Microsoft Word - recenzije i prikazi.docCULTURAL IMPERIALISM. Essays on the Political Economy of Cultural Domination
Broadview Press, Canada, 2005., 322 str.
Knjiga «Kulturalni imperijalizam. Eseji o politikoj ekonomiji kulturalne do- minacije» nastala je izborom izlaganja 17 sudionika konferencije o Kultural- nom imperijalizmu, odranoj na Sveu- ilištu u Trieru, Njemaka, 2002. go- dine. Knjigu su uredili Bernd Hamm, profesor sociologije na Sveuilištu Trier, i Russel Smandych, profesor sociologije i kriminologije na Sveu- ilištu Manitoba u Kanadi. Zbornik se sastoji od 19 radova podije- ljenih u 6 tematskih cjelina-poglavlja. Autori/ce dolaze iz razliitih zemalja (od Britanije, Kanade, Švicarske, Ja- pana do zemalja Treeg svijeta – Indije, Sri Lanke, Irana, Filipina), što knjizi daje iznimnu multikulturalnu per- spektivu, dodatno obogaenu injeni- com da autori pristupaju temi interdi- sciplinarno, koristei se spoznajama i društvenih i prirodnih znanosti (od psihologije, sociologije, ekonomije, prava, komunikologije do fizike, toksikologije i biokemije). Prvo poglavlje Definiranje kulturalnog imperijalizma (str. 3-31) sastoji se od dva uvodna lanka urednika zbornika, Russela Smadycha i Bernda Hamma, koji nude teorijski okvir raspravama koje slijede. Smandych u tekstu Kulturalni impe- rijalizam i njegovi kritiari: promišljanje kulturalne dominacije i otpora nudi pre- gled suvremene literature i kratku po- vijest razvoja teorije o kulturalnom
imperijalizmu od '70-tih godina prošlog stoljea do danas. Razlog obnovljenom zanimanju za temu, autor vidi u global- nom širenju interneta i drugih informa- cijskih tehnologija, sve veem širenju utjecaja proizvoda amerike kulturne in- dustrije, pomacima u globalnoj politici izazvanim dogaajima poslije «11. rujna» i «ratom protiv terorizma», ali i pojaa- nim akademskim istraivanjem feno- mena neo-liberalizma i globalizacije, koji lee u pozadini suvremenog kulturalnog imperijalizma (što zorno dokazuju i pri- lozi pojedinih autora u ovom zborniku). Kulturalni imperijalizam se danas mani- festira kroz rastui utjecaj zapadnih me- dija u zemljama treeg svijeta, kroz us- vajanje zapadnog koncepta ljudskih prava i pravne drave, dominaciju u je- ziku, obrazovanju, znanosti, religiji… Smandych takoer upozorava na pot- rebu kritike uporabe termina «globali- zacija», jer se radi o konceptu koji esto slui depersonalizaciji stvarnih struktura moi, iako je dobro znano da se vrh glo- balne piramide moi nalazi na Wall Stre- etu. Hamm u lanku Kulturalni imperijalizam: politika ekonomija kulturalne dominacije piše o teorijskoj kritici kulturalnog impe- rijalizma zasnovanoj na vlastitom iskus- tvu odrastanja u poslijeratnoj Njemakoj, kada je «amerikanizacija» u smislu pošti- vanja ideala demokracije, slobode, pravde, odgovornosti… smatrana pozi- tivnom. «SAD su okupirale naš um i na- ša tijela, naš jezik i naš doivljaj drugih i cijelog svijeta, nain na koji smo se odije- vali i ponašali.» (str.20) Otrenjenje je us- lijedilo s ratom u Vijetnamu, dravnim udarom u ileu i nastavlja se do danas. Kulturni imperijalizam se u današnje vri- jeme razvio u sofisticirani oblik «industrije
recenzije i prikazi
352 352
svijesti» (H. M. Enzensberger), iako je tek nusprodukt politikog i eko- nomskog imperijalizma, kojih se dje- lovanje moe analizirati kroz politiku institucija poput Meunarodnog mo- netarnog fonda i Svjetske banke. Mjere «strukturalne prilagodbe» koje ove institucije nameu zemljama Treeg svijeta (a i hrvatsko društvo ih ve go- dinama osjea na vlastitoj koi) vode širenju nezaposlenosti i siromaštva, bipolarizaciji društva, smanjivanju troškova javnih usluga poput zdrav- stva i obrazovanja, bezobzirnom isko- rištavanju prirodnih izvora, deregula- ciji financijskog trišta u korist stranih kompanija, te privatizaciji prijašnje jav- ne infrastrukture. Hamm završava tekst setom provokativnih pitanja po- put: «Kako je mogue da ovakve oigledne proturjenosti opstaju una- to dostupnosti svih potrebnih infor- macija? Kako je mogue da mediji unisono perpetuiraju istu ideološku sliku? Zašto u društvenim znanostima izostaje kritika analiza suvreme- nosti?» Drugo poglavlje Kulturalni imperijali- zam: prošlost i budunost (str. 31-77) do- nosi tri eseja. Autor prvog jedan je od vodeih postkolonijalnih kritiara i so- ciologa znanosti i tehnologije, Susan- tha Goonatilake sa Sri Lanke. U eseju naslovljenom Kulturalni imperijalizam: kratka povijest, budunost i postskriptum iz sadašnjosti, Goonatilake daje anali- tiki okvir za razumijevanje povijes- nog razvoja zapadnog kulturalnog imperijalizma od 14. stoljea naovamo. Autor smatra da kulturalni imperijali- zam na globalnoj razini karakterizira «nametanje kulturalnog sklopa pro- tivno volji primatelja». U prošlosti se
to dogaalo uz pomo sile, ali i suptil- nijim sredstvima. Klasini primjer nasil- nog nametanja kulturalnog sklopa bilo je pokrštavanje tijekom španjolskog osva- janja June Amerike. No, danas situacija nije više tako jednosmjerna. Gubitak ci- vilizacijske sigurnosti na Zapadu poslje- dnjih desetljea pokrenuo je proces zanimanja za istone kulture, vidljiv npr. i kroz prepoznavanje filozofskih paralela izmeu azijske budistike misli i pojedi- nih zapadnih filozofa (od Platona i Ari- stotela do Nietzschea, Schopenahuera, Einsteina…) ili kroz utjecaj budistike i hinduistike filozofije i prakse na svako- dnevni ivot milijuna zapadnjaka. Una- to otvaranju dvosmjerne kulturalne komunikacije izmeu Istoka i Zapada, kulturalna kolonizacija se i dalje nastavlja djelovanjem fundamentalistikih kršan- skih misionarskih pokreta, ali i djelova- njem nekih novih aktera poput nevladi- nih organizacija (NVO-a) koje financiraju strane fondacije. Autor slijedeeg eseja je istaknuti indijski politiki psiholog i sociolog znanosti, Ashis Nandy, koji u prilogu Imperijalizam kao teorija budunosti dokazuje da se suv- remeni kulturalni imperijalizam temelji na 19-stoljetnoj kolonijalnoj i socijalno- evolucionistikoj teoriji koja je kulture definirala kao «zrele i nezrele, racionalne i iracionalne, povijesne i ne-povijesne». Te teorije bile su sastavnica i opravdanje europskog kolonijalizma, i preivjele se postepenu razgradnju kolonijalnih car- stava nakon II. svjetskog rata. Po rijeima autora postkolonijalni svijet nije se do danas riješio nekih od kljunih teorijskih postavki u pozadini imperijalizma, po- put «vjerovanja u hijerarhiju kultura, emancipatorsku ulogu Zapadnih sila kao pronositelja prosvjetiteljstva» i «teorija
recenzije i prikazi
napretka i povijesnih stadija koje su definirale azijske i afrike kulture zaostalima u odnosu na Europu». Potvrdu za to nalazi u mnogim suvremenim konceptima ekonomske pomoi i razvoja, demokracije, ljudskih prava, uprave i diplomacije. Iako Nandy vjeruje da se ne-zapadna društva još mogu osloboditi imperijalnog kategorijalnog aparata, veina od njih ipak se poslušno kree prema uniformnoj budunosti koja je tek ponešto modificirana verzija suvremenog zapadnog svijeta. Trei esej Cinina znanost: znanost i is- tina u slubi kulturalnog imperijalizma ponovo potpisuje jedan od urednika knjige, Bernd Hamm. Tragom kritike teorije Hamm pokazuje da je zapadni koncept znanosti i istine korišten za opravdanje podinjavanja prirode i ljudi, te maskiranje destruktivnog karaktera zapadnih politiko-ekonom- skih interesa. Na djelu je «amerikani- zacija» znanosti vidljiva kroz pre- dominatno financiranje primijenjenih istraivanja, dok vrata referiranih aso- pisa otvara uporaba sofisticirane sta- tistike, a ne relevantni teorijski ar- gumenti. Taj je proces dodatno osnaen suvremenom sveuilišnom reformom (bolonjski proces), uvelike dizajn- iranom po modelu amerikog studija. Tree poglavlje Medijski imperijalizam i kulturne politike (str. 77-147donosi etiri eseja. Autorica prvog, politologinja i strunjakinja za meunarodne komu- nikacije sa Sveuilišta u Leedsu, Katharine Sarikakis u eseju Legitimira- nje dominacije: bilješke o novom licu kul- turalnog imperijalizma analizira vanost koncepta kulturalnog imperijalizma u kontekstu suvremenih meunarodnih
odnosa, fokusirajui se na Europsku uniju. Kultura je posljednjih desetljea postajala sve vanijom komponentom europskih pregovora, postajui glavnom ideološkom komponentom novog eu- ropskog identiteta. To je izmeu ostaloga vidljivo i kroz pokušaje Europskog par- lamenta da definira zajedniku europsku kulturnu i medijsku politiku (protekcio- nistike mjere odreivanjem kvota i sl.) kojoj je svrha ouvanje europskog kul- turnog i medijskog prostora od domina- cije amerikih medijskih i kulturnih sadraja. Koliko e uspjeha imati u tome ostaje da se vidi, budui je amerika kulturna i medijska industrija ve uvelike oblikovala ukus svjetske, pa i europske publike. Osim toga autorica upozorava na potrebu kritikog promišljanja procesa europskog uje- dinjenja, jer i unutar europskog kul- turnog prostora postoji opasnog od kul- turalnog imperijalizma u odnosu izmeu velikih i starih lanica prema novo- pridošlima. Esej švicarskog pravnika Christophea Germanna Industrija sadraja i kulturalna raznolikost: sluaj film nastavlja se na pret- hodni, tematski se fokusirajui na filmsku industriju. Za poetak, autor definira kulturalnu raznolikost kao «preduvjet ljudskog prava na slobodu izraavanja i mišljenja koja je esencijalna za dobro funkcioniranje demokracije za- snovane na vladavini prava.» (str. 93) Stoga injenica da svjetskim filmskim (ali i glazbenim i knjievnim) trištem domi- niraju proizvodi amerike filmske indus- trije (tonije oligopol sedam velikih holi- vudskih studija) predstavlja «totalitarnu opasnost» za samu opstojnost suv- remene demokracije, jer audio-vizualni mediji uvelike determiniraju ne samo što
recenzije i prikazi
nego i kako vidimo. Germann pred- lae niz nekonvencionalnih mjera za promociju kulturalne raznolikosti, po- put manje zaštite autorskih prava, a time i vee dostupnosti intelektualnih proizvoda široj publici ili poreza na marketing (koji je temelj trišnog us- pjeha amerikih blockbustera). Japanski sociolog On-Kwok Lai u eseju Kulturalni imperijalizam, mo dr- ave i graanski aktivizam u i s onu stranu cyberprostora: komparativna stu- dija novoindustrijaliziranih azijskih eko- nomija analizira utjecaj rastue upot- rebe informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) na dravnu politiku i politiki aktivizam dalekoistonih ze- malja, postavljajui pitanje koliko e sve vei pristup internetu utjecati na razvoj prodemokratskog, potencijalno subverzivnog politikog cyberakti- vizma u zemljama s tradicionalno autoritarnim reimima. I dok s jedne strane ocrtava emancipatorske mogu- nosti informacijskih i komunikacijskih tehnologija (prvenstveno kroz šire su- djelovanje javnosti u procesima odlu- ivanja), Lai upozorava na injenicu da veina sadraja na internetu ipak promovira ameriki stil ivota i sklop vrijednosti, pa e internet, dok god je utemeljen na dominantnim socio- ekonomskim strukturama, samo uvršivati postojei kulturalni impe- rijalizam. Njemaka komunikologinja Elvira Classen u posljednjem eseju ovog po- glavlja, naslovljenom Medijski posredo- van transfer vrijednosti: ameriki «rat protiv terorizma» i njegove posljedice na informacijsko društvo analizira ameriku medijsku strategiju za pridobivanje naklonosti vlastite javnosti, ali i jav-
