkojsceni.Takvapolitika,iakosepozivanaBoga,usredištesvogpostojanjapostavljasebeisvojeinterese.Iskorištavanjereligijeupolitičkesvrheodvodidruštvousta-njenihilizma.Iznihilizma,kojijeprisutanuBosni,autoripakvidiizlaz,itou»okretanju«kao trajnoj ljudskojmogućnosti. Jedinstvo imirsumogući,navodiMahmutćehajić,samouzpomoćnadnacionalnogstajališta»našBogivašBogjejedan«itekćetadabitimogućanacija nacijinatompodručju.Problemnaci-

onalizmaanaliziraiNedžadFejzićuradupodnaslovom »Od velikih očekivanja do homosacera«.Onnavodikakoglavnipolitičkisadr-žajuBosniiHercegovininijeistinanegona-cija.Kolektivni identitetzasnovannanaciji,kojapostajesebesvjesnatekkadadefinirane-prijatelja, biva temeljni elementodređivanjapojedinca.Pojedinac,navodiautor,možebitiidentificiran jedino prema nacionalnoj pri-padnosti.Svakipokušajdasebudedrugačijiilirazličit,shvaćasekaoizravninapadprotivtraženog(»inikadadovoljnonađenog«)naci-onalnogidentiteta.Ideologijaobilježenanacionalizmom,uBosniiHercegovini,definiraivrednujeiumjetnosti umjetnika. Željko Škuljević takvo stanjenaziva višestranačkim totalitarizmom, kojifunkcionirapomoćuneprirodnogbrakaizme-đuvlasti,medijaiinteligencije.Ponjemujeupravoneslobodni umjetnik realnostbalkan-skesvakodnevnice,kojidabipreživioipre-življavao pristaje na nacionalno-oligarhijskevrijednosne kriterije. Nacije, izmanipuliranesvojim»legalno« izabranimpredstavnicima,tiranizirajuzbiljskumanjinuuBosniiHerce-govini,atoje,kakonavodiŠkuljević,čovjek,pojedinac,građanin.NerminSarajlićusvomradu također tematizira odnos umjetnosti–koja imamogućnostprikazatizbiljskuboli tragediju ljudskogsvijeta– ipolitike,kojatu umjetnost pokušava, putem svoje ideolo-gije,smjestitiuzadaneformeizadaneinter-pretacije.Umjetnost injezini tvorci, ipak seodupiru toj»monstruoznoj šapioficijelnog imasovnogneukusa«,jerbezslobodenemaniumjetnostinitiumjetnika.Kaosimbolprikazapolitičkeokrutnostiilažnosti,autorinterpre-tiraekspresionističkuslikuOttaDita,kojajenastala dvije godine nakon završetka, kakoautornavodi,klaoniceII.svjetskograta,indi-kativnognaziva»Ratnibogaljiigrajukarte«.ArasBorićusvomraduspostrukturalističkogstajališta analizira odnos jezika i ideologije.Ideologijase,navodiautor,proizvodiujeziku,udiskursukaoživom tekstukojiputempoliti-kepostajetekst u akciji.Politikaje,shvaćenakaopoetikaprivida,osmišljenananačindabi»političkeelite«,kroz logocentrizam,mogleproizvoditizbiljuituzbiljunametatimasi. Natajnačin,navodiautor,političkeelitezadrža-vajustatus quo.Iakosedekonstukcijaneželibavitipolitikom,onanužnopostaje»duhovnagerila«,odnosnooblikotporapolitičkojelitikojaželioblikovatisvijetimišljenjepojedin-ca.AsimMujkićtakođergovoriosveprisut-nostiideološkepolitikeistineuBosni.Prekoideja Judith Skhlar, autor zagovara politiku slabe istine.Samoseodbacivanjemideološkidefinirane istinemožeomogućitipluralizamisloboda,aonemogućitiponižavajućaprak-sadiskriminacijeiugnjetavanja,jerćesvaki



