SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Marina Lukež

RAZVOJ ZNANJA KAO INTELEKTUALNOG KAPITALA I

NEOLIBERALIZAM

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

RAZVOJ ZNANJA KAO INTELEKTUALNOG KAPITALA I

NEOLIBERALIZAM

DIPLOMSKI RAD

Mentor: Prof. Dr. sc. Dragoljub Stojanov

Studentica: Marina Lukež

Gospodarstvo Europske unije

0081130789

Rijeka, rujan, 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .............................................................................................................................. 1

1.1. Problem i predmet istraživanja rada ......................................................................... 1

1.2. Ciljevi i zadaci istraživanja ...................................................................................... 2

1.3. Radna hipoteza ........................................................................................................ 2

1.4. Znanstvene metode istraživanja................................................................................ 3

1.5. Struktura rada .......................................................................................................... 3

2. ZNANJE KAO INTELEKTUALNI KAPITAL ............................................................. 5

2.1. Teorija znanja .......................................................................................................... 5

2.2. Vrste znanja ............................................................................................................. 7

2.3. Definicija intelektualnog kapitala ........................................................................... 10

3. RAZVOJ INTELEKTUALNOG KAPITALA ............................................................. 15

3.1. Razvoj teorije intelektualnog kapitala kroz povijest................................................ 15

3.2. Sastavni elementi intelektualnog kapitala ............................................................... 23

3.3. Upravljanje znanjem u organizaciji ........................................................................ 27

3.4. Mjerenje intelektualnog kapitala ............................................................................ 30

3.4.1. Metoda tržišne kapitalizacije .............................................................................. 31

3.4.2. Metoda povratka na imovinu .............................................................................. 31

3.4.3. Direktna metoda ................................................................................................. 32

3.4.4. Scorecard metoda ............................................................................................... 32

4. ZNANJE I NEOLIBERALIZAM ................................................................................. 33

4.1. Utjecaj neoliberalizma na obrazovanje i Bolonjski proces ...................................... 37

5. EKONOMIJA ZNANJA U EUROPSKOJ UNIJI ....................................................... 41

5.1. Znanje u Europskoj uniji ........................................................................................ 41

5.2. Razvoj ekonomije znanja na primjeru Velike Britanije ........................................... 42

5.3. Glavni problemi u izgradnji ekonomije znanja ....................................................... 45

6. ZAKLJUČAK ................................................................................................................ 47

LITERATURA ................................................................................................................... 49

POPIS TABLICA .............................................................................................................. 55

POPIS PRIKAZA .............................................................................................................. 55

POPIS GRAFIKONA ........................................................................................................ 55

1

1. UVOD

Suvremeno doba je razdoblje novih spoznaja, novih saznanja i novih tehnologija, samim time

doba za bezbroj neograničenih mogućnosti. Promatrajući povijest, promjene se nikad nisu

odvijale toliko brzo i integrirale u svaki mogući aspekt društva brzinom kojom to danas čine.

U ovakvom ubrzanom svijetu, opstanak označava sposobnost prilagodbe novonastaloj

situaciji, društva i poslovnog subjekta.

Održivost u globalnim uvjetima podrazumjeva efikasnost u upravljanju promjenama u svim

aspektima života i rada. Jedan od osnovnih i ključnih čimbenika suvremenog vremena je

znanje. Ono je temeljni resurs, te predstavlja osnovnu odrednicu ljudskog kapitala poduzeća.

Stoga se u radu obrađuje razvoj znanja kao intelektualnog kapitala.

1.1. Problem i predmet istraživanja rada

Problem istraživanja rada su karakteristike i obilježja razvoja znanja kao intelektualnog

kapitala, kroz vrijeme i literaturu u kontekstu teorija rasta.

Tradicionalno se rad i kapitala smatraju jedinim faktorima koji utječu na proizvodnju i visinu

životnog standarda, no s vremenom se uočilo da takva teorija ne može dugoročno održavati

gospodarski rast.

Stoga su se pojavile nove teorije gospodarskog rasta koje gledaju na znanje kao kao na

unutarnji dio gospodarskog sustava. Na znanje se počinje gledati kao na osnovni oblik

kapitala, a gospodarski rast posljedica je akumulacije znanja. Proizvodnja i iskorištavanje

znanja postale su najznačajnije komponente u izgradnji gospodarstva.

2

Predmet istraživanja ovog rada je znanje kao intelektualni kapital. Primjena znanja koristi

se za generiranje materijalne i nematerijalne vrijednosti. To znanje se može koristiti od strane

sustava za podršku odlučivanju u različitim područjima i stvoriti ekonomske vrijednosti.

1.2. Ciljevi i zadaci istraživanja

Svrha rada je analizirati razvojni put znanja kao intelektualnog kapitala. Odnosno pobliže

pojasniti pojam znanja i intelektualnog kapitala, pružiti uvid u razvoj teorije te utvrditi značaj

znanja za ekonomski rast. Nadalje, pojasniti sastavne djelove intelektualnog kapitala i metode

njegovog mjerenja.

Cilj istraživanja je uvidjeti put razvoja ekonomske teorije znanja te povezati i usporediti s

ekonomskim teorijama rasta.

1.3. Radna hipoteza

S obzirom na predmet istraživanja i kompleksnost problema, te svrhu i cilj istraživanja,

postavljena je hipoteza:

Razvoj znanja kao intelektualnog kapitala i ekonomskog resursa postao je obavezni uvjet za

ekonomski rast. Značaj znanja iskazan je endogenom teorijom rasta koja ističe važnost

obrazovanja, istraživanja, inovacija, tehnološkog napretka i ljudskog kapitala za gospodarski

napredak. Danas se tradicionalni resursi - zemlja, rad i kapital zamijenjuju znanjem, visokom

tehnologijom i informacijsko komunikacijskom infrastrukturom gdje se informacije i ideje

pojavljuju kao temeljni ekonomski resursi.

3

Opovrgavanjem ili dokazivanjem postavljene hipoteze dolazi se do zaključka o problemu koji

je prethodno postavljen.

1.4. Znanstvene metode istraživanja

Pri obradi i prezentaciji podataka koji su značajni za temu diplomskog rada, koriste se

odgovarajuće znanstvene metode: metoda prikupljanja podataka iz sekundarnih izvora,

povijesna metoda, metoda indukcije i dedukcije, metode analize i sinteze, metoda

klasifikacije, metoda deskripcije te metoda kompilacije.

Metoda klasifikacije koristi se za prikaz vrsta znanja, elemenata intelektualnog kapitala, za

prikaz razvoja znanja i drugo.

Metoda deskripcije koristiti se za opis i objašnjenje postavljenih hipoteza te rješavanje istih.

Ovom metodom se postiže detaljni, potpuni i svestrani uvid u istraživanje pojašnjavanjem

analiza, rezultata i pojmova koji se koriste.

U cilju provedbe navedenih analiza koriste se podaci iz sekundarnih izvora, znanstveni članci,

različite spoznaje i zaključci iz područja predmeta istraživanja. Korištene prethodne spoznaje

i zaključci autora prezentirani su i povezani s odgovarajućom korištenom literaturom.

1.5. Struktura rada

U radu se opisuju karakteristike ekonomije znanja, raspravlja o znanju, predstavljaju glavni

problemi značajni za izgradnju gospodarstva temeljenog na znanju te daje pregled razvoja i

perspektive teorije intelektualnog kapitala.

4

Rezultati istraživanja u radu prezentiraju se u šest dijelova:

U prvom se dijelu, UVODU, obrazlažu predmet, ciljevi te zadaci istraživanja. Nadalje,

postavlja se radna hipoteza i navode znanstvene metode korištene u istraživanju i

prezentiranju rezultata.

U drugom dijelu, naslova ZNANJE KAO INTELEKTUALNI KAPITAL, objašnjavaju se

teoretski djelovi, dan je pojam i vrste znanja, te je dana definicija intelektualnog kapitala.

Treći dio, RAZVOJ INTELEKTUALNOG KAPITALA, prikazuje nam razvojni put teorije

intelektualnog kapitala kroz povijest. Kako bi se što bolje razumio pojam znanja kao

intelektualnog kapitala dani su sastavni elementi intelektualnog kapitala. A prikaz

funkcioniranja znanja u organizacijama dan je u poglavlju - upravljanje znanjem u

organizaciji. Nadalje slijedi poglavlje o metodama mjerenja intelektualnog kapitala.

U četvrtom dijelu, ZNANJE I NEOLIBERALIZAM dana je rasprava o neoliberalizmu i

znanju te primjer utjecaja neoliberalizma na obrazovanje i Bolonjski proces.

Peti dio, EKONOMIJA ZNANJA U EUROPSKOJ UNIJI, prezentira važnost znanja za

EU, nakon toga prikazan je primjer razvoja ekonomije temeljene na znanju u Velikoj

Britaniji, te su predstavljeni glavni problemi u izgradnji ekonomije znanja.

U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, prezentirani su najvažniji rezultati i spoznaje

provedenog istraživanja koji idu u prilog postavljenoj hipotezi.

5

2. ZNANJE KAO INTELEKTUALNI KAPITAL

Tradicionalna teorija ekonomije percipira rad i kapital kao jedine faktore koji utječu na

proizvodnju i određuju životni standard, ta teorija ima poteškoće sa održavanjem dugoročnog

gospodarskog rasta.

Stoga novije teorije gospodarskog rasta ne gledaju na znanje kao na egzogenu varijablu nego

kao na unutarnji dio gospodarskog sustava. Znanje se smatra osnovnim oblikom kapitala, a

gospodarski rast potaknut je akumulacijom znanja.

2.1. Teorija znanja

Endogene teorije rasta sadrže postavku o rastućim prinosima i na njoj temelje ključnu teoriju

o mogućnosti neograničenog rasa, koja je suprotna neoklasičnoj postavci. Prema

neoklasičnom teoretskom modelu zemlje žele postići stabilno stanje ravnoteže, prinosi su

opadajući te je zbog toga rast ograničen u određenoj granici.

Endogena teorija govori da stope rasta nisu egzogeno determinirane već ovise o unutrašnjim

procesima, odlukama, izborima od strane organizacije i pojedinca (Vlahinić-Dizdarević i

Žiković, 2010).

Društvene i gospodarske promjene i procesi nisu slučajno nastali već su rezultat

interaktivnosti razvoja prirode i znanstvene aktivnosti čovjeka. Što znači da endogena teorija

rasta ističe značajnost znanja (uključujući obrazovanje, istraživanje, inovacije, invencije,

tehnološke progrese) i ljudskog kapitala u ekonomskom rastu (Pulić i Sundać 2001).

Znanje ima utjecaj na povećanje prinosa opsega. Ono je najvažniji proizvodni čimbenik u

koji je potrebno investirati. Znanje i investicije su međusobno povezani. Investicije utječu na

6

povećanje znanja, a znanje ubrzava realizaciju novih investicija, samim time rast je

neograničen (Borozan, 2006).

U suvremenom svijetu, pogotovo u globalizacijskim uvjetima, inovacije i novonastalo znanje

kao proizvod istraživanja je temelj razvoja i osnovni čimbenik društva. Veća ulaganja u

kreiranje novog znanja potrebno je da bi se stvaralo društvo temeljeno na znanju, poboljšala

nacionalna konkurentnosti, kvaliteta života pojedinca i društva u cjelini, smanjio nesklad na

tržištu rada, stvorila socijalna pravda i povezale sve skupine društva. U današnjem

globalizacijskom okruženju moguće je ostvariti napredak gospodarstva samo ukoliko ono

vrednuje znanje i inovacije te ulaže potrebna sredstva u razvoj inovativnost, istraživanje i

razvoj. Razlike u znanju i tehnološkoj razvijenosti glavni su čimbenici koji čine razliku

uzmeđu razvijenih i nerazvijenih zemalja, bogatih i siromašnih, visoki životni standard i niski

(Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2004).

Znanje je osnovna ekonomska kategorija, te se rast ekonomija znanja temelji na ulaganjima u

nematerijalnu imovinu, kao što su istraživanje i razvoj te obrazovanje, koja je osnovni

pokretač tehnoloških promjena (Brkić, 2002).

Za razliku od ostalih proizvodnih resursa, za znanje su karakteristični rastući prinosi zbog

toga što ideje i zamisli mogu biti akumulirane, mogu se dijeliti te bez ograničenja ponovno

upotrebljavati.

Znanje je informacija ukombinirana zajedno sa iskustvom i promišljanjem. Što znači da

radnik u ekonomiji znanja odlučuje i stvara novu vrijednost tako što kombinira znanje

(znanstveno znanje, znanje djelanosti kojom se bavi, znanje o poduzeću u kojem radi, osobno

znanje) te u isto vrijeme stječe nova znanja i povećava vlastitu sposobnost kojom stvara nove

vrijednosti (Mrnjavac, 2002).

Za znanje su važni podaci i informacije. Informacije nisu isto što i znanje. Informacije se

smatraju znanjem onda kada se strukturiraju na prikladan način za upotrebu kod rješavanja

nekog problema. Podaci koje osoba posjeduje postaju informacija onda kada ih može

iskoristiti. Tek kada je spoznata njihova međupovezanost, međuovisnost i kada se razvije

određeno razumijevanje o njima, tek tada postaju znanje. Kada se znanje pretvara u akciju,

tada znanje postaje intelektualni kapital (Segetlija i Lamza-Maronić, 2002).