nosti arapskog svijeta za «rat protiv terorizma». Citirajui dostupne doku- mente i izjave visokih amerikih duno- snika Classen pokazuje da je na djelu nova paradigma informacijskog rata u kojoj je nestala razlika izmeu informa- cije i propagande, s ciljem implementa- cije amerikih interesa, vrijednosti i ideala kao univerzalnih. Tako su zapadni mediji postali tek orua kulturalnog imperijalizma. Classen završava tekst ni- zom prijedloga koji bi mogli doprinijeti buduoj «demilitarizaciji informacija». etvrto poglavlje Neo-liberalizam, globali- zacija i kulturalni imperijalizam (str. 147- 219) sadri etiri eseja koja iz razliitih perspektiva analiziraju utjecaj teorijskog i praktinog neo-liberalizma na suvre- mene procese globalizacije i zapadnog kulturalnog imperijalizma. Prvi, naslov- ljen Neoliberalizam i napad na ovjeanstvo: nova društvena znanost kulturalnog imperi- jalizma, koji potpisuje njemaki ekono- mist Herbert Schui, kritiki propituje ideje jednog od tvoraca neoliberalne ekonomske teorije, njemakog nobelovca Friedricha Hayeka. Schui zakljuuje da je neoliberalizam prva ekonomska teorija koja tvrdi da cilj slobodnog trišta nije ostvarenje zajednike dobrobiti, nego je vana samo sloboda pojedinca, odnosno odsustvo bilo kakve prisile u ekonom- skoj razmjeni. Na taj nain neoliberali- zam suspendira društvenu solidarnost i brigu drave za sve njezine graane i zato po mišljenju Schuia neoliberalizam moemo smatrati svojevrsnom kontrare- volucijom uperenom protiv dostignua prosvjetiteljstva. Neoliberalizam se kao društvena praksa pokazuje kao kultu- ralni imperijalizam na tri naina: kroz metodološki individualizam ograniava kapacitet društvenih znanosti za stjeca-
recenzije i prikazi
355 355
njem uvida u stvarnost društvenih od- nosa, insinuirajui ekonomsku racionalnost tamo gdje ona ne postoji. Drugo, kao model društvenog poretka neoliberalizam uspostavlja internaliza- ciju prisile, odnosno reakcionarno dru- štvo, jer trai od pojedinca da svoje- voljno prihvati rezultate trišne utakmice, ma kakvi oni bili. I tree, kao globalni ekonomski imperijalizam ne- oliberalizam namee slobodnu trgo- vinu i slobodno kretanje kapitala (s neogranienim vlasnikim pravima) svim zemljama u razvoju. Preostala tri eseja u ovom poglavlju donose specifine studije sluaja koje osvjetljavaju povezanost neoliberali- zma, globalizacije i kulturalnog im- perijalizma. Tako se esej njemakog politologa Christopha Scherrera Uloga GATS-a1 u trgovini obrazovanjem bavi analizom moguih posljedica ovog sporazuma kojeg vidi kao «politiki i pravni okvir za deregulaciju i privati- zaciju obrazovanja». Do sada su se GATS-om najviše okoristila amerika, britanska i australska sveuilišta (iz- meu ostaloga i zbog jezika), pa «iz- voz» obrazovanja postaje jedno od najlukrativnijih izvoznih djelatnosti. Temeljem navedenoga lako je pred- vidjeti da e GATS u budunosti pos- tati jedna od temeljnih struktura kultu- ralnog imperijalizma. Indijski teore- tiar D. Parthasarathy u radu Od
1 GATS – General Agreement on Trade in Ser- vices: sporazum koji je inicirala Svjetska trgo- vinska organizacija (WTO) a koji regulira prekograninu trgovinu uslugama, izmeu ostaloga i obrazovanjem. GATS se uz druge sline sporazume, po mišljenju autora, moe smatrati širenjem «neoliberalne ustavotvo- rnosti» koja je posljednjih desetljea na djelu.
bremena bijelog ovjeka do dobre uprave: ekonomska liberalizacija i trgovina pravom i etikom kritizira teorijski i politiki model «dobre uprave» temeljen na neoli- beralizmu, koji se namee zemljama u razvoju Od strane institucija kao što su Svjetska banka, UNDP (UN-ova agencija za razvoj) ili USAID (Amerika agencija za meunarodni razvoj). Iako se reforme provode u ime unaprjeenja vladavine prava, transparentnosti i pouzdanosti uprave, u stvarnosti se pokazuju kao puka orua za poveanje profita, dok je uloga «korisnika programa» tek da legiti- miraju projekte koje su kreirali moni stranci. U posljednjem eseju ovog poglavlja De- radikalizacija i poraz feministikog pokreta: sluaj Filipina, Sheilfa B. Alojamiento is- trauje promjene koje su se dogodile u filipinskom civilnom društvu, osobito enskom pokretu nakon pada autoritar- nog Marcosova reima. Zahvaljujui priljevu novca stranih fondacija, nekada- šnja ujedinjena ljevica koja se zalagala za radikalne društvene promjene, mrvi se na niz NVO-a koje karakterizira politika dezartikulacija, reformizam i kooptacija od strane drave. Feministiki pokret se institucionalizira i premješta na sveuili- šta i u vladine urede, a bivše aktivistice postaju pripadnice srednje klase i dopri- nose širenju neoliberalne i neokonzerva- tivne politike klime. Peto poglavlje Lingvistiki i ekološki impe- rijalizam (str. 219-265) fokusira se na svjetsku dominaciju engleskog jezika (tema koja je dodirnuta i u nizu drugih eseja) naglašavajui da je ouvanje razli- itih jezika kao djela kulturalne razno- likosti jednako vano za opstanak ljuds- kog društva kao i ouvanje bio-raznoli- kosti. Njemaki sociolog Fritz Vilmar u
recenzije i prikazi
356 356
eseju Analiza i otpor jezinom impe- rijalizmu pokazuje da je tijekom pos- ljednjih 500 godina europske povijesti jezik postajao sve vanije sredstvo nametanja politike moi razliitim etnikim grupama. Navodei niz pri- mjera (poneki gotovo i tragikominih) iz suvremenog ekonomskog i kultur- nog ivota Njemake, Vilmar zorno dokazuje infiltraciju «pojednostav- ljenog engleskog jezika» u njemaki govorni korpus, te potrebu zakonske regulacije ovog podruja. No, otpor jezinom imperijalizmu uvelike ovisi o usustavljivanju otpora plimnom valu amerikog kulturalnog imperijalizma, iza kojeg stoji enormna ekonomska mo i trišna dominacija proizvoda amerike kulturne industrije, znanosti, ali i «korporativne kulture». Njemaki toksikolog Hermann H. Di- eter u eseju Ouvanje svjetske jezine i ekološke raznolikosti: dvije strane iste me- dalje povlai jasnije paralele izmeu jezine i bio-raznolikosti, naglašavajui da svaki jezik predstavlja specifian nain razmišljanja, konceptualiziranja stvarnosti, ali i odnošenja prema pri- rodi. Od danas postojeih 7000 jezika, njih oko 2500 je ugroeno. Nasuprot ne-industrijaliziranim nainima razmi- šljanja, sadranim u razliitim jezi- cima, pod pritiskom «turbo-kapi- talizma» i globalne mono-kulture, koje je komponenta i jedan dominantan jezik, engleski, odnos ovjeka i prirode postaje primarno odreen iskljuivo ekonomskim interesom a «svaka interpersonalna emocija, svaka lokacija pretvara se u robu». U eseju Eko-imperijalizam kao aspekt kul- turalnog imperijalizma autori Gustav W. Sauer i Bernd Hamm daju kritiki pre-
gled katastrofalnih ekoloških posljedica globalne neoliberalne ekonomske poli- tike (koja nije njihov glavni uzrok, ali je danas svakako najvaniji pokreta globalne krize). Saimajui rezultate broj- nih istraivanja o klimatskim prom- jenama, nedostatku vode, rastu popu- lacije, migracijama, mega-gradovima, dunikoj krizi i siromaštvu, autori zak- ljuuju da je jedan od naina borbe protiv eko-imperijalizma svjesna i direktna glo- balna kampanja protiv neoliberalizma. Završno, šesto poglavlje Postkolonijalizam i kulturalni imperijalizam (str. 265-317) istrauje vanost postkolonijalnih studija za prouavanje kulturalnog impe- rijalizma. Prvi esej u ovom poglavlju Pravni kulturalni imperijalizam potpisuje jedan od urednika zbornika, Russell Smandych. Nudei prikaz i neke prijepore u suvremenim postokolo- nijalnim teorijama, Smandych istrauje njihovu vanost za razvoj teorijskog ok- vira za prouavanje uloge zakona u pra- ksi kulturalnog imperijalizma. Iako danas postoje tek malobrojne studije koje se bave nametanjem zakona i reakcijama starosjedilakog stanovništva tijekom procesa kolonizacije, Smandych uz po- mo teorijske sinteze postkolonijalnih teorija i Foucaultovih razmišljanja o pravu i upravljanju, daje skicu kompara- tivno-povijesnog istraivanja o primjeni britanskog kolonijalnog krivinog prava u Kanadi, koje je jasno pokazalo da starosjedioci nikad nisu uivali ista prava kao kolonizatori. Vrijednost ovakvih stu- dija je strateška, ne samo zato što ukazuju kako zakoni funkcioniraju kao dio pogona kulturalnog imperijalizma, nego i zato što mogu ukazati na naine protudjelovanja i ublaavanja posljedica zapadnog kulturalnog imperijalizma.
recenzije i prikazi
357 357
Nakon eseja iranskog politologa Ab- basa Manoocherija Enrique Dussel i Ali Shari'ati o kulturalnom imperijalizmu u kojem autor daje saeti teorijski prikaz djela ove dvojice autora koja su pravi primjer «tekstualnog diskursa koloni- ziranih» i utjelovljuju «otpor kultural- noj dominaciji kolonijalizma», zbornik zakljuuje esej indijskog teoretiara Biyota K. Tripathyja Redefiniranje kul- turalnog imperijalizma i dinamika kultur- nih kontakata koji nudi pomalo druga- iji pogled na cijelu problematiku. Autor naime odbacuje marksistiki i postkolonijalni diskurs, naglašavajui da je kulturalna dinamika nesvodiva na politiki imperijalizam, da su u suvremenom svijetu kontakti meu kulturama nuni i poeljni, ako ne elimo zapasti u getoizaciju, te nudi nekoliko primjera iz starije i novije indijske povijesti za proces kojeg na- ziva «karnevalizacija», a koji opisuje kako se razliiti kulturni sadraji mije- šaju u «kreativan koktel» prihvatljiv starosjediocima, kao dio njihova pri- rodnog kulturalnog razvoja: «ak i kad jedna nacija kolonizira drugu, koloni- zirani moe karnevalizirati kolonizato- rove kulturne proizvode, izbacujui ih iz upotrebe ili stvarajui vlastite». Ono što se moe uiniti za marginalizirane jest da ih osnaimo za samostalno odluivanje i djelovanje, umjesto da ih promatramo kao pasivne rtve jedno- smjernog procesa izvanjski nametnu- tih kulturalnih vrijednosti i institucija. Unato optimistinom završetku, zbornik «Kulturalni imperijalizam» više je nego dobrodošlo upozorenje i analiza globalnih procesa, koje ve desetak godina moemo pratiti i u hrvatskom društvu: od masakriranja
jezika lošim anglizmima, strukturalnih reformi po receptu Svjetske banke i MMF- a, rasprodaje prirodnih resursa (npr. izvori pitke vode), odljeva mozgova, do katkad problematine uloge pojedinih nevladinih organizacija u stvaranju i opisu naše stvarnosti… Iako kulturalni procesi nisu jednosmjerni, opi okvir ini se jasno zadan. Dok mediji perpetuiraju senzacionalizam, kino i televizijski programi pune se gotovo iskljuivo jeftinim amerikim filmovima i serijama, krupni kapital uništava kulturnu baš- tinu, a mladi vjeruju u ameriki san o brzom i lakom bogaenju, glasovi otpora marginalizirani su i gotovo nitko više ne vjeruje da je drugaiji svijet mogu. Upravo zato nam se knjige poput ovog zbornika ine dragocjenim podsjetnicima na jednu drugaiju teorijsku i praktinu perspektivu, jer da bismo mogli «kar- nevalizirati» ameriki san, prije svega potrebno je suoiti se s grubom stvarnošu. A «Kulturalni imperijalizam» s obiljem podataka i bibliografskih jedi- nica uz svaki esej predstavlja odlino orue za to suoavanje.
