PRvA SIntEZA KASnOAntIčKE POvIjEStI Bosne I HerCegovIne(dr. bego omerčević, bosna i hercegovina u vrijeme kasne antike, tuzla: off-set, 2010.)

Vrijeme kasne antike na prostorima današnje Bosne i Her-cegovine predstavlja jedno uistinu interesantno i po mno-go čemu osobeno historijsko razdoblje, odlikovano kru-pnim promjenama i burnim potresima. Do danas su u našoj naučnoj i stručnoj literaturi djelomično istraženi i obrađe-ni uglavnom pojedini segmenti kasnoantičke povijesti, ali je jedan cjelovit prikaz do sada nedostajao. Knjiga dr. Bege Omerčevića, profesora Starog vijeka na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, predstavlja jed-no upravo takvo djelo koje pruža objedinjenu sliku o spo-menutom razdoblju. Knjiga, inače, predstavlja izmijenjenu i dopunjenu doktorsku disertaciju autora, odbranjenu 2005. godine pred komisijom u sastavu: prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić sa Katedre za staru povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. Enver Imamović sa Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i prof. dr. Salih Kulenović sa Odsjeka za geografiju na Prirodno-matematičkom fakul-tetu u Tuzli).

osvrti, Prikazi i recenzije

✪

gračanički.glasnik.150 30

riječ

riječ • gračanički glasnik 30/15 • 151

Knjiga se sastoji iz sedam poglavlja. U prvom od njih, autor je dao širi osvrt na pi-tanje izvora i literature o problematici kasne antike na prostorima Bosne i Hercegovine, da bi u narednom poglavlju objasnio pojam i glavne osobine razdoblja kasne antike. Treće poglavlje se bavi periodizacijom kasne anti-ke. Iako većina autora početak kasne antike veže za kraj III. i početak IV. stoljeća, autor to – kada su u pitanju prostori Bosne i Her-cegovine – pomjera na sam početak III. sto-ljeća, obrazlažući to sa više argumenata. Pre-ostala četiri poglavlja obrađuju etničku sliku prostora Bosne i Hercegovine u vrijeme ka-sne antike, zatim privredu i privređivanje, naselja i komunikacije, te kulturne prilike (u okviru čega religiju i umjetnost).

Autor je razdoblju kasne antike pristupio analitički, obrađujući najvažnije segmen-te kasnoantičkog života i najvažnije procese tog vremena na prostorima Bosne i Herce-govine, ali knjiga u cjelini pruža jasan i re-lativno dobro osvijetljen sintetički uvid u cjelokupan historijski razvoj na tlu kasno-antičke Bosne i Hercegovine. U tom smislu,

ova knjiga predstavlja koristan doprinos na-šoj historiografiji, a također i sasvim dobru polaznu osnovu za buduća istraživanja nave-denog perioda.

Edin Šaković, prof.

novI prIlog zA povIJesT oDBrAne oD AgresIJe nA Bosnu I HerCegovInu(nihad halilbegović, diverzija u glavnoj pošti u sarajevu i telekomunikacijska deblokada bosne i hercegovine, sarajevo: vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2010.)

Premda po struci nije historičar, Nihad Ha-lilbegović, publicist i saradnik “Gračaničkog glasnika”, do danas je napisao i objavio više vrijednih knjiga sa historijskom tematikom. On je imao hrabrosti i volje da se upusti u istraživanje nekih tema u obradu kojih se ni mnogi profesionalni historičari očigledno nisu usuđivali da zađu, uključujući stradanje Bošnjaka u zloglasnom logoru Jasenovac ili pak stradanje regruta iz Bosne i Hercegovine u JNA početkom 1990-tih, a trenutno istra-žuje stradanje Bošnjaka u nacističkim logori-ma u Europi, kao i razmjere bošnjačkog stra-danja u okviru onoga što se u historiografiji označava kao Bleiburški zločin. Sve to bi, u nekom normalnom društvu, bio posao čita-vih istraživačkih instituta i sličnih ustanova. Kod nas je, međutim, očito sve prepušteno osobnoj inicijativi i entuzijazmu pojedinaca.

Nihad Halilbegović, pravnik po struci, jedan je od takvih pojedinaca, koji uspješno popunjava mnoge praznine u našoj historio-grafiji, a da pri tome još uspješnije izbjegava metodološke zamke u koje veoma često upa-daju oni koji se bave historijom, a nisu stručno osposobljeni historičari. Bilo da piše o temama sa distance istraživača ili pak i kao neposredni učesnik i svjedok, Halilbegović to uvijek čini bez pretenzija da “kaže konačnu riječ”. Nje-gov način pisanja je objektivan i sasvim rea-lan: ne upuštajući se previše u interpretacije i zaključivanje, njegov osnovni cilj jeste pri-kupljanje, obrada i navođenje činjenica i pru-

152 • gračanički glasnik 30/15 • riječ

žanje što veće količine podataka i historijskih vrela. Njegove knjige stoga često sadrže veliki broj izvora, objavljenih in extenso, veliki broj priloga, faksimila i druge dokumentarne gra-đe. Takvim pristupom i metodom, Halilbe-gović kao da poručuje historičarima po stru-ci: bujrum, odradio sam umjesto vas najveći i najteži dio posla, onaj istraživački i faktograf-ski; sada vi učinite ostalo.

Ovakav metodološki pristup je izražen i u najnovijoj Halilbegovićevoj knjizi koja problematizira jednu slabije poznatu, ali izuzetno značajnu epizodu u velikosrpskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. - 1995. i otporu koji je pružen agre-soru – telekomunikacijsku blokadu Bosne i Hercegovine, koja je započela još nasilnim zauzimanjem relejnih tornjeva, u ljeto 1991. godine, a kulminirala diverzijom i uništava-njem Glavne pošte u Sarajevu, kao i napore učinjene na telekomunikacijskoj deblokadi naše zemlje i ponovnoj uspostavi međuna-rodnih telefonskih veza.

