Recenzije i prikazi

Ivan Zelić

Vodič kroz filozofiju

Verbum,Split2007.

Bavimoseznanošćukojameđuljudimaizvannaše profesije često biva shvaćena u pogrd­nomsmislu.Filozofisučestookarakteriziranikaoonikoji»nadugoinaširokorazglabajuostvarimakojenemajuvezesaživotom«.Vje­rojatno se većinanas našla u situaciji u ko­jojbipoduže idetaljnijeobjašnjavanjenekestvaribiloprekinutooštrimupadom:»Nefi­lozofiraj!«ili»Ostavisetefilozofije!«.Ovonam je jasanpokazateljda filozofijanijenadobrom glasu, što je prikladno istaknuo N.Berdjajev,kojisvojedjeloJa i svijet objekatazapočinjeriječima:

»Filozofija je najnezaštićenija strana kulture. Po­stojano je podvrgnuta sumnji samamogućnost fi­lozofije,pajesvakifilozofprinuđendasvojposaopočneobranomfilozofije,opravdanjemnjezinemo­gućnostiiplodotvornosti.«1

Sveu svemu,nijedna znanost nebi pozavi­djelafilozofijinanjezinojreputaciji.No,odvelikepomoćiprirješavanjuovognezgodnogproblemamogubiti knjigeo filozofiji napi­sane jasnim stilom,metodično i sustavno, akojesunamijenjeneširokomkrugučitatelja.Uzmalosreće,punoovakvihknjigaimnogozainteresiranihljudi,negativnaslikaofilozo­fijipočetćesemalopomalomijenjati.Međutakveknjigespadaknjigakojasenalaziprednama,akojaje,kaoštosamautorkaže

»…namijenjenaširokukrugučitatelja.Budućidanepretpostavljanikakvoprethodnoznanje iz filo­zofije, dostupna je svakom inteligentnu čitatelju,svakomu tko želi upoznati razumske i argumen­tiraneodgovore naona temeljna, zadnja pitanja osvijetuiživotu.«2

KnjigujenapisaoIvanZelić.Prvojeizdanjeiz 2006., a 2007. godine knjiga je doživjeladrugoizdanje.Možemobezustručavanjaisdovoljnosigurnostirećidaćeovaknjigabitikorisnoštivonesamoširokomkrugučitate­

lja,kojisefilozofijomnebaviprofesionalno,negoćebitiodkoristiiučenicimakojisepoprviputupoznajusfilozofijom.No,nesmije­mozaboravitinisvekojiseznanstvenobavefilozofskom problematikom. I oni tu mogunaći interesantnih i korisnih stvari za sebe.Sustavan pregled filozofije uvijek je dobroimatipriruci.Sada,nakonštosmoknjigu»pogledaliizva­na«,pogledajmoištosenalaziunutra.Kosturknjige čine tri glavna dijela:Uvod u filozo­fiju, Povijest filozofije i Problemi filozofije.Većpriovomprvompogledumožemouočitidvijeglavneoznakeknjige:sustavnostime­todičnost.Iznaslovatriglavnadijelavidimoautorovunamjerudadadesustavanprikazfi­lozofije.On,naime,nijedaosamopovijestanilisamoteoretskiprikaznegojeišaosrednjimputemujedinivšitedvijevrsteprikazaitimeomogućio čitatelju sustavnije upoznavanjefilozofije.Drugaoznakaknjige,metodičnost,omogućuje čitatelju da u problematiku uđepostupno. Ta je namjera pohvale vrijedna,jer postupan i metodičan uvod gradi čvrstetemelje za daljnji napredak u proučavanju.Upravozatopotičemosveonekojitekkrećunaputizučavanjafilozofijedasvojeprveko­rakestavepodokriljeVodiča kroz filozofiju.Usuprotnom,moglibisenaćiu»neobranomgrožđu«inakondugogivelikognaporana­pustitifilozofijusmišljudasuposvetilisvojevrijemenerazumljivoj, teškoj inadasvebes-korisnojznanosti.Kakobitospriječio,autorzapočinjeknjigusUvodom u filozofiju,uko­jemstječemoprvipojamofilozofiji,spozna­jemo njezine karakteristike, njezinu važnostimjestou svijetu znanosti. Iako je ovaj dioknjigenajkraći, izprethodnorečenogmože­mozaključitidajeonodiznimnevažnostizapočetnike.U njemu, tako reći, brusimo alatzafiligranskiposaokojinasčekaudrugadvadijela.DrugijedioPovijest filozofije,kojijeujednoinajopsežniji.Tonijeništaneobično,budućijefilozofijaznanoststaraokodvijeipoltisu­ćegodina imnogi su se filozofi i filozofskisustavipojavilikroznjezinupovijest.Čitajućiovajdioupoznajemosesraznimfilozofskim

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi762

razdobljima imisliocimakoji sudjelovali utim razdobljima. Povijest je podijeljena naantičku, srednjovjekovnu, raniju modernu,noviju filozofiju i hrvatsku filozofiju. Veli­ki filozofi poput Platona, Aristotela, TomeAkvinskoga,Kanta,Hegelaidrugihobrađenisuuposebnimpoglavljima,anakrajusvakogodtihpoglavljanalazisekratkiosvrt.Utimse osvrtima ukratko navode glavne osobinepojedinihfilozofa,njihovaotkrićaivrednujuserezultatištoihjedotičnimislilacpostigao.Čitateljimaćeosvrti biti od iznimnekoristi,jer u njima autor upozorava na slabe točkedotičnogfilozofskogsustavaipostavljapita­njakojaproizlazeiztihslabihtočaka.Važnojeovdjeobratitipozornostnačinjenicukojesmosvisvjesni,činjenicudanijenimalojed­nostavanposaosažetifilozofijuvelikihumo­vananekolikostranica.Uvijekpostojiopas­nost da nekom problemu poklonite previšeprostora, a drugom premalo ili nimalo. No,premarezultatimakojisenalazeprednama,možemozaključitidajeZelićtomproblemupristupiosdužnomozbiljnošću,štojerezul­tiralojezgrovitimiprikladnimprikazomkojibitrebaozainteresiratičitateljazadaljnjepro­učavanje.Takođerjepotrebnouočitidapoje­dinifilozofskisustavinisuizloženikaodasuneovisni jedni o drugima, nego se pokazujenakojeseprethodnikedotičnifilozofoslanja,bilodasenanjihnastavljailidaihkritizira.Sovim ječitateljuolakšanoshvaćanje idejaisustava,budućidasusefilozofinastavljalijedni na druge i poznavanje jednog pretpo­stavlja poznavanje drugoga.Tako će čitateljbolje shvatiti filozofiju Aurelija AugustinaakoznadaseAugustinpripromišljanjuko­ristioPlatonovimdjelimainjegovimfilozof­skimpojmovima.Posljednjepoglavljedrugogdijelanaslovlje­nojeHrvatska filozofija.Utomsepoglavljuautorosvrćenanašeglavnefilozofekaoštosu Herman Dalmatin, Frane Petrić, RuđerBoškovićidrugi.Svakakoćečitateljimabitizanimljivo upoznati se s našim misliocima,kakosonimazakojedosadanisučulitakoisonimakojesuupoznaliprekonjihovihdru­gihdjelatnosti.Širikrugčitatelja sigurnoćeugodnoiznenaditičinjenicadameđuprizna­tehrvatskefilozofespadajuRuđerBoškovićiMarkoMarulić, tedavećuXII st.djelujeprvi po imenu poznati hrvatski filozofHer­manDalmatin.Posljednjidio,naslovljenProblemi filozofije,obrađuje razne filozofske discipline – kakoone temeljne, tako ione izvedene– injiho­vuproblematiku.Usvakompoglavljuautoruvišenavrataupućujenadrugi,povijesni,diotetimeomogućuječitateljudaprodubisvojeznanje,aujednoukazujeinameđusobnuovi­snostraznihpoglavlja.Nakrajuknjigenalazi

sebiranipopisliteraturezasvekojiželepro­širiti svoje znanje.Taj je popis podijeljen utridijelaradipreglednostiijasnogupućivanjana problematiku kojom se dotična literaturabavi.Literaturajenahrvatskom,engleskom,njemačkom,talijanskomiruskomjeziku.Po­sebnu pozornost posvećujemo ovom popisuliterature,zatoštosadržipopisInternet-stra­nicanakojimasemoženaćiraznafilozofskaliteratura,kakonahrvatskomtako inastra­nim jezicima, što bi moglo biti zanimljivosvimakojiseznanstvenobavefilozofijom.Nakon što smo pogledali strukturu knjige,možemosekratkoosvrnutinazanimljivedo-datkekaoštosuraznislikovniprikazi,tabli­ce i shemekojemogu biti od velike pomo­ći,kakoučenicima tako i studentima.Međuslikovnimprikazima nalazimo, npr., prikazePlatonovealegoriješpilje,Aristotelovihčeti­rijuvrstauzroka,shemeproblemauniverzali­ja,itd.Svetomožepomoćipriboljemshva­ćanjufilozofije.Nakrajumožemojošsamorećidaovuknji­gu toplo preporučamo svim čitateljima kojezanimafilozofijainadamodaćeonabitiodpomoći pri što boljem shvaćanju filozofije,njezinepovijestiidisciplina.

1NikolajBerdjajev, Ja i svijet objekata,Kršćanskasadašnjost,Zagreb1984.,str.9.

2IvanZelić,Vodič kroz filozofiju,Verbum,Split2007.,str.7.

Maja Poljak

Josip Marinković

Učiteljstvo kao poziv

Rastakanje pedagogije i potraga za smislom

KruZak,Zagreb2008.

ZamenejenedvojbenodaJosipMarinkovićideuredvodećihfilozofaodgojauHrvatskoj.Tonedvoumnopotvrđuje i rukopisnjegovihsabranihogledaizoveoblasti.Unutardomaćepedagogijevladamišljenjedajemali iskorak napravljen njezinim prisnimpovezivanjemspsihologijom.Vrijednostdo­prinosaovogautoraupravo jeu tomešto jeonuvjetnouvažava.Naime,intelektualnasu­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi763

periornostnjegovakonceptasastojiseufilo­zofijskomutemeljenjuove»sinteze«pedago­gijskogipsihologijskogpristupaodgoju.Što­više,Marinkovićnaosebujannačinotkrivaigranicefilozofijesvakiputkadaseona»po­sredstvom«pedagogijesuočavasfenomenomodgoja u cjelini. S dobrim razlogom tvrdimdajevišeilimanjedosadašnjipromašajškol­skihreformiunasproizašaoizzanemarivanjafilozofijske utemeljenosti ponuđenih proje­kata.Uostalom,pisacdržidareformezasta­rijevajučakiprijenegoštosemoguprovesti,pazatoosnovanoinzistiranatezipokojojje»kontinuiranost reformi ne samo privremennegostalanoblikpostojanjaškole«.Ovopaki zbog toga što se transpozicija inovativnihprocesanedogađauškoli»negoprvenstvenoizvan nje«. Svaka pretenzija institucionalnefilozofije »kao specijalizacija integralnogpogledanasvijetubîti jestapsurd«. Istrajniotpor na svaki oblik duhovne inertnosti je­danjeodnužnihuvjetapulsirajućegtrajanjaosobneduhovnosti.Većupočetnomogledu,piscupolazizarukomdadovoljnopregnant-no odredi cilj filozofije: ona je »sintetičanpogledorijentirannasvrhuismisao.Iznjegabi čovjekmorao da formira osobnu relacijuprema cjelini i da tako dade smisao svojempostojanjuusveukupnostizbivanja.«Nevoljajeutomeštoseaktualnomzbivanjupedagoš­kogčinanagotovosvimrazinamanerijetkodogodidasevećiznačajpridajeoriginalnostirješenjanegolinjezinojistinitosti.Kadajeri­ječofilozofiji,onajeuprvomplanunovostidubinanazora,aneetičkačvrstinafilozof­skoguvjerenja,madauspomenutomčinuitoigrastanovituulogu.Svakasociologijska,psi­hologijska,pedagogijskaitd.,kritičkaopaskaidemimoonogštoje»filozofskoufilozofiji«.Ovaspoznajapostajesolidnabranauigranimekipamaraznihstručnjakakojesepodržava­ju iodržavajuuzajamnimneargumentiranimkomplimentiranjem.OvonipoštoneznačidaautorpodcjenjujeprofesijuučijukoristcitiraiB.Shawa,premakojemuje»svakaprofesijazavjeraprotivlaika«.On,međutim,opsluži­vanjepedagogijskefunkcijeuznosinarazinupoziva.Atojedrugoimezaoptimalniizborodgojiteljskogkadraiprocédéaprovjeravanjanjegoveprimjerenosti.Zatose inesusprežetvrdeći kako je sržno nastavnikov ugled naplanuautentičnostiiistinitosti,dokjenjegovaprivatnostusvakomslučajuudrugomeplanu.Posredujućiizmeđusvijetafilozofije,znanos-tiiumjetnostinastavniknemoženeiskazativlastitistavspramonogštojezanjegasmi­sao pouke koja je dobačena iz budućnosti.I ne samo to. Djelovao ili pak ne djelovao–nastavnikinehotećiutječenaučenike,ali,dakako,srazličitimpredznakom.Obraćajućipozornostnabitno,ongaiznovaargumentira

stalnouučenikugledajućisvrhu,anikakonesredstvo.Otudazaključujedovoljnoosnova­noiodvažno:»Iuzlojjevlastimogućevri­jednoučiteljstvo,baškaoiudobrojvlastizloučiteljstvo.«Jer,vlastje,srećom,neštoprola­zno,dokjeučiteljstvotrajno.Umjeriukojojjenavisinipovijesnezadaće,vlast je lišenapotrebeuspostavljanjazbiljepedagoškogod­nosasamonanačinkojibezrezervnopromičenjen ugled. U konačnici, tako nešto bilo bikontraproduktivnoizasamuvlast.Ustrajava­jućinaovojcrtiizgnatćemostrahizškolskihinstitucija, a nećemo ugroziti tako potrebnumetodičku sumnju i stvaralačku skepsu nakojimaizrastaizvornostvaralaštvo.Nastoja­njeučitelja daostvari svepedagoške»cilje­ve«vodipodrijetloizneutemeljenogoptimiz­ma,aupedagoškomčinuizokrećeseupravonasiljenadsavješćuučenikaiugrožavapravonaslobodu.»Odgojsamposebinemožeuči­nitidruštvodemokratskim«–pišeMarinko­vić–»alidemokracijaudruštvumožeodgojučiniti slobodnim«. Jedanodpouzdanihpo­kazatelja stupnja demokratizacije u društvuzapravosu iodnosikojise formirajuunutarškolskih institucija. Transformiranje učenjai obrat u uspostavljanju poželjne pedagoškezbilje sinonim su za realiziranje čovjekoveslobode, samoodređenja i samopotvrđivanja,bez čega je svaki civilizacijski pomak bezosmišljene završnice. Vizija što se sugeriraovimštivompozivjenesamonaotkrivanjenovih saznanja, novogpristupauotkrivanjunjezinih putova u što je sve ugrađeno pre­sudnoživotnoiskustvo.Autorvrlouvjerljivodemonstriraposljedicesadržajneimetodičkenaravi, što donosi duboko razočaranje kojeobičnozavršavauokriljubeznadnosti.Izvanjesvakesumnjedajenajvažnijeonoobrazo­vanjeukomesečovjekosposobljavazavalja­nuupotrebuvlastitepameti.Bitnagraničnacrtaizmeđuznanostiifilozo­fijeudomenipedagoškogangažmanautomejedaznanostiukonačnicislužeostvarivanjupedagoškog čina, dok ga filozofija iznutraosmišljava. Zacijelo se ispostavilo da nematotalnog intencionalnog odgoja. Postoji, na­ime, »nenamjernost u namjernom« odgoju,kojim se cijela koncepcija ruši kao kula odkarata.Postajerazvidnokakojepromišljanjefilozofijekaosupstancijalitetanemogućebezmetodike filozofije koja je istodobno pouz­danpokazateljmogućnostiidosegametodikeuopće.Zato je ishodišna točkabilokojepo­sebnemetodikesadržanaumetodicifilozofijekojajesvagda»ujednoifilozofijasameme­todike,budućidajeonapolazištesvekolikihpedagoških spoznaja«. Dublje promišljenoodgojnodjelovanjesvodisenagovorosmi­sluiskazanposredstvompovijesneprakse.Usamomodgojuutkanajeetičkaodgovornost,

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi764

kojanikadnijelišenarizika.Tomožebitipro­storzaetičkostvaralaštvo.Onoštojeusvemuusredištenojeststvaralaštvopedagoškogčina,aunjegovojvrijednostidvijesukomponente:smisao pedagoškog djelovanja i ostvarenjekulturepedagoškogangažmana.Ovopotonjeostvarujeseiisijavaunutarprethodnog.Bartrirazlogaintelektualnoietičkiobvezu­jujavnostidruštvonapodrškuovojintelek­tualnoj poziciji: a) bez nje, kao filozofijskepodloge,nemogućjeprojektnoveškolekojipretendiranatrajnijiuspjeh;b)jednomsuvre­meno pisanom udžbeniku pedagogije nužnoje mnoštvo ideja i rješenja kojima obilujeovaknjiga;većuovomobliku,prednamajeudžbenik iz metodike odgoja i obrazovanjanapisan u ozračju bitnih problema i veomapoticajanzaprimjerenuoperacionalizacijunasvimrazinamaškolstva.Ovaknjigaproblemskipisanihkritičkihznan­stvenih eseja podijeljena je u dvije logičkecjeline.Jednajenaslovljena:Od učinovniče­ne filozofije do autentičnosti odgojnog čina,adruga:Nezavisnost pedagoške zbilje.Ovajrasponposve jedovoljan iopsežan,unjegasu skladnoukomponiranibitniproblemipe­dagoškeznanosti.Autoru jepošloza rukomda se obruši ubitačnom argumentacijom naučinovničenufilozofijuidaposredstvomkri­tičke,stvaralačkeobjekcijeproniknepotankousvenijanseodgojnogčina,promatrajućiganavlastito u socijalno-kulturnom kontekstu.Onvirtuoznouznosiodgojnarazinuetičkogprocesaimoralnogčina.Atoje,nedvojbeno,dopiranjedosamebîtiučiteljstvakaopoziva.Ono,naime,prestajebititokadsesvedeisklju-čivonaprofesiju,rutinerstvoi izvanjskuza­daću,kojaneizrastaizbîtimentalnogsklopasamogučitelja.Snabdjeven,uzdarovitostda­kako,solidnimznanjimafilozofije,psihologi­je,antropologije,pedagogije,teetikeikultu­reuopće,onsesuverenokrećeuovojoblastinastojećiukonačnicinapraviti reformusvihdosadašnjihreformi,dabisačinioizboridejaskojimasefamilijariziraoikojejeugradiousvoj filozofski koncept, štomu je omogući­lo da izbjegnemnoge Scile iHaribde čestoneplodnog probijanja kroz naslage golemihpredrasuda. »Pedagogija, dakle«, primjećujeMarinković, »nije izvršitelj filozofije, negoje filozofija sama filozofija koja je – kakoBazalakaže–postalaživimčovjekom«.Pe­dagogija,shvatimolijeposredstvomnjezinaodnosapremafilozofiji,nijetekosnovananafilozofiji»nego jeupravooživotvorena filo­zofskamisao« ili »ispitivanje čovjeka i nje­govaduhovnogsvijetasastajalištauzgojenemisli«.Na tom traguMarinković zaključujekako suBazaline ideje dragocjene, posebnoizrazlogaštoonustrajavanamislidapeda­gogijanijeteorijaznanja,alijeteorijaostje­

canjuznanja;nijeteorijamorala,negoteorijaiuputamoralnogosjećajairaspoloženjakaoosnovamoralnoghabitusa;nijeteorijaumjet­nosti,alijeteorijaotomekakoseumjetničkiukusrazvija.Nekolikoveomapoticajnihprilogaodnosisena ateizam i bezbožničku misao uopće. Nastranicamaknjigeuzgusnutomoblikuodvijasedramasvijestibiloteističkogiliateističkogpredznaka,a istodobnoseodvijastvaralačkičin demistifikacije svih ideologijskih na­slaga. Ovo se pojavljuje u pravom trenutkukoji je rijetka prilika za otkrivanje ne samoostvarenihnego imogućihpromašaja.Našupozornost privlači i lucidna Marinkovićevamisao kojom se distinkcija izmeđuodgoja iobrazovanjaprodubljujesvedoonetočkenakojoj postaje bjelodano da se obrazovanjemožekvantificirati,aodgojnikako.Tostogaštojeodgojmoralnozbivanjei,nadasve,je­danodvažanidostojanstvenetičkičin.Utomozračju valja promišljati, jednako u teoriji ipraksi,ovukrucijalnudistinkcijuizmeđuod­gojaiobrazovanja.Učiteljstvo kao pozivJosipaMarinkovićadra-gocjen je dokument o vremenu, ali imonu­ment po širini i dubini analitičkog zahvata.Jednostavnost stila i njegova primjerenostbacajuposebnosvjetlonasjajiveličinuulogefilozofijeuistinskomutemeljenjusvakezna­nosti,navlastitopedagogijske.

