SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET “VITEZ” TRAVNIKFAKULTET PRAVNIH NAUKAdoc. dr. Fuad Purišević

PRAVO INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA

1. IZVORI

Kako ćemo u sklopu ovog predmeta prezentirati savremeni sistem zaštite intelektualnog vlasništva, koji će u BiH, nadamo se vrlo skoro biti u potpunosti uspostavljen, zato ćemo prvo prezentirati važeće propise.

Zakoni:

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (Sl. glasnik BiH, br. 07/02, 76/06 i 63/10).

2. Zakon o industrijskom vlasnistvu

(Sl. glasnik BiH, br. 03/02)

Zakon o žigu (Sl. glasnik BiH, br. 53/10)

Zakon o patentu (Sl. glasnik BiH, br. 53/10)

Zakon o industrijskom dizajnu (Sl. glasnik BiH, br. 53/10)

Zakon o zaštiti oznaka geografskog porijekla (Sl. glasnik BiH, br. 53/10)

Zakon o zaštiti topografije integriranog kola (Sl. glasnik BiH, br. 53/10)

– svih pet ovih zakona je u primjeni u BiH od 1.1.2011. godine i za svih pet zakona je direktor Instituta za intelektulano vlasništvo BiH donio pravilnike o postupcima priznanja prava iz predmetnih zakona

3. Zakon o autorskom i srodnim pravima (Sl. glasnik BiH, br. 63/10) – u članu 191. ovog zakona je navedeno koje odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (Sl. glasnik BiH, br. 07/02 i 76/06) ostaju na snazi!

Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (Sl. glasnik BiH, br. 63/10) – u članu 48. ovog zakona su pobrojane odredbe iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (Sl. glasnik BiH, br. 07/02 i 76/06), koje su prestale da važe!

4. LITERATURA:

dr. Slobodan M. Marković, Pravo intelektualne svojine, “Magistrat”, Sarajevo, 2007. godina i

dr. V. Besarović, Intelektualna svojina – industrijska svojina i autorsko pravo, Beograd, 2005. godina.

5. Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine je osnovan Zakonom o osnivanju Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (Službeni glasnik BiH, br. 43/04), s tim da Institut od 1.1.2007. godine djeluje kao samostalna državna upravna organizacija, koja za svoj rada odgovara Vijeću ministara BiH. Institut je nadležan za obavljanje stručnih i upravnih poslova u području intelektualnog vlasništva. Institut se finansira iz budžeta BiH. Sjedište Instituta je u Mostaru, a ima ispostave u Sarajevu i Banja Luci.

6. Pojam prava intelektualne svojine

Pravo intelektualne svojine je zajednički naziv za nekoliko pravnih grana, a tadicionalno se te pravne grane svrstavaju u dvije grupe:

- autorsko pravo i srodna prava i

- pravo industrijske svojine.

U autorsko i srodna prava se ubraja : autorsko pravo, pravo interpretatora, pravo proizvođaća fonograma, pravo proizvođaća videograma, pravo proizvođaća emisije i pravo proizvođaća baze podataka.

7. U prava industrijske svojine ubrajaju se: patentno pravo, pravo žiga, pravo zaštite oznake geografskog porijekla, pravo zaštite industrijskog dizajna, pravo zaštite topografije integriranog kola, pravo zaštite biljne sorte, pravo suzbijanja nelojalne konkurencije i poslovna tajna (know-how).

Sva do sada pobrojana prava čine pravo intelektualne svojine u objektivnom smislu, a subjektivno pravo predstavljaju ovlaštenja subjekata koja čine pravo u subjektivnom smislu koje objektivno pravo priznaje, npr. patentno pravo je pravo u objektivnom smislu, dok je patent subjektivno pravo.

8. Jedino pravu suzbijanja nelojalne konkurencije, kao objektivnom pravu, ne korespondira ni jedno subjektivno pravo, s tim da poslovna tajna i nije pravo, već faktički odnos.

Iz svega navedenog, da se zaključiti da subjektivna prava čine jedan relativno heterogen skup, ali se ovaj skup ipak može označiti jedinstvenim nazivom “pravo intelektualnog vlasništva” zbog:

- nematerijalnog (duhovnog, intelektualnog) karaktera predmeta zaštite i

- ekonomske funkcije koja obezbjeđuje da subjekt zaštite prisvaja materijalnu korist od privredne eksploatacije predmeta zaštite.

9. Dakle, pravo intelektualne svojine reguliše odnos prisvajanja nematerijalnih dobara, a taj odnos se uglavnom svodi na prisvajanje ekonomske vrijednosti od korištenja nematerijalnih dobara.

Suština koncepta prava intelektualne svojine je u distanciranju od stvarnopravne svojine, a to znači da je potrebno uspostaviti specijalne pravne konstrukcije koje odgovaraju posebnostima nematerijalnog dobra. Naime, stvarnopravna svojina, kao isključivo pravo, u osnovi sankcioniše držanje stvari kao faktičku pretpostavku za njeno ekonomsko iskorištavanje. Ova pravna konstrukcija nije prihvatljiva za nematerijalna dobra, jer državina na takvom dobru nema nužno isključivi karakter.

10. Zato, držalac nematerijalnog dobra je svako ono lice koje ima znanje ili neometan pristup znanju o tom dobru. Dakle, za razliku od stvarnopravne svojine, nosilac subjektivnog prava intelektualne svojine ne može nikoga spriječiti da drži nematerijalno dobro, već mu može samo zabraniti da se tim dobrom koristi.

Na pitanje da li je društveno poželjno da postoje pravne prepreke korištenja tuđeg znanja, ideja i informacija, pravo intelektualnog vlasništva odgovor daje na sljedeći način: Pravo intelektualnog vlasništva je u funkciji zaštite subjekata koji stvaraju intelektualna dobra, s tim da su način i mjere te zaštite takvi da ne ugrožavaju razvojne interese zajednice, već naprotiv podstiču razvoj.

11. Naprijed navedeni kompromis se svodi na sljedeće:

- predmet zaštite nisu sva nematerijalna dobra, već samo određene vrste,

- uslove zaštite propisuje zakon restriktivno,

- sadržina zaštite je usmjerena na privredno korištenje nematerijalnih dobara,

- zaštita ima raznovsna ograničenja (vremenska, sadržinska, predmetna), što ima za cilj da se i tećim licima omogući korištenje zaštićenog nematerijalnog dobra, ukoliko je to u općem interesu.

12. Da zaključimo: Sloboda korištenja tuđih nematerijalnih dobara je dominantan princip. Izuzetno, korištenje tuđih nematerijalnih dobara je zabranjeno ili ograničeno samo ako je tako propisano zakonima koji uređuju oblast prava intelektualnog vlasništva.

13. Uloga tržišta u pravu intelektualnog vlasništva

Pod tržištem se podrazumjeva oblik ekonomskih odnosa koji karakterizira slobodna razmjena ekvivalentnih vrijednosti u vidu robe, usluga i novca, što znači da se podrazumjeva sloboda privrednog poduzetništva i sloboda konkurencije učesnika u ekonomskoj razmjeni. Dakle, svojinski odnosi obezbjeđuju jednom dobru status ekonomskog dobra koje je podobno za ekonomsku razmjenu.

Suštinski, ništa drugačije nije ni sa autorskim djelima. Dakle, možemo konstatovati da su sloboda privrednog poduzetništva i sloboda konkurencije, kao karakteristična obilježja tržišne ekonomije, i ovdje nužan uslov za nastanak i postojanje prava intelektualnog vlasništva.

14. Pravo intelektualne svojine kao ograničenje slobode konkurencije

- Da bi jedno intelektualno dobro bilo podobno za ekonomsku razmjenu, ono mora biti inkorporirano u određeni proizvod- tjelesnu stvar ili ispoljeno u vidu određene uslugu, npr. robna oznaka mora biti utisnuta na robu ili autorsko djelo mora biti umnoženo kao knjige ili kao DVD ili saopćeno javnosti prikazivanjem, emitovanjem, izvođenjem i sl.

- Zaključak: Titular intelektualne svojine ovlašten je da zabrani svakom drugom da proizvodi i stavlja u promet robu, odnosno da pruža uslugu u kojoj je materijalizovano zaštićeno intelektualno dobro, a ovo znači da pravo intelektualne svojine ima karakter ograničenja slobodne konkurencije. Prema tome, subjekt koji na tržištu privredno djeluje bez konkurencije ima tzv. monopol, a to predstavlja negaciju principa slobodne konkurencije kao bitnog elementa tržišta. Jedan od izuzetaka u kojima je privredni monopol dozvoljen jeste monopol zasnovan na pravu intelektualne svojine. Potvrda ove konstatacije je engleski Zakon o monopolima iz 1623. godine, kojim su svi monopoli u privredi proglašeni nedozvoljenim, izuzev onih koji se priznaju prvom i pravom pronalazaču za novi tehnički pronalazak i to najduže na 14 god.

15. Intelektualno vlasništvo kao predmet prometa

- Često titular intelektualne svojine nije privredni subjekt pa zbog toga ne može neposredno da privredno koristi zaštićeno intelektualno dobro, npr. autori i interpretatori kao izvorni titulari subjektivnog autorskog i intepretatorskog prava su uvijek fizička lica koja se, po pravilu, ne bave privrednom djelatnošću. Da bi ekonomski valorizovali intelektualno dobro, oni ugovorom prenose ili ustupaju drugome svoje pravo na monopolsko privredno korištenje zaštićenog intelektualnog dobra, a za uzvrat potražuju naknadu za taj prenos ili ustupanje.

- Ustupanju ili prenosu intelektualne svojine pribjegavaju i privredni subjekti kada su rizici i/ili troškovi transporta robe ili organizovanja lokalne proizvodnje i ditribucije robe suviše veliki.

16. Tvorevine i pseudotvorevine

Intelektualna dobra su rezultat ljudskog rada u oblasti umjetnosti, nauke, tehnike i privrede. Sa stanovišta pravno relevantnih kriterija, intelektualna dobra se dijele na tvorevine i pseudotvorevine.

Tvorevine : To su intelektualna dobra koja su rezultat duhovnog stvaralaštva kao psihičkog procesa za koji je sposoban samo čovjek kao pojedinac. Kada više ljudi zajednički stvaraju određenu tvorevinu, svaki pojedinac u tu tvorevinu ugrađuje svoj individualni duhovni doprinos. S obzirom da pravna lica nemaju psihu, ona ne mogu ni biti stvaraoci intelektualnih tvorevina.

Autorsko djelo je tvorevina kod koje ličnost stvaraoca ostavlja najači pečat, te je zato u najvećoj mjeri emanacija (izraz) ličnosti stvaroca (autora). Taj individualni autorov duh se kod ovih tvorevina izražava kroz originalnost, kao bitno svojstvo autorskog djela.

17. Prema mjeri ličnog pečata, odmah iza autorskih djela dolaze interpretacije. Interpretator nema slobodu da interpretacijom mijenja autorsko djelo, nego mora

poštovati njegov integritet. Međutim, stvaralački prostor interpretatora je sasvim dovoljan i omogućava mu da ostavi svoj osobeni lični pečat na interpretaciji. Interpretacija predstavlja lično tumačenje određenog autorskog djela od strane interpretatora, kao što su pjevači, muzičari, glumci i sl. Pjevač npr. individualizira svoju interpretaciju bojom i visinom glasa, ličnim temperamentom, emocionalnom osjetljivošću i sl.

Tvorevina sa relativno malim osobenim pečatom je pronalazak zbog dvije objektivne okolnosti: 1. Nijedno rješenje ne može biti izvan okvira prirodnih zakona; 2. Pronalasci služe za zadovoljavanje nezadovoljenih praktičnih ljudskih potreba. Biljne sorte su po osobenostima uporedive sa pronalascima, a industrijski dizajn i topografije integriranih kola se svrstavaju između interpretacija i pronalazaka.

18. Pseudotvorevine, za razliku od tvorevina, nastaju kao plod ili kao funkcija privredne djelatnosti određenog subjekta, koji može biti i fizičko i pravno lice. Karakteristične pseudotvorevine su oznake koje se koriste za obilježavanje robe ili usluga-robne i uslužne marke, kao i oznake geografskog porijekla proizvoda. Oznake mogu biti u obliku: riječi, slova, brojeva, crteža, zvuka ili kombinacija navedenog. U pseudotvorevine spadaju i fonogrami, videogrami, emisije i baze podataka. Ova intelektualna dobra ne nose individualni duhovni pečat tvorca, pa su zato u praksi njihovi tvorci najčešće pravna lica.

19. Pravne posljedice podjele na tvorevine i pseudotvorevine:

- Tvorevine ustanovljavaju imovinskopravna i ličnopravna ovlaštenja zaštićenog subjekta, odnosno subjekt je ovlašten da monopolski privredno koristi tvorevinu i da štiti svoje određene lične-idealne interese u vezi sa njom. Najjaču zaštitu ličnih interesa imaju autor u autorskom pravu i interpretator u pravu interpretatora, a ostali stvaraoci tvorevina imaju znatno niži nivo zaštite idealnih ličnih interesa. Dakle, nivo zaštite je direktno proporcionalan mjeri u kojoj ličnost stvaraoca daje osoben pečat tvorevini koja je predmet zaštite.

- Pseudotvorevine ne utemeljuju nikakva ličnopravna ovlaštenja subjekta zaštite, jer one nisu emanacija ličnosti.

20. Isključiva subjektivna prava i pravno zaštićeni interes

Subjektivna prava su isključiva-apsolutna, čija sadržina varira zavisno od toga da li je riječ o autorskom pravu, interpretatorskom pravu, patentu, žigu i sl. Kod autorskog prava određeni broj ovlaštenja je ličnopravne, a određeni broj imovinskopravne prirode, dok su npr. kod žiga sva ovlaštenja imovinskopravne prirode.

Postoje slučajevi u kojima subjekt zaštite nema subjektivno pravo povodom zaštićenog intelektualnog dobra, već ima samo tzv. pravno zaštićeni interes, kao što je u pravu suzbijanja nelojalne konkurencije gdje se štiti individualni, kolektivni ili opći interes. Zato se protivpravna radnja nelojalne konkurencije ne može smatrati povredom bilo kakvog konkretnog subjektivnog prava, nego je ovdje riječ o povredi objektivnih normi prava suzbijanja nelojalne konkurencije. Okolnost da pravni subjekt, u cilju suzbijanja nelojalne konkurencije drugog lica ima pravo na tužbu, stvara privid da je riječ o subjektivnom pravu.

Ta tužba ima za cilj samo da sankcioniše građanskopravni delikt sadržan u radnji nelojalne konkurencije.

21. Čest je slučaj da pravo na tužbu povodom jedne ranje nelojalne konkurencije ima više različitih subjekata koji su na različite načine tangirani povredom, npr. kad privredni subjekt A neovlašteno koristi robnu marku subjekta B za obilježavanje iste vrste robe, tada pravo na tužbu zbog nelojalne konkurencije ima kako subjekt B, tako i odgovarajuće udruženje potrašača.

Zaključak: Analizirajući pravnu prirodu zaštite koju pravo intelektualne svojine utemeljuje, pokazuje se, iz svega do sada navedenog, da je tu riječ o mješavini isključivih subjektivnih prava, pravno zaštićenom interesu i faktičkoj zaštiti. I pored toga što je pravo intelektualnog vlasništva jedna heterogena cjelina, ono nije preširoko određeno, jer počiva na samo dvije zajedničke osobine: 1. nematerijalni ili duhovni ili intelektualni karakter predmeta zaštite i 2. ekonomska funkcija obezbjeđuje da subjekt prisvaja materijalnu korist od privredne eksploatacije predmeta zaštite).

22. Materiju prava intelektualne svojine ćemo izložiti prema kriteriju pravne prirode zaštite koju uživa subjekt zaštite za određeno intelektualno dobro. Po ovom kriteriju, materiju ćemo podjeliti u četiri cjeline:

- Isključiva prava intelektualne svojine,

- Pravo suzbijanja nelojalne konkurencije,

- Poslovna tajna i

- Međunarodno pravo intelektualne svojine sa najvažnijim međunarodnim konvencijama.

23. ISKLJUČIVA PRAVAAUTORSKO PRAVO

Subjektivno autorsko pravo je pravo koje štiti moralne (lične) i materijalne (imovinske) interese autora u vezi sa njegovim određenim autorskim djelom. Moralni interesi autora štite se na osnovu ličnopravnih ovlaštenja iz autorskog prava, dok se autorovi materijalni interesi štite na osnovu imovinskopravnih ovlaštenja koja su isto sadržana u autorskom pravu.

Ličnopravna ovlaštenja ovlašćuju autora da zaštiti integritet svog djela i svoju stvaralačku ličnost.

Imovinskopravna ovlaštenja ovlašćuju autora da na isključiv način ekonomski koristi svoje autorsko djelo povodom kojeg autorsko pravo postoji, npr. izvođenjem, emitovanjem, umnožavanjem primjerka djela i sl. Pored isključivih ovlaštenja, autorsko pravo sadrži i jedan manji broj relativnih ovlaštenja, koja mogu biti lične, imovinske ili lično-imovinske prirode.

U BiH i svim drugim evropskim zemljama, autorsko pravo traje ograničeno vrijeme i to život autora i 70 godina posije njegove smrti. Nakon toga je djelo slobodno za korištenje, ali se njegov integritet i uspomena na autora i dalje mora poštovati.

24. Autorsko djelo kao predmet zaštite

Autorsko djelo je ljudska tvorevina koja ima duhovni sadržaj, određenu formu i koja je originalna. U autorskom pravu riječ “originalnost” ima isto značenje kao i riječ “individualnost”, a koju koristi zakonodavac u BiH, što znači da se radi o istom pojmu.

- Ljudska tvorevina je djelo koje je čovjek stvorio svojim radom, s tim da može koristiti i uređaje kao pomoćna sredstva za svoje stvaranje, pa su i ta djela tvorevine;

- Duhovni sadržaj je svojstven čovjeku, jer je čovjek duhovno biće koje stvara sa određenim ciljem i smislom, a duhovni sadržaj može biti racinalne i emocionalne prirode. Zato kreditna kartica, saobračajni znak i sl. ne mogu biti autorska djela jer nemaju duhovni sadržaj sami po sebi, odnosno nisu sredstva neposredne komunikacije između ljudi.

25. - Određenost forme podrazumjeva uobličenost duhovnog sadržaja koja daje tom djelu identitet, zbog čega se djelo odvaja od ličnosti autora i postaje podobno za komunikaciju i privredno korištenje. Zato neuobličeni i neispoljeni duhovni sadržaj i nije autorsko djelo jer ne ispunjava uslov određenosti forme. Kada se govori o određenosti forme, ne misli se na materijalnu formu zahvaljujući kojoj djelo postaje faktički pristupačno čulima ljudi, npr. književno djelo može biti saopćeno u vidu knjige ili CD-roma, te se forma tog djela krije ispod materijalne pojavnosti djela na ovim tjelesnim nosačima. Zato je autorsko djelo, kao duhovni sadržaj uobličen u određenoj formi - koja predstavlja raspored znakova ili kodova koje ljudi koriste u svojoj komunikaciji, nematerijalnog dobra. Npr. u književnosti autorsko djelo čine sekvence određenih riječi i rečenica, u oblasti muzike sekvence tonova, a u oblasti slikarstva je to sklop geometrijskih slika i boja i sl.

26. - Originalnost predstavlja suštinsku karakteristiku autorskog djela i ona je razlog zbog kojeg zakon priznaje autorskopravnu zaštitu za konkkretno djelo. Izvor originalnosti autorskog djela se nalazi u ličnosti autora, pa ukoliko autor u svojoj tvorevini izrazi dio svog duha koji je individualan i različit od duha drugih ljudi, tada tek njegova tvorevina dobija kvalitet originalnog djela.

Postoje oblasti ljudskog stvaralaštva koje su uslovljene praktičnim, tehničkim, funkcionalnim ili logičkim stvarima, što ne dozvoljava ispljavanje individualnih crta ličnosti, npr. pravljenje spiska stanara ili spiska telefonskih pretplatnika i sl.

Postoje i oblasti ljudskog stvaralaštva u kojima je prostor za originalne tvorevine mali zbog navedenih uslovljavanja, npr. reklamni slogani, katalozi, cjenovnici, jelovnici i sl. Ovo su tvorevine efemernog karaktera, pa se u literaturi nazivaju “sitniš autorskog prava”.

U uporednom pravu se exempli cause navode tipovi autorskih djela, kao npr. književna, muzička, likovna, dramska, filmska djela, djela primjenjene umjetnosti, tehnički crteži, računarski programi-koji se štite kao podvrsta književnih djela i sl.

27. Obim zaštite autorskog djela

Obim autorskopravne zaštite za određeno djelo determiniran je količinom odn. stepenom originalnosti tog djela, pa zato autor originalnog djela sa većom originalnošću ima šira pravna ovlaštenja od autora sa manjim stepenom originalnosti.