Prvo, uvodno poglavlje ove knjige bavi se zbivanjima u Sarajevu 2. maja 1992. go-dine i napadom JNA i srpskog agresora na Predsjedništvo Republike Bosne i Hercego-vine. Bio je to, bez ikakve sumnje, ključni i presudni datum u ukupnoj odbrani od agre-sije na Bosnu i Hercegovinu, agresije koja je još davno prije toga pripremljena i započeta, na što se i autor osvrće. Zauzimanje radio-relejnih tornjeva u Bosni i Hercegovini, još u augustu 1991., a zatim i svi događaji koji su uslijedili, mnogima nisu bili dovoljni da shvate šta im se sprema. Dešavanja od 5. i 6. aprila u Sarajevu, na koja se autor također osvrće, najbolji su dokaz za to: nepregledne mase građana, u svoj svojoj naivnosti, sa za-stavama već propale bivše zajedničke države i slikama njenog davno umrlog vođe i dik-tatora, te parolama: “Dole nacionalne stran-ke!” i “Predajte vlast!”, puhale su u jedra ve-likosrpskom agresoru i tadašnjem glavnom oruđu velikosrpske agresije – Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Krvavo otriježnjenje je ubr-zo stiglo. Tih dana je, prema autorovoj evi-

denciji, poginulo 25 građana Sarajeva, čija su imena navedena u ovoj knjizi. Na tom spisku su i dva imena koja se obično u javnosti uzi-maju kao prve žrtve agresije u Sarajevu, a za-pravo – prve žrtve su pale još više od mjesec dana ranije, 2. marta 1992. godine, na dva različita mjesta u Sarajevu (Ramo Biber, na padinama Trebevića i maloljetni Kenan De-mirović na Kobiljoj Glavi).

Sve to su neki podaci koji su do sada bili malo poznati. A sve je to, uostalom, bilo samo uvertira u ono što će se dogoditi 2. maja 1992. godine, što je – kako rekosmo – presudan dan u ukupnoj odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. Bio je to dan kada zloglasni Niški specijalci vrše napad na Predsjedništvo i biva-ju zaustavljeni od skoro golorukih branitelja Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Bio je to dan kada je Sarajevo bespoštedno razarano i kada JNA zarobljava predsjednika Izetbegovića. Kao Gradski sekretar za odbranu, Nihad Ha-lilbegović je bio neposredni svjedok i učesnik svih tih zbivanja. O svemu tome, on ne govori samo u maniru memoariste, nego nudi i veliki broj izjava drugih očevidaca i učesnika, te ori-ginalnih dokumenata faksimile kojih donosi

riječ • gračanički glasnik 30/15 • 153

u ovoj knjizi. Prvo poglavlje knjige je zapra-vo uvod u drugo poglavlje, Diverzija u Glavnoj pošti u Sarajevu, koja je u podmetnutom poža-ru, u poslijepodnevnim satima, 2. maja 1992. godine, skoro potpuno izgorjela. Izjave očevi-daca i brojni službeni dokumenti do u detalje oslikavaju šta se tog dana desilo, a autor, tako-đer, oslikava daljnje napore u narednih neko-liko dana da se spasi ono što se spasiti može i da se uspostave prekinute telefonske linije ba-rem između ključnih ustanova u gradu. Zna-čajnu ulogu u tome je imao još jedan Gračan-lija, dipl. ing. Tarik Rešidbegović, koji se u Sarajevu zatekao kao republički poslanik.

Treće poglavlje knjige odnosi se na tele-komunikacijsku deblokadu Bosne i Hercego-vine, koja je u tom trenutku bila potpuno od-sječena od svijeta. Višemjesečni napori su bili okončani zahvaljujući pomoći Švicarske, koja je Bosni i Hercegovini na raspolaganje ustupi-la mobilnu zemaljsku satelitsku stanicu, obu-čivši domaće operatere. Sama stanica je, zbog opstrukcija tadašnje Tuđmanove vlasti u Hr-vatskoj (koja je u duhu karađorđevskih dogo-vora “aminovala” telekomunikacijskoj bloka-di naše zemlje), bila zadržana u Zagrebu, ali je na kraju, izravnom intervencijom Sjedi-njenih Američkih Država (koje su se ponovo dokazale kao jedini istinski prijatelj kojeg je naša zemlja imala među velikim silama), zrač-nim putem transportovana do Sarajeva. Prvo povezivanje Bosne i Hercegovine sa svije-tom, međunarodnim pozivnim kodom 387, ostvareno je 5. septembra 1993. godine, što se može uzeti kao dan telekomunikacijske de-blokade Bosne i Hercegovine.

Knjiga je na kraju dopunjena i velikim brojem dokumentarnih i slikovnih priloga, čineći na taj način veoma dragocjeno svje-dočanstvo o herojskom otporu agresoru i još jednoj pobjedi koja, iako nije ostvarena na bojišnici, nimalo po svom značaju ne zao-staje za nekim od najznačajnijih pobjeda koje su bosansko-hercegovački patrioti ostvarili u razdoblju 1992.-1995. godine.

Edin Šaković, prof

novA knJIgA o MuHAMeDu seIDu MAŠIću(izet mašić, život i djelo muhameda mašića, sarajevo: avicena, 2010.)