Vesna Jankovi
ECOLOGIA SOCIAL DE LOS DESASTRES.
Montevideo, Coscoroba, 2003, 165 str.
Jose da Cruz je doktorirao geografiju na Sveuilištu Lund u Švedskoj, a radi kao suradnik u Latino-amerikom centru za socijalnu ekologiju (CLAES – Centro Latino Americano de Ecologia Social). Roen je u Urugvaju, ali je mnogo godina ivio u egzilu u ileu i kasnije u Švedskoj da bi se na kraju opet vratio u Montevideo. Osim mno- go lanaka u kojima se bavi odrivim razvojem i prirodnim katastrofama, napisao je i nekoliko pria i romana. CLAES je nevladina udruga koja se bavi prouavanjem i promocijom odrivog razvoja kao i svim temama koje se bave odnosima ovjeka i nje- gova okoliša. Knjiga Socijalna ekologija katastrofa je izdano 2003. godine za izdavaku kuu Coscoroba koja djeluje u sklopu centra CLAES, a dostupno je u elektronikom obliku na njihovoj internetskoj stranici. Napisano je na španjolskom jeziku. Socijalna ekologija prirodnih katastrofa zanimljivo je djelo koje se poblie bavi fenomenom prirodnih katastrofa op- enito, ali i koristei ponajprije pri- mjere iz June Amerike budui da je autor dobro upoznat s tim temama. Knjiga se temelji, kao što sam autor kae u uvodu, na njegovom doktoratu o velikom potresu u glavnom gradu Meksika 1985. godine. Knjiga sadri uvod, prezentaciju i sedam poglavlja, u kojima autor obrauje sve vane as- pekte prirodnih katastrofa od poetnih teorijskih definicija do praktinih stva- ri. Na kraju su i tri dodatna lanka tri
autora koji se bave konkretnijim sluajevima prirodnih katastrofa u Ju- noj Americi. Dr. Jorge Prospero Roe na- pisao je prilog Iza velikog zida: poplave i korporativizam (Detrás de la Gran Muralla:inundaciones y corporativismo en Chaco) u Chacu gdje se bavi gradnjom velikih umjetnih brana i poplavama te posljedicama koje one ostavljaju u ne- razvijenim dijelovima Argentine pose- bno u regiji Chaco. Drugi lanak je Što je ostavio Mitch (Lo que el Mitch nos dejó) na- pisala su dva autora Fernanda Francie i Gabriele Cob koji analiziraju posljedice uragana Mitch koji je 1998. poharao go- tovo cijelu Srednju Ameriku. Zadnji la- nak je Rizici i katastrofe u Urugvaju od sa- mog autora djela. Autor je namijenio knjigu i kao neku vrstu prirunika za razne udruge i organizacije u pripremi za nadolazee katastrofe pa se tako na kraju svakog poglavlja mogu nai mo- gui zadaci za kratkoronu, srednjo- ronu i dugoronu pripremu i planiranje. U prvom poglavlju ovjeanstvo i okoliš (Humanidad y medio ambiente) autor se bavi odnosom ovjeka i okoliša. Autor koristi termin humanizirana priroda Karela Kosika da bi opisao kolonizaciju prirode od strane ljudi. Time eli rei da je ovjek stvorio kulturu odnosno pri- rodu prilagoenu sebi i da su danas te dvije komponente nerazdvojive, a hu- manizirajui prirodu ovjek se socija- lizirao. Naglašava katastrofe kao kul- turni problem, a ne prirodni. U prirodi nema otpada samo preobrazbe, a tek hu- manizacijom prirode dolazi do one- išenja. Odnos društva i prirode opisuje dihotomno kao harmonian i kon- fliktivan. Društvo na harmonian odnos društva i prirode gleda kao na nor- malnost, a na konfliktni odnos kao na
recenzije i prikazi
359 359
katastrofu iako nisu samo prirodni fak- tori ti koji izazivaju katastrofu. Da bi se shvatila katastrofa treba sagledati i faktore poput industrijalizacije i urba- nizacije koji takoer nose rizike. Zak- ljuuje da je proces prisvajanja prirode nepovratan i da se ne moe vratiti na prirodno stanje, alt je prijeko potrebno regulirati naine tog prisvajanja usklaujui ga s prirodnim ciklusima. Drugo poglavlje je Što je katastrofa? (¿Qué es un desastre? u kojem se autor bavi definicijom i interpretacijom poj- ma katastrofa. Poglavlje zapoinje citatom Voltairea koji je nakon velikog potresa u Lisabonu 1755. godine na- pisao u svojoj pjesmi kako je bog bio nepravedan prema Lisaboncima, a nakon toga Rousseau mu je odgovorio u pismu da veinu nesrea je ovjek izazvao sam, jer priroda nije izgradila dvadeset tisua kua od šest ili sedam katova. Time je autor htio pokazati kako je ve u 18. stoljeu postojala polemika oko toga da li je katastrofa "djelo boga" ili djelo ovjeka". Defi- nirati katastrofu nije lako, ali svi istra- ivai se slau u tome da je katastrofa ozbiljan i dulji prekid ljudskih aktiv- nosti odnosno sve se definicije temelje na odnosu normalnost-katastrofa. De- finirati jednu situaciju kao katastro- falnu, a drugu vrlo slinu ne, autor naglašava kao ovisnu o viziji društva onoga koji ju definira jer rtve kata- strofe se nalaze u vrlo slinoj situaciji kao i marginalne grupe, rtve gladi, bolesti i slino i vrlo je teško nai gra- nicu izmeu normalnosti i katastrofe. Postoje dvije glavne interpretacije katastrofe. Prva definicija je tradi- cionalna, odnos normalnost katastrofa se smatra statinim, tj. katastrofa je
prekid ili rez normalnosti. Suprotstaviti se katastrofi podrazumijeva povratak na normalnost uz neka poboljšanja infra- strukture, preventivne planove ili mree za upozorenje. Druga definicija je alter- nativna i tu se odnos normalnost-kata- strofa promatra kao dinamian i ispre- pleten, a katastrofa kao rezultat druš- tvenog razvoja, tj. kao sukob izmeu društva i prirodnih i tehnoloških faktora. Oporavak podrazumijeva društvene promjene da bi se smanjio rizik i ranjivost. Autor zakljuuje da je u analizi katastrofa potrebno uzeti u obzir soci- jalne, politike i ekonomske faktore mjes- ta gdje se katastrofa dogodila, a da se rje- šenje nalazi u prouavanju normalnosti. U treem poglavlju Udar i gubitci (El im- pacto las perdidas) autor opisuje faktore koji utjeu na jainu udara i gubitke. Ja- ina udar moe biti razliita budui da je priroda neprekidno u pokretu pa su tako posljedice suše spore, a potresa in- stantne. Da li e šteta biti velika ili mala ovisi i o geografskom poloaju, ali i o ekonomski i kulturnim faktorima kao i o tipu katastrofe koji je zahvatio odreeno podruje. Autor koristi tradicionalni mo- del zona udara katastrofe koji je uzeo od Krimgolda. Dijeli zone udara na pet zona ili koncentrinih krugova. Prvi krug je zona potpunog udara s najviše štete i stradalih. Drugi krug je marginalna zona u kojoj takoer ima stradalih i štete ali bitno manje nego u prvoj zoni. Sljedea je zona filtracije u kojoj nema direktne šte- te, ali ima disfunkcija. Zadnja dva kruga pokrivaju najširu zonu koja pokriva organiziranu domau ili meunarodnu pomo. Što se tie gubitaka i štete autor naglašava da nije mogue mjeriti štetu u apsolutnim iznosima ve u vezi sa stvar- nošu pogoenog mjesta. Zato istie
recenzije i prikazi
360 360
prijedlog Wrighta koji za relativizaciju posljedica udara predlae da bi bilo dobro podijeliti sumu štete sa sred- stvima koja su postojala prije kata- strofe., ali tu opet dolazi do problema izraunavanja stvarnih iznosa i štete i onih koji su postojali prije katastrofe. Gubitci se dijele na direktne i indi- rektne, ali i jedne i druge je jako teško procijeniti i još ne postoje precizne me- tode za njihovo izraunavanje. Na kraju autor naglašava da je najhitnije pre- ventivno planiranje pa makar samo planova za rekonstrukciju da bi uvjeti ivota bili sigurniji, a to je mogue samo ako se upoznaju stvarni uvjeti u zonama rizika i faktori koji ih izazivaju. rtve i pomo je etvrto poglavlje gdje se obrauju mitovi o rtvama prirod- nih katastrofa i usko vezana tema o humanitarnoj pomoi. Autor objaš- njava kako u društvu postoji mit o r- tvama, koji treba ozbiljno razmotriti, o tome da su rtve katastrofa pasivne, paralizirane, da ih treba aliti i da im je potrebna bilo kakva pomo iako je dokazan njihov brz oporavak i sudje- lovanje u pomoi i obnovi. Što se tie pomoi autor objašnjava promjenu do koje je došlo globalizacijom u odnosu na 30 godina ranije. 60-ih i 70-ih go- dina pomo nakon katastrofa je pru- ala svaka zemlja za sebe. Inter- nacionalizaciji pomoi su pridonijeli poboljšanje transporta i komunikacija kao i sve vei broj nevladinih i hu- manitarnih organizacija. Došlo je do si- tuacije u kojoj je vea humanitarna po- mo od pomoi za ekonomski razvoj. Ali baš zbog velikog broja meu- narodnih institucija i njihove ovisnosti u radu o ekonomskim, politikim i di- plomatskim motivima dolazi do pote-
škoa u koordinaciji pomoi. Zbog toga mnogo puta dolazi do udvostruivanja zadataka ili ak do toga da pristigla pomo uope ne odgovara potrebama što je npr. est sluaj s lijekovima koji su neupotrebljivi, a njihovo kasnije zbri- njavanje je jako skupo. Radi ovakvih i sli- nih stvari autor smatra da bi bilo naj- bolje, iako nemogue i utopijski u vla- dajuoj društvenoj organizaciji, kada bi svaka zemlja ili regija mogla raspolagati vlastitim sredstvima pomoi u sluaju katastrofe jer je to jedini nain za opo- ravak prema pravim potrebama rtava. Oporavak, ranjivost i konteksti katastrofa (Recuperación, vulnerabilidad y contextos del desastre) je peto poglavlja. U ovom poglavlju autor produbljuje teme iz prvih poglavlja. Kada govori o opo- ravku opisuje etiri etape koje je uzeo iz knjige Reconstruction Following Disasters trojice autora Haas, Kates i Bowden. Prva etapa je prva pomo kojoj je cilj spasiti ivote i osigurate najpotrebnije. Druga etapa je popravak ili oporavak kada je najbitnije improvizirati infra- strukturu i omoguiti nastavak društve- nog ivota. Trea etapa je obnova ili re- konstrukcija kada treba omoguiti ra- zinu lokalnog samoodravanja kao i prije katastrofe. etvrta etapa su novi projekti koji ukljuuju gradnju novih ku- a, spomenika, poboljšanje infrastruk- ture i rad na planiranju novih preven- tivnih mjera. Cijeli ovaj proces povratka u normalnost traje jako dugo, ali ovisi i o stupnju ranjivosti društva i njegovoj pri- premljenosti za katastrofu i zbog toga autor naglašava da je najvanije suoiti se s osnovnim problemima koji dovode ljude u opasnost i poveavaju njihovu ranjivost. Smatra da shvaanje katastrofa kao kompleksnog skupa meusobno
recenzije i prikazi
361 361
povezanih sustava omoguava shvaa- nje procesa i otvara široko multidi- sciplinarno polje za istraivanje. A put prema tome moda nam otvara upravo geografska metoda orijentirana prema socijalnoj ekologiji. U predzadnjem, šestom poglavlju Ri- zici i upravljanje rizicima (Los riesgos y su manejo) autor se bavi rizicima kao bitnim faktorom kada se radi o kata- strofama. Kae da normalnost pod- razumijeva rizike. Mogua podruja katastrofa su pod razliitim rizinim faktorima, ali oni prelaze u katastrofu samo ako je stanovništvo ranjivo i nema naina da se suprotstavi. Autor smatra bitnim da se društveni razvoj prilagodi nekim ogranienjima koje im nameu rizici npr. od uragana pa da se i kod gradnje kua, infrstruk- ture, itd. rizici ozbiljno shvate. Sedmo poglavlje je Komunikacije i infor- macije (Comunicación e información) . U zadnjem poglavlju autor objašnjava vanu ulogu koju imaju mediji u slu- aju katastrofe posebno kada se radi o pomoi. Smatra da je uloga medija jako bitna i da bi vlasti morale biti spremne na suradnju s medijima i is- koristiti medije za svoje dobro i omo- guiti im tone informacije jer e ih inae potraiti u drugim netonim iz- vorima koji e dovesti do još vee zbr- ke i nepovjerenja. Ipak, kada se radi o nekoj katastrofi, medijima je jedino za- nimljiv onaj prvi, spektakularni dio, a kasnije interes pada. Autor zakljuuje da bi ulogu medija trebalo još bolje procijeniti i analizirati da bi se mogla dobro iskoristiti i da to moraju shvatiti jednako vlasti kao i sami mediji.
