SADRŽAJ:

1. UVOD................................................................................................................................1

2. PROIZVODNJA NAFTE..................................................................................................2

2.1. Proizvodna područja....................................................................................................4

3. PROIZVODNJA DIJAMANATA.....................................................................................7

3.1. Nastanak dijamanta.....................................................................................................7

3.2. Vađenje dijamanata.....................................................................................................8

3.2.1. Primarno nalazište................................................................................................8

3.2.2. Sekundarno nalazište............................................................................................9

3.3. Nalazišta dijamanata...................................................................................................9

3.3.1. Indija....................................................................................................................9

3.3.2. Brazil..................................................................................................................10

3.3.3. Južna Afrika.......................................................................................................10

3.3.4. Australija............................................................................................................11

3.3.5. Kanada................................................................................................................11

3.3.6. Rusija..................................................................................................................11

3.3.7. Bocvana..............................................................................................................12

3.3.8. Namibija.............................................................................................................12

3.3.9. Druga svjetska ležišta.........................................................................................13

4. ZAKLJUČAK..................................................................................................................15

INTERNET STRANICE......................................................................................................16

1. UVOD

Tijekom ljudskog razvoja neizostavni dio je pokretljivost stanovništva zbog

ostvarivanja svojih potreba. Razvojem stalnih nastambi i razvojem prometa pojavljuje se

određena skupina ljudi koja živi od nabave i distribucije određenih dobara. Prvi trgovci,

osim problema vezanih uz loša prometna sredstva, trebali su savladati i problem

pronalaženja traženih dobara. Vjerojatno su neki proizvodi doneseni s dalekih putovanja

imali i statusni simbol, a ne samo uporabnu vrijednost.

Stanje u današnjem svijetu je gotovo identično stanju od pred nekoliko desetaka

stoljeća. Suvremeni čovjek nabavlja određene proizvode ili sirovine bilo zbog potrebe, bilo

zbog prikaza svog statusa okolini. Prema tome, osim promjene u prevoznim sredstvima

nije došlo do bitnijih promjena. Razlog je u osnovi jednostavan. Određeno podneblje je

pogodno za određene npr. prehrambene proizvode. Sa strane geološkog gledišta, neka

područja obiluju kvalitetnim kamenom, naftom, dijamantima i sl. dok druga to nemaju.

Upravo ta geološka i atmosferska raznolikost Zemlje uzrokovala je pojavu pojedinih

područja u svijetu kao glavnih proizvodnih područja za određena dobra.

Seminarski rad sam koncipirao u tri osnovna dijela. Prvi dio će obraditi proizvodnju

nafte kao sirovine bez koje je sadašnji svijet nezamisliv. Drugi dio će obraditi proizvodnju

dijamanata koji predstavljaju proizvod koji nije bitan za život kao egzistencijalni proizvod.

1

2. PROIZVODNJA NAFTE

Prvo spominjanje nafte, ili bolje kazano, prva pretpostavka o korištenju nafte datira

iz vremena kada su Arapi pokušavali osvojiti Konstantinopol (današnji Carigrad). Arapi su

opsjedali i s kopnene i morske strane grad oko godinu dana kad se bizantska flota odlučila

za proboj. Pobjedu Bizantu je donjela primjena tzv. Grčke vatre koja je bila izbacivana na

arapske brodove kroz posebne uređaje. Povjesni zapisi govore da je «more gorjelo», dakle,

smjesa je plutala površinom. Također se tu vatru nije moglo ugasiti. Budući da se sastav

smjese za Grčku vatru prenosio usmeno i samo je jedan čovjek u cijelom Bizantu znao

njezin sastav, stvarni sastav nije poznat, ali su pretpostavke da se radilo o smjesi nafte,

smole i sumpora. Prolazila su stoljeća a nafta se nije koristila ni u kakvu svrhu. Eventualno

za podmazivanje i sl. s tim da se nije tragalo za njom već se koristila samo ukoliko bi

negdje sama izbila. Naglu promjenu je izazvala primjena motora s unutrašnjim izgaranjem.