7

Znanje je glavna proizvodna snaga, temeljni ekonomski resurs društva te glavni razlog za

uspješnost, ali uz uvjet konstantne rekombinacije novih vještina, znanja, stavova i sposobnosti

kroz formalno i neformalno cjeloživotno obrazovanje (Biljan-August i Jakovac, 2009).

U današnje vrijeme, znanje i vještine najvažniji su izvori konkurentnosti na tržištu, stoga

ulaganja koja imaju svrhu povećanja razine znanja značajno utječu na povećanje ekonomskih

izgleda zemlje i blagostanja stanovnika (Boras i ostali, 2002). Ukoliko se znanje redovito

koristi i obnavlja s vremenom ne dolazi do njegove deprecijacije. Baš naprotiv tome, što se

znanje više koristi veći su njegovi prinosi.

Znanje koje je stečeno ima temeljni doprinos osobnom razvoju, a ujedno i razvoju zajednice u

kojoj čovjek živi, radi i djeluje. Osim izravnih ekonomskih koristi od znanja, zajednica

ostvaruje i pozitivne efekte koji djeluju na okoliš, zdravlje, razinu kriminaliteta, produktivnost

okruženja i slično. Samim time, znanje je temeljni preduvjet stvaranja bogatstva i najvažniji

pokretač razvoja (Dragičević, 2002).

Temeljni čimbenici proizvodnje (zemlja, rad, kapital, organizacija) obilježili su staru

ekonomsku znanost. Međutim, kod novih ekonomskih teorija novi činitelji ekonomskog rasta

i razvoja primarno su informacija, prostor i vrijeme (Pulić i Sundać, 2001).

2.2. Vrste znanja

Velika se količina informacija stvara i skladišti, ali to ne znači da se automatski pretvara u

znanje. Informacije postaju znanje samo kada netko tko je pročitao i razumio te to znanje

koristi za akciju ili misao. Različite osobe imaju različito prethodno iskustvo, te će istu

informaciju tumačiti i koristiti na različite načine (Čerić, 2001).

Razlikuju se dvije vrste znanja: eksplicitno i tacitno znanje (OECD, 1996; Nonaka i Takeuchi,

1995). Eksplicitno znanje stiče se putem formalnog obrazovanja i osposobljavanja. Ova vrsta

znanja se može precizno opisati i prenijeti na druge ljude. Tacitno znanje je znanje stečeno

iskustvom, potrebno je mnogo vremena za njegovo postizanje i mnogo ga je teže prenijeti na

druge ljude. Primjer tacitnog znanja je stručnjak koji razumije kako funkcionira neki složeni

8

sustav ili kako se određena tehnologija može koristiti u različitim okolnostima. Tacitno znanje

je jednako važno za gospodarske svrhe kao i eksplicitno znanja.

Prikaz 1. Eksplicitno i tacitno znanje

Izvor: Izrada autora prema: Collins (2010)

Znanje se može kategorizirani i na drugačiji način (OECD, 1996). Know-what je znanje o

činjenicama, a know-why je znanje o načelima koja upravljaju prirodnim i društvenim

pojavama, to su znanja koja se uče u formalnom obrazovanju. Know-how je drugačiji, jer se

odnosi na vještine, odnosno sposobnosti činiti praktične stvari. Know-who je znanje o tome

tko zna što i tko što može učiniti, ova vrsta znanja je vrlo koristna u praksi, kao i know-where

o tome gdje se neke važne informacije mogu pronaći. Sve navedene vrste znanja mogu biti

korisne u ekonomske svrhe. Navedena klasifikacija znanja prikazana u tablici koja slijedi.

EKSPLICITNO ZNANJE

Podaci, informacije

Dokumenti

Zapisi

Datoteke

TACITNO ZNANJE

Iskustvo

Mišljenje

Kompetencije i sposobnosti

Odanost

Radnja

9

Tablica 1. Klasifikacija vrsta znanja

Razina kodifikacije Proizvode ga Doseg zapisa

Know-why Potpuno kodificirano Sveučilišta i laboratoriji Potpuno zapisano i objavljeno

u znanstvenim radovima

Know-what Potpuno kodificirano Sveučilišta, laboratoriji i

privatne tvrtke

Potpuno zapisano u patentima

Know-how Ne kodificirano Na licu mjesta u

laboratoriju

Tacitno, ograničena

dostupnost

Know-who Ne kodificirano Postoji unutar poduzeća i

istraživačkih centara

Tacitno, ograničeno na

poduzeće

Izvor: Izrada autora prema: OECD (1996)

Znanje može biti pohranjeno na različitim vrstama medija (Armour, 2000). Tacitno znanje je

pohranjeno u ljudskom mozgu, dok je eksplicitno znanje tradicionalno pohranjeno u knjigama

i časopisima. U posljednjih pedesetak godina pojavio se novi medij za pohranu eksplicitnog

znanja - softver. Softver ima jedinstvenu kombinaciju karakteristika: trajnost, brzo ažuriranje

i aktivnost. Aktivno svojstvo softvera podrazumijeva da se softver može lako i brzo širiti na

velike udaljenosti, može se primijeniti i staviti u uporabu jednostavnim izvršenjem (poslovne

aktivnosti, tehničko ili znanstveno računanje). Zbog vrijednih karakteristika, velika i brzo

rastuća količina znanja (iz svih mogućih izvora) pohranjuje se na ovom mediju.

10

2.3. Definicija intelektualnog kapitala

Pojam intelektualni kapital prvi se put u ekonomskom smislu upotrebljava 1958. godine u

financijskim analizama tržišne vrijednosti za mala znanjem intenzivna poduzeća (npr.

Hawlett-Packard). Sastav tih poduzeća njihove imovine činio je većinom intelektualni kapital,

a visoku vrijednost na burzi nazivali su intelektualna premija.

U značenju kakvo danas shvaćamo prvi puta koristio je J. K. Galbreith 1969. godine u pismu

koje je poslao ekonomistu Michaelu Kaleckom (Feiwal, 1975). Galbreithov stav bio je kako

ova forma kapitala nije samo statična imovina, već da njezini dinamični elementi stvaraju

vrijednost u poslovnoj praksi.

Šira upotreba pojma intelektualni kapital počela je tek nakon Stewartovog članka iz 1991.

godine (Brainpower - How Intellectual Capital Is Becoming America's Most Valuable Asset).

Stoga se na 1991. godinu gleda kao na „rođenje“ koncepcije intelektualnog kapitala. Stewart

u navedenom članku, daje definiciju intelektualnog kapitala:

"Suma svega što se u kompaniji zna, te što predstavlja njezinu konkurentsku prednost na

tržištu. To je intelektualni materijal (znanja, informacije, intelektualna imovina, iskustva)

koji može biti iskorišten za stvaranje bogatstva".

Ono uključuje znanje zaposlenih, istraživačkih stručnjaka i znanje manualnih radnika koji

razvijaju mnoge različite načine kako bi se poboljšala efikasnosti tvornice. Intelektualni

kapital je znanje i dinamični ljudski proces, koji se transformira u vrijednost za poduzeće

(Stewart, 1997).

Na temelju Stewartovog objašnjenja tijekom 90tih godina i mnogi drugi autori dali su

definicije intelektualnog kapitala kako je prikazano u tablici 2.

11

Tablica 2. Definicije intelektualnog kapitala

Intelektualni kapital je ukupno kolektivno znanje, iskustvo, stručnost, sposobnost, i vještine

organizacije o načinima ostvarivanja većih rezultata, pružanja boljih usluga ili stvaranja

drugih neopipljivih vrijednosti za poduzeće.

Intelektualni kapital podrazumjeva znanja unutar organizacije koja se koriste za stvaranje

konkurentskih prednost. Ukupnost svih znanja koje posjeduju zaposleni i koja poboljšavaju

konkurentske prednosti.

Intelektualni kapital uključuje sve sposobnosti organizacije, njene neopipljive resurse -

sposobnosti, znanja, stručnosti te potencijale zaposlenika i dioničara.

Intelektualni kapital uključuje neopipljivi materijal i odnose koji su formalizirani ili tek mogu

biti formalizirani, usmjereni prema proizvodnji više vrijedne imovine.

Intelektualni kapital predstavlja znanje koje je moguće pretvoriti u profit.

Intelektualni kapital predstavlja razliki između knjigovodstvene vrijednosti i tržišne

vrijednosti poduzeća.

Izvor: Klein i Prusak (1994), Bontis (1996), Brooking (1996), Saint-Onge (1996), Edvinsson i Malone (1997),

Sveiby (1998), Sulivan (1998)

Intelektualni kapital je znanje prikazano kao dinamičan ljudski proces. Tek kada se znanje i

inteligencija primjene i transformiraju u nešto od vrijednosti za organizaciju odnosno

poduzeće i njegove potrošače, znanje postaje vrijedna imovina - intelektualni kapital. U

suprotnom slučaju znanje je samo neiskorišteni intelektualni potencijal.

Također važno je razlikovati pojmove: intelektualni kapital, intelektualno vlasništvo i

nematerijalna aktiva.

12

Pojam intelektualni kapital najčešće koriste menadžeri, pojam intelektualno vlasništvo koriste

pravnici, a pojam nematerijalna aktiva - računovođe i profesionalni revizori. Ipak, mora biti

jasno kako je pojam intelektualnog kapitala širi od ostalih pojmova, jer u sebi sadrži

nematerijalnu aktivu i intelektualno vlasništvo.

Prikaz 2. Odnos pojmova intelektualnog kapitala, intelektualnog vlasništva i nematerijalne

aktive

Izvor: Gaponenko i Orlova (2008)

Iako pojam intelektualnog kapitala nema jedinstvenu definiciju, još jedna od definicija pojma

govori da je to sposobnost pretvaranja nevidljive imovine (poput znanja) u proizvode i usluge

koji donose neku vrijednost poduzeću. Važno je poznavanje njegovih elemenata. Elementi su

prikazani u tablici 3.

13

Tablica 3. Elementi intelektualnog kapitala

Ljudski kapital Sposobnost zaposlenika i menadžmenta da tijekom

poslovnog procesa - znanje, vještine i iskustvo koje

posjeduju, pretvore u novu dodatnu vrijednost

Strukturalni (organizacijski) kapital Intelektualno vlasništvo poduzeća (patenti, licence,

autorska prava)

Organizacijski procesi Organizacija poslovanja, strategije, planovi, pravila,

informacijsko komunikacijske sustavi – infrastruktura

koja predstavlja podršku ljudskom kapitalu

Relacijski (potrošački) kapital Međuodnosi između organizacije i vanjske okoline

uključujući potrošače, distributere, partnere i druge

interesne skupine

Izvor: Brunsko (2002), Pulić i Sundać (2001)

Suvremeno gospodarstvo zasniva se na znanstveno tehnološkim revolucijama i procesima

globalizacije, svjetsko tržište potvrđuje konkurentske prednosti razvoja, a inovativnost je

pravi okidač za gospodarske aktivnosti, sve su to razlozi zbog kojih se intelektualni kapital

naglašava kao najvažniji čimbenik proizvodnje. U navedenim postojećim uvjetima samo

intelektualni kapital ima dinamične i pravovremene odgovore na promjene koje nastaju te

istovremeno stvara novu vrijednost (Brunsko, 2002).

U globalnom okruženju gospodarstva koje je prožeto informacijsko-komunikacijskom

tehnologijom kao novim temeljnim uvjetom infrastrukture te uvjetom za uspostavljanje

nacionalnih, regionalnih i globalnih mreža, intelektualni kapital je osnovni faktor koji

povećava efikasnost za korištenje prirodnog i proizvedenog bogatstva, ljudskog potencijala i

informacija unutar i među nacionalnim ekonomijama. Takva nova infrastruktura omogućuje

da znanje pravovremeno stigne na pravo mjesto, njezin zadatak je povezati znanja sa svih

strana svijeta. Na taj način intelektualni kapital ruši barijere neznanja. Znanje je najvažniji

14

resurs nove ekonomije i najznačajniji čimbenik bez kojeg je nemoguće ostvariti ekonomski,

tehnološki, društveni tj. sveukupni napredak (Zelenika i ostali, 2002). Intelektualni kapital je

globalni čimbenik koji kreira uključivi svjetski gospodarski sustav koji se temelji upravo na

znanju.

15

3. RAZVOJ INTELEKTUALNOG KAPITALA

Teorija intelektualnog kapitala čvrsto se oslanja na makroekonomske teorije. Proučavanje

znanja i intelektualnog kapitala započeli su brojni poznati ekonomisti u 20. stoljeću.