Autorskopravnom zaštitom nisu obuhvaćene opće ideje, načela, principi i uputstva koji su sadržani u autorskom djelu, jer su oni u interesu razvoja kulture i moraju biti slobodni za korištenje.

Problematika obima autorskopravne zaštite se pojavljuje i kod pitanja zaštite dijelova autorskog djela i kod zaštite naslova autorskog djela.

Dijelovi autorskog djela , kao i svaka faza u nastajanju jednog djela, ako sadrži originalne elemente, uživa autorskopravnu zaštitu isto kao i cjelina autorskog djela.

28. Naslov autorskog djela, ovdje treba razlikovati dvije situacije:

- Kada je naslov predmet autorskopravne zaštite, neovisno od autorskog prava na djelu koje je tim naslovom označeno, ali je ovakvih situacija u praksi malo.

- Kada naslov nije originalan, nego se smatra sastavnim elementom autorskog djela koje je njime naslovljeno, onda je naslov obuhvaćen autorskopravnom zaštitom samog djela.

Ako je naslov autorskog djela dovoljno poznat da neposredno asocira na to djelo, onda se korištenje istog ili sličnog naslova od strane drugih lica smatra radnjom nelojalne konkurencije, pod uslovima:

- ako se takvim obilježavanjem izaziva zabuna o identitetu djela i autora i

- ako se njime obilježava druga vrsta robe ili usluge, pa se tako parazitski iskorištava popularnost djela i autora.

29. Podjela autorskih djela

Jedina teorijski relevantna podjela autorskih djela je na:

- izvorna djela,

- djela prerade i

- zbirke.

Izvorno djelo u sebi sadrži prepoznatljive originalne elemente, što ne znači da njegov autor ne može biti inspiriran nekim drugim djelom ili pod uticajem stvaralaštva drugih autora. Za ova djela je njihov autor nezavisan u vršenju svojih autorskopravnih ovlaštenja.

Djelo prerade je prepoznatljivo po dva karakteristična elementa prerađenog, odn. izvornog djela:

- u njemu se mogu prepoznati originalni elementi izvornog djela i

- ono sadrži dovoljan stepen sopstvene originalnosti.

Razlozi prerade tuđeg djela leže u izazovu kreativnog variranja poznatog postojećeg djela, a ne zbog pomanjkanja stvaralačke snage autora, npr. u muzici, likovnoj umjetnosti, filmu, prevođenju književnih djela i sl. Djelom prerade se ne smatraju puke tehničke intervencije na izvornom djelu.

30. Autor djela prerade je zavisan u vršenju svojih imovinskopravnih ovlaštenja od autora izvornog djela (potrebna dozvola autora).

Ličnopravna ovlaštenja autora ostaju neokrnjena, odnosno moraju biti poštovana kod djela prerade, npr. ako izvorno djelo nije objavljeno, ne smije se objaviti ni djelo prerade ako nema dozvole autora izvornog djela. Zašto? Autor može i zahtjevati da se naznači da je djelo nastalo preradom njegovog djela i sl.

Zbirka se sastoji od skupa već postojećih autorskih djela ili njihovih fragmenata. Zbirka je autorsko djelo ako je njen tvorac ispoljio svoju individualnost prilikom izbora, rasporeda i organizacije građe od koje se zbirka sastoji, npr. enciklopedije, leksikoni, zbirke poezije, zbirke sudskih odluka i sl. Ator zbirke se ne rijetko označava i kao urednik. Autor zbirke ima subjektivno autorsko pravo na zbirci.

31. Ali, ako se zbirka sastoji od autorskih djela za koja još uvijek traje autorskopravna zaštita, onda je taj odnos isti kao između djela prerade i izvornog djela. Dakle, korištenje zbirke nije moguće bez dozvole autora zbirke i autora djela koja su njen sastavni dio.

Osim imovinskopravnih ovlaštenja, i ličnopravna ovlaštenja autora djela koja su sastavni dio zbirke, ostaju neokrnjena, npr. ako djelo koje je sastavni dio zbirke nije objavljeno, ne smije biti objavljena ni zbirka, ako nema dozvole autora.

Da li su predmet autorskopravne zaštite, npr. zakoni, podzakonski akti, odluke u upravnom i sudskom postupku i sl.?

32. Neobjavljena, objavljena i izdata djela

Autorsko djelo može imati tri statusa: neobjavljeno, objavljeno i izdato djelo.

Autorsko djelo je zaštićeno bez obzira na svoj status, ali pravne posljedice zavise od statusa u kojem se djelo nalazi.

Neobjavljeno djelo je djelo koje nije izašlo iz privatne sfere autora i za njega javnost ne zna, ali ono uživa punu autorskopravnu zaštitu, npr. objavljivanje tuđeg neobjavljenog djela je povreda autorskog prava autora djela.

Objavljeno djelo je ono koje je učinjeno dostupnim javnosti od strane autora ili njegovog pravnog sljednika. Nije bitno u kojoj mjeri je javnost percipirala djelo. Djelo se može objaviti samo jednom. Javnost se definira po osnovu tri alternativna kriterija:

- po prvom i osnovnom kriteriju, javnost čini krug lica koji nije unaprijed određen ni po veličini, ni po svom sastavu, npr. djelo se može objaviti u gradskoj biblioteci, neovisno od njene veličine ili da li je sala puna ili ne.

33. - po drugom pomoćnom kriteriju, krug ljudi je određen po svom sastavu, ali ako je brojčano velik, smatrat će se javnošću, npr veliki sindikalni skup, kongres iseljenika i sl. Broj lica je faktičko pitanje i zavisi od konkretnih okolnosti

- prema trećem pomoćnom kriteriju, ako je riječ o djelima koja su po svojoj prirodi namjenjena unaprijed određenom krugu lica koji čini javnost, npr. naučna ili stručna djela koja se prvi puta saopćavaju na naučnom kongresu stručnjaka za pravo intelektualnog vlasništva, dakle, bez obzira što je riječ o skupu ljudi koji je brojčano i po sastavu unaprijed određen, on čini javnost.

34. Autorsko djelo koje je objavljeno bilo gdje u inostranstvu, smatra se objavljenim i u BiH, a objavljivanje nastupa ukoliko to izvrši autor ili njegov pravni sljednik.

Posljedice prvog javnog saopćavanja djela od strane neovlaštenog lica su da ne nastupaju pravne posljedice koje se vezuju za status jednog djela kao objavljenog, a ovaj raskorak između pravne i faktičke situacije vezan za objavljivanje predstavlja jednu konstrukciju koja je u funkciji zaštite autorovih interesa. Zato se pravne posljedice objavljenog djela odnose na pojedine oblike ograničenja autorskog prava.

35. Prema tome, treća lica mogu vršiti pojedine zakonom propisane radnje korištenja djela bez obaveze plaćanja naknade (zakonska licenca), odn. bez obaveze traženja dozvole i plaćanja naknade (suspenzija isključivih imovinskopravnih ovlaštenja). Sve ovo pod uslovom da je djelo već objavljeno. Zato je za autora koji ne koristi svoje djelo povoljnije da djelo ima status neobjavljenog djela. Tako se i rok trajanja imovinskopravnih ovlaštenja na autorskom djelu čiji se autor ne zna (anonimno ili pseudonimno djelo) računa u pojedinim slučajevima od objavljivanja djela.

36. Izdato djelo je djelo koje je od njegov autora ili njegovog pravnog sljednika umnoženo i pušteno u promet u dovoljnom broju primjeraka, imajući u vidu vrstu djela i veličinu nacionalnog tržišta da zadovolji razumne potrebe javnosti. Koje su razlike između izdavanja i objavljivanja djela? Prvo, djelo se može izdati samo puštanjem u promet primjeraka djela, dok se objavljivanje može izvršiti bilo kojim oblikom javnog saopćavanja djela. Drugo, djelo se može izdati više puta, dok se objaviti može samo jednom. Treće, izdato djelo je uvijek i objavljeno djelo, dok objavljeno djelo nije nužno i izdato djelo. Objavljivanje i izdavanje djela se poklapa, ako se izdaje neobjavljeno djelo. Da bi se djelo smatralo izdatim, nije potreban isti tiraž npr. u BiH i SAD.

37. Autor i nosilac autorskog prava kao subjekti autorskog prava

Autor je fizičko, a ne pravno lice. Stvaranje autorskog djela je pravna činjenica, a ne pravni posao, pa zato za sticanje svojstva autora nije potrebna poslovna sposobnost, ali se ni svojstvo autora ne može steći posredstvom zastupnika. Zato je autor izvorni titular (nosilac) subjektivnog autorskog prava.

Svojstvo autora se ne može prenijeti na drugoga, ali se zato određena ovlaštenja iz subjektivnog prava mogu ustupiti ili prenijeti drugome, do čega dolazi ugovorom, nasljeđivanjem i ex lege.

Zato, svako lice koje nije autor, a subjekt je određenih ovlaštenja iz subjektivnog autorskog prava u evropskom pravu, naziva se nosiocem autorskog prava.

Anglosaksonski copyright sistem dopušta da izvorni nosilac autorskog prava bude i lice koje nije autor, npr. kod filmskih djela (producent) i djela stvorenih po naruđbi (naručilac djela odn. poslodavac).

38. Koautori i koatorsko djelo

Koatorsko djelo nastaje zahvaljujući stvaralačkoj saradnji dva ili više lica (koatora).

U uporednom pravu postoje dva koncepta instituta koatorstva: francuski i njemački.

Po francuskom konceptu je za koautorsko djelo bitna saradnja i volja dva ili više autora da rezultate svoga rada zajednički koriste kao jedinstveno djelo.

Po njemačkom konceptu koatorsko djelo mora biti nedjeljiva cjelina stvaralačkih doprinosa dva ili više autora, što znači da stvaralačka saradnja i nedjeljivost stvaralačkih doprinosa su elementi pojma koautorskog djela po ovom konceptu, koji je prihvaćen u BiH.

Tako, lice koje je učestvovalo u naučnom istraživanju, a nije u oblikovanju autorskog djela (u kome su iznijeti rezultati istraživanja), nije koautor tog djela.

39. Dakle, stvaralačka saradnja podrazumjeva faktičku volju dva ili više lica da se u svom radu podrede jedinstvenoj ideji tog djela, pa se po tome djela prerade i zbirke i razlikuju od koautorskog djela. Nedjeljivost koautorskog djela znači da se doprinosi pojedinačnih koautora ne mogu zasebno koristiti. Zato je koautorstvo moguće samo ako stvaralački doprinosi pojedinih koautora pripadaju istoj vrsti autorskog stvaralaštva, npr. književnost, muzika ili slikarstvo, pa je koautorsko pravo jedinstveno pravo na jedinstvenom predmetu zaštite, ali sa množinom izvornih nosilaca.

Ako stvaralački doprinosi pripadaju različitim vrstama autorskog stvaralaštva, npr. muzika i književnost ili književnost i slikarstvo, onda može biti riječi samo o spojenim djelima.

Pravilo je da je za ostvarivanje i prenos prava obavezna saglasnost svih koautora. Ona se ne odnosi samo na slučajeve kad jedan koautor želi da raspolaže svojim alikvotnim dijelom imovinskog koautorskog prava. Zato je koautorstvo doživotno i ne može se razvrgnuti.

Kod trajanja autorskog prava na koautorskom djelu, relevantan je datum smrti koautora koji je posljednji umro.

40. Koautorstvo na filmskom djelu

Filmsko djelo je tipična vrsta koautorskog djela jer na njemu, po pravilu, stvaralački sarađuje veći broj lica.

Kinematografija je “prinudni brak” između investitora (zastupa ih producent) i intelektualnih stvaralaca (najčešće umjetnika). Cilj investitora je profit, a cilj stvaralaca je autentičnost i kreativnost.

Najprivilegovaniji položaj filmski producenti imaju u SAD, kojima Zakon o autorskom pravu priznaje ozvorno autorsko pravo (copyright) na filmu. U sistemima, kao što je i u BiH, gdje koautor ugovorno ustupa producentu određena imovinskopravna ovlaštenja, ojačavanje pravnog položaja producenta se vrši zakonskim sužavanjem broja koautora na razumnu mjeru i zakonski se određuje ko se smatra koautorom.

41. Zakonom je propisano da se koatorima filmskog djela smatraju: pisac scenarija, režiser i glavni snimatelj. Pod određenim uslovima su to i kompozitor filmske muzike i glavni crtač. Ovo rješenje diskriminiše čitav niz lica, npr. autor maske, scenograf, kostimograf i sl., međutim ovo istovremeno potvrđuje i činjenicu da autorskopravna pravila koja se odnose na filmska djela, tradicionalno imaju karakter izuzetka. Izneseno, nikako ne znači da navedena lica moraju biti smatrana koautorima konkretnog filmskog djela, npr. sasvim je normalna situacija da filmski snimak određenog događaja bude autorsko djelo, a da u nastanku tog djela nije bilo scenariste.

Dakle, cilj zakonske odredbe o koautorima filmskog djela je ograničenje kruga koautora filmskog djela, a ne obavezujuće promoviranje u koautore lica koja u konkretnom slučaju nisu stvaraoci.

42. Autori spojenih djela

Spojena djela kao cjelina daju samo privid jedinstvenog-koautorskog djela. Cjelina koju čine spojena djela nije nedjeljiva, a što je uslov za koautorsko djelo. Kod spojenih djela svako djelo ima svog autora i zadržava svoju individualnost. Djela su spojena ugovorom i zato se mogu raskinuti saglasno izraženim voljama ili pod općim uslovima obligacionog prava. Zato ugovor o spajanju djela ima karakter ugovora o ortakluku, a ne autorskog ugovora, pa zato ni pismena forma ugovora nije neophodna. Primjeri spojenih djela su: muzika i koreografija u baletu, književno djelo i ilustracije u knjizi, a moguće je i spajanje više književnih djela, npr. u stručnoj knjizi i sl.

43. Nastanak autorskog prava

Faktom nastanka autorskog djela, nastaje i subjektivno autorsko pravo, pa zato nije potrebno preduzimati bilo kakve radnje pred organima uprave ili sudom, da bi autor postao nosilac autorskog prava. Ova činjenica predstavlja osnovnu zazliku između autorskog prava i prava industrijske svojine.

U uporednom pravu postoje razlike u pogledu shvatanja o tome kada se smatra da je autorsko djelo nastalo:

1. Prema autorskom pravu SAD, autorsko pravo je nastalo kada je materijalizovano u/na tjelesnom nosaču, odn. kad je proizveden primjerak djela koje može biti percipirano ljudskim čulima.

2. U većini država, pa i u BiH, nastanak autorskog djela nije uslovljen postojanjem primjerka djela, već je dovoljno da je ono dobilo formu koja je dovoljna da se djelo saopći drugome, te je ovaj princip neformalnosti ili ne stroge formalnosti svojstven kontinentalnom autorskom pravu.

44. Sistem po kome je autorskopravna zaštita uslovljena izdavanjem djela, u SAD-a se zadržao sve do 1989. godine. Sistem formalnosti za izdata djela u SAD se sastojao iz 3 radnje:

- stavljanjem rezerve o autorskom pravu (Copyright notice) na svaki primjerak djela u vidu riječi Copyright, odn. znaka © sa godinom prvog izdavanja i imenom nosioca autorskog prava, npr. ©, 2011, Fuad Purišević. Ako djela nisu imala rezervu o autorskom pravu, ona nisu bila zaštićena,

- Deponovanje 2 primjerka djela u Kongresnu biblioteku u Vašingtonu. Ovo kršenje nije onemogućavalo nastanak autorskog djela, već novčanu kaznu, a to je bio i uslov za registraciju djela,

- Registaracija djela u Uredu za autorska prava (Copyright Office), mogla se izvršiti tokom cijelog roka trajanja autorskopravne zaštite i nije bila uslov za nastanak autorskog prava, već uslov za traženje sudske zaštite u slučaju povrede prava.

45. Neizdata djela su se u SAD do 1976. godine štitila na osnovu Common Law-a i nisu bile potrebne nikakve formalnosti, a od ove godine se ova djela počinju štiti na osnovu Zakona o autorskom pravu SAD-a.

Revizijom Zakona o autorskom pravu SAD-a iz 1989. godine, strogost formalnosti je značajno umanjena. To je omogućilo SAD-a da te godine pristupe Bernskoj konvenciji za zaštitu književnih i umjetničkih djela, što je omogućilo autorskim djelima čije je porijeklo u nekoj zemlji članici Bernske unije izvan SAD, da se formalnost zaštite u cijelosti ukine.

Zaključak: Može se konstatovati da je od 1989. godine sistem neformalnosti zaštite u autorskom pravu važeći u cijelom svijetu.

46. Sadržina subjektivnog autorskog prava

Sva ovlaštenja koja su sadržana u subjektivnom autorskom pravu mogu se podijeliti po dva osnova:

- Isključiva (apsolutna) i neisključiva (relativna) prava-koja su primarna; i

- Ličnopravna i imovinskopravna-koja su sekundarna.

Jezgro subjektivnog autorskog prava čine ovlaštenja koja su apsolutne-isključive prirode, tipična su za autorsko pravo i zato čine subjektivno autorsko pravo u užem smislu, pa su neka ovlaštenja ličnopravne, a neka imovinskopravne prirode

Relativna-neisključiva ovlaštenja ne čine jezgro subjektivnog autorskog prava, pa među njima ima: ličnopravnih, imovinskopravnih i mješovitih ovlaštenja i čine grupu ostalih subjektivnih autorskih prva u širem smislu. Ostala prava su zakonske obligacije koje, po pravilu, vlasnik primjerka autorskog djela ima prema autoru, odn. nosiocu autorskog prava.

47. Ličnopravna ovlaštenja kao subjektivno autorsko pravo u užem smislu

Autorsko pravo pruža zaštitu putem isključivih ličnopravnih ovlaštenja, koja se nazivaju još i moralna ovlašenja odn. moralna prava, kao što su:

- Ovlaštenja na priznanje autorstva , kojima se autor suprostavlja svim radnjama drugih lica,

- Ovlaštenje na naznačenje imena autora , koji je kao pojam različit i odvojen od priznanja autorstva,

- Ovlaštenje na objavljivanje djela je jednokratna i ireverzibilna (nepovratna) radnja, pa jednom objavljeno djelo ne dozvoljava ponovo objavljivanje,

48. - Ovlaštenje na zaštitu integriteta djela ne dozvoljava neovlaštenu izmjenu djela. Ovdje je zanimljivo pitanje sukoba svojinskih ovlaštenja koja vlasnik primjerka djela ima na tom primjerku i autorskopravnog ovlaštenja na zaštitu integriteta djela. Naime, vlasnik djela nije sankcioniran autorskim pravom za uništavanje ili izmjenu primjerka djela sve dok takav čin nema karakter javnog saopćavanja djela u neautentičnom obliku. Ovo pravilo ima izuzetak, npr. vlasnik građevine koja je primjerak djela arhitekture, a nalazi se na javnom mjestu, vlasnik tada ima pravo da vrši izmjene gotove građevine sve do njenog uništavanja ako je to motivisano pravnopolitičkim razlozima,

49. - Ovlaštenje na suprostavljanje nedostojnom korištenju djela, kao što je npr. korištenje određenog muzičkog djela kao zvučne podloge za pornografski film i sl. Ako je ovakvo ovlaštenje autor dao prećutno, to isključuje mogućnost sudske zaštite od nedostojnog korištenja djela. Prilikom ocjene da li je konkretni oblik korištenja djela nedostojan, polazi se od uobičajene i razumne mjere autorske osjetljivosti, što ne isključuje i subjektivne činioce autora da se u opravdanim slučajevima uzmu u obzir.

50. Imovinskopravna ovlaštenja

Ovim ovlaštenjima se štite ekonomski interesi koje autor ima u vezi sa svojim djelom, kao privrednim dobrom. Sadržinu svakog imovinskopravnog ovlaštenja autora čini po jedna određena radnja korištenja djela. Izvorni subjekt isključivih imovinskopravnih ovlaštenja je autor, mada on nije u pravilu osposobljen za korištenje djela. Zato se ovo njegovo isključivo ovlaštenje u praksi svodi na ovlaštenje da on drugome zabrani ili dozvoli korištenje djela. Ovo ima karakter ugovornog ustupanja imovinskopravnih ovlaštenja korisniku, koji autoru za to plaća naknadu-autorski honorar.

Imovinskopravna ovlaštenja se tradicionalno mogu podijeliti na ovlaštenja na korištenje djela u tjelesnom obliku i ovlaštenja na korištenje djela u bestjelesnom obliku. U prvom slučaju je u pitanju proizvodnja i promet primjeraka djela kao robe, dok je u drugom slučaju u pitanju pružanje usluga javnog saopćavanja djela, mada danas tehnika ovu podjelu relativizuje-internet.