Anja Mui
Zygmunt Bauman
WORK, CONSUMERISM AND THE NEW POOR. Second Edition.
Open University Press, McGraw-Hill House, 2005. 131 str.
U uvodu prvog izdanja ove knjige Ba- uman istie da su «siromašni uvijek bili s nama – toliko se moe nauiti iz sva- kodnevne mudrosti». No ono što sva- kodnevno iskustvo i mudrost ne moe pruiti jest odgovor na pitanje kako su siromašni postali siromašni i/ili kako su došli u takvo stanje da ih se proma- tra kao siromašne. Prisutnost siromaš- tva kroz povijest razvoja ljudskog druš- tva uglavnom je nepromjenjiva, no sama definicija što znai biti siromašan mijenjala se sukladno razliitim «mo- delima» ili stupnjevima razvoja druš- tva. Biti siromašan u modernom indu- strijskom društvu druge polovice 19. stoljea i prve polovice 20. stoljea, koje se, izmeu ostalog, temeljilo na domi- naciji industrijskog naina proizvodnje i gdje je stanje siromaštva usko vezano uz status nezaposlenosti, nije isto što i biti siromašan u visoko razvijenom društvu (post/modernom, postindu- strijskom) druge polovice 20. stoljea i poetka 21. stoljea, koje se više temelji na potrošnji i izboru potrošaa, a manje na samom radu/proizvodnji i gdje je stanje siromaštva usko vezano uz nemogunost sudjelovanja u domi- nantnim potrošakim obrascima ivota (Bauman to naziva «plight of a flawed consumer», u slobodnom prijevodu, «stanje nepotpunog potrošaa»). Knjiga je podijeljena na tri poglavlja. U prvom poglavlju autor analizira razvoj «radne etike» na Zapadu, te prijelaz od
recenzije i prikazi
362 362
«etike rada» do «estetike potrošnje». U drugom poglavlju analizira se us- pon i pad «drave blagostanja», od- nos «etike rada» i novog siromaštva, te pitanje rada i suvišnosti u globali- ziranom svijetu. U završnom, treem poglavlju, propituju se prospekti no- vog siromaštva. Autor je vrlo poz- nati poljski sociolog koji ivi i radi u Velikoj Britaniji, profesor sociologije (emeritus) na Sveuilištu u Leedsu. Na poetku Bauman kratko propituje što je to u stvari radna etika, te iznosi kako je to, u stvari, jedna zapovijed s dvije otvorene premise i dvije prešutne pretpostavke. Prva premisa jest da ukoliko netko eli nešto posjedovati (da bi preivio, bio sretan i sl.) mora raditi nešto što drugi oko njega smatraju vrijednim i za što su spremni platiti. Druga premisa jest da je potpuno krivo ako se pojedinac zadovolji s onim što ima (zadovoljstvo s «manjim», bez tenje za «veim»). Rad je vrijednost po sebi. Iz toga slijedi zapovijed da treba raditi bez obzira hoe li taj rad uope donijeti nešto novo onome koji radi (što on ve nema), ili e moda donijeti nešto što onome koji radi u stvari uope nije potrebno. Rad je dobro, nerad je zlo. Prva prešutna pretpostavka, nuna za navedene premise i zapovijed, jest da veina ima radni kapacitet za prodaju i doista zarauje prodavajui i raz- mjenjujui taj kapacitet. Druga pre- šutna pretpostavka je da samo onaj rad koji je prepoznat od drugih kao vrijednost, rad povezan s plaom (koji moe biti prodan i za koji postoji vje- rojatnost da e ga netko kupiti), ima moralnu vrijednost koju namee rad- na etika.
Bauman istie kako je tako shvaen rad, unutar radne etike, od razdoblja rane industrijalizacije do danas esto puta sluio raznim grupama ljudi (od politiara do filozofa) kao osnovni imbenik izgradnje «vrlog novog svi- jeta». U okviru radne etike razvijala se i etika discipline, te je jedan od osnovnih problema «pionira modernizacije» bio «usmjeriti ljudi na rad», pod postavljenim ciljevima, ugraenim smi- slom i kontroliranim nainom. Na neki nain, navodi Bauman, uspostava radne etike znaila je «predaju slo- bode». Slijedei naznaeni nain raz- mišljanja i analize moemo dodati da bi u tom smislu uspostava potrošakog obrasca ivota znaila potpuni «nestanak slobode», ili da se posluimo Baudrillardovim izrazom «imploziju slobode». U nastavku Bauman istie da je «bitka» za radnu etiku po svemu, osim po samom nazivu, bila «bitka» za kontrolu i subordinaciju, odnosno «bit- ka» usmjerena prisiljavanju radnika da u ime etikog dostojanstva radnog i- vota prihvate nain ivota koji niti je bio dostojanstven niti je odgovarao njihovim standardima moralne pris- tojnosti. Pritom se navode i Weberova razmišljanja o tome da je radna etika «izvršila napad» na «tradicionalizam obinih radnika» koji su uglavnom imali statinu i jasno odreenu sliku vlastitih materijalnih potreba, te su stoga radije birali odmor od mogu- nosti da dodatnim (duim i teim) radom poveaju svoje prihode. Radna etika je, za Baumana, uspjela jednim potezom riješiti dva problema – ponudu rada u industriji graanskog društva i nunost pomaganja onima koji, iz bilo kojih razloga, nisu mogli
recenzije i prikazi
363 363
osigurati vlastitu egzistenciju u novim uvjetima. Osim toga, radna etika se posredno uspostavljala i odravanjem minimalnih naknada za rad, koje su bile dovoljne tek za puki fiziki opstanak i time nisu ostavljale mogunost izbora. U tom smislu biti bez posla, biti nezaposlen predstav- ljalo je abnormalnost, odnosno kršenje norme. U klasinom razdoblju modernog industrijskog društva (do polovice 20. stoljea) rad je predstav- ljao osnovu individualnog ivota, društvenog sustava i kapaciteta op- stanka cijelog društva. Rad je pred- stavljao osnovnu toku orijentacije prema svim podrujima društvenog ivota, radna mjesta su predstavljala vane imbenike socijalne integracije, a tvornice su bile temeljne «panoptike» institucije modernog društva. Drugim rijeima, tvornice nisu samo proi- zvodile odreene proizvode rada (robe), ve i konformirane subjekte društva. Nuan dodatak (ili sastavni dio) takvog sustava bila je i izrazito patrijarhalna obitelj pod vodstvom zaposlenog muškarca kao apsolutnog i neprikosnovenog vladara. Unutar obitelji suprug/otac provodio je istu nadzorno-disciplinsku ulogu nad sup- rugom/majkom i djecom, kao što je provoena nad njim u tvornici. Ljudi bez posla bili su izvan tog sustava, bez moi, no i bez kontrole i nadzora. U tom smislu Bauman navodi kako se i model zdravlja u 19. stoljeu odre- ivao kroz muškarca sposobnog za fizike napore koje zahtijevaju rad u tvornici i sluenje u vojsci. Na kraju prvog dijela prvog poglavlja Bauman istie kako je injenica da je borba za mo o kvaliteti društvenog
ivota usmjerena na borbu za kvanti- tetu novanog prihoda i da su ekonom- ski uspjesi postali najvaniji izrazi autonomije i samo-isticanja, imala ve- liki utjecaj na cjelokupan razvoj mo- dernog industrijskog društva. Pos- ljedica jest nain provedbe koji je iz- vorna radna etika, potpomognuta eko- nomskom i povremeno fizikom prisi- lom, bezuspješno pokušavala ostvariti. Takoer, posljedica je bila razvoj specifinih stavova «modernih proi- zvoaa», ne toliko u smislu «duha kapitalizma», koliko u smislu mjerenja ljudske vrijednosti i dostojanstva u ter- minima novanih nagrada. To je usmjerilo ljudsku motivaciju i tenju za slobodom u podruje potrošnje, te oz- nailo prijelaz iz društva proizvoaa u društvo potrošaa. Drugi dio prvog poglavlja, naslovljen «Od radne etike do estetike potrošnje», poinje jednostavnom tvrdnjom da je suvremeno društvo potrošako druš- tvo. Potroša je osoba koja troši, a tro- šiti znai (po)trošiti, iskoristiti neke stvari. Primjerice, pojesti, iznositi, izig- rati – donosi zadovoljavanje potreba i elja. Kako je novac sredstvo posredo- vanja izmeu elje i njezinog ispunje- nja (zadovoljenja), biti potroša u stvari znai uzimati stvari koje su odreene za potrošnju: kupovati ih, plaati za njih i tako ih uiniti osobnim ekskluziv- nim vlasništvom (nemogunost da se drugi njima koriste bez dopuštenja, ili bez naknade). Trošiti takoer znai i uništavati, potrošene stvari prestaju postojati, doslovno ili u prenesenom smislu. Bauman navodi i kako se naini potrošnje i sami objekti potrošnje mijenjaju tijekom povijesti, no ljudsko bie ne moe opstati bez potrošnje.