Muhamed Seid Mašić, rođeni Gračanlija, bio je čovjek ispred svog vremena. Bio je intelek-tualac u pravom smislu te riječi, bio je non-konformist i čovjek slobodna duha. Postao je žrtva totalitarnog komunističkog režima, ali još više nerazumijevanja malograđanske sre-dine u kojoj je živio i njezinog specifičnog palanačkog mentaliteta, nepovjerljivog i ne-prijateljski raspoloženog prema svemu i sva-kome ko se na bilo koji način izdigne iznad uobičajenih obrazaca razmišljanja i ponaša-nja. Istinska vrijednost Muhameda Mašića nije bila prepoznata za njegova života. Tre-balo je proći gotovo dva desetljeća od Maši-ćeve smrti pa da Gračanica sazna za sve ono što je Muhamed Mašić za svog života napi-sao i objavio. Tome je, uspit rečeno, izuzetan doprinos dao i časopis Gračanički glasnik.

Knjiga koju ovom prilikom predstav-ljamo je iz pera dr. Izeta Mašića, univerzi-tetskog profesora iz Sarajeva i sina rahmetli Muhameda Mašića. To je svojevrsna anto-logiju svega onoga što je do sada objavljeno od Muhameda Seida Mašića i o Muhamedu Seidu Mašiću. Pored opširnog osvrta na Ma-šićev život i djelo, tu su, na prvom mjestu, izvodi iz njegovih memoara (Moja publicistič-ka, naučna i umjetnička djelatnost, O naučnom tumačenju islama, O pjesništvu na arapskom jezi-ku, Kako sam proveo period okupacije od 1941. do 1945. godine i Moji stavovi), a također i Moje gledanje na velesile svijeta. Navedeni teksto-vi nisu samo interesantno štivo, nego imaju i značajnu historijsku vrijednost i historio-grafsku upotrebljivost. Dalje slijedi Pjesniš-tvo na bosanskom jeziku, Tarihi i Prepjevi poe-zije s arapskog na bosanski jezik, te Pjesništvo na arapskom jeziku, kao i pet članaka s područja islamskih nauka. Završno poglavlje ove knji-ge čini izbor članaka, priloga, osvrta i rado-va drugih autora koji su u raznim prilikama i u različitim publikacijama pisali o Muhame-

154 • gračanički glasnik 30/15 • riječ

du Seidu Mašiću (Ešref Kovačević, dr. Halim Mulaibrahimović, dr. Jusuf Žiga, dr. Huse-in Kulenović, Mehmedalija ef. Hadžić, Mu-stafa ef. Spahić, Aziz Kadribegović, Muhi-din Pelesić i Muhidin Pašić). Na kraju su, kao prilog, dati faksimili Mašićevih rukopisa, a knjiga je obogaćena i većim brojem fotogra-fija i drugih slikovnih priloga.

Sve u svemu, knjiga Život i djelo Muha-meda Mašića predstavlja vrijedan i koristan publicistički poduhvat koji na jednome mje-stu donosi najvažnije biografske podatke o ovom znamenitom Gračanliji, te najvažnija djela koja je on napisao, pa kao takva pred-stavlja značajan doprinos kulturnoj historiji Gračanice i njene okoline.

Edin Šaković, prof.

IZMEđu ODABRAnIH, ODABRAnI BIserI nAše nAroDne lIrske poezIJe(munib maglajlić, 101 sevdalinka, gradačac: bzk, 2010.)

Munib Maglajlić je rođen 1945. u Banjaluci. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sara-jevu, gdje je bio direktor Instituta za književ-nost. Postdiplomski studij iz književnosti, a zatim i doktorsku disertaciju o bošnjačkoj usmenoj baladi odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1994. radi na Od-sjeku za južnoslavenske književnosti Filo-zofskog fakulteta u Sarajevu, gdje je u zvanju redovnog profesora. Autor je desetak knjiga i više radova iz historije usmene književno-sti i kritike. Pisao je pretežno o bošnjačkoj usmenoj književnosti te priredio niz anto-logija i različitih zbornika sa tog područja. Od do sada objavljenih djela, ističemo slje-deća: Bibliografija radova o narodnoj književno-sti (1979.), Od zbilje do pjesme:ogledi o usmenom pjesništvu (1983.), Muslimanska usmena balada (1985.), Usmeno pjesništvo od stvaralaca do saku-pljača (1989.), Usmena lirska pjesma, balada i ro-mansa (1991). U ovom vremenu kada smo u situaciji da samo individualnim naporom po-jedinca, nažalost, možemo nešto više učiniti

u oblasti kulture (općenito govoreći), pojava drugog izdanja antologijske zbirke “101 sev-dalinka” koju je priredio prof. Munib Ma-glajlić (prvo izdanje izašlo u Mostaru sada već daleke 1978. godine), izuzetno je znača-jan događaj.

Zato napor KPZ “Preporod” Gradačac da ponovo odštampa antologiju “101 sev-dalinka” zavređuje svaku pohvalu. Ovo je knjiga koja nam donosi odabrane bisere iz bosansko-hercegovačke sehare sevdaha. Sa-stavljena je stručno i opremljena svom po-trebnom aparaturom (tekstovi pjesama, izvori i bilješke, rasprava sredina i vrije-me nastanka sevdalinke, rječnik, napomene i pogovor). U ogledu Vrijeme i prostor života sevdalinke koji prati izbor u knjizi “101 sev-dalinka”, autor je veoma precizno i jasno formulisao najbitniju bit sevdalinke. ““Sevda-linka, jedan od najreprezentativnijih žanro-va naše usmene književnosti i naše narodne umjetnosti općenito–mogla je nastati kada su istočnjački oblici življenja bili potpunije shvaćeni u onom dijelu stanovništva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specifične gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske četvrti–mahale, u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina, imale po-sebne prostore: ograđenu avliju sa kapidži-kom, bašču sa čardakom, ašik-pendžer i dru-go – riječju: kada se život počeo odvijati u onom ambijentu koji čini dobro poznata zbi-vanja u sevdalinci. Taj se proces nije mogao zaokružiti prije početka 16. stoljeća, a kako se u načinu života nije ništa bitno mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., može se smatrati da zlatno doba života sev-dalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se kao pjesma ni tada ne gubi, ali otada biva bitno narušena životna podloga u kojoj ova pjesma nastaje i traje kao vrijedna tradicijska tvorevina.” (Munib Maglajlić, 101 sevdalinka, BZK Gradačac 2010., 172)