51. Ovlaštenja za korištenje autorskog djela u tjelesnom obliku

Ovlaštenje na umnožavanje djela predstavlja tjelesni nosač u kojem je inkorporiran primjerak autorskog djela, pa se umnožavanje može definirati kao proizvodnja primjerka djela koje je dostupno neposredno ljudskim čulima ili posredno uz pomoć tehničkih

uređaja. Za umnožavanje nije bitna svrha, niti broj primjeraka. Umnožavanje postoji neovisno od toga je li trajno-npr. štampanje knjige ili prolazno-npr. skulptura u pijesku. Skidanje ili stavljanje autorskog djela na internet je isto umnožavanje, kao što je i pretraživanje interneta.

52. Ovlaštenje na stavljanje primjerka djela u promet se sastoji u promjeni državine na primjerku djela, bez obzira na pravni osnov, npr. prodajom i poklonom, kao i davanjem u zakup ili na poslugu. Nuđenje je isto stavljanje djela u promet, npr. kada se lice poziva, navodi ili podstiče da pribavi državinu djela. Nema prometa ako su lica povezana ličnim vezama (prijatelji, rođaci, porodica). U vezi sa ovim ovlaštenjem je institut iscrpljenja (konzumacije) prava, koji je ispljava u činjenici kada djelo više puta promjeni vlasnika, npr. izdavač proda knjigu trgovcu na veliko, ovaj trgovcu na malo, pa se na kraju knjiga proda pojedinačnom kupcu.

53. Autor ima ovlaštenje na stavljanje u promet primjerka djela samo do trenutka kad ti primjerci voljom autora ili njegovog pravnog sljednika, prvi put promjene vlasnika. Dakle, jedino je izdavač u našem primjeru dužan da pribavi od autora ovlaštenje na stavljanje primjerka djela u promet, pa otuda se ovaj institut u teoriji naziva iscrpljenje ili konzumacija prava. Za iscrpljenje je bitno da: 1. Da djelo voljom autora ili njegovog pravnog sljednika bude u prometu, 2. Pribavilac postaje njihov vlasnik i 3. Vlasnik može slobodno dalje te iste primjerke stavljati u promet.

Iscrpljenje ima nacionalni domašaj, pa ako je djelo kupljeno u jednoj državi, ne smije se stavljati u promet u drugoj državi ako nema saglasnosti autora. Zato autor ima mogućnost da ekonomski kontroliše samo prvu prodaju, jer bi drugačije rješenje bilo u suprotnosti sa konceptom tržišne privrede.

54. Ovlaštenje na davanje primjerka djela u zakup ima autor ili njegov pravni sljednik jer oni vrše svoje ovlaštenje. Međutim, kad vlasnik primjerka djela, koji je svojinu na derivativan način stekao od autora ili njegovog pravnog sljednika, daje te iste primjerke djela u zakup, on više nije pod kontrolom autora, jer je zbog instituta iscrpljenja prava autorskopravno ovlaštenje na stavljanje tih primjeraka djela u promet potrošeno. Zato vlasnik primjerka djela može njime slobodno da raspolaže, izuzev da ih daje u zakup, pa samo autor smije da primjerke svoga djela daje u zakup. U BiH se ovo ograničenje ne odnosi na davanje primjerka djela na poslugu zbog prirode posla javnih ustanova, npr. biblioteke.

55. Ovlaštenja za korištenje autorskog djela u bestjelesnom obliku

Ovlaštenje na izvođenje djela je rezervirano za autora koji izvođenjem zvučno saopćava javnosti autorska djela ličnim angaživanjem jedog ili više lica koja se neposredno obraćaju čulu sluha javnosti, što ne podrazumjeva reprodukovanje ranije proizvedenog i snimljenog zvuka (play-back), npr. interpretacija muzičkog djela na koncertu i sl.

Ovlaštenje na predstavljanje djela čini autor vizuelnim ili na vizuelan i zvučan način, ličnim angažovanjem jedog ili više lica koja se pokretom sa ili bez zvuka neposredno obraćaju čulu vida i sluha publike koja se nalazi u istom prostoru, npr. dramska djela se predstavljaju.

Ovlaštenje na prenošenje izvođenja ili predstavljanja čini autor putem tehničkih sredstava, kao što su zvučnik ili ekran, a publika se nalazi izvan prostora u kome se vrši izvođenje odn. predstavljanje.

56. Ovlaštenje na emitovanje djela spada u najsloženija autorskopravna ovlaštenja, a zasniva se na tehničkom postupku prenošenja informacija na daljinu putem elektromagnetnih, električnih, svjetlosnih ili drugih signala i to u obliku javnog saopćavanja djela, pa zato npr. radio stanice taksi službi, policije, kontrole letenja i sl. se ne smatraju emitovanjem u smislu autorskog prava. Emitovanje se vrši bežično (radidifuzija) i žično (kablovska difuzija). Pored navedenog, emitovanje može biti i: terestrijalno-zemaljsko, satelitsko i interaktivno emitovanje.

- Zemaljsko emitovanje podrazumjeva da signal mora istovremeno i neposredno biti dostupan javnosti-imaocu prijemnika.

- Satelitsko emitovanje u autorskopravnom smislu, danas imamo već u momentu upućivanja signala prema satelitu sa ciljem da preko satelita signal postane dostupan krajnjim primaocima, tako da je ovdje zadržana istovremenost, ali je otpao uslov neposrednosti.

- Interaktivnim emitovanjem se omogućava pojedincu individualan pristup djelu na mjestu i u vrijeme koje on odabere.

57. Ovlaštenje na javno saopćavanje djela koje se emituje je izvršeno onda kada je prijem emisije bio tehnički moguć, bez obzira da li je do njega zaista i došlo.

Ovlaštenje na javno saopćavanje djela sa nosača zvuka i/ili slike vrši autor ako je djelo prethodno snimljeno/umnoženo na nosaču zvuka i/ili slike, a publika mora biti okupljena na jednom mjestu. Pitanje: Kada se u hotelskim sobama pušta film iz pomoć centralnog video uređaja koji je povezan kablovskom mrežom sa sobnim televizorima, ad li je riječ o saopćavanju djela sa nosača slike? Ne, riječ je o kablovskom emitovanju djela.

Ovlaštenje na preradu djela, npr. ako se želi koristiti prerađeno autorsko djelo, a nalazi se na spisku isključivih autorovih ovlaštenja, tada je lice koje želi da koristi to djelo dužno da od autora pribavi saglasnost i da plati naknadu za korištenje, neovisno od toga da li je u pitanju djelo prerade ili je npr. izvršeno samo tehničko skračivanje teksta.

58. Subjektivna autorska prava u širem smislu (tzv. ostala ovlaštenja)

Ovlaštenje na pristup primjerku djela ili privremeno preuzimanje primjerka djela daje mogućnost autoru za pristup djelu, ali bez pretjeranog uznemiravanja vlasnika, zato je ovo ovlaštenje ličnopravne prirode.

Ovlaštenje na zabranu izlaganja originalnog primjerka djela likovne umjetnosti omogućava autoru da prodajom originalnog primjerka djela u pisanoj formi zabrani kupcu da primjerak javno izlaže, a kupac ima obavezu da to poštuje. Nepoštivanje nije povreda ugovora, već autorskog prava, s tim da se ova zabrana ne može izvršiti ako je kupac muzej, galerija i sl.

Preče pravo autora na preradu primjerka djela arhitekture postoji ako je autor živ, a vlasnik građevine može uz razuman napor i troškove stupiti sa autorom u kontakt da izvrši preradu.

59. Pravo slijeđenja ovlašćuje autora da zahtjeva od bivšeg vlasnika originalnog djela da bude obavješten o novom vlasniku i da potražuje dio od cijene po kojoj je taj primjerak djela prodat novom vlasniku. Razlog nastanka ovog prava vezan je za likovne umjetnike koji mogu u toku trajanja roka autorskopravne zaštite učestvovati u cijeni kada djelo bude prodato trećem licu. Iz pravnopolitičkih razloga ovo pravo se ne može ostvariti na građevini kao originalnom primjerku arhitekture i filmskog djela. Pravo slijeđenja se sastoji iz dva ovlaštenja: 1. Traženje informacije od prodavca o novom vlasniku i 2. Potraživanje naknade od prodavca (u BiH je to 5%, a u uporednom pravu od 3-5% od prodajne cijene). Pravo slijeđenja se nasljeđuje po općim pravilima nasljednog prava.

60. Pravo na naknadu od prodaje uređaja i sredstava koji su podobni za umnožavanje autorskih djela motivisano je isključivo praktičnim razlogom: prodaja je radnja koja se evidentira, a prodajna cijena je izvor iz kojeg se bez teškoća može naplatiti naknada. Zašto, pa ljudi radije sačinjavaju sopstveni primjerak djela, umjesto da kupe takav primjerak u prodavnici. Ključni problem predstavlja što isključivo ovlaštenje autora na umnožavanje njegovog djela ne djeluje protiv lica koja umnožavaju djelo za lične nekomercijalne potrebe, npr. uživanje, usavršavanje i sl., što predstavlja najznačajnije ograničenje u dejstvu subjektivnog autorskog prava. Ovlaštenje na potraživanje naknade vezano je za čin prodaje ili uvoza tehničkih uređaja i nosača zvuka, slike i teksta koji su podobni za umnožavanje autorskih djela, pa su dužnici ove obaveze prodavac i eventualno uvoznik i to solidarno. Da bi se zaštitili autori književnih djela, zakonodavac je propisao da lice koje na komercijalnoj osnovi pruža usluge fotokopiranja, obavezno autoru plaća naknadu, s tim da ovu obavezu nemaju oni koji fotokopiranje vrše samo za interne potrebe, npr. preduzeća, ustanove i sl. Kako naknadu ipak nije moguće tačno utvrditi, a ni djela koja se umnožavaju, onda je ovo idealno područije za angažovanje organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog prava, pa zato u praksi i nema pojedinačnih potraživanja naknada od strane autora.

61. Ograničenje subjektivnog autorskog prava

U propisivanju ovih ograničenja, zakonodavac nema potpunu slobodu. Osnovni okvir predstavljaju odredbe međunarodnih konvencija koje propisuju minimalna prava koja moraju biti priznata u svim državama članicama, a zakonodavac nije vezan za ova ograničenja samo ako određena prava ne ulaze u minimalna prava. Ograničenja autorskog prva odnose se samo na objavljena djela, pa kako ograničenje ima karakter izuzetka, zato se tumači restriktivno. Ograničenja se mogu podijeliti u dvije grupe:

- Suspenzija isključivih prava i prava na naknadu i

- Zakonska licenca.

62. Suspenziju isključivih prava i prava na naknadu čine ograničenja kojima se potpuno ukidaju isključiva imovinskopravna ovlaštenja autora, pa se njima u propisanim

slučajevima dozvoljava trećim licima korištenje djela bez ovlaštenja autora ili njegovog pravnog sljednika i bez plaćanja naknade, kao npr. kod:

- Izvještavanja javnosti o tekućim društvenim događajima,

- Umnožavanja kraćih odlomaka za nastavu, ispite ili naučna istraživanja,

- Umnožavanja djela za lične i nekomercijalne potrebe, s tim da ovo ograničenje ne važi za računarske programe,

- Umnožavanja i javnog saopćavanja autorskih djela u vidu citata, ali da se navede ime autora, naziv djela i mjesto gdje je djelo objavljeno ili izdato.

Licu koje uz saglasnost autora koristi računarski program, dozvoljeno je da bez saglasnosti autora i bez plaćana naknade može: načiniti jedan rezervni primjerak programa, otkloniti greške u programu da bi ga mogao koristiti i pretvoriti digitalni zapis u izvorni ako je to neophodno radi kompatibilnosti sa drugim programima ili računarskom opremom.

63. Zakonska licenca je dozvola koju zakonodavac u propisanim slučajevima daje drugima da koriste tuđe djelo bez saglasnosti autora ili njegovog pravnog sljednika, ali uz obavezu plačanja naknade, ćime se isključiva imovinskopravna ovlaštenja autora pretvaraju u zakonsku obligaciju odnosno obavezu korisnika djela da plati naknadu. Primjera radi, dozvoljeno je bez ovlaštenja autora, ali uz obavezu plaćanja naknade:

- Umnožavati i stavljati u promet primjerak autorskih djela u vidu zbirke, ako je zbirka namjenjena nastavi i

- Umnožavati i javno saopćavati članke i fotografije koje su već objavljene, ako se odnose na tekuća društvena pitanja i pod uslovom da autor to nije zabranio.

Kod obe vrste ograničenja, ograničenje se odnosi na imovinskopravna ovlaštenja iz subjektivnog autorskog prava, a ograničenjima podliježu samo ovlaštenja na objavljenim djelima.

64. Trajanje subjektivnog autorskog prava

U BiH subjektivno autorsko pravo traje za života autora i 70 godina poslije njegove smrti, a ovaj rok je i u zemljama Evropske unije i u SAD-a isti.

Kod koautorskih djela, rok se računa od smrti koautora koji je posljednji umro.

Kod anonimnih i pseudonimnih djela, rok zaštite je 70 godina od objavljivanja djela, a ako se u međuvremenu utvrdi identitet autora, na računanje roka se onda primjenjuje opće pravilo.

Kod kolektivnog autorskog djela, gdje po pravilu spadaju i računarski programi, rok trajanja zaštite iznosi 70 godina od objavljivanja djela.

Praktično računajući, rok trajanja autorskog prava ističe 1. januara one godine, koja slijedi za godinom u kojoj je navršeno 70 godina od smrti autora, odnosno od objavljivanja djela.

65. ISKLJUČIVA PRAVASRODNA PRAVA

U srodna prava spadaju: pravo interpretatora, pravo proizvođaća fonograma, pravo proizvođaća videograma, pravo proizvođaća emisije i pravo proizvođaća baze podataka.

Sličnosti sa autorskim pravom su:

- I autorsko i srodna prava imaju za predmet intelektualno dobro, ali se srodna prava moraju strogo razlikovati od svog nosača, odnosno od CD, diska, celuloidne vrpce i sl., jer nosač nije predmet zaštite. S obzirom da i srodna prava spadaju u intelektualnu svojinu, i ona su osnovi isključive (apsolutne) prirode.

- Autorsko i srodna prava se u tehničkom i ekonomskom smislu često poklapaju, pa se zato međusobno uslovljavaju, npr. interpretacija je oblik korištenja autorskog djela, ali i zaseban predmet srodnopravne zaštite.

66. Uprkos navedenim sličnostima, srodna prava su ipak posebna vrsta prava intelektualne svojine, jer imaju specifičan predmet zaštite-različit od autorskog djela i imaju specifične subjekte zaštite.

Ako izuzmemo pravo interpretatora, možemo konstatovati da su subjekti srodnih prava producenti (fizička ili pravna lica) koja nisu duhovni stvaraoci, već obavljaju određenu privrednu djelatnost. Zato ova prava sadrže samo imovinskopravna ovlaštenja i njihov broj je uz to znatno manji od imovinskopravnih ovlaštenja u autorskom pravu.

Pored isključivih, srodna prava sadrže i određena relativna imovinskopravna ovlaštenja (potraživanje naknade za korištenje predmeta zaštite).

Rokovi trajanja srodnih prava su znatno kraći rokova trajanja autorskog prava.

67. Pravo interpretatora, kao vrsta srodnog prava, ima posebna obilježja koja ga po pravnoj prirodi i sadržini smještaju u prostor između autorskog i ostalih srodnih prava. Interptetator kao fizičko lice svojim duhovnim sadržajem oblikuje interpretaciju, što ga tom originalnošću čini sličnim autorskom pravu.

Zato, pravo interpretatora, isto kao i autorsko pravo, sadrži isključiva ličnopravna i imovinskopravna ovlaštenja. Bitna razlika postoji u pogledu dužine trajanja, dok autorsko pravo traje 70 godina poslije smrti autora, pravo interpretatora je ograničeno na 50 godina od izdavanja snimka ili nastanka snimka interpretacije.

68. PRAVO INTERPRETATORA

Predmet zaštite je interpretacija, a kako je interpretacija duhovna tvorevina koju stvara čovjek, ona je intelektualno (nematerijalno) dobro, što znači da mora biti autorsko djelo, pa zato interpretatori nisu spikeri na RTV, striptizete i sl.

Riječ interpretacija vodi porijeklo od latinske riječi “interpretatio”, što znači: tumačenje, objašnjavanje, izlaganje, što ukazuje da autor saopćava autorsko djelo.

Neka djela se ne mogu interpretirati, npr. likovna djela, a kod onih koja se mogu interpretirati, kod jednih je prostor za individualni izraz interpretatora veći, npr. dramski tekst, a kod drugih manji, npr. klasična muzika. Za pojam interpretacije nije bitno koliki je taj prostor, niti u kojoj je mjeri taj prostor iskorišten za lični izraz.

69. Subjekt interpretatorskog prava je interpretator, npr. glumac, pjevač, muzičar, pantomimičar, igrač i sl.

Prema općeprihvaćenom stavu u uporednom pravu, dirigent i pozorišni reditelj imaju status interpretatora, dok lica čiji je angažman pomoćni ili tehnički, nisu interpretatori.

Postoje dvije različite kategorije množine subjekata istog interpretatorskog prava, a to su: 1. Kointerpretatori čiji je odnos analogan koautorskim odnosima i 2. Ansambl, gdje treća lica uređuju odnose sa ansamblom preko zastupnika ansambla, koji ne mora biti član ansambla.

Solisti, dirigent i sl., mogu biti gosti ansambla, a ne njegovi članovi, pa je kod prava takve interpretacije neophodna saglasnost ansambla i svih gostiju.

Kad kompozitor sam izvodi svoje djelo, ili pjesnik sam recituje svoju poeziju i sl., tada je u pitanju kumulacija svojstva autora djela i interpretatora.

70. SADRŽINA PRAVALIČNOPRAVNA OVLAŠTENJA

Interpretatorovi lični ili moralni interesi u vezi njegove interpretacije, zaštićeni su isključivim ovlaštenjima, kao što su:

- Priznanje svojstva interpretatora,

- Da mu ime bude naznačeno na svakom primjerku snimka interpretacije,

- Zaštita integriteta interpretacije i

- Suprostavljanje nedostojnom korištenju interpretacije.

U pogledu navedenih ovlaštenja postoji potpuna analogija sa korespodentnim ličnopravnim ovlaštenjima autora.

71. Imovinskopravna ovlaštenja

Isključiva imovinskopravna ovlaštenja su:

- Snimanje i umnožavanje interpretacije,

- Stavljanje u promet primjerka interpretacije,

- Davanje u zakup primjerka interpretacije,

- Prenošenje uživo interpretacije putem tehničkih uređaja publici koja se ne nalazi na mjestu izvođenja uživo,

- Emitovanje interpretacije uživo je kod interpretatora ograničeno samo na tzv. emitovanje uživo, npr. direktni RTV prenos koncerta i sl. Znači, kada interpretator da saglasnost za snimanje svoje interpretacije na fonogram ili videogram, gubi isključivo ovlaštenje na emitovanje te interpretacije, ali ima npr. pravo na naknadu od proizvođaća fonograma.

- Javno saopćavanje snimljene interpretacije žičnim ili bežičnim putem, na način koji omogućava pojedincu individualni pristup interpretaciji sa mjesta i u vrijeme koje on odabere.

72. Neisključiva imovinskopravna ovlaštenja predviđena su samo za slučaj sekundarnog korištenja interpretacije snimljene na fonogram koji je izdat. Za izdati fonogram vrijedi analogija izdavanja autorskog djela.

Sva neisključiva imovinskopravna ovlaštenja svode se na potraživanja naknade za pojedine oblike korištenja interpretacije.

U većem broju nacionalnih zakonodavstava prikupljanje interpretatorske naknade je povjereno proizvođaću fonograma, zato što zakonodavac smatra da je to jednostavnije.

Subjektivno interpretatorsko pravo traje 50 godina od dana izdavanja snimka, ili ako ako snimak nije izdat, onda 50 godina od dana snimanja interpretacije.

73. PRAVO PROIZVOĐAČA FONOGRAMA

Fonogram je zvučni zapis i nematerijalno dobro koje se mora strogo razlikovati od tjelesnog nosača zapisa. Istina, zvučni zapis ne može postojati bez tjelesnog nosača zvuka, ali on nije tjelesna stvar.

Tonski zapis koji je integriran u videogram, npr. film, izgubio je svojstvo fonograma, te se njegova zaštita ne može ostvariti u okviru proizvođača fonograma, već videograma.

Subjekt prava je proizvođač fonograma, s tim da to može biti i lice koje tuđim sredstvima, ali na sopstveni rizik i odgovornost proizvodi fonogram, što nas upućuje na privrednog subjekta, a ne na lice koje je neposredno bilo angažovano na snimanju. Dakle, proizvođač fonograma je samo lice koje je prvo načinilo snimak zvuka ili zvukova.