Esad Ćimić

Ksenija Premur

Skice iz Azije

NakladaLara,Zagreb2007.

Svojomnovomknjigom,tematskiraznolikomikompleksnom,Skice iz Azije,u»maniri«pa­rergo/paralipomeničke intervencije u corpusistočnih studija, Ksenija Premur nastavljas plodnim tematskim problematiziranjem iprodubljivanjemkrucijalnihpitanjarecepcijeodnosaIstok/Zapad,kojasenadajumethodo­somkomparativistike.Ukontekstuplanetarnepolilogizacijetapitanjadobivajudodatnute­žinuitelosonimštoprocesuiravanteorijskihdiskursa.Jednostavnorečeno,ništavišenijesamo»te­orijske«naravi!Uz ostalo i »ethos spoznaje« implicira živuprocesualnost polilogije i smjera konkreti­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi765

zaciji svakog teorijskog uvida u bivstvujućimodus duhovnog života i iskustva. Tako is Kantom i »proširenjem kantovske kritikeuma«.Autorica izlaže izvrsne analize Kan­tovefilozofskepozicijeprolongirajućiVelja­čićevepomakeusmjeruuniverzalnostijednephilosophiae perennis i primata praktičkognad teorijskim,moralnognad čistimumom.Alituvećfilozofijainicijalnotežinadrastanjusebesame.I elementiphilosophiae perennis, i »univer­zalizacija«kantovskihspoznaja,etc.,samosukomponenteživotaplanetarnepolilogizacije.Tezakantovskekritikeuma,akoseapsoluti­zira, vodi jednoj pseudos secundus akcepti­ranjemsamoteorijskevalidnostifilozofskoguma i ne uvažavajući nedostatnost čistogfilozofskoguma.Filozofskiumnije samoustatusumetapozicijevećdobivanovouteme-ljenjeudimenzijispiritualnihiskustavapoli­logizacije.Teorijski je interes Ksenije Premur izuzet­no širok. Tako ona u studiji o problematicisna i imaginacijeukontekstu jedne sophiae perennis i umjetničkog bivstvovanja anali­ziramisliE.Zole,koji je,krećućise terrom poeticom ustvrdiodaZapadprati iodređenizaboravimaginacije.Aimaginacijaumodusi­maintuitivnog/spiritualnogizrazjekozmičkemoćikoja»progovara«kroziskustvaduhov­nihtradicijaIstoka.»Zapadniumoslijepiojeza prirodu imaginacije«. Ono imaginativno,međutim,samojemajičkakomponentasrazarazličitih dimenzija života, igra stvaralačkihumišljaja i »slika« koja tek posredno možepomoćiuduhovnomrastučovjeka.UznačajnomtekstuoonometičkomuBhaga-vad-Giti,KsenijaPremurvrlo ispravno arti-kulirasveznačajnedruštvene,povijesne,mo­ralneiegzistencijalnekomponenteArdžunine»pozicije«ipružajednuduhovnu,povijesnuipersonalnukonkretizacijuodnosaštovateljaiBoga.ŠtosedogađasčovjekomuBožjojpri­sutnostikrozjednuduboku»graničnusituaci­ju«?GitajeBogospjevkrozkojegsein nuceobjavljujekakojeBožanskiZakonutemeljusamog ljudskogzakona i autonomijemoral­noguma.Filozofski je umudubokoj šutnjikadakarma-yoginispunjavasvjetovnu»duž­nost«(kastinskudharmu)slijedećiDharmuidižućiseuvisinebhaktičkepreme.Gitusemože»iščitavati«višedimenzionalno,ali poruka nije samo »etička«, samo u eks-tenzijipraktičkoguma!Odnosjepersonalan–Boginjegovbhaktakaokarma-yogin.Sadguruisadhaka.Sveje»odlučeno«udu­hovnomsrcu,aneuumu.U tekstu »Kulture na novim razmeđima«autorica temeljito razrađuje pitanje dijalo­gičnostikulturaivrlokonstruktivnoukazuje

naproblematičnostbaštinjenja.Iuranijimra­dovimaautorica tompitanjuopravdanodajevelikoznačenje.Baštinjenje svakog elementa iz neke drugeduhovne tradicije zbiva se u »holističkom«okružju raznolikihkomponenti i u sebi nosimnogonepoznanicainepouzdanosti,nesamozbogspecifičnostisvaketradicijeinjezinasu­vremenoghabitusa.Samživottradicijâpostajesvevišeplanetarnoprezentanusvojimpoliloškimikulturno-eg­zistencijalnimsituacijamaiiskustvomaosam-ništva i zajedništva. Sve jest u igri planeta­rizacije i sudioništvu poznatog/nepoznatog– jednautopijskaatopiabilokakvogkonač­nogstanjaidovršenostiubilokomsegmentuživotapoliloškezbilje.Autoricametodološkivrlo temeljito obrađuje ta pitanja koja nisusamočistometodološkeprirodevećipretpo­stavkesamihduhovnihpraksi.Upitanjimaduhovnepraksenezaobilaznojeuvažavanjemeditacije.Uvriježilo semišlje­njedaimatolikoitakvihvrstameditacijako­likoikakvihimaduhovnihpraksiiputova.Ubîtisamosudvijetemeljnemeditacije–onakoja je upućena Bogu, kao i buddhističkameditacija. Autorica ističe da je meditacijasrednjiputizmeđupotpunepasivnosti iuro­njenostisvijestiusvijet,tesuprotnostonomešto se čini tapasom i potpunom askezom.Meditacijajestutihnućeuma,smirivanjesvi­jesti i dostizanje stupnja u kome više nemaahamkaričkog,adambaričkog,abhimaničkogimamakaričkog.Dakle, niti takvih samska­ričkihpoticaja.Akomeditacijushvatimosa-mokao»sredstvo«oslobađanjaodstresa,ilisl.,ondasetuin concretoukazujenaproblemrecepcijeelemenatadrugeduhovnetradicije.Jermeditacijanosibitnosoteriološkiilinirva­ničkitelos.Svejedrugosamooblikduhovneusvjetovljenosti svijesti u svijetu, kao npr.kodhatha-yoge,gdjesečestogubivišijogič­kismisaoicilj.StudijaoTagoreujošjejedanvrijednibiseruslijedu raznolikih studija.Thakkur je oživo­tvorio eternalniduhuniverzalnosti zbogko­jegjebioodsvihlučonošaizBharateodmahprigrljen i zavoljen odZapada.Osimnjega,možda samo Vivekanda kojeg je Narendra(Ramakrishna)poslaouMisijunaZapad.AliiThakkurjeimaosvojumisiju.OnjeZapa­du ukazao na umjetničko/estetički modusBožje Lile. Sadhaka i umjetnički bivstvuju­ćiozbiljujesekaoduhovnobićenaBožjemPutuusklađujućisvojživotiPjesmu/Glazbuskozmičkomzakonomjernošću.BiojetojošjedanživikomentarGite.JedandrugidaojeMahatmaGandhi.Uposebnomdijeluknjigeautorica tematizi­ramoduseduhovnihtradicijaKineiJapana.

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi766

Kazujući o onomDao u kineskoj duhovno­sti,izvrsnozapažadasetuzbivaineštokao»iskliznućeufilozofijuumjetnostiživljenja«(str.85).Mišljenje je sjedinjeno s onim življenim,a Dao koji/e se ne može imenovati, Put jekojim se valja kretati, kao što se kreće sveu vidljivom i nevidljivom univerzumu.Daojest ZakonNeba i Zakon Zemlje. On/o jestVelikaPrazninaizkojesvenastaje,rasteiširise, avrhovni je cilj i smisaoVrhovniSkladkojivladain fundamentiszakonitostimijene.Unutarnjesveseenergijeusklađujuisvedo­biva/gubi svoje vrijeme imjesto.Daoističkimudrac usklađuje svoj život s kozmičkomzakonomjernošću mijene i mudrosti Neba/Zemlje.»Filozofijazen-buddhizma«jednajeodzavrš­nihstudijauovojizuzetnojknjizi.NatemeljurecepcijekojujepokušaoAlanW.Watts,au­toricaizlažeozenu.Zenjekrunamahajanič­kogbuddhizma,kojemnijeciljarhatstvo,alisnjimedijeliišutnjuosvemumetafizičkom.Zenostajesasvijetomiusvijetu,alikaoštonapuštasvakumetafizičkupremisu,čistium/zen um/početnički um/nevini um nadilazi iprihvaćanjeiporicanjesvijeta.Zenživotozbi-ljujenirvanuusredsamsare,alionjemnogovišeodtogadazen-koansmjerasatorijuidaje satori mjera zen, kako je smatraoA.W.Watts.Zennadilaziiboddhisattvičkisevakič­ki»smisao«.Onjevišeodkaruničkogimudi­tičkog.Višeodsvakogizraza–makaronbioinaStaziČisteRiječi.Nesamodasenemožezahvatitimišljenjemvećnepodliježenidru­gimduhovnimmjerilima.Onježivaneizre­civost, nešto štonikakvadefinicijanemožekonceptualiziratinitiusporediti.Autoricaza­vršavasprikazomNaukaČisteZemlje–Shinbuddhizmakaojednogsmjeramahayane.Natemeljuvjereubudastvovlastita sopstva, tojevjerauAmidaBuddhu,prihvaćanjesvijetakakavjestivježbanje/življenjeshin-jinisku­stvausvakodnevnomživotu.Samoonadjelakoja se čine neprianjanjem uz jastvo, djelaljubaviisućutiobistinjujuseulikublistavihobličjaBuddhauČistojZemlji.DjeloSkice iz Azijeizuzetnojevrijedanzbrojrazličitih znanstvenih eseja kojima autoricaobogaćuje naše istočne studije. Kao takavrad,zaslužujeobjavljivanjeidaljnuznanstve­nurecepciju.

Jadran Zalokar

Tomislav Markus

Dubinska ekologija i suvremena ekološka krizaJedan biološki pogled

BibliotekaSERazvojiokoliš,Zagreb2006.

Dubinska ekologija i suvremena ekološka kri-za druga jeknjigaTomislavaMarkusaubi­blioteci SERazvoj i okoliš. Ona je ujedno,prema riječima autora, »nastavak« izlaganjaekološke problematike započetog u njezinojprethodnici, knjiziEkologija i Antiekologija(2004.).Namjera autora je, pak, uDubinskoj ekolo­giji i suvremenoj ekološkoj krizi prvenstvenoanalizirati dubinsku ekologiju, ali i utvrditiodnos nje i ekologije čovjeka prema darvi­nističkomevolucionizmu.Međutim, u samopredstavljanje upravo istaknutog autorovaciljaknjige,učićemokoristećicitatposvetekoji glasi: »Posvećeno divljim staništima ivrstama, našim suputnicima i drugovima naevolucijskom brodu, koji čuvaju tajnu našehumanostiinadudaćemoopetjednommoćiživjetiautentičnimljudskimživotom«.Čitajućiovu,moglobiserećiipomalopoeti­ziranunajavuknjige,možesenaslutitiautorovemocionalninabojkaoiizrazitobiocentričkistav.Moždabiipakbilopreuranjenodonosi­ti ovakavzaključakna samomepočetku, alikasnijimulaženjemusadržajbivasvejasnijedaseonpotvrđuje.Osimemocionalnogizri­čajakojije,nažalost,trenutnorijetkapojavaufilozofskojliteraturi,valjasezasadzadržatinasamomzavršetkuposvete,tj.nasintagmi»autentični ljudski život«. To zadržavanjeobuhvatit ću pitanjima: Kakav je to uopćeautentičan ljudski život?Štoznačitaautentič­nostkadgovorimooživotučovjeka?Kakvoje čovjek biće s obzirom na sposobnost daživineautentično?Štoječovjek?Autor nudeći svoj odgovor na takva pitanjaističe mogućnost dvaju vrste pristupa. Prvaopcija,kojojnijesklon,jestsekularnihuma-nizam. Njega određuje vjera u čovjekovumogućnostrješavanjasvihljudskihproblema(kaoštojenpr.prilagodbačovjekanaživotunečistomokolišu),azaštojezaslužnačovje­kovasimboličkakultura,tebezgraničnekrea-tivne i adaptivne sposobnosti.Drugaopcija,koja će ujedno biti prikazana, jest autorovapozicija darvinističke dubinske ekologije.Onapolazioddefiniciječovjekakaoživotinjeobilježene evolucijskom prošlošću, optimal­noprilagođenenaživotumanjimskupinama

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi767

i divljem organskom okolišu, koja teško ilinikakonemožepreživjetiubitno različitimokolnostima.No, krenimo prije svega definirati dubinskuekologiju i objasniti njezin nastanak. Poja­vommnoštvapokretakojisebaveekološkomproblematikom,kaoiliteratureistogusmjere­nja,norveškifilozofArneNaessprvipočinjeuočavatibitnu razlikumeđunjima.Stoga ihdijeli u dvije različite grupe prema pristupurazmatranjairješavanjaekološkihproblema.Jednu grupu naziva dubinskom (deep) eko­logijom, jer za razliku od druge – površne(shallow)1 ekologije, ona »shvaća ljude kaodioprirodnogsvijeta…priznajemeđupoveza-nost imeđuovisnostsvihdijelovaekosfere iimanentnuvrijednostsvihvrstabezobziranaljudskepotrebe,zagovaramaksimalniekološ­kiikulturnidiverzitet,osuđujeneopravdanoiskorištavanjeneljudskihbića,aliieksploata­cijeumeđuljudskimodnosima,potičerazvojlokalneautonomije,decentralizacije, smisle­nogradaitd.«(2006:25).Radiupravocitiranihkarakteristika,odnosnopostavljanjatzv.»dubljih«pitanjaouzrocimaekološke krize, ispravnom ekološkompona­šanju,smisluljudskogživota,položajučovje­kauprirodi–dubinskaekologijadobijaime.Ustvari,riječjeoekološkojfilozofiji–obli­kumudrostikojijenadahnutekologijom.Posvojojbîtionajeradikalnaekocentričkakriti­katehničkogprojektamoderne(moderneci­vilizacije),aliicivilizacijekaotakve.Dakle,ona ne podupire izjednačavanje napretka stehničkim razvojem,već ističe značaj divlji­nekaonužnezadobarživotčovjeka.Naessjedubinskuekologijushvaćaonadvostruknačin–kaopokretikaofilozofiju.Pokretsačinja­vajuobičniljudikojiseboreprotivekološkedestrukcije, a filozofiju oni koji pokušavajuteoretskiosmislitiosnovnastajalištapokreta.Dubinska ekologija zaNaessa nije akadem-skafilozofija,religijaniideologija,većjeonacjelinarazličitihstajalištaiidejaokoekološ­kihpitanja.Upravozatosvatkomože izgra-ditivlastituvarijantuekofilozofijenaosnovirazličitihfilozofijaireligija.Radipojaveraz-ličitihinterpretacijadubinskeekologijedošlojedopotrebezaformuliranjemosnovnihsta­vovakojibijurazlikovaliodostalihekofilo­zofija.UtomjesmisluNaessformuliraotzv.Platformukaoskupprijedloga,anedogmizamoguću raspravu. Mnogi dubinski ekoloziprihvatili su neke osnovne točke Platforme.Jedanodstavovaokokojegsusesložilijestnegativanodnosprematemeljnimvrijednosti­matehničkogdruštva,zatonapredaknijeistoštoitehničkirazvoj,blagostanjenemavezeskonzumizmomidobarseživotnemožeizjed­načitisaživotomdobara.Autorknjigenavoditekarakteristikekaobitdubinskeekologije,te

seprilikomosvrtanjanakritikupojedinačnihelemenata unutar dubinske ekologije pozivana njih kao neopovrgnute. Samim tim DEostajevrijednaobraneizastupanja.TomislavMarkus kao simpatizer dubinske ekologijei poznavatelj vrlo širokog kruga različitihautora eko-usmjerenja (što semože uočiti upoduljempopisuliteratureicitiranjumnogihautora) nastoji na »znanstveni«2 način datiuporištedubinskojekologiji.Točini takodau obranu osnovnih ideje dubinske ekologijeuključujeneodarvinističkuteoriju–evolucij­skupsihologiju.Zarazlikuodnjegaijošnekihautora,npr.antropologPaulShepard,3većinazastupnika dubinske ekologije humanistič­ki je nastojala izgraditi »dubinske« stavove.Glavnipopularizatoridubinskeekologijebilisuhumanističkogobrazovanja(sociologBillDevallifilozofGeorgeSessions).Vjerojatnosuraditogatežištestavljalinaautoresličnihafiniteta.Markus,zarazlikudonjih,držidajemoguće objasniti dublje uzroke ekološkekrizejedinopozivajućisenaevolucijskubio-logiju, tenaosnovu toga iponuditimoguća– objektivna rješenja. Kao što je prethodnospomenuto,evolucijskabiologijajednajeodteorija neodarvinizma, a neodarvinizam jespoj Darwinove teorije prirodne selekcije imendelijanskegenetike.Markusvećupred­govoruobjašnjavada»zaprirodnuselekcijunije neophodno intenzivno razmnožavanjeorganizma i prenapučenost – mnogobrojnenišeuprirodi često suprazne–već lokalnapopulacija,varijabilnostgenetskogmaterijalaiekološkepromjenenakojeseorganizamiliprilagođavailinestaje«(2006:10).Uovomesecitatuvidinaznakanjegovaka­snijeg obrazlaganja uzroka ekološke krize.Ekološkakrizanastajeradimaterijalnogpo­ložajaantropogenihčimbenika,aneradikri­vihsvjetonazoraiideja.Utomsmislusvjeto­nazori–dualizam (čovjek-kultura / priroda)iantropocentrizam–nisuuzrokantiekološkeprakse, već samo teoretski izraz i ideološkoopravdanje materijalnih uvjeta ljudskog ži­vota.Kojisuonda toantropogeničimbeniciuzrokovaliekološkukrizu?Markusodgovarana topitanjepovezujućidvaelementa.Eks-panzija antropogenih čimbenika (broj ljudi,složenosttehnike,postojanjegradova,razinapreoblikovanog okoliša) vodi do napuštanjaokolineevolucijskeprilagođenosti,aokolinaevolucijskeprilagođenostijestonaokolinaukojoj se formirala ljudska priroda i na kojuječovjekoptimalnoprilagođen.Premaevolu­cijskojpsihologiji to jepleistocenskiokoliš.Unjemu sunašipreci živjeli 99% ljudske i99.99% hominidne povijesti, tj. do pojavepoljoprivrede.Psihofiziološkeosobineskoji­maseljudiidanasrađaju,tadasuformirane.Ljudskapsihajeprematomeistokaoitijelo

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi768

rezultat biološke evolucije i sporog procesaprirodne selekcije. Zbog sve većeg i većegudaljavanja od života u okolini evolucijskeprilagođenosti i zalaženjaucivilizacijukojaneodgovaravišeljudskojprirodi,nastajuko­lektivnepatologijeiekološkiproblemi.

»’Patologije’sudiociviliziranogporetka,posljedicauzaludnog nastojanja pojedinca da povrati svojeizgubljeno zdravlje ili da se snađeuneprirodnomokolišu.Onenisuindividualnazastranjenjauodno­suna‘normalno’stanje,ilimoralnipropusti‘nepri­lagođenih’pojedinaca, jer su svi ljudipodjednakoneprilagođeninaživotutehničkomiliubilokojemciviliziranomdruštvu.Dobar i uspješan život nijeneštoštobiovisiloočovjekovojmoralnostiilizna­nju.Tojesposobnostopstankauokolinievolucijskeprilagođenosti krozmilijune godina u kojima pri­rodnaselekcijaoblikujebiogramatikusvakogživogbića«(2006:119).