društveni akter imati pravo na svoju istinu.Ideološkinametnutuistinuusvomraduana-lizira iNerzukĆurak.Njegovrad,zanimlji-vog naslova »Blues za moju Bosnu (Prilograzumijevanja intuitivne zemlje)«, u odnosdovodi daytonsku Bosnu (koja, lakanovskirečeno, klizi u ništavilo) i intuitivnu Bosnukao genus proximus ovogTeksta.Autor ko-ristipojam‘intuitivna’upravo iz razlogaštojeintuicijaprvobitnai,iakonijeistina,onajeopozicijalaži.Svakiputkadaseistinipridajeporijeklo,onaseograničuje,ideologiziraina-cionalizira. Ideološkikonstruirana,neupitna,istinadominirauBosniiHercegovini.RazlogtomeĆurakvidiunepostojanjuonihkojiće,pomoću kontrapitanja, dovesti tu nametnutuistinuupitanje.AutorizlazvidiuformiranjudisidentskeBosne,koja je filozofska, socio-loška,kulturna,ljubavnaisportskaaplikacijaintuitivne Bosne. Danas se politika, navo-di Spahija Kozlić, smatra metaigrom moći,kojajeizsvogokriljaupotpunostipotjeralaetiku,aakoseislužietikomondajekoristikaosredstvozapostizanjesvojihciljeva.Napolitičkoj sceni dominiraju pojmovi kao štosu identitet, suverenost, interes, legitimnost,apotpunosunestalietičkipojmovikaoštosuvrlina,dobro,dostojanstvoilipravda.Upravoiztograzloga,navodiautor,politika,budućidanemanikakavodnossetikom,nebismjelabitisavjestdruštva.Venita Popović, sa stajališta roda, analizirapoložaj žena u nacionalistički oblikovanojBosni.Ženuse,posebiceputemmedija,pri-kazuje kao »čuvaricu ognjišta«, roditeljicu boraca za nacionalnu stvar. Najjasniji seprikaz laži u politici očituje kroz žene kojesuprisutneu»maledemocracy«samoizra-zlogadase ispunikvotazatraženaodstraneMeđunarodne zajednice. Autorica ipak vje-rujedasekrozcivilnodruštvomogupronaćiboljarješenja,kakozapoložajženeuBosniiHercegovini, tako izadruštveneproblemekojisuprisutni.Krozčitavsečasopisosjećakrikbola, tuge,razočaranja,jerseBosnaizlaskomizjednogtotalitarnog sustava uplela u drugi, nacio-nalno-religijski totalitarni sustav. Posljedicetakvog sustava, povezanog s lažima politi-čara,nasvojojkožiosjećajusamiautoričijisu radovi prikazani u ovom časopisu. Činise kao da je najveće razočaranje rezultatsvjesnosti svih tih problema, ali istovreme-no i osjećaja nemogućnosti suprotstavljanjatakvomzbiljskom stanju.Pojedinac je izgu-bljenukolektivu, identificiran jedinoputemnacionalno-religijske pripadnosti, a politikamu, putem lažnih obećanja, oduzima kraj-njimomentnjegovenadekojajesadržanauvjeri ubolje sutra.Obećanja što ihpolitiča-ri dajuupredizbornimkampanjama svjesno