Proizvođač fonograma je po pravilu korisnik autorskog djela i interpretacije, a može biti i korisnik emisije.

74. Pravo proizvođača fonograma štiti privrednu djelatnost, a ne intelektualno stvaralaštvo, pa se zato sastoji samo od imovinskopravnih ovlaštenja, od kojih su neka isključive-apsolutne, a neka relativne-neisključive prirode.

Proizvođač fonograma ima apsolutna i relativna ovlaštenja samo u pogledu fonograma koji su izdati, što naravno podrazumjeva da je i interpretacija izdata.

Proizvođač fonograma prikuplja jedinstvenu naknadu za sebe i interpretatora, s tim da se srazmjera naknade određuje ugovorom, a ako nije ugovorena, onda oni ex lege dijele naknadu po pola.

Pravo proizvođača fonograma traje 50 godina od dana izdavanja fonograma, a ako fonogram nije izdat, onda 50 godina od dana nastanka fonograma.

75. PRAVO PROIZVOĐAČA VIDEOGRAMA

Videogram je kao nematerijalno dobro snimak određene sekvence slika, koji može,ali i ne mora biti praćen i snimkom zvuka, pa se i on razlikuje od nosača slike koji je tjelesni predmet.

Snimak zvuka se smatra sastavnim dijelom videograma, pa se ne štiti kao pravo proizvođača fonograma. To znači da lice koje neovlašteno koristi videogram kao cjelinu, ili samo snimak slike ili samo snimak zvuka sa videograma, čini povredu prava proizvođača videograma.

76. Subjekt prava je proizvođač videograma. Kako je proizvodnja videograma privredna aktivnost, zato se proizvođačem videograma smatra privredni subjekt, a ne snimatelj.

Proizvođač videograma je subjekt prava samo pod uslovom da je izvršio prvo snimanje određene sekvence slike, a eventualno i pratećeg tona.

Status proizvođača vedeograma može se kumulirati sa statusom proizviđača emisije u slučaju da emisiona TV stanica, za potrebe TV emitovanja, načini sama videogram koji potom emituje.

Proizvođač videograma je, po pravilu, korisnik autorskih djela, interpretacija i emisija, pa njegova djelatnost podrazumjeva obligatno uređivanje pravnih odnosa sa nosiocima prava na navedenim dobrima.

77. Sadržinu prava, s obzirom da je ovo privredna djelatnost, čine samo imovinskopravna ovlaštenja, koja su isključive ili apsolutne prirode, osim jednog koje je relativne ili neisključive prirode.

Isključiva ili apsolutna ovlaštenja su, npr. umnožavanje videograma, njegovo stavljanje u promet, davanje u zakup, saopćavanje sa nosača slike i sl.

Jedino relativno ili neisključivo ovlaštenje je potraživanje naknade od prodaje tehničkih uređaja i sredstava koja su podobna za umnožavanje videograma.

Pravo proizvođača videograma traje 50 godina od dana izdavanja videograma, a ako nije izdat, onda 50 godina od dana nastanka videograma.

78. PRAVO PROIZVOĐAČA EMISIJE

Predmet zaštite je emisija u smislu emitovanog radio ili TV programa. Za predmet zaštite nije bitno šta je na programu, npr. autorsko djelo, interpretacija, sportska utakmica i sl. Nije bitno ni da li program ide uživo ili je prethodno snimljen u vidu fonograma ili videograma, kao što nema ni značaja ni da li je emisija emitovana bežičnim ili kablovskim putem.

Subjekt prava je proizvođač emisije (fizičko ili pravno lice), mada je to po pravilu privredni subjekt. Kako je emitovanje sastavni dio pojma emisije, zato proizvođač emisije mora biti lice koje je izvršilo radnju emitovanja, npr. TV stanica koja ima svoju produkciju i tehnička sredstva za emitovanje.

79. Sadržinu prava čini privredna djelatnost, pa se zato ovo pravo sastoji samo od imovinskopravnih ovlaštenja apsolutne prirode i jednog relativne prirode.

Isključiva ili apsolutna ovlaštenja su npr. reemitovanje, snimanje, davanje u zakup i umnožavanje snimka emisije.

Jedino relativno ili neisključivo ovlaštenje je potraživanje naknade za emisiju.

Pravo proizvođača emisije traje 50 godina od prvog emitovanja emisije.

80. PRAVO PROIZVOĐAČA BAZE PODATAKA

Baza podataka je skup podataka, koji kao cjelina, ne ispunjava uslove za autorskopravnu zaštitu, jer nije originalan. Zato baza podataka nije predmet zaštite zato što je rezultat duhovnog stvaralačkog rada, već zato što je rezultat privrednog poduhvata koji treba štititi od nelojalne konkurencije. Ovo pravilo važi za sve predmete srodnopravne zaštite, izuzev za interpretacije.

Subjekt zaštite je proizvođač baze podataka, kod kojeg se, kao kod privrednog subjekta, štite njegovi privredni interesi.

Pravo proizvođača baze podataka traje 15 godina od dana njenog nastanka. Ako zbog ažuriranja ili usavršavanja nastane nova verzija, rok zaštite se tada produžava za još 15 godina.

81. Analogna primjena odredbi autorskog prava

Jedan broj ključnih pojmova i instituta koji su uređeni normama autorskog prava, mogu se mutatis mutandis primjeniti i na srodna prava, kao npr.

- Analogija postoji kod pojmova: objavljivanje, izdavanje, umnožavanje, stavljanje u promet, davanje u zakup, emitovanje, institut iscrpljenja ili konzumacije prava i sl.

- Analogija postoji i u pogledu ograničenja subjektivnog prava u vidu potpune suspenzije imovinskopravnih ovlaštenja i u vidu zakonske licence. Zato, neophodnost apsolutne međusobne usklađenosti ograničenja autorskog i svih srodnih prava nalaže da se za srodna prava ne propisuju posebna ograničenja.

82. PRAVA INDUSTRIJSKE SVOJINE

U ova prava spadaju: patentno pravo, pravo žiga, pravo zaštite dizajna, pravo zaštite oznake geografskog porijekla, pravo zaštite topografije integriranog kola i pravo zaštite biljne sorte. Sve ove pravne grane utvrđuju isključivo subjektivno pravo titulara, koja nastaju odlukom nadležnog upravnog organa u strogo formalnom upravnom postupku, a u BiH je to Institut za intelektualno vlasništvo.

83. Upravni postupak u suštini ima pet faza:

1. Podnošenje prijave,

2. Ispitivanje urednosti prijave i eventualno otklanjanje otklonjivih nedostataka, pa zato samo uredne prijave ulaze u treću fazu,

3. Ispitivanje materijalnih zakonskih uslova, odnosno suštinsko ispitivanje prijave,

4. Donošenje rješenja o priznanju prava ili odbijanju, kao i upis prava u odgovarajući službeni registar i

5. Subjektivno objavljivanje činjenice o priznanju subjektivnog prava određenom licu za određeni predmet zaštite.

Svaka faza postupka i važenje priznatog prava podliježu obavezi plaćanja zakonom propisane takse.

Ako stranac želi zaštitu intelektualne svojine u BiH, za potrebe vođenja postupka pred Institutom mora angažovati domaćeg zastupnika.

84. Patentno pravo

Patent označava subjektivno pravo.

Patentno pravo je pravna grana koja sadrži propise iz kojih izvire patent, kao subjektivno pravo.

Patentna isprava je dokument kojim se potvrđuje postojanje patenta.

Pronalazak označava predmet patenta.

Dakle, patent je subjektivno isključivo pravo koje za predmet ima patentirani pronalazak, pa zato patent štiti svoga titulara u pogledu privrednog korištenja patentiranog pronalaska.

Patent nastaje odlukom nadležnog državnog organa i upisom u registar patenata koji vodi taj organ. Njegovo važenje je ograničeno na državu čiji organ ga je priznao, a i njegovo trajanje je ograničeno. Da bi patent bio priznat potrebno je ispunjenje materijalnopravnih i formalnopravnih uslova.

85. Mali patent ili korisni model ili patent skračenog roka trajanja je pronalazak nižeg inventivnog nivoa u odnosu na klasični patent. Postupak priznanja je kraći i jednostavniji, a rok trajanja mu je polovina roka trajanja patenta.

Pronalazak kao predmet zaštite predstavlja rješenje određenog tehničkog problema koji pripada svijetu tehnike, dok se u SAD i Japanu mogu patentirati i računarski programi i poslovne metode, dok u Evropi to nije slučaj.

Pronalscima se ne smatraju: otkrića, naučni zakoni i teorije, uputstva čija se primjena iscrpljuje u čisto mentalnim aktivnostima čovjeka, npr. metoda za učenje stranog jezika i

sl., kao i računarski programi, a ne smatraju se pronalscima jer nisu tehničke prirode. Evropa u ovu grupu svrstava i ljudsko tijelo u bilo kojoj fazi formiranja i razvoja.

86. Pronalasci se mogu podijeliti na: pronalske proizvoda, pronaske postupka i pronaske primjene.

- Pronalazak proizvoda se odnosi na spoljni oblik i/ili strukturu sačinjenu od poznatih materijalnih elemenata, npr. pronalsci uređaja, alata, hemijskih supstanci, mikroorganizama i sl.

- Pronalazak postupka se odnosi na određeni niz kao slijed ljudskih radnji koje se preduzimaju korištenjem predmeta kao sredstava postupka. Ovi pronalasci se dijele na pronalske proizvodnog postupka (oni se satoje u izmjeni polaznog materijala radi dobijanja određenog proizvoda) i pronaske radnog postupka (ovdje ne dolazi do promjene u supstratu polaznog materijala, već do promjene spljnjeg stanja ili položaja materijala, npr. postupak transporta, dizanja tereta, razvrstavanja i sl.). Ovo razlikovanje je bitno radi određivanja sadržine patenta kod oba pronalaska.

- Pronalazak primjene se sastoji u uputstvu o primjeni određenog poznatog proizvoda ili poznatog postupka za novu tehničku svrhu, npr. neka materija se koristi kao konzervans u prehrambenoj industriji, a spoznaja da se ta ista materija može koristiti za proizvodnju lijekova, jeste pronalazak primjene.

87. Pronalasci se mogu podijeliti i na: nezavisne i zavisne, kao i na osnovne i dopunske. Nezavisni odnosno osnovni pronalazak se može koristiti bez istovremenog korištenja nekog drugog pronalaska. Zavisni odnosno dopunski pronalazak podrazumjeva istovremeno korištenje nekog ranijeg pronalska.

Ova podjela ima značaja za podjelu prijava patenta, podjelu patenata, kao i dejstvo patenta, a o ovome kasnije.

Pronalsci koji su izuzeti od patentne zaštite su oni čije bi objavljivanje ili upotreba bili protivni zakonu ili moralu, a ova zabrana se primjenjuje najčešće na pronalske u oblasti genetskog istraživanja, u kojima se manipuliše genetskim materijalom čovjeka, kao što je kloniranje ljudskih bića, postupke izmjene genetskog sastava ljudskih matičnih ćelija i sl.

88. Da bi ovi pronalasci bili isključeni iz patentne zaštite, pomenuti pronalasci moraju se primjenjivati neposredno na živom čovjeku ili životinji. Nije humano u isti rang svrstavati život i zdravlje čovjeka i životinje, ako se zna da civilizacija žrtvuje životinju za ljudsku ishranu i zadovoljstvo, npr. lov, pa bi zato ovu odredbu trebalo brisati iz patentnog prava.

Zabrana patentiranja se odnosi na proizvode i supstance koji se primjenjuju u terapijskom, hirurškom ili dijagnostičkom postupku, a to znači da je dozvoljeno patentiranje pronalazaka medicinske opreme, pomagala, instrumenata i lijekova.

Ne mogu se patentirati ni biljne sorte, kao skup biljnih individua određenih karakteristika, a mogu biljne individue i dijelovi biljaka. Ono što važi za biljen sorte, važi i za životinjske

pasmine. Iz zabrane patentiranja su izuzeti pronalasci koji se odnose na bitno biološke postupke za dobijanje mikroorganizama.

89. U nacionalnim zakonodavstvima koja poznaju mali patent, po pravilu, zabranjeno je štiti: pronalaske hemijske supstance, mikroorganizme, biljne ili ćelijske kulture i pronalaske postupka i pronalaske primjene, zato što zakonodavac smatra da ovi pronalasci spadaju u složenije pronalaske.

Uslovi za priznanje patenta su: novost, inventivni nivo i privredna primjenljivost. Ovi uslovi moraju biti zadovoljeni na dan podnošenja prijave patenta, odn. na dan prvenstva prijave i ovakvi su danas skoro univerzalno prihvaćeni.

90. Novost pronalaska se definiše posredstvom pojma stanja tehnike, pa je pronalazak nov ako nije obuhvaćen stanjem tehnike. Ako je pronalazak različit od svih poznatih, onda se ova novost smatra apsolutnom novošću.

Stanjem tehnike su obuhvaćeni i svi pronalasci koji su sadržani u domaćim prijavama patenata, koje su ranije podnesene, ali još nisu objavljene. Zato je moguće da pronalazak ne bude nov u BiH, jer postoji ranije podnešena prijava, ali je neobjavljena, a da istovremeno bude nov u drugim zemljama.

Postoji fikcija da je pronalazak nov iako je sadržan u stanju tehnike u dva slučaja: 1. Ako je neovlašteno lice, mimo volje pronalazača, objavilo taj pronalazak najranije 6 mjeseci prije dana podnošenja prijave patenta i 2. Ako je pronalazak voljom pronalazača izložen na zvaničnoj međunarodnoj izložbi najranije 6 mjeseci prije podnošenja prijave patenta za isti pronalazak.

91. Inventivni nivo pronalazak ima ako ne proizilazi za stručnjaka na očigledan način iz stanja tehnike. Zato je za utvrđivanje inventivnog nivoa pronalaska relevantan samo onaj segment stanja tehnike koji sadrži objavljene tehničke informacije. Ključni pojam za tumačenje inventivnog nivoa pronalska je standard stručnjaka.

Svi pronalasvi nemaju isti inventivni nivo. Najviši inventivni nivo imaju tzv. pionirski pronalasci.njima se otvaraju novi pravci tehnološkog razvoja, ali je njih zati i malo. Najbrojniji su oni koji spadaju u tehničke inovacije. Kod malog patenta, inventivni nivo je rezultat rada koji prevazilazi rutinsko korištenje stanja tehnike, ali nema inventivni nivo koji se traži za patent.

92. Privredna primjenljivost pronalaska podrazumjeva mogućnost primjene pronalaska u proizvodnji robe ili pružanja usluga. Dovoljno je da ta mogućnost bude samo potencijalna, neovisno od činjenice da li je realno da do takve primjene zaista i dođe. Od svih patentiranih pronalazaka manje od 1/10 biva zaista primjenjeno.

U pravu SAD se umjesto privredne primjenljivosti traži korisnost pronalaska, a to znači ako se pronalazak može privredno primjeniti, onda on ispunjava uslov za patentiranje.

93. Subjekti zaštite kod pronalaska

Pronalazač je jedini izvorni titular prava na patentnu zaštitu, On može sa ovim pravom raspolagati, tako da pravo na patentnu zaštitu može steći i njegov pravni sljednik, npr. nasljednik, ugovorni sticalac ili poslodavac. Kako je pronalazak duhovno stvaralaštvo, svojstveno samo čovjeku, pronalazač zato može biti samo fizičko lice ili grupa fizičkih lica, a nikada pravno lice.

Kako nastanak pronalaska predstavlja pravnu činjenicu, a ne pravni posao, zato za njegov nastanak nije potrebna poslovna sposobnost, pa pronalazači mogu biti i maloljetnici i duševno bolesna lica.

Ako je više lica stvorilo jedan pronalazak to su onda supronalazači pod uslovom da je svako od tih lica dalo samostalan duhovni doprinos rješavanju tehničkog problema, pa su zbog toga zajednički nosioci jedinstvenog prava na patentnu zaštitu.

94. Pronalazačko pravo-pravo na patentnu zaštitu

Prava pronalazača ne nastaju podnošenjem prijave patenta ili dobijanjem patenta, već dovršenjem pronalaska, pa se to pravo naziva pronalazačko pravo.

Pronalazačko pravo je isključive prirode i sastoji se od jednog ličnopravnog i par imovinskopravnih ovlaštenja. Jedino ličnopravno ovlaštenje je zahtjev da njegovo ime bude naznačeno u prijavi patenta i svim drugim patentnim spisima. Ako prijavu podnosi pravni sljednik, a pronalazač ne želi da navede ime u prijavi, onda uz prijavu treba dostaviti i pisanu izjavu pronalazača.

Osnovno imovinskopravno ovlaštenje je ovlaštenje na traženje i sticanje patenta, pod zakonom propisanim uslovima. Međutim, pronalazač ne može da spriječi drugog pronalazača da zatraži patent, ako je svojim nezavisnim radom došao do istog patenta.

95. Pronalazak nije dio isključivog pronalazačkog prava, pa zato tek podnošenjem prijave patenta i sticanjem patentne zaštite nastaje isključivo pravo korištenja pronalaska, ali tada više ne govorimo o pronalazačkom pravu, nego o pravu iz prijave, odn. patentu.

Nakon što se podnese prijava patenta, ona se službeno objavljuje, čime se pronalazačko pravo preobražava u pravo iz prijave patenta.

Dakle, donošenjem rješenja uprave za industrijsku svojinu o priznanju patenta i njegovim upisom u registar patenata, tada se pravo iz prijave preobražava u patent.

Zabrana dvostrukog patentiranja se ostvaruje primjenom kolizionog pravila koje daje prvenstvo samo jednom pronalazaču. Po jednom pravilu, pronalazač koji je prvi načinio pronalazak ima prvenstvo i ovo pravilo je u primjeni u SAD, po drgom pravilu, prvenstvo ima pronalazač koji je prvi zatražio patentnu zaštitu odnosno podnio prijavu patenta i ovo pravilo se primjenjuje u ostalim zemljama, uključujući i BiH, pa se datum podnošenja prijave označava i kao datum prvenstva, te se prilikom prijema prijave patenta vrijeme računa astronomski.

96. Građanskopravna zaštita pronalazačkog prava i tužba za utvrđivanje svojstva pronalazača su u funkciji sudske zaštite ličnopravnog ovlaštenja pronalazača, odn. izostavljanja imena pronalazača ili navođenja imena lica koje nije pronalazač.

Pravo na podnošenje ove tužbe ne zastarjeva, pa se može podnijeti čak i po isteku roka trajanja patenta.

Jedino pravno sredstvo kojim se utvrđuje da podnosilac prijave nije ovlašteno lice tj. nije pronalazač ni pravni sljednik, jeste tužba na osporavanje prava na zaštitu. Lice koje ima pravo na zaštitu može ovom tužbom to svoje pravo ostvarivati sve do isteka roka trajanja patenta.

97. Specifičnosti postupka za priznanje patenta

Postupak za priznanje patenta je komplikovan, težak, dugotrajan i skup.

U uporednom pravu postoje tri sistema za priznanje patentne zaštite: sistem prethodnog ispitivanja prijave, sistem odložnog ispitivanja prijave i sistem registracije, a u pojedinim zemljama postoje mješoviti sistemi sastavljeni od ova tri sistema.

Do 60-etih godina XX stoljeća, preovladavao je sistem prethodnog ispitivanja prijave. Ovaj sistem podrazumjeva da uprava za industrijsku svojinu od prijema prijave pa do priznanja patenta ili odbijanja zahtjeva, po službenoj dužnosti, bez prekida vodi postupak za priznanje patenta. Kako je broj patentiranih, pa time i objavljenih pronalazaka znatno manji od broja pronalazaka koji su prijavljeni za patentiranje, to je nedostatak ovog sistema neadekvatan odnos informacione i pravne funkcije.

98. Izlaz je bio u 70-etim godima XX stoljeća, kada je većina zemalja, pa i bivša SFRJ, potražila uvođenje drugačijeg postupka za priznanje patenta, tzv. sistem odložnog ispitivanja prijave. Suština ovog postupka je u tome da se svaki pronalazak koji je prijavljen za zaštitu službeno objavljuje od strane uprave u roku od 18 mjeseci od podnošenja prijave patenta. Znači, sve do službenog objavljivanja, uprava ne otpočinje sa suštinskim ispitivanjem prijave-provjera novosti, inventivnog nivoa i privredne primjenljivosti pronalaska. Ovo ispitivanje uprava započinje kada zainteresovano lice postavi zahtjev i plati propisanu taksu.