Iz upravo navedenog citatamože se iščitatiMarkusov temeljni stav u kojem opovrgavapoistovjećenjecivilizacijskogživotasdobrimživotom.Nounjemusekroznegiranjezna­čajnogutjecajamoralnostiiznanjanapobolj­šanje uvjeta života daje do znanja autorovaskepsa prema humanističkomvoluntarizmu4imituonapretku5kaoosnovnimdijelovimastandardnihhumanističkihdisciplina.Stavovikoji se ističuunutarstandardnihmodelahu­manističkih disciplina, kao što su da čovjeknije životinja, da nije dio prirode i da nijeuvjetovanevolucijskomprošlošću,tedaraditogapomoćukulturemožeodsebenapravitištogodpoželi,Markusnastojiopovrgnuti.Onzarazlikuodtogadajeprednostevolucijskojadaptaciji, prema kojoj je čovjek uspješnoprilagođen samo za jedno društvo/ kulturu,a to društvo/kultura jest ono koje je dobi­lo »evolucijsku licencu«, tj. koje je rezultatsporogprocesaprirodne selekcije i biološkeevolucije,aneljudskeodluke.Okolinačovje­kove evolucijske prilagođenosti (u kojoj seoblikovala ljudskapriroda) jest njegovopti­malniokolišzaživot.Tojeokolišukojemčo­vjekoptimalnomožezadovoljitisvojevitalnepotrebe–potrebuzazajednicom,zavičajem,čistimokolišemidivljinom,aonesudosadna takav način bile zadovoljavane u pleis-tocenskim skupljačko-lovačkim skupinama(plemenskiživot).Kulturanemožeignoriratibiologiju bez loših posljedica, jer čovjekovdobarživotproistječeizmogućnostizadovo­ljavanja vitalnih potreba koje su biologijskiutemeljene.Utomsmislushvaćanječovjekakao bića kulture koja transcendira prirodnuosnovu – te na taj način izbjegava ovisnostosvojojbiogramatici–kritičkisepreispitu­je.Čovjekovabiogramatikakojomonostajevezanzapriroduisocijalnookruženje,kojeucivilizacijskimuvjetimaneodgovaračovjeko­vojbiogramatici,vodikanastankuekološke

krize,teekspanzijipatološkihidestruktivnihponašanja(ovisnostiocigaretama,alkoholu,narkoticima, televiziji, internetu, tabletama,prežderavanju, ubojstvima, samoubojstvima,raspaduobitelji ibrakova,napuštenoj imal­teretiranoj djeci, kriminalu, korupciji, mili­tantnomnacionalizmu,divljanjupocestama,trovanjuzraka,vode,hrane,fizičkimipsihič­kimporemećajima).TakoMarkusobjašnjavaširokspektarproblema ljudikroznastali jazizmeđu biološke vezanosti čovjeka za op­timalni okoliš njegove prilagodbe i nastaleodvojenostiodtogokoliša.Autor, međutim, na ustanovljeno stanje nenudiodgovor.On,dakle, samoopisuje situ-aciju i nalazi uzrok njezina nastanka. Zanjega rješenje nisu tehno-fiksevi (reciklaža,traženjanovih izvora energije), jer se na tajnačin samo potiskuju pravi problemi, ali sujedinimogući načini intervencije unutar su­vremenogtehničkogdruštva.Ontakođerkri­tiziraisveekoutopije,jeronenedajupravarješenja. One ostaju na pokušaju očuvanjatehničkog društva pomoću duhovno-moral­nog napretka i razvoja ekološki prihvatljivetehnologije. Markus, međutim, ističe da jepravi uzrok ekološke destrukcije napuštanjedrevnogokolišaradidemografskeitehničkeekspanzijeantropogenogčimbenika,tedaseekološkiproblemimoguriješitijedinonjiho­vomredukcijom.Našnapuštenidrevniokolišnešto je sasvim suprotno odmodernog teh­ničkogdruštva(unjemujeopsegdjelatnostiantropogenogčimbenikanajveća)iraditogaunutarnjeganijemogućeriješitinastaleeko­loške probleme. Markus napominje »da sunašiproblemi rezultatdugihpovijesnihpro­cesa, nekoliko tisućagodina sukoba izmeđubiogramatikeikulturnihpromjena,inemogusemijenjatiaktomdobrevoljeurokuodne­kolikomjeseciiligodina«(2006:246).Isticanjekritikeekoutopizmajedanjeodele­menataautorovepreobrazbeurazmišljanjimai stavovima.Prije je i samzastupao stavpokojem je moguće izgraditi bolji svijet pro­mjenomsvjetonazora,moralnihnačela,znan­stvenihparadigmi.No,uovojknjiziističedajeprecijeniomogućnostiidejnihiideološkihčimbenika. U skladu s tim ovdje do krajaizvodi svoju već naznačenu negaciju mitaonapretku–vjerovanjeda je čovjek tabula rasa,sposobandasebezproblemaprilagodinasasvimrazličitasocijalnaiekološkaokru­ženja.Funkcijaedukacijeutakvojperspektivinijeizgradnjaboljeg–ekološkogsvijeta,jerje to nemoguće. Ekološko društvo nijemo­guće izgraditi, jer to niti nije u našojmoći.Minismosvjesnigraditeljikulture i sve štomožemoučinitipomoćuedukacijejest lakšepodnositi nastaleprobleme, realnoprihvatiti

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi769

nemogućnost izgradnje ekološkog društva inastojatiokodugoročnogpoboljšanja.Uskla-dustimeMarkusgovoriokratkoročnimidu­goročnimciljevimadubinskeekologije.

»Smanjenje ekološkedestrukcijemožebiti trenut­ni i kratkoročni cilj dubinske ekologije, ali njezinpraviidugoročniciljmorabitieliminacijaekološkidestruktivnedjelatnosti,dakleeliminacijadomesti­fikacijeicivilizacije«(2006:269).

Autorovootkrivanjeuzrokaekološkihproble-ma u prenaglom nastanku evolucijski ne-testirane civilizacije ujedno je zaključakknjige.Njegovpesimizammožese tumačitiipozitivno,kaoopozicijasvoj trenutnopre­istaknutoj zaluđenosti da se naprednim teh­nologijama, racionalnošću i htijenjem sviekološkiidrugiljudskiproblemimoguuparpoteza riješiti.Upravo radi toga poželjna jeizrazitodrukčijapozicijaiMarkusovamoždaiprenaglašenakritičnostpremasveprisutnom»optimizmu«.Nakraju,vratimosenapočetak,naposvetu.Ovaj put koncentrirat ćemo se na izraženunadu da ćemoopet jednommoći živjeti au­tentičnimljudskimživotom.Markussvakakoneznakakoponovnopostićitajcilj,alikate­goričkiodbijadajetomogućeunutarcivili­zacije.Štoćeseikakodogađatiubudućnosti,svakako jenepredvidljivo,a tanepredvidlji­vost ipak ostavljamjesta zaMarkusova na­danja.

1Dominantnipokretkojisebavimaterijalnimblago­stanjemljudi,borbomprotivposljedicaantiekološ­keprakse i racionalnimgospodarenjemresursima.Dakle,suočavasesposljedicamaekološkekrize itraži parcijalnemjere poput zaštite okoliša unutarpostojećeg društva. Još ga se naziva ienviromen­talizam.

2Markusmisliprijesveganaekologijuievolucijskubiologiju,aliinasocijalno-historijskeznanosti:an­tropologiju,historiju,arheologijuisociologiju.

3OPauluShepardu,Markusjenapisaočlanak»Do­brodošlikućiuPleistocen:ekološkamisaoPaulaSheparda«,objavljenučasopisuSocijalna ekologi­ja,br.14(2005),1–2;str.29–52.

4Humanistički voluntarizam jest koncept premakojemljudiodsebe i svojegdruštvamoguučinitištogodpožele.Riječjeovjeriučovjekovusvemoć.Uovomesekontekstumislinačovjekovumoćdasvojom voljom i prosvjetljenjem napravi preokretpremaekološkizdravomživotu.

5Mitonapretkujestvjerovanjeučovjekovuneveza­nostuzadaptacijunaodređeniokolišinačinživota,teutodačovjekmože»napredovati«odgoreg»sta­

njaprirode«premaboljoji»naprednoj«civilizacijiekspanzijomantropogenihčimbenika(stanovništva,gradova,tehnike,civilizacije).VišeotomeMarkusjepisaouknjiziEkologija i antiekologija(2004.).

Dijana Đuran

Peter Singer

Jedan svijetEtika globalizacije

PreveliTomislavJanović,ŽeljkaHrgKrpelnikiKrešimirJanović,IBIS-grafika,Zagreb2005.

Prednamajetreća(prvedvijesu:Oslobođe-nje životinja, IBIS-grafika, Zagreb 1998. iPraktična etika, KruZak, Zagreb 2003.) nahrvatskijezikprevedenaknjigasvjetskipro­slavljenogfilozofaPeteraSingera.Riječjeodjeluukojemautorprikazujeglobalnesvjet­skeekonomske,političkeipravneprobleme,hotećipronaćipolazištezanovuetikukojabisemoglanositistimproblemima.Smetodo­loškoggledištakazano,ovajeknjigapisanauduhuanalitičkefilozofijeukojemautorpre­zentira i ranije iznošene stavovekojebismomogli nazvati utilitarizmom preferencija. Uovomprikazunefokusiramoseprimarnonaprikazmisaonihsklopovaanalitičkefilozofi­je(ovajeproblematikaznačajnoobrađenaupredgovoruT.Janovićaovojknjizi:Etika glo­balizacije Petera Singera),negoseorijentira­monasadržajnudimenzijuknjige.Ili,kazanoSingerovimriječima,pokušatćemoprikazatiglavnupostavkuoveknjige,a ta jedaće to»koliko ćemo seuspješnoprovući kroz raz­dobljeglobalizacije(amoždai tohoćemolise uopće provući!) ovisiti o tome kakav ćebitinašetičkiodgovornazamisaodaživimou jedinstvenom svijetu« (str. 12). Središnjejepitanje,hoćelitimodgovoromdominiratipravednostisolidarnost, ilinasilje,osobnoinacionalnosamoljubljeikorist?

»Razmotrimodvijeslikeglobalizacije–prvu,zra­koplovekojieksplodirajuudarajućiuSvjetskitrgo­vinskicentar,idrugu,emisijuugljičnogdioksidaizispušnihcijevisnažnihsportskihvozila,tihmoćnihgutača goriva. Prva je donijela trenutnu smrt i zasobom ostavila nezaboravne slike s televizijskihekrana širom svijeta; druga pridonosi klimatskimpromjenamakojejemogućeotkrititekupotrebomznanstvenihinstrumenata«(str.1).

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi770

Ovdjejeriječoopisuvremenaukojemživi­moi, još iviše,opisusredišnjekomponentetog vremena – globalizacije. Ipak, globalnisvijetzadržaojestarenavike:nasilje,ratovi,ekonomsko izrabljivanje itd., ili uveo noveoblikekomunikacije,primjerice–terorizam.Postavlja se pitanje, kako naći odgovore nasveteupite,ili,jelisuverenitietdržavadobarodgovor i rješenje ovih problema? Upravoje terorizam, kakonapominjeSinger, učinionašsvijetcjelovitomzajednicomnanoviza­strašujućinačin.Sdrugestrane,svjedocismosituacija preventivnog ratovanja koje svijetpretvaraju u taoca najveće svjetske vojne igospodarske sile. Ovim dimenzijama Sin­ger ocrtava (u poglavlju »Svijet promjena«)stanje suvremenog življenja napominjući dajeupojmu ‘globalizacija’,koji jezamijeniostariji pojam ‘internacionalizacija’, implicit­no»sadržanazamisaodapolakoizlazimoizrazdobljaučvršćivanjameđunacionalnihvezaipočinjemopromišljatineštoštosenalazisonustranupostojećegpojmanacionalnedrža­ve«(str.8).Ovdjedolazimodopragakojismoranijeistaknulikaosredišnjuzamisaoknjige.Kakobiodgovorionatapitanja,Singerkrozknjiguizlažegrađusnekolikopodručja.Uprvomje reduriječoproblemimaokoliš­nogzagađenja,kojeSingertematiziranapri­mjeruatmosfere(udrugompoglavljuknjigenaslovljenom »Jedna atmosfera«). Odmahtreba reći kako ovdje nije primarno riječ otehnologiji zagađenja, nego prije o pravnimi političkim okvirima u kojima govorimo osaniranju tog problema. Kada govorimo ozagađenjuatmosfere,govorimooštetištosujuuzrokovalineki(onirazvijeni),aposljedi­cetrpimosvi.Nizpokazateljagovorekakoćeonečišćenjeatmosfere,kojerezultiraefektomstaklenikaiglobalnimzatopljenjem,imatinizposljedica:poputpromjenauklimi,prošire­nju tropskihbolesti, povećanju razinemora,itd.Kako rješiti ovaj problem?Međunarod­najezajednicaučinilaiskorakuoblikudvijumeđunarodnihkonferencija(uRiuiKyotu)usvrhustvaranjadogovoraipostizanjamodelakojibismanjili isaniralidestruktivnodjelo­vanječovjekanaokoliškrozatmosferu.Za­misaojebiladaonikojisuvišepridonijeliza­gađenju,višepridonesuisaniranjutogzada­đenja.OvakavpristupSingernazivanačelom»zagađivačplaća«,tematizirajućipravednostkao osnovni model odnosa među stranama,u ovom slučaju među pojedinim državama.DrugonačeloSingernazivanačelom»trenut­nogstanja«,kojenaglašavaobvezutrenutnogsaniranja zagađenja bez obzira na uzroke.Ovakav model stvara veliki pritisak na ne­razvijenezemlje.Kakobi sebaremublažilanepravednost ovog stanja,može se primije­

niti mehanizam trgovine emisijama koji binerazvijenimzemljamaomogućiosmanjenjetroškovasanacije,a razvijenimperiodadap­tacijenanoveokolnostiinačineneškodljiveproizvodnje.Ovajmehanizamotvara brojnapitanja,primjerice,zaštobizemljekojenisupridonijelezagađenjuuopćetrebaleistosani­rati,tekomeidenovacodtrgovineemisijama:zarazvojnerazvijenezemljeilipojedincima?SredišnjiproblemovogsklopaproblemajestodbijanjeSAD­adaprihvatesvojudiouot­klanjanjuzagađenja,iakojeupravotazemljanajvećizagađivač.Ovootvaranizdrugihpro­blemakojisuuglavnomnerješivi,budućidasnažnenijemogućeprisiliti.Usljedećempoglavlju(naslovljenom»Jednaekonomija«) Singer prikazuje niz prijeporavezanihuzekonomske igospodarskemeha­nizme,posebnouzevšiuobzirglobalnikon­tekst.Prvijesklopproblemavezanuzdjelat­nostWTO,okojemučestomožemočutikakoje nepravedan i da služi koristi bogatijih.Usrži svih rasprava o slobodnoj trgovini jestzamisaokakoslobodnatrgovina–gledanouprosjekuinadugirok–služisvima.Činiseda ova konstatacija otvara brojne prigovorešto ih Singer prikazuje kroz četiri optužbe:ekonomija,odnosnodjelatnostWTOadut jevelikih;WTOnarušavanacionalni suvereni­tet; procesi odlučivanja nisu demokratični;posljednje,ciljdjelatnostiWTOjestuzetiodsiromašnih i dati bogatima. Singer opširnoprikazujesveprigovorevezaneuzgledištanaoveoptužbe.Osobitisklopprigovoravezanjeuzpitanjeouzročnojveziizmeđusiromaštvaiekonomskeglobalizacije?Singerovizaključciostajuuhorizontukonstatacije:akoda,nema­mojasnihdokazazato.Sljedećivažansklopproblemavezanjeuzodnostrgovineidemo­kracije,aSingergaoslikavanaprikazuvlastiikarakteraodlukaštoihovadonosi,kakoudemokratskim(baremnominalno)takoizem-ljamasdiktatorskomvlašću.Sljedećeglobalnopitanjevišejelegislativnogkaraktera.TakoSingerprimarno(upoglavlju»Jednopravo«)prikazujeproblemegenocidaiokolnosti(ne)opravdanihintervencija.Vrije­dispomenutiSingerovkomentarvezanuzge­netskeučinkeubijanjakojesuiste,ilibaremslične,uljudikaoiuvisokihsisavaca.Kakobiseovadjelatnostgenocidaspriječila,došlojedorazvojameđunarodnogkaznenogprava,ciljkojegabitrebaobitikazneniprogonzlo­čina,bezobziranapočiniteljaiokolnostina­stankazločina.Ovonaposebannačindotičepitanja nacionalnog suvereniteta. EklatantanprimjerkršenjaovihodredbiponovosuSADkoje,kakokažeSinger,koristejednomjerilozavlastitedržavljane,adrugozadržavljanedrugih zemalja. Sljedeće pitanje iz ovogasklopavezanojeuzintervencije,odnosnonji­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi771

hovu pravnu opravdanost.Oslanjajući se nastavoveM.Walzera,temeđunarodnepravneodredbe, Singer prikazuje dimenzije proble­mazločina i zaključujekakobi tu središnjuulogu ipak trebala imati organizacija UN.Važandioovogproblemajestprikazkršenjaljudskihprava,postojanjetiranijâiograniča­vanje jurisdikcijevezaneuzkazneniprogonzločinanapodručjejurisdikcijejednedržavekao prijetnje svjetskome miru. Potrebno jeovdjespomenutiSingerovzaključakkakosudemokracije najbolji čuvari svjetskog mira;ipak, one ne pružaju jamstvo da će ljudskapravabitipoštivana.Ovonasvodinapoče­takpoglavlja,točnijenapitanjeopravdanostiintervencije.Osnovnojepitanje:činiliinter­vencijavišedobra ili zla?Ukolikoprevladaovodrugo,lakomožemodospjetiidoimperi­jalizma.SingerovdjeopetzagovaraautoritetUN, koji bi onemogućio samovoljne inter­vencije, s jedne strane, i omogućio zaštituljudskihprava.Kakobisepostigliodgovorinaovaglobalnapitanja,potrebnojestvoritiiglobalnuetiku.OtomeSingerkaže,kakoseglobalnaetikanebitrebala

»… zaustavljati pred nacionalnim granicama nitiimpridavativelikuvažnost.Nacionalnisuverenitetnemamoralnuvrijednostpo sebi. Kojuvrijednostnacionalni suverenitet stvarno ima, to proizlazi izulogemeđunarodnog načela, koje zahtijeva pošti­vanje nacionalnog suvereniteta, pod normalnimuvjetima,upromicanjumirnihodnosamedudrža­vama.«

SredišnjuuloguovdjeimajuUjedinjeninaro­di,kojibijedinitrebalinastojatidapreuzmuodgovornostzazaštitu.Uprotivnom,dodajeSinger,

»…nacionalnićeseinteresiopetsukobitiigurnutisvijet u međunarodni sukob.Ako, međutim, naj­moćnijesvjetskenacijebuduspremneprihvatitiau­toritetUjedinjenihnarodakao‘posljednjegzaštitni­ka’kojemusemoguutećiljudiudržavamakojeihbesramnopropuštajuzaštititiiakotenacijeUjedi­njenimnarodimaosigurajusredstvazapreuzimanjete odgovornosti, svijet će učiniti presudan korakpremaglobalnojetičkojzajednici«(str.148–149).

Usljedećempoglavlju(naslovljenom»Jednazajednica«)Singerpolaziodprikazajednakos-ti ljudi, u teoriji i praksi pokušavajući stvo­riti temeljzaetičkotematiziranjebrige ljudijednihzadruge.Središnjejepitanje:gdjejegranicanašebrigezadruge?Obitelj?Nacija?Ili možda čovječanstvo? Navodeći gledišteH. Sidgwicka, Singer nastoji prikazati kakobitrebaloizgraditimehanizamkojimbibilomogućenadićiokolnostipripadnosti.Kaosre-dišnji element uzima nepristranost. OvdjeSingerova rasprava uzima u obzir dosegeutilitarizmaiproučavanjebiološkihčinjenicavezanih uz narav društvenih sisavaca u svr­hu nadilaženja okvira pristranosti. Nadalje,

Singerprikazujeetičkuvažnostdržave-nacijekaoznačajnogokvirazazaštituipromicanjepravaljudi.Riječjeoodgovornostipojedincazaširu skupinu ljudikojunijemogućeobu­hvatiti dimenzijom srodstva i neposredneupućenosti. Ovdje Singer ističe uzajamnostkao središnji element odnosa. Značajan dioovihuvidatemeljenjenamislimaJ.Rawlsa.Posljednjidioovogpoglavljaposvećenjepro­blemimapomoćibogatihsiromašnima.Singeriznosinizpodatakavezanihuz(ne)realizacijupomoći,prikazujućikakovećinaljudinedo­življava dosege brige jednih za druge izvanokviranacije. IovdjeSADkaonajjačegos­podarstvo svijeta ne korespondira najboljeu pogledu pomoći drugim zemljama. Sadastojimonapraguetičkogizazovanakojegbi­smomoraliodgovoritiukolikoželimostvoritipravednijisvijet.Svijet zajedništva,kojinijestvorensamonaekonomskimtemeljimanegoinabrizijednihljudizadruge.Drugimrije­čima,kakokažeSinger,trebamočinitimnogovišenoštočinimo.Zaključno(upoglavlju»Boljisvijet«)Singerkazujekakoglobalniproblemipotrebujuglo­balnarješenja.Platformazamogućaglobalnarješenjatrebalabibitinovaglobalnaetika.Sdruge strane, potrebno je stovriti nove poli­tičkeidruštvenekonceptezajedništvakojibimogli odgovoriti na ekonomske i političkepotrebesuvremenogživljenja.UtompogleduSingernapominjekakosupetnaestoišesnaes-tostoljećeproslavila

»…putovanja i otkrića kojima je dokazano da jeZemlja okrugla. Osamnaestom stoljeću pripada­ju prve povelje o univerzalnim ljudskimpravima.Osvajanjesvemiraudvadesetomstoljećuljudskimjebićimaomogućilodavlastitiplanetpromatrajustočkeizvannjegaidagatako,doslovce,videkaojedansvijet.Sadasedvadesetprvostoljećesuočavasa zadaćom uspostavljanja odgovarajućeg oblikavlastizatajjedinstvenisvijet.Tojezastrašujućimo­ralniiintelektualniizazov,alitakavkojinemožemoneprihvatiti.Budućnostsvijetaovisio tomekakoćemodobroodgovoritinatajizazov«(str.201).