suizrečenelažiodstranepolitičara.Politikakao krajnji cilj nema ostvarenje i ozbiljenjetihobećanja,negoihkoristikaosredstvakojaće im omogućiti uzdizanje do, kako navo-de autori, najboljeplaćenogposlauBosni iHercegovini.Najstrašnije ješto jepojedinacsvjestantakvogstanja,svjestanjelažnostida-nihobećanjaiznadataobećanja,kadaizbo-rizavrše,nećebitiostvarena.Umjestodaseboriprotivtoga,onpokušavapostatijedanodonihkojidajulažnaobećanja.TojezbiljskaBosnaiHercegovina,zemljakojajeupalaukovitlac nihilizma i ne vidi put izbavljenja.Neispunjena politička obećanja nisu jediniproblemprisutan na tompodručju. Problemnacionalizma,kojijeuskovezanuzreligijskoopredjeljenje,činibitnusvakodnevnicuživo-tauBosni.Rat jena tompodručjunedavnozavršio,raneisjećanjajošsusvježaibolna,a takvo stanje besramno koriste političari.Odanost naroda svomeBogu i svojoj nacijipolitičarimobilizirajuusvojukorist.Glavnaje izbornaparolanovonastaledemokracijeuBosni»Onjenaš«,pasepolitičariipolitičkestranke biraju isključivo po principu nacio-nalnepripadnosti.Tusezaistanadjelumoževidjeti kako funkcionira »višestranački tota-litarizam«.Rat,ukojemsuse,kaoiuvijek,borilionisdnadruštvene ljestvice, stvorio jeputemet-ničke privatizacije političku elitu u kojoj susvojemjesto najbolje pronašle hulje, pastir-ski intelektualci i pokretačimržnje. Upravonjima takvaBosnakakva jedanas–podije-ljena, neprijateljski raspoložena, siromašnai izgubljena umetežu liberalne privatizacije– najviše odgovara.Oni žele zadržati status quoitonanačindakoristesakralnielementprisutanusvakomnaroduza identifikaciju iosiguranjepotrebnihglasovanapredstojećimizborima.Pomoćunacionalističkeideologije,te političke elite konstruiraju zbiljnost i na-mećuznačenjausvijestpojedincaonemogu-ćujućimunjegovopravonasamoodređenjeitemeljnopravonaslobodu.Njimaodgovarajupasivnipojedincikojimisleonakokakonji-hova nacionalna pripadnost od njih očekujedamisle.Odpojedincasetražižrtva,usmi-sluodbacivanjasvojekritičkesvijestiisvojeslobode,pristajanjeuzkolektivnoodređenjeiprihvaćanjedajeistinaonoštojeupragma-tično-političkom smislu najkorisnije za nji-hovkolektivitet.Osimbola,uradovimajeprisutanibijes,alinije riječonihilističkom, rušilačkombijesu,negooželjiispremnostinaotpor.Prisutnostje nade ono što sve tekstove otvara buduć-nosti.Vjerau»okretanje«kaotrajnuljudskumogućnost, vjera u intuitivnu/disidentskuBosnu,vjeradamoguitrebajupostojatipo-jedinci koji su spremni na nametnutu istinu



uzvratitikontrapitanjem–svetoulijevanaduuboljesutra.Autorinaglašavajunužnostsa-gledavanja vlastitosti, kako kolektivne takoi individualne, sa stajališta različitosti, ali isličnosti(»našBogivašBogjejedanBog«),otvoreniji i tolerantniji pristup mogućnostipostojanjarazličitihistina.Samospremnošćučovjekadakrotiiukrotipolitiku,anedačekadabudekonformistički,pragmatičkiukroćenod strane politike, omogućit će ostvarenjezbiljske,ponosne islobodneBosne iHerce-govine.

MaritaBrčić

Jean-FrançoisLyotard

Postmodernostanje

Izvještajoznanju

Ibis-grafika,Zagreb2005.

KnjigaPostmoderno stanje francuskog filo-zofa Jeana-Françoisa Lyotarda iz 1979. go-dine,nevelikog jeopsegaodnekihstotinjakstranica,štojezaprosječnufilozofskuknjigučakiispodprosjeka.No,njezinjeznačajipakvelik.PritomzatrenutaktrebarazdvojitiLyo-tardaipostmodernu,odnosnonapomenutidasamtermin‘postmoderna’nije izvornoLyo-tardov, većgaonpreuzimaod jednogbrojateoretičara umjetnosti i estetike iz SAD-a.Paradoks jemožda u tome, da samLyotardpreuzima taj pojam kako bi objasnio i opi-saojednupovijesnusituacijuvezanuzazna-nje, znanosti, politiku, ekonomiju, zapadnodruštvoinjegovubudućnost,tedasepritomjako malo bavi estetskim pitanjima. Među-tim– iprijeovenjegoveupotrebe,aposeb-nokao sveprisutnipojamnakonLyotardoveknjige–postmodernasenajčešćepojavljuje,kao filozofsko-povijesni i problemski skloppitanja o krizi moderne, s jedne strane, alii kao sveprisutna kategorija označavanjaestetskog, sdrugestrane.Naime, svaki slje-deći književni, filmski, slikarski, glazbenii uopće svaki umjetnički značajan događajposlijePostmodernog stanja–kojiizbjegavamodernističko prikazivanje, tematiziranje iopisivanjesubjektaidruštva–ubrzodobivaepitet ‘postmodernog’. Postmoderna uskorotakopostajenezaobilazaneponim,azaneke,njezinzačetnik ili ‘ideolog’ topostaje i samLyotard.No,analizasamogdjeladjelomičnoopovrgavatakvorazumijevanje.Stogajepo-