3.1. Razvoj teorije intelektualnog kapitala kroz povijest

Tablica 4. Razvoj teorije intelektualnog kapitala

Inicijatori ideje

intelektualnog kapitala:

A. Smith (ljudski kapital)

K. Marx (uloga nauke i

tehnike u proizvodnji)

J. S. Mill (količina i kvaliteta

ljudskih sposobnosti za rad)

F. Taylor (naučni menadžment)

J. Shumpeter (rekombinacija

znanja i inovacijski procesi

kao faktor ekonomskog

rasta)

H. Simon (ograničena racionalnost)

Tvorci koncepta

ljudskog kapitala:

Ø G. Becker

Ø T. Shults

Ø K. E. Sveiby

Intelektualni kapital

organizacije

T. Stewart, E. Brooking, D.

Klein, L. Edvinsson, M. Malone,

P. Sullivan

Nove makroekonomske

koncepcije

Nove teorije ekonomskog rasta:

P. Romer, R. Lukas

Evolucijsko inovacijski pristup:

P. Nelson, S. Winter

Nova koncepcija nacionalnog

bogatstva: J. Kendrik, T. Shults

Japanska škola: H. Itami, I. Nonaka, S. Tsuchiya

Ocjena intelektualnog kapitala

društva

N. Bontis, A. Bonfour, L.

Edvinsson

Izvor: Drašković (2010)

16

Važnost i uloga znanja konstantno se proučavaju. No prvi pokušaji znanstvenog

formaliziranja znanja, iskustva i vještina zaposlenika pripisuju se Fredericku Tayloru i

njegovom djelu „The Principles of Scientific Management“ (1911. godine). 1934. godine

Joseph Schumpeter obrazložava kako je za pojavu novih proizvoda bitna „rekombinacija“

znanja, to čini u djelu pod naslovom „The Theory of Economic Development“ (Bontis, 2002).

Neki od elemenata proučavanja znanja odnosno teorija intelektualnog kapitala pronalaze se i

u djelu Herberta Simona „Administrative Behavior“ (1945. godine) gdje proučava i analizira

ograničenu racionalnost odnosno ograničenja ljudskog spoznajnog kapaciteta. Simon

preispituje neoklasične teorije o ograničenim resursima, dok su tradicionalni inputi ograničeni

fizičkim i financijskim mogućnostima, intelektualni kapital ograničen je samo granicama

racionalnosti zaposlenika u organizaciji (Bontis, 2002).

Michael Polanyi u djelu naslova „The Tacit Dimension“ (1967. godine) uvodi eksplicitnu i

implicitnu podjelu znanja. Jedino povezanost i interakcija među eksplicitnim i implicitnim

znanjem dovodi do uspješnosti poslovanja organizacije. Postojanje i uloga implicitnog znanja

također je u suprotnosti s neoklasičnim teorijama o potpunoj mobilnosti resursa i savršenoj

informiranosti svih sudionika tržišta.

Za razvoj teorije intelektualnog kapitala doprinos je imao i Robert Solow, vodeći analitičar

Teorije rasta kejnesijanskih pogleda. U Modelu neoklasične teorije rasta prikazane su

matematičke formule kako bi se utvrdile najučinkovitije kombinacije tradicionalnih

čimbenika proizvodnje (zemlja, rad i kapital) koje uz tehnologiju postižu ekomoski rast. No

jedna od primarnih Solovljewih pretpostavki bila je da se rast usporava i u konačnici prekida

kada se postigne najučinkovitija kombinacija navedenih proizvodnih čimbenika.

Predviđanja Roberta Solowa bila su da sve zemlje jednom dostignu točku konvergencije, rast

opada u industrijaliziranim zemljama, a ekonomski napredak brz je u manje razvijenim

zemljama. Međutim, u stvarnosti se takvo što nije pokazalo istinitim. Ekonomski rast

industrijaliziranih zemalja ima tendenciju rastu, dok ekonomski rast manje razvijenih stagnira.

Nema znakova konvergencije kakvu je Solow prognozirao. Moderni teoretičari (Romer,

1986., 1990.; Kelly, 1995.) ukazuju na nedostatke varijabli Solowljewih formula.

Najpoznatiji Solowljev kritičar, Paul Romer, je krajem 80-tih godina 20. stoljeća objavio

seriju članaka o otkrićima do kojih je došao, teorija je kasnije nazvana Nova teorija rasta, ili

Endogena teorija rasta. Temeljni doprinos Paula Romera je konstruirani model koji daje

17

presudnu ulogu znanju i novim idejama u ekonomskom rastu. Nova teorija rasta odnosno

endogena teorija rasta ukazuje na to da ekonomski rast dolazi iz unutrašnjosti organizacije,

nebitno dali se radilo o državi ili pak o poduzeću.

Romer 1986. godine (Increasing Returns and Long Run Growth) predstavlja model koji

naglašava nužnost akumulacije znanja na svim razinama. Romerov model dijeli svijet na dva

djela, na fizičke objekte i na ideje. Pod objekte je smatrao sve oko nas, od velikih čeličana do

npr. atoma ugljika i kisika. Objekti su oskudni i za njih vrijedi zakon opadajućih prihoda.

Prema tome oni ne mogu biti vodiči ekonomskog rasta. Dok znanje i ideje mogu voditi

ekonomski rast, jer nikada nisu oskudni. Ljudi, prema Romeru, imaju gotovo pa beskrajan

kapacitet za konstruiranje raznih fizičkih objekata stvarajući i osmišljajući nove načine za

njihovu uporabu. Komuniciranjem novih ideja o fizičkim objektima, ljudi potiču

produktivnost, stvaraju nove prilike za stvaranje i povećanje profita, te u konačnici utjecati na

ekonomski rast.

Romer u članku, „Endogenous Technological Change“, (1990. godine) navodi sastavne

djelove teorije novog rasta. Njegov endogeni model rasta uključuje 4 temeljna inputa:

§ kapital - mjeri se jedinicama potrošnih dobara,

§ rad - vještine ljudi,

§ ljudski kapital - formalna edukacija, obuka i trening zaposlenika, te

§ indeks razine tehnologije.

Romerov zaključak glasi, ukoliko država želi potaknuti ekonomski rast, njihova ekonomska

politika mora:

§ poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj novih ideja, umjesto ulaganja i akumulacije

fizičkog kapitala, te

§ subvencioniranje akumulacije sveukupnog ljudskog kapitala na državnoj razini.

Nova teorija rasta Paula Romera značila je veliku prekretnicu i značajan napredak. Dokazano

je kako pokretač ekonomskog rasta nisu vladine mjere, već konkurencija koja se odvija među

18

poduzećima. A najvažnije, poduzeća se natječu preko svojih inovacija koja su zapravo

„malena, ali vrijedna, od ljudi stvorena poboljšanja na svim organizacijskim razinama“

(Romer, 1990.).

Još jedno Romerovo važno opažanje tiče se inovacija i glasi, za inovacije je nužno da budu

stvorene unutar organizacije, odnosno unutar poduzeća, jer one inovacije koje su nastale i

uzete iz okruženja predstavljaju javno dobro, što znači da su one na raspolaganju i

konkurentima. Na taj način sva poduzeća u određenom sektoru imaju pristup istim

inovacijama te niti jedno poduzeće nije u poziciji da stekne konkurentsku prednost. Temelj i

glavnina modela rasta su prigodne zalihe ljudskog kapitala.

Promatrajući do tada nastale teorije ljudskog kapitala, te ideje i inovacije, Paul Romer smatra

se utemeljiteljem koncepcije intelektualnog kapitala.

Uz Romera za formiranje teorije intelektualnog kapitala zasluge imaju i mnogi drugi

ekonomisti koji su neovisno jedni o drugima proučavali nematerijalne aspekte imovine.

Grupirajući njihova stajališta definiraju se tri različite škole koje su svaka na svoj način

doprinijele razvoju teorije intelektualnog kapitala.

Prva škola je tzv. „japanska škola“ koja proučava upravljanje znanjem. Njezin utemeljitelj i

predvodnik je Hiroyuki Itamiem, koji je 1980-tih godina zajedno sa svojim sljedbenicima

proučavao učinke nevidljive imovine u japanskim korporacijama. Njegovo djelo „Mobilizing

Invisible Assets“ objavljena je 1980. godine na japanskom, a 1987. godine prevedena na

engleski kada je izazvala veliko zanimanje za proučavanjem intelektualne tj. nevidljive i

nematerijalne imovine. Itamiem je isticao i upozoravao na važnost nematerijalne imovine za

suvremene organizacije, a njegovi jasni stavovi mnogo bitno su doprinijeli definiranju

nevidljive imovine i potaknuli daljem izučavanju u cijelom svijetu.

Ikujiro Nonaka je još jedan japanski znanstvenih koji se 80-tih godina bavio tematikom

upravljanja znanjem, te je zajedno sa suautorom Hirotaka Takeuchiem objavio „The

Knowledge-Creating Company“ (1995. godine). U djelu je opisano kako japanske korporacije

uvode inovacije u svoje poslovanje putem primjene i raspodjele eksplicitnog i implicitnog

znanja. Oba znanstvenika ističu važnost organizacijskog znanja, koje ne može biti stvoreno od

samog poduzeća, već od pojedinaca koji u tim poduzećima rade i stvaraju nova znanja.

19

Teoretičar japanske škole o upravljanju znanjem je i Shigehisa Tsuchiya, proučava odnos

individualnog i grupnog tj. organizacijskog učenja. Prema njegovoj teoriji znanje pojedinaca

moraju biti podijeljena putem informacijske tehnologije da bi na taj način postala grupna

znanja i samim time utjecala na uspjeh organizacije.

Drugi izvor od važnosti za pojavu intelektualnog kapitala je pojava Penrosea, Rubina,

Rumelta, Wernerfelta i drugih. Oni su 1950-tih godina razvili novi pogledi novu teoriju koja

daje presudnu ulogu efikasnosti resursa. Teorija bazirana na resursima ističe da su

organizacije različite prema individualiziranosti i jedinstvenosti resursa, sposobnosti i talenata

koje koriste. Navedeni resursu su fiksni, odnosno fiksni su u kratkom roku, stoga organizacije

moraju poslovati s onime što im stoji na raspolaganju, te se iz tog razloga koncepti bazirani na

resursima fokusiraju na strategije usmjerene na korištenje dostupnih postojećih resursa. Kako

su neku od tih resursa nematerijalni odnosno intelektualni, vještine stjecanja, upravljanje

znanjem i know-how, te učenje organizacije su glavni strateški zadaci.

U ovu grupu spada i već navedeni Paulo Romero, te Richard Nelson i Sidney Winter koji

imaju zaslugu za razvoj Evolucionarne teorije ekonomskih promjena gledajući pri tome na

organizacije kao na skladišta znanja. Oba autora pridodaju veliki značaj organizacijskim

rutinama „kao generičkom materijalu poduzeća koji omogućava interakciju eksplicitnog i

implicitnog (tacitnog) znanja“ (Nelson i Winter, 1982).

Uz navedene važni su još Prhalad i Hamel koji su razvili stratešku Teoriju temeljnih

kompetencija. Oni objašnjavaju temeljne kompetencije kao važna područja poduzeća koja

obilježava zadatak i značaj cijelog poduzeća. Općenito tu spadaju intelektualna imovina,

know-how, intelektualno vlasništvo te mrežna distribucija.

U članku naslova "Profiting from Technological Innovation" (1986. godine) David Teece

objedinava razna istraživanja i mišljanja ekonomista s temom teorije poduzeća baziranoj na

resursima te razvija nove ekonomske poglede na tehnološku inovaciju kao izvor vrijednosti.

Također, definira mehanizme i faze potrebne za komercijalizaciju znanja preko inovacija koje

svoju vrijednost potvrđuju na tržištu.

Na kraju, treći izvor bitan za nastanak koncepta intelektualnog kapitala je proučavanje i

analiziranje ljudskog kapitala. Scott R. Sweetland, u članku „Human Capital Theory:

Foundations of a Field of Inquiry“ (1996. godine) tvrdi kako proučavanje ljudskog kapitala

20

počinje Adam Smith u svom poznatom djelu 1776. godine te se završava 60-tih godina 20.

stoljeća, kada su postavljeni temelji teorije te empirijski temelji ovoga područja.

Najveće zasluge pri tome pridaju se Garyu Beckeru, koji je utemeljio Teoriju ljudskog

kapitala u djelu „Human Capital“ (1964. godine). Becker Teoriju ljudskog kapitala definira

kao aktivnosti putem kojih se utječe na rast poslovnih mogućnosti tako da se razvija

najvrijedniji resurs - čovjek. Neoklasične pretpostavke o maksimizaciji profita i korisnosti, te

savršena konkurencija na radnom tržištu temeljne su postavke Teorije ljudskog kapitala.

U novije doba ključan korak za razvoj koncepta intelektualnog kapitala s aspekta ljudskog

kapitala dogodio se u Švedskoj. Začetnik „švedske škole“ o upravljanju znanjem i o učenju

intelektualnog kapitala je Karl-Erik Sveiby.