Ukonačnici,kažimokakojeriječozanimlji­vom djelu koje čitatelju može dati mnogepoticaje za daljnje promišljanje, kao i datiodgovore namnoga pitanja. Čitateljima na­viknutim na misao baziranu u kontinental­noj filozofiji Singerovi analitičkofilozofskiprikazimoguseučinitipovršnim.Ipak,kakoprocjenjujemo,riječjeoznačajnompriloguupotrazizaglobalnimi integrativnimshvaća­njemetike, timvišeštojeriječoneospornogorućimproblemimasuvremenogsvijeta.

Tomislav Krznar

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi772

Edgar Morin

Izgubljena paradigma: ljudska priroda

SfrancuskogaprevelaBrankaPa­unović,Scarabeusnaklada,Zagreb2005.

Uvijekjezanimljivočitatidjelokojetežipo­tresatiodređenuparadigmu,tekojeujednonestajenatomevećjedovoljnosnažnoponuditinovualternativu.Knjigaeminentnogafrancus-kogsuvremenika,filozofaisociologaEdgaraMorinaIzgubljena paradigma: ljudska priro­da umješnijepokušajupravotoga,apotrebaipokušajnadilaženjaparadigmeuvijeknudinove i stare istine koje zajedno čine tkivoonogaštojestilištojepostalo.Paradigmaokojojjeovdjeriječnijesamoparadigmanekedisciplinevećiparadigmaznanostisame,na­činaspoznavanjakaoiteorijespoznaje.Autorkoji je inače poznat po svom trans-discipli­narnom pristupu, širokom polju interesa, teodbacivanjukonvencionalnihgranicaizmeđuakademskih disciplina, knjigom Izgubljena paradigma»zaznanostdavne1973.godine«predstavlja začetak preokreta u teoretskojorijentaciji.Ona je taj »zaokret i u istimahpovratak na polazišnu točku« (str. 11).Ovo35godina»staro«prirodoslovnoiinterdisci­plinarnodjelosvoju»starost«očitujejedinounekolikokvantitativnihdetaljašto ih jezna­nostboljespecificirala.Kvalitativnojevjernodanašnjicidokpopristupuisintetičkojširinibivaiispredsvogavremenailiposvesuvre­meno.Zbog toga, tevisokerazine lucidnog,dijalektičnogpristupainačinamišljenja,kaoizapanjujućedisciplinarneširine,pozdravlja­monovoizdanjeMorinoveknjigeprevedenonahrvatskiusuradnjisNacionalnimcentromza knjigu priMinistarstvu kulture republikeFrancuske kao i njihova Ministarstva vanj­skihposlova.Znanostočovjekukaopoljeinteresaoveknji­ge, svojomnaravimoraslijediti samunaravčovjeka.Obje,znanostteprirodačovjekakojuproučava,dosadasuprikazivanekrozprizmuzatvorenihdisciplinaantropologijeibiologi­je, koje same za sebe razdvajaju, te suprot­stavljajupojmovečovjekaiživotinje,kultureiprirode,teostajujednodimenzionalne,uskeinedostojnepredmetaštogaproučavaju.Dokantropologijaprebivaisključivoudomenamadruštvaikulture,biologijapakmožebitiba­naliziranaetiketamakaoštosu»biologizam«ili»evolucionizam«.Jazovekojikaodazjapeunastankučovjekakaobiološko-kulturalnogbića,tejazovedisciplinakojegaproučavajusvaka iz svoje privatne lože,Morin teži na­

dićinasvimrazinama:fundamentalnim,on­tološkim, humanističkim, te disciplinarnim.Morinovajeknjigakompleksnaizanimljiva,zahtjevnaismionakolikoipredmetkojipro­učava,kaoipristupkojipredlaže,ačijijepri­mjersustavnoizložen.Tematskipodijeljenau6poglavlja,kojasedaljerazlamajunamanjetematskecjeline,ačijijošbrojnijipodnaslovirasvjetljuju elemente od biološke, društveneilikulturološkevažnostipokonstruktivnupri­čučovjekovanastankaiidentiteta.Vještokon­cipirana tematska rascjepkanost kao i povre­mene grafičke sheme čine lakšima za pratititijekizlaganjakaoivelikibrojfenomenakojiulazeukompleksnobiosociološkopletivočo­vjeka.Dobrimdijelomknjigajestkronološkislijedavanturenastajanjaonogaštojestikak­vojestljudskobićekrozproceshominizacijeinastankaranogsapiensa.Fazepostupnepre­tvorbe inadogradnjeodantropoidadohomo sapiensa, prikazane minuciozno i zavidnomsnagominterdisciplinarnesintezeteimagina­cijevještosuinkorporiraniuširikontekstkojijeautoruuvijekodpresudnogznačaja.Krozesejističkiprikazširokogpoljafenome­na ljudskosti, u djelu čija je okosnica »zna­nost o čovjeku«, otkrivamo zajedno s auto­rom natruhe i zrcaljenje bîti čovjeka, načinistraživanjaispoznajekojaninajednopoljenegleda jednimokomsklopljenim.Širinomtemaunificiranihjedinodosljednommetodo­logijom i predmetom čovjeka, neumorno seocrtavaenormnakompleksnostimeđuprože­tostkomponentikojekonstituirajuonoštoseima zvati čovjek.Takvimprikazom ilustrirase inaglašavakrajnjapotrebaza jednomta­kođerkompleksnom,istinskitransdisciplina­romteorijomčovjeka,istovjetnimpristupomu znanosti kao i potreba za jednom novomznanošću o čovjeku, te reorganizacijom po­stojećegznanja.Tajnemalipothvatusvomeapeluizačetkupostavljananoge,adijelomiostvarujeusvojojmatriciknjigaLe paradig-me perdu: la nature humaine.Kronološkidjelojestprisamompočetkubo­gatogaopusaovogautora,teujednoprvijenacsvojevrsnog disciplinarnog otvaranja premavan, detaljnijim planom rada te primjeromdeskriptivnog i normativnoga u novoj kon­cepcijiznanostiočovjeku.Autoru je također jedna od glavnih namje­rakrozbiologiju,disciplinomnakojojbisetrebala temeljiti antropologijakaoznanostočovjeku,prikazatijedankonstitutivnidiočo­vjekovabitkaunastajanju,tetimedovestiusrodstvo sociologiju, biologiju, antropologi­ju,kaoidrugedisciplineizkojihcrpiinspi­racijupriotkrivanjuistine.Prvimpoglavljem,Epistemološki rez, ističe problematiku tradi­cionalnogstavagdjeantropologizamdefiniračovjeka u opreci prema životinji, a kulturu

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi773

uoprecipremaprirodi,čimesestvaraiper­petuiramitonatprirodnomčovjeku.Sdrugestrane,biologizamostajeuzatvorenomsusta­vugenetskogdeterminizma,poimanjuživotaisključivo kao organizma u genotip/fenotipodnosima,zanemarujućikulturuidruštvoštoihpromatrasociologijakoja je takođersuhau svom ograđenom predmetu. U samom jetemelju čovjeka jedna kreativna i ontološkapolivalentnost:

»Čovjek nije sazdan od dva oštro odijeljena slojakojistojejedannadrugome,jedanbioprirodni,dru­gipsihosocijalni,očitojedanikakavKineskizidnedijelinjegovuljudskuinjegovuživotinjskustranu,očitojedajesvakičovjekjedanbio-psiho-sociološ­kitotalitet«(str.23–24).

Brojnim primjerima autor uspješno ilustrirakakobidiscipline,prirodnekaoidruštvene,trebalenadograđivatiistimetasustavznanos-tiočovjeku, tepoznavanjemradadisciplinaod kibernetike do sociologije ilustrira kakospoznaje i pojmovi iz odijeljenih disciplinaobogaćuju jedna drugu dok njihove strogegraniceometajuprotok i istinskidijalektičkinapredak spoznaje. Putemotkrića i eksperi­menata,većineiz1960-ih,otkrivakakodruš­tvoočitonije »ljudski izum«, razotkrivajućidokojesumjereosobinečovjekanasljeđene,akojesuuodređenommjeriprisutneiuži­votinjskomesvijetu.Ukratko, istraživanja izekologijemodificiralasuidejuprirode,aonaizetologijeidejuživotinje.Morin,uvijekvezanzaširikontekst,ispitujeodnoseizmeđupojedincaidruštva,individu­alnosti i vrste, te njihove interakcije. I takokrozširokispektartadašnjihnajnovijihznan­stvenihspoznajaMorinzapočinjepričuočo­vjekuprimatuitokonstruirajućidavnuproto-kulturu: svijetčimpanze.Od te točke,korakpokorak, elementpoelementdijalektičnomputanjom razotkriva suštinske i sofisticiraneosobine»našenižebraće«,akojepredstavlja­ju»temeljnaobilježjanaprednogprimatskogdruštvačijaćeevolucijadovestidodrevnogdruštvahomosapiensa«(str.61).Stilski,Morinsvakisegmentunutarširecje­line opisuje dobrim dijelom naturalistički iznanstveno, taleći tajpristupsonimfilozof­skim i spekulativnim.Na trenutke, građa seprikazuje suho empirijski te kompleksnimleksikom,aeventualnoprelazećiu suštinskipronicljiv,paipoetskielokventanondakadaodređen predmet treba okruniti zaključkomilihipotezom.Tajspecifičanstil,njegovalu­cidnostisposobnostdijalektičkogpristupausvomnajboljem,dakle,uzpomoćvelikeeru­ditskeširine,pratitćečitateljasvedosamogakraja knjige. To je stil koji ju čini zbrojemkomplementarne, zahtjevne i kvalitetne gra­đe,avelikakoličinaelemenata i interakcija,

znanstvenih studija i novih otkrića kojimailustrira kreativni tijekmisli naposljetku bi­vajuoplođenavrloelegantnimipronicljivimuvidima,teneumornimredefinicijama.SljedećatematskajedinicaHominizacija (an-troposociogeneza) nadovezuje se upravo simenovanom, te do danas raširenom znan­stvenom hipotezom koja označava proces ierugdje»pojmoviživota,životinje,čovjeka,kulturegubesvojudostatnostisvojukrutost«,te»ukojemnijebiloničovjekaniživotinje,nikulture,niprirode«(str.64).Hominizacijajenajplodnijaerazaproučavanječovjeka iztog»mutnogbića«kojenijenimajmunnitičovjek, gdje se raspršuju dvije epistemo­loški zatvorene domene, te gdje se oblikujudruštvo, kultura, mozak i um, odnosi, poli­tika, ekonomija, jezik, proturječnosti te bli­stave istrašneklice ljudskosti.Morinonjojgovori kroz prikaz višestrukihmeđuodnosa,interakcijama, te interferencijama izmeđugenetičkih, ekoloških, djelatnih, cerebralnih,društvenih, te potom kulturalnih čimbenikaističućikakoutomdijalektičkomprocesunitijedan segment nema suštinsku prednost nitibiva jedinstvenim temeljem. Doista, brojnielementikojizrcaleistvarajuljudskuproto-kulturuidruštvenostzahtijevalisuodautorabrojnevještoinkorporiranetematskejedinicemanjega obujma. Ovdje autorovim stopamaslijedimopriču, te avanturu silaskaantropo­ida izšumenatlo,usavanu, izvješćujućiseulovukojimeđuostalimčimbenicimaisamuzrokujebrojnepsihosocijalnefenomene,kul-turalne razlike, političku dominaciju klasemužjaka, a potom nastanak vladalačke bio­socijalneklase,kojejezarazlikuodprimataznatnovišehijerarhijska.Uneumornojpotra­zizasamombîtikulture,Morinkrozobimnuznanstvenugrađu,ponajvišebiologiju,uviđakako ona počiva na toj prvoj pred-kultural­noj složenosti, a ne obratno. Kultura bivasredstvokoje stvara daljnje uvjete napretka,tesereproducirausvakompojedincuudobaizobrazbetetako»onanijeinfrastrukturavećpostaje infrastruktura društva te generativnajezgravisokehominidskeiljudske«(str.98).Samimtimerazvojiprenošenjekulturesuod­govornisuzaproduživanjebiološkograzdob-ljadjetinjstvaiadolescencije(juvenilizacije)hominida. Ti uvjeti pak omogućuju daljnjiorganizacijski razvoj mozga u uskoj vezi spoticajimakultureiekosustava.Zaključaksenameće: sporijeodvijanjeontogenetskog ra­zvojapogodnojezasposobnostučenja,inte­lektualnirazvojtekulturnutransmisiju.Dak-le, sociokulturna složenost ima bezuvjetnupotrebuzadugimdjetinjstvom,jeronoomo­gućujeintegriranjesociokulturnihstrukturauumove,anjihzatimusociokulturnestruktu­re.Ugovoruokulturionoštojeodpresudne

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi774

važnostiupravojeuzajamnavezajuveniliza­cije, cerebralizacije i kulturalizacije.Složenimeđuodnosi što ih autor razotkriva pri sva­komsegmentu,teaspektuovepričeočovjekuzapanjujuće su logični i osvježavajući, doknjihovalogičkasmislenostnadilaziisključivokonceptualnuigrudijalektičkogpristupa.Kada je riječ o kulturi, riječ je o našoj pri­rodnoj sposobnosti zanjukao i sposobnostisame kulture da nastavlja razvijati ljudskuprirodukojajusestvorila.Naime,krupnisa­piensovmozakdogodiose teknakonformi­ranjavećjednesloženekulture,aneobratno.Baš kao što je biološka evolucija započelakulturološku tako je i kulturološkanastavilaonubiološku.Onočemuseautorkonstantnovraćaodpočetkajestpotrebanovogpristupaupravoulogicisloženogsamo-organiziranogsustava, a epicentar tog sustava nalazimo ukonstruktivnoj dijalektici. Otkrivajući naravkultureuodnosupremaostalimčimbenicima,Morinzaključujepoglavljeuvidomkakoonoštonasdefinirakaoljudeimladuvrstu,anačemuhomonizacijaostajedodanasjestjednaspecifična i stvaralačka nedovršenost homo sapiensa.NedovršenostkojauMorinaodišejednimoptimističnimrealizmom,kadajevi­zijačovjekaidruštvaupitanju.U poglavlju Životinja obdarena nerazumomrazrađuju se oni fenomeni koji označavajunama specifične »znakove duhovnosti«. Ri­ječjeo»neandertalskojsmrti«,tj.konkretnoo ritualima sahrane i slikarstva koji na višerazinagovoreonovomrazvojusvijestiipred­znacimaonogaštodanasvidimokaoreligiju,filozofiju,umjetnost, tebezumlje i čovjeko­vu intuitivnurastrganuproblematičnunarav.Kod Sapiensa se svijest i opsesija o smrtiprepoznaje kao preobrazba u neko drugostanje.Grob,teritualsahrane,dokazanikrozarheološkaotkrića, simboliziraju tako snaguiprisutnostmitaimagije,tečitavogmitološ­ko-magijskog aparata kojim se rani čovjeksuočavao sa smrću, te kojime odvaja svojusudbinuodoneprirodne.Morin ovdje uviđa nastanak jednog od te­meljnihproblemasapiensaucijelosti:episte­mološkijazizmeđusubjektaiobjekta,tj.sub-jektivnosti iobjektivnogsvijeta.Taj jazkaoničijaisvačijazemljamjestojeukojembu­jajučovjekoviprvimitovi,magije,fantazmi,neredi ipogreške. Iako taj jazMorinnaziva»izvoromontoloških‘istina’inebrojenihpo­grešaka«(str.132),nepriklanjasemišljenjukako trebaodbaciti sveonoštonijeuvido­krugumodernog racionalističko-empirijskogučenjaka.Kakoiuvećinislučajevakojihseknjiga dotiče, tako i po pitanju ontologije,tj. epistemologije, autora nije lako smjestitiu bilo koju od idejnih opredjeljenja natura­lizma, fizikalizma ili ikojegdrugogakojima

se čini pristran.On nas kroz svoju teoriju ipraksupostupnogotkrivanjačovjekaučina­dići pojedine misaone obrasce koji u sebeuključuju kao i strogo isključuju određeneidejeioprečnosti.Bitjeupovezivanju,anesuprotstavljanju.Suprotno uvriježenom mišljenju, koje autorčestopozivanadnevni red, neredau čovje-čanstvu ima mnogo više nego u prirodi.Naime, sam sapiensov napredak vezan je iprouzrokovaniz»nereda«:odnadiranjaima­ginarnoga,zbrkesubjektivnosti,mita,magijei pogrešaka do »nereda« koji u repliciranjugenetskogmaterijalauzrokujemutacijekojemogu postati temelj daljnjeg usložnjavanjakojezovemorazvojemilievolucijom.Govo­rećivrloživopisnoipronicljivoosamomne­redu otkrivamokako je nered konstruktivanpoživotičovjekanavišerazina,teiakočestoentropijskitepoguban,takođerježivotniprin­cipkojibivanegentropijskiiliorganizacijski.Organizacijausmisluhomo sapiensaodau­tora zahtijeva uvođenje hipoteze hiperslože­nostikaojednuodsredišnjihuopisučovjeko­vamozgainjimevezanognapretka.Naime,pojavahipersloženostinastalajeizenormnogporasta složenosti u sapiensovu mozgu kaojedankvalitativanskok.Onopredstavljasus­tavsvišenereda,tevišesposobnosti,sudećikako jeneredprirodnisegmentsvakehiper­složenosti,aonasamamost»odhominizacijedohumaniteta«(str.144).Obuhvaćanjem svih čovjekovih razvojnih,konstruktivnihisuprotstavljenihistina,Morinotkrivaljudskostudijalektičkomspojuhomo sapiensaihomo demensa.Dobarodgovornapitanjaznanostiprematomemožebitijedinoonajsloženiiproturječni,aneredukcionistič­ki,analitičkiilijednoznačni.Autornamotkri­vaanatomijuludilailidemensakojapostajeidestruktivnaikonstruktivnakaoineotklonjivelementmladogsapiensa.Naime,istinakakoništauumuneomogućujenašerazlikovanjesna ili halucinacije od zbiljske percepcijepredstavlja upravo temelj problematike od­nosamentalnog i izvanjskogakoji djelujuukorelaciji. Iz teproblematikeproizlazikole­banjeljudskesvijestiračvanjemizmeđudva­jupolovakojiujednopredstavljaju,doneklepojednostavljenu, cijelu duhovnu povijestčovječanstvaudvapola:jednogukojemusuistina i pogreška relativizirani te završavajuusumnji inihilizmu, tedrugogukojemujeborbazaistinudovedenadokrajnostiuoblikudogmeiapsolutizma.Zanimljivo je istaknuti kako svijest Morinsmatraujednoiepifenomenomiepicentrom,smatrajućijeujednosubjektivnomiobjektiv­nom,dajućijojtakoodređenutranscendental­nukvalitetu.Morinposebnupozornostpokla­njajednojspecifičnojljudskojmentalnojkon­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi775

fekciji,onimeštonazivanoološkime.Riječjeoduhovnimtvorevinamapoputideja,duhova,simbola,bogova,kojeposjedujusubjektivnurealnost,aliiodređenuobjektivnuautonomi­ju,tekojimaje,aliiskojimajehomo sapienspočeokomunicirati.Specifičnoljudskijesttokakoučovjekaonemogugraditisustave,ideo-logije,tečitavacarstva.Životidejanajednojvišojorganizacijskojrazinionoječimeseod­likuječovjekovmentalnisvijet.Poglavljeza­vršavaoptimističnompredodžbomdanašnjegčovjekakao jednegrube skice, bića neisko­rištenihpotencijalakaoodređeneevolucijskerezervezadaljnji razvoj.Sa svimdokazimauvidučovjekovabudućnostnosiobećanje,anašsadašnjistatusonajjejednogvrlomladogproblematičnogabića.UpoglavljuArkhedruštvoautorseopetvra­ćadruštvenojproblematici,kojaseuranijimpoglavljima provlačila kao uvijek prisutnai nerazdruživa konstruktivna sila čovjeka.Društvoprijesapiensovepretpovijesti,paleo-društvo, naslijedilo je arkhedruštvo kaopretpovijesna tvorevina sapiensa. Općenitogledajući, Morin smatra kako se bilo kojedruštvouvijekiznovazasnivalosnovimpro­cesomusložnjavanja,pa takoiarkhedruštvopredstavlja jedno novo rođenje, te onaj te­meljnitipprethistorijskihdruštava.Uvrijemearhedruštva»čudesnadijaspora«kojajesapi­ensatijekomnekolikodesetakatisućagodinaraspršilapoplanetupopraćenajeogromnomraznovrsnošćurasa,etniciteta,kultura,jezika,mitova, bogova.Ta raznolikost doduše bujanaosnovi iste organizacijskematrice arkhe­društvakojuautorovdjepokušavadekodirati.Naime,arkhedruštvoočitujeseurazvojuobi­teljske jezgre te očinstva, bazičneobiteljskeproblematikekaoipsihološkihproblemapu­tem regulacije seksualnosti, egzogamije ko­jomsespontanopostižugenetskeikulturalnesrodnostimeđu širim društvenim cjelinama,pačakiljubavljurođenojizsintezenježnosti,erotizmaispolnosti.