trebno podsjetiti na sam sadržaj te značajnefilozofskestudije.Očemu,dakle,Lyotardusvojojnajpoznatijojipriličnoutjecajnojknji-ziPostmoderno stanjedoistagovori?Sampodnaslov nas upućuje – riječ je o su-vremenom izvještaju o znanju (u 1979.), aopsegtogizvještajaLyotardpokriva,uvjetnogovoreći i prostorno, u najrazvijenijim za-padnimdruštvima.Onsebavikrizamauna-racijama,kojedanasvišenemoguodržavatilegitimacijski korak s novonastalim stanjemudruštvimanakojeutječunovetehnologije,povijesniipolitičko-društvenidogađajiuopće(kaoštojerazdobljenakonDrugogsvjetskogratanaprimjer),itd.Kaonoviključnielementipostmodernogvremena,poLyotardu,javlja-jusepomaciushvaćanjuidifuznojupotrebijezika,tj.jezičnapragmatikakojupovezujesnekimistraživanjimaLudwigaWittgensteina.PosamomWittgensteinu,riječjeoučincimadiskursaiorazličitimvrstamaiskaza,kojiseuslijed toga javljaju, akojeonu svojimFi-lozofskim istraživanjimazove»jezičnimigra-ma«.Oneomogućujuheterogenostpostupakai poteza koji ne proizlaze iz tradicionalnihlegitimacijskih strategija, već iz situacije dokoje je došlo uslijed njihove krize. Lyotardpritom ne trivijalizira pitanje moderne, većispituje mogućnosti razumijevanja odnosanastalihuslijednjezinekrize,akojinepratesamopreslagivanjeodnosamoćivećinjezi-nihnovihnesigurnih,aliipokretljivijihisvebrojnijih utemeljenja. Potrebna je metodadvojaka:onafilozofaionastručnjaka.Sameposebi,onenijednanenosekonačanzaklju-čak.Štosetičespecifičnedomenestručnjaka,osobitjenaglasaknasociologiji(kojaseovdjebavidruštvomidruštvenomsudbinomznanjauopće),ali inaistraživanjujezika.Značajanjedoprinosfilozofijejezikaiznanosti,kojihsuvremene tendencije autor ne samo da po-znajevećihinezaobilaznougrađujeusvojuanalizumoderne-postmoderne.PoLyotardu,promjenepoložajaznanjauvo-didruštvaupostindustrijskodobaiukulturupostmoderne.Unjemusekaojedanodvažni-jihjavljaproblemlegitimnosti,kojiredefiniraznanjeznanostiinjegoveučinkenadruštvo,itoprijesveganajavnumoćiinstitucijecivil-nogdruštva.No,onoštoćeuglavnomodre-đivatiodnoseupostmodernomdruštvuprijesvegasuspomenutejezičneigre,kojeukazujunamijenudruštva.Ovesemijenesastojeodnovihmomenatauekonomiji,poznatiraspadvelikihnaracija(uznanosti,aliiizvan),pro-mjenesebstvausrednovogspletaokolnostiuodnosimajezikaiznanja(Foucaultbi,recimo,tu upozorionaovunovost kaonanastajućetehnologije sebstva).No,posebniznačajrastajezičnihigarajestutjecajnajasnoću,aliirastkomunikativnesastavnicedruštvakojaznači