Sveiby je prvi koji je prepoznao te ukazao na potrebu mjerenja ljudskog kapitala, te

zagovarao za računovodstveno praćenje nematerijalne imovine. U 1989. objavio je djelo

„The Invisible Balance Sheet“ u kojem je dao prijedlog teorije i mjerenju kapitala znanja

(engl. Knowledge capital), podjelio ga je u tri kategorije: individualni, strukturalni i

potrošački kapital. Pristup su usvojila mnoga švedska poduzeća. A 1993. godine, Swedish

Council of Service Industries usvojilo ga je kao standard za izradu godišnjih izvještaja. To je

prvi ikada postavljeni standard u području mjerenja nematerijalne imovine.

1990. godine, Karl-Erik Sveiby, je objavio knjigu „Knowledge Management“ u kojoj definira

ljudski kapital kao dimenziju intelektualnog kapitala i povezuje dotadašnja istraživanja

ljudskog kapitala sa novim konceptom intelektualnog kapitala.

Sveiby je nadahnuo brojne druge ekonomiste. Pa tako i poznatog Leifa Edvinssona koji je

učinio korak naprijed i karakterizirao nematerijalnu imovinu kao intelektualan kapital.

Intelektualni kapital kao ključ za uspješnost suvremenih znanjem intenzivnih poduzeća. Radi

svojih djela i postignuća, Leif Edvinsson, je 1991. godine postao prvi direktor za intelektualni

kapital na svijetu (švedska osiguravajuća kuća Skandia AFS).

Proučavajući Sveibya i njegov koncept mjerenja intelektualne imovine, Leif Edvinsson ga je

dalje razvijao tako da je definirao način prikazivanja onoga što su u osiguravajućoj kući

Skandii do tada nazivali „skrivene vrijednosti“. A 1995. godine razvio je model upravljanja

intelektualnim kapitalom u organizaciji. Od razvitka modela, osiguravajuća kuća Skandia, te

mnoga druga poduzeća u svojim godišnjim financijskim izvještajima objavljuju specijalan

21

dodatak, koji prikazuje stanje intelektualne imovine u organizaciji te načine na koje se ta

skrivena vrijednost koristi za stvaranje dodane vrijednosti.

Čitav je niz ekonomista doprinio razvoju intelektualnog kapitala. Najvažniji i najzaslužniji

autori zajedno sa svojim naznačajnijim djelima važnim za razvoj teorije intelektualnog

kapitala kronološki su prikazani u tablici koja slijedi.

Tablica 5. Kronološki prikaz godina, autora i njihovih najznačajnijih djela bitnih za razvoj

teorije intelektualnog kapitala

Godina Autor Djelo

1980. Hiroyuki Itami knjiga na japanskom

(1987. prijevod na engleski)

"Mobilizing Invisible Assets"

1986. Karl-Erik Sveiby knjiga o upravljanju neopipljivom

imovinom

"The Know-How Company"

1986. David Teece

(UC Berkeley's

Haas School of

Business)

članak "Profiting from Technological

Innovation"

1987. Debra Amidon knjiga "Managing the Knowledge Asset

into the Twenty-First Century"

1988. Karl-Erik Sveiby članak,

pojam "knowledge capital"

"The New Annual Report"

1989. Karl-Erik Sveiby knjiga "The Invisible Balance Sheet"

1990. Peter Drucek knjiga "The New Realities in Government

and Politics in Society and World

View"

1990. Charles Savage knjiga "Fifth Generation management,

Dynamic Teaming, Virtual

Enterprising and Knowledge

Networking"

1990. Karl-Erik Sveiby knjiga "Knowledge Management"

1990. Peter M. Senge knjiga "The Fifth Discipline"

22

1991. Thomas Stewart članak u časopisu Fortune "Brainpower - How Intellectual

Capital Is Becoming America's

Most Valuable Asset "

1991. Leif Edvinsson prvi direktor za intelektualni

kapital na svijetu

1992. Robert Kaplan,

David Norton

razvoj Balanced Scorecard modela

za mjerenje nevidljive imovine

1993. Hubert St. Onge razvoj koncepta potrošačkog kapitala (kao dio intelektualnog

kapitala)

1994. Thomas Stewart naslovni članak u časopisu Fortune "Intellectual Capital"

1995. Ikujiro Nonaka

Hirotaka Takeuchi

knjiga "Knowledge Creating Company"

1995. Osiguravajuća kuća Skandia

prvo javno izvješće o intelektualnom kapitalu

1996. Osiguravajuća kuća Skandia

osnivanje Future Centra,

na čelu Leif Edvinsson

1997. Karl-Erik Sveiby knjiga "The New Organizational Wealth"

1997. Thomas Stewart knjiga "Intellectual Capital"

1997. Leif Edvinsson,

Michael Malone

knjiga "Intellectual Capital"

1998. Nick Bontis,

McMaster

University,

Hamilton, Kanada

organiziran svjetski kongres o

intelektualnom kapitalu

Izvor: Bontis, 2002.; Edvinsson, 2002.

Nakon 1998. godine nastala je bujica knjiga, članaka, raznih studija, stručnih skupova te

konferencija na temu intelektualnog kapitala.

23

Uz teoriju intelektualnog kapitala važno je napomenuti i razvoj još nekih od ekonomskih

teorija kod kojih su uslijedile značajne promjene te koje proizlaze iz veće uloge znanja na

radnom mjestu, menadžmentu i u poslovnoj praksi.

Karl M. Wiig u članku „What future knowledge management users may expect“ (1999.

godine) tvrdi da je u današnje doba potrebna Teorija znanja, pa možda u potpunosti nova

teorija poduzeća kako bi se stvorili i učvrstili temelji za buduće upravljanje znanjem.

Conner i Prahalad (1996. godina), u zajedničkom članku naslova „A Resource-Based Theory

of the Firm: Knowledge Versus Opportunism“, na temelju teorije poduzeća baziranoj na

resursima prezentiraju novu Teoriju poduzeća baziranu na znanju (engl. Knowledge-based

theory of the firm). Osnovna teza njihove nove teorije je da organizacija u kojoj pojedinci

djeluju, surađuju i komuniciraju služi prioritetno za iskorištavanje njihova znanja za poslovne

aktivnosti. Iz toga je razloga potrebna prilagodba organizacijskog ustrojstva poduzeća kako bi

se omogućilo da se korporativno znanje na što je moguće prikladniji način primijeni u

tržišnim prilikama.

Karl-Erik Sveiby u članku „A Knowledge-based Theory of the Firm To Guide Strategy

Formulation“ (2001. godine) daje detaljniju analizu i postavlja temelje Teorije poduzeća

baziranom na znanju. Teorija poduzeća bazirana na znanju utemeljena je na organizacijskom

načinu kombiniranja resursa.

3.2. Sastavni elementi intelektualnog kapitala

Prva analiza i podjela intelektualnog kapitala dolazi od Karla Erika Sveibya iz njegovog djela

"The Invisible Balance Sheet" (1989. godine). Svieby objašnjava kako bilanca poduzeća

sadrži još i tri nevidljiva elementa intelektualnog kapitala (nematerijalne imovine). Isti su

prikazani u tablici 6.

24

Tablica 6. Elementi intelektualnog kapitala prema Sveibyu

Nevidljivi elementi nematerijalne imovine

a) Unutarnja struktura Svi sustavi, baze podataka, procesi i rutine za podržavanje

poslovnih operacija i zaposlenika

b) Vanjska struktura Vanjski odnosi i mreže koje podržavaju poslovne operacije

c) Sposobnosti Individualna iskustva, znanje, sposobnosti, stručnosti i nove ideje

Izvor: Sveiby (1998)

Danas najpoznatija podjela intelektualnog kapitala je ona Leifa Edvinssona koji na

intelektualni kapital gleda kao na zboj ljudskog, strukturalnog i potrošačkog kapitala te putem

čije interakcije se stvara vrijednost za poduzeće. Podjela prema Edvinssonu prikazana je u

tablici 7.

Tablica 7. Elementi intelektualnog kapitala prema Edvinssonu

Tri temeljna elementa intelektualnog kapitala

a) Ljudski kapital različita znanja, vještine, sposobnosti i iskustvo zaposlenih koje oni

koriste u poslovnom procesu

b) Strukturalni kapital nastaje transformacijom ljudskog kapitala, a obuhvaća različite

neopipljive elemente - organizacijsku strukturu, rutine, poslovne procese,

običaje, baze podataka, sustave, te intelektualno vlasništvo kao što su

patent i licence

c) Potrošački kapital odnosi i veze s potrošačima, tj. sa kupcima ali i dobavljačima i

distributerima. Uključuje i imidž, brend i identitet poduzeća na tržištu

Izvor: Edvinsson (1997)

25

Model tržišne vrijednosti organizacije koji uključuje opipljivu i neopipljivu imovinu dan je na

prikazu 3. Prema modelu svaki od tri prikazana elementa intelektualnog kapitala može biti

mjeren i ocijenjen za investicije. Iz tog je razloga podjela postala standard i polazna osnovica

za buduća istraživanja.

Prikaz 3. Model intelektualnog kapitala

Izvor: Stewart (2001)

Ljudski kapital odnosi se na znanja i vještine zaposlenih. Strukturalni kapital uključuje

patente, procese, baze podataka, organizaciju poduzeća, itd. Potrošački kapital podrazumjeva

odnose sa potrošačima i dobavljačima.

Postoje razne podjele intelektualnog kapitala, no većinom su slične jedna drugoj. Glavni

razlog tome je što se intelektualni kapital klasificira stavljajući u grupe slične elemente

neopipljive imovine prema mjestu na kome se nalaze u poduzeću, te prema nivou kontrole

koju organizacije posjeduju nad njima. Pa se zato npr. kompetencije, vještine i iskustvo

zaposlenika uvijek grupira u ljudski kapital, uz element da ih nije moguće posjedovati.

U proučavanju uloge intelektualnog kapitala najdalje je otišla švedska osiguravajuća

kompanija Skandia koja je (pod vođenjem Leifa Edvinssona) razvila model za praćenje

intelektualnog kapitala naziva Skandia Navigator. Zbog boljeg uvida u posebne čimbenike

uspjeha, te radi redovitog praćenja i unapređenja, razvila je shemu tržišne vrijednosti

poduzeća i kritičnih faktora koji stvaraju njihovu tržišnu vrijednost.

Trž

išn

a vr

ijed

nos

t or

gan

izac

ije

Ø Ljudski kapital

Ø Strukturalni kapital

Ø Potrošački kapital

Neopipljiva

imovina

Opipljiva

imovina

26

Na prikazu 4. predstavljena je shema tržišne vrijednosti kompanije Skandia. A na temelju nje

moguće je napraviti analizu svakog od elemenata intelektualnog kapitala.

Prikaz 4. Model za prećenje intelektualnog kapitala - Skandia Navigator, (shema tržišne

vrijednosti poduzeća)

Izvor: Izrada autora prema: Skandia (1995)

Shema pokazuje kako se tržišna vrijednost poduzeća sastoji od financijskog i intelektualnog

kapitala. Prema Skandii on je dalje detaljno raščlanjen na sastavne elemente – ljudski i

strukturalni, pa na potrošački i organizacijski, zatim inovacijski i procesni, te na kraju

intelektualno vlasništvo i neopipljivu imovinu.

TRŽIŠNA VRIJEDNOST

Financijski kapitalIntelektualni

kapital

Strukturalni

kapital

Potrošački kapitalOrganizacijski

kapital

Inovacijski kapital

Intelektualno

vlasništvoNeopipljiva

imovina

Procesni kapital

Ljudski kapital

27

Udio svake od vrste intelektualnog kapitala organizacije uvelike će zavisit o diferencijaciji

industrijske grane, te o djelatnostima koje obavlja. Suvremene organizacije dodanu vrijednost

stvaraju putem interakcije svih postojećih oblika intelektualnog kapitala kojeg posjeduju.

Zbog djelatnosti koju tvrtka Skandija obavlja njezina shema ne prikazuje fizički kapital, no

njegova uloga u suvremenom poslovanju organizacije nije nevažna. Samo se značajno

smanjila.

3.3. Upravljanje znanjem u organizaciji

Upravljanje znanjem u organizaciji je sistematski proces u kojem se traže, identificiraju,

generiraju, sistematiziraju, čuvaju, koriste i predaju informacije i znanja, a koje zaposleni

stvaraju, usavršavaju i primjenjuju u cilju postizanja konkurentskih prednosti. To je

kombinacija određenih aspekata kadrovskog, inovacijskog, strategijskog, projektnog i

komunikacijskog upravljanja, te korištenja informacijskih tehnologija u svrhu upravljanja

organizacijom (Gaponenko i Orlova, 2008).

Upravljanje znanjem ključni je elemenat ekonomije temeljene na znanju, o čemu u prilog

govore tehnologije umjetne inteligencije i semantičkog predstavljanja znanja pomoću

kompjutorskih tehnika i informatičko-komunikacijskih tehnologija (Makarov, 2003). Znanje

samo za sebe ne donosi i nema mogućnost organizaciji predstavljati konkurentsku prednost,

nego to čini pravilno upravljanje znanjem (Chakravarthy i ostali, 2005).