99. U manjem broju zemalja, uključujući i BiH, primjenjuje se treći sistem, sistem registracije patenta. Po ovom sistemu, poslije službenog objavljivanja formalno uredne prijave (do toga dolazi najkasnije 18 mjeseci od podnošenja prijave), uprava donosi rješenje o priznanju patenta i upisuje patent u registar, bez njegovog prethodnog suštinskog ispitivanja, dakle kao neprovjereno pravo. Teret pribavljanja dokaza da patentirani pronalazak ispunjava uslove za zaštitu, u ovom je sistemu prebačen na titulara patenta ili njegovog pravnog sljednika. Ti dokazi mogu biti: 1. Evropski patent za isti pronalazak, 2. Patent za isti pronalazak izdat od inostrane patentne uprave ili 3. Patent za isti pronalazak izdat od inostrane uprave, sa kojom je Institut sklopio poseban ugovor. Ako izostane podnošenje ovih dokaza, patent ističe najkasnije u 10. godini njegovog važenja.

100. Prijava patenta je podnesak kojim se pokreće upravni postupak za patentnu zaštitu pronalaska.

Prijava se sastoji od: zahtjeva za priznanje prava, opisa i nacrta pronalaska, patentnih zahtjeva i apstrakta.

- Zahtjev za priznanje prava je tipizirani obrazac, u kome se naznačava: da li je riječ o patentu ili malom patentu, ime i adresa podnosioca prijave i ime i adresa pronalazača.

- Opis i nacrt pronalaska mora da sadrži, pored opisa tehničkog rješenja i konkretno uputstvo za bar jedan način praktične realizacije pronalaska, dok je nacrt grafički prikaz istog.

- Patentni zahtjev predstavlja jezgro prijave. Funkcija patentnog zahtjeva je da definira predmet i obim tražene patentne zaštite. U jednoj prijavi može da bude više patentnih zahtjeva, bilo jedan nezavisni i više zavisnih ili više nezavisnih patentnih zahtjeva.

- Apstrakt sadrži kratak rezime karakteristika pronalaska, pa mu je funkcija isključivo informativna, što znači da je bez značaja za sadržinu i obim zaštite.

101. Dovoljna opisanost pronalaska u prijavi se ni u zakonima ni u teoriji ne svrstava u materijalnopravne uslove, kao što su novost, inventivni nivo i privredna primjenljivost i to zato što se ovaj uslov ne odnosi na svojstvo pronalaska, već na svojstvo prijave. Zato se o ovom uslovu govori kao o formalnom uslovu.

Za jedinstvo pronalaska karakteristična je međusobna povezanost pronalaska jedinstvenom pronalazačkom zamisli, pa zato pravilo: jedna prijava-jedan pronalazak nije apsolutno. Uz navedeno, jedinstvo pronalaska nema karakter uslova za sticanje patentne zaštite, pa nedostatak jedinstva pronalaska prijavilac može otkloniti u toku cijelog postupka. To se čini tako što prijavilac može izdvojiti određene pronalaske iz prvobitne prijave i prijaviti ih za zaštitu u posebnoj ili izdvojenoj prijavi.

102. Izdvojena prijava ima za predmet jedan ili više pronalazaka koji je bio sadržan u ranijoj prijavi, ali koji je morao zbog nejedinstva pronalaska da bude izdvojen u posebnu prijavu da bi se postupak njegove zaštite nastavio.

Podnošenje izdvojene prijave nema karakter podnošenja nove prijave kojim se otpočinje novi postupak zaštite, već predstavlja osamostaljivanje jednog dijela prvobitne prijave po kojoj se postupak odvojeno nastavlja.

103. Dopunskom prijavom njen podnosilac traži patentnu zaštitu za pronalazak koji predstavlja dopunu ili usavršavanje pronalaska za koji je to isto lice već tražilo ili već dobilo patent, pa se zato pronalazak koji je predmet dopunske prijave naziva dopunski pronalazak, a patent koji se dobija na osnovu dopunske prijave naziva se dopunski patent.

Dopunski pronalazak, da bi bio predmetom zaštite, mora sa osnovnim biti objedinjen jedinstvenom pronalazačkom zamisli, pa dopunsku prijavu može podnijeti samo lice koje je

podnosilac osnovne prijave i to u bilo koje vrijeme, a najkasnije do isteka važenja osnovnog patenta.

Dopunska prijava je jedna vrsta povlastice koja se daje podnosiocu osnovne prijave, a sastoji se u oslobađanju od obaveze plaćanja taksi za dopunsku prijavu, odn. dopunski patent.

104. Kod prava prvenstva, po pravilu, datum podnošenja prijave patenta je istovremeno i datum prvenstva.

Pravu međunarodnog prvenstva svojstveno je to da prilikom njihovog korištenja dolazi do pomjeranja unazad datuma od kojeg povjerilac ima prvenstvo zaštite.

Suština međunarodnog prvenstva po Pariškoj konvenciji za zaštitu industrijske svojine je u tome što jedno lice, koje je prijavilo pronalazak za zaštitu u jednoj državi članici Pariške konvencije, ima pravo da prilikom prijavljivanja za zaštitu istog pronalaska u nekoj drugoj državi članici ove konvencije, da uživa prvenstvo koje se računa od datuma podnošenja one prve prijave.

Prvom-prvenstvenom prijavom se smatra prijava koja, prema propisima države u kojoj je podnesena, ispunjava uslove urednosti, tako da joj je priznat datum podnošenja, drugim riječima, ta prijava može biti i povučena, ili se postupak po njoj može okončati rješenjem o odbijanju zahtjeva za zaštitom, a da to ne tangira sudbinu potonje-sekundarne prijave koja se poziva na njeno prvenstvo, ali zato obe prijave moraju imati za predmet isti pronalazak. Potonja prijava mora da bude podnesena najkasnije u roku od 12 mjeseci od datuma podnošenja prve-prvenstvene prijave.

105. Lice koje želi da koristi pravo međunarodnog prvenstva mora, pored podnošenja potonje prijave, da podnese upravi za industrijsku svojinu zahtjev za priznanje tog prava i to u roku od 2 mjeseca od podnošenja potonje prijave, ali je dužno da podnese upravi i prepis prvenstvene prijave.

Zato, pravo međunarodnog prvenstva uspostavlja fikciju da je potonja prijava podnesena na dan kada je podnesena prva-prvenstvena prijava.

Kada je u pitanju objavljivanje pronalazaka, treba kazati da je cjelokupna patentna dokumentacija klasifikovana prema oblastima tehnike na osnovu Međunarodne klasifikacije patenata, koja obuhvata preko 70 000 klasifikacionih jedinica.

Prije okončanja postupka, podnosilac prijave može tražiti pretvaranje patenta u prijavu malog patenta.

Osnovna specifičnost postupka priznanja malog patenta je da poslije formalnog ispitivanja prijave, nema objavljivanja prijave niti njenog suštinskog ispitivanja, pa se mali patent objavljuje, a titularu se izdaje isprava.

106. Nastanak i trajanje patenta kod sistema odložnog ispitivanja prijave ima za posljedicu da patent nastaje upisom u registar patenata, a važi od datuma podnošenja prijave.

Pravo iz prijave je subjektivno pravo podnosiova prijave koje nastaje u trenutku službenog objavljivanja prijave i traje do registracije patenta, a njegova osnovna specifičnost je u tome da ono postoji pod odložnim uslovom da patent bude priznat i registrovan. Zašto se pravo iz prijave vezuje za trenutak objavljivanja prijave, a ne za trenutak njenog podnošenja? Do objavljivanja prijave, ono je službena tajna, pa je nemoguće očekivati da treća lica poštuju tuđe pravo za koje niko ne zna.

Kada je u pitanju sudska zaštita, podnosilac prijave ima pravo da tuži svakoga ko neovlašteno koristi pronalazak koji je predmet objavljene prijave.

Pravo iz prijave je, kao apsolutno pravo, podobno za promet putem ugovora o cesiji ili ugovora o licenci, a ako patent ne bude priznat i registrovan, u pravilu, zakon propisije da se ugovori smatraju punovažnim sve do donošenja rješenja o odbijanju zahtjeva za priznanje patenta.

107. Rok trajanja patenta je 20 godina, a mali patent traje 10 godina računajući od datuma podnošenja prijave, a ne od datuma prvenstva prijave.

Titular se može odreći svoga patenta, a izjava o odricanju se podnosi upravi za industrijsku svojinu.

Ako treća lica imaju izvedena ili akcesorna prava na patentu, zakonodavac je odricanje titulara uslovio saglasnošću tih lica, ali isključiva prava trećih lica kao što su licenca, zalog i sl. moraju prethodno biti upisani u registar uprave.

Neplaćanje dospjelih taksi u propisanom roku dovodi do fikcije povlačenja prijave, a patent prestaje važiti danom istoka toga roka. Uprava obavještava treća lica, ako titular patenta ne uplati godišnju taksu, da sami uplate taksu i time održe patent na snazi, a time i svoje izvedeno ili akcesorno pravo.

Prestanak patenta nastupa danom smrti fizičkog lica, odn. prestanka pravnog lica koje je titular prava, pod uslovom da ono nije prešlo na jednog ili više pravnih sljednika.

108. Poništaj patenta

Uprava za industrijsko vlasništvo pokreće postupak za poništaj patenta ex officio ili na prijedlog zainteresovanog lica i to u bilo koje vrijeme tokom trajanja patenta ili malog patenta. Patent se poništava ako nisu ispunjeni uslovi za njegovo priznanje, a najčešće zbog neispunjavanja uslova novosti ili inventivnog nivoa.

Specifičnost poništaja malog patenta se sastoji u tome što se tada prvi puta ispituje ispunjenost uslova za priznanje tog prava, jer se ovo pravo priznaje u skračenom postupku bez suštinskog ispitivanja.

Predmet poništaja može biti patent u cijelosti ili njegov dio-djelimični poništaj. Poništaj djeluje ex tunc, pa se smatra da patent nije ni nastao. Od retroaktivnosti su izuzeti: pravomoćne sudske odluke o povredi patenta i ugovori o prometu patenta (koji su izvršeni ili u mjeri u kojoj su izvršeni).

109. Obim zaštite i sadržina patenta

Kao što znamo, predmet zaštite kod patenta je pronalazak, a za obim zaštite mjerodavna je formulacija patentnog zahtjeva, a ako formulacija dopušta različita tumačenja, odlučujuće je tumačenje prosječnog stručnjaka u konkretnog tehničkoj oblasti.

Patent se sastoji od nekoliko imovinskopravnih ovlaštenja koja su isključive prirode i djeluju erga omnes za vrijeme trajanja patenta i samo na teritoriji važenja toga prava.

Po uzoru na podjelu pronalazaka, patenti se dijele na: patente za proizvod, patente za postupak i patente za primjenu.

110. Patent za proizvod ovlašćuje svog titulara da proizvodi zaštićeni proizvod, da ga stavlja u promet ili da ga nudi radi stavljanja u promet, da ga uvozi ili skladišti radi stavljanja u promet i da ga upotrebljava.

Patent za postupak ovlašćuje svog titulara da primjenjuje zaštićeni postupak i

Patent za primjenu ovlašćuje svog titulara da proizvodi, nudi i stavlja u promet proizvod koji je namjenjen za zaštićenu primjenu.

111. Ovlaštenja za korištenje zaštićenog proizvoda

Proizvodnja proizvoda obuhvata sve faze proizvodnje, a ne samo završnu fazu koja vodi neposrednoj finalizaciji proizvoda, s tim da ako nije obavljena završna faza proizvodnje u smislu patentnog prava, smatra se da nije izvršena ni jedna faza proizvodnje proizvoda.

Stavljanje u promet proizvoda može da bude izvršeno od strane ovlaštenog ili neovlaštenog lica, s tim da se pod ovim prometom podrazumjeva javni promet ili promet na tržištu. Uvoz proizvoda iz inozemstva je jedan oblik stavljanja proizvoda u promet, koji može, u smislu patentnog prava, učiniti samo izvoznik proizvoda iz te zemlje, a ne uvoznik u zemlju uvoza. Uvoz prizvoda je izvršen kada izvoznik preda proizvod u državinu drugom licu, npr. uvozniku, kupcu, zakupcu i sl.

112. Nuđenje proizvoda može biti u obliku reklamiranja proizvoda, upućivanja poziva za prikupljanje ili davanje ponuda za zaključenje ugovora, izlaganje proizvoda u prodavnici, na sajmu i sl. Nuditi se može i proizvod koji nije napravljen, ali je realno, u slučaju potrebe, da se proizvede i isporuči naručiocu.

Kod uvoza i skladištenja proizvoda izvoznik i uvoznik su suodgovorni za povredu patenta ako uvoznik bez ovlaštenja titulara patenta ili pravnog sljednika, stavi proizvod u promet.

Pod upotrebom proizvoda se smatra svaka radnja svrsishodnog korištenja proizvoda.

Kod sva tri ova navedena ovlaštenja, isključiva ovlaštenja titulara patenta su ograničena institutom iscrpljenja ili konzumacije prava.

113. Ograničenja patenta

Zakon izričito propisuje kada određena lica imaju pravo da koriste tuđi patentirani pronalazak, a da time ne vrijeđaju patent.

Za iscrpljenje ili konzumaciju prava bitno je da:

- Proizvod mora biti stavljen u promet od titulara ili pravnog sljednika,

- Treće lice mora pribaviti svojinu na tom proizvodu,

- Iscrpljuju se samo ovlaštenja na nuđenje, stavljanje u promet i upotrebu proizvoda,

- Ovlaštenja se iscrpljuju samo na konkretnom primjerku proizvoda na kojem je svojinu steklo treće lice i

- Do iscrpljenja dolazi samo na teritoriji države i kojoj je proizvod stavljen u promet-tzv. nacionalno iscrpljenje.

Iscrpljenje postoji ne samo u patentnom pravu, već i kod ostalih isključivih prava intelektualne svojine, uz određene modifikacije.

114. Radnje korištenja pronalaska koje su u domenu zadovoljavanja ličnih nekomercijalnih potreba pojedinca nisu od interesa za sistem patentne zaštite, što je i razlog za njihovo izuzimanje od dejstva patenta, pod uslovom da su svojstva: lično i nekomercijalno, kumulativno ispunjeni.

Korištenje patentiranog pronalaska u svrhe istraživanja se odnosi samo na istraživanja koja su tehničke prirode, a ne na ona koja su pretežno ekonomske, socijalne ili druge prirode.

Korištenje patentiranog pronalaska radi pripremanja lijekova u apotekama na pojedinačni ljekarski recept, kao i radnja stavljanja tako spravljenog lijeka u promet, izuzete su iz dejstva patenta.

Korištenje patentiranog pronalaska na transportnim sredstvima u međunarodnom saobraćaju je izuzeto iz dejstva patenta, a koje je ugrađeno u zemaljsko, vodeno ili vazdušno prevozno sredstvo koje je registrovano u nekoj državi članici Pariške konvencije, a koje se npr. slučajno našlo na teritoriji BiH ili nekoj drugoj državi članici ove konvencije.

115. Pravo ranijeg korisnika pronalaska imamo najčešće kada rade dva ili više lica samostalno ili međusobno nezavisno i načine isti pronalazak. Sadržina prava ranijeg korisnika svodi se na ovlaštenje ranijeg korisnika da nastavi sa otpočetim korištenjem pronalaska u svom pogonu ili preduzeću, s tim da ne može proširivati vrstu i obim korištenja pronalaska. Ovo pravo djeluje samo prema titularu patenta, pa nije isključive prirode, ta se ne može slobodno samostalno prenijeti, već se može prenijeti samo ako se prenosi preduzeće u cijelosti.

116. Prinudna licenca je subjektivno pravo na korištenje patentiranog pronalaska koje treće lice stiče na sopstveni zahtjev odlukom uprave za industrijsko vlasništvo, ukoliko su propisani zakonski uslovi, s tim da u BiH o izdavanju prinudne licence odlučuje Sud BiH. Osnovni uslov za prinudnu licencu je da nosilac patenta ne želi dobrovoljno da ustupi licencu za korištenje svog patentiranog pronalaska. Npr. ako titular patenta uvozi u BiH

patentirane proizvode, čime se u najvećoj mjeri ili u cijelosti zadovoljava potražnja za tim proizvodom, tada nema osnova da se zahtjeva izdavanje prinudne licence po osnovu nekorištenja ili nedovoljnog korištenja patentiranog pronalaska.

Ova licenca se ne može izdati prije isteka roka od 4 godine od dana podnošenja prijave, odn. 3 godine od dana priznanja patenta, ovisno od toga koji rok kasnije ističe, a može se i ukinuti ako prestanu razlozi zbog kojih je izdata. Prinudna licenca može biti samo neisključiva ili relativna, a nosilac ove licence je dužan titularu patenta da plaća licencnu naknadu.

117. Prinudna licenca u korist titulara prava zaštite biljne sorte, kao što smo već rekli, biljne sorte se ne mogu štititi patentom, zbog čega je ustanovljeno jedno sui generis pravo-pravo zaštite biljne sorte.

Prinudna licenca u javnom interesu se izdaje u slučaju, prvo, neopravdano visokih cijena proizvoda koji su dobijeni primjenom patentiranog pronalaska, što predstavlja oblik zloupotrebe monopolskog položaja na tržištu i drugo, u kojima javni interes nalaže da se izda takva licenca, npr. u oblasti zdravstva, odbrane, zaštite životne sredine i sl. Ova vrsta licence nije uslovljena nekorištenjem ili nedovoljnim korištenjem pronalaska. Ona je isto neisključiva i ne može se prenositi, iuzev zajedno sa preduzećem. O izdavanju ove licence odlučuju u pravilu vlade država, a u BiH, Sud BiH.

118. Ograničenje patenta u vezi sa biološkim materijalom se odnose na genum biljke ili životinje, sekvencu gena, embrion, dijelove biljke ili životinje i njihove hormone i sl., pa tutular ovog patenta, ima isključivo pravo na razmnožavanje individua, jer se njihovim razmnožavanjem vrši radnja proizvodnje patentiranog proizvoda. Ovo ograničenje se ne odnosi jedino na lica koja su ovaj materijal kupila od titulara patenta ili lica koje on ovlasti, a koriste ga za razmonožavanje na sopstvenom imanju, što znači da ga ne smije stavljati u promet u svrhu daljeg razmnožavanja.

119. Pravo žiga

Žig je subjektivno pravo industrijske svojine koje za predmet zaštite ima oznaku (znak, marku) kojom titular žiga obilježava svoj proizvod ili uslugu u privrednom prometu u cilju razlikovanja iste ili slične robe ili usluge drugog subjekta.

Žigom se ne štiti intelektualno stvaralaštvo, za razliku od patenta, jer za oznaku robe ili usluge u prometu nije bitno da li je ona tvorevina ili nije, već je bitna njena funkcija označavanja.

Žig je isključivo imovinsko pravo koje ovlašćuje svoga titulara da u privrednom prometu koristi svoju zaštićenu oznaku.

Žig nastaje odlukom uprave za industrijsku svojinu i upisom u registar žigova koji vodi isti organ.

Ne postoji vremensko ograničenje trajanja žiga, a u teritorijalnom pogledu, žig važi u državi čiji organ ga je priznao i upisao u svoj registar.

120. Oznaka kao predmet zaštite može biti verbalna, grafička, trodimenzionalna ili kombinovana. Verbalna-riječi, slova, brojevi ili kombinacija; Grafička- slike i boje ili kombinacija slika i verbalnih oznaka; Trodimenzionalna- tijelo ili kombinacija sa verbalnom oznakom. Dopuštena je zaštita i zvučnih oznaka pod uslovom da se mogu zabilježiti notnim zapisom.

Oznake mogu biti fantastične, jer same po sebi nemaju određeno značenje, npr. “Kodak” za fotoopremu; ili grafizam ili tijelo koje ima općepoznato značenje, npr. izraz “Dobro jutro” za margarin; ili figura jaguara u skoku za automobil “Jaguar” i sl.

121. Načelo specijalnosti predstavlja vezu između oznake i određene vste robe ili usluge.

Izuzetak od načela specijalnosti postoji kod tzv. čuvenog-slavnog žiga, pa u ovom slučaju niko više ne može zaštititi istu oznaku za bilo koju vrstu robe ili usluge. Ukoliko neko lice neovlaštenog koristi ovu vrstu žiga, može biti tuženo zbog tzv. razvodnjavanja čuvenog žiga.

Funkcije oznake su: 1. razlikovanje od istovrsne robe drugih subjekata, 2. ukazivanje na porijeklo robe ili usluge, pa je funkcija oznake jedina zaštičena na osnovu prava žiga, 3. garantna funkcija i 4. reklamna funkcija.

122. Način sticanja žiga se vrši na dva načina: 1. Upotrebom oznake i 2. Registracijom.

Sticanje žiga upotrebom oznake je posebnost anglosaksonskog prava, mada ne kao jedini sistem. Dobar je, jer nastanak zaštite uslovljava efektivnim funkcioniranjem oznake u prometu, a nedostatak mu je jer se teško utvrđuje datum faktičkog početka korištenja oznake.