novinačindruštvenogvezivanja iminimumodnosakojedruštvuuopćeomogućujuposto-janje.To, doduše, ne značida jeu jezičnimigramariječomanipulacijskomgovoru,jed-nostavnomijednostranomprijenosuporuka,slobodiizrazaitd.,većjetuprisutanočigledanprepletjezičnihstrategijai,kakosamLyotardkaže,potezakojiutječunadruštvoikontekstpostmoderne. U tome on onda i vidi jedanobris novog postmodernog društva u opisu,štoganudisociološkateorijafunkcionalizmai jedanodnjegovihnajpoznatijih teoretičaraTalcott Parsons, a to je izravan odgovor navelike naracije povijesti kakve suHegelovafilozofijapovijesti iprava,ali imarksističkiprojekt emancipacije od svjetsko-povijesnevladavine kapitala i njegovih oblika domi-nacijeupolitici,ekonomiji,kulturiidruštvu.Upravo slom velikih povijesno-političkihprojekatakaoštosunacizamilikomunizam(ovdjesedakleneradiniopoistovjećivanjukao niti o suvislom problemskom i povi-jesnom razlikovanju istih, jer niti za to imamjesta, niti je okvir teme timezadan) jedanjeodnajvidljivijih lomovamoderne i uzrokpojave drugih oblika naracija koje počinjuutjecati,aliipokretatirazvojdruštva.Društvoje utoliko bliže funkcionalističkomustroju isličisustavukojirazličiteporemećajeunutarnjega (štrajkovi, revolucije i drugepolitičkepromjene,ekonomskekrize, itd.)koristikaopoticajevlastitauređenjaipreuređenja.Problem znanja u takvom se društvu preba-cuje na razlikovanje znanstvenog znanja odjedne druge vrste znanja, onog narativnog,odnosno njihovih pragmatičnih učinaka.Naime, znanstveno znanje ne može funkci-onirati više na podlozi onih danosti koje gautemeljuju akademskom reformom što ju jesproveo (i koja je široko prihvaćena u veli-komdjeluzapadneakademije)u19.stoljećuWilhelmDilthey.Posebnojetonemogućeupostmodernoj konstelaciji, gdje se sve višepostavljajupitanjalegitimnosti,učinkovitostii performativnog (izvedbenog) dosega zna-nja, a nenjegova spekulativnogutemeljenjai istraživanjakojeganastavlja.U tome se iispreplićunarativnoznanje(znanjekojenijeznanost)iznanstvenoznanje(igra podučava-nja i igra istraživanja) pri čemu jedno višenepostojinužnijeoddrugog.Izlažućinjihoveposebnekarakteristikepovrstiiskaza,odnosuprematradiciji,njihovimulogamaujezičnimigrama, itd., one se pokazuju kao elementistrategije,anevrijednostizasebe.No,poredWittgensteina,Lyotardkoristisuvremeneuvi-desemiotičaraR.Barthesa,Ch.A.Pierceaidrugih, ali i anglosaksonskih filozofa jezika–kaoštosuJ.L.Austin,J.H.Searleidrugi– nastojeći u duhuvremenauvidjeti i jednunovu povijesnu situaciju u kojoj se pitanje