Suvremena poduzeća orijentirana su na efikasnu organizaciju svojih poslovnih funkcija, a to

zahtijeva visoke kvalifikacije zaposlenog osoblja, iskustvo i suvremena znanja. Pa se stoga

krajem prošlog stoljeća u teoriji menadžmenta pojavio pravac naziva upravljanje znanjem

(eng. Knowledge management). Podrazumjeva sistematsko formiranje, obnavljanje i primjenu

znanja s ciljem maksimiziranja efikasnosti poduzeća (Drašković, 2010). Predmet knowledge

managementa je skup znanja i iskustava svih zaposlenika poduzeća (organizacijska

komponenta, osobna znanja - tacitno znanje), kao i formalizirana (dokumentirana, javna –

eksplicitna) znanja koja su pohranjena u bazama podataka (informacijsko komunikacijska

komponenta). Definicija pojma znanja u okviru menadžmenta obuhvaća informacije koje

28

postoje u organizaciji i koje zaposlenici mogu primijeniti kod procesa realizacije

svakodnevnih operacija i poslovnih ciljeva organizacije.

Prema Gaponenku i Orlovoj (2008. godina) strategije upravljanja znanjem zasnivaju se na

uzajamnom odnosu između osnovnih oblika intelektualnog kapitala. Isto je dano na sljedećem

prikazu.

Prikaz 5. Zajedničko djelovanje osnovnih oblika intelektualnog kapitala

Izvor: Gaponenko i Orlova (2008)

Prva strategija upravljanja znanjem odnosi se na formiranje i korištenje znanja u okviru

ljudskog kapitala. Strategija daje odgovore na pitanja:

§ Na koje se načine provodi razmjena znanja između zaposlenih u organizaciji?

§ Kako se povećavaju kompetencije zaposlenih i kako se te iste kompetencije koriste s

ciljem povećavanja konkurencije organizacije?

Druga strategija odnosi se na formiranje i korištenje znanja u okviru organizacijskog kapitala.

Odnosi se na:

§ organizacijsku strukturu,

§ informacijski sustav,

§ baze podataka,

§ autorska prava,

29

§ patente,

§ licence,

§ know-how i drugo.

Treća strategija podrazumijeva formiranje i korištenje znanja u području vanjskih veza

organizacije, te se odnosi na korištenje marketinških tehnologija.

Četvrta strategija tiče se optimiziranja odnosa ljudskog kapitala i kapitala odnosa npr. metoda

međuodnosa s kupcima i dobavljačima, benchmarking i drugo.

Peta strategija usmjerena je na optimiziranje odnosa ljudskog i organizacijskog kapitala. Ona

daje odgovore na pitanja:

§ Kako individualne kompetencije zaposlenog osoblja utječu na izgradnju pojedinih

elemenata organizacijske strukture?

§ Kako se te kompetencije mogu povećati djelovanjem povratne veze organizacijske

strukture na zaposleno osoblje?

Šesta strategija odnosi se na optimiziranje veze kapitala odnosa i organizacijskog kapitala.

Sedma strategija je usmjerena na sinergično kretanje znanja između svih oblika intelektualnog

kapitala.

Znanje kao intelektualni kapital je postalo osnovni izvor za stvaranje održivih konkurentskih

prednosti organizacije te za zadovoljavanje dinamične i rastuće potrošačke potražnje.

Poslovanje suvremenih organizacija sve se više temelji na nevidljivoj imovini koja stvara

konkurentsku prednost i dodatnu vrijednost.

30

3.4. Mjerenje intelektualnog kapitala

Modeli, okviri i metodologije za mjerenje znanja i intelektualnog kapitala postoje u

područjima računovodstva, ekonomije, ljudskih resursa i intelektualnog vlasništva. Takvi

modeli su usmjereni su na čvrstu razinu analize s računovodstvenog, ekonomskog ili

strateškog fokusa.

Intelektualni kapital je od velike i rastuće važnosti u inovacijama i rastu produktivnosti,

organizacijske konkurentnosti i ekonomskog učinka. Intelektualni kapital, koji uključuje

aspekte kao što su istraživanje i razvoj, ljudske resurse, organizacijsku strukturu i procese te

odnose s kupcima, često se slabo identificira i mjeri. Podaci o intelektualnoj imovini se

prikupljaju na brojne različite načine, a financijske i računovodstvene prakse izvješćivanja

teško prepoznaju nematerijalnu imovinu.

Prema Sveibyu (2004) i Malhoti (2003), postoje četiri osnovna načina klasifikacije modela za

mjerenje intelektualnog kapitala:

§ Metoda tržišne kapitalizacije - računa se razlika između tržišne kapitalizacije i

dioničarskog kapitala.

§ Metoda povratka na imovinu - materijalnu imovinu i godišnje financije uspoređuju se

s prosjekom industrije. Nakon čega se zarada koja je iznad prosjeka koristi za procjenu

vrijednosti nematerijalne imovine.

§ Izravna metoda - procjenjuje se nematerijalna imovina u novčanom iznosu.

§ Scorecard metoda - identificiraju se razne komponente intelektualnog kapitala te

prikazuju putem tablica i grafova.

31

3.4.1. Metoda tržišne kapitalizacije

Kod metode tržišne kapitalizacije intelektualnog kapitala izračun se vrši kao razlika između

tržišne kapitalizacije tvrtke i dioničarskog kapitala. Ova je metoda korisna za objašnjenje

financijsku vrijednost intelektualnog kapitala i među vrednovanje poduzeća unutar iste

industrije.

Jedan od nedostataka ove metode je u tome što ne daje informacije o komponentama koje

doprinose intelektualnom kapitalu. Isključivi monetarni fokus daje samo djelomičnu

perspektivu, što nije pogodno za holistički socio-ekonomskih i društveni pristup razvoju

kojega često traže organizacije (Malhotra, 2003).

3.4.2. Metoda povratka na imovinu

Prema metodi povratka na imovinu, ROA se izračunava dijeljenjem dobiti poduzeća prije

oporezivanja s prosječnim materijalnom imovinom te nakon toga uspoređivanjem rezultata s

prosjekom industrije. Nakon toga, pomnoži se razlika s tvrtkinom prosječnom materijalnom

imovinom da bi se izračunala godišnja zarada od nematerijalne imovine. Dijeljenjem

prosječne zarade s prosječnim troškom kapitala poduzeća ili kamatnom stopom dobiva se

vrijednost intelektualnog kapitala poduzeća (Malhotra, 2003).

Ovaj model nije relevantan za vladine ili organizacija javnog sektora, ali je od važnosti za

benchmarking industrije i za ilustraciju financijske vrijednosti intelektualnog kapitala. Budući

je izgrađena na tradicionalnim računovodstvenim pravilima lako se razumije između

računovođa.

Nedostatak ovog modela je što ne sadrži podatke o komponentama koje pridonose razvoju

intelektualnog kapitala. Ona također ima isključivo monetarni fokus i nije prikladna za

holistički socio-ekonomskih i društveni pristup razvoju.

32

3.4.3. Direktna metoda

Uz izravnu metodu mjerenja intelektualnog kapitala, monetarna se vrijednost nematerijalne

imovine procjenjuje identificiranjem različitih komponenti. Ovaj se model može koristiti u

kombinaciji sa Scorecard metodom, s obzirom na njenu ograničenu uporaba pri procjeni i

analizi određenih aspekata intelektualnog kapitala. Ukoliko se koristi za dobivanje

standardnih pokazatelja, ti standardi moraju biti valjani i pouzdani.

Ovaj model omogućuje posebno vrednovanje komponenti intelektualnog kapitala. Također,

omogućuje kombinaciju monetarnih i nemonetarnih vrednovanja. Model pruža sveobuhvatan

pregled cijelokupnog intelektualnog kapitala u organizaciji. On je baziran na događajima i

zato bolji za uzročno posljedične odnose u usporedbi s financijskim metrikama. Najveći

nedostatak modela da ga je teško uspoređivati i mjeriti (Malhotra, 2003).

3.4.4. Scorecard metoda

U Scorecard modelu razni se dijelovi nematerijalne imovine ili intelektualnog kapitala

identificiraju te se pokazatelji i indeksi generiraju i prikazuju u tablicama. Mogu biti izrađeni

kompozitni pokazatelji temeljeni na sintezi svih komponenti intelektualnog kapitala. Ovaj

model omogućuje mjerenje bliže stvarnim inputima, procesima i ishodima. Pa tako,

izvješćivanje može biti brže. Isto je tako pogodna za otkrivanje i ispravljanje pogrešaka u

usklađivanju inputa i procesa s outputima i ishodima. Indikatori pokazuju same finese

rezultata, što rezultira bogatim analizama podataka koje pružaju korisne uvide za donošenje

odluka (Malhotra, 2003). Scorecard model je jedan od najčešće korištenih modela u

upravljanju znanjem.

Ovaj model je ujedno i najviše primjenjiv za mjerenje intelektualnog kapitala institucija vlada

i javnog sektora. Mjeri trenutno neizmjerenu nematerijalnu imovinu.

33

4. ZNANJE I NEOLIBERALIZAM

Najznačajnija promjena neoliberalizma u 21. stoljeću je porast važnosti znanja kao

intelektualnog kapitala. Ova promjena, više od bilo koje druge, tjera neoliberalni proces

globalizacije. Ovaj proces rezultat je Washingtonskog konsenzusa i političkog modela

agencija kao što su MMF i Svjetska banka. Ima dominantnu ulogu u svjetskim političkim

forumima na račun alternativnih načina globalizacije. To je način univerzalne politike koji

zanemaruje zemlju i regionalne razlike. Također, negira lokalne tradicije, institucije i kulturne

vrijednosti za nadilaženje, pregovaranje, reinterpretiranje i preobrazbu dominantnog modela

globalizacije i nastajanje oblika kapitalizma znanja na kojima se temelji. Ipak, kritike, čak i od

najvaćnijih ekonomista, protiv su ovog monolitnog i homogeniziranog modela globalizacije.

Primjerice, Joseph Stiglitz, bivši glavni ekonomist Svjetske banke, kritizirao je odluke

politike MMF-a kao „čudnom mješavinom ideologije i loše ekonomije“. Konkretno, on tvrdi

da su strukturne politike prilagodbe MMF-a, nametnute zemljama u razvoju, dovele do gladi i

nereda u mnogim zemljama i pomogle razvoju krize koja je dovela do većeg siromaštva i

međunarodnih nejednakosti. Međutim, isto tako, Stiglitz identificira novu globalnu ekonomiju

znanja kao ekonomiju koja se razlikuje od tradicionalne industrijske ekonomije u smislu

karakteristika oskudice resursa nasuprot ideja. On predlaže „pokret za ekonomiju znanja koji

zahtjeva preispitivanje ekonomskih fundamenata“. Tvrdi, da se znanje razlikuje od ostalih

dobara u smislu da dijeli više od svojstava globalnog javnog dobra. To podrazumijeva ključnu

ulogu vlade u zaštiti prava intelektualnog vlasništva u globalnoj ekonomiji obilježenoj većim

potencijalnim monopolima nego u industrijsko doba (Stiglitz, 1999).

Ipak, u srcu analize globalizacije i njezinih tegoba Stiglitzov (2002) je pristup temeljen na

ekonomiji informacija, posebno asimetrija informacija i njegova uloga u izazovnim

standardnim ekonomskim modelima na tržištu koje pretpostavlja savršene informacije.

Ekonomija temeljena na informacijama pruža bolje temelje za teorije rada i za financijska

tržišta. Stiglitzov rad o ulozi informacija u ekonomiji evoluirao je u analizu uloge informacija

u političkim institucijama, gdje je i istaknuo (Stiglitz, 2002):

34

„Potreba za povećanom transparentnosti, poboljšanjem informacija koje građani imaju o

tome što institucije rade, omogućuju onima koji su pod utjecajem tih politike da imaju veće

pravo glasa u svojoj formulaciji.“

Transformacija proizvodnje znanja i njegove legitimacije, kako ukazuje Stiglitz, su u središtu

razumijevanja neoliberalne globalizacije i njezinih učinaka na politiku obrazovanja. Ako

transformacija u proizvodnji znanja podrazumijeva preispitivanje ekonomskih fundamenata,

pomak u ekonomiji znanja također zahtijeva duboko promišljanje o obrazovanju kao rastućem

obliku kapitalizma znanja, koji uključuje stvaranje znanja, stjecanje, prijenose i organizaciju.

Pojam „kapitalizam znanja“ nastao je tek u novije doba kako bi se opisao prijelaz na tzv.

„ekonomiju temeljenu na znanju“, koja može biti karakterizirana u smislu ekonomije obilja,

ukidanja udaljenosti, deteritorijalizacije države i investiranja u ljudski kapital. Burton-Jones

kaže (1999):

„Znanje brzo postaje najvažniji oblik globalnog kapitala - dakle kapitalizam znanja.“

On gleda na znanje kao na novi generički oblik kapitalizma nasuprot drugom, regionalnom

modelu. Za Burton-Jonesa i analitičare svjetskih političkih agencija poput Svjetske banke i

OECD-a, prelazak na ekonomiju znanja uključuje temeljno preispitivanje tradicionalnih

odnosa između obrazovanja, učenja i rada, s naglaskom na potrebu za novim koalicijama

između obrazovanja i industrije.