Iako je Otto motor patentiran 1867. godine, rašireno korištenje ovih motora moglo bi se

smjestiti u period oko 1900. Slijedeći bitniji pomak u korištenju nafte bi bio prelazak

brodova sa parnog stroja i parnih turbina koji su koristili ugljen kao gorivo na naftne

derivate kao gorivo za kotlove. Ta promjena se zbivala oko 1930.

Sve ove promjene imale su za rezultat ubrzanu eksploataciju trenutnih izvorišta kao

i potragu za novim izvorištima nafte.

Svjetska godišnja proizvodnja nafte povećala se od 1970. do 2004. godine za 64 %.

Prema predviđanjima World Research instituta iz New Yorka povećanje proizvodnje nafte

nastavit će se do 2020. godine, kada će početi smanjivanje.

Zlatno razdoblje za istraživanje i pronalaženje novih zaliha nafte bilo je od 1986. do

1989. godine, kada je stvoren veći dio razlike između proizvodnje i poznatih zaliha nafte u

svijetu, dok su se od 1990. do 1996. godine poznate zalihe povećavale podjednakim

tempom kao proizvodnja.

Srednji Istok posjeduje 65% svjetskih znanih zaliha, obje Amerike 16,1 %, dok

nijedna druga regija nema više od 7% svjetskih rezervi nafte. Od svih svjetskih regija

jedino je Europa zabilježila smanjenje poznatih zaliha nafte, što je posebno izraženo u

naftnoj industriji Velike Britanije, još uvijek najvećoj u EU, s poznatim zalihama od 4.7

mlrd. barela u naftnim poljima izvan zemlje.

Glavni «naftni kontrolni paket» drži jedanaest zemalja udruženih u OPEC

(Organization of the Petroleum Exporting Countries), kartel (proizvodi oko 40% ukupne

2

svjetske nafte te posjeduje 3/4 poznatih zaliha nafte) koji dogovorom određuje količinu

nafte koju će proizvesti.

Zemlje OPEC-a pokazuju želju da se zaštite od nepredviđenih preokreta na naftnom

tržištu, pritom se prisjećajući na azijsku financijsku krizu 1998. godine koja je pokrenula

pad cijena nafte. OPEC-ova je trenutačna proizvodnja nafte najveća u posljednjih 25

godina.

Mogli bismo kazati da postoje dva osnovna elementa koji danas utječu na visoku

cijenu nafte: složena vojno - politička situacija na Srednjem Istoku, koji posjeduje preko

65% poznatih svjetskih rezervi nafte, porast potrošnje u svijetu, naročito kineske, nastale

uslijed ubrzanog gospodarskog rasta te treći specifični - špekulacije - faktor straha, hoće li

nafte na tržištu biti dovoljno. Složenost mehanizma cijena nafte ogleda se i u nizu drugih

faktora koji utječu na cijenu: količini komercijalnih zaliha u SAD, političkoj nestabilnosti

u Venezueli, štrajku u Nigeriji i Norveškoj, terorističkim napadima u Saudijskoj Arabiji,

krizi u Jukosu. Poseban element koji utječe na cijenu nafte je dolar (korelacija nafte i

dolara), koji uslijed povećanja cijena nafte (i velikog američkog vanjskotrgovinskog

deficita) već dulje vremena slabi u odnosu prema svim važnijim valutama. S obzirom da

članicama OPEC-a deprecijacija dolara stvara manje prihode, a trgovina naftom i plinom

vrši se u dolarima, one visokom cijenom nafte nastoje kompenzirati gubitke.

Cijena sirove nafte sa Srednjeg istoka od 1949. godine do kraja 1970. godine

iznosila je prosječno 1.90 USD/barel. Početkom 1973. godine popela se na 3.01

USD/barel. Nakon sastanka OPEC-a u Beču 16. listopada 1973. godine (6. listopada

dogodio se izraelsko - arapski rat) nafta je skočila na 5.11 USD/barel. Novi skok dogodio

se 1. siječnja 1974. godine nakon sastanka OPEC-a u Teheranu, kada je cijena nafte

skočila na 11.65 USD/barel. Sljedeći veliki skok cijena nafte uslijedio je za vrijeme iranske

krize. Slijedile su daljnje krize koje su uzrokovale podizanje cijene da bi uz skok na oko

150 USD/barel pred nekoliko mjeseci, došlo do ponovnog pada cijene na «samo» 90

USD/barelu.