»Nasvimfrontamaodvijaseorganizacijskarevolu­cijaukojojćenovirednapajatinoveizvorenereda,akojipostajukonstitutivnielementitogareda«(str.195).

Morinuspješnopovezujekorijeneisržzajed-ništva na demografskoj, ali i jednoj dubljojpsihološkojrazini,tenamdočarava»bioobi­teljskimit« koji u pojedince usijeca osjećajzajedništva i roda s obzirom na druge kla­nove povezane njihovim »zajedničkim pret­kom«.Tajmitćeuarkhedruštvubitiproširennapleme,etniju, tenaposljetkunacijukao imajku-domovinukojojsedugujeljubavipri­vrženost.Govorećitakođerorazvojukulture,Morinte­matizira»kulturnikod«,konceptposuđen iz

sociobiologije, a koji predstavlja ekvivalentgenskomkodu, teomogućujevrlozanimljivkut promatranja kulturološkog razvoja. Na­ime,kombinacijagenetskogikulturnognas-ljeđa odvija se u istimah komplementarno,konkurentskiiantagonistički,teujednostva­rainovuindividualnusloženost.Kadajeriječočovjekovunasljeđu,antropologijajeuvijekhtjelaignoriratitodaživčovjeknijekulturomoblikovanpoputgline,abiologijajeignorira­latodakulturaprovodećiselektivnepritiskena genotip ima selektivnu ulogu u pogledunasljeđatedeterminacijufenotipa.Daljnji društveni razvoj koji kronološki ilogički slijedi arkhedruštvo tematiziran je upoglavlju Treće rođenje čovjeka: povijesno društvo. Nastanak povijesnog društva svojprimarniuzroknalaziuuvjetimaekosustava,tj. gustoći naseljenosti koja ljude navodi nasustavno poljodjelstvo, te uzgoj velikih sta­daštosamoposebivodidodaljnjegporastastanovništva. Brojnost stanovnika od paleo­društva do povijesnoga prikazan je kao rastodplemenadovišemilijunskogacarstva.Ve­likuraznovrsnostjednogpovijesnogadruštvapovezujeikontroliranovasila,država,oslo­njenanadržavnureligijukaosvoj»noološkiaparat«.Hijerarhijasadapostajeopćenačeloorganizacije,štouvećavaprinudniirepresivnikarakterdržave,a»noološkaspecijalizacija«,tj.razvojumijećaimišljenjapostatićeizvorčudesnograzvojaestetike,filozofijeiznano­sti.Upovijesnomsedruštvupojavljujetako­đeriosiromašenipojedinacčijesusposobno­stiatrofiraleukoristsamonekolikonjih.Eksploatacijačovjekaodčovjeka,smatraMo­rin,jedanjeodvelikihizumaupravopovijes-noga društva. Rat je po sebi definiran kao»nesposobnostsloženogrješavanjatemeljnihproblema«(str.225),štojeujednoiautorovapreporuka za suvremenu znanost o čovjeku,gdjejeumjestosvojevrsnogrataisvojatanjaizmeđu disciplina potrebno složeno rješenjekojeobjedinjujerazneaspekteiobjašnjenja,abezstrogehijerarhizacijeiredukcionizma.U novom povijesnom društvu rađa se ime­tropolaukojojsepojaviloiproširilopisanje.Autor metropolu sebi predočava u sličnostisa sapiensovim mozgom: kao policentričan,isprepleten organizacijskim kompleksima, teslučajnim interkomunikacijama. S pojavomnoološkograzvojaoslobađaseimisaoizstiskatradicijaidogmi,teunekimljudimabudionajsneni potencijal: filozofiju. Nastanak takvogautonomnogpojedincaisvijesti,kaoinasta­nakpovijesnogdruštva,onoještoMorinnazi­vatrećim rođenjem čovjeka.Rađasetakođeritenzijaizmeđudržavnogaparataidruštvako­jimeupravlja.Naime,vladajednemetropoleidržaveilicarstvapostajeodvojen»svemoćni«entitet s tendencijom akumuliranja moći, teparazitizmanadsvojimpodanicima.

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi776

U širem smislu izgradnja društva igra je iz­međudestrukcijeineredakojurazvijajuhomo demensova pustošenja i organizacijske testvaralačkesposobnostihomo sapiensa.Tije­komovogtematskinačičkanoggrozdaodese­jaoljudskojprirodiuvijekjeužitakiščitavatiautorovehipotezekojesuujednointelektual­no poštene, prodorne dubine, te optimistič­ne.Upravo takva je i hipotezaobudućnostičovječanstva, koja se po Morinu ogledavau jednom novom rođenju ili preporodu štobi logički trebaouslijediti.Riječ je o jednojmetapovijesnojfazidruštveneevolucijekojabi predstavila novuvrstu socijalneharmoni­je.Ranije,tijekomizlaganjaiteorijekulture,Morin je ilustrirao kako primati i hominidiposjedujumozakrazvijendalekovišeodrazi­nenakojojsemanifestirailikoristi,adabisetajpotencijalostvariopotrebanjenekislože­nijisociokulturnikontekst.Uskladustomlo­gikom,našojdanašnjojmoždanojhiperslože­nostitrebajedannovisociološki,tesocijalnirazvojkakobiseprobudionašpotencijal.Tojedno»metadruštvo«većjenaznačeno,sma­traMorin,u socijalnim ipolitičkim idejamakomunizma, demokracije, socijalizma, anar­hizmainjimasličnihsustava,kojisuidejnozasnovaninainterkomunikaciji,slabijojhije­rarhiji,anemonocentričnomsustavu.Autor,uskladuskronološkimprikazompovi­jestiljudskeprirode,vjerujeuprikazkakoži­vimoujednom»preddruštvenomdobu«kaoitodadanašnjapovijesnadruštvanisuprohod­nisustavivećmonstruozne,grubeskicečijijeustroj nesiguran.U tomsmislumožemona­slutitiiočekivatijednočetvrtorođenječovje­ka,gdjebisedruštveniživotpodigaonanovurazinuonihodsadaneostvarenihpokušaja.Uposljednjem,tejednomodnajzanimljivijihpoglavlja Izdvojeni čovjek iščitavamo svo­jevrsnu rekapitulaciju cijele misaone građeizneseneuknjizidotičući se svihelemenataširinom i prodornošću svojstvenima ovomunikatnom autoru. Morin u svojim umnim»prorokovanjima« uviđa kraj antropologije,koja nije imala smisla za složenost, premdaje njezin predmet najsloženiji od svih, kojaseužasava inajmanjegdodira sbiologijom,kaoikrajbilokakvojzatvorenoj,simplifici­ranojifragmentiranojteorijičovjeka.Najav­ljuje nameruotvorene, višedimenzionalne isložene teorije, ere u kojojmoramoprerastiontološku alternativu priroda/kultura, a čijejetemeljeilustriraouuvodnompoglavlju.Odsvihpotrebâ,tepromjenanužnihnatomputunapretka i rušenjaparadigme,ovom jeknji­gomMorin izložio jedno »sasvim pristojnoantropološkopolje«(str.234)uinterakcijama,interferencijama, suradnji i antagonizmima,tepojavnojaktivnostiizmeđučetirisustavnapola: genetički sustav,mozak, sociokulturni

sustaviekosustav,aodkojihjeantropologijaisključivalasveosimsociokulturnogsustava.Shematski je ilustrirao konstruktivnu dina­mikuljudskeprirodenadjeluodekosustavado genetske modifikacije, nedvosmislenoprikazujući još jednom kako je uvijek riječo međuodnosu, interakciji, interferenciji, teu kreativnom »neredu« iz kojega se stvarared na višoj razini. Gledajući u budućnostiz tadašnjeteorijskereforme,novaznanost iznanstvena institucija trebale bi odgovaratipotrebama transdisciplinarnogpristupa.Vidisepotrebazateorijomkulture,teosnivanjemnovihdisciplina,poputprethistorijskesocio­logije,dokbisamasociologijamoralapostatiprirodnaznanost.Kaojošjedannedostatakuznanostiočovjeku,Morinističemanjakpo­zornostispramnoološkesfereilisvijetaideja,njihoveasocijativnekemije, specifičnihpra­vila,atakvanovaznanost,noologija,trebalabiokrunitiantropologiju.Uzavršnompodna­slovuScienza nuovaautordajetakorećiuvod­nikrajčitavojnakaniovogiscrpnogeseja,tezatvaraprvidijalektičkikrug;odpotrebezareformom,prikazagrađeiproblematike,svedorješenjaipozivananovuparadigmu,kaoipredočavanjenjezinapravogznačaja,štoopetilustrirasamureorganizacijuipristupznanju.Krajje,dakle,uvijekipočetak,tesezajednosautoromvraćamotemeljuproblematike,epi­stemologiji.Reformaokojojjeriječusvomeje temelju,dakle spoznajno-teorijskenaravi,istokaošto je i temeljniproblemsapiensa injegovemoderne znanosti epistemološki, tj.u odnosu »subjekta promatrača prema pro­matranom objektu« (str. 254).O onome štose naoko činilo znanstveno apologetskimesejom, Morin svoj povremeni kriticizamspramznanostiizričeuformikrajnjegasudapo kojem znanost ne donosi istinu naspramreligijskih,metafizičkih ilipolitičkihdogmi.Također,jednaznanstvenateorijanemamoćiscrpitisvojpredmet,tesenjezinpredmetninemožezatvoritiuparadigme.Znanostsamajest ilibi trebalabitiosuđenanaotvorenost,nedostatnost, nedovršenost, te je na novimpočetcimasvojegarazvoja.Uzaključku,kojisedoimaintelektualnoskromnimiiskrenim,ističekakosui ljudi teknapočetcimasvojespoznaje isvijesti,štosamimposebi impli­cirakakoještetnoograđivatisvojuspoznajuzatvorenim,rigidnimistinamakojeunazađu­junapredakshvaćanja.Ovaknjiga,nastalaizistraživanjaokrunjenogsimpozijemojedinstvučovjeka,kojijeoku­pio 40 stručnjaka iz raznih disciplina, predčitateljadoistastavljaizazovnesamobudnepozornosti spram vješte dijalektike, nerijet­ko kompleksne građe i leksika, već takođeri nehotičnih pokušaja smještanja autorovihstavovaunekuod»idejnihladica«.Shvativši

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi777

nakanuiporukuautora,uviđamokakojeonoposvenepotrebno,adijelomipogubno.Idej­neladiceidisciplinarnaopredjeljenjaupravosuonoodčegajeautorupotrazizaistinomgledao umaknuti, a prve rezultate takovogpreustrojavanjaprikazaojeknjigomLe para­digme perdu: la nature humaine.Naposljetkuuviđamokako,sličnosuštinskojnaravi čovjeka koju jeMorin težio prikaza­ti,njegovafilozofijabivaispravnouhvaćenaupravo s jedne metarazine. Knjiga ujednonudi sugestiju kako je jedino »arhimedovaplatforma« ono dostojanstveno, te episte­mološki prikladno mjesto za današnjeg mi­slioca i filozofa.Mjesto s kojega se u duhuobjektivnostipozornostnepoklanjapristranoisimplificirano,većvelikomteoretskomširi­nom,sustavnommetodologijom,teintelektu­alnomhrabrošću i trudomšto ih zahtijevajukompleksniproblemitekompleksnarješenja.Razumijevanjeovenakanenavišejenačinabilo potpomognuto autorovim redefinicija­ma,razjašnjenima,terekapitulacijamagrađena inovativan način.Njegovamisao koja jejednakoposljednjakolikoiuvodnaosobnimtonomobraćaseonomečijeimesedanasza­zivamožda iprečesto: slobodnommisliocu.Naime,oslobođenommisliocu.

»Razumjetćemeonikojisekaojagušeuzatvore­nojmisli,zatvorenojznanosti,ograničenim,ampu­tiranim,arogantnimistinama.Poticajno je jednomzauvijek otrgnuti se velikoj riječi koja objašnjavasve, litaniji koja misli da sve rješava. Poticajnoje, naposljetku, svijet, život, čovjeka, spoznaju,djelovanje promatrati kao otvorene sustave« (str.256–257).

Robert Marinković

Ludwig Wittgenstein

O izvjesnosti

SnjemačkogapreveoAntePeriša,urednikIvanMacan,NakladnizavodGlobus,Zagreb2007.

UsvojojknjiziWittgenstein (Oneworld,2002.)američkifilozofAvrumStrolluzdižeWittgen­steinanadvećinudrugihvelikanaljudskemis-liističućikakojezarazlikuodnjih,kojisuusvomeživotuimalipojednuvelikuideju,Wit-tgensteinimaočaktri.PrvaWittgensteinovavelikaideja,premaStrollu,jestonaouvjeti­

masmislenostisuda(odn.rečenice,Satz),tj.ookolnostimapodkojimajezikuopćemožebiti smislen; tu ideju nalazimo u Tractatu­su. DruguvelikuWittgensteinovu idejunaćićemo, očekivano, u njegovim Filozofijskim istraživanjima:tojeiznalazaknovefilozofij-ske metode koja se, prema Strollu, sažimau Wittgensteinovu naputku »Nemoj misliti,negogledaj!«(FI,§66).Trećapakvelikaide­ja sadržana je u djelu koje je predmet ovogprikaza, posljednjem Wittgensteinovu spisu(nakojemujeradiodoneposrednopredsmrt29.travnja1951.),akojeje,natemeljubilje­žakaštoihjeWittgensteinzapisivaotijekomposljednjih godinu i pol dana svoga života,objavljeno tek 1969. godine, pod naslovomkojisumudalipriređivači iupraviteljiWit-tgensteinovebaštineG.E.M.AnscombeiG.H.vonWright:Über Gewißheit,odnosno On Certainty.UspisuO izvjesnosti Wittgensteinostajeuzključne uvide i pojmove svoje druge faze,sadržane reprezentativno u njegovim Istra­živanjima, no ide korak dalje: pita se o do­segu i utemeljenosti filozofijske sumnje, teopodlozisveganašegmišljenjaidjelovanjakojamorabitiizvjesna,tj.izvansumnje(kaopolazište za raspravu i polemiku služe mudvaspisaG.E.Moorea).Wittgensteintvrdi:»Tkobi htio sumnjati u sve, nebi ni došaodosumnje.Jersamaigrasumnjevećpretpo­stavljaizvjesnost«(§115).Dakle,mogućnostsumnje i mogućnost pogreške počivaju natome da je nešto nesumnjivo i da nije pod­ložno grešci – tek na pozadini onoga što jeneupitno može se uopće pojaviti upitnost.Tajtemeljsveganašegmišljenjaigovorenja,našeg istraživanja i razmatranja, te općeni­to djelovanja,Wittgenstein naziva različito:govori o baštinjenoj pozadini (»der überko­mmeneHintergrund«,§94),supstratu (»dasSubstrat«,§162),samorazumljivome temelju (»dieselbstverständlicheGrundlage«,§167),skelama (»dasGerüst«,§211),šarkama (»dieAngeln«, § 341) te samome temelju mojih uvjerenja (»der Boden meiner Überzeugun­gen«, §248, čemu izražajnijenegohrvatskiekvivalentodgovaraengleski‘rockbottom’uprijevoduDenisaPaulaiG.E.M.Anscombe).Razmatranjetebaštinjenepozadine,kaoinje­zinaodnosapremaepistemičkimpojmovima,posebiceprematerminu‘znanje’ i izrazu‘jaznam’(‘dasWissen’,‘ichweiß’),čininajvećidiosadržajaovogWittgensteinovadjela,gdjeponovnosvojuuloguigrajusredišnjipojmoviipreokupacije iz Istraživanja: karakterizaci­ja jezika putem jezičkih igara, postavka dasmisaorečenica,odnosnoznačenjeriječiležunjihovojuporabi, razmatranjetogaštoznačinaučitiislijeditipravilo(aonoseučiislijedikaojavnapraksa),»usidrenje«uporabejezika

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi778

u cjelokupnosti djelatnosti, navika i običajajednezajednicekoju(cjelokupnost)onnazivaforma života;naposljetku,pojamporodičnih sličnosti ne spominje se izravno, ali je na­goviješten(»Mogunabrajati različite tipičneslučajeve, ali ne mogu navesti neku općukarakteristiku«,§674).Ikoncepcijafilozofij­skihbesmislica,kaoistavdaseodfilozofijenanekinačintrebaizliječiti, naćićeuovomWittgensteinovudjelusvojevažnomjesto.Prijenegonastavimsobrazlaganjemsrediš-njih koncepcija što ih Wittgenstein ovdjerazrađuje,bitćuprisiljenpozabavitiseprije­vodom.On je, naime, vrlo loš, nažalost.Započetak, termin »izvjesnost«, prisutan u na­slovu,utekstuprijevodauopćesenepojav­ljuje: tamo kao ekvivalente za »Gewißheit«nalazimo»pouzdanost(znanja)«i»sigurnost(znanja)« (koji se rabe promiscue čak i uokviruistogodjeljka,npr.§30; istoza»ge­wiß«,kao»pouzdano«i»sigurno«,v.§191;u pogovoru pak nalazimo »zajamčenost« i»zajamčena«). S druge strane, kao ekviva­lent od hrvatskog »pouzdanost« naći ćemona drugom mjestu »Verläßlichkeit« (§ 46),a za »biti pouzdan« – »feststehen« (§ 125),štosepakdrugdjeprevodikao»bitiutvrđen«(§ 210); kao ekvivalent od »sigurnost« na­lazimo namnogimmjestima i »Sicherheit«.Naposljetku,ukazaluistotakonećemonaći»izvjesnost«, već, odvojeno,»pouzdanost« i»sigurnost«,kojisedjelomicepreklapaju(no,npr.,premda§30sadržiobatermina,navodise samo pod »pouzdanost«). Nije, naravno,upitno to da će neku riječ iz jednog jezikatrebatiurazličitimkontekstimaprevoditiraz-ličito – poznato je da riječi različitih jezikas podudarnim osnovnim značenjem moguvarirati u svome kolokativnom značenju (idrugim tipovima značenja). No, čini se dabi sasredišnjim terminomjednogdjela ipaktrebalopostupatimnogoopreznije, tekonsi­stentnije:kakojemogućedazaistunjemačku»Gewißheit« u naslovu stoji »izvjesnost«, utekstu»pouzdanost/sigurnost«,aupogovoruurednika »zajamčenost«? Što se same rije­či»izvjesnost« tiče,ona jezahrvatski jezikneštomanjekarakterističnaod»sigurnost«ili»pouzdanost«,aličiniseda je ipaknajboljerješenje (prijevod O sigurnosti ili O pouz­danosti misreprezentirao biWittgensteinovunamjeru); sdruge strane, i u skladu s ranijespomenutimproblemimaskolokativnimzna­čenjem, niti »izvjesno« neće svugdje moćistajatikaoekvivalentza»gewiß«,npr.»Esistgewiß,daß«možeseprevestikao»Izvjesnojeda«,ali»Ichbin(dessen)gewiß«nemožekao »Izvjestan sam (u to)« (već kao »Sigu­ransam(uto)«;engleski‘certain’boljepratinjemačku riječ). »Izvjesnost« ima barem tuheideggerovsku vrlinu da čuva etimologiju,