recenzije i prikazi
364 364
Zašto se onda baš danas toliko govori o potrošakom društvu? Proizvodnja je bila osnovna djelat- nost modernog društva sve do polo- vice 20. stoljea, a lanovi tog društva su prije svega bili proizvo- ai. Nain socijalizacije u tom raz- doblju bio je odreen potrebom igranja te uloge, a norme koje je dru- štvo postavljalo pred svoje lanove odnosile su se na mogunosti i volju da se ta uloga ostvari. U drugoj po- lovici 20. stoljea razvija se potro- šako društvo gdje potrošnja postaje osnovna djelatnost, a lanovi društva se prije svega socijaliziraju, odre- uju, promatraju i procjenjuju kao potrošai. Razlika izmeu društva proizvodnje i društva potrošnje i nije toliko velika, u smislu rastvaranja jednog sustava i uspostave novog, ve prije u samom naglasku, koji je pak donio velike promjene u svim podrujima društva, kulture i indi- vidualnog ivota. Jedna od najvanijih promjena pri- jelaza iz društva proizvodnje u pot- rošako društvo jest promjena u konstituiranju socijalnog identiteta. Panoptike institucije prvog razdob- lja kapitalizma su prošlost, kao i ma- sovno zapošljavanje u industriji i sveobuhvatna vojna obveza. Institu- cije treninga rutine i ograniavanja izbora su napuštene, jer upravo su nedostatak rutine i stanje stalnog iz- bora vrline potrošaa. Nadalje, Bauman istie da zadovo- ljavanje potrošaa mora biti trenutno, i to u dva smisla. Potrošaka dobra trebaju pruiti «instant» zadovoljstvo, bez odgode, bez zahtijeva nekih vještina i znanja, a zadovoljstvo mora
završiti u trenutku kada potreba za potrošnjom tih dobara istie. To vrijeme mora biti svedeno na mini- mum. Naznaena redukcija najbolje se moe ostvariti ako potrošai ne mogu dugo odrati pozornost niti zadugo fokusirati svoju elju na bilo kojem objektu, odnosno ako su nestrpljivi, nepromišljeni i samovoljni, i iznad svega, ako su podloni «brzom uzbu- ivanju» i jednako tako «brzom» gubitku interesa. Kada se elja odvoji od ekanja, a ekanje od elje, onda potrošaki kapacitet potrošaa dobiva novi zamah iznad bilo kakvih ogranienja (prirodnih, ili primjerice fi- zike dugotrajnosti objekta elje). Tra- dicionalni odnos izmeu elja i njihova zadovoljenja (ispunjenja) je izokrenut. Obeanje i nada zadovoljstva dolazi prije same potrebe i bit e uvijek vee od nje. Stoga je, za potrošaa, najgora mogua vizija svijeta ona koja prikazuje svijet u kojem se više nema što poeljeti. Kako bi se poveao kapacitet potrošnje potrošai se nikada ne smiju odmarati. Oni naprotiv moraju stalno biti pred novim iskušenjima da bi se odralo stanje stalnog zavoenja i uzbuenja. Da bi se ostvarilo djelovanje na takav nain prisila mora biti «unutrašnji pritisak», ta nemogunost da se ivi na bilo koji drugi nain otkriva se potrošaima kao njihova slobodna volja. Slijedei razvoj kibernetike, bioteh- nologije i politikih sustava i sami smo došli do slinih zakljuaka u smislu teze o «infantilizaciji društva» koju smo oznaili kao proces koji zamjenjuje socijalizaciju i oznaava skraivanja vremena od pojave elje kod pojedinca do ispunjavanja te elje (vidjeti
recenzije i prikazi
365 365
«Unutrašnji totalitarizam» umjesto demokracije – Jesmo li osueni na distopiju? Filozofska istraivanja. (2004) 93 (2): 369-384.). U nastavku Bauman navodi kako proizvoai mogu ispuniti svoj po- ziv jedino unutar odreene zajed- nice, dakle njihovo ispunjenje poziva je kolektivno. S druge strane, u slu- aju potrošaa situacija je potpuno suprotna. Potrošnja je individualna i, na kraju, samotna djelatnost. Potro- šai su sami ak i kada djeluju zaje- dno. Potrošnja je «prirodni nepri- jatelj» bilo kakvog oblika koor- dinacije i integracije. Potrošako dru- štvo je društvo kojim dominiraju kreditne kartice i ivot «sada i ov- dje». Bilo kakva odgoda (nagrade, ispunjenja elje, potrošnje) nije po- eljna (osim naravno odgode plaa- nja). Potrošai su voeni estetskim interesom, a ne etikim normama, a potrošnja se prikazuje kao pravo na uivanje, a ne kao dunost patnje. Potrošakim društvom dominira tre- nutak izbora i imperativ iskorištava- nja (potrošnje) tog trenutka. Stoga ne udi da je potrošako društvo «raj» za savjetovanje i reklamiranje, kao i za razne vrste proroka, proricatelja budunosti i sl. Kao i sva ostala pod- ruja društvenog ivota i posao do- lazi pod estetski sud i vrednuje se po svom kapacitetu generiranja zado- voljavajueg iskustva. Kao i u sluaju slobode izbora i mobilnosti, estetska vrijednost rada postaje potentan stratifikacijski imbenik potrošakog društva. «Trik» je u tome da se ne smanjuje radno vrijeme u korist vremena za odmor, ve se povezuje rad i hobi. Tako rad postaje zabava
koja prua najviše zadovoljstvo. U tom smislu Bauman navodi sve ešu pojavu «rada kod kue», bez odreenog radnog vremena, te primjeuje da u suvreme- nom društvu zakupljenost radom dva- deset etiri sata dnevno i sedam dana u tjednu nije karakteristika robova, , ve elite «sretnih i uspješnih» («radoholi- ari»). Rad ispunjen bogatim iskustvom, rad kao samoispunjenje, kao smisao ivota, kao temelj svega što vrijedi, rad kao izvor ponosa i dostojanstva, rad kao poziv, postaje privilegija manjine i distinktivna oznaka elite, odnosno naina ivota koji ostala veina moe tek promatrati pomou raznih oblika vir- tualne stvarnosti (kao što su primjerice «televizijski dokumentarci»). Na kraju prvog poglavlja Bauman po- novo istie kako je u društvu temeljenom na proizvodnji rad bio temeljna oznaka «normalnosti», a nerad (nezaposlenost) temeljna oznaka «abnormalnosti» i odre- ujui kriterij za definiranje siromaštva. U potrošakom društvu temeljni kriterij «normalnosti» i odreivanja siromaštva je potrošnja. Siromašni su društveno i osobno odreeni kao nedostatni potrošai. U potrošakom društvu nemo- gunost sudjelovanja u dominantnom obrascu potrošnje jest put ka društvenoj degradaciji i «unutrašnjem izgnanstvu». Logika posljedica naznaenog naina razmišljanja i djelovanja je i zaduivanje, jer sociokulturni ciljevi potrošnje i materijalnog bogatstva «nametnuti» su svima, a tek manjina ih moe (financijski) ostvariti. Ostatku (veini) ostaju razni oblici zaduivanja, kao prividna sredstva prividnog sudjelovanja u dominantnom obrascu društvenog ivota – potrošnji. Drugo poglavlje analizira uspon i pad «drave blagostanja», odnosno koncepta
recenzije i prikazi
366 366
opeg dobra u smislu kolektivne garancije dostojanstvenog opstanka pojedinca. Bauman istie kako je «drava blagostanja», izmeu ostalog, imala vanu ulogu u stalnoj «rekomodifikaciji rada» - pruanjem kvalitetnog obrazovanja, adekvatne zdravstvene usluge, pristojnih stam- benih uvjeta i zdravstvenog osiguranja siromašnih – «drava blagostanja» osigurala je stalnu dostavu radnika za kapitalistiku industriju. Kako je kapitalistiki nain proizvodnje ovisio o stalnoj kupovini rada (radne snage), «drava blagostanja» je odravala «priuvnu vojsku» radne snage u stanju pune i stalne spremnosti za «djelatnu slubu». No porast te «priuvne vojske rada» i globalizacija kapitalizma ( u suv- remenom smislu) dovela je do stanja da taj «suvišak rada» više nije roba (nema vrijednost u smislu kupovanja i plaanja), ne zbog moebitnog nedostatka kvalitete ve iz jed- nostavnog razloga nedostatka pot- rebe. Mogua potranja radne snage na lokalnim trištima rada usmje- rena je ka povremenim i fleksibilnim oblicima zaposlenja koji nisu u skla- du s obrazovanom radnom snagom koju je generirala «drava blago- stanja». «Priuvna vojska radne snage», i troškovi njenog odra- avanja za aktivnu slubu danas su globalni, dok su sve dravne bene- ficije, kao i sam autoritet drave, lokalni. «Stari nain» dravne po- moi, za širenje i osiguranje kapitala u suvremenim društvenim i ekono- mskim uvjetima, postaje nevaan. Ukratko, interes poslovanja (profit) donosi «relokaciju» mjesta poslova-
nja (u potrazi za jeftinijom radnom snagom), ostavljajui lokalnu «priuv- nu vosku radne snage» bez ikakve mo- gunosti budueg zapošljavanja. No lo- kalni radnici su ujedno i lokalni pot- rošai, što dodatno komplicira mogu- nosti razvoja lokalnih gospodarstava. Razvoj potrošakog društva i jedne specifine kulture ivljenja (potrošake) u konanici dovodi do toga da graani kojima je zajednica (drava) pomogla u izdizanju iz poetne nepovoljne si- tuacije ne samo da tu pomo više ne trebaju, ve usvojenim potrošakim obrascima ivota rastvaraju cjelokupnu koncepciju pomoi. Drugim rijeima, «afirmativno djelovanje» (drave) po- moglo je vlastitoj propasti. U nastavku Bauman navodi klasifi- kaciju radnika na suvremenom trištu Roberta Reicha koji razlikuje etiri tipa radnika: 1. «simboliki manipulatori» (promotori, trgovci idejama, oglašivai i sl.); 2. «edukatori» (na svim pod- rujima, djelatni u reprodukciji atrak- tivnog rada u smislu ponude i pot- ranje); 3. «radnici osobnih usluga» (uglavnom prodavai) i 4. «rutinski radnici» (povezani s tradicionalnim nainom industrijske proizvodnje). Radno mjesto i u uvjetima suvremenog kapitalizma predstavlja izvor resursa za ivot, no više ne predstavlja izvor smisla ivota. Nadalje, u smislu sve izraenije fleksibilizacije rada dolazi do paradigmatske promjene gdje se pojam i stanje «nezaposlenosti» mijenja u po- jam i stanje «suvišnosti». Porast siromaštva logiki oznaava i ne- efikasnost radne etike. No ukoliko se ta neefikasnost radne etike prikazuje kao posljedica nerazumijevanja i neposluha
recenzije i prikazi
367 367
spram osnovnih zapovijedi radne etike, onda se ta propast moe obrazloiti ili moralnim nedostacima ili kriminalnim intencijama onih koji su siromašni. Time se otvara mogunost kriminalizacije siromašnih. Izmeu ostalog, povezivanje siro- maštva i kriminala otklanja moralne obveze prema siromašnima. U treem poglavlju Bauman analizira «budunost novog siromaštva», uz uvodnu napomenu kako postoje mnogi naini bivanja ljudskim bi- em, a svako društvo konstruira i bira one koje e tolerirati i one koje nee tolerirati. Bauman pri kraju ove knjige saima povijesni pregled per- cepcije siromaštva i siromašnih, od srednjeg vijeka do danas, istiui pri- tom kako siromašni danas nemaju nikakvu društvenu ulogu, posebice ne u smislu poeljnosti, ili potreb- nosti. Podsjetimo, u razdoblju sred- njeg vijeka siromašni su bili oznaeni kao «djeca Boja», a pomo siromaš- nima bilo je jedno od sredstava «spasa». Patnje siromašnih bile su oznaka «izvornog grijeha» ovjean- stva i prilika za iskupljenje, siroma- šni su bili «Boji dar» ostalima koji nisu bili siromašni. Razvojem mo- dernog društva i procesom «rašara- vanja svijeta», te razvojem radne etike, siromašni postaju prijetnja društvenom poretku i kriterij odre- ivanja norme («normalnosti»). Krš- anska etika pomoi postala je nepotreban teret u svijetu indi- vidualne odgovornosti kojim domi- nira ideologija «jednakih šansi». Daljnjim razvojem modernog druš- tva, i posebice koncepta «drave blagostanja», koju izmeu ostalog
karakterizira usmjerenost na socijalno osiguranje i pomo, siromašni postaju «priuvna vojska rada». Pretvaranje «siromašnih sadašnjice» u «radnike budunosti» imalo je i politikog i ekonomskog smisla. Sluilo je kao jedan od pokretaa ekonomije teme- ljene na industrijskoj proizvodnji, te kao imbenik socijalne integracije. No u potrošakom društvu postmoderne, ili kasnog moderniteta, ništa od nave- denog više nema svoju smislenost. Siromašni postaju potpuno beskorisni jer ne mogu sudjelovati u dominan- tnom potrošakom obrascu ivota. Ne- dostatak bilo kakve društvene uloge siromašnih u društvu potrošaa poslje- dino vodi nedostatku bilo kakve mo- ralne obveze tog društva spram siro- mašnih. Stoga je nuno da ti siromašni budu «nevidljivi» («dobar siromah je nevidljivi siromah»). U vremenu domi- nacije «individualnih utopija», subjekti- vizirane ideologije izbora i neumorne zaluenosti «novim stvarima» za potrošnju, jedino bitna promjena u sustavu vrijednosti moe, izmeu osta- log, donijeti i drugaiji odnos prema siromašnima. Na samom kraju Bauman navodi dio iz intervjua s Corneliusom Castoriadisom kojeg su pitali: «Što dakle vi elite, promijeniti ovje- anstvo?». Castoriadis je odgovorio: «Ne, ve nešto puno skromnije. elim da se ovjeanstvo promjeni, kao što je to ve uinilo nekoliko puta».