3

2.1. Proizvodna područja

Najznačajnija svjetska crpilišta nafte su na Bliskom istoku. Osim tog područja,

bogata su nalazišta i na ostalim prostorima Azije kao i sjeverne i južne Amerike. Afrika i

Europa također posjeduju nalazišta nafte ali su ta izvorišta isključivo lokalnog značaja.

Najbitnija promjena u zadnjih nekoliko godina u proizvodnji nafte u svijetu je

proboj Europe na drugo mjesto, iza Azije. Proboj Europe na to mjesto samo znači da se u

Europi počelo s intenzivnim korištenjem postojećih resursa. Europska proizvodnja ipak još

uvijek nije ni izdaleka dovoljna najvećem potrošaču nafte u svijetu, pa su prema Europi

orjentirani glavni prometni tokovi nafte.

Drugo veliko uvozno područje nafte su SAD i treće je Japan. Japan troši gotovo

dvostruko više nafle od cijelog afričkog kontinenta. a praktično nema vlastite proizvodnje.

Koliko je za Japan bitna nafta pokazuju i podaci da je Japan krenuo u 2. svjetski rat zbog

potrebe za sirovinama, prvenstveno naftom. Drugi podatak koji je također vezan uz Japan i

početak 2. svjetskog rata je taj da je Japan kad je krenuo s osvajanjem Indonezije imao

rezerve nafte za samo dva tjedna.

Područje jugozapadne Azije je glavni svjetski proizvođač i izvoznik nafte. Iran,

Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Emirati daju oko 30% svjetske proizvodnje, ali

i preko 40% svjetskog izvoza nafte. Polovica toga izvoza ide prema Europi, četvrtina

prema Japanu i Aziji, te druga četvrtina prema SAD-u.

Drugo veliko proizvodno područje je prostor bivšeg SSSR-a, a današnje Rusije.

Dugo vremena je ovo područje opskrbljivalo naftom zemlje socijalističkog bloka. Danas se

situacija promjenila i Rusija počinje štedjeti svoju naftu i plasira je sve više kao

komercijalni artikal na svjetskom tržištu. Upravo ova eksploatacija nafte kao i prelazak na

privatno vlasništvo uzrokovao je u Rusiji pojavu nove bogate klase kojoj je predstavnik

Abramović.

Treće veliko proizvodno područje je Amerika (SAD, Meksiko, Kanada,

Venecuela). Glavninu robno prometnih tokova ovog proizvodnog područja apsorbira

najveći potrošač nafte u svijetu, SAD.

Četvrto proizvodno i izvozno područje nafte je Afrika, osobito sjeverna i zapadna

Afrika. Zemljopisno gledano, svojevrsni nastavak Bliskog istoka. Glavninu afričke nafte

troši Europa.

4

Relativno novija proizvodna područja svjetske nafte su u Indoneziji, Kini i Sje-

vernom moru. Prva dva spomenuta proizvođača osobito opskrbljuju Japan, a

Sjevernomorsko proizvodno područje je sve više od vitalne važnosti za Europu.

Kao što sam već naveo, Bliski istok je glavni proizvođač nafte. To je rezultiralo

naglim bogaćenjem država u regiji. Primjerice, slike Dubaia od pred stotinjak godina ni

nema jer je to tada bilo selo u zabiti. Danas je zahvaljujući nafti Dubai velegrad ali ne

samo po broju stanovnika već prvenstveno po uslugama koje pruža stanovništvu i gostima.

Nafta nije utjecala samo na jedan grad već i na cijelu regiju. Omogućila je da se

stanovništvo školuje u najpoznatijim svjetskim sveučilištima te na taj način dodatno (ovaj

put znanjem) obogati regiju.