jezikanašlo.Onsamnajednommjestukažeda,kadgovorionovoj,ključnojulozijezikavlastitog vremena: govoriti znači boriti se, u smislu igranja, a činovi jezika proizlaze iz opće agonistike.Sličnomožemoprimijetitiikodopisasustavaznanstvenogznanja.Naime,većtadapoznatoina francuskiprevedenoključnodjeloTho-masaKuhnaStruktura znanstvenih revoluci-ja,ilidjelaBruneLatoura,činesenezaobila-znim.Uodnosu,dakle,znanjaidruštvasvesevišepojavljujukaobitnapitanjalegitimnostii performativnosti. Legitimnosti znanja svese više podređuje pitanjima praktičnog su-bjektazajednice,odnosnopitanjakojasamutradicionalnu legitimnost stavljaju pod znakpitanja i time pod utjecajem tehnologija i uzleta kapitalizma delegitimiziraju velikepriče,štoznačiiznanjeznanosti.No,upravoje ova delegitimizacija sredstvo autonomnelegitimacije znanosti kao jedne od jezičnihpriča i igara.Tu se ponovno pojavljujeWi-ttgensteinkaoključni filozof jezika zaLyo-tarda, a s kojim se otkriva pravo područje itemapostmodernogstanja,koje seočitujeurazlikovanju legitimnosti i performativnosti.Ovaj raskol slijedi iWittgensteinov raskol spozitivizmom Bečkog kruga u istraživanjulegitimnosti. Nestajanje velikih priča timenijeizlikazabarbarstvo,većputlegitimnostiizpraktičnihstrategijaipraksijezičnihigara,kojestvarajunovekomunikacijskeinterakci-je.Ujednojfusnoti,Lyotardlucidnoprimje-ćujedani filozofija institucionalnonemožepobjeći od toga, već da sama treba ispitatimogućnost vlastitoganapredovanja (i legiti-macije)uprethodnompreispitivanjuvlastitihvezasasveučilištem.Performativnost se tu javljakao jednonovopitanje legitimacija istraživanja, znanja itehnike. Ono se proteže na društvo pojača-vajućinekepovijesneveze(kaooneizmeđubogatstva i tehnike nastale u 18. stoljeću),a neke transformira u oblike koji više od-govaraju postmodernom stanju. Tu se mislina sveprisutniji odnos tehnike i znanja. I utome je Lyotard u dosluhu s nekim teoreti-čarimaizsvogdoba,kadgovori tehnicikaoonastavcima ljudskihorgana ilipsihološkihsustava(takorecimo,prijenjegapoznatipi-onir suvremene teorijeomedijimaMarshallMcLuhanupodnaslovujedneodsvojihnaj-poznatijihknjigaRazumijevanje medija, istezoveljudskimprotezama).Ovetehnikeslužeoptimalizacijiperformansičijijejediniznačajuučinkovitosti (aneu lijepom,pravednom,istinitom, itsl.). Ovime se tehnički kriterijuveden u znanstveno znanje pokazuje kaonajutjecajniji element kod kriterija istine.Zato performativnost kao strategija djelo-vanjaprelazi i samoekonomskoopravdanje



znanstvenogdjelovanjaposredstvompojača-vanjatehnicističkeodlikeznanjaiznanosti,teutječeinasveopćedruštvenopolje,dovodećiseuodnossprampravednosti.PosebnosuzaLyotardainstruktivniuvidinjemačkogsocio-logaNiklasaLuhmannaiznjegovapoznatogdjela Legitimacija kroz proceduru, iz kojegLyotard zaključuje kako u postindustrijskimdruštvimanormativnostzakonabivazamije-njena performativnošću postupaka. Drugimriječima, na djelu je trijumf funkcionalistič-kogopisadruštva i legitimacijeputemmoćikojatražirezultat.Sličnojeisobrazovanjem,odnosno s onime što Lyotard bez uvijanjazove–prijenosomznanja. I nanjegautječekriterij performativnosti. Ironično primjeću-jući,onkonstatiradapostmodernorazdobljekrozdelegitimnostinadmoćperformativnostiotkucavakrajrazdobljaProfesora.Upravonaobrazovanju,itovisokomobrazovanju,Lyo-tard pokazuje dubinu transformacije suvre-menogdruštva,kojevelikenaracijefilozofijedotadnisuuspjeleshvatiti,araspraveštosuihnekadKantiliSchellingvodiliosveučili-štuneospornospadajuunekodavno,prijašnjevrijeme.Naime,utjecajkriterijaperformativ-nostinaobrazovanjetrebadoprinijetištove-ćojperformativnosti društvenog sustava, štoznačidainstitucijevisokogškolstvavišenisupozvaneobrazovatiideale,stvaratielitekojećebitisposobnevoditinacijuunjezinuoslo-bođenju,većjeriječostvaranjukompetentnihosobakojećebitisposobnenaodgovarajućinačin odigrati svoju ulogu na pragmatičnimpoložajima koji su potrebni institucijama.Utoliko je sveprisutna interdisciplinarnostmeđu znanostima upravo dio doba delegiti-mnostiiperformativnosti.Itusefunkcionalniciljevinajvišepotvrđujuuobrazovanjunovedruštvenemoći spremneodgovoriti nanoveodnoseudruštvu.I zato, na kraju, Lyotard može reći da sepostmoderna znanost bavi istraživanjima ipropitivanjima nestabilnosti i legitmnošćuputemparalogije.Toznačida istraživanjeupostmodernomshvaćanjuznanjaproizlaziizimanentnihuvjetaznanjaobilježenejezičnimigrama, njihovomheteromorfnošću (i uopćevelikommogućnošćudaupravotakveibudu),delegitimnošćuiperformativnošću,štojesvepoticajdabi se izašlo izdeterminizma»po-zitivističke« filozofije učinkovitosti. Zato sepostmoderna bavi nerješivim, nemogućim,procesima i događajima na rubu katastrofe,kontrole,pragmatičnimparadoksimauopćeitimemijenjasmisaoznanjaiopisujenjezinupromjenu. Kao znanost, ona legitimnost nepovezujesnajboljomperformativnošću,većs razlikomshvaćenomkaoparalogijom (ne-potpuno,rubno,iličakiiskrivljenozaključi-vanje).Takvastrategijautolikozastupa‘male