Ekonomija temeljena na znanju razlikuje se od tradicionalne ekonomije u nekoliko ključnih

aspekata:

35

Tablica 8. Karakteristike gospodarstva temeljenog na znanju

1. Ekonomija nije od oskudice, nego od izobilja. Za razliku od većine resursa koji

nestaju kada se koriste, informacije i znanje mogu se dijeliti, te zapravo rastu

kroz svoju primjenu.

2. Učinak mjesta je smanjen. Koristeći odgovarajuće tehnologije i metode, mogu

biti stvorene virtualne tržnice i virtualne organizacije da nude prednosti kao

brzinu i okretnost, brze operacije i globalne dosege.

3. Zakone, prepreke i poreze teško je primijeniti isključivo na nacionalnoj osnovi.

Znanje i informacije „cure“ gdje je potražnja najviša, a prepreke najniže.

4. Znanjem poboljšani proizvodi ili usluge mogu odrediti premium cijene nasuprot

usporedivim proizvodima s niskom razinom ugrađenog znanja ili intenziteta

znanja.

5. Cijena i vrijednost uvelike ovise o kontekstu. Stoga iste informacije ili znanja

mogu imati znatno različite vrijednosti za različite ljude u različito vrijeme.

6. Znanje zaključano u sustavima i procesima ima višu inherentnu vrijednost nego

kada se nalazi u glavama ljudi.

7. Kompetencije su ključna komponenta vrijednosti u društvu temeljenom na

znanju. Ipak mali broj tvrtki u godišnjim izvještajima prikazuje razinu

kompetencija. U suprotnosti s time, smanjenje broja zaposlenih se često vidi

kao pozitivna mjera rezanja troškova.

Izvor: David Skyrme Associates (n.d.)

Kapitalizam znanja i ekonomija znanja su isti pojmovi koji se mogu pratiti na razini javne

politike u nizu izvješća koji se pojavljuju u kasnih 1990-ih od strane OECD (1996.) i Svjetske

banke (1998., 1999.), prije nego su korišteni kao predložak politika od strane svjetskih vlada.

36

U pogledu navedenih izvješća, obrazovanje se rekonfigurira kao masivno podcijenjen oblik

kapitala znanja koji određuje budućnost rada, organizaciju institucija znanja i oblik društva u

budućnosti.

Fokus javne politike na području znanosti i tehnologije dijelomično odražava rastući

konsenzus u makroekonomiji novog rasta ili endogenih teorija rasta temeljenih na radu

Solowa (1956., 1994.), Lucasa (1988.) i Romera (1986., 1990., 1994.), koji kažu da su

pokretač gospodarskog rasta tehnološke promjene (odnosno napredak u znanju kako pretvoriti

inpute u outpute tijekom proizvodnog procesa). U modelu je tehnološka promjena endogena,

određuje se temeljem namjernog djelovanja gospodarskih subjekata koji djeluju u velikoj

mjeri kao odgovor na financijski poticaj (Snowdon i Vane, 1999). Neoklasični model rasta

razvio je Solow pretpostavljajući da je tehnologija egzogena i stoga dostupna bez ograničenja

diljem svijeta. S druge strane, Romerov endogeni model rasta, pokazuje da tehnologija nije

čisto javno dobro, a ideje nisu u sukobu, također djelomično su isključive kroz pravni sustav i

patente. Implikacija politike je dvojaka: znanje o tehnologiji i razinama protoka informacija je

iznimno važna za gospodarski razvoj i objašnjava diferencijalne obrasce rasta. Jaz znanja i

nedostatak informacija usporava izglede za rast siromašnim zemljama, dok transfer

tehnologije može uvelike poboljšati dugoročne stope rasta i životni standard (Roberts i Peters,

2008).

37

4.1. Utjecaj neoliberalizma na obrazovanje i Bolonjski proces

Ključne posljedice neoliberalizma u obrazovanju (Rinne, Kivirauma, Simola, 2002):

1. Konzumerizam Roditelji i učenici u neoliberalnoj koncepciji obrazovanja

sudjeluju prvenstveno kao potrošači usluga

2. Privatizacija Naglasak se privatni sektor obrazovanja, na taj način potrošači imaju slobodu odabira gdje kupiti uslugu koju traže

3. Komercijalizacija U obrazovne ustanove sve se više uvodi logika tržišnog djelovanja

4. Menadžerstvo Obrazovne institucije se smatra tvrtkama kojima se upravlja na

isti način kako se upravlja tvrtkama

5. Natjecanje Potiče se natjecateljski duh između pojedinaca te institucija.

Razvoj marketinških tehnika za podizanje imidža institucija u

kompetitivnom okruženju

6. Deregulacija Slabi državno uplitanje u obrazovne procese

7. Diferencijacija Različiti sadržaji se nude, a o njima odlučuje pojedina

institucija

8. Evaluacija Kontinuiranost evaluacije s ciljem maksimizacije profita

9. Sankcioniranje Kažnjavanje institucija koje ne ostvaruju očekivane rezultate. Nagrađivanje onih koje postižu, npr. dobivanje većih sredstva

institucija koje se procijenjuju kao kvalitetnije

10. Uvođenje financiranja

kroz cjeloviti proračun

11. Privatna izdvajanja Povećanje osobnog financiranja

12. Smanjenje troškova i ušteda

Eliminiraju se ekonomski neprofitabilni sadržaji

Prema obrazovnim aspektima neoliberalizma primijećuje se da su sveučilišta koje se

zagovaraju iz neoliberalne perspektive zapravo „tržišno sveučilište“ vođeno profitom. U

takvom konceptu, prioritetni cilj visokog obrazovanja nije više osobni razvoj ili kulturalni

38

doprinos visokog obrazovanja, nego na naglasku dobiva marketinški i menadžerski cilj

osobito sa svrhom ekonomskog razvoja društva. Produkcija i korištenje znanja postaju ciljani

i to u korist zahtjevima ekonomija temeljenih na znanju. Navedeno ima veliki značaj zbog

toga što financiranje obrazovanja koje se temelji samo na potrebama ekonomskog razvoja ima

tendenciju prioritiziranja znanstvenih područja i istraživanja koja imaju jasan i direktan

ekonomski učinak, te se postepeno eliminiraju oni koji ga nemaju. Prosvjedi studenata, koji su

se odvijali, naglašavali su točku 11. o privatnim izdvajanjima za obrazovanje, odnosno

plaćanja školarina. Ti zahtjevi se nalaze u širem neoliberalnom kontekstu privatizacije

visokog obrazovanja te se direktno odnose i na ostale navedene posljedice neoliberalizma.

Ističe se posebno pitanje eliminacije ekonomski neprofitabilnih sadržaja.

Kula bjelokosti u obrazovanju i znanosti je jedan ekstrem, ali drugi ekstrem nastaje kada

ekonomska korist postaje jedini važeći argument za značaj postojanja nekog znanstvenog

područja. Znanstvena područja prema neoliberalnoj analizi prisiljena su na svojevrsnu

ekonomsku introspekciju, što znači da testiraju svoju ekonomsku logiku postojanja. Tako

nešto nije konzistentno sa prirodom brojnih znanstvenih područja unutar sveučilišta koji

nemaju ili imaju vrlo malu ekonomsku dimenziju, te ona nije njihova bit – već kreativnost,

osobni razvoj, razvoj kritičkog promišljanja i slično.

Neoliberalizam nameće svojevrsni socijalni darvinizam koji kaže da će samo najjači uspjeti.

U kontekstu znanstvenih područja najjači su isključivo oni koji odgovaraju na ekonomski

razvoj, a on je samo jedan od aspekata za razvoj društva. U takvom kontekstu, studentske

prosvjede treba ocjeniti ne samo kao borbu za sadašnje i buduće studente što se tiče plaćanja

studija, već i kao upozorenje na akademski kapitalizam i kao prijetnju autonomiji sveučilišta i

znanosti u cijelosti kod definiranja vlastitih istraživačkih ciljeva (Rinne, Kivirauma, Simola,

2002).

Arhitektura europskog visokog obrazovanja razvija se putem dokumenata potvrđenih na

ministarskim konferencijama (Bolonjska deklaracija, 1999; Priopćenje iz Praga, 2001;

Priopćenje iz Berlina, 2003; Bergensko priopćenje, 2005; Priopćenje iz Londona, 2007;

Leuvensko priopćenje, 2009), dokumenti uzimaju u obzir i sadrže interese sveučilišta i

interese studenata, koje Europsko udruženje studenata i Europsko udruženje sveučilišta

izrađuju za potrebe ministarskih konferencija. Što znači kako nije točno reći da temeljnim

dokumentima dominira neoliberalna logika o profitu i koncept tržišnog sveučilišta.

39

U prilog tome, Londonsko priopćenje iz 2007. godine kaže kako su ciljevi visokog

obrazovanja:

§ priprema studenata da postanu i budu aktivni građani demokratskog društva,

§ osobni razvoj,

§ stvaranje i održavanje znanja,

§ istraživanje i inovacije,

§ te priprema studenata za buduće karijere.

U Priopćenju iz Praga (2001. godine) na visoko obrazovanje gleda se kao na javno dobro i

javnu odgovornost, isto se potvrđuje i u Priopćenju iz Berlina (2003. godine). Što ne znači da

se ne spominju ciljevi poput kompetitivnosti, doprinosa sveučilišta ekonomskom razvoju

društva, te ciljevi Bolonjskog procesa - mobilnost europskog tržišta rada. Postavke

dokumenata su mnogo kompleksnije od tvrdnje da dokumentima dominira neoliberalna

koncepcija. Dakle, ne može se cijeli Bolonjski proces etiketirati kao neoliberalni projekt. Već

određene aspekte Bolonjskog procesa etiketirati neoliberalnima ili kritizirati samu njihovu

primjenu. Bolonjski proces je kompleks različitih ideja, te neki pojedini aspekti mogu

poslužiti za kritiku neoliberalizmu. Posebno tzv. socijalna dimenzija Bolonjskog procesa koja

je važna za raspravu o neoliberalizmu i školarinama.

Jedna od pretpostavki neoliberalizma je da opstaju najjači, a to su upravo oni koji i

„zavrjeđuju“ opstati. U znanstvenim područja prijetnja postoji, uz ostalo, za područja koja

nemaju kratkoročni tržišni doprinos kao najjači kriterij. Kod poimanja pojedinca i njegovog

obrazovanja, najjači se često definiraju u terminima „izvrsnosti“. Takav neoliberalni pogled

ima veliki utjecaj na obrazovnu nejednakost iz razloga što ne uzima u obzir skrivene faktore

koji djeluju na obrazovna postignuća, tj. nemaju svi jednake količine raznih vrsta kapitala

koje bi im omogućile da budu „izvrsni“, npr. lakše je osobi koja se fokusira isključivo na

studij i na to da bude izvrsna, u odnosu na nekoga tko uz studij mora i raditi.

Ideja u neoliberalizmu je kompetitivni pojedinac na tržištu, gledajući da će se društvena

pravednost pobrinuti sama za sebe. U Priopćenju iz Londona (2007. godina) socijalna

dimenzija govori:

40

„Dijelimo društvene aspiracije kako bi student koji ulazi u visoko obrazovanje, sudjeluje u

njemu i završava studij morao podražati raznolikost stanovništva. Naglašava se važnost da

svaki student ima mogućnost završiti svoj studij bez prepreka koje se odnose na njegov

socijalno ekonomski status.“

„Potrebno je poštovati i omogućiti principe za nediskriminaciju i jednakost europskog

prostora visokog obrazovanja.“

Priopćenje iz Bergena (2005. godina):

„Socijalna dimenzija sastoji se od mjera vlada za pomoć studentima, osobito socijalno

ugroženim grupama, kroz financijske i ekonomske aspekte, te omogućavanje usluga

savjetovanja s ciljem većeg pristupa visokom obrazovanju.“

Priopćenju iz Berlina (2003.godina):

„Ministri zagovaraju ideju jednakih mogućnosti za sve prilikom pristupanja visokom

obrazovanju, na osnovu sposobnosti“.

Socijalna dimenzija kroz Bolonjski proces je usmjerena postizanju jednake mogućnosti za sve

u visokom obrazovanju. Školarine, pogotovo socijalno neosjetljive školarine, te nedostatak

stipendija za ugrožene grupe su neke od financijskih prepreka za ostvarivanje jednakih

mogućnosti u visokom školstvu (Doolan, 2009).

41

5. EKONOMIJA ZNANJA U EUROPSKOJ UNIJI

Dok se svjetska konkurencija pojačava, europska baza znanja je i dalje snažna, no potreban

joj je veći strateški fokus.

5.1. Znanje u Europskoj uniji

Europska unija se suočava sa sve većom svjetskom konkurencijom, osobito na višim

globalnim lancima vrijednosti. U 2011. godini, više se od 70% svjetske proizvodnje znanja

odvija izvan Europske unije, a polovica svjetskih znanstvenika i inženjera živi izvan trijade

(EU, SAD i Japan ). Od 2008. godine razvijene azijske zemlje su stekle povećani udio

svjetskog vrijednosnog lanca prihoda uključujući prihode od srednje visokih i visokih

tehnologija proizvoda (European Commission, 2013).