naime i njemački »Ge-wiß-heit– i hrvatski»iz-vjes(t)-nost«nosiusebipraindoeuropskikorijen *weyd- (u značenju »vidjeti, znati«,što jepakusuprotnosti sWittgeinsteinovimshvaćanjemoneprimjenjivostitermina‘zna­nje’nabaštinjenu pozadinu,notonasovdjenemorazadržavati).Osimproblemasovimsredišnjim terminom, prijevod sadrži mnoš­tvodrugihgrešaka inespretnosti;evoneko­likoprimjera,gdjeprijevodnanezgodanna­činmijenjasmisaoizvornika:u§167,»(dieselbstverständliche Grundlage) nicht ausge­sprochenwird«prevedenojekao»senemožeizreći« umjesto kao »se ne izriče«; u § 185»(wäre ich vielleicht eher bereit aufzuhor­chen,) denn nun bezweifelt er unser ganzesSystemderEvidenz«prevedenojekao»negodaonsadsumnjaučitavnašsustaveviden­cije«umjestokao»jeronsadsumnjaučitavnašsustavevidencije«;u§531»(meinenge­genwärtigenZustandsozubeschreiben:)ichwisse, wie diese Farbe auf deutsch heißt?«prevedeno je kao »ja bih znao kako se ovaboja naziva na njemačkom?«, umjesto kao»jaznam kakoseovabojanazivananjemač­kom?«(ovdjenijeprepoznatodakonjunktivprezentaod»wissen«nemaposebnokonjun­ktivnoznačenje,većslužikaosintaktičkiin­dikatoreksplikativnerečenice);»relevant«senavišemjestaprevodikao»važan«(umjesto»relevantan«), a »vielleicht« iz nepoznatihrazloga kao »vjerojatno« (umjesto »mož­da«),itd. Ranijiprijevodnasrpski(NoviSad,1988.)usvimjeovimidrugimslučajevimapouzdaniji,danekažemizvjesniji!Jednapo­malobizarnapogreškazakraj:iuprijevodupredgovoraiupogovoruI.Macanaime»G.E.M.Anscombe« u genitivu je dekliniranokao»G.E.M.Anscombea«,umjestokao»G.E.M.Anscombe«, što bi svakako bilo pri­mjerenije,budućidaseradioženi,inačeWit-tgensteinovojučeniciipoznatojfilozofkinji.No, vratimo se sadržaju djela i razmatranju»baštinjene pozadine«. Ona je, prema Wit-tgensteinu,temeljoperiranjamislima/jezikomidjelovanja, te seočitujeunjima (Wittgen­steinjepovremenonazivai»slikomsvijeta«,Weltbild).Onaležiizvansumnje,tetekomo­gućuje »igre« sumnje, vjerovanja, zablude,itd. Zanimljivo je da Wittgenstein zapravonudidvijerazličitekoncepcijeovepozadine,kojeStrollnazivapropozicionalnomine-pro­pozicionalnom; kako tekst teče, tako drugamalo-pomalozamjenjujeprvu.Premaprvoj,propozicionalnojkoncepciji,baštinjenapoza­dinasastojiseodrečenica (Sätze),alitakvihkojeigrajuspecifičnuulogupravilaigre na­šegdiskursa(no,onenisulogičke rečenice,tj.tautologije,većimajuoblikiskustvenihreče­nica);pritomseonenemorajuizreći,pačaknipomisliti,dabi senaučile.Premadrugoj,

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi779

ne-propozicionalnoj koncepciji, ono što ležiutemeljunašegistraživanjainašihuvjerenjajest naprostoodređeni načindjelovanja, čakpukog reagiranja (Wittgenstein je ponekadformu života sklon tumačiti kao nešto ani­malno,usp.§359).Onoštopovezujetedvijekoncepcijejesttodaseirečenice-pravilaučepraksom. Ovdje je važno još istaknutiWit-tgensteinovstavkakobaštinjenupodloguod»pravih« tvrdnji dijeli pomična i nepreciznagranica.OvaWittgensteinova epistemologijska slikamože se interpretirati kaobitno fundaciona­listička; ipak,namnogimmjestimamožemonaći i elemente koherentizma, kao kadWit-tgenstein govori o sustavu rečenica koje seuzajamno podupiru (§ 140–142), o klupku rečenica (»NestvonSätzen«,§225),o tomekako nas iskustvo podučava mnoštvu me­đusobno povezanih rečenica (»eine Mengezusammenhängender Sätze«, § 274). Tako­đer,kadjeriječoepistemologiji,namnogimmjestimamogusenaćielementionogaštojedanaspoznatokaoepistemologija svjedočan­stva (usp. npr. članak S. Prijić-Samaržija ubroju107ovogčasopisa):stvarjeutomedamipristjecanjuvelikekoličinenašegznanjaovisimoodrugima,itonanesvodivnačin,tj.minemožemoprovjeravatisve pačakniveći dio onoga što smo naučili tako što su namdrugitorekli(ilištosmotopročitali),većsemoramopouzdatiunjih,tj.moramoimatipo­vjerenja. KakoWittgenstein kaže: »Nemamrazlogadaimnevjerujem.Ijaimvjerujem.(…) Imamnešto evidencije, ali onane sežedalekoivrlojeraspršena.Stvarisamčuo,vi­dio,čitao«(§600).DrugajebitnaokosnicaovogWittgensteino­vadjelaraspravaosemanticiriječi‘znati’(ne,dakako,uuskolingvističkomesmislu,većusmislu određene filozofijske gramatike, odn.logikekaoopisajezičnihigara).Znanjestojinasuprotbaštinjenojpozadini,tomneupitnomtemelju sustava naših jezičnih igara: ono sejavljatamogdjepostojimogućnostpogreškeiprovjere,gdjeuloguigrajurazlozi–onojevezanouzjedantipjezičneigre.UtomsmisluWittgenstein prigovara Mooreu koji je htiopobitiskepticizamopostojanjuvanjskogsvi­jetatvrdnjamapoputonedaonznadaje»ov­dje jedna ruka«.Wittgenstein upućuje na tokakoutomslučajuuopćenemožebitiriječioznanju, kakoMoorepogrešnorabiizraz‘Jaznam…‘–radise,naprotiv,odijelovimaba­štinjenepozadine,kojinisuneštoštosezna,većneštoštojeneupitno,neoborivo.Potpunojeneupitnodaje,npr.,ovomojaruka,tonijepredmet znanja. ZaWittgensteina je tvrdnja»Jaznamdapostojefizičkipredmeti«besmi­slica,kaoitvrdnja»Postojefizičkipredmeti«(štonasvraćasvedoTractatusa, usp.4.1272).

OvdjeizlazinavidjeloWittgensteinovoshva­ćanje o tome kako postoji takvo nešto kaopogrešna uporaba riječi, narušavanje logikejezika, tj. pravila jezične igre, koje rezultirabesmislenošću (a posebno je karakterističnoza filozofiju).Mišljenja samda je to, jednood središnjih Wittgensteinovih shvaćanja(kojesejavlja,premdaukontekstudrukčijegnazoranajezik,iunjegovojranojfazi),pro­mašeno–naime,smatramda,osimakobiseradilo omasivnom narušavanju gramatičkih(morfo-sintaktičkih)praviladanogjezika, ilipakonepotpunomvladanjujezikomneizvor­noggovornika,nepostojipogrešna,većsamoneuobičajena uporaba riječi – a toj neuobi­čajenoj uporabi primatelj (slušatelj, čitatelj)najčešće će procesom interpretacije (koji sepozivanamnogečimbenikekonteksta,asamseodvijane-algoritamski)moćipridati smi­sao.MislimdajeljudskiumfleksibilnijinegoštobitoWittgensteinovakoncepcijadalana­slutiti;no,ovdje,jasno,nemamjestazanekuopsežnijuraspravuotompitanju.JošdvijevažnekarakteristikespadajuuWit-tgensteinovotumačenjepojma‘znanja’.Jednajestda je iskaz ‘jaznam’prvenstvenopotezu jezičnoj igri, a ne odraz unutarnjeg sta­nja, stanja duha.To je u skladu s nazorimakarakterističnim za Wittgensteinovu kasnufazu,premakojimajeuporabajezikapresud­no javna praksa, ane izražavanjeprivatnih,unutrašnjih stanja. Druga je karakteristikaimanentnaobjektivnost iskazakojipripisujuznanje(nasuprotonimakojipripisujuepiste­mičko vjerovanje); naime, kao što je dobropoznato, »Aznadap«povlači ‘p’ (tj. to daje‘p’istinito),dokuslučaju»Avjerujedap«ništaneslijedio‘p’.Mnoge se još zanimljive teme pojavljuju uovomedjelu,okojimanećenaovommjestupodrobnijebitiriječi:npr.,historičnostracio­nalnosti(»Mijenjaseonoštoseljudimačinirazumnimilinerazumnim«,§336),temakojuje kasnio razvio Putnam; pitanje nespojivihepistemičkih sustava (§ 609–612), čime semeđu ostalim pozabavio PaulBoghossian usvojojnedavnojknjizi; razmatranjehipotezesna(»Moždasanjam«,§383,676)injezinoodbacivanje, što je zanimljivo usporediti sasličnim Putnamovim razmatranjima »moz­ga u posudi« u njegovojReason, Truth and History.Zanimljivobitakođerbilorazmotritisličnosti i razlikeWittgensteinovekoncepci­je baštinjene pozadine sa strukturalističkimpojmomdiskursakaosimboličkog poretka,tj.uvjetamogućnosti sporazumijevanja i znan­stvenogistraživanja(usp.npr.M.Frank,Ka­zivo i nekazivo, poglavljeopojmudiskursa,koje se posebice usmjerava na Foucaultovekoncepcije);notonaravnonadilaziovajpri­kaz.

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi780

Zaključno,možeserećikakojespisO izvjes-nosti duboko djelo o semanto-onto-logicisumnjanja i znanja, o prikrivenim pozadin­skim uvjetima našeg istraživanja i zaključi­vanja,ukrajnjojlinijioracionalnosti,pisanofragmentarnim stilom nabačenih primjerakarakterističnim za Wittgensteinovu kasnufazu (mnoštvo upečatljivihmetafora kojimajeprotkantekstkarakterističnojepakjošizaranogWittgeinsteina).NištamanjenijenizaočekivatiodWittgensteina,prvog(iposljed­njeg) filozofa nakon Kanta, kojega jednakopriznajuinakojegasenadovezujuianalitič­kaikontinentalna»škola«ufilozofiji.Samojednaopaska:tumačenjaovdjeiznesenapod­ložna su sporenju, jer Wittgensteinov tekstuvijekjezagonetankolikoiinspirativan.Kadjeprijedesetgodinauistomenizuobjav­ljen prijevod Wittgeinsteinovih Filozofijskih istraživanja, u ovome je časopisu dočekansoduševljenjem(usp.br.74).Sobziromnaspomenuteprijevodnenedostatke,uovomćeslučajuoduševljenjemoratibitiznatnoubla­ženo.Ipak,izdavanjedjelanahrvatskomje­zikumožeizazvatistanovituradost,posebicezbogdvojezičnogkarakteraizdanja,štoomo­gućuječitateljuneophodniuviduizvornik.

Joško Žanić

Vilem Flusser

Filozofija fotografije

SnjemačkogaprevelaDanielaTkalec,Scarabeusnaklada,Zagreb2007.

Slikajemetaforakojaprostor/vrijemepretva-raupovršinu.StavjetokojimFlusserzapo­činje knjigu Filozofija fotografije, nevelikodjeloneujednačenihrazinapromišljanjafeno-mena fotografije. Imaginacija je sposobnostda se prostor/vrijeme »skenira« i pretvori udvodimenzionalnu sliku ili iz nje odčita.Zarazliku od slike, pismo je, smatra Flusser,metafora koja nam plohe predstavlja linija­ma, točnije znakovima složenim u ravne li­nije.LinearnopismoFlusser,dakle,vidikaopiksele izvučene izplohaslika i razvijeneuredoverečenica.Flusserzamišljavrijemeprvog»otuđenjačo­vjeka od svojih slika« (oko 2000-te godineprijeKrista)kadaječovjekuželjizaulaskomu prostore iza slike, iz same slike izvukaonjezinedjelićeiodnjihsačinioslova.Bilojetovrijemekadasuslikejošuvijek»predoča­

vale«, a ne »iskrivljavale«.Vrijememagije,»vječnog povratka jednakoga«; vrijeme svi­jeta»ukojemusesveponavlja isudjelujeukontekstuznačenja«.Vrijemeprelaskasaslikenaslovavrijemejeprijelaza iz magijskog u povijesno vrijeme.Iz vremena istovremenosti čovjek je prešaouvrijemelinearnihodnosauzrokaiposljedi­ce…Put je tokoji je, smatraFlusser,vodiotekstolatriji, prenaglašenom značenju teks-ta kao posrednika između čovjeka i svijeta.Umjestodasvijetobjašnjava,tekstseposta­vioizmeđučovjekaisvijetasasvojimzakoni­tostima,zahtjevimaipresudama.Pojavilose‘pojmovnomišljenje’–sposobnostapstrahi­ranjaplohaulinije.Zarazlikuodimaginacije,kojajeprostor/vri­jemepretvaralaudvijedimenzije,pojmovnojemišljenje, smatra Flusser, još apstraktnijejer »iz fenomena apstrahira sve dimenzijeizuzev pravca«. Put je to kojim se, smatraFluser,čovjeksvevišeudaljavaizsvijeta.Vr­hunaczastranjenjajestutekstolatriji,primjerkojesuzaFlusserakršćanstvo,marksizamili,primjerice–znanstvenidiskurs.Kaopoprištesukobaslikovnogitekstualnog,svijetjepoprištesukobamagijskeipovijesneperspektive.Možesepratitiiuantici,asvojvrhunacdoživljavausrednjevjekovnojborbi»kršćanstvaodanogatekstuprotivobožavate­ljaslika,tj.pogana«.Principu smjene mitskog i povijesnog uodređenimtrenucimalinijskepovijesti,Flus-ser dodaje još jedan – princip dijalektičkoguzajamnog utjecaja tekstualnog i slikovnog.Ukonačnici,»slikepostajusvepojmljivije,atekstovisveimaginativniji«.Flusser, »povijesno i ontološki«, razlikujepretpovijesne tradicionalne slike (apstrakci­jeprvogreda)kojesuprethodiletekstovima(kaotakveoznačujusamefenomene)iposthi­storijske tehničke slike, koje označuju poj­moveapstrahirajućitekstoveštoapstrahirajuslikeprvogreda.Kada pojašnjava »tehničku sliku«, Flussernaglašavanekolikostvari:Prijeostalogtujestavdajeriječoproizvoduaparata/tehničkesprave,koji je isamrezultatprimjeneznan­stvenihtekstova.Nadalje,budućidajeriječotehničkompostupkukojiomogućujedasun­čeve zrakeostave traganaosjetljivimpovr­šinama,riječje,smatraFlusser,oistojrazinistvarnostiitehničkeslikeinjezinaznačenja:tehničkeslikevišenisusamosimbolnegosuisimptomkojegatrebarazumjeti ikojinammožepomoćiurazumijevanjusvijeta.Obma­najemisliti,smatraFlusser,dasutisimptomiobjektivni u prikazivanju svijeta. Oni nisuprozorikrozkojesezrcalesvjetonazori.Onisumetakodovitekstovaikaotakvineoznaču­juvanjskisvijetnegotekstove.

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi781

I tehničke slike imaju magijsku dimenziju.Razliku između pretpovijesne i postpovijes-nemagijeFlusserodređujestavomkojikažeda»novočarobnjaštvonemazaciljmijenja­tivanjskisvijet,većnašepojmoveuodnosupremasvijetu« (str.32).19. stoljeće, smatraFlusser, donosi razvitak tiska, a to donosijeftine tekstove. Obvezatno školovanje ma­gijskog seljaka vodi prema proletarijatu. Urezultatuimamo»jeftinupovijesnusvijest«.Tehničkeseslikeuključujuuprocesusitnja-vanja kulture, stvaranja amorfne mase kojarezultira masovnom kulturom. Dodatne im­pulse za razvijanjemasovne kulture Flusservidi u želji/potrebi/namjeri/osuđenosti sva­ke ljudskedjelatnostina todazbogželjezaostajanjemupamćenjuhrli za fotografijom,filmomilivideozapisom.Svejedanas,sma­tra Flusser, usmjereno na ekran/platno/foto­grafiju: sve bi htjelo postati potvrđenomči­njenicom.Samimtimizpovijesnogprelaziumagijsko.Fotografski aparat, za Flussera je oruđe ko­jimčovjekupredmeteprirodeutiskujenov,namjeravanoblikčinećigasposobnimdain­formira.UtoinformiranjeFlusserjesmjestiouporabnuvrijednostproizvoda.Potomobras­cumišljeno,škarezabranjejabukaoruđesusmaloinformacija,apostolarskaigrailifoto-aparatoruđakojasnažnoinformiraju.Kadaoruđa,štoihFlusserinačetakođer(kaoi McLuhan) smatra ekstenzijama ljudskihnagona–posegnuzaznanstvenimteorijama,postaju»tehničkaoruđa«,odnosnostrojevi.Strojevivremenompostajuskuplji,anjihoviproizvodijeftinijiimnogobrojniji.Okočovje-ka se nekada, slikovito pojašnjava Flusser,kretalomnoštvo oruđa, da bi se danas ljudikretaliokostrojeva.McLuhan ječovjekasmatraoservomehaniz­momsvojeekstenzije.NasličannačinFlusserpiscavidikaofunkcionarajezika,dakleono­gakojiseigraselementimajezičnogprogra­ma–riječima.UaparatimaFlusserprepoznajeintencijuza­četujošsDescartesom,atojedasemišljenjeizražavaubrojkama.Onoštojemisaosamoslutila, s računalnom tehnikom isplivava napovršinu: numeričko mišljenje s aparatimazadobivanadmoćnad linearnimmišljenjem.Na sljedećem jekorakumisaoda suaparatizapravo samo numeričko/kalkulatorno mi­šljenjeuoblikuhardwarea.Posebno je interesantno poglavlje o recep­ciji fotografije,ukojemuFlusserdonosinizmisaonih obrata bliskih spekulaciji.Kameretakonekupuju ljudikoji želekamere, negooni»koje je reklamniaparatprogramiraozatuvrstukupnje« (str.89).Ne radimomi fo­tografijenegoone»obrađujunas,nebilinas

programiralezavirtualnoponašanjeuslužbifeedbacka za aparate« (str. 97). Tekst je tokojinajavljujenovodobanepismenostikojućeuzrokovatidominiranjeslike.AparateFlusserpromatrakaosvojevrsne»si­mulatore kartezijanskog mišljenja«, a međunjima upravo fotografsku kameru – smatrapretečom strojeva za robotiziranje naših ži­vota: gesti, mišljenja, osjećanja i htijenja.Flusserprepoznajerobotskegeste–kakonašalterima, u uredima, supermarketima, takoisto i umišljenju i znanstvenim tekstovima,poeziji,arhitekturi…U odnosu čovjeka i stroja, ljudskog bića iaparata–Flusserviditemeljniodnoskojiod­lučujeosmisluisudbiničovjeka.Riječjeosvojevrsnomdubinskomkonfliktukoji trebabitipredmetomfilozofijefotografije.Kadbita filozofija proniknula u sve dimenzije togodnosa,tobi,smatraFlusser,biloznačajnozapostindustrijsko društvo u cjelini. Filozofijafotografijebilabi,dakle,polaznomtočkom.Kad bismo krenuli od kraja, morali bismoustvrditi da je Flusser okrenut traganju zamogućomre-evolutivnompromjenom.Jedinimogućioblikrevolucijeonpronalaziuteme­ljitostifilozofije,kojaograničenomljudskomživotusmisaopronalaziupromišljanjuiizna­laženjumjestazasloboduunatočautomatiz­mimaprogramiranihaparata.Utakveaparateubrajaseionajfotografski.Slobodaje,dakle,spoznajanužnostiaplicirananaodnosčovje­ka i tehnike, konkretno fotografa i njegovastroja.DaljeodkrajajestiFlusserovaslutnjadajemogućeikozmološkomišljenjekojejepost-povijesno, koje nije pravocrtno, koje nijeomeđenopojmovimainakojenasjefotogra­fijapripremalaijošnasuvijekpriprema.

Sead Alić

James W. Heisig

Filozofi ništavilaEsej o Kyoto školi

SengleskogapreveoNevadKahteran,KultB,Sarajevo2007.