priče’kaoprevladavajućioblikistražujućira-zličiteparalogijekaomogućisustavlegitima-cijskihstrategijakrozrazličitejezičneigre.Tojeistrategijakojaćedopustitidaispitujemonove,postmodernerazlikeimogućnosti.BitnastvaruPostmodernom stanjujestdajeknjigapisanasnamjerom,netolikodasudi,kolikodaistraži.NedvojbenojeLyotardisko-ristioprilikudatiinekivlastitisud.Paipak,pozorniječitanjepokazatćedaseonvelikimdijelomnastojinadovezatinanovespoznajeproistekleizraznorodnihimnogihistraživa-nja.Iakosuuzfilozofijuvelikimdjelompri-sutna imnoga sociološkadjela, nemožemogovoritio filozofijskojnepotpunosti (štogodtoznačilo).Prijesečinidajeriječ,jednimdi-jelom,opokušajusuvislog razmatranjazna-nja,aliidruštvakojeimasvevećihproblemauodnosuonogašto reprezentira ionogaštojest.Udrugomdijelu,Lyotardjenaravnoau-torkojiizražavasvojstavonovimproblemi-ma i stanjima suvremenog društva i to takoda nastoji iznaći ona problemska čvorištadruštva koja njegove mijene mogu najboljeopisati.No,njegovodjeloopostmoderniipakje neka vrsta socijalno-filozofijskog propiti-vanjamomenatakojiutječunabudućnost,atime postaje izniman govor o povijesti.No,onajeigovorometodisuvremenemislikoja,da bi takva doista i bila, mora uočiti novehorizonte mišljenja. Lyotard je na taj načinuobličio neke već prisutne tendencije kojeuočavajunekebitnepromjene.Spomenuobihdvije.Prvo, to jeuočavanje transformacijedruštvau jedan funkcionalistički sustav temeljen naučinkovitosti, performativnosti i legitimno-sti.Dasenebismokrivorazumjeli,Lyotardje ovdje deskriptivan, a ne filozof s tezomo nužnosti funkcionalizma. Naime, on uo-čava da postoje društveni, ali i pragmatičniidjelatni razlozi zašto sedruštvousmjeravaprematakvomrazvojudogađaja.Upravoot-krivajući ono što djelatno utječe na presla-givanje društvenih i individualnih uloga, onotkrivaipotencijalkojijepotrebanipoželjanu tom društvu. On se, dakle, ne usmjeravana razumijevanje funkcionalističkog mode-la društvenog sustava iz filozofskih motivapropitivanja o granicama slobode u takvomdruštvu,npr.,većnarazumijevanjeodređeneimanencijedruštvakojagačinidjelatnimiži-vim.Kaoštosevidiizknjige,otkrivacijelojednonovorepozicioniranjekojejeuskladusonimrazvojemekonomskihipolitičkihije-zičnihodnosaTaj drugimoment, govor o jeziku, jezičnim igramakaovjerojatnonajživotopisnijemter-minunjegoverasprave,Lyotarduvodi jednuvažnunovost.Jezikkodnjega,kaopragmatič-na,živakategorijadruštveneveze,paiiden-