Poslije austrougarske okupacije, nastupa preokret u svim sferama života na prostoru Bosne i Hercegovine. Posebno bolan prelom

riječ • gračanički glasnik 30/15 • 155

dogodio se u životu Bošnjaka. U novim hi-storijskim okolnostima, prodorom zapad-njačke kulture, običaja i društvenih konven-cija, zauvijek nestaju oni oblici života koji su pogodovali za nastanak i samoobnavlja-nje sevdalinke. Dolazak harmonike koja po-tiskuje pjevača, tamburu i saz u drugi plan, označava početak nekog drugog i drugačijeg života sevdalinke. Od tada, pa sve do danas, sevdalinka je u metaforičnom smislu (a ako hoćete i bukvalno) dijelila sudbinu naroda iz kojeg je i ponikla.

Pored sjajnog ogleda o sevdalinki (Vri-jeme i prostor života sevdalinke), u ovoj knjizi prof. Maglajlić nam otkriva kako je nasta-la, po svemu sudeći, prva sevdalinka na bal-kanskim prostorima, na predlošku potresne ljubavne priče s kraja 16. stoljeća o nesret-noj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Kli-sa i lijepe Splićanke Marije (Mare) iz poro-dice Vornić. To je, zapravo, prva sevdalinka na balkanskim prostorima koja je spašena od zaborava zahvaljujući zapisu savremenika tih zbivanja, ondašnjeg splitskog kneza koji je ovu zgodu opisao u sklopu svog redovnog službenog izvještaja Veneciji. (uvodni tekst pod naslovom O pjesnicima i pjevačima sevda-linke).

Od 101 sevdalinke u Maglajlićevoj zbir-ci, koje su znalački odabrane da ilustruju nje-gove stavove i analize, pažnju privlače nama dobro poznati naslovi: Ne čudim se mraku ni oblaku, Ja kakva je Đulbegova Kaduna, Ali-pa-ša na Hercegovini, Raslo brdo Bademovo, Drino vodo, živa žeđo moja, mujo đogu po mejdanu voda, Kaharli sam, večerala nisam, Vihor ružu niz po-lje nosaše, Alajbeg, malo gledanje, U baštici bunar voda, Bajram ide, Bajramu se nadam, Otkako je Banja Luka postala, U Gradačcu gradu bijelome, Tešanj gradu, moj veliki jadu, Zelen travo, ne ze-lenila se, Dva cvijeta u bostanu rasla. U njima se “opjevavaju” skriveni susreti i ašikovanje mladića i djevojaka, iskazuje se divljenje dje-vojačkoj iIi mladićkoj ljepoti, stihovi su pre-puni čežnje, neizvjesnosti, želje za ašikova-njem i udajom, odnosno ženidbom, govori se o ljubavnim strastima i jadima, o kletva-

ma i ponosu.Kako u životu “svako svoju pjesmu ima”,

u mom najužem izboru iz knjige “101 sevda-linka” počasno mjesto zauzima “Ali-paša na Hercegovini” – sjajna pjesma nad pjesmama, koju u zadnje vrijeme najbolje pjeva Hasiba Agić, pjevačica izvanrednih vokalnih mo-gućnosti i dometa.

Ali-paša na Hercegovini,L’jepa Mara na Bišću bijaše.Aj, koliko su nadaleko bili,Jedno drugom jade zadavali!Knjigu piše paša Ali-paša:“L’jepa Maro, bi li pošla za me?”S Bišća Mara njemu poručuje;“Da me prosiš, ne bih pošla za te,Da s oženiš, bih se otrovala!”Radi se, dakle, o jednoj savršenoj pje-

sničkoj formi i unutrašnjem lirskom naboju koji svojom silinom dotiče dimenzije antič-ke tragedije ili neke Šekspirove drame, radi se o višedimenzionalnoj poetskoj strukturi koja hoće da eksplodira od siline ljubavi zbog ne-mogućnosti te iste ljubavi. Iz te nemoguć-nosti plamti čežnja, iz te čežnje odbijanje, iz tog odbijanja – bol, otrov i žuč. Bolni para-doks: “Da me prosiš, ne bih pošla za te,/ Da s oženiš, bih se otrovala!” Pravo je čudo kako do sada još niko na tom predlošku nije stvo-rio libreto za operu, za veliki dramski tekst, scenario za film, ljubavni roman, pripovijest. Sve to stalo je u svega 12 stihova neprevazi-đene ljepote, u 12 rečenica jednog lirskog iskaza koji hoće da eksplodira od napetosti proturječnih osjećanja lirskog subjekta.

U tih 12 stihova stala je čitava jedna hi-storija, jedan socijalni i društveni milje, okvir jedne drame, jedna etnografija, proturječ-nost običaja, vjere, življenja, snaga ljubavnog osjećanja i nemoć da se prevaziđu apsurdne društvene prepreke i konvencije po cijenu sa-možrtvovanja. U tim stihovima, kako napi-sa Muhsin Rizvić, (129) “apsurd ljubavnog grča, unutrašnja suprotnost dostiže neslu-ćene napone i otkriva čitave svjetove svije-sti, mračnog nagona i podsvijesti, besmisao postojanja i postojanja uprkos toga, ljubavna

156 • gračanički glasnik 30/15 • riječ

čežnja koja se sama vraća i zadaje rane, koja ide za uništenjem i jednog i drugog bića, sa strastveno-bolnom slašću toga čina, te pr-kos ljubavnog zračenja koje postaje demon-sko osvjedočenje...” Sasvim dovoljno za je-dan psihološki roman ili uzbudljivu ljubavnu povjesnicu. I u ovoj kao i u mnogim drugim sevdalinkama, čežnja nosi sa sobom oštar bol jada “kada se duša raspusti i srce otvori prazninom nezajažljivom. Melankolija i su-mrak, noć i žudnja za ljubavlju i bol umira-nja od uzaludnosti stapaju se u jedinstveno osjećanje, koje probija iz dubine duše, ravno kobi.” (Muhsin Rizvić, O lirsko-psihološkoj strukturu sevdalinke, Panorama bošnjačke knji-ževnosti, Sarajevo 1994., 133).