Heisigova nam knjiga predstavlja tri najpo­znatija mislilaca kyotske filozofske škole,koja je bitno obilježila suvremenu japanskufilozofiju.Kakousvomepredgovorubosan­skomuizdanjuističeautorknjige,inačepro­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi782

fesoridugogodišnjipredsjedniknanzanskogainstitutazareligijuikulturuuNagoyi,kyot­skaškolapodrazumijevanepreciznoodređenkrug filozofameđu kojima se najviše ističuNishida Kitarō, Tanabe Hajime i NishitaniKeiji.Heisig smatra da je u posljednjih petnaestgodinapočelorastizanimanjeza,naZapadudo sada nedovoljno vrednovanu, suvremenujapansku filozofiju koja se stabilnim rastomprobijapremamjestukojezaslužujeupovi­jestifilozofije.Ovobiprobijanjeosimnaleta»svježegzrakakrozzagušljivehodnikefilo-zofskih akademija« (str. 13) značilo i pre­vrednovanjecijelesuvremenefilozofije,kojejepakmogućesamopomnimproučavanjemazijskoga doprinosa zapadnjačkoj filozofijiiobrnuto.Pri takvuproučavanjudolazi idoodređenihpoteškoća.Osimvelikejezičnezapreke,kulturnikontekstizkojegasuovimisliocicrplisvojepredodž­besadržimnogerazličite,europskomečitao­cu nepoznate stvari.Taj je kontekst izrazitovažanufilozofiranjukyotskeškole,aodnosisenasnažanutjecajmahàyànskebuddhističkeprakse i japanske tradicionalneknjiževnosti.Drugijeproblempolitički,jerseutemeljenjekyotskeškolepodudarasrazvojemmilitaris-tičkih i imperijalističkih težnjiu Japanu,pričemujeulogakyotskihfilozofabilaunajma­njurukusporna.PoHeisigu,imperijalističkaideologijanesamodanepripadatemeljnomnadahnuću kyotskih mislilaca već »u onojmjeriukojojjebilokojiodnjihsvjesnopru­žiopodršku (imperijalističkojpolitici), to sejedinomožeposmatratikaoodalećivanjeodnjihovihvlastitih intelektualnihciljeva« (str.28).Obnovuzanimanjazakyotskuškolupo­taknuli su zapadni filozofi koji su se njomemogli baviti slobodnije od svojih japanskihkolega. Tako danas kyotska škola zauzima»plodonosnoijošuvijekvrlopotrebnomjes-to susretišta za filozofiju i religiju Istoka iZapada«(str.28).Poslijepredgovorabosanskomuiengleskomuizdanju,Heisigdajekratakuvodufilozofijukyotske škole pod naslovom »Orijentacija«.U njemu govori o povijesti prihvaćanja za­padnjačkefilozofijeiobrazovanjauJapanuudrugojpolovici19.stoljećaioprilagođavanjujapanskogajezikaakademskomufilozofskomjeziku.Zaradnajapanskomfilozofskomidi­omu posebno je zaslužan najstariji od troji­cefilozofa,NishidaKitarō,čiji se radmožesmatratipionirskim.Udijeluuvodapodna­slovom»RadnepretpostavkefilozofaizKyo­ta«, autor ocrtava najširi filozofski kontekstu kojem se javlja kyotska filozofija i ističeposeban odnos prema buddhističkoj religiji,s jedne, i zapadnoj kulturi, s druge strane.Kyotski mislioci pristupaju zapadnoj misli

kaocjelininedijelećijenafilozofiju,religi­ju,znanostiliknjiževnost.PoHeisigu,toimomogućuje preskakanje kroz stoljeća i krozpromjenekulturoloških,socijalnihiekonom­skihnačinamišljenja(str.34).Sdrugestrane,tujeposebanodnosštogaovifilozofi,inačebuddhisti,njegujupremareligiji.PoHeisigu,oni težeukidanju razlike između filozofije ireligijekaoodjelitihnačinamišljenja.Filozo­fijajeslužilabuddhizmukaounutarnjireligij­skiprincip,anekaoizvanjskikritičkiaparat.Ciljnjihovareligijskogaifilozofskogpothva­tajestodređivanjeizvornogasopstvausmislujasnoćemišljenjaipreoblikovanjasvijesti.PoTakeuchijuYoshinoriju,buddhistička filozo­fija nije spekulacija većmetanoia, odnosnoorganonmišljenjakojitežipreoblikovanjuutakvurefleksijukojaoznačujepovratakizvor­nomusopstvu,kojejezapravone-sopstvoilianàtman ubuddhističkoj tradiciji.Filozofijatako nije ancilla religije i ne služi podvrga­vanjuiracionalnostimaobjave,većslužikaooruđe unutarnjeg preoblikovanja svijesti usamosvijest, čime se budi izvorno sopstvo.Zato filozofija i religija predstavljaju nači­nemišljenja koji brišu njihovo suparništvo.Takosebrišeinjihovarazlikapremakulturinakoju se, poput religije, gleda izvandruš­tvenog konteksta. Udaljavajući religiju oddruštva, onemogućuju kritiku tradicionalnekulture,dokuistovrijemepozivajunakritikuzapadnekultureidruštvasastanovištatradi­cionalnihbuddhističkihmoralnih iasketskihvrijednosti. Oni izostavljaju tradiciju logič­kog pozitivizma i analitičke filozofije, čimeseodvraćajuodspoznajesvijetaradimanipu­lacijenjimeiokrećusebuđenjuzasvijetbezuplitanja korisnosti. PitanjeBoga također jejedno od središnjih u kyotskoj školi. Sličnokao što je metafora o ne-sopstvu služila zaobjašnjenjecjelovitesvijesti,Bogovdjenijekrajnji metafizički princip, već monističkametaforabitnogajedinstvasvijestiizbiljnostikakvajest.Središnji dioknjige,koji pojedinačnoprika­zuje triglavnamisliocakyotskeškole,poči­njeprikazomživotairadautemeljiteljaškoleNishideKitarōa(1870.-1945.).Svršivšistudijfilozofije u Tokyu, posvetio se intenzivnomvježbanjuzenautradicijiškoleRinzai(Kōan),dabi1910.bioizabranzadocentanaCarskomsveučilištuuKyotu.IdućegodineobjavljujeknjiguAn Inquiry into Good(prevodilacne­kadostavljaengleskenasloveknjiga)kojasesmatra klasičnimdjelom japanske intelektu­alnepovijesti.UnjojsepojavljujusredišnjetezeNishidinaintelektualnognaporausmjere­nogtranscendiranjupodvojenostinasubjektiobjektiuspostavisvijestioapsolutu,»ujedi­njujućemprincipucjelokupnezbiljnosti«(str.60).Središnjipojamuknjizijestonaj‘čisto­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi783

gaiskustva’kojekaojednaijedinazbiljnostpredstavlja temelj njegova mišljenja. Idejačistoga iskustva utemeljena je u ideji da jezbiljnost jedna, što podrazumijeva ujedinju­jućiprincip.Tosejedinstvouvremenurazla­maumnogostrukostmeđusobno povezanih,ali prolaznih detalja. Među tim jedinicamapostojijednakojaodražavacjelinujedinstva,promatragaionjemusvjedoči.Tojesvijestkoja iz područja dinamičkoga razvijajućegtoka odražava princip jedinstva. Kako bi topokazao, onmora prekoračiti ponor izmeđusubjektaiobjektaizgrađenujezičkomisku­stvu.Nishidina je zamisao čišćenje iskustvaod zahtjeva za subjektom i objektom isku­stva.Čisto iskustvo»samoposebinemožebitiiskušano,nitimožeiskusitibilošto.Onotek jeste, princip iza svega što postoji« (str.64).Ovo je čisto iskustvo ujedinjeno stanjesvijesti u kojem još nisu utemeljene razlikeizmeđu subjekta i objekta. Ono predstavljatemeljsvijesti,aliicjelokupnezbiljnosti.Ide­ja da zbiljnost predstavlja aktivnost svijestikodNishide ne znači subjektivni idealizam,jersvijestnijeodređenasubjektivnokaomi­šljenje.Svijestnemani»polazištenigranice«(str. 66), dok prirodni svijet ne emanira izmentalnihfenomenaiobrnuto.Jedinstvočis-toga iskustvabeskonačno jeaktivno,a ta seaktivnostmoženazvatiBogom.UpoglavljuosamosvijestiHeisigocrtavače­tiriatributasvijesti, jer jezanjegafilozofija»transformacija svakidašnje svijesti u biva­njesvjesnim«(str.71).Prvojeda intuitivnaspoznaja uvijek mora biti vlastita, jer nitkone može biti svjestan za drugoga, drugo jedasenajvišaspoznajaodvijanastupnjugdjesusubjekt iobjekt jedno.Natrećemjemje­stuspoznajada,zarazlikuodsvakodnevnogmišljenja, svijest označuje»proplamsajbez­vremenostiuvremenu«(str.71),čimepostaje»neiscrpanizvorcjelokupneaktivnostimoral­neodgovornosti«(ibid.),ičetvrto,dasveovootvaramogućnostshvaćanja»»autentičnijeg,istinskijeg sopstva koje djeluje i spoznaje ustanjusamosvijesti«(ibid.).UdjeluIntuicija i refleksija, dalje razrađujući problem nad­vladavanja opreke subjekta i objekta, uvodipojam aktivne intuicije kao novu vrstu spo­znavanjaonkrajspoznavajućegasubjekta.ZaNishidu u cjelokupnom spoznavanju postojiaktivni princip koji naziva refleksijom i pa­sivnikojegnazivaintuicijomukomuseshva­ćakrozstvari.Ovajseodnosmoranadvladatitakodasesopstvomorashvatitikaosubjektkoji nije ne-objekt, a svijet kao objekt kojinijene-subjekt;drugimriječima,moramoseprobuditizagledanjebezgledatelja.Osimin­tuicijepostojiidruginačinspoznavanjakojipodrazumijevapostajanjeobjektomspoznaje.U djelu Art and Morality iz 1923. Nishida

primjenjuje pojam aktivne intuicije u esteti­ciietici.Umjetnostimoralnostonpromatrakao »samoizražavanja životne snage koje jeutemeljimasvijesti«(str.77).Samoizraživa­nje jeutemeljenou ideji aktivne intuicije, aobjektivni svijetnijeneštodano, što semo­tri izvana, već je ono samoizraživanje samezbiljnostikojepredstavljatemeljumjetničko­ga izraza, ali čije jeodbacivanjekorijen zlairužnog.Sljedeća važna tema u Nishidinu mišljenjujest problem apsolutnog ništavila koje pro-izlazi iz ideje utemeljenja mišljenja u jed­nom,apsolutnomprincipukojimsespoznajnisubjektmoranadvladati.Tosespoznavajućesopstvo mora učiniti ništavilom kako bi seotvoriloizvornomusopstvu.Apsolutnoništa­vilomoraseshvatitiiznadobičnesuprotnostispramsvijetapojava.Onojeoslobođenobilokakve suprotstavljenosti koja bi ga moglaiskazati relativnim. U apsolutnom ništavilu,Nishida kaže »istinska negacija je negacijanegacije« (str. 83). Napredovanje ništavilapremasamosvijestiznačigledatibićeizravnokaoništavilokojesopstvuomogućujevlastituizravnuintuiciju.PoHeisigu,krunskoNishi­dinoostvarenjejest»logikalocusa«.DosadaseNishidinafilozofijakretalaupodručjume-tafizičkogaapsolutakojeg jeoznačavaokaočisto iskustvo,volju iništavilo, te idealnogaoblika svijesti kao aktivne intuicije i samo­svijesti. Logika locusa predstavlja daljnjeproblematiziranje »gledanja bez gledatelja«.Nishidane tražistajališteskojegaćegleda­ti stvariusvijetu iprosuđivatio istininašihidejaonjima,većstajališteskojegasopstvo»može pronaći istinu o samom sebi koja jeodražena u svim stvarima upravo onakvimakakveonejesu«(str.93).Spoznavajućisusu­bjektisvijetviđeniusebikaoiluzijekojene­stajunegiranjemsopstvaishvaćanjemstvariusvijetukaodasusjenkeizvornogprobuđe­nogsopstva.Heisigkažedajelogikalocusapokušajdase»dislocirasvakidašnjesopstvoizsvojegočitoustaljenogprebivalištanapej­zažusubjekta iobjekta, tedasepremjestiusvoj istinski pejzaž, koji je, poput pozadineistočnjačke slike apsolutno ništavilo« (str.93). Zadnji dio prikazuje Nishidin ekskursupolitičkufilozofiju,kojisepodudarasnaj-agresivnijomfazomjapanskogmilitarizma.Utodobaongovoriojapanskomduhuirazlicizapadneieuropskekultureutemeljeneume­tafizičkimrazlikama,teoopasnostimazapad­njačkog imperijalizma.Takođeropisujecaraicarskuobiteljkaosimbolapsolutaiobjedi­njujućesvijesti.Heisigovorazdobljesmatraodvraćanjemodtemeljnihinspiracijanjegovefilozofije(str.118).U sljedećempoglavljuHeisig obrađuje dru­gogvažnogmisliocakyotskeškole,Tanabea

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi784

Hajimea(1885.-1962.),Nishidinanasljednikanamjestušefakatedrezafilozofijunakyot­skomsveučilištu.ObrazovannasveučilištuuTokijuikodHusserlauFreiburgu,krenuojedrukčijimputomodNishide.Iakosekrećuupodručjusličneproblematike,Tanabećepo­nuditinekanova rješenja.Tanabeu sečinilokakoaktivnaintuicijaiizravnoiskustvonisudobro polazište za filozofiju. Zato se trudiouvestiobjektivnuspoznaju,kojombiu filo­zofijuuveoznanost.UztonijebioprivučenpraksomzenaipoetičkimistraživanjimaNis­hidinim,kojasuidoveladostavovaointui­cijiiizravnomiskustvu.Svojjefilozofskite­meljnašaou»idejidajecjelokupnazbiljnostmeđusobnopovezana,tedasusvidogađajiusvijetudijalektika teuzajamnepovezanosti«(str. 137).U tomduhu teče iTanabeovo tu­mačenjeništavila.OnokrećeodkritikeHe­gelova idealizma, kod koga volja pojedincaovisi o transcendentnoj volji zbog koje seutapa u promicanju historijske nužnosti.Naistim temeljimakritizira iMarxa, koji je ponjemusamozamijenioprovidnostsutjecajemdruštvenihinstitucija(str.140).Ipak,Tanabeneshvaćačistusvijestkaohistorijskusvijestkojajenositeljhistorijskogarazvoja.Ništavi­lojetajapsolut,univerzalanusvimodnosimakoji tvore historijsku dijalektiku. Ništavilonijesopstvo,jeronopodrazumijevadrugoga,aništavilo jeslobodnoodsvakogmeđusob­nog odnosa i dijalektike s drugima. Heisigkažedasamoapsolutno(neposredovano)ni­štavilo(ne-suće)možeosiguratiobjedinjujućiteloshistoriji(str.141).PoTanabeu,filozofijasebaviništavilom,religijagaprevladavavje­rovanjem,aumjetnostosjećajem.Paradoksal-no,biće jeneštoštosemožespoznati samoposredovanjem ništavila. Pojam ‘ništavila’središnji je uTanabovoj filozofiji koja se uranojsefazikrećeuhistoriji,akasnijeupod-ručjureligije.Tanabe 1934. godine oblikuje svoju logikuspecifikuma kao logiku nesvjesnog i iracio­nalnog, koju smješta izmeđukonkretnog ži­vogpojedincaiuniverzalnezajednice.Poputtranscendentalnih kategorija, i logika speci­fikuma nevidljiva je razumu. »Specifično«društvonaturasvojstavpojedincu.Primjertelogikeonvidiutadarastućemnacizmu.Tana­bejepropustioprilikuiskoristitimogućnostisvoje teorijezakritiku japanskogamilitariz­ma(str.145).Logikuspecifikumaoniskoriš-tava na drugi način. Po Tanabeu, apsolutnoništavilo nije povezano sa svijetompostoja­nja,alisudjelujeuhistorijskomrazvoju.Na­cijaje,poTanabeu,takojaobjedinjujezbilj­nost individualne subjektivnosti i apstraktniideal ljudskosti u konkretnom vremenu (str.151). Nacija je aktualizacija relativnog ap­solutausvijetuiuvremenukojepredstavlja

uzajamnodjelovanjeodnosameđunacijama.OvdjeTanabeprihvaćaidejeraseinacijekao»apsolutnekategorijespecifikumauistoriji«(str.157).Carjesimbolapsolutnostinacije,ajapanskajenacijakaoarhetipapsolutaispreddrugihnacija.To je suprotnoosnovnoj idejilogikespecifikumadasedruštvootvarakadnacija–kojajeprimjerrodnoguniverzalnog– nađe način transcendiranja svoje specifič­nosti bez transcendiranja vremena i kulture.TajetvrdnjažestokokritiziranaizvanJapana,aposlijerataTanabećesepokajatizatesta­vovebranećisedasubilipogrešnoshvaćeni.OdlazisKyotskogasveučilišta,audjeluPhi­losophy as Metanoeticsžalizbogsvojeneod­lučnosti iodgovornostizastanjeukojemseJapannašao1945.Uzadnjemrazdobljusvojefilozofije, poslije ontologijskog određenjaništavilauhistorijiiodređenjaništavilakroznaciju,Tanabeutemeljujeništaviloureligiji.Sljedeće poglavlje knjige obrađuje najmla­đegaodtrijumislilacakyotskeškole,Nishi-tanija Keijija (1900.–1990.). Njegovo jepolazište nihilizam u smislu da se čuđenjeiz kojega slijedi želja za spoznajom utažujesumnjomisuočavanjemsljudskomkonačno­šću.Svojnihilizamneutemeljujeuzapadnojfilozofskojtradiciji,većubuddhizmu.Nakonuvodnihzapažanjaonihilizmuibuddhizmu,Heisig nastavlja sa spornim Nishitanijevimangažmanom za vrijeme drugoga svjetskograta,zbogkojega jemoraonapustitikatedruzafilozofijunaKyotskomesveučilištu.Posli­jeodlaskasasveučilištavraćaseproblemuni­hilizmainjegovuprevladavanjaudjeluReli­gion and Nothingness. Utomsedjelu,nakonnesretnog izleta u političku filozofiju, vraćareligiji i problemu prevladavanja nihilizma.Pritomrazvijatrikoraka»velikesumnje«,prikojojsedokidačakisvijest»jasumnjam«ipostajesesumnjasama.Prvijekorakfrustra­cijaosobnihželjazbogpomanjkanjamoguć­nostinjihovaostvarenja.Tasefrustracijapre­oblikujeupitanjaoopćemsmisluuzdaljnjeoblikovanje u stav po kojemu je svijet bićatajkojipočivananegacijisopstvaisvihstva­ri.Tajjenihilizamsopstvatekrelativnooči­tovanje apsolutnog ništavila koje se sreće uzbiljnosti(str.238).Svijetpočivananištaviluiujednojenjimeprožet.Nishitaniseprevla­davanjemnihilizmaništavilomiliprazninomovdje vraća Nishidi i Tanabeu, učvršćujućisvoju filozofiju u izvornome buddhističkompojmu śūnyate. Ništavilo jest negacija – alisamooneželjeiambicijekojačinidaseonorelativnopojavljujekaozbiljskoumjestokaoono što zbilja jest – a ujedno je očitovanjeapsolutnog samoispražnjenja (str. 240). Pra­zninu Nishitani određuje kao domište bitka(str. 241). Osim sanskrtskog pojma śūnyatāiz buddhističke filozofije, Nishitani uvodi i

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi785

pojam samādhi koji označuje stanje svijestištozamjenjujesopstvokojesamosebeodre­đujekrozsvojeaktivnosti.Samādhioznačujeneposjedovanjedomištausvijetubićaipoja­va.Ustanjusamādhija,potpunespontanosti,svaka je stvar lišena supstancije i pokazuje»bezobličnost istinske takvosti« (str. 242).Dalje autor pokazuje kako Nishitani ovebuddhističkiobojenepremiseupotrebljavautumačenjureligijeihistorije,kojaneigrato­likuulogukaokodTanabeavećjepoputsvihstvariontološkisvedenanaprazninu.SvojedjeloHeisigzaključujekratkimpoglav­ljempodnazivom»Prospekt«,ukojemudajezaključna razmatranja uspoređujući kyotskuškolusa suvremenim tijekovimasvjetske fi­lozofije.Autorsmatradavreloidejakyotskeškolemože biti samo poticaj razvoju novihputovafilozofskemisli.Susretzapadnefilo­zofije imahāyānskebuddhističke tradicijeukyotskojješkolibioosobitosretan,stvorivšiniznovihmogućnostirazvojafilozofskihpre­dočaba.Knjigazavršavabilješkamauzsvakopoglav­lje koje, nažalost, nisu, poput fusnota, obi­lježenebrojevima.Osobitojevažnaihvale­vrijednaobimnabibliografijanakrajuknjigekojaupućujenaoriginalnadjela inabogatusekundarnuliteraturuzasvekojinamjeravajudubljeuronitiumislikyotskihfilozofa.