Sticanje žiga registracijom preovlađuje u svijetu, a primjenjuje se i u BiH. Prednost mu je zbog visokog stepena pravne sigurnosti, a nedostatak je zato što omogućava sticanje žiga bez efektivnog korištenja oznake u predmetu, što se može prevazići obavezom uvođenja korištenja žiga, jer bi u protivnom to značilo njegov prestanak.

123. Uslovi zaštite moraju biti ispunjeni, određeni i zakonom propisani, da bi određena oznaka bila zaštićena žigom.

Opći uslov za zaštitu oznake žigom je njena podobnost da služi identifikaciji robe ili usluge u cilju razlikovanja, što predstavlja distinktivnost oznake.

Uslovi zaštite mogu bito pozitivni i negativni, ali uz to ima i onih čije je neispunjenje apsolutna prepreka zaštite, kao i onih čije je neispunjenje relativna, odnosno otklonjiva prepreka zaštite.

124. Apsolutni uslovi su:

1. Distinktivnost oznake koja predstavlja podobnost oznake da služi individualizaciji i razlikovanju robe ili usluge jedog subjekta od iste ili slične robe ili usluge drugog subjekta. Ovom uslovu se ne smije prilaziti suviše formalistički i statično, jer postoje slučajevi u kojima je nedistinktivna oznaka dugotrajnom i upornom upotrebom za obilježavanje

određene robe ili usluge stekla distinktivnost, npr. “IBM” za kancelarijske uređaje i kompjutere, “BMW” za automobile i sl. Ima i obrnutih situacija, gdje su distinktivne oznake postale opisne, npr. riječ “frižider”, “kaladont” i sl., danas označavaju vrstu robe, a nekad su bile distinktivne i služile za označavanje rashladnih uređaja, odnosno paste za zube.

2. Oznaka ne smije izazivati zabunu u prometu , jer da bi bila zaštićena žigom, ne smije biti prevarna niti podobna da izazove zabludu kod učesnika u prometu o određenim svojstvima robe ili usluge koja se njome označava, npr. oznaka “Snješko” za obuću koja nije otporna na vodu i sl.

125.

3. Oznaka ne smije biti supratna zakonu ili moralu a odnosi se na riječi, slogane ili simbole čije značenje može dovesti do pozivanja na rušenje ustavnog poretka, izazivanje nacionalne, vjeske ili druge mržnje i sl., npr. nepristojne riječi i slike, imena i slike svetaca, vjerskih simbola i sl., ne mogu se zaštiti žigom.

4. Oznaka ne smije sadržavati zvanične znakove kvaliteta, pa se takve oznake ne mogu štititi žigom, niti se može steći žig za oznaku koja u sebi sadrži zvanični znak kvalitete.

126.

Relativni uslovi su:

1. Oznaka ne smije biti istovjetna ili slična sa ranije zaštićenom oznakom drugog lica za istu ili sličnu vrstu robe ili usluge, što je analogno patentnom pravu, jer prvonstvo zaštite i u žigovnom pravu ima lice koje je ranije podnijelo prijavu žiga.

2. Oznaka ne smije biti istovjetna ili slična sa ranije prijavljenom oznakom drugog lica za istu ili sličnu vrstu robe ili usluge, s tim da saglasnost podnosioca ranije prijave otklanja ovu prepreku.

3. Oznaka ne smije biti istovjetna ili slična oznaci drugog lica, koja je nesumnjivo poznata učesnicima u prometu ali nije prijavljena niti registrovana kao žig, što se naziva notornim oznakama, pa se u međunarodnom pravu ovakve oznake štite kao da su registrovane, a prepreka se može otkloniti kao i u prethodnom slučaju-saglasnošću.

127.

4. Oznaka ne smije biti istovjetna ili slična čuvenoj oznaci, bez obzira na vrstu robe ili usluge, jer čuvena oznaka, bez obzira da li je zaštićena žigom ili nije, probija načelo specijalnosti tako što se više ne vezuje samo za određenu vrstu robe ili usluge koji se njome označavaju. Ukoliko čuvena oznaka nije zaštićena žigom, na nju se primjenjuju pravila o suzbijanju nelojalne konkurencije, a saglasnost titulara čuvenog žiga, otklanja ovu prepreku.

5. Oznaka ne smije sadržavati niti podržavati naziv ili obilježje države ili međunarodne organizacije, ime ili lik žive, umrle ili znamenite ličnosti, a eventualna saglasnost, omogućava zaštitu žigom i takvih oznaka.

6. Oznakom se ne smije povrjeđivati autorsko pravo ili pravo industrijske svojine drugog lica, izuzev kod date saglasnosti.

128. Subjekt zaštite kod prava žiga

Pravo na zaštitu oznake žigom ima svako fizičko ili pravno lice, mada su to najčešće pravna lica, ali ima i fizičkih lica koja su vlasnici zanatskih i trgovačkih radnji. Za ovu zaštitu nije bitno da li subjekt obavlja bilo kakvu privrednu aktivnost i da li to čini u zemlji ili u inozemstvu, jer uprava za industrijsku svojinu nije ovlaštena da provjerava okolnost privredne aktivnosti.

U savremenoj mareketinškoj praksi se prvo odabere ili načini oznaka, podnese prijava žiga, izvrši propagandna aktivnost, a tek zatim pristupi proizvodnji i prometu robe ili usluge.

Žig za oznaku čije se korištenje tek planira zove se rezervni žig.

Ako žig služi kao pravno sredstvo za onemogućavanje drugih lica da koriste istu ili sličnu oznaku, takav žig se zove defanzivni ili baražni žig, a nekorištenje žiga predstavlja razlog za njegov prestanak.

129. Ako je titular žiga jedno lice, taj se žig zove individualni žig, a ako žigovi koji služe većem broju subjekata za označavanje njihove robe ili usluge u prometu, to je onda kolektivni žig i žig garancije (certifikacioni žig). Kolektivni žig je žig pravnog lica koje u svom sastavu ima dva ili više manjih pravnih lica. Žig garancije pravnog lica je za određeni oblik udruživanja članova koji posluju sa robom ili uslugom, ali, po pravilu, nisu privredni subjekti. U aktu o žigu garancije navode se uslovi korištenja istog, a odnose se na jednoobraznost kvalitete proizvoda ili usluga, tehnologije proizvodnje, porijekla proizvoda ili sirovina i sl.

Pravo na zaštitu ima privredni subjekt koji je prvi podnio prijavu žiga, što znači, ako dva ili više savjesnih lica prijave istu ili sličnu oznaku za istu ili sličnu robu ili uslugu, pravo prvenstva zaštite ima prvi podnosilac prijave.

Ukoliko uprava propusti da zapazi korištenje notorne oznake za istu ili sličnu vrstu robe ili usluge, korisnik notorne oznake je ovlašten da tužbom osporava žig, koja u suštini prdstavlja tužbu za priznanje prava na zaštitu na koju ima pravo korisnik notorne oznake, bez obzira što nije podnio prijavu žiga. Ova tužba zastarjeva u roku od 5 godina od upisa žiga tuženog u registar.

130. Specifičnosti postupka za priznanje žiga

Postupak se pokreće prijavom upravi, a sadrži: zahtjev za priznanje žiga, reprodukciju oznake koja se želi zaštiti i spisak robe ili usluga na koje se oznaka odnosi.

Moguće je da se datum podnošenja prijave i datum prvenstva prijave ne poklapaju, a to je u slučaju ako podnosilac prijave koristi pravo međunarodnog prvenstva ili pravo izložbenog prvenstva, što je ustanovljeno odredbama Pariške konvencije za zaštitu industrijske svojine.

Pravo međunarodnog prvenstva pripada licu koje je u jednoj državi članici konvencije podnijelo prvu urednu prijavu za zaštitu određene oznake, pa je tada to isto lice ovlašteno da u bilo kojoj drugoj državi članici konvencije zatražiti da mu se prizna prvenstvo zaštite od datuma podnošenja prve prijave, ako je to učinilo o roku od 6 mjeseci, sa istim sadržajem u odnosu na prvu prijavu. Uz ovu prijavu, u roku od 3 mjeseca, treba dostaviti ovjeren prepis i prevod prve prijave.

131. Pravo izložbenog prvenstva pripada licu koje je u jednoj državi članici konvencije prvi put koristilo oznaku za obilježavanje vrste robe ili usluge na zvanično priznatom međunarodnom sajmu ili izložbi, pa je tada ovlašteno da u bilo kojoj drugoj državi članici, u kojoj je u roku od naredna 3 mjeseca podnijelo prijavu žiga za istu oznaku i istu vrstu robe ili usluge, zatražiti da mu se prizna prvenstvo zaštite od datuma prvog korištenja oznake na sajmu odn. izložbi. Uz ovaj zahtjev treba priložiti potvrdu o međunarodnom karakteru sajma ili izložbe, podatke o sajmu ili izložbi, kao i podatke o datumu prvog korištenja oznake. Ako je prijava uredna, što provjerava uprava, pristupa se suštinskom ispitivanju prijave.

Uprava za industrijsku svojinu upisuje žig u registar žigova, objavljuje ga u službenom glasilu, a titularu žiga izdaje ispravu o žigu.

132.

Nastanak žiga je vezan za donošenje rješenja uprave za industrijsku svojinu o priznanju žiga i upisom žiga u registar žigova, s tim da se početak pravnog dejstva računa od dana podnošenja prijave, pod uslovom da žig, po okončanju postupka zaštite, zaista bude priznat.

Žig je pravo koje nije vremenski ograničeno pod uslovom da se za njegovo održavanje uplaćuju takse u propisanim rokovima.

133. Prestanak žiga

Prestanak sa dejstvom ex nunc nastupa u slučaju:

- Neplačanje taksi je obaveza za titulara žiga da svakih 10 godina uplaćuje taksu za održavanje žiga u važnosti, a propuštanjem, žig prestaje. Ako titular neplati taksu, uprava će pozvati nosioca licence, zaloga i sl. da u roku od 6 mjeseci od obavještenja uplati taksu, te tako održi žig u važnosti, a time i svoje pravo. Ako taksa nije plaćena, ostavljena je i tada mogućnost titularu žiga da, u roku od jedne godine od prestanka žiga, podnese prijavu za ponovnu registraciju žiga na svoje ime.

- Titular žiga se može pismenom izjavom upućenom upravi za industrijsko vlasništvo odreći svog žiga, a ako je u registar upisana licenca, zaloga i sl. na ime drugog lica, do odricanja može doći tek ako se to lice sa time saglasi.

- 134. Žig prestaje smrću titulara-fizičkog lica, osim ako je prešao na nasljednike, a kod pravnog lica, prestankom ako nema pravnog sljednika.

- U BiH, ukoliko se registrovani žig ne koristi iz neopravdanih razloga duže od 5 godina od registracije, odn. od dana posljednjeg korištenja, donosi se rješenje o prestanku žiga.

Prestanak sa dejstvom ex tunc nastupa u slučaju:

- Poništaj nastupa iako je žig priznat, a da pri tome nisu bili ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za priznanje, uprava je tada dužna ex officio ili na prijedlog zainteresovanog lica ili javnog tužioca poništiti žig.

Ako se poništenje traži zbog neispunjenja relativnih uslova, tada postupak može pokrenuti samo lice koje je titular žiga odn. korisnik oznake zbog koje se žig poništava. Ovo lice gubi pravo da traži poništaj žiga, ukoliko je titular žiga savjestan, o ono je više od 5 godina toleriralo korištenje tog žiga.

Moguće je i samo djelimično poništenje žiga i to samo za određenu vrstu robe ili usluge.

135. Sadržina zaštite

Žig je, kao što smo rekli, subjektivno pravo imovinskog karaktera.

Isključiva ovlaštenja titulara žiga su:

- Obilježavanje robe zaštićenom oznakom,

- Stavljanje robe u promet obilježene zaštićenom oznakom, je kao i u patentnom pravu, ograničeno institutom iscrpljenja ili konzumacije prava. Ali, za razliku od patentnog prava, u kojem preovlađuje princip nacionalnog iscrpljenja, ovdje pretežan broj država prihvata princip međunarodnog iscrpljenja žiga i

- Korištenje zaštićene oznake na katalozima, prospektima, oglasima i sl., kao i najnoviji oblik korištenja zaštićene oznake, u vidu internet adrese.

136. Ograničenja žiga

Titular žiga ne može zabraniti korištenje zaštićenog ili sličnog znaka licu koje ga koristi za označavanje svoje robe ili usluge, ako taj znak predstavlja njegovu firmu ili trgovačko ime, koji su stečeni na savjestan način prije podnošenja odnosno prvenstva prijave žiga i

Titualr žiga ne može zabraniti drugome da u skladu sa dobrim poslovnim običajima koristi u prometu: svoje ime i adresu, naznaku vrste robe, njenog svojstva, količine, porijekla ili namjene, kao i žigom zaštićeni znak, ako je to u funkciji naznačenja namjene robe ili usluge, a naročito ako je riječ o rezervnim dijelovima ili priboru.

U ograničenja žiga mogu se ubrojiti: institut iscrpljenja prava i zabrana prometa kolektivnog žiga i žiga garancije.

137. Obim zaštite žiga

Opasnost od stvaranja zabune u prometu o porijeklu robe ili usluge ima ključnu ulogu u određivanju obima zaštite koju žig pruža svom titularu.

Zabuna može biti neposredna i posredna, a nastaje kada su oznake identične ili slične, kod sličnih roba ili usluga i sl.

- Neposredna zabuna postoji kad učesnici u prometu pogrešno vjeruju da roba ili usluga potiče od titulara žiga, a ne od subjekta koji je tu robu ili uslugu doista označio i stavio u promet.

- Posredna zabuna postoji kad učesnici u prometu pogrešno vjeruju da između titulara žiga i subjekta koji je označio i pustio u promet određenu robu ili uslugu postoji određena organizaciona povezanost, određeni odnos poslovne saradnje i sl.

138. Pravo zaštite oznake geografskog porijekla

Kad geografsko porijeklo robe preporučuje tu robu potrošačima, npr. švicarski sat, škotski viski, cejlonski čaj i sl.,onda se roba lakše, skuplje i masovnije prodaje.

Oznake geografskog porijekla se dijele u dvije vrste i to: 1. Imena porijekla i 2. Geografske oznake, ovisno od stepena ispunjenosti određenih uslova u postupku zaštite.

S obzirom na sličnost pravne prirode kolektivnog žiga i prava na geografsku oznaku porijekla, u praksi je moguća zaštita geografskog porijekla putem kolektivnog žiga. Dakle, više subjekata čija robe potiče sa određenog geografskog lokaliteta i ima propisana kvalitativna svojstva vezana za taj lokalitet, mogu se udružiti u odgovarajuću formu pravnog subjekta i registrovati naziv tog lokaliteta kao kolektivni žig.

139. Oznaka geografskog porijekla kao predmeta zaštite

Predmet zaštite je ime ili naziv određenog geografskog lokaliteta, a može biti naselje, planina, šuma, visoravan, ostrvo, region, a može biti i cijela država, ako je mala pa se cijeli lokalitet može zaštiti, npr. Kuba za duhan ili Cejlon za čaj.

Funkcija oznake geografskog porijekla se analogno štiti kao i oznaka koja se štiti žigom, pa zato i ovdje važi načelo specijalnosti oznake, što znači da se i ova oznaka mora odnositi na određenu vrstu robe ili usluge.

Kod prava zaštite oznake geografskog porijekla nema kategorije čuvenih oznaka, zbog čega nema ni izuzetaka od načela specijalnosti, te je riječ o oznaci koja ukazuje na geografski lokalitet sa kojeg roba ili usluga doista potiče.

140. Uslovi zaštite

Za zaštitu oznake geografskog porijekla, neophodno je da se ispune zakonom propisani uslovi, koji mogu biti pozitivni i negativni, kao što su:

- Oznaka ne smije biti suprotna zakonu ili moralu,

- Oznaka ne smije predstavljati naziv biljne sorte ili životinjske pasmine, ali kako se po pravilu biljke i životinje uzgajaju u raznim krajevima svijeta, onda je opravdano da ih svako ko ih prodaje, gaji ili koristi ima pravo da naziva njihovim imenom, a da pri tome ne vrijeđa pravo zaštite oznake geografskog porijekla,

- Oznaka ne smije svojim izgledom ili sadržajem da stvori zabunu kod potrošača u pogledu prirode i karakteristika proizvoda,

- Ne smije stvarati zabunu da proizvod potiče iz druge države, regina ili drugog lokaliteta, jer u raznim krajevima svijeta postoje lokaliteti sa istim ili veoma sličnim nazivom, npr. Pariz u Arizoni i Pariz u Francuskoj,

- 141. Oznaka usljed duge upotrebe, ne smije biti generična, npr. ako bi proizvođač iz Pariza htio da registruje naziv “Parizer”, on ne bi uspio, jer je ta oznaka postala generički naziv za tu vrstu robe,

- Oznaka mora biti predmet važeće zaštite i koristiti se u državi porijekla, pa da bi inostrana oznaka bila zaštićena, mora prethodno biti zaštićena i koristiti se u državi porijekla,

- Uzročna veza između određenih kvalitativnih svojstava robe ili usluge i geografskog lokaliteta sa kojeg roba potiče. Pa npr. kod imena porijekla uslov je da roba ili usluga duguje svoje specifične karakteristike isključivo prirodnim ili/i društvenim osobenostima mjesta svog porijekla. Kod geografskih oznaka dovoljno je da konkretan proizvod u pogledu svog kvaliteta odgovara reputaciji koju ta vrsta proizvoda uživa kod potrošača, ukoliko potiče sa tog lokaliteta. Zbog toga, dovoljno je da se na tom lokalitetu odvija bar faza pripreme, proizvodnje ili obrade proizvoda, koja mu daje prepoznatljiv specifičan kvalitet.

142.

Subjekt zaštite može biti titular subjektivnog prava za zaštitu oznake geografskog porijekla kao fizičko ili pravno lice, a može biti i udruženje takvih lica.

U pravu zaštite oznake geografskog porijekla nema defanzivnih ili rezervnih oznaka, niti postoji obaveza korištenja zaštićene oznake, kao što je u pravu žiga.

Pravo na zaštitu može da ima više subjekata za istu oznaku geografskog porijekla, odnosno za istu robu ili uslugu, zbog čega princip prvenstva nema nikakvog značaja.

Postupak sticanja zaštite oznake geografskog porijekla je spesifičan u odnosu na druge oblasti prava industrijske svojine. Ostvaruje se u dvije faze: 1. U prvoj fazi se registruje odnosno ustanovljuje oznaka geografskog porijekla i 2. U drugoj fazi se vrši priznanje subjektivnog prava na zaštitu oznake geografskog porijekla. Obje faze se sprovode pred upravom za zaštitu industrijske svojine.

143. Prvu fazu registracije može da pokrene: fizičko ili pravno lice koje smatra da ima pravo na zaštitu, potom, udruženje takvih subjekata i strani subjekt ako je oznaka geografskog porijekla već registrovana u inostranoj zemlji porijekla.

Postupak se pokreće prijavom koja sadrži: zahtjev za ustanovljenje imena porijekla ili geografske oznake, podatke o geografskom lokalitetu i podatke o specifičnim karakteristikama proizvoda odnosno usluge, a ako se traži uastanovljenje imena porijekla, onda prijava sadrži i dokaz o izvršenoj kontroli kvalitete proizvoda.

Ako je zatraženo ustanovljenje imena porijekla, pa se utvrdi da za to ne postoje uslovi, ali postoje uslovi za geografsku oznaku, podnosilac prijave može preinačiti prijavu.

Kada uprava upiše oznaku u registar imena porijekla ili geografskih oznaka i objavi tu činjenicu u službenom glasilu, to još uvijek ne znači da postoji subjektivno pravo zaštite oznake geografskog porijekla, jer tada lice koje ima pravo na zaštitu podnosi upravi prijavu za priznanje svojstva ovlaštenog korisnika-što predstavlja subjektivno pravo zaštite.

144. Nastanak i trajanje prava geografske oznake porijekla počinje donošenjem rješenja i upisom u registar, a ne od dana podnošenja prijave, kao što je slučaj kod ostalih prava industrijske svojine. Ovo pravo nema roka trajanja, ali postoji obaveza da se obnavlja svake tri godine.

Kod ovog prava postoji jasna razlika između prestanka registracije oznake geografskog porijekla i prestanka svojstva ovlaštenog korisnika.

Prestanak registracije oznake geografskog porijekla ex nunc nastaje iz dva razloga: 1. Prvi se tiče registrovanja inostrane oznake na osnovu registracije u zemlji porijekla, pa dođe do prestanka registracije u zemlji porijekla, 2. Drugi razlog je pretvaranje registrovane oznake geografskog porijekla u generičku oznaku, čime ona gubi svoju funkciju.