Kada govorimo o sevdalinki, želio bih da istaknem da je u nauci već odavno uoče-no kako je gračanički kraj (s obzirom na bo-gatu i zanimljivu prošlost Gračanice, poseb-no u periodu osmanske vladavine, kada je bila i sjedište prostranog kadiluka) vrlo bogat po narodnom stvaralaštvu. Za Gračanicu se ve-zuje nekoliko poznatih sevdalinki (Gračani-cu voda oplavila, Gračanico, alaj si u doli, Djevoj-ke su rešediju pekle, Gračanice, rana večerice itd). Baveći se pitanjima kulturnog naslijeđa i tra-dicije, redakcija Časopisa za kulturnu histori-ju “Gračanički glasnik”, fenomenu sevdalin-ke i muzičkog stvaralaštva na širem području Gračanice, u proteklom periodu poduzela je nekoliko istraživanja. Rezultat tih istražvanja je opširnija studija magistra Rusmira Djedo-vića “Gračanica u narodnim pjesmama i sev-dalinkama” (Gračanički glasnik, br. 19/10, 54 – 62), zatim rad prof. Miralema Mejremi-ća “Slušanost i negativni uticaji turbo- folka” (Gračanički glasnik, br. 25/12, 29 – 39) i prof. dr. Jasmina Talam “Tambura sa dvije žice u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercego-vine” (Gračanički glasnik, br. 29/14, 39 – 51). Pjesmu “Hej, Munira, gdje ti je Muharem” zapisao je Muhamed ef. Mašić iz Gračani-ce dok je bio na službi u Kozarcu (Muhamed Žero, Sevdah Bošnjaka, sarajevo 1995., 8)

U knjizi “101 sevdalinka” prof Maglajlić je izvršio odabir između odabranih, odabrane

bisere naše narodne lirske poezije. Mnoge od ovih pjesama su nam itekako poznate, znamo ih napamet, pjevamo ih, gotovo da smo rođe-ni s njima. Zato je ova knjiga važna, kako sta-rijim, tako i mlađim generacijama. Za starije, da to što nam je u srcu, imamo trajno arhivi-rano u jednoj knjizi, a za mlađe – da se na li-jepom uče, da se nadahnjuju i napajaju sa naj-bistrijeg i najčišćeg izvora našeg narodnog stvaralaštva – kako bi bili bolji ljudi i više cije-nili sami sebe, svoje korijene... (Iz izlaganja na promociji knjige 29. 07. 2010. u Gračanici)

Omer Hamzić

Još JeDnA opoMenA: zA uBIJene cIvIlE nA GRAčAnIčKOj OPćInI Još nIko nIJe oDgovArAo(civilne žrtve rata 1992. – 1995. god. i stradali od mes-a do 2010. god., - nekrologij, gračanica: udruženje građana civilnih žrtava rata općine gračanica, 2010.)

U nizu historiografski i publicističkih knjiga i radova sa tematikom iz rata za Bosnu i Her-cegovinu (1992. – 1995.), ova publikacija je itekako značajna jer nam, osim spiska i fo-tografija, ubijenih civila, donosi i zanimljivu statistiku zločina koji je srpska strana u tom ratu počinila po Gračanici. Osim toga, publi-kacija demantuje davno stvorenu predodžbu kako je Gračanica “relativno dobro prošla” u posljednjem ratu iako je čitavo vrijeme bila u poluokruženju sa samo jednom komunika-cijom kojom je imala izlaz do Tuzle, izlože-na svakodnevnim granatiranjima i patnjama civilnog stanovništva. Kao osnova za izradu ove publikacije, njenim priređivačima poslu-žila je “Knjiga šehida, poginulih boraca i ci-vilnih žrtava rata Gračanica, 1992. – 1995.” (autori: Omer Hamzić, Ibrahim Nurkić i Osman Puškar), koja je izašla 2004. godine u izdanju Opštine Gračanica i IK “Monos”. Pored fotografija, u knjizi se nalaze kratke biografije 167 ubijenih civila datum, godi-na i mjesto rođenja, datum i mjesto strada-nja. Pored imena ubijenih, u knjizi se nalazi i nekoliko imena nestalih osoba, kao i imena

riječ • gračanički glasnik 30/15 • 157

i fotografije 10 poginulih civila od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava (MES) u pe-riodu od završetka rata do 2010. godine. U knjizi se navodi i podatak da je tokom rata 99 civila teže i 151 lakše ranjeno. Ova crna statistika, smrti, stradanja i zločina rezultat je bezbroj neselektivnih granatiranja po na-seljenim mjestima sa artiljerijskih položaja srpske vojske na Ozrenu i Trebavi. Ako bi se ovim podacima pridodali i podaci o teškim materijalnim razaranjima i štetama na stam-benim, javnim i gospodarskim objektima ši-rom općine, tek tada bismo imali kompletnu sliku ratnog stradanja Gračanice.