Krunoslav Nikodem
Culture and Politics in the Age of Digital Machines.
Duke University Press, Durham and London, 2006. 303 str.
Kada analiziramo razvoj informacij- skih tehnologija i medija openito, te njihov sociokulturni status i utjecaj, onda je Mark Poster, profesor povi- jesti, te filma i medija na Kalifornija Sveuilištu u Irvineu, svakako jedan od onih autora koje moemo oznaiti neizostavnima. Njegova nova knjiga, «Informaciju molim. Kultura i poli- tika u doba digitalnih strojeva», anali- zira društvene i kulturne uinke elektroniki posredovanih informa- cija. Sadraj knjige podijeljen je na tri dijela – u prvom dijelu analizira se odnos globalnih politika i novih me- dija; tema drugog dijela je kultura di- gitalnog jastva, a trei dio analizira ulogu digitalnih roba u svakodnev- nom ivotu. Uvod oslikava pria o tome kako se u vrijeme prije digitalnih mobitela, in- terneta i sl. informacije, izmeu osta- log, moglo dobiti pomou telefonskih operatera, jednostavnim zahtjevom «molim informaciju». U potrazi za tim vremenima Poster je na internetu pronašao sljedeu priu anonimnog autora: «Jedno od prvih sjeanja mog ranog djetinjstva jest stari telefon mo- ga oca, obješen na zid. U stvari, to je bio jedan od prvih telefona u našem susjedstvu. Iako sam bio premali da bih dohvatio telefon, uivao sam slu- šajui majku kako razgovara, a us- koro sam otkrio kako unutar tog pre- krasnog ureaja ivi nevjerojatna
osoba. Njeno ime bilo je «informaciju molim», i znala je gotovo sve što se uope moglo znati. Moje prvo osobno iskustvo s tim «duhom u boci» bilo je kada sam ekiem ozlijedio prst, a ro- ditelji nisu bili kod kue. Bol je bila strašna, no nije imalo smisla plakati jer nikoga nije bilo kod kue, a tada sam se sjetio telefona, podigao slušalicu i rekao «informaciju molim». «Duh u boci» us- koro se javio i ja sam se poalio na ozljedu prsta. Nakon kratkog razgovora dobio sam upute kako lijeiti ozlijeeni prst, a od tada sam zvao «informaciju molim» skoro svaki dan zbog razliitih stvari (od pomoi pri uenju mate- matike, zemljopisa, do toga što moj novi kuni ljubimac jede). Primjerice, pitao sam kako se «speluje» rije «fix» i sl. Sve se to dogaalo u malom gradiu na sje- verozapadu SAD-a. U mojoj devetoj go- dini preselili smo se u Boston, a meni je puno nedostajala moja prijateljica iz tog starog, drvenog telefona. Kako sam odrastao sjeanje na te dogaaje ostalo je trajno, i sve sam više cijenio strpljivost i razumijevanje te «osobe iz telefona». Prije nekoliko godina bio sam na slu- benom putu u tom dijelu SAD-a, i imao sam nešto vremena izmeu dva leta, te sam odluio nazvati telefonskog ope- ratera u mom rodnom gradiu. Rekao sam «informaciju molim» i zaudo, uo sam poznati glas kako izgovara rije «informacije». Iznenaen, i bez prip- reme, nisam znao što rei, te sam upitao: «Kako se «speluje» rije «fix»?» Nakon due pauze, poznati glas je rekao: «Mislim da ti je do sada prst ve za- lijeen». Rekao sam: «To si stvarno ti». I ispriao joj koliko su mi njeni odgovori znaili, a ona je meni rekla koliko su joj moji pozivi znaili, posebice jer nikada
recenzije i prikazi
369 369
nije imala djece. Pitao sam je mogu li nazvati ponekad, a ona je potvrdno odgovorila i dodala: «Samo trai Sally». Tri mjeseca nakon toga po- novo sam bio u tom dijelu SAD-e i nazvao sam taj broj, no javio se neki drugi, nepoznati glas. Pitao sam gdje je Sally, a glas je pitao jesam li njen prijatelj. Odgovorio sam: «Da, vrlo stari prijatelj». Na to sam dobio odgo- vor da je Sally ve due vrijeme bila bolesna i da je preminula prije ne- koliko tjedana. Tuan, htio sam ve spustiti slušalicu, kada me glas upitao jesam li ja Paul. Odgovorio sam po- tvrdno, a glas je rekao kako mi je Sally ostavila poruku u sluaju da na- zovem. Poruka je glasila: «Reci mu da još uvijek tvrdim kako ima i drugih svjetova za pjevanje»». Kroz ovu priu Poster pokušava pri- kazati promjene u informacijskim te- hnologijama, jer, izmeu ostalog, «in- formaciju molim» je nekada bila osoba, a danas je stroj. Poster u uvodu istie kako ga zanima kulturno zna- enje prijelaza informacije od ljudi ka strojevima, promjena u prirodi same informacije, te nain na koji ta infor- macija posreduje i stvara odnose iz- meu ljudi i strojeva. Poster smatra da kulturalna teorija do sada nije do kraja uspjela obuhvatiti implikacije novih medija na konstituiranje poje- dinanog jastva i kulture openito. Na poetku Poster istie kako se in- formacija sve više pojavljuje u sloe- nom odnosu ljudi i strojeva, te kultura više ne moe biti prouavana odvojeno od tehnologije. Stoga mnoge dugotrajne pretpostavke ka- rakteristine za moderno društvo zahtijevaju reviziju, primjerice da je
kultura u svojoj biti nacionalna. Lokalna vjerovanja, vrijednosti i naini djelova- nja više se ne mogu promatrati kao ap- solutni ili kao ekskluzivni. Lokalno sve više postaje relativno, a globalno sve više postaje univerzalno. No to univer- zalno, za razliku od ranijih odreenja, bit e sastavljano od heterogenih glo- kalnih fragmenata. Primjerice, kulturni objekti (tekstualni, zvuni, slikovni) na internetu postoje u digitalnoj domeni koja je «svagdje odjednom». Ti su ob- jekti odvojeni od svog izvorišta, ili proi- zvodnje, te odmah ulaze u prostor koji nema specifino teritorijalno ucrtavanje. Kao rezultat toga, internet konstituira distribuiranu kulturu, heteroglosiju koja pokriva «virtualnu» Zemlju. Kulturni objekti u novim medijima odvojeni su od svojih društava, a njihov smisao moe biti spoznat jedino unutar medija u kojem postoje (kibernetikog pros- tora). Internet omoguava planetarno prenošenje kulturnih objekata preko svih kulturnih granica, s vrlo malo «smetnji». Komunikacije se danas šire s digitalnom preciznošu. Kibernetika teorija u potpunosti se ostvarila u inter- netu, i strojevi i ljudsko tijelo djeluju na okoliš kroz preciznu reprodukciju in- formacije i signala u beskrajnoj povrat- noj spregi koja prilagoava promjene i neoekivane dogaaje. U nastavku Poster analizira hermeneu- tiku vrijednost postkolonijalnih studija, te postavlja hipotezu da umnoavanje globalizacijskih procesa oznaava opa- danje samog koncepta postkolonijaliteta i njegovu promjenu i ulazak u širi fe- nomen globalizacije. Iako naslijee Za- padnog imperijalizma još uvijek postoji u mnogim dijelovima svijeta, prije svega u institucionalnim oblicima ostalim iz
recenzije i prikazi
370 370
imperijalistikog doba i elitama koje je to vrijeme generiralo; iako u mno- gim sluajevima kolonizirani narodi u razdoblju Zapadnog imperijalizma (1500-1950) još uvijek «ispaštaju» zbog nepovoljnih odnosa prema SAD-u i Europi, Poster smatra da se sadašnje stanje procesa globalizacije, oznaeno širenjem moi transnacio- nalnih korporacija, najbolje moe ra- zumjeti ne sa stajališta post- kolonijalizma, ve sa stajališta koja tee odmaku od oblika dominacije. U tom smislu Poster ukazuje na ne- dostatke osnovnih postavki post- kolonijalnih (kolonijalnih, neokoloni- jalnih) teorija, kao što je primjerice re- dukcionistiki dualizam odnosa «ko- lonizator-kolonizirani». Pritom navo- di Stuarta Halla koji istie kako valja razumjeti da je i «uspon Zapada glo- balna pria» u kojoj prevladavaju meusobni, a ne jednostrani, utjecaji. Poster istie da se migracije «nezapa- dnjaka» na Zapad, širenje zapadnih roba i obrazaca potrošnje na «neza- pad», i razmjena kulturnih dobara iz- meu Zapada i drugih dijelova svijeta ne moe jednostavno «smjestiti» u kategoriju odnosa «kolonizator – ko- lonizirani». Kritizirajui Bhabhin kon- cept «hibridnog postkolonijalnog sub- jekta», prije svega zbog zanemari- vanja utjecaja novih medija na konsti- tuiranje «tipova hibridnosti», Poster se okree Appaduraiu koji istie kako doba globalizacije moe upravo ko- ristiti «koloniziranima» u smislu mi- gracija. Medijski posredovani ima- ginarij koji nadilazi nacionalni prostor jedan je od kljunih imbenika u tim migracijama. «Postkolonijalne» teorije ovisile su o «stabilnoj geografiji
nacija» i asimetriji odnosa izmeu Zapada i «ostatka svijeta», no u doba globalizacije utemeljenje politikog u naciji postaje, barem djelomino, prijeporno. Posterovo oslanjanje na Appaduraia prije svega proizlazi iz injenice da Appadurai, za razliku od drugih na- vedenih autora koji se bave slinom tematikom, više panje posveuje medijima. Posebice stoga što tehnologije medija (Appadurai to naziva «media- scape») rastvaraju uvrijeene koncepcije teritorija. U tom smislu i kulturni objekti se restrukturiraju na naine unutar kojih lokalni konteksti gube svoju «mo familijarizacije». Lokalne prakse više nisu ekskluzivni temelj za oblikovanje individualnih identiteta. U kontekstu globalnih medija u podruju kulture javljaju se novi tipovi «nesvjesnog». Kako je poznato, pitanje «nesvjesnog» razvija se u psihoanalizi (Freud), a kas- nije se širi na podruje lingvistike (Lacan), politike (Jameson), kulture (MacCannell) itd. No ono što razlikuje «medijsko nesvjesno» od drugih pod- ruja jest injenica da mediji pred- stavljaju tehnologiju, odnosno infor- macijske strojeve. Psihiko, politiko ili kulturno «nesvjesno» odnosi se na pod- ruje ljudskih odnosa, suprotno tome, «medijsko nesvjesno» ukljuuje «dimen- ziju stvari». Poster istie kako u «me- dijskom nesvjesnom» dolazi do nove konstrukcije subjekta i objekta koju on naziva «ljudostroj». Mediji strukturiraju jastvo unutar same komunikacije (slino jezinom struk- turiranju jastva). Za Postera, vano pitanje je kako globalno umreeni komunikacijski sustav «nesvjesno» utjee na nove konfiguracije subjektivnosti korisnika. U