Ovaj drugi razlog ima dva bitna ograničenja: 1. Oznaka koja je registrovana na osnovu registracije u zemlji porijekla, ne može prestati dok traje u zemlji porijekla i 2. Ime porijekla se ne može pretvoriti u generičku oznaku, što znači da registracija imena porijekla ne može prestati iz tog razloga.

Prestanak ex tunc , odnosno oglašavanje rješenja ništavnim nastaje ako se dokaže da nisu ispunjeni uslovi za registraciju.

145.

Prestanak svojstva ovlaštenog korisnika ex nunc je sa dejstvo pro futuro, npr. zbog: odricanjem od prava pisanom izjavom, propuštanjem obnavljanja prava, smrt fizičkog i prestanak pravnog lica ako nema pravnih sljednika, prestankom registracije oznake geografskog porijekla i sl.

Prestanak ex tunc nastaje na osnovu prijedloga zainteresovanog lica, po osnovu kojeg uprava za industrijsko vlasništvo vodi postupak za oglašavanje ništavnim rješenja o priznanju svojstva ovlaštenog korisnika, te se nakon toga to rješenje upisuje u odgovarajući registar i službeno se objavljuje.

Subjektivno pravo zaštite oznake geografskog porijekla ovlašćuje svog titulara da koristi oznaku u privrednom prometu, ali i da zabrani drugima da to čine. Što se tiče ovlaštenja, postoji potpuna analogija sa ovlaštenjima titulara žiga. Ali, ovo subjektivno pravo ovlaštenog korisnika nije u prometu, pa ne može biti predmet ugovora o licenci, franšizi ili zalozi iz istih zaloga koji važe za zabranu prometa kolektivnog žiga i žiga garancije.

Titular prava je ovlašten da trećim licima zabrani ne samo korištenje registrovane oznake, već i iste ili slične kojima se označava roba ili usluga.

146. Pravo zaštite dizajna

Dizajn ima estetsku funkciju, ali i funkciju razlikovanja robe jednog privrednog subjekta od iste robe drugog subjekta, zbog čega u pravu zaštite dizajna ima i elemenata autorskog prava i prava žiga, što ga zajedno sa pravom žiga i pravom oznake geografskog porijekla, podvodi pod pojam “pravo znakova razlikovanja”.

Subjektivno pravo zaštite dizajna je kao apsolutno-isključivo pravo vremenski ograničeno, te ovlašćuje svog titulara da privredno koristi zaštićeni dizajn i da zabrani drugima da to čine.

147. Dizajn kao predmet zaštite

Dizajn je trodimenzionalan, npr. okvir za naočale, stona lampa i sl. ili dvodimenzionaln, npr. šara na haljini ili ćilimu, što znači da je dizajn vizuelna pojava proizvoda.

Proizvod na kojem je dizajn primjenjen može biti industrijski ili zanatski, ali on može biti i dio složenog proizvoda ili sam složen proizvod, što znači da je suština dizajna da bude prenesen na industrijski ili zanatski proizvod.

Povezanost predmeta zaštite sa konkretnim industrijskim ili zanatskim proizvodom, znači da i u pravu zaštite dizajna postoji načelo specijalnosti.

Kako je dizajn nematerijalno dobro, to znači da materijal od kojeg je jedan predmet načinjen, u pravilu, nije obuhvaćen predmetom zaštite. Samo izuzetno, ako je materijal takav da utiče na spoljnji oblik proizvoda, onda i taj vizuelni efekat, a ne materijal sam po sebi, biva obuhvaćen predmetom zaštite.

148. Iz zaštite je isključen dizajn koji je određen isključivo funkcijom proizvoda, jer je smisao zaštite spoljnjeg oblika proizvoda u tome da se titularu omogući da jedino on može da proizvodi predmet zaštićenog oblika, a ne da mu se obezbjedi da proizvodi vrstu predmeta na koji se zaštićeni oblik odnosi.

Iz zaštite je isključen i dizajn koji se odnosi na proizvod koji nije dostupan pogledu, pa proizvod koji je sastavni dio složenog proizvoda, npr. rezervoar za gorivo u automobilu, nije predmet zaštite.

149. Uslovi zaštite dizajna

Zakonom su propisani uslovi zaštite dizajna, kao što su:

- Novost dizajna , što znači da je neophodno da dizajn bude nov, kao što je i u patentnom pravu. Prilikom procjene identičnosti, a posebno bitne sličnosti odnosno različitosti, relevantan je sud koji o tome na prvi pogled ima informirani korisnik. Po analogiji sa patentnim pravom, i u pravu zaštite dizajna postoji fikcija da je dizajn nov, iako je objavljen prije podnošenja prijave, ali u periodu od najviše 12 mjeseci prije podnošenja prijave ili protivpravnog objavljivanja od strane trećeg lica.

- Individualnost dizajna je drugi uslov za njegovu zaštitu. Pojam individualnosti je po značenju jednak ili vrlo sličan pojmu originalnosti u autorskom pravu.

150.

Ostali uslovi zaštite dizajna su : ne smije biti suprotan zakonu ili moralu, ne smije vrijeđati starije pravo intelektualnog vlasništva drugog lica i ne smije sadržavati ni podržavati naziv ili obilježje države ili međunarodne organizacije ili ime i lik žive i umrle ili znamenite ličnosti. Ova dva zadnje navedena uslova imaju karakter relativne smetnje za zaštitu, jer se mogu otkloniti pribavljanjem odgovarajuće dozvole.

Izvorni subjekt zaštite je fizičko lice koje je načinilo dizajn, pa se označava kao autor, mada to ne znači da ima i autorskopravnu zaštitu, o čemu ćemo kasnije.

Autor ima isključivo ovlaštenje da podnese prijavu dizajna, što je njegovo imovinsko pravo, zbog čega može biti preneseno pravnim poslom inter vivos i mortis causae. Autorov pravni sljednik, kao subjekt zaštite, može biti fizičko i pravno lice.

151. Pravo na zaštitu pripada autoru dizajna koji je prvi podnio prijavu za zaštitu, jer ovdje postoji mogućnost da dva autora, radeći neovisno jedan od drugoga, načine iste ili bitno slične dizajne.

Zato, jedino pravno sredstvo na osnovu kojeg se može utvrditi da podnosilac prijave, odnosno nosilac priznatog prava zaštite dizajna nije ovlašteno lice-nije autor ni autorov pravni sljednik, jeste tužba za osporavanje prava na zaštitu, koja je u svemu analogna tužbi za osporavanje patenta.

152. Specifičnosti postupka za priznanje prava zaštite dizajna

Postupak se pokreće prijavom koja sadrži: zahtjev za priznanje prava, opis predmeta zaštite i prikaz predmeta zaštite.

Jednim zahtjevom se može tražiti zaštita za jedan ili do sto dizajna, pod uslovom da su svrstani u istu klasu robe prema Lokarnskom aranžmanu o ustanovljenju međunarodne klasifikacije industrijskog dizajna iz 1968. godine.

U pravilu, pravo na zaštitu ima ono lice koje je prvo podnijelo prijavu za zaštitu, pa se, u načelu, i datum podnošenja prijave i datum prvenstva poklapaju.

Datum prvenstva prethodi datumu podnošenja prijave samo u slučaju prava međunarodnog prvenstva ili prava izložbenog prvenstva, garantovanih Pariškom konvencijom za zaštitu industrijske svojine, a što je analogno istom pravu kao kod zaštite patenta.

153. Nakon provjere formalne urednosti prijave, uprava pristupa ispitivanju ispunjenosti materijalnih uslova za zaštitu. U toj fazi postupka, moguće je pretvoriti prijavu dizajna u prijavu malog patenta, dakle patenta skračenog roka trajanja.

Ako pravo zaštite dizajna bude priznato, uprava ga upisuje u odgovarajući registar, a titularu prava izdaje ispravu o priznatom pravu.

Dakle, pravo zaštite dizajna nastaje donošenjem rješenja o priznanju prava i upisom u odgovarajući registar uprave za industrijsko vlasništvo.

Trajanje prava je ograničeno na rok od 25 godina, s tim što se početak roka računa od dana podnošenja prijave, a ne od datuma prvenstva.

Svi problemi vezani za zaštitu dizajna se rješavaju analogno odgovarajućim pravilima iz patentnog prava.

154. Prestanak prava zaštite dizajna

Pravo zaštite dizajna prestaje sa dejstvom ex nunc u slučaju: neplačanja taksi za održavanje prava u važnosti, odricanja titulara od prava, smrću fizičkog ili prestankom pravnog lica- ako nema pravnih sljednika.

Pravo zaštite dizajna prestaje sa dejstvom ex tunc u slučaju poništenja prava do čega dolazi ako u trenutku podnošenja prijave nisu bili ispunjeni zakonom propisani materijalni uslovi za priznanje prava, što utvrđuje uprava za industrijsku svojinu.

155. Što se tiče sadržine zaštite, pravo zaštite dizajna je isključivo-apsolutno i imovinsko subjektivno pravo, koje ovlašćuje svog titulara da jedino on privredno koristi zaštićeni dizajn i da zabrani svima drugima da to čine.

Isključiva imovinskopravna ovlaštenja koja ima titular prava zaštite dizajna su ista kao kod zaštite patenta i žiga.

Postoje ograničenja subjektivnog prava titulara dizajna u korist trećih lica, pa treća lica imaju pravo da slobodno, npr. koriste tuđi zaštićeni dizajn u nekomercijalne ili eksperimentalne svrhe, ili u svrhu podučavanja ili citiranja i sl.

Titular prava ima isključivo ovlaštenje da privredno koristi samo zaštićeni dizajn, dok je ovlašten da se suprostavi drugima koji koriste ne samo isti dizajn, već i onima koji koriste sličan, zbog čega se mutatis mutandis pravila iz prava žiga mogu primjeniti u pravu dizajna.

156. Odnos između prava zaštite dizajna i autorskog prava

Dizajn je zahvaćen dvjema oblastima prava intelektualnog vlasništva: pravom zaštite dizajna i autorskim pravom, zbog čega dolazi do kumulacije svojstva autorskog djela i dizajna u istoj intelektualnoj tvorevini.

U manjem broju zemalja, gdje spada i BiH, postoji sistem kumulacije zaštite, što znači da autorsko pravo i pravo zaštite dizajna ne isključuju jedno drugo. Ključni smisao kumulacije je u tome da poslije isteka roka ili prestanka prava zaštite dizajna, autorskopravna zaštita nastavlja da postoji do isteka roka autorskopravne zaštite.

157. Pravo zaštite topografije integriranog kola

Riječ je o relativno novom obliku zaštite industrijske svojine koji je nastao 80-etih godina XX stoljeća.

Topografija je izraz koji označava prostorni raspored elemenata integriranog kola na jednom čipu, a integrirano kolo je elektronsko kolo čija je glavna karakteristika njegova

kompaktnost, odnosno gusto pakovanje njegovih sastavnih dijelova na malom komadu poluprovodnog materijala.

Subjektivno pravo zaštite topografije integriranog kola je isključivo imovinsko pravo koje se stiče u upravnom postupku i vremenski je ograničenog trajanja.

158.

Predmet zaštite kod topografije integriranog kola nije poluprovodni materijal sa integriranim kolom, već topografija integriranog kola, kao nematerijalno dobro.

Kad su u pitanju uslovi zaštite, topografija kao cjelina, ne smije biti općepoznata među kreatorima topografija i proizvođačima poluprovodničkih integriranih kola u trenutku nastanka topografije.

Uslov za zaštitu je da se zatraži u zakonom propisanom roku, i to: 1. Dvije godine od dana prvog privrednog korištenja topografije bilo gdje u svijetu ili 2. Petnaest godina od dana njenog nastanka, ako topografija nije privredno korištena.

Izvorni subjekt zaštite je fizičko lice, kao stvaralac topografije. Sve do podnošenja prijave za zaštitu topografije, njen autor ima neisključivo ili relativno pravo da je koristi i isključivo pravo da podnese prijavu za zaštitu. On to svoje pravo može prenijeti na drugoga pravnim poslom ili nasljeđivanjem, s tim da autor topografije ima i jedno ličnopravno ovlaštenje koje se tiče naznačenja svoga imena.

159.

Specifičnosti postupka priznanja prava zaštite topografije integriranog kola se sastoji u tome što autor ili njegov pravni sljednik pokreće postupak za zaštitu podnošenjem prijave upravi, s tim da se jednom prijavom može tražiti zaštita samo za jednu topografiju.

Ključna specifičnost postupka je u tome što je podnosilac prijave ovlašten da zahtjeva da se određeni dijelovi iz grafičkog ili drugog prikaza topografije službeno ne objavljuju, odnosno ostanu poslovna tajna podnosioca prijave.

Za priznanje subjektivnog prava zaštite , dovoljno je da je prijava uredna, jer se suštinskom ispitivanju pristupa tek kad i ako bude pokrenut postupak za poništaj priznatog prava zaštite topografije integriranog kola zbog neispunjenja materijalnih uslova za zaštitu.

160.

Pravo zaštite topografije integriranog kola nastaje rješenjem uprave za industrijsku svojinu o priznanju prava i upisom prava u registar.

Ovo pravo traje 10 godina od dana podnošenja prijave ili od dana prvog privrednog korištenja topografije, ovisno od toga koji je dan raniji.

Pravo zaštite topografije integriranog kola prestaje sa dejstvom ex nunc u slučaju: odricanja od prava, smrću fizičkog odn. prestankom pravnog lica, ukoliko pravo nije prešlo na pravne sljednike.

Isto pravo prestaje sa dejstvom ex tunc u slučaju poništaja prava, odnosno kad u momentu podnošenja prijave nisu bili ispunjeni zakonom propisani materijalni uslovi za priznanje prava.

Subjektivno pravo zaštite topografije integriranog kola je isključive i imovinske prirode, pa je i ono podložno nekolicini ograničenja u korist trećih lica, u koja spada i iscrpljenje ili konzumacija prava.

161. Pravo zaštite biljnih sorti

Stvaranje novih biljnih sorti nalaže potrebu da se zaštiti intelektualna svojina na novim biljnim sortama, pa je zato za zaštitu biljnih sorti ustanovljeno jedno sui generis pravo, koje se razlikuje od patenta u pogledu premeta zaštite, uslova zaštite, sadržine i ograničenja zaštite, kao i roka trajanja.

Da bi bilo riječ o sorti, neophodno je da grupa biljaka bude pogodna da se razmnožava i da potomstvo u neodređenom broju narednih generacija ima iste karakteristike. Ako je to slučaj, onda sorta dobija ime, npr. Sovignon, Merlot i sl. i pod tim imenima se uzgaja i koristi.

Uslovi zaštite biljne sorte su: novost (na dan podnošenja prijave, biljna sorta mora biti nova); distinktivnost (jasno se razlikuje od bilo koje druge biljne sorte koja je općepoznata); homogenost (biljne individue imaju ujednačene karakteristike) i stabilnost (sorta ostaje nepromjenjena poslije višekratnih ciklusa razmnožavanja).

162.

Subjekt zaštite je stvaralac biljne sorte, a kako je biljna sorta intelektualna tvorevina, to znači da samo fizička lica mogu biti izvorni titulari prava na zaštitu.

Kako je subjektivno pravo zaštite nove biljne sorte imovinske prirode, pa se nalazi u prometu, to derivativni titular prava može biti fizičko ili pravno lice.

Postupak sticanja subjektivnog prava je podijeljen između uprave za industrijsku svojinu i ministarstva poljoprivrede, a postupak se pokreće prijavom na tipiziranom obrascu.

Isto kao i u patentnom pravu, podnosilac prijave ima pravo na međunarodno prvenstvo-prvenstvo mu se priznaje od datuma podnošenja prve prijave.

Rješenje o priznanju prava zaštite biljne sorte se upisuje u registar, čime se konstituiše subjektivno pravo zaštite biljne sorte.

163.

Prestanak prava ex nunc vezan je za nekoliko činjenica:

1. Minimalan rok zaštite po Konvenciji o zaštiti biljnih sorti iznosi 20 godina od priznanja prava, odnosno 25 godina od priznanja prava za sorte drveća i vinove loze. U zemljama Evropske unije ti rokovi su produženi za 5 godina, pa istekom ovih rokova prestaje subjektivno pravo zaštite biljne sorte.

2. Neplaćanje taksi u propisanom roku dovodi do prestanka subjektivnog prava.

3. Pisana izjava titulara prava o odricanju od svoga prava, vodi prestanku prava.

4. Ako se izgubi homogenost i/ili stabilnost biljne sorte, time prestaju uslovi za nastavak trajanja njene zaštite. Ako titular ovog prava ne dostavlja reprodukcioni materijal na zahtjev nadležnog organa u propisanom roku, to vodi prestanku prava i

5. Ukoliko se titular prava ne odazove pozivu da u propisanom roku predloži novo ime sorte, pravo zaštite te sorte prestaje.

164.

Prestanak prava ex tunc nastupa donošenjem rješenja o poništenju priznatog prva, ako na dan podnošenja prijave nisu bili ispunjeni uslovi za zaštitu biljne sorte ili ako lice nije stvaralac sorte ili njegov pravni sljednik.

Subjektivno pravo zaštite biljne sorte ovlašćuje svoga titulara da se njome koristi.

Obim zaštite biljne sorte se odnosi na reprodukcioni materijal, plodove i industrijske ili zanatske proizvode načinjene od reprodukcionog materijala i/ili plodova sorte.

Zaštita se ne odnosi samo na zaštićenu biljnu sortu, već i na sličnu, izvedenu i sortu čija proizvodnja zahtjeva stalno korištenje zaštićene sorte.

Zbog ograničenja prava, pravo zaštite biljne sorte ne djeluje prema licima koja koriste sortu za: lične i nekomercijalne svrhe, svrhe istraživanja, radi dobijanja druge sorte i kad poljoprivrednici plodove žetve koriste kao reprodukcioni materijal za narednu sjetvu.

Pravo zaštite može biti ograničeno i u javnom interesu, dakle, prinudna licenca u javnom interesu uz pravičnu naknadu titularu prava, kao i iscrpljenje ili konzumacija prava.

165. PROMET ISKLJUČIVIH PRAVA INTELEKTUALNE SVOJINELIČNOPRAVNA OVLAŠTENJA

Kao što znate, autor i interpretator imaju više složenih ličnopravnih ovlaštenja jer su autorsko djelo i interpretacija intelektualne tvorevine. Suprotno, pronalazač, autor dizajna, autor topografije integriranog kola i stvaralac biljne sorte imaju samo po jedno ličnopravno ovlaštenje-da im ime bude navedeno u prijavi za zaštitu.

Ličnopravna ovlaštenja vezana su za ličnost i ne mogu se prenositi.

Da li je moguće da lice koje nije titular ličnopravnog ovlaštenja izvrši na dopušten način određenu radnju koja čini sadržinu tog ovlaštenja? Moguće je, ali ne na osnovu prometa ličnopravnih ovlaštenja, već na osnovu dozvole koju titular daje drugom licu.

166. Kako su ličnopravna ovlaštenja vezana za ličnost titulara, zato su nenasljediva.

Izuzetak postoji u autorskom pravu kada se štiti ličnost autora i autorsko djelo kao kulturno dobro, pa je ova zaštita moguća od strane nasljednika poslije autorove smrti i nakon isteka 70 godina od smrti.

Vezano za prethodni izuzetak, kad autor nema nasljednika, zakonodavac je predvidio da ličnopravna ovlaštenja mogu vršiti i udruženja autora, ali i institucije u oblasti nauke i umjetnosti.

Sve što vrijedi za ličnopravna ovlaštenja subjektivnog autorskog prava, mutatis mutandis važi i za interpretatora, pronalazača, autora dizajna, autora topografije integriranog kola i stvaraoca biljne sorte.

167. IMOVINSKOPRAVNA OVLAŠTENJA

U pravilu, imovinskopravna ovlaštenja su podobna za promet inter vivos i mortis causae.

Izuzeci su vezani za: kolektivni žig, žig garancije i pravo zaštite oznake geografskog porijekla. Ova tri subjektivna prava nisu prenosiva inter vivos, ali su nasljediva, ukoliko nasljednik nastavlja da ispunjava uslove za zaštitu.

Subjektivna prava koja se sastoje od imovinskopravnih ovlaštenja, mogu biti predmet prometa u cjelini ili u dijelovima, bez ograničenja.

Promet inter vivos imovinskopravnih ovlaštenja se odvija na osnovu ugovora ili ex lege.

U slučaju smrti titulara, imovinskopravna ovlaštenja se nasljeđuju po općim pravilima nasljeđivanja, ali će ipak predmet našeg daljeg razmatranja biti samo promet inter vivos.