Iako se priređivačima knjige mogu uputi-ti određene zamjerke kako u pogledu tehnič-ke opremljenosti, tako i u pogledu samog sa-držaja, obuhvatnosti i rasporeda građe, izbora tekstova i fotografija, treba imati u vidu da je knjiga, uz sva ograničenja i teškoće, rađe-na bez prevelikih ambicija – da će obuhvatiti i dati odgovore na mnoga pitanja iz naše bli-ske lokalne historiografije. Kako je i rečeno u predgovoru knjige–cilj je bio knjiga uspome-na na likove naših ubijenih civila i “putokaz onima koji dolaze i koji će Bosnu i Hercegovi-nu graditi na jedan bolji i drugačiji način. Ne smijemo zaboraviti niti dopustiti da se ovakva zla više ikada ponove.” Bez sumnje, taj cilj je postignut i knjiga je, manje više, odgovorila prvobitno postavljenom zadatku.

Ali “treba istaći da žalosti činjenica što za ubijanje civila na gračaničkoj općini niko nikad još nije odgovarao iako su pojedini počinioci ratnih zločina na području opći-ne odavno evidentirani.” Koliko je bolno u pravu prof. Mirsad Omerčić, koji je ovu re-čenicu gotovo rezignirano ispisao u svom predgovoru ovoj knjizi... To najbolje znaju roditelji i rodbina ubijenih...

Omer Hamzić

prvA sporTskA MonogrAfIJA u GRAčAnIcIosman bukvić, 40 godina košarke u gračanici, gračanica, “grin”, 2010.

Bavljenje sportom, u najširem smislu riječi, u svakoj sredini, a posebno u bosanskim ma-lim gradovima – čaršijama, prilika za svakog da bude “viđen”, hvaljen ili kuđen. Često je to prilika da se iz čaršije “ode i dođe”, a da se nikad ne zaboravi stari kraj i prijatelji i miri-si u njemu.

Monografija “Četrdeset godina košarke u Gračanici” autora doc. dr. sc. Osmana Bu-kvića to i dokumentuje. Ona je primjer kako se u jednom tipičnom bosanskom gradu ra-đao i odrastao jedan čudesni loptački sport i stvarao kult košarkaškog kluba i sportske igre zvane–košarka.

Čitajući ponuđene tekstove, iskaze po-jedinaca, sačuvane novinske članke, biogra-fije i košarkaške autobiografije košarkaša i sportskih radnika koji su formirali, održa-li, proslavili i obnovili košarku u Gračanici, lahko se može uočiti da je to i dio historije ovog grada i općine i životna ispovijest ne-koliko gračaničkih generacija mladića koji su kroz košarkaški sport, osim izgradnje kluba i imidža košarke, izgrađivali i sebe i otvarali nove vidike razvoja Gračanice u cjelosti. Bo-reći se za boje svog kluba, gotovo svi su iz-građivali i svoje vlastito “ja” za budućnost.

Autor ove monografije doc. dr. sc. Osman Bukvić, rođen u Bijeljini, Semberac, zaljubljenik u Drinu i Savu, u svojoj genera-ciji košarkaša pokazivo je svoj raskošni tale-nat na prostorima bivše Jugoslavije. Rame uz rame s Mirzom Delibašićem, Toljom, Mo-kom, Slavnićem, Dalipagićem, Varajićem, Izićem i drugim. Iako su ga svi zvali “maj-store”, iako su mu košarkaši stručnjaci pred-viđali uspješnu karijeru – nije stigao na ko-šarkaški Olimp. Ostao je upamćen po svojim “nenadmašnim” zakucavanjima, po atraktiv-nosti i nesebičnosti u igri. Imao je fantasti-čan šut. I danas, mada nezvanično, drži re-kord po broju postignutih koševa na jednoj utakmici (130 koševa).

Dr. Duško Knežević je utemeljitelj i je-dan od najzaslužnijih za formiranje Košar-kaškog kluba u Gračanici. Profesori Adem Čamdžić, Sead Korjenić i Velija Džanano-

158 • gračanički glasnik 30/15 • riječ

vić, rahmetli Osman Hasanbegović, Ekrem Kamarić Torta i Osman Bukvić (autor ove knjige) su temeljni čuvari. Pokojni Damjan Blagojević (prvi predsjednik kluba), Slavko Paleksić, rahmetli Osman Ahmetbegović, Reuf Sokolović i Husein Šerbečić su politič-ki gurui i brižnici da klub opstane. Tu je i “vječni” sportski radnik Jusuf Kadić, koji je u svakom klubu iz sportske porodice Sport-skog društva “Bratstvo” bio krtica za sve. Tako je na samom početku košarkaškog klu-ba mijenjao opravdano odsutnog trenera, učeći pravila košarkaške igre u autibusu, na putu za Sarajevo.

Autor i njegovi sagovornici zabilježi-li su niz detalja i pikanterija koje monogra-fiju čine vrlo interesantnim štivom za čita-nje i pamćenje. Monografija bilježi periode razvoja, uspona i padove u historiji kluba. Tako se vješto pokazuju društveni odnosi i vremena naspram sporta i sportaša uopće u Gračanici. Brižljivo odabranom kombinaci-jom dokumenata, svjedočanstava, jasno pri-kazuje odnos političkih elita i vlasti naspram sporta, kao i njihovu sportsku kulturu i kul-

turu uopće. Očito je da su najvažniji dijelo-vi lične arhive autora i aktera u monografiji kao dokumenti pažljivo odabrani i obrađeni i zbog toga ona ima i dimenziju dokumen-tarnosti i historičnosti. Vješto se kombinuju dokumenti, lični iskazi, i tako se kompletira razvojna priča kluba i košarke kroz vrijeme i pojedinačna događanja. Uspješno se iskazuje činjenica da je entuzijazam pojedinca u ama-terskom sportu glavna pokretačka snaga bu-dućeg kvaliteta.