Slika 1.: Proizvodnja nafte

Izvor: www.americanprogress.org

5

Slika 2.: Proizvodnja nafte – naftna polja

Izvor: www.057info.hr

Slika 3.: Proizvodnja nafte – bušotine na moru

Izvor: www.dnevnik.hr

6

3. PROIZVODNJA DIJAMANATA

Dijamanti zasigurno ne ulaze u kategoriju robe bez koje je teško živjeti. Ipak,

dijamanti su simbol bogatstva i statusa. Koliko su prisutni pokazuju i mnogobrojne izreke

vezane uz dijamante. Zapravo, kad bolje razmislim, dijamanti i jesu uistinu važni. Oni su

hrana za ego. Simbol za čistoču i tvrdoču. Ali isto tako imaju i svoju mračnu stranu.

Poznati su «krvavi dijamanti» s kojima razni «gospodari rata» (warlords) plaćaju oružje na

crnom tržištu jer je nebrušenom dijamantu nemoguće otkriti izvorište. Kolika je moć

dijamanta pokazuje i činjenica da Južnoafrička Republika, koja je godinama bila izolirana

od svijeta zbog njezinih političkih stavova se sve te godine izuzetno uspješno razvijala.

3.1. Nastanak dijamanta

Riječ dijamant ima korijen u grčkoj izrazu adamas – neuništivi. Dijamant je

najtvrđi materijal na svijetu. Premda je njegova presudna pojava jedinstvena, sastavljen je

od najraširenijeg građevnog elementa u prirodi – ugljika. Atomi ugljika su spojeni kratkim

čvrstim vezama u kockastoj kristaličkoj mreži (strukturi). Kristalizacija se vrši u

ekstremnim uvjetima, gdje tlak prelazi 70.000 kilograma na centimetar kvadratni i

temperatura je viša od 1300°C, što odgovara uvjetima u dubinama od cca 100 – 200 km

pod zemljinom površinom. Zahvaljujući svojoj tvrdoći dijamant može putovati kroz

zemljinu koru na površinu, kamo je potiskivan vulkanskim slojem u koji je usađen.

Prvobitnim mjestom pojave dijamanata su ležišta magnetskog porijekla. tzv.

primarna ležišta, gdje su dijamanti rasprostranjeni kao akcesorski minerali u veoma

tamnim slojevima koji potjeću iz površinskog dijela zemljine kore. Ti gornji dijelovi se

nazivaju kimbrlity (kimberlit ili plavi sloj prem mjestu Kimberley u Južnoafričkoj

Republici). Na površinu zemlje javljaju se u obliku ogromnih kratera kamenitih oblika. U

slučaju kimberlitovih dimnjaka pak dolazi do sužavanja u smjeru do dubine, zato se često

govori o obliku kimberlita kao «obliku mrkve». Niti izdaleka nisu svi kimberliti bogati

dijamantima. Neki nemaju dijamanata uopće, drugi u koncentratima koji onemogućavavaju

ekonomičnu eksploataciju. Negdje dolazi do oslobađanja dijamanata iz kimberlita ili

lamproita prilikom erozije. Svi slojevi na zemljinoj površini, bez iznimke, podliježu

7

djelovanju vjetra i eroziji, prije svega zbog djelovanja vremenskih uvjeta. Naročito

padalinske vode zajedno sa promjenama dnevne i noćne temperature rastvaraju gornje

slojeve zemljine kore. Tamni minerali se brzo rastvaraju i stvara se žuta (masa) prašina (u

nalazištima dijamanata nazivana kao «žuta zemlja»). Tekuća voda ju pak zajedno sa

dijamantima odnosi u rijeke, gdje dijamanti, zahvaljujući svojoj većoj težini padaju na dno

rječnog korita ili nastavljaju dalje do ušća rijeka i obala oceana. U određenim mjestima

(npr. meandrama vodnih tokova) njihova koncentracija se povećava i nastaju tzv.

sekundarna ležišta.