recenzije i prikazi
371 371
tom smislu vano je uzeti u obzir višestruku «prirodu» interneta, postojee društvene i kulturne oblike koji su utjecali (i na koje je utjecala) «digitalna kultura», te odnose ne- zapadnih kultura prema internetu. Nadalje, Poster navodi da odgovor na pitanje interneta kao tehnologije moi nesvjesne konstrukcije subjekata ovisi o odreenim aspektima globalnih komunikacija i odreenim pod- rujima društvenih i kulturnih praksi. Medijski uinak globalnih mrea vrlo je razliit, od korisnika srednjih godina koji kupuje/prodaje dionice, do korisnika mlaih godina koji je ukljuen u neku od popularnih «on- line igara». Materijalna specifinost globalne raunalne mree konstituira pozicije subjekta u jednoj, do sada nevienoj, planetarnoj javnoj sferi. Digitalna «priroda» pozicija subjekta na internetu i digitalna obiljeja «kulturne transmisije» predstavljaju osnovne uvjete koji odreuju kon- figuraciju te javne sfere. Poster smatra da ta digitalna javna sfera ne destabilizira toliko komunikaciju «li- cem u lice», koliko utjee na konstrukciju subjekta (kroz samu specifinost svog medija) na nain koji je razliit od usmenog ili pis- menog modela konstituiranja jastva. U digitalnom mediju oblikovanje sub- jekta postaje zadatak inherentan kulturnoj razmjeni, i to na planetarnoj razini. U nastavku Poster analizira «infor- macijsko carstvo» SAD-a, te istie ka- ko odreivanje strategije otpora pre- ma moi SAD-a mora poeti s prizna- vanjem te moi. Napomena se, prije svega, odnosi na medijski prostor
unutar SAD-a gdje javne rasprave zanemaruju tu mo i time posredno doprinose agresiji u «ime demokracije». Zatim se Poster vraa na temu spajanja ljudskog i strojnog, uz obrazloenje smisla tog spajanja koje on ne vidi u smislu «produetka» (strojne proteze ljudskoga), ili u nekom drugom strojnom dodatku ljudskom biu, ve u intimnom preklapanju koje e konsti- tuirati suelje izvan binarnosti odnosa subjekt-objekt. Pritom nudi tri argumenta o spajanju umreenih digi- talnih informacija i ljudi: Prvo, to je razvojni, neizbjeni i središnji aspekt globalizacije; Drugo, ono sadri brojne izazove i resurse za još opasnije oblike moi i Tree, ono prua i mogunosti otpora u smislu razvoja decentra- liziranih, multikulturalnih globalnih mrea. U daljnjoj analizi Poster odreuje razliku materijalnog i vir- tualnog, te društvene posljedice razvoja «virtualne kulture», posebice u smislu promjena u «mehanizmima moi». Tako navodi Hardta i Negria koji pojavu Carstva, izmeu ostalog, tumae pro- mjenom u mehanizmima moi, od dru- štva discipline prema društvu kontrole. Pritom oekivano referira Foucaulta i Deleuzea. Ukratko, sociokulturni razvoj društva od tradicionalnog ka moder- nom i onda kasnom modernitetu (post- moderna) moemo promatrati kao pri- jelaze od društva discipline ka društvu kontrole kojeg onda mijenja društvo zabave. U posljednjem dijelu prvog poglavlja Poster, pozivajui se na Baudrillarda, otvara jedno od brojnih prijepornih pi- tanja suvremenog svijeta, ono o ljuds- kim pravima koja u kontekstu globali- zacije sve više postaju legitimacija
recenzije i prikazi
372 372
hegemonije Zapada, posebice SAD-a, nad ne-zapadanim svijetom. U tom smislu ponovo upozorava na vrlo skoru potrebu stvaranja politike doktrine koja bi ukljuivala i prava ljudsko-strojnog suelja. Drugim rije- ima, ini se kako je stvaranje «inteli- gentnog Drugog» (u smislu umjetne inteligencije, klona ili nekog oblika kiborga) neizbjena posljedica razvoja (bio) znanosti i tehnologije, te se, iz- meu ostalog, postavljaju i pitanja prava tih «umjetnih bia» (vidjeti au- torov lanak «Ljudsko-konana gra- nica. Biotehnologija (ra)stvaranja i dolazak poslijeljudskoga» koji izlazi u novom broju Filozofskih istraivanja). U drugom poglavlju («Kultura digi- talnog jastva») Poster na poetku analizira sve prisutniju pojavu «krae identiteta». S tim u vezi postavlja pi- tanje nije li, u toj pojavi identiteta kao subjekta krae, sama priroda identi- teta dovedena u pitanje? Ukoliko identitet moe biti ukraden, kao primjerice automobil ili kreditna kar- tica, onda on mora biti nešto kao dio privatnog vlasništva, nešto što se moe materijalno posjedovati. U tom sluaju, naglašava Poster, nuna je rekonstrukcija koncepcije identiteta kao istovremeno i subjekta i objekta. Pritom je ipak jasno kako je u sluaju «krae identiteta», kao prvenstveno karakteristike 21. stoljea, rije o krai informacija. Naravno, takav oblik krae ne bi bio mogu bez uspostave novih odnosa izmeu ljudi i «infor- macijskih strojeva». Otvaranje mogu- nosti «krae identiteta» povezano je s prijelazom utemeljenja pojedina- nog jastva iz tijela (i svijesti) u digi- talnu bazu podataka. Kolokvijalno
reeno, ljude više ne odreuje ono što oni misle, osjeaju, vjeruju i/ili kako izgledaju i sl., ve prije svega ono što je o njima zapisano u raunalnim bazama podataka. Plastian prikaz moguih neugodnosti takvog stanja dan je pri- mjerice u filmu «Mrea» iz 1995. godine (Sandra Bullock u glavnoj ulozi). To je bila godina planetarnog širenja isto tako planetarne mree (interneta), no «krae identiteta» (ili preciznije reeno, iden- tifikacijskih podataka) u širem smislu javljaju se nešto kasnije. Prijelaz iz modernog u društvo kasnog moder- niteta izmeu ostalog oznaava i razvoj raunalne tehnologije i bioznanosti, koji pak bitno utjee na percepciju samog identiteta. Modernistiko razrauna- vanje izmeu svijesti i/ili tijela kao primarnih «nositelja» identiteta zamje- njeno je digitalnim bazama podataka i DNA analizom. U nastavku Poster analizira društveni utjecaj novih medija, posebice stoga što mnogi kritiari u tom smislu istiu narušavanje moralnih osnova društva. Naznaena analiza dolazi do punog izraaja u pitanjima medijskih sadraja koji su namijenjeni djeci. Poster navodi rezultate jednog istraivanja iz 1999. godine koje je, izmeu ostalog, pokazalo da jedna etvrtina djece u dobi od dvije do etiri godine ima televizor u svojoj (spavaoj!?) sobi (podaci za SAD-e, na alost bez podrobnijih podataka o uzorku i metodologiji istraivanja). Jasno je da sve više djece u sve ranijoj dobi ima sve više razliitih medija u svojim sobama. Posljedice takvog «me- dijsko-socijalizacijskog okruenja» su takoer sve jasnije i vidljivije, i u druš- tvima koja su na nešto niem stupnju socioekonomskog razvoja od SAD-a. U
recenzije i prikazi
373 373
brojnim primjerima medijskih sadr- aja «za djecu» izdvojit emo jedan, kojeg osobno smatramo para- digmatskim primjerom «svijeta koji dolazi», a to su naravno Teletubbies-i. Serija izvorno nastaje 1997. godine u produkciji BBC-a, a u SAD-e dolazi godinu dana poslije kao prvi televizij- ski program namijenjen djeci u dobi od godinu dana. Od tada mnogo kri- tika je izreeno i napisano «protiv» Teletubbiesa, od toga da potiu na usvajanje potrošakih obrazaca i- vota, do toga da slave homoseksualne ivotne stilove. Poster pak istie za- nimljivost televizijskog zaslona na svakom teletubbiesu, kao primjer stroja u stroju, te navodi kako ta se- rija, kroz posredovanje stroja, pre- zentira djeci strukturu njihovih vla- stitih elja. Umjesto pria o tome što bi bilo «kad bi drvee hodalo» danas imamo prie o tome kako «teletu- bbiesi hodaju Zemljom». Prirodni zakoni entropije, umnogome potpo- mognuti ljudskim (ne)djelovanjem vode izumiranju drvea, no za sada nije jasno što bi moglo potaknuti «izumiranje teletubbiesa»? Vjerojatno neki programirani bioip namijenjen još neroenoj djeci? Moda ipak ta usporedba, izmeu drvea (kisik kao osnova ivota) i teletubbiesa (potroš- nja kao osnova ivota), i nema previše smisla, barem za sada (dok se ljudski ivot još uvijek ivi ljudskim tijelom i sviješu). U treem poglavlju Poster analizira razliite sociokulturne i politike pos- ljedice razvoja digitalne kulture. S tim u vezi istie kako umreena rau- nalna tehnologija sueljava ovjean- stvo s dramatinim izborom izmeu
kontrole u Orwellovom smislu i daljnje demokratizacije kulture. Pritom pak zaboravlja na sve eše spominjanu Huxleyevu viziju «vrlog novog svijeta». Nadalje, Poster istie kako u visoko teh- nologiziranom svijetu ipak postoji mo- gunost otpora, koju on pronalazi u svakodnevnom ivotu. Obrazloenje te mogunosti Poster vidi u injenici da svakodnevni ivot i nema neki odreeni status u dominantnim poretcima poli- tike i ekonomije. Smatramo da je tu u krivu, jer upravo je svakodnevica os- nova novog ekonomskog i politikog poretka (u smislu svakodnevne potroš- nje i politike pasivnosti). Naravno da je takva tvrdnja redukcionistika i zahti- jeva šire obrazloenje, prije svega jer na- znaeni odnosi nisu nimalo jedno- znani. Primjerice, teško je ozbiljno tvr- diti da demokratskim poretkom razvije- nog Zapada u potpunosti dominira politika pasivnost graana, prije bi se moglo rei da je primjetno prisutna «si- mulacija politike aktivnosti», esto puta oko tema i problema koji su «me- dijski vani» (da ne kaemo «medijski konstruirani»). Na kraju, Poster istie kako se u digital- noj kulturi javlja nova kontradikcija suvremenog kapitalizma, ona izmeu imperativa prodaje (digitalnih) roba i zaštite privatnosti (informacije).
Krunoslav Nikodem
Berghahn Books, New York, Oxford, 2007., 261 str.