Košarka kao sport u Gračanici prezen-tirana je kao moćni medij, koji je pozitivan poticaj uspješnosti u životu njenih aktera. Košarkaški klub “Bratstvo”, odnosno “Gra-čanica”, u svom bitisanju je iznjedrio čitavu elitu intelektualaca i uspješnih ljudi. Tu su advokati, ljekari, inženjeri, profesori, aka-demski slikari, poduzetnici, poznati majstori svog zanata, sportski treneri, političari i svi oni koji su u klupskoj historiji bili entuzija-sti i samo naizgled početnički naivni. Ispo-stavilo se da nije bilo tako. Oni su znali i sada znaju šta hoće za mlade košarkaše, košarkaš-ki klub i grad uopće, to je ovdje sa posebnim poštovanjem prikazano.

Monografija pokazuje da su rad, strplje-nje i upornost uvijek isplativi, kako god to neko posmatrao.

Osman Puškar

DrAMA oDrAsTAnJA u „sIsTeMu JAvne BrIge“(grupa autora, važno je da znate - životne priče i preporuke mladih koji imaju iskustvo javne brige, sarajevo: sos dječija sela bih, 2010.)Autorski tim koji je radio na ovoj publikaciji, a tu u prvom redu ističem izuzetno stručan i profesionalan angažman Jasne Sofović, na-cionalne savjetnice za zastupanje prava djece SOS Dječija sela BiH, Aide Ganović, nacio-nane koordinarice za brigu o mladima SOS Dječija sela BiH, zatim psihologinje magi-strice Edite Ostojić i psihoterapeutkinje Ari-jane Ćatović, potrudio se da sastavi jedno,

riječ • gračanički glasnik 30/15 • 159

mada u osnovi stručno, ali dosta prohod-no, i za običnog čitaoca, manje posvećenog u ovu problematiku, zanimljivo i razumlji-vo štivo. Tu zanimljivost i posebnu speci-fičnost, što ne reći, aromu ovoj publikaciji, daju upravo životne priče mladih ljudi, koje su priređivači, osmislivši koncepciju istraži-vanja i pretočivši ga u ovu knjigu, prikupili i sistematizovali tako da čine jednu zaokruže-nu cjelinu (u stručno-edukativnom smislu), ali i svaka za sebe i posebnu životnu storiju, poseban pogled mladog čovjeka, koji je pre-stao biti dijete u specifičnim uslovima tako-zvane javne pažnje, možda usputnu opasku iza koje se krije prava drama ili čitav jedan psihološki roman.

Dakle, kao što je i u predgovoru ove pu-blikacije rečeno, pravi autori su mladi ljudi koji su jedan dio svog života (zasigurno onaj dio koji bi trebalo da bude najljepši u čovje-kovom životu) proveli u sistemu javne bri-ge. I sami priređivači, kao i kreatori i vodite-lji tih razgovora prepoznali su svu “njihovu krhkost, nesigurnost i plašljivost, ali i hra-brost, jačinu i dobrotu”. U fokusu su mla-di ljudi koji su se, zasigurno, ne svojom kri-vicom, našli na teškoj vjetrometini između dječaštva i mladosti, kad su postali odrasli ljudi, a nisu prestali biti djeca, suočeni sa od-govornošću koju nosi zrelost i osamostalje-nje, opterećeni specifičnim problemima i tra-umama odrastanja bez tople ruke i staranja pravih, preciznije bioloških roditelja i priti-snuti neizvjesnošću na prvim koracima svog osamostaljivanja i pravih briga o samome sebi i svojoj budućnosti, bez ikakvog oslon-ca i podrške...

U uvodnom dijelu publikacije vrlo pre-cizno su naznačeni ciljevi koji se žele njome postići: prvenstveno da se kroz životne pri-če, razmišljanja i preporuke mladih koji ima-ju iskustvo javne brige ukaže na probleme upravo te kategorije mladih, da se skrene pa-žnja na težinu i svu problematiku koja pra-ti proces osamostaljivanja mladog bića koje je neko u ime roditelja ili umjesto roditelja do tada kako-tako vodio za ruku, da se uka-

že na sve nedostatke u tom segmentu socijal-ne zaštite, da se istaknu zahtjevi za promjenu određenih zakonskih propisa i rješenja kada su u pitanju mladi bez roditeljskog staranja i konačno, da se skrene pažnja na važnost poštivanja i primjene Konvencije o pravima djeteta, koju je Generalna skupština Ujedi-njenih nacija usvojila 1989. godine.

Otpočinjanje samostalnog života, kao što znamo, svako iz svoga iskustva, jedan je od najizazovnijih i najvažnijih koraka u ži-votu svakog čovjeka. Ali osamostaljivanje mladog čovjeka po napuštanju nekog doma za nezbrinutu djecu (kako se stručno kaže – javne brige), mnogo je teže i komplikovanije, što ne reći, traumatičnije u odnosu na napu-štanje i osamostaljivanje od takozvane nor-malne porodice – ponekad je to i zastrašu-juće – kako je i napisano u ovoj publikaciji. Ovo je jedno od rijetkih istraživanja, zasni-vanih na autentičnim i uzbudljivim pričama, koje mogu biti temelj za produbljenije psi-hološke, socijalne i društvene studije.

Iako je napuštanje takozvane javne bri-ge vrlo značajan momenat u procesu zaštite i zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, mi u Bosni i Hercegovini još uvijek ne mo-žemo doći do tačnog podatka o broju mla-dih koji izlaze iz tog statusa. Sama činjeni-ca da uopće nemamo relevantnih statističkih podataka o tome, govori o totalnoj zapu-štenosti ove problematike u našem društvu. Dodatno zabrinjava podatak da ne postoji formalna zakonska obaveza nosilaca dužno-sti (dakle institucija koje zbrinjavaju tu dje-cu) da prate šta se događa sa njima–njihovim štićenicima pošto napuste neki od oblika jav-ne brige nakon sticanja punoljetstva. Ova publikacija, po svojoj strukturi i sadržaju u cjelini, a posebno u prvom dijelu, skreće pa-žnju na to pitanje i jednim dijelom, general-no, ukazuje kako popraviti to stanje.