Procjenjuje se da kimberliti nađeni u Africi potjeću iz vremena od prije 70 – 150

miliona godina, kada je u zemljinoj kori nastala ogromna pukotina koja je prouzrokovala

odvajanje kontinenata.

3.2. Vađenje dijamanata

Ugasli krateri, korita rijeka i pješćane obalne lokacije su detaljno pročešljavani. Da

bi bilo moguće iskopati samo jedan karat ili 0,2 grama dijamanata, mora biti iskopano u

prosjeku 250 tona rudače, pijeska ili zemlje.

3.2.1. Primarno nalazište

U slučaju vađenja iz kimberlita dobivana je matična rudača zajedno s dijamantima

direktno iz kimberlitove cijevi. Ispitivanje kretera ugaslih vulkana se vrši ili površinskim

iskopom, ili kopanjem podzemnih rudničkih hodnika. U oba slučaja se kimberlit (rudača

koja sadrži dijamante) dobiva miniranjem, lomljenjem i kopanjem te se transportira

pomoću transportnih traka ili teretnih automobila do mjesta obrade, gdje se drobi, ispire i

prosijava dijamantni talog. Takvim kopanje nastaje novi krajoliki, kao npr «Big Hole»,

ogromna jama djelomično zapunjena vodom u blizini Kimberley-a u Južnoj Africi. Veliki

dio dijamanata je iskapana upravo tim načinom.

8

3.2.2. Sekundarno nalazište

Erozijom matične-dijamante rudače i njezinim transportom zajedno s dijamantima

nastaju određena mjesta (na primjer meandri vodnih tokova) gdje je povećana

koncentracija minerala – nastaju tzv. sekundarna ležišta.

U mjestima gdje su dijamantni kristali oslobođeni iz kimberlita erozijom i tako

našli put do rijaka i do mora, vađenje je jednostavnije. U pješćanim obalnim predjelima

vršena je uglavnom terasasto, što zahtjeva kako mehanički tako ručni radni pristup.

Pješćane ravnice blizu obale su sistematski ispitivane struganjem donjih slojeva. Vađenje

dijamanata zahtjeva kako velike industrijske operacije, tako stručne metode i na kraju i

ručni rad. Jaka aluvijalna (naplavna) nalazišta su označena mjesta u riječnim koritima, na

kojima se nalaze umješteni dijamantni kristali. Vađeni su izdvajanjem na tavi ili kopanjem

bagerima šljunkovitog sloja. Prilikom kopanja iz naplava rijeka i predjelima plaža

korištena je visoka gustoća dijamanata, koji su ovjdje izdvaja isto kao zlato. U nekim

slučajevima s uspjehom je korištena visoka prijemljivost dijamanta k svemu masnom –

dijamanti sedimenti su ispirani kroz žljebove namazane mašću. Obzirom da zrna drugih

minerala po masti kližu, dijamanti se na masnu površinu lijepe.

Dakle, bez obzira kako se dijamanti dobivali, u oba slučaja je prisutno angažiranje

velike količine opreme a time i ljudi. Za razliku od mnogih drugih poslova, ovdje je čovjek

neophodan u direktnom procesu iskapanja. Zbog toga nalazište dijamanata ima važan

aspekt i sa stanovišta zapošljavanja okolnog stanovništva.

3.3. Nalazišta dijamanata

3.3.1. Indija

Do 18. stoljeća Indija i Borneo bili su jedini proizvođači dijamanata. Iz tih nalazišta

potjeću također neki velilki i slavni dijamanti – među ostalim Koh-i-Noor, Velik Mogul,

Orlov ili plavi Hope. Ali današnji značaj indijskih ležišta je zanemariv.

9

3.3.2. Brazil

Južna Amerika ima mnoga ležišta dijamanata osobito u poplavljenim područjima u

Brazilu, gdje u državi Minas Gerais u nekoliko pokrajina (npr. Diamantina) postoji

poludivlje vađenje u naplavinama od tragača koji su nazvani garimeiro. Drugdje u vađenju

sudjeluje i država i vađenje se provodi u većim razmjerima, npr. Rio Jequitinonha. Daljnja

ležišta u Južnoj Americi prostiru se na području Venezuele i Gvajane.