Ivan Andrijanić

Anto Gavrić

Une métaphysique à l’école de Thomas d’AquinLe De modis rerum de Rémi de Florence O.P. (†1319)

AcademicPressFribourg,Dokimion33,Fribourg2006.

»MetafizikauškoliTomeAkvinskoga.Ona­činimastvariRemigijaizFirenze«,naslovjedoktorskedisertacijeAnteGavrića,podmen­torstvomprof.RuediImbachanaSveučilištuuFribourguuŠvicarskoj.Riječjeoznanstve­nom radu, u kojem se Gavrić bavi prouča­vanjemmetafizičkog djelaDe modis rerumRemigija iz Firenze, neposrednog učenikaTomeAkvinskoga,tepriređivanjemkritičkogizdanja navedenog djela na temelju rukopi­sa koji se nalaze uNacionalnoj biblioteci u

Firenzi. Radi se o uvodu u kritičko izdanjeDe modis rerum, kritičkoj analizi teksta, teistraživanjupovijesnihokolnostiukojimajedjelonastalo.Disertacijajepodijeljenanapetdijelova:»Povijesniiopisniuvodunaslovitemu«;»Remigije firentinski iTomaAkvin­ski«; »Mjestometafizike u krilu filozofskihdisciplina«; »Povijest nauke o transcenden­talnostima«;»TranscendentntalnostikodRe­migijafirentinskoga«.Otkrivajući povijest tomizma, autor uočavadaje20.st.obilježeno,međuostalim,značaj-nimnaporomokoobnovedjelainaukeTomeAkvinskoga u njegovu vlastitom kontekstu.Unatoč ovom znatnom naporu, povijest to­mizma i utjecajaTomeAkvinskoga još nijedovoljno poznata. Postoje značajne, jasne ipotpunestudijeostanovitimfazamaovepo­vijesti,aliimadrugihfazakojesujošuvijekignorirane, ili malo istraživane. Riječ je operioduod30godinašto sugapovjesničarii teolozi vrlo malo proučavali. Naime, radiseovremenskomperiodupoučavanjaTomeAkvinskoga i profesorske aktivnosti DunsScota,dvojicevelikihučitelja,koji su,zbognjihovih slavnih imena i krivog shvaćanjanjihove misli, postali nehotice šefovi dvijuspecifičnih škola:dominikanske i franjevač­ke. U proučavanju povijesti tomizma autoropravdanosmatranezaobilaznimprveučeni­keTomeAkvinskoga.Naime,oniimajuveli­ko značenje za poznavanje prenošenjamisliZajedničkog Naučitelja (Doctor Communis).Nažalost,proučavanjeprvegeneracijeTomi­nihučenikaostalo jeneistraženopodručjeukojemuRemigijeizFirenzezauzimaznačaj­nomjesto.RemigijeizFirenze,jednaodistaknutihfigu­raizkruganeposrednihAkvinčevihučenika,biojedostazanemareniliskorozaboravljenutomističkojtradiciji,izuzevšinekolikodopri-nosaMartinaGrabmanna.Naime,Grabmannse 1924. osvrnuo na Remigija iz Firenze,prikazavši ga u svojim istraživanjima kaoučenikaTomeAkvinskoga i učiteljaDanteaAlighierija.Grabmann ječakobjavio inekeRemigijevetekstove.OtadRemigijeprivlačipozornost povjesničara prve tomističke tali­janskeškole,kaoidrugihistraživačakojimuposvećujubrojnestudije,međukojimasepo­sebnoističeEmilioPanella,najboljipoznava­teljRemigijevadjela.Uistomjeperiodubioobjavljendobardionjegovihspisakojiimajuetičko-političkikarakter,testanovitafilozof­ska i teološka djela (str. 10).Godine 1925.,MartinGrabmannjeobjavioprologi indeksizraspraveDe modis rerum.Riječjeometafi­zičkojraspravi,vjerojatnonajvažnijojodRe­migijevihfilozofskihrasprava.Nažalost,ovajstudij i tekst ostali sunezapaženi.U svojimznanstvenim istraživanjima srednjovjekovne

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi786

filozofsko-teološke baštine, nakon pola sto­ljeća,RuediImbach,profesornaSveučilištuuFribourgu iuParizu,ponovno jepotvrdiovažnostoveraspraveizainteresiraoautoradasesnjomepozabavi.Rasprava De modis rerum važna je iz višerazloga,posebnozato što jeRemigije firen­tinski,vjerannauciTomeAkvinskoga,znača­janzapoznavanjenačinanakojiseprenosilaAkvinčeva nauka, kao i za naučavanje ovenauke u dominikanskim učilištima u Italiji,posebiceuFirenzi.Štoviše,Remigijesvjedo­čištoznačibititomist,odnosnoučenikTomeAkvinskoganakoncu13.ipočetkom14.st.TekstDe modis rerumautorjeodlučioučinitipristupačnim javnosti i na taj način omogu­ćiti drugim istraživačima da ga proučavaju.Pokušaojeistaknutistanoviteaspektetomis-tičke nauke, koji izranjaju iz samog tekstai izražavaju smisao što ga Remigije daje usvojimreferencijama,pozivajućisenaTomuAkvinskoga.Prvi,središnjidioznanstvenograda,predstav­ljakritičko izdanjeDe modis rerum,koje jeuspostavljenonatemeljudvajurukopisakojisenalazeuNacionalnojbiblioteciuFirenzi.KritičkoizdanjepojavitćesekodBrepolisaukolekcijiCorpus Christianorum Continuatio Mediaevalis.Ovaj se rad sastojiodpovijes­no­doktrinalnoguvodau raspravuDe modis rerum.Uprvompoglavlju,natemeljuposto­jećih rukopisa, autorgovori o životu i djeluRemigija firentinskoga. Smatrajući važnimsmjestitiRemigijevodjelounjegovupovijes-nu,literarnuidoktrinalnusredinu,Gavrićjepokušao skicirati njegov kontekst, nastojećiodreditivrijemenjegovanastajanjakaoina­mjenu.Kaoisvakiautor,Remigijeimasvojuosobnuiintelektualnupovijestinjegovodjelopokazuje da on formiranje svoje filozofsko-teološkemislidugujevelikombrojupredšas-nika. U drugom poglavlju Gavrić proučavaodnosRemigijaiTomeAkvinskoga–odnosučenika prema svomu učitelju – s obziromnaAkvinčevonaučavanjeuParizu,nastojećipokazatikakosetajodnosočitujeuprisutnojraspravi. U njoj donosi tematski kratki pre­gled,predstavljajućiu svemu21doktrinalniaspekt koji potvrđuje svojom tezom. Takoobrađujestanovitetezetipičnotomističkepri­sutneuRemigijevimdjelima,kaonaprimjer:spoznajauniverzalnogipartikularnog,realnarazlika između bîti (essence) i bivstvovanja(existence), jedinstvo bića u Kristu, zatimšestraspravatrinitarnenauke,kaoštosuna­čini(modusi)proizlaženjauBogu,prednostiosobnih vlastitosti, stvaralačka bit (essence)–stvaralačkoTrojstvo,statutodnosauBogu,itd. U trećem dijeluDe modis rerum autorističeprisutnost brojnih tomističkih teza, odpitanjaneizravneznanostipojedinačnoga,do

jedinstvabîtiuKristu.Gledevelikihkontro­verznihpitanjaCorrectorium Guillaumea de la Mare,Remigije pouzdano brani stajalištasvoga Učitelja. Gavrić prestavlja šest aspe­katakaojedinstvosubstancijalneforme,bes-mrtnost anđela, vječnost i jedinstvo svijeta,itd. U trećem dijelu ovog poglavlja donositekstualnu usporedbu, pokazujući na koji senačinRemigijeslužidjelimaTomeAkvinsko­ga,koristećiihkaobazunjegovihrefleksijasdrugimautorima.TraktatDe modis rerumbiojepromatrankaometafizička rasprava tijekomdugepovijesti,kao što topotvrđuju različita svjedočanstva,štoihautordonosiutrećempoglavlju.Tojetakođerjedanodrazlogadapredstavimjestoiznačenjemetafizikeukrilufilozofskihdisci­plinapremaRemigijufirentinskom.Istotako,autorobrađujepredmetprvefilozofijeipove­zanostovesBogom,štotakođerpotvrđujedaRemigijeslijedinaukTomeAkvinskoga.Učetvrtompoglavlju,natemeljuRemigijevadjelaDe modis rerum, autorskicirapovijestnaukeotranscendentalnimvlastitostimabića,stavljajućinaglasakvišenapitanje termino­logije,kakobiboljedošaodoizražajadopri­nosoveraspravesastajalištaterminologijeiznanosti.Uovompoglavljuautorsetakođerbavitranscendentalnostimauodnosuname­tafiziku, da vidimože li ona biti definiranakaoznanosto transcendentalnostima.Trans-cendentalnosti su jedna od najprisutnijih te­ma u istraživanjima objavljenim u zadnjihdeset godina na području srednjovjekovnefilozofije.Transcendentalnostineki smatrajuopćenitomkarakterizacijomsrednjovjekovnefilozofije.Autor ne odbacuje u cijelosti ovutezu. Dapače, u posljednjem poglavlju onpredstavljaRemigijevunaukuotranscenden­talnostima, ističući njegov doprinos termi­nologiji inaucionajopćenitijimpojmovimasvakog bića (13–14). Bibibliografija kojomseGavrić služi uproučavanjuDe modis re­rum zorno pokazuje da on dobro poznajesrednjovjekovnu tomističku tradiciju, naukTomeAkvinskogkaoipovijesttomizma,kojinastavljaAkvinčevumisaosvedodanas(usp.S.Th. Bonnino, Thomistica (IX), u: Revue thomiste2(2007),245–198).NatemeljuuvidauRemigijevodjeloDe mo­dis rerum,autornedvojbenozaključujedajeRemigijefirentinskiučenikTomeAkvinsko­ga, da je vjeran njegovu naučavanju, pogo­tovo prenošenju izvorneTominemisli, kojaproizlazi iz njegova djelaDe modis rerum.RemigijafirentinskogGavrićsmatravažnimpromicateljem Akvinčeve nauke u Domi­nikanskom redu. Njegovo djelo De modis rerum drži značajnim doprinosom u pozna­vanju nauke Zajedničkog Doktora (Doctor Communis),posebiceudominikanskomstu­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi787

diju u Italiji. Tako on čini važan pravac upoznavanju povijesti tomističke srednjovje­kovnemetafizike.DijelimišljenjeMichaelaMulchaheyakoji,spominjućiRemigijevana­čela (principia)moralne filozofije i njegoveprologe»super librum Ethicorum«,izjavljujedaonipredstavljajuvažneelementezapozna­vanje sistema naučavanja u dominikanskomopćem studiju (ibid., str. 307–308). Naime,De modis rerumpredstavljasekaonekavrsta»metafizičkog«priručnikainaravneteologijenamijenjenedominikanskomstudiju,premdajeautorovamisao,činise,čestoosobna.Ovaje rasprava,među ostalim, svjedok tekstovarabljenihustudijufilozofijeRedaPropovjed­nika.Dakle,činisedajekomentarAristotelailide ente et essentiaTomeAkvinskogaglav­naliterarnavrstaunaučavanjufilozofije.AliDe modis rerumpokazujedapostojeidrugisintetičkiisustavnipriručnici(manuels)(str.308).Činjenica da je Remigije Akvinčev vjerniučenik, ne znači da on nema svoju izvornumisao.U traktatuDe modis rerumRemigijefirentinskizornopokazuještoznačibitiuče­nikTomeAkvinskoganakoncu13. ipočet­kom14.st.Naime,zaneketomiste,kažeS.T.Bonnono,»biti tomistu14. st.značimoždadržativišedojedinstvasubstancijalneformenegodostvarnesloženostibićaibiti(d’etre et d’essence)« (v.S.T.Bonino,»Avant-propos:lethomismeetsonhistoire«RT97(1997,str.8). U De modis rerum jasnodolazi do izra­žajadaRemigijeodlučnoslijedinaukTomeAkvinskogaidanaučavastvarnurazlikuiz­među bića i bîti, bîti i bivstva (l’essence et l’existence), kao i stvarnu razliku u drugimbićima,oslanjajućiseprvenstvenonaAkvin­čevodjeloDe ente et essentia(str.308–310).Tezompokojojjebićekaobićepredmet(subi­ectum)metafizike,Remigijesudjelujeuprije­poru(kontroverzi)sobziromnanaravipred­metmetafizike,štogajezapočeoAristotel,aproslijediliAvicena,Averroes,AlbertVeliki,TomaAkvinskiidrugisrednjovjekovniauto­ri,njegovisuvremenici.Remigijejasnozastu­paAkvinčevostajalište:Metafizikaproučavasvojvlastitipredmet,kaoiprincipeiuzrokesvogapredmeta.Pojamensznačistvar,adase prije ne promatra, je li takva stvarmate­rijalnailinije.Biće(ens)jestonoštonašumspoznajekaoprvo.Ali redspoznajenije istikaoonajopstojanja.Bogjeprviuzroksvakogstvorenogbića,dokjebićeuvjet(conditio)ipodrijetlo svake spoznaje. Remigije ne pri­hvaćadabiBogmogaobitipredmetomiličakdiopredmetametafizike.Bogjeuzrokpred­metametafizike.Bogjeprincipiuzroksvegaštopostoji;onnepripadapredmetuovezna­nosti.Metafizičargamožeproučitineizravnokaouzrokiliprinciponogštospadapodbiće

kaobiće.SlijedećiAkvinca,Remigijebranisjedne strane jedinstvometafizike, a s drugeonobožanskeznanosti.Autorsmatravažnimistaknutidasemetafizi­kau13.st.konstituirakaoznanostobićukaobiću(ens in quantum ens),alidarefleksijanaprvepojmoveodnjihčinipostupnoznanosto transcendentalnostima. Kao učenik TomeAkvinskoga, Remigije firentinski svjedoči,kaoiThomasSutton,dametafizikamožebitidefinirana također kao znanost o transcen­dentalnostimaidaovoodređivanjepredmetaprvefilozofijenetrebabitistranotomističkojškoli. Stoga autor drži da Remigijevo djeloDe modis rerum trebabitineprijepornopro­matrano kao prava sistematska rasprava otranscendentalnostima,ilibarembitiuvrštenameđuprve.Nažalost,ovajsamčinkao i ra­spravabilisupotpunozanemareniupovijestifilozofije.Ova raspravanije bila spomenutanitijedanputustudijamaotranscendentalnos-timavlastitimabiću, ni uonimakoji seod­nosenapitanjarelativneterminologijeovimaovdje.Osim togaDe modis rerum je, pomišljenjuautora,vrlovažnodjelozaproučavanjetrans-cendentalnestvarnosti(res).Nažalost,upro­učavanjima transcendentalne stvarnosti (res)nedolazidoizražajaovajtraktatRemigijaizFirenze,gdjereszauzimasredišnjemjestouprvomdijeluDe modis rerum (str.313).De modis rerum također svjedoči oRemigijevuvelikomzanimanjuza terminologiju.On in­tegrira u svoje filozofske, logičko-gramatič­ke, teološkerefleksije,naposebiceznačajannačin,istraživanjakojaseodnosenamnoštvoprihvaćanja(acceptions),djelovanjaidefini-cijapojmovakao:res, ratio, intentio, vox, dic-tio, oratio, signum, dictum, modus, itd.Takonapr.onispitujetemeljitijemoduskojipratisvakobićeiunjemuostajeneodvojeno.Bu­dući da se u njemumodus pokazuje veomavažnim,autorusečinidabiovaraspravatre­balaprivućipozornostistraživačatogproble­maiohrabritiproučavanjaposvećenarazvojuteorije o načinu (modus).Modus pomaže ushvaćanjuunutarnjegjedinstvabićanasprammnoštvu njegovih određenja, jer je modusodređenje mnoštva. Ova rasprava isto takoosvjetljujeuloguopozicijeukonstrukcijime­tafizičkog remigijevskog poduzimanja. Prvidiorasprave(pogl.1)otvarasekroztemeljnosuprostavljanjebićaine-bićaijednogimnoš­tva(pogl.2).Radizajedničkogpregledaautornabrajanekolikodrugihsuprostavljanja:jed­nostavno – pod nekim odnosom (simpliciter secundum quid), istinito – lažno, afirmacija – negacija, dobro – loše, stvar – pojam, stvar – nakana, stvar – znak, stvar – način, stvar – nada, stvar – koncept, apsolutno – relativ­no, dvoznačno – jednoznačno, supstancija

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA111God.28(2008)Sv.3(761–788)

Recenzijeiprikazi788

– akcident, materija – forma, unutarnji akci-dent – izvanjski akcident, akcija – pasija, moć (puissance) – čin (akt), nužno – moguće (nenužno), nepokretno – pokretno, itd. Ovonabrajanje – koje nipošto nije iscrpno – pomišljenjuautora,uvjeravanasovažnostisu­protstavljanja u genezi metafizičkih pitanja(str.314–315).AutornesumnjadaDe modis rerumsvjedo­čiovelikomRemigijevuzanimanjuzatrans-cendentalnosti, definirane kao načine bića(modi essendi) i određenja koja »obuhvaća­ju«svekategorije.Ponjegovumišljenju,pro­blematika o transcendentalnostimau srcu jeremigijevskemisli.Zauzvrat,A.Aertsendržiprimjerenim da ona karakterizira specifič­nostsrednjovjekovnefilozofijekaotranscen­dentalne filozofije.Međutim,Gavrić smatrada ovo približno mišljenje nije jednoglasnoprihvaćeno.Tako, prema Jorgeu J.E.Gracii,na pr.,Bog je »središte svake filozofske re­fleksije«, dok je za Carlosa Bozana pojam‘stvaranja’,kojijeprisutanisredišnjiusvimformama srednjovjekovne misli, prikladnijioznačitiovajperiod.De modis rerumtakođerpokazuje,poimenceunjegovučetvrtomdije­lu,dajepitanjeBogausredištupozornostiufilozofskimsrednjovjekovnimraspravama.Sobziromnaovajpredmet,Remigijesečestonavraća,ponavljajućionoštojevećrekaouprvom dijelu o stvari (res), razumu (ratio),načinu (modus), kao i na njihova razna pri­hvaćanja;upozoravanastalnirizik,daselakoupadne u pogrešku kad se govori o božan­skimstvarima:»sicutautemdiximus,multumcauendumest catholicisquomodo indiuinisloquatur,nealiquomodopossitoccasioerro­risassumietiamexrationabiliterdictis«,pre­

cizirajućiukojemsmislutrebarazumijetiovagorespomenutatripojma(str.315–316).Razvidnojedase,uživomrazgovoruoraz-lici ili jedinstvu atributa, što se tiče njihovaratio u Bogu, Remigije pokazao vrlo čvr­stim pristašom apsolutnog jedinstva. To jetumačenjeTomeAkvinskoga, polemička in-terpretacija protiv pokušaja da se uvede ak­tualnarazlikaatributauBogu, takvakojabizavršilauformalnojrazliciIvanaDunsScota,alikojiuzimaidrugeformekoddrugihsred­njovjekovnihautora.Usprkosčinjenicidasudvaspomenutapredmeta(transcendentalnostiiBog)u središtuove rasprave,autor jemiš-ljenjadanebibiloumjesnonametnuti jedanili drugi kao srceRemigijevemisli.Ustvari,unjimasemožepromotriti treći aspekt,kadRemigijespominjemoralnubit(esse morale)ili,jošviše,civilnubit(esse civile).Ovajtre­ćiaspektnjegovemislipokazujeseodvelikevažnostiudrugimnjegovimspisima,jerpoli­tičkasefilozofijapokazujekaovrloznačajnazaokupljenost njegove misli i znak njegovainteresa za aktualnosti, kao i njegov aktivniangažmanujavnomživotunjegovavremena.Jedinotako,israzličitimkriterijima,možeseobuhvatitiraznolikostmisliRemigijafirentin­skogakaoispecifičnostsrednjovjekovnefilo­zofije(str.316–317).UsvomdjeluDe modis rerumRemigijefirentinski,pouzorunasvogučitelja Tomu Akvinskoga, dobro razlikujeformalni i materijalni predmet filozofije odonogteologije,štojevrlovažnozapoštivanjesamostalnosti svakeodspomenutihznanosti,kao i za njihovu uzajamnost u proučavanjucjelokupnestvarnosti.

Hrvoje Lasić