Rezultati ovoga istraživanja pokazuju da su glavni problemi s kojima se suočava-ju mladi koji napuštaju javnu brigu: obrazo-vanje, zaposlenje, rješavanje stambenog pita-nja, ali i pitanja koja se odnose na socijalnu i

160 • gračanički glasnik 30/15 • riječ

zdravstvenu zaštitu, diskriminaciju i stigma-tizaciju, pravo na izražavanje mišljenja o pi-tanjima koja su za njih važna, kontakt sa ro-diteljima i srodnicima itd. Na prvi pogled to su problemi s kojima se suočavaju svi mladi ljudi na pragu svoje zrelosti. Ali valja reći – to je mnogo teže, komplikovanije i bolnije za one koji napuštaju institucije koje su se do tada o njima brinule ( javnu brigu). Nakon iščitavana tih pričica i tih, na momente su-hoparnih, a na momente emocijama nabije-nih iskaza, u ovoj knjizi, ne ulazeći u njihovu strukturu i stručnu obradu, htjeli ne htjeli, potaknuti smo na razmišljanje o tome kako unaprijediti sistem društvene brige o mladim ljudima koji prolaze slična iskustva.

Budući da to pitanje izlazi iz okvira ove priče, ja se njime nisam ni pokušavao bavi-ti. Ono što je mene posebno zainteresovalo u ovoj knjizi to su baš životne pričice mla-dih koje se, ma koliko bile usmjeravane, pa i priređivane, prema zahtjevima struke koja nema puno veze sa literaturom, najvećim di-jelom meni doimaju kao neka memoarska proza, sa mjestimičnim lirskim tonovima, mladalačkom naivnošću, nekom finom me-lanholijom za neki prošlim životom, te stra-hovima pri pogledu u budućnosti.

Sljedeća priča može biti podloga za neki moderni psihološki roman: “Otprilike s jed-no deset godina sam bila smještena u hraniteljskoj porodici, kod jedne gospođe. Mogu reći da mi nije bilo bajno, da mi nije bilo sjajno, puno sam propa-tila... Odatle sam otišla u Dom i provela tamo sli-jedećih pet godina. Sama sam napustila Dom. Po-bjegla sam, jer nisam više mogla. Bila sam bijesna, svašta nešto, jela sam splačine, što jest-jest. Borila sam se kako sam znala i umjela, niko mi nije imao da kaže “to ti ne valja”, vako-nako. Mogla sam da budem kurva, narkomanka, ubica, svašta nešto, ali to sam sve prekrižila sama. Pobjegla sam kod svo-je sestre, u drugi grad. Ona je bila podstanar. Sa sedamnaest godina sam prvi put stala za šank da radim kao konobarica, jer me je život tako natje-rao. Da kažem da sam uspjela u životu, to je laž.

Mislim, uspjela sam koliko mogu, uglavnom ni-sam stala na ulicu da prosim. Da mi nije bilo moje socijalne radnice, moje starateljke, kojoj sam puno zahvalna, ja ne bih sad bila na ovom svijetu, bila bih pod crnom zemljom.” (djevojka, 22 godine)

Iskaz “Najteže... bilo mi je sve teško...” (djevojka, 19 godina), to je dramatična poru-ka, ali i stih iz neke tragične ispovijedne pje-sme, prava mala ispovijest u vidu SMS, uz-dah... Sljedeće dvije rečenice: “Mnogima je teško. Mnogi su prepušteni sami sebi.” (djevojka, 22 godine) doimaju se kao telegram očajnika s kraja svijeta. U priznanju koje izgovara dje-vojka takođe od 22 godine “Imam oca. I jesmo i nismo u kontaktu...”, krije se čitava jedna po-rodična drama. Sasvim suprotnog predzna-ka, a isti smisao ima i iskaz mladića od 21 go-dinu: “Ja sam sam našao oca. Sam sam nabavio broj telefona i pronašao sliku, šta će meni Centar. Mogu ja to sve sam završiti...”

Kakva je dramatična razlika između onih koji su imali normalno djetinjstvo i onih koji su odrastali bez roditeljskog staranja, zapa-njujuće jednostavno svjedoči ova mala priči-ca: “Izlazim. Družim se većinom sa ovima s fa-kulteta. Iz organizacije imam jednog druga, tako da smo stalno u kontaktu. Većinom iz naše katego-rije se družimo, mislim djeca bez roditelja. Imam i prijatelja koji imaju roditelje, ali slabije malo, ne razumiju situaciju. Ne razumiju da mi moramo više od njih razmišljati, više se boriti, baviti se oz-biljnim stvarima, manit’ se provoda i zarfkancija, jer to je nama samo gubljenje vremena i gubitak. Moramo malo više i zrelije razmišljati i boriti se dalje. Oni imaju bar roditelje i na nekog se osloni-ti, mi nemamo nikoga, sami smo, tako da nemamo nekih zajedničkih tema.” (mladić, 25 godina)

Bez obzira na zanimljivost i dopadljivost ovih iskaza, ovo je prije svega stručno ura-đena analiza jednog socijalnog fenomena u općoj problematici mladih koji je rijetko u fokusu društvene pažnje. Snažno skrenuvši pažnju na te probleme, publikacija je na naj-bolji način izvršila svoju javnu i društvenu misiju. (Iz izlaganje na promociji publikacije, 9. 10. 2010. u Gračanici)

Omer Hamzić

riječ • gračanički glasnik 30/15 • 161