3.3.3. Južna Afrika

Najslaviji rudnici dijamanata nalaze se u Južnoj Africi, gdje je također pred kraj 19.

stoljeća nastala dijamantna groznica. Slučaj dijamanata u JAR počine u godini 1866., kada

je farmer Schalk van Niekerk primijetio u rukama petnaestogodišnjeg dječaka iz susjedstva

svjetlucavi kamenčić. Htio je od njega kamen kupiti, ali dječakova majka se stidjela primiti

novac za običan kamen i jednostavno ga van Niekerkovu darovala. Kamen je još nekoliko

puta promjenio vlasnika, prije nego se saznalo, da se radi o dijamantu, koji je težio preko

21 karat. Kamen je dobio ime Eureka i sada je izložen u muzeju u Kimberliju. Prošlo je

dvije godine i na nalazak se gotovo zaboravilo. U godini 1869. došlo je do novog otkrića –

pastir je van Niekerkovu donio krasni dijamant, ovaj put težine 83,5 karata. Van Niekerk

ga je kupio za stado ovaca i konja i dalje ga prodao za 11.200 funti. Dobio je ime Zvijezda

Južne Afrike i rasplamsao dijamantnu groznicu, slično zlatnoj groznici u Kaliforniji, koja

je vladala prije nekoliko desetljeća. Južnoafriča groznica na kraju je pak dovela do

građanskog rata između farmera i kopača dijamanata, koja je ušla u povijest kao Boerski

rat (Boer je bio dio prezimena južnoafričkih farmera). Još prije izbijanja rata (događao se u

godini 1899.-1902.) bili su pronađeni važni prvotni dijamantni kimberliti – Jagersfontein u

kolovozu 1870., slijedio je Dutoitspen u rujnu 1870., Bulrfontein početkom godine 1871.,

De Beers u prolječe 1871., Kimberley u srpnju 1871., Wesselton u rujnu 1890., Premier u

godini 1896. i kao jedan od posljednjih Finsch u godini 1965. U isto vrijeme je

najproduktivniji rudnik u JAR kimberlit nazvan Finsch, koji je bio otkriven kao posljednji.

Neka nalazišta bila su definitivno zatvorena (Jagersfontein, Kimberley), drugi nastavljaju u

eksploataciji do danas (Dutoitspan i drugi). Produktivnost kimberlita u JAR kreće se oko 1

ct dijamanata na 1 tonu iskopanog materijala. Mnogi kameni su vrlo kvalitetni. Na primjer

u južnoafričkim rudnicima bili su nađeni do sada najveći sirovi dijamanti – Cullinan, koji

je težio u sirovom stanju preko 3000 ct.

10

3.3.4. Australija

Australija je svojevremeno najveći proizvođač dijamanata kvalitete dragog kamena

na svijetu. Ništa na tom ne mijenja ni to, da veliki dio osobito svjetlo smeđih kamena ne

postiže takvu kvalitetu. Ti se obrađuju samo u mjestima s jeftinom radnom snagom (Indija,

Kina, Vijetnam) i ugrađuju (usađuju) se u jeftine zlatarske proizvode. Australski dijamanti

su koncentrirani u lamproitima, što je rudača slična kimberlitima. Svojevremeno se

provode iskopavanja u primarnim ležištima Argyle naziva AKI, koja se nalazi u zapadnoj

Australiji u predjelu Kimberley (ne mješati s Kimberley u Južnoj Africi). U 2000. – toj

godini ukupna količina iskopanih dijamanata je dostizala cca 20 miliona karata dijamanata.

Koncentracija dijamanata u australskim lampritima je nekoliko puta veća nego je prosječna

koncentracija svjetskih ležišta u kimberlitima. Krater AKI sadrži dijamante u koncentraciji

do 7 ct na tonu rudače. Kako je već bilo rečeno, većim dijelom govori se o jeftinim

kamenima za nakit. Dragocjeno na tom lokalitetu je pojava jedinstvenih ružičastih

dijamanata, koji se prodaju pojedinačno, večinom na specijalnim aukcijama.