Međutim, Europa je i dalje glavni centar proizvodnje znanja u svijetu, s udjelom od gotovo

trećine svjetske znanosti i proizvodnje tehnologije. Europska unija je uspjela zadržati svoj

stupanj konkurentskih znanja u većoj mjeri od SAD-a i Japana, te napreduje prema svom cilju

R&D od 3% do 2020. godine. Europska unija je i dalje vrlo atraktivna lokacija za R&D

ulaganja. U 2011. godini bila je glavno odredište za direktna inozemna ulaganja u svijetu.

Drži udio s oko 30% priljeva izravnih stranih ulaganja u svijetu, više od SAD-a i Japana.

Istraživački i inovacijski napori SAD i azijskih zemalja često su mnogo više strateški

orijentirani. Znanost i tehnološki razvoj Azije i SAD-u više je usredotočen na

transformacijske i održive tehnologije te više orijentiran prema rastućim svjetskim tržištima.

Sjedinjene Američke Države jačaju svoj imidž kao vodeći svjetski centar za znanost i

tehnologiju u zdravlju, biotehnologiji, nanotehnologiji i ICT-u. Kina je najveći svjetski

proizvođač u znanstvenim istraživanjima za područje energetike i ICT-a, a Japan ima najveću

stopu razvoja tehnologije u području energetike i ekološkim tehnologijama.

42

Za usporedbu, Europska unija je manje usmjerena na strateška područja i ima tendenciju širiti

svoje napore na veći spektar znanstvenih polja i tehnologija, uz rizik da ne dominira ni jednim

područjem (European Commission, 2013).

5.2. Razvoj ekonomije znanja na primjeru Velike Britanije

Ekonomija znanja je izraz koji se često koristi, ali rijeđe definira. U osnovi opisuje proces u

kojim se ekonomska konkurentnost i učinkovitost organizacija i tvrtki sve više određuje kroz

povećanje njihovih ulaganja u na znanju temeljenu ili nematerijalnu imovinu (istraživanje i

razvoj, dizajn, softver, ljudski i organizacijski kapital te marke), a smanjenje ulaganja u

fizičku imovina (strojeve, zgrade i vozila) (The Work Foundation, 2008).

Jedan od pokazatelja razmjera i tempa ove promjene je prikazan omjerom između poslovnih

ulaganja u materijalnu i poslovnih ulaganja u nematerijalnu imovinu. 1970. godine poslovna

ulaganja Velike Britanije u nematerijalnu imala su vrijednost od 40% ulaganja od materijalne

imovine. 2004. godine omjer iznosi 130%. Koristeći istu metodologiju, nedavna istraživanja

pokazala su slične rezultate za SAD, Finsku i Nizozemsku (OECD, 2008; Corrado i ostali,

2006; Marrano i Haskell, 2006; HMT, 2007; Jalava i ostali, 2007; Van Rooijen-Horsten i

ostali, 2008).

Na grafikonu 6. prikazane su promjene prioriteta ulaganja ekonomije znanja Velike Britanije

za razdoblje od 1970. do 2000. godine.

43

Grafikon 1. Promjena prioriteta ulaganja, Velika Britanija, 1970. – 2000.

Izvor: The Work Foundation (2007)

Takav pomak potaknut je promjenama na tržištu, u tehnologiji i globalizacijom potaknutom

sve boljom obrazovanom i kvalificiranom radnom snagom. Još bogatiji, raznolikiji i

sofisticiraniji potrošači podržali su potražnju za većom dodanom vrijednošću dobara i usluga.

Osim toga, novim tehnologijama opće namjene temeljenim na ubrzanju snage računala, naglo

je pala cijena djelujući prvenstveno na strani ponude. Globalizacija je ubrzala promjene

otvaranjem većeg i raznolikijeg tržišta te olakšavanjem razmjene ideja i tehnologija preko

nacionalnih granica.

Sve zemlje OECD-a bile su predmet velikih industrijskih promjena tijekom posljednjih

desetljeća. U okviru promjene, pao je udio proizvodnje kao udio dodane vrijednosti u svim

velikim ekonomijama. Udio dodane vrijednosti usluga temeljenih na znanju porastao je u

svim većim ekonomijama. Udio tradicionalnih usluga kao što su trgovina i ugostiteljstvo

ostao je više manje stabilan. Od 1970. godine za sva napredna industrijalizirana

gospodarstava uglavnom vrijede takvi obrasci kretanja (Brinkley, 2009).

U Velikoj Britaniji su promjene bile još značajnije nego u većini ostatka Europe. Udio

manufakture u ukupnoj dodanoj vrijednosti Velike Britanije pao je s 35% na manje od 15% u

razdoblju od 1970. do 2005. godine. Udio usluga znanja porastao je s 23% na 46%. Udio

tradicionalnih usluga stao je na malo ispod 30%. Grafikon 2. prikazuje usporedbu Velike

Britanije i prosjeka EU15 u godinama od 1970. do 2005.

44

Grafikon 2. Rast na znanju temeljenih uslužnih djelatnosti, EU15 i Velika Britanija, 1975.-

2005.

Izvor: The Work Foundation (2008)

Promatrajući prethodne grafikone lako se može zaključiti da proizvodnja više nije važno kao

sektor rasta ili kao izvor novih radnih mjesta te da budućnost leži u uslugama baziranima na

znanju. Međutim, ovakvo gledište zastarjelo je iz tri razloga (Brinkley, 2009):

§ Pad proizvodnje kao udjela dodane vrijednosti može se samo djelomično pripisati

gubitku konkurentnosti zbog niskih plaća inozemne konkurencije,

§ Porast usluga temeljenih na znanju djelomično je potaknut proizvodnim sektorom,

§ Proizvodni sektor se restrukturira prema novim poslovnim modelima temeljem velikih

ulaganja u imovinu temeljenu na znanju.

Najuočljiviji razlog za smanjenje sektora proizvodnje kao udjela dodane vrijednosti je pad

proizvodnih cijena u odnosu na usluge. Kao rezultat toga, tijekom proteklih desetljeća, cijena

industrijskih proizvoda u Velikoj Britaniji pala je u prosjeku za 20%, a cijena usluga porasla

je za prosječno 50% (Office for National Statistics, n.d.). Ovi učinci cijena prikrivaju

povećanja stvarne proizvodnje. Primjerice, 2007. godine u Velikoj Britaniji proizvedeno je

više osobnih automobila nego u 1977. godine, ali je njihova vrijednost kao udio u BDP-u

45

znatno niža, iz razloga što su tehnološki razvoj i povećanje učinkovitosti spustile cijene prema

dole.

5.3. Glavni problemi u izgradnji ekonomije znanja

Investicije mogu povećati vrijednost tehnologije, no to može dovesti do održivog rasta BDP-a

samo ukoliko zemlja ima dovoljno ljudskog kapitala. To znači da su formalno obrazovanje,

osposobljavanje i učenje na radnom mjestu neophodni za postizanje kvalificirane radne snage

i menadžmenta, a time unapređenja gospodarstva i postizanja prosperiteta. To također

podrazumjeva: bolju obuku nastavnika, razvoj suvremenih nastavnih planova i programa te

bolje opremljene škole. Cjeloživotno učenje je, isto tako, izuzetno važno za unaprjeđenje

znanja pojedinaca, omogućujući im da mijenjaju zanimanja te omogućuje poduzećima

dovoljno radnika s odgovarajućim obrazovanjem.

Osim toga, mora se stvoriti pravo okruženje za inovacije i iskorištavanje novih ideja

(Department of Trade and Industry UK, n.d.). To podrazumjeva postizanje makroekonomske

stabilnosti, zaštitu prava intelektualnog vlasništva, razvoj snažnog bankarskog i financijskog

sustava sposobnog da nosi rizik i razvoj društvenog okruženja poticajnog za razvoj

poduzetništva. Uloga vlade je potaknuti ulaganja u osnovne znanosti i nove tehnologije,

razvijati tehničko obrazovanje, kao i uspostaviti pravo regulatornog okruženje i postaviti

tehničke standarde.

Potrebno je razvijati jake direktne veze između poslovnog i akademskog svijeta. Poduzeća bi

trebala kao izvor znanja više koristiti znanstvenike i inženjere. Na primjer, tvrtke povezane s

Massachusetts Institute of Technology imaju godišnju prodaju od oko 53 milijarde dolara.

Menadžeri poduzeća moraju znati upravljati procesom inovacija, poboljšavati kvalitetu

proizvoda i usluga te položaj proizvoda na tržištu. Posebnu važnost treba posvetiti području

upravljanja znanjem, odnosno upravljanju proizvodnjom, dijeljenjem i korištenju kapitala

znanja u organizacijama. Različite tehnologije upravljanja znanjem (Borghoff i Paresi, 1998)

razvijene su za tu svrhu: metoda otkrivanja znanja i analiza podataka, pretraživanje

46

informacija u ogromnom web informacijskom prostoru (Čerić, 2000), metoda prikazivanja

znanja, korištenje znanja u stručnim sustavima i simulacijski modeli, mreža komunikacija,

alati suradnje itd.

Ekonomija znanja, a posebno informacijske i komunikacijske tehnologije, predstavljaju

različite društvene izazove (National Research Council, 1998):

§ Utjecaj informacijske i komunikacijske tehnologije na privatni život i gubitka

privatnosti.

§ Zaposlenost je postala manje sigurna i manje stabilna nego u prošlosti, ali i više ovisna

o vještinama i sposobnostima.

§ Problem zaštite intelektualnog vlasništva u umreženom gospodarstvu.

§ Novi načini rada, npr. rad na daljinu u kojoj se rad obavlja neovisno o lokaciji, imaju

određene pogodnosti za radnike i okoliš. Međutim, oni također dovode do značajnih

promjena u prirodi posla (npr. društvena izolacija) i potrebno je odgovarajuće

zakonodavstvo i pravni okvir koji jamči prava i obveze za radnike na daljinu i njihove

poslodavce.

§ Digitalni jaz, odnosno postojanje podjele između onih bogatih informacijama - koji

imaju veće prihode i više su obrazovani i onih informacijama siromašnih koji su

mladi, imaju niže razine dohotka i obrazovanja, u manjini su i žive u ruralnim

područjima ili u centrima velikih gradova.

47

6. ZAKLJUČAK

Znanje promatrano kao ekonomski resurs prelazilo je faze od klasične, neoklasične sve do

endogene teorije rasta te naposljetku eksplicitno definirano kao osnovni izvor ekonomskog

rasta i razvoja. Znanje se razlikuje od tradicionalnih izvora rasta, osobito karakteristikom

rastućih prinosa koji daju mogućnost za neograničeni rast.

Ekonomija znanja donijela je mnoge promjene koje se očituju i u poslovnim organizacijama:

promijenile su se organizacijske strukture, organizacijske kulture, poslovne rutine, unutarnje i

vanjske komunikacije i slično. Takve promjene imale su utjecaj na razvoj novih teorija

poduzeća.

Najvažnije promjene ipak obilježava teoretsko priznavanje znanja kao osnovnog i ključnog

ekonomskog resursa.

U tradicionalnim teorijama poduzeća dominantni resursi su fizički kapital (zemlja, tvornice,

postrojenja i oprema), fizički rad i financijski kapital, razlika je da se poslovanje u

suvremenim poduzećima uglavnom temelji na neopipljivoj imovini. Dodana vrijednost

poslovnih subjekata proizlazi u osnovi iz znanja, sposobnosti i vještina zaposlenika poduzeća

ili suradnika kao što su poslovni partneri i vanjski suradnici. Za kreiranje bogatstva nisu više

primarno potrebni zemlja, rad, stroj, alat ni tvornica, sve navedeno je zamijenila intelektualna

imovina, tj. intelektualni kapital.

Pojam intelektualnog kapitala koristi se već duže vremena, no sama koncepcija razvijena je

proteklog desetljeća. U prvoj knjizi Stewarta redefinirani su standardi i prioriteti poslovanja.

Primarno važna imovina poduzeća nisu materijalna dobra, nego nedodirljive stvari poput

patenata, znanja radnika, informacija te iskustvo poduzeća. Stewart, u svom djelu iz 2001.

godine govori o tome da suvremene tvrtke koristeći teoriju intelektualnog kapitala u svojim

operacijama ostvaruju veći poslovni uspjeh. Suvremene tvrtke koje su znanjem intenzivne

oslanjaju se na intelektualni kapital ukoliko žele dostići visoke standarde i biti konkurentni na

globalnom tržištu.

48

Stewartov prvi članak (1991. godine) izazvao je burne i provokativne reakcije, no protekla

dva desetljeća potvrdila su njegova predviđanja, pojavili su se mnogi radovi i mnoga

istraživanja na tu tematiku.

Suvremena gospodarstva rast temelje na znanju i stalnom investiranju u ljudski kapital. Rast i

razvoj koji se temelji samo na fizičkom i financijskom kapitalu više nije moguć ni ostvariv jer

su se zbog globalizacije, procesa koji se odvijaju i sve veće povezanosti svijeta pojavile nove i

drugačije poslovne prilike te su njihova efikasnost i realizacija moguće jedino uz znanje. Radi

toga na znanje se gleda kao na primarni izvor za ekonomski rast i razvoj tvrtki, regija i

nacionalnih ekonomija. Znanje je postalo novi faktor proizvodnje, temeljni faktor ljudskog

kapitala, činitelj inovacija te važna konkurentska prednost.