titetabivatransformiranujednunovukonste-lacijuzakojumožemorećidaimadalekosež-neposljedice.Riječje,dakako,onečemuštoizvorno on sam i nije izvorno prvi načeo, atojeodnosjezikaipovijesti.Jezikipovijestu slučaju Postmodernog stanja konačno sujasno istrgnuti iz čvrstog zagrljaja u odnosuspramnacije.Jezikpragmatičkiprestajebiti,dakle,samosredstvopovijesnogipolitičkogidentiteta,većipragmatičkosredstvoanalize,ciljproučavanja i strategijaprelaskagranicarazličitihdruštvenihveza.Snažniutjecajštoga je Lyotardova knjiga imala doveo je dotoga da se odnos jezika i povijesti ili naci-je smatra samo jednim odnosom koji morapronaći nešto više legitimacije od povijesnevrijednosti nacionalne emancipacije, eda bipreživiokaojezičnastrategijakojabimoglagraditidruštveneveze.Stavljajućijezikiznadovih određenja, Lyotard je, unatoč varljivojoznacijezičneigre,uočioiznimnuznačajnu,novuiozbiljnuuloguuoblikovanjudruštva.Ato–poredfunkcionalističkogmodeladruš-tva–ukazujedakrizamoderneiskoračujeizmodernističkihpostavkivelikihnaracijakojezahvaćajuusmisaopovijesti.Moderna,kojasetemeljinavelikimnaracijamareprezenta-cijeinapredovanjasmislapovijestistavljenaje, pojavom postmodernog diskursa samogLyotarda, pod znak pitanja. Projekt koji jenastao (i takvim se razumije) kao projektnovovjekovnih filozofijskih, znanstvenih,ekonomskih, kulturnih i ostalih paradigmiu jednom trenutku je dakle došao do zasto-ja. No, sam Lyotard zapravo je i sam vje-snik novih odnosa prema pitanjumoderne i

njezinih velikih pothvata koji, kako danasizgleda, i nisu presudno uspjeli izmijenitičovječanstvo (ono zapadnonapose)nabolje.Sdrugestrane,tridesetgodinanakonLyotar-dova Postmodernog stanja situacija se činigotovo paradoksalnom. Sve je očiglednije,naime,da jedanasgotovo teže razaznati dalijevećipredmetosporavanjemodernasamailipostmoderna.Samapostmoderna,zajednosLyotardom,shvaćenajekaojednapovršnaanalizabitnihproblemavremenaukojemjenastalozadobivajućisvakakveepitete(»stra-tegijazaborava«,npr.).Moglobise,sdrugestrane, reći da status današnjih filozofskih idrugih rasprava nastoji uopće zaboraviti štoje Lyotardova knjiga nekad doista i temati-zirala. Upravo je zato bitno danas ponovouzeti Lyotarda i pročitati ne samo što je ontadanapisaovećištojesveugradiousvojustudijuopostmoderni.Vidjelobisedaje tuprisutnomnoštvoautorskihimenakojanida-nasnisuizgubilavažnost(Luhman,Wittgen-stein,Austin,Searle,McLuhan,DeCerteau,Kuhn,Latouridrugi).Onisebaverelevantimpitanjimadruštva, individue, identiteta, jezi-ka,njihovameđuodnosapremapovijestiibîtiljudskog;odnosapremaznanju,znanjapremajeziku,simbolimaitd..Atosu,oprostitćete,relevantnafilozofskapitanjaiondaidanas.ALyotard,kojijenatemeljunekihodtihuvidaivlastitihrazmišljanjaianalizapostavionekapitanja ipokušaoodgonetnutinjihovdomet,napisao jepritombaremlegitimnu,akone irelevantnufilozofskuknjigu.

SnježanHasnaš

Documents

Recenzije i prikazi - hrfd.hr · Recenzije i prikazi poslužiti njezin uvid u to da Dworkin proble-matici vrijednosti pristupa zdravorazumski, što među ostalime rezultira i njegovom