3.3.5. Kanada

Najmlađe veliko ležište dijamanata je rudnik Ekati smješten na sjeveru Kanade.

Godine 1985. geolozi Fipke i Stewan Blusson pronašli su u većim dijelom godine zamrzloj

sjevernokanadskoj pokrajini Lac de Gras teške minerale, koji indiciraju postojanje

dijamantnih kimberlita. Slijedeće slično ispitivanje pokazalo je prisutnost kimberlitovih

kratera sa sadržajem dijamanata jako dobre kvalitete za nakit (draguljarska kvaliteta).

Slijedilo je otvaranje rudnika i godine 1999. počela je eksploatacija. U godini 2000. bilo je

izvađeno gotovo 1,5 miliona karata dijamanata. Većinski vlasnik, firma BHP Diamonds

Inc. daje na tržište samo kamene visoke kvalitete brušene direktno u Kanadi. Svaki

dijamant iz Ekara mora imati težinu minimalno 0,30 ct i isporučuje se zajedno sa tri

certifikata: certifikatom da je pravi i o kvaliteti od American Gem Society Laboratories

(AGS), certifikatom vlade kanadskog sjeverozapadnog teritorija koji potvrđuje da je

dijamant kanadskog porijekla i na kraju certifikat firme koji garantira da kamen potjeće iz

rudnika Ekati.

3.3.6. Rusija

Jako bogata su i ruska ležišta, od kojih su najveća bila otkrivena između godine

1954. i 1959. Dijamantni krateri se nalaze u Jakutskoj pokrajini u Sibiru. U pokrajini se

11

nalazi nekoliko desetina kimberlitovih kratera, ali dijamantni su samo neki. Među

najpoznatije spada ležište Mir i Udačnaja. Kameni su u prosjeku veći nego u drugim

svjeskim ležištima i njihova kvaliteta je većinom dosta visoka. Sadržaj dijamanata u rudači

se kreće u rasponu 0,05 i 4,0 ct na tonu, oko 37% dijamanata su pogodni za korištenje za

nakit (draguljarstvu). Dijamante vadi akcionarsko društvo ALROSA, u kojem glavni udio

ima ruska država. Dio dijamanata je brušen direktno u Rusiji, ostatak se prodaje na

svjetskom tržištu u suradnji sa društvom De Beers.

3.3.7. Bocvana

Zemlja koja graniči s Južnoafričkom republikom posjeduje bogata ležišta

dijamanata iznimne kvalitete. Većim dijelom Bocvana je pokrivena pješćanom pustinjom.

Pronalazak nekoliko dijamanat u riječnim sedimentima dao je poticaj za početak geološkog

istraživanja, koja su imala za rezultat najprije pronalazak kimberlitovog kratera Orapa

(1967.) i potom krater Jwaneng i Letihakane (1973.). Prilikom otvaranja kratera Jwaneng

bilo je potrebno između ostalog dovesti cijevima vodu iz udaljenosti 50 km. Nešto dalje

bila je postavljena elektrana za opskrbu dijamantnog rudnika i mjesta koje je bilo

novosagrađeno usred pustinje. Mjesto ima sve potrebne prateće sadržaje i pruža

nastanjenim radnicima najveću mjeru komfora koja je moguća usred negostoljubive

pustinje. Rudnik danas proizvodi 25 posto svjetske proizvodnje dijamanata za nakit. Samo

manje od 1 posto izvađenih kamana nije pogodan za potrebe proizvođača nakita.