Od Bruntland izvještaja (1987.) koncept odrivog razvoja postao je dominan- tna razvojna i ekološka vizija, ali i is- traivaka paradigma. Meutim, popularnost koncepta izazvala je ne samo lavinu kritika ve i niz konfli- kata izmeu razliitih aktera (znan- stvenika, aktivista, dravne biro- kracije) i disciplina oko definicije odrivosti i odrivog razvoja. I dok tehnicistika perspektiva inzistira na tehnikim rješenjima okolišnih prob- lema, humanistike perspektive uka- zuju na politika rješenja. Urednik zbornika, Carl A. Maida, u Uvodu ustvruje da koncept odrivosti zah- tijeva da se socijalni, ekonomski i okolišni faktori unutar ljudskih zaje- dnica promatraju i razumiju interak- tivno i sistematino. Iz toga slijedi vaan uvid u povezanost odriva ra- zvoja i lokalnih praksi – svaka zajed- nica ima razliite potrebe i kvalitetu ivota. Usprkos lokalnim varijacijama, parti- cipacija graana predstavlja kon- stantu pokreta „odrive zajednice“. Tu se radi o formiranju novih par- tnerstava izmeu lokalnog stanovni- štva, drave, nevladinih organizacija i eksperata, s ciljem kreiranja i motre- nja indikatora odrivosti poput rada, stanovanja, zdravlja… Pritom je pre- sudan civilni angaman jer samo lo- kalni stanovnici nekog podruja imaju relevantna praktina iskustva i dolaze do vanih intuitivnih uvida. Idealni indikator odrivosti bio bi,
prema Maidi, „interaktivna mjera“ koja oznauje „koliko dugo i koliko dobro odreena crta kvalitete ivota ili zdravlja prirodnog sistema moe sebe odravati“ (str. 2). Takva mjera zahti- jeva jasnu definiciju granica i kapaciteta sistema, regije, zajednice. Maida istie teoriju holistikog planiranja koja prepoznaje veze izmeu ekoloških principa (konzervacije, biodiverziteta i restauracije) i socijalno-znanstvenih principa (ljudska mjerila, socijalna pravinost, ljudski razvoj), ali takoer naglašava da se ideja odrivosti vraa ideji regije kao platformi i razuma i demokracije. Regionalna kultura osigu- rava diverzitet praksi za graane ali i lokalne perspektive koje oblikuju perso- nalne identitete. To iskustvo raa kolek- tivni identitet i „ekologiju javnih sim- bola“ koja zajednici pomae pri defi- niranju mjesno centriranih etikih i estetskih normi. U konanici to e rezul- tirati neposrednim i spontanim for- mama interakcije. Dakle, s onu stranu univerzalistikih prosvjetiteljskih pret- postavki, inzistira se na lokalnim zna- njima koja nisu vezana samo uz ruralni ve i uz urbani ivot. Za razumijevanje radova u zborniku kljuan je i bioregionalistiki koncept baziran na ekološkim principima i tradi- cijama vernakularne kulture. Bioregio- nalisti zamišljaju pravednije odnose izmeu ljudskih i prirodnih sistema kroz reorganiziranje društva oko zajed- nikih ekosistema ili bioregija na te- melju principa odrivosti. Mnogi autori pozivaju na „oporavak zajednikosti“ kao sredstvo spašavanja lokalne za- jednice kroz direktno ukljuivanje ljudi u mreu prirodnih resursa. To je mo- gue pomou revitalitiziranja osjeaja
recenzije i prikazi
375 375
graanstva (citizenship) baziranom na zajednikom upravljanju hranom, vodom, tlom i energetskim resursima. Zajednice mjesta (communities of place) stvaraju veze izmeu ljudi, njeguju osjeaj blagostanja i osiguravaju elastinost u krizama. Zbornik se sastoji od tri cjeline – Local and Global Knowledge; Local Practices: Adaptive Strategies and State Responses; Social Capital, Civic Engagement, and Globalization – od kojih svaka uklju- uje etiri rada. Prvi dio obuhvaa radove koji se bave konfliktima izmeu lokalnog i glo- balnog znanja, a zapoinje radom Claudea Raynauta, Magde Zanoni, Angele Ferreira i Paola Lane pod na- zivom Sustainability: Where, When, for Whom? Past, Present, and Future of a Local Rural Population in a Protected Natural Area (Guaraqueçaba, Brazil) u kojem ne samo da se provodi kritika analiza ideje odrivosti ve se poka- zuje kako i kada se odrivost primje- njuje na odreenu lokalitetu u svrhu zaštite i prezervacije okoliša i lokalnih kultura. Na temelju studije sluaja u Guaraqueçabu, u kojoj se vide prom- jenjivi odnosi izmeu šume i rezidu- alne populacije, autori pokazuju raz- like i kontradikcije izmeu razliitih koncepcija odrivog razvoja apli- ciranog na lokalnom nivou. Iz tih razloga, smatraju autori, odrivost ne moe biti etablirana na istim, unap- rijed gotovim kriterijima koji vode dugotrajnom stanju prirodnog i soci- jalnog ekvilibrija. Aljaska je amerika najvea drava, zemlja parkova i turizma ali i industrij- skog razvoja. Probleme koji proizlaze iz sraza lokalnih praksi seoskih
poslovnih korporacija (village-level busi- ness corporation) i dravne regulative u vezi zaštite divljine i obnovljivih resursa, propituje Thomas F. Thornton u tekstu Alaska Native Corporations and Subsistence: Paradoxical Forces in the Making of Sustai- nable Communities. Kada su na temelju Alaska Native Claims Settlement Act (ANCSA) 1971. male, odrive domoro- dake zajednice reorganizirane u profi- tno orijentirane korporacije, mnogi su predviali kako e korporativni kapitali- zam progutati njihove kulture i aimilirati ih u mainstream amerike ekonomije i društva. Nakon trideset godina autor, u kontekstu globalizacije, evaluira rezultate i baštinu ANCSA-e te unikatni korpora- cijski model i kulturu koja je alternativa transnacionalnoj korumpiranoj korpo- racijskoj kulturi. Fundamentalnu brigu za domišljanje, prikladno prepoznavanja i zaštitu zemlje kao domorodakog kulturnog resursa tematizirala je Johanna Gibson u Commu- nities Out of Place. Autorica na aus- tralskom primjeru pokazuju tenzije izme- u domorodakih, komunalnih vrijed- nosti i suverenosti razvijenih zemalja, te anksioznost nacionalne vlasti nad pri- rodnim resursima, pa predlae sistem zaštite i brige temeljen na zajednici kao cirkulaciji odnosa, meusobna prepo- znavanja lanova i samoregulaciji. Dario Novellino je u 'Talking About Kul- tura and Signing Contracts': The Bureaucra- tization of the Environment on Palawan Is- land (the Philippines) konstatirao kako na Filipinima legislativni zahtjevi i birokrat- ske procedure povezane s domorodakim zahtjevima nad zemljom i resursima ne kreiraju poticajnu okolinu za odrivu kulturu i prakse temeljene na zajednici. Stari, striktni kazneni protekcionizam
recenzije i prikazi
376 376
zamijenjen je jednako opasnim, na zajednici temeljenim programima upravljanja šumom. Domorodake zajednice više nisu naprosto delo- irane sa svojih teritorija ve su pozvane na nagodbe s dravom. Usprkos njihovim obeavajuim kara- kteristikama, dravni programi mogu pridonijeti eroziji sredstava za ivot i socijalne kohezije te negativnim efektima na fragilne šumske eko- sisteme. Novellino propituje konflikte vlade i nevladinih organizacija oko naina percipiranja i korištenja pri- rodnih resursa od strane tradi- cionalnih zajednica. Te probleme au- tor analizira pomou koncepta „kul- ture“ koji se spontano širio u Bataka i ostalih podruja Filipina, a blizak je nizu lokalnih pojmova. Radovi druge cjeline propituju lo- kalne prakse zajednica u tranziciji, s posebnim naglaskom na konflikte izmeu inovativnih adaptivnih stra- tegija koje koriste lokalne zajednice kako bi ouvale resurse i naine i- vota te regulativnih odgovora drav- nih agencija. „Svi su tako ranjivi“, izjava je koja ilustrira rašireno vjero- vanje meu maarskim aktivistima. Meutim, Krista Harper je uoila so- cijalne nejednakosti u okolišnim de- batama koje izlae u radu Does Everyone Suffer Alike? Race, Class and Place in Hungarian Environmentalism. Naime, nekoliko je environmentalista raskinulo trend predstavljanja okoli- šne problematike separirane od socio- ekonomskih i spacijalnih nejedna- kosti. Autorica na temelju istraivanja okolišne problematike, civilnih prava Roma i javnog zdravlja, pokazuje kako su grupe koje najviše pate zbog
izraenih socioekonomskih dispariteta osjetljivije i ranjivije na okolišnu degradaciju i bolesti. Na taj nain ona u raspravu uvodi politiku ekologiju ljudskog zdravlja te naznaava mo- gunost prevladavanja jaza izmeu oko- lišnih i romskih organizacija u Ma- arskoj. Istraujui Sabon Zongo, urbanu za- jednicu smještenu u ghanskom gradu Accri, Deborah Pellow je u Attachment Sustains: The Glue of Prepared Food, za- kljuila da su socijalne veze i njihov kulturalni sadraj, te spacijalizacija lokalnih praksi, intrinzine zadovo- ljavanju fizikih potreba i kvalitete ivota – elemenata fundamentalnih odrivosti zajednice. Rad se temelji na analizi interakcija socijalnih, ekonom- skih i okolišnih faktora u Sabon Zongu, konkretno na pripremanju i prodaji hrane. Zajednica odrava kulinarske tradicije vernakularne kulture ali i prihvaa nove tradicije i prakse. Stoga se autorica posebno osvrnula na kreolizaciju potrošnje hrane i utjecaj akulturacije i hibridizacije na socijalnom i spacijalnom organiziranju zajednice. Na samom poetku rada Globalization, Local Practice, and Sustainability in the High Plains Region of the United States Janet E. Benson je istaknula kako ru- ralne zajednice nisu sinonimi farmer- skih obitelji te se mogu razlikovati pre- ma kategorijama zaposlenja, tipa poljoprivrednog poduzetništva i etni- citeta. Ideja lokalne prakse postavlja niz pitanja – tko participira u regionalnoj kulturi; u kojem opsegu egzistiraju kolektivni identiteti te kako drava i nacionalne politike oblikuju lokalnu praksu… Efekti globalizacije utjeu na ruralne zajednice u SAD-u. Visoko
recenzije i prikazi
377 377
mobilni kapital privlai jednako mo- bilne ljudske populacije. Interakcije socijalnih, ekonomskih i okolišnih faktora autorica razmatra na sluaju jugozapadnog Kanzasa, centra uzgoja govedine i podruja u kojem ruralna populacija opada i postaje etniki ra- znolikija. Benson zakljuuje kako je evidentno da ruralna mjesta više nisu kulturalno ni socijalno homogena (klasa, generacija, etnicitet). Posljednji rad druge cjeline u koau- torstvu Barbare Yablon Maide i Carla A. Maide Quality of Life, Sustainability, and Urbanization of the Oxnard Plain, California propituje neka pitanja po- pulacijskog rasta i javne politike. Autori istrauju stavove stanovnika o uporabi zemlje i razvoju te percepciju rapidne urbanizacije poljoprivrednog podruja. Skupina informiranih rezi- denta i eksperata kreirala je indika- tore kvalitete ivota kojima su se mje- rile karakteristike ekonomije, socijal- nog blagostanja i okolišnog zdravlja. Autori istiu civilni angaman kao krucijalni faktor ovog procesa. Treu cjelinu ine radovi koji propi- tuju prakse poveanja socijalnog ka- pitala u lokalnim zajednicama te radovi koji kritiki raspravljaju o kulturalnim praksama potrošnje i samodostatnosti zajednice koja se nudi da pomogne lokalitetima u no- šenju s izazovima globalizacije. Ken- neth A. Meter u tekstu Linked Indi- cators of Sustainability Build Bridges of Trust opisuje kako su rezidenti ne- koliko zajednica u Minneapolisu, u suradnji s tehnikim ekspertima i pro- fesionalnim istraivaima, formirali novu formu urbanog partnertsva s ci- ljem adresiranja okolišnih problema,
zaštite od polucije te kreiranja novih globalno primjenjivih mjera. Karla Caser