49

LITERATURA

1) Ajeti, M. (2003), Uloga ekonomije znanja i poduzetništva u razvojnoj strategiji regionalne

ekonomske politike, Sveučilište u Ljubljani, Ekonomski fakultet, Ljubljana

2) Armour, P. G. (2000), The Case for a New Business Model: Is Software a Product or a

Medium, Communications of the ACM 43, 8, pp. 19-22.

3) Biljan-August, M., Jakovac, P. (2009), The importance of ICT in Croatia – overview on

IT literacy, Proceedings of the 32nd International convention on information and

communication technology, electronics and microelectronics: MIRO 2009; Vol. IV:

Computers in Education

4) Bontis, N. (1996), There’s a Price on Your Head: Managing Intellectual Capital

Strategically, Business Quarterly, pp. 41-47.

5) Bontis, N. (2002), World Congress on Intellectual Capital Readings: Cutting-edge

thinking on intellectual capital and knowledge management from the world's experts,

Butterworth-Heinemann

6) Boras, I., Buterin, V., Buterin, D. (2002), Znanje u funkciji dinamičkog razvoja

gospodarstva (s osvrtom na stanje u Primorskoj-goranskoj županiji), Znanje – temeljni

ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, pp. 189-198.

7) Borghoff, V., Pareci, R. (1998), Information Technology for Knowledge Management,

Springer Verlag, New York

8) Borozan, Đ. (2006), Makroekonomija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,

Ekonomski fakultet Osijek

9) Brinkley, I. (2009), Manufacturing and the Knowledge Economy, A Knowledge Economy

Programme Report, The Work Foundation, London

10) Brkić, L. (2002), Transfer tehnologije i ograničenja nove svjetske ekonomije, Znanje –

temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

50

11) Brooking A. (1996), Intellectual Capital: Core Asset of the Third Millennium Enterprise,

Thomson Business Press, London

12) Brunsko, Z. (2002), Intelektualni kapital u funkciji razvoja suvremenog gospodarstva,

Znanje – temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka,

PP.113-124.

13) Burton-Jones, A. (1999), Knowledge capitalism: Business, work, and learning in the new

economy, Oxford: Oxford University Press

14) Chakravarthy, B. i ostali, (2005), Knowledge Management and Competitive Advantage,

The Blackwell Handbook of Organizational Learning and Knowledge Management,

Blackwell Publishing, Oxford, pp. 305-323.

15) Collins, H. (2010), Tacit and Explicit Knowledge, University of Chicago Press, USA

16) Conner K., Prahalad, C. K. (1996), A Resource-Based Theory of the Firm: Knowledge

Versus Opportunism, Organization Science 7

17) Corrado, C. i ostali (2006), Intangible Capital and Economic Growth, NBER Working

Paper No 11948

18) Čerić, V. (2000), New Methods and Tools for the World Wide Web Search, Journal of

Computing and Information Technology – CIT 8, pp. 267–276.

19) Čerić, V. (2001), Building the Knowledge Economy, Journal of Computing and

Information Technology - CIT 9, pp. 177–183.

20) David Skyrme Associates (n.d.), Dostupno na:http://www.skyrme.com/insights/21gke.htm

Pristupljeno datuma: 28.srpnja.2015.

21) Department of Trade and Industry, UK (n.d.) Building the Knowledge Driven Economy:

Analytical Report, UK

22) Doolan, K. (2002), O neoliberalizmu, Bolonjskom procesu, njegovoj socijalnoj dimenziji i

studentskim prosvjedima, Institut za razvoj obrazovanja, Zagreb

23) Dragičević, M. (1996), Ekonomija i novi razvoj, Alinea, Zagreb

51

24) Dragičević, M. (2002), Znanje kao temeljni strateški resurs 21. stoljeća (slučaj Hrvatske),

Znanje – temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, pp.

5-16.

25) Drašković, M. (2010), Znanje kao neograničen resurs i objekt upravljanja, Montenegrin

Journal of Economics, No. 11 Vol. VI. pp. 83-90.

26) Družić, I., Sirotković, J. (2002), Uvod u hrvatsko gospodarstvo, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, Politička kultura, Zagreb

27) Edvinsson, L. (1997), Developing Intellectual Capital at Skandia, Long Range Planning,

Vol. 30.

28) Edvinsson, L. (2002), Corporate Longitude – Navigating the Knowledge Economy,

BookHouse Publishing

29) Edvinsson, L. i Malone M. S. (1997), Intellectual Capital: Realizing Your Company’s

True Value By Finding Its Hidden Brainpower, Harper Business

30) European Commission (n.d.), Dostupno na: http://ec.europa.eu/index_en.htm Pristupljeno

datuma: 25.srpnja.2015.

31) European Commission (2013), Innovation Union, Competitiveness report 2013,

Publications Office of the European Union, Luxembourg

32) Feiwal, G. R. (1975), The Intellectual Capital of Michael Kalecki: A Study in Economic

Theory and Policy, Teleworking: International perspectives, Routledge, London

33) Gaponenko, A. L., Orlova, T. M. (2008), Upravlenije znanijami: kak prevratit znanie v

kapital, Eksmo, Moskva, Rusija

34) HMT (2007), Intangible investment and Britain’s productivity, Treasury Economic

Working Paper No.1.

35) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (2004), Deklaracija o znanju - Hrvatska

temeljena na znanju i primjeni znanja, HAZU, Zagreb

36) Jakovac, P. (2012), Znanje kao ekonomski resurs: Osvrt na ulogu i značaj znanja te

intelektualnog kapitala u novoj ekonomiji, Tranzicija 14 (29), pp. 88-106.

52

37) Jalava, J. i ostali (2007), Intangible Capital in the Finnish Economy, Research Institute of

the Finnish Economy, Discussion Paper No 1103.

38) Kelly, K. (2005), Paul Romer: The Economics of Ideas, Enpro, California

39) Klein D.A. i Prusak L. (1994), Characteriting intellectual capital, Center for Business

Innovation Ernst & Young LLP

40) Makarov, V. L. (2003), Ekonomika znanij: uroki dlja Rosii, Vestnik, N0 5, pp. 450-452.

41) Malhotra, Y. (2003), Measuring knowledge assets of a nation: knowledge systems for

development, United Nations Advisory Meeting of the Department of Economic and

Social Affairs: Division of Public Administration and Development Management, New

York

42) Marrano, M.G. i Haskell, J. (2006), How much does the UK invest in Intangible Assets?

QMC

43) National Research Council (1998), Fostering Research on the Economic and Social

Impacts of Information Technology, National Academy Press, Washington, D. C.

44) Nonaka, I., Takeuchi, H. (1995), The Knowledge-creating Company: How Japanese

Companies Create the Dynamics of Innovation, Oxford University Press

45) OECD (1996), The Knowledge-based Economy, OECD, Paris, France

46) OECD (2008), Intellectual Assets and Value Creation, Synthesis report 2008, pp. 13.

47) Office for National Statistics (n.d.), Retail Price Index, Dostupno na:

http://www.ons.gov.uk/ons/taxonomy/index.html?nscl=Retail+Prices+Index

48) Pulić, A., Sundać, D. (2001), Intelektualni kapital: ključni resurs 21. stoljeća, International

Business Consulting Center, Rijeka

49) Rinne, R., Kivirauma, J., Simola, H. (2002), Shoots of revisionist education policy or just

slow readjustment?: The Finnish case of educational reconstruction. Journal of Education

Policy, 17(6), pp. 643-658.

53

50) Roberts P., Peters, M. A. (2008), Neoliberalism, Higher Education and Research,

Educational Futures, Rethinking theory and practice, Vol. 26

51) Romer, P. (1986), Increasing Returns and Long Run Growth, Journal of Political

Economy 94, October

52) Romer, P. (1990), Endogenous Technological Change, Journal of Political Economy 98,

October 1990

53) Saint-Onge, H.M (1996), Tacit Knowledge: The Key to the Strategic Alignment of

Intellectual Capital, Strategy and Leadership, March/April

54) Segetlija, Z., Lamza-Maronić, M. (2002), Upravljanje znanjem i hrvatska maloprodaja,

Znanje – temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

55) Skandia (1995), Intellectual Capital, Supplement to Skandia's annuel report, Skandia

56) Snowdon, B., Vane, H. R. (1999), Conversations with Leading Economists: Interpreting

Modern Macroeconomics, Edward Elgar, pp. 79.

57) Stewart T. A. (1997), Intellectual Capital: The new wealth of organizations, New York,

Doubleday/Currency

58) Stiglitz, J. E. (1999), What we have learned from the recent crises: implications for

banking regulation, Proceedings 632, Federal Reserve Bank of Chicago

59) Stiglitz, J. E. (2002), Globalization and Its Discontents, W.W. Norton & Company, US

60) Strahinja, D. (2004), Alternativnom ekonomijom do slobodnog društva, Digital point,

Rijeka

61) Sullivan, P. H. (1998), Profiting from Intellectual Capital – Extracting Value from

Innovation, Wiley & Sons

62) Sveiby, K. E. (1998), Measuring Intagibles and Intellectual Capital – An Emerging First

Standard, Internet version, Aug 5

63) Sveiby, K. E. (2001), A Knowledge-based Theory of the Firm - To Guide Strategy

Formulation, Journal of Intellectual Capital, Vol 2. No. 4.

54

64) Sveiby, K. E. (2004), Methods for measuring intangible assets, Dostupno na:

http://www.sveiby.com/articles/IntangibleMethods.htm, Pristupljeno datuma:

13.kolovoza.2015.

65) Škuflić, L., Vlahinić-Dizdarević, N. (2003), Koncept Nove ekonomije i značaj

informacijsko – komunikacijske tehnologije u Republici Hrvatskoj, Ekonomski pregled 54

66) The Work Foundation (2007), HMT Economic Working Paper No. 1, Pre Budget Report

2007, The Work Foundation, London

67) The Work Foundation (2008), The Knowledge Economy: How Knowledge is Reshaping

the Economic Life of Nations Knowledge Economy Interim Report, The Work

Foundation, London

68) van Rooijen-Horsten, M. i ostali (2008), Intangible capital in the Netherlands, Statistics

Netherlands, Discussion Paper 08001

69) Vlahinić-Dizdarević, N., Žiković, S. (2010), The role of energy in economic growth: the

case of Croatia, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci: časopis za ekonomsku

teoriju i praksu 28, pp. 35-60.

70) Wiig, K. M. (1999), What future knowledge management users may expect, Journal of

Knowledge Management, Vol. 3. No. 2, pp. 155-166.

71) Zelenika, R. (2007), Znanje – temelj društva blagostanja, obrazovna i znanstvena

industrija, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet Rijeka

72) Zelenika, R. i ostali (2002), Intelektualni kapital – kreator inkluzivnog svjetskog

gospodarstva, Znanje – temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u

Rijeci, Rijeka, pp. 61-72.

55

POPIS TABLICA

Tablica 1. Klasifikacija vrsta znanja .......................................................................................9

Tablica 2. Definicije intelektualnog kapitala ......................................................................... 11

Tablica 3. Elementi intelektualnog kapitala........................................................................... 13

Tablica 4. Razvoj teorije intelektualnog kapitala ................................................................... 15

Tablica 5. Kronološki prikaz godina, autora i njihovih najznačajnijih djela bitnih za razvoj

teorije intelektualnog kapitala ............................................................................................... 21

Tablica 6. Elementi intelektualnog kapitala prema Sveibyu .................................................. 24

Tablica 7. Elementi intelektualnog kapitala prema Edvinssonu ............................................. 24

Tablica 8. Karakteristike gospodarstva temeljenog na znanju ............................................... 35

POPIS PRIKAZA

Prikaz 1. Eksplicitno i tacitno znanje ......................................................................................8

Prikaz 2. Odnos pojmova intelektualnog kapitala, intelektualnog vlasništva i nematerijalne

aktive ................................................................................................................................... 12

Prikaz 3. Model intelektualnog kapitala ................................................................................ 25

Prikaz 4. Model za prećenje intelektualnog kapitala - Skandia Navigator, (shema tržišne

vrijednosti poduzeća) ............................................................................................................ 26

Prikaz 5. Zajedničko djelovanje osnovnih oblika intelektualnog kapitala .............................. 28

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Promjena prioriteta ulaganja, Velika Britanija, 1970. – 2000. ............................. 43

Grafikon 2. Rast na znanju temeljenih uslužnih djelatnosti, EU15 i Velika Britanija, 1975.-

2005. .................................................................................................................................... 44

56

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom RAZVOJ ZNANJA KAO

INTELEKTUALNOG KAPITALA I NEOLIBERALIZAM izradila samostalno pod

voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba Stojanova. U radu sam primijenila metodologiju

znanstveno istraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada.

Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući

navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala sam i povezala fusnotama s

korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.