3.3.8. Namibija

Nenastanjena obala Namibije bila je od davnine od mornara nazivana «Obala

kostura». Dugo pak nitko nije slutio da upravo pod pijeskom te obale su skrivene visoke

koncentracije kvalitetnih dijamanata. Poplave Naranđaste rijeke, koja utjeće u Atlanski

ocean, prinosile su na morsku obalu iz unutrašnjosti dijamante milionima godina. Pojavu

dijamanata otkrio je i kartografski obradio prospektor Hans Merensky. Vađenje u tom

području je vrlo otežana. U prvom redu potrebno je odstraniti nekoliko metara debele

sedimente, koji ne sadrže nikakove dijamante. Iskopani šljunak koristi se za izgradnju do

20 m visoke obalne brane. Vađenje je spojeno s pažnje vrijednim sigurnosnim mjerama:

nikakva oprema (kopači, teretna vozila, radni strojevi), koja je jednom ušla u unutrašnjost

dijamantnog prostora, ne smije ju nikada napustiti, jer bi kompletan pregled stroja koji

napušta prostor i eventualan gubitak kamena bilo skuplje nego je cijena stroja, koji je

12

ostavljen unutar prostora. Isto tako granice teritorija kako u smjeru prema unutrašnjosti,

tako i smjerom do oceana su jako strogo kontrolirane. Dijamanti smješteni u priobalnim

sedimentima zahtjevaju ekstremno dugi put. Zbog toga transport «prežive» samo kameni

najveće kvalitete. Ostali se putem dugim stotinama milja zbog stalnog trenja s drugim

stvarima unište. Posljedica je da 95% iskopanih kamena je kvalitete za nakit.

3.3.9. Druga svjetska ležišta

U Africi se dijamanti pojavljuju i vađeni su u nizu daljnjih zemalja – u Lesotu,

Zairu, Angoli, Tanzaniji, Srednjoafričkoj republici, dalje na sjever u ravničarskoj Africi su

Gana, Obala slonovače, Burkina Faso, Gvineja, Liberija i Siera Leone.

Slika 4.: Proizvodnja nebrušenih dijamanata

Izvor: www.poslovni.hr

Kao što se može vidjeti iz izloženog u svezi s proizvodnjom dijamanata, Afrika je

glavni svjetski proizvođač dijamanata. Na žalost, iako raspolažu velikim bogatstvom,

prateći zbivanja u svijetu stječem dojam da su afrički dijamanti «krvavi dijamanti» tj. da se

troše ne na hranu i razvoj pojedinih država već na naoružavanje. Prisutna je i činjenica da

13

Afrika izvozi (uglavnom) neobrađene dijamante. Cilj ovog robnog toka je Amsterdam.

Amsterdam je svjetski centar obrade dijamanata. Opremu i znanje zasigurno imaju i druge

države i gradovi, ali uz dijamante je povezana i tradicija obrade. Dok neke države

(Kanada) izdaju certifikate uz svoje dijamante, dijamant obrađen u Amsterdamu ne treba

certifikat. Dovoljna je spoznaja da je obrađen u Amsterdamu i to je već dovoljna garancija

i o kvaliteti kamena i o kvaliteti obrade.

Slika 5.: Nebrušeni dijamanti

Izvor: www.dic.as

Slika 6.: Brušeni dijamant

Izvor: www.dic.as

14

4. ZAKLJUČAK

Svako područje na svijetu ima svoje specifičnosti. Sukladno tome, svako područje

ima i neko svoje prirodno dobro koje se može eksploatirati. To ne znači da nigdje drugdje

u svijetu tog dobra nema, ali je pitanje koje je kvalitete i da li ga ima dovoljno za izvoziti.

Primjerice, i Republika Hrvatska ima nafte i tradicija crpljenja nafte datira još od 1885.

godine. Ipak, zalihe i intenzitet crpljenja naše nafte nisu dovoljni za zadovoljenje naših

potreba. Slična situacija je i s brojnim drugim zemljama. Stoga se određeni proizvod (npr.

nafta, dijamanti i sl.) uvoze. Ta roba, koja je tražena na tržištu, za zemlju koja je

proizvodno područje te robe znači mogućnost zarade i prosperiteta.

15

INTERNET STRANICE

1. www.wikipedia.org

2. www.auto-info.hr

3. www.mostarac.net

4. www.vlada.hr

5. http://knjiznica.irb.hr

6. www.americanprogress.org

16