168. Konstitutivni oblik prometa imovinskopravnih ovlaštenja

Konstitutivni oblik prometa imovinskopravnih ovlaštenja je takav oblik u kojem imovinskopravna ovlaštenja ostaju kod svog izvornog titulara, ali se iz njih izvodi jedno ili više užih ovlaštenja koja konstituišu-obrazuju novo subjektivno pravo korištenja predmeta zaštite na ime ličnosti drugog lica-sticaoca. Kad do konstitutivnog oblika prometa imovinskopravnih ovlaštenja dolazi na osnovu ugovora, onda je riječ o ustupanju, a ne prenosu imovinskopravnih ovlaštenja.

Autor i interpretator mogu zaključivati samo ugovore o ustupanju svojih ovlaštenja, a ne o njihovom prenosu, s tim da ova ograničenja ne važe za lica koja su derivativnim putem stekla određena imovinskopravna ovlaštenja od autora, interpretatora ili njihovih nasljednika, npr. autor je ustupio izdavaču ovlaštenja na umnožavanje i stavljanja u promet primjerka djela, a izdavač, kao derivativni sticalac ovih ovlaštenja, može ista ne samo ustupiti, već i prenijeti-cedirati drugome.

169.

Konstitutivni način raspolaganja isključivim imovinskopravnim ovlaštenjima može biti učinjen na isključiv ili nesključiv način.

Kod isključivog ustupanja , ustupilac raspolaže svojim imovinskopravnim ovlaštenjima na isključiv način i on sticaoca snadbjeva subjektivnim pravom korištenja predmeta zaštite koje djeluje erga omnes, pa je ugovornu radnju korištenja predmeta zaštite ovlašten da vrši jedino sticalac, koji može svoje isključivo pravo dalje ustupati trećim licima.

Ustupanje prava korištenja, koje vrši sticalac, može biti na isključiv ili neisključiv način, a ako ugovorom nije drugačije određeno, smatra se da je riječ o neisključivom ustupanju.

Kad ustupilac raspolaže svojim ovlaštenjima na neisključiv način , on snadbdjeva sticaoca samo pozitivnim aspektom svojih imovinskopravnih ovlaštenja, dok njihov negativni aspekt zadržava za sebe, što znači da je sticalac bez mogućnosti da se drugom suprostavi-njegovo pravo nije isključivo-ne djeluje erga omnes, već samo između njega i ustupioca-inter partes.

U autorskom pravu, sticalac neisključivog prava korištenja autorskog djela ne može svoje pravo ustupiti trećem, dok u pravu industrijske svojine to može, ali uz saglasnost ustupioca izvornog prava.

170. Translativni oblik prometa imovinskopravnih ovlaštenja

Translativni oblik prometa isključivih imovinskopravnih ovlaštenja je takav kod kojeg prenosilac ovlaštenja prestaje biti titularom ovlaštenja, dok sticalac postaje novim titularom tih istih ovlaštenja.

Autor i interpretator ne mogu za života raspolagati svojim isključivim imovinskopravnim ovlaštenjima na translativan način, ali to može činiti lice koje je od autora, interpretatora ili njihovog nasljednika ustupanjem steklo isključivo pravo korištenja predmeta zaštite.

171.

Ugovori o prometu prava intelektualne svojine se baziraju na propisima kojima se u BiH uređuju ugovori o prometu intelektualne svojine, i dijele se na specijalne i opće.

Specijalni propisi su sadržani u zakonima kojima se uređuje pravo intelektualne svojine.

Opći propisi su sadržani u Zakonu o obligacionim odnosima, koji uređuju i ugovor o licenci koji se odnosi na prava industrijske svojine, ali sadrže i opća pravila ugovornog prava.

Zato vrijedi pravilo: Lex specialis derogat lex generali, pa se prioritetno primjenjuje specijalni propis, a opći supsidijarno.

Najviše specijalnih propisa se odnosi na autorski ugovor i na ugovor o licenci, zbog čega ćemo ove ugovore posebno obraditi.

172. Autorski ugovor

Autorski ugovor je ugovor kojim jedno lice ustupa ili prenosi imovinskopravna ovlaštenja iz subjektivnog prava drugom licu, a taj promet, kao što znamo, može biti konstitutivni ili translativni.

Osim autora, ustupilac imovinskopravnih ovlaštenja može biti i autorov nasljednik ili drugo lice koje je nosilac derivativnog prava korištenja autorskog djela, dok autor i njegov nasljednik ne mogu bito prenosioci, jer to zakon izričito zabranjuje.

U složenim ugovorima nekada dominiraju elementi drugog ugovora, dok su autorskopravni elementi sekundarnog značaja, npr. ugovor o radu, ugovor o djelu i sl., a nekad su autorskopravni elementi dominirajući, npr. ugovor o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava ili ugovor o ustupanju imovinskopravnih ovlaštenja na korištenje budućeg djela i sl.

173.

Forma ugovora , kada je u pitanju BiH, autorski ugovor se zaključuje u pisanoj formi, uz jedan izuzetak, tiče se zaključivanja izdavačkog ugovora koji se odnosi na članke, crteže i druge autorske priloge u novinama i periodičnoj štampi.

Nepoštivanje obavezne pisane forme ugovora, povlači za sobom ništavost ugovora.

Da li prema pravu u BiH sticalac prava ima obavezu da koristi djelo ili ne? Ako je volja ugovornih strana po ovom pitanju izričito izražena, sve je jasno, međutim, ako izričite odredbe nema, tada se mora pribjeći tumačenju ugovora.

U BiH autorski ugovor, ovisno od volje saugovorača, može sadržavati i obevezu plaćanja autorskog honorara, ali i ne mora.

Naknada se kod autorskog honorara može odrediti na različite načine: paušalno; u zavisnosti od obima korištenja djela; u zavisnosti od ekonomskog efekta korištenja djela ili kombinovanjem pojedinih od navedenih metoda.

174. Tumačenje ugovora se odnosi na sadržinu autorskog ugovora, a to su odredbe kojima se vrši raspolaganje određenim imovinskopravnim ovlaštenjima i druge međusobne obaveze ugovornih strana.

U slučaju nejasnoće u pogledu sadržine i obima ovlaštenja koje se ustupa, odnosno prenosi ugovorom, smatara se da je ustupljeno, odnosno preneseno manje ovlaštenja. To pravilo se u nauci naziva: in dubio pro auctore-u sumnji, u korist autora, s tim da ovo pravilo vrijedi samo kod raspolaganja imovinskopravnim ovlaštenjima.

Autorsko ugovorno pravo propisuje da se u autorskim ugovorima očigledna nesrazmjera između dobiti koju ostvari korisnik djela, sa jedne, i ugovorne autorske naknade, sa drge strane, može naknadno otkloniti na osnovu specijalnog prava na reviziju ugovora, s tim da ovo pravo na reviziju nema nikada sticalac imovinskopravnih ovlaštenja-korisnik djela, što znači da je pravo na reviziju dato samo autoru ili njegovom pravnom nasljedniku, a ne drugim licima koja se mogu pojaviti u ulozi ustupilaca/prenosilaca imovinskopravnih ovlaštenja.

Do primjene instituta revizije faktički dolazi uglavnom ako je honorar ugovoren paušalno, s tim da se autor ili njegov nasljednik ne mogu odreći prava na reviziju, ali zato pravo na reviziju ugovora zastarjeva u određenom subjektivnom i objektivnom roku.

175.

Pravo na raskid ugovora zbog promjenjenih shvatanja autora ili pravo pokajanja se sastoji u tome da samo autor može da raskine ugovor ukoliko ocjeni da bi izvršenje ugovora moglo

da nanese štetu njegovom ličnom ili stvaralačkom ugledu zbog okolnosti koje nije uzrokovao korisnik djela. Te okolnosti su vezane isključivo za ličnost autora, odnosno promjenu njegovih načnih, političkih, vjerskih, estetskih i drugih uvjerenja, ali pretjerana ili pataloška osjetljivost autora na sopstveni lični ili stvaralački ugled ne može biti uzeta u obzir za raskid ugovora.

Cilj koji autor želi da postigne raskidanjem ugovora jeste da spriječi da djelo bude komunicirano javnosti, s tim da autor nema pravo na raskid ugovora ukoliko je promjenio svoja shvatanja o samom korisniku, pa želi da raskine ugovor s njim, da bi zaključio ugovor sa drugim korisnikom.

U cilju sprječavanja autorove zloupotrebe prva, zakonom je predviđeno da autor mora unaprijed da položi obezbjeđenje za iznos štete koju trpi korisnik, ako bi došlo do raskida ugovora.

Pored naknade štete, posljedica raskida ugovora je i prestanak korisnika da koristi djelo kada raskid stupi na snagu, s tim da je autor u obavezi da svom saugovoraču naknadi samo običnu štetu, a ne i izgubljenu dobit.

176. Izdavački ugovor

U BiH je regulirano nekoliko tipičnih autorskih ugovora, a mi ćemo se upoznati sa izdavačkim ugovorom i ugovorom o filmskom djelu, a samo ćemo se osvrnuti na ugovor o narudžbi autorskog djela, koji u BiH nije izričito reguliran, ali ima veliki praktični značaj.

Izdavački ugovor je autorski ugovor kojim autor ili njegov pravni sljednik ustupa/prenosi izdavaču ovlaštenja na umnožavanje djela štampanjem i stavljanje primjerka djela u promet, a izdavač se obavezuje da pribavljena ovlaštenja vrši i da ustupicu/prenosiocu ovlaštenja za to plati naknadu, ako je ugovorena. Prema zakonu, ove karakteristike su bitni elementi ugovora (essentialia negotii) u smislu autorskog prava, pa zato ugovor o izdavanju autorskog djela koje je umnoženo postupkom koji nije štampanje, nije izdavački ugovor u smislu autorskog prava.

177. Predmet ustupanja/prenosa u izdavačkom ugvoru su obavezno bar dva ovlaštenja: ovlaštenje na umnožavanje djela štampanjem i ovlaštenje na stavljanje u promet umnoženih primjeraka djela, s tim da ta ovlaštenja mogu biti ograničena predmetno, prostorno i vremenski.

Obaveza izdavača da umnoži djelo znači da o svom trošku i u sopstvenoj organizaciji obezbjedi materijal za štampu (papir, boju i sl.), odgovarajući tehnološki kvalitet štampe i koričenje primjeraka djela. Izdavačeva obaveza je da i djelo odštampa bez štamparskih grešaka, odnosno sa uobičajeno tolerantnim brojem štamparskih grešaka, što znači da se podrazumjeva i korektura teksta od strane izdavača, a ne autora.

Međutim, autor je ovlašten da zahtjeva da i on izvrši korekturu teksta, a izdavač je dužan da mu to omogući, osim ako je proces štampanja djela završen ili je u završnoj fazi.

Izdavač je u obavezi da odredi primjerenu maloprodajnu cijenu primjerka djela.

Ako je ugovorom utvrđena naknada-honorar autoru, odnosno njegovom pravnom sljedniku, izdavač je dužan da je izvrši, s tim da postoji potpuna autonomija volje ugovornih strana u pogledu određivanja visine, načina i rokova plaćanja naknade.

178. Prema zakonu, broj izdanja i visinu tiraža jednog izdanja određuju stranke ugovorom, a ako su strane propustile da to pitanje urede, ono će biti uređeno na osnovu zakonskih dopunsko-dispozitivnih normi, pa je u tom slučaju izdavač ovlašten da izda samo jedno izdanje, a što se tiče visine tiraža, neophodno je primjeniti poslovni običaj i uzeti u obzir druge relevantne okolnosti koje mogu ukazati na broj primjeraka koji može zadovoljiti cilj i svrhu konkretnog izdavačkog posla.

Priprema novog izdanja je prilika u kojoj autor može unijeti i izvjesne izmjene u djelo, s tim da njima ne smije promjeniti suštinu i karakter djela, a izdavač ne smije uskratiti pravo autoru da te izmjene unese u djelo, pod uslovom da to ne prouzrokuje troškove izdavača koji prevazilaze jedan razumani uobičajen okvir.

Najčešći slučaj redovnog prestanka ugovora je njegovo izvršenje u smislu okončanja štampanja i prodaje cijelog tiraža ugovorenog izdanja.

179. U redovan prestanak ugovora ubrajamo i slučaj kad cio tiraž nije prodat, ali se obaveza izdavača da stavi primjerke djela u promet smatra izvršenom jer je očigledno da, uprkos savjesnim naporima izdavača, nema više tražnje za primjercima djela, a vanredno se ugovor raskida iz razloga koje poznaje obligaciono pravo.

Zakonodavac poznaje tri povrede ugovora, zbog kojih druga strana može tražiti raskid ugovora, a to su: povreda obaveze autora da preda manuskript u propisanom roku; ako izdavač u propisanom roku ne otpočne sa puštanjem djela u promet i ako je ugovoreno, obaveza izdavača da nakon prodaje tiraža jednog izdanja, u propisanom roku pristupi puštanju u promet primjeraka drugog izdanja.

Zakon izričito reguliše i jedan način vanrednog prestanka ugovora u slučaju kada jedini primjerak autorskog djela koji je predat izdavaču radi umnožavanja, propadne kod izdavača usljed više sile. Tada ugovor prestaje, s tim da izdavač ima obavezu da plati autoru naknadu koju bi mu, prema redovnom toku stvari platio, da je do izdavanja djela došlo.

180. Ugovor o filmskom djelu

Ono što obilježava ugovor o filmskom djelu je da u trenutku zaključenja ugovora o filmskom djelu, ono ne postoji.

Filmski producent, kao budući korisnik budućeg djela, pojavljuje se istovremeno i u ulozi naručioca djela.

Ugovor o filmskom djelu ili kinematografski ugovor ili filmski ugovor, kao složeni ugovor sui generis ima elemenata ugovora o djelu, ugovora o radu i autorskog ugovora, a mi ćemo se pretežno baviti ovim ugovorom kao autorskim.

Ugovorom o filmskom djelu kao autorskim ugovorom filmski producent pribavlja autorska imovinskopravna ovlaštenja od dvije grupe autora i povodom dvije vrste autorskih djela.

Prvu grupu autora čine koautori filmskog djela koji producentu ustupaju svoje idealne udjele u određenim imovinskopravnim ovlaštenjima, a drugu grupu čine autori pojedinih stvaralačkih doprinosa filmskom djelu koje zakon ne smatra koautorima filmskog djela, npr. autori: maske, scenografije, kostima, koreografije i sl.

181. Dopunsko-dispozitivnom normom zakonodavac je izjednačio obje grupe autora u pogledu njihovog raspolaganja imovinskopravnim ovlaštenjima, pa ako ugovorom nije drgačije određeno, svi oni ustupaju producentu sva imovinskopravna ovlaštenja na njihov koautorski doprinos, odnosno njihovo autorsko djelo.

Sva imovinskopravna ovlaštenja koja producent pribavlja su isključive prirode, pa njihovi ustupioci imaju obavezu da se uzdržavaju od vršenja i ustupanja trećim licima istih ovlaštenja.

Produkti stvaralačkog rada scenariste i kompozitora muzike, pod uslovom da je muzički film za koji je muzika specijalno komponovana, jesu da oni zadržavaju ovlaštenje na samostalno korištenje svojih doprinosa izvan filmskog djela, ako ugovr ne predviđa drugačije.

Rok u kojem film mora biti snimljen se određuje ugovorom, a ako ugovor nema odredbu o tome, važi rok od 3 godine od zaključenja ugovora koji predviđa dopunsko-dispozitivna norma zakona.

182. Ako ugovorom nije precizirano drugačije, producent je u obavezi da u roku od jedne godine od dana završetka filmskog djela otpočne sa bilo kojim oblikom njegovog korištenja.

Filmsko djelo se smatra završenim kada je montiran prvi standardni primjerak filma.

Pored obaveze na vršenje pribavljenih imovinskopravnih ovlaštenja, producent ima obavezu da koatorima filmskog djela i autorima pojedinih doprinosa filmskom djelu, plati autorsku naknadu.

Za razliku od drugih autorskih ugovora, u mnogim državama, ugovaranje paušalne naknade nije dozvoljeno u ugovoru o filmskom djelu, pa ovim zakonodavac uzima u zaštitu interese koatora/autora, stvarajući na takav način solidan zakonski osnov za ugovaranje naknade srazmjerno privrednom efektu korištenja djela.

Zakonodavac je utvrdio da ni koautori ni producenti ne mogu samostalno odlučiti šta će biti prvi standardni primjerak filmskog djela, već mora postojati saglasnost svih njih.

Kako nema dozvole za izmjenu djela bez saglasnosti režisera, to upućuje na zaključak da je zakonodavac ocjenio da je režiser najvažniji koautor filmskog djela.

183.

Ugovor o filmskom djelu kao ugovoru o narudžbi je varijanta ugovora o djelu koju reguliraju propisi obligacionog prava, što znači da se ovdje primarno primjenjuju odredbe o

autorskim i srodnim pravima za ugovor o filmskom djelu, a supsidijarno odredbe koje se odnose na ugovor o narudžbi, a potom odredbe ugovora o djelu iz obligacionih odnosa.

Ugovor o filmskom djelu kao ugovor o radu u našem pravu, u kojem je ugovor o filmskom djelu vrsta autorskog ugovora, specifične radnopravne obaveze i prava ugovornih strana moraju biti izričito ugovorene.

184. Ugovor o narudžbi autorskog djela

Ovaj ugovor je u osnovi ugovor o djelu.

Specifičnost ugovora o narudžbi autorskog djela je u tome što je predmet obaveze autora izrada intelektualne tvorevine-autorskog djela, povodom kojeg nastaje subjektivno autorsko pravo, s tim da je ovo subjektivno autorsko pravo ograničeno samo pravom naručioca da objavi djelo-privredno ga koristi, pa je zato neophodno izričito predvidjeti ustupanje svih ili određenih imovinskopravnih ovlaštenja iz subjektivnog autorskog prava.

Izuzetak od ove specifičnosti se tiče računarskog programa, jer se ovaj program po pravilu naručuje radi privrednog korištenja, pa se cilj ugovora ne bi mogao ostvariti bez ustupanja imovinskopravnih ovlaštenja naručiocu, a uz to, računarski program često ima elemenata kolektivnog djela.

185. Ugovor o licenci

Ugovor o licenci je ugovor kojim se vrši konstitutivni promet prava industrijske svojine, pa izraz “licenca” označava novo, derivativno subjektivno pravo sticaoca. Ovaj ugovor je dosta iscrpno reguliran u Zakonu o obligacionim odnosima.

Ugovor o licenci se zaključuje u pisanoj formi, pa u BiH i ne proizvodi pravno dejstvo, ako nije zaključen u pisanoj formi.

Da bi ugovor o isključivoj licenci proizvodio dejstvo prema trećim licima, on mora biti upisan u registar uprave za industrijsko vlasništvo.

Licenca može imati za predmet: patentirani pronalazak, robnu ili uslužnu oznaku zaštićenu žigom, zaštićeni dizajn ili zaštićenu topografiju integriranog kola, što znači da je riječ o intelektualnim dobrima koja su predmet zaštite određenog isključivog prava industrijske svojine.

Predmet licence ne može biti robna ili uslužna oznaka koja je zaštićena kolektivnim žigom ili žigom garancije, kao ni zaštićena oznaka geografskog porijekla, zato što ova prava nisu u prometu.

186.

Poslovna tajna (know-how) je u Zakonu o obligacionim odnosima izričito navedena kao mogući predmet licence. Međutim, precizno gledajući, poslovna tajna ne može biti predmet licence, zbog toga što ugovor o licenci podrazumjeva promet prava, a kako poslovna tajna nije predmet isključivog prava industrijske svojine, to i nije moguće govoriti o raspolaganju pravom na korištenje poslovne tajne.

Neregistrovana robna ili uslužna oznaka takođe nije predmet isključivog prava industrijske svojine, pa se lice koje takvu oznaku koristi može zaštiti samo na osnovu propisa o suzbijanju nelojalne konkurencije.

I srodna prava, sa izuzetkom prava interpretatora, mogu se prenositi na konstitutivan način putem ugovora o licenci.

U anglosaksonskom pravu, pojam licence i ugovora o licenci odnosi se na cjelokupnu oblast prava intelektualne svojine, obuhvatajući i autorsko pravo. Ovo ima osnova, jer nema suštinske razlike u pogledu pravne prirode autorskog ugovora i ugovora o licenci.

187. Vrste licenci se zasnivaju na vrstama ograničenja (sadržinsko, predmetno, vremensko i teritorijalno), ali je njihova osnovna podjela na: isključivu i neisključivu ili prostu licencu.

Isključiva licenca nastaje na osnovu ugovora o licenci, kojom se vrši isključivo ustupanje imovinskopravnih ovlaštenja, dok neisključiva licenca nastaje na osnovu ugovora o licenci kojim je izvršeno neisključivo ustupanje imovinskopravnih ovlaštenja.

Da bi ugovor o isključivoj licenci proizvodio isključivo dejstvo prema trećim licima (erga omnes), on mora biti upisan u registar uprave za industrijsko vlasništvo.

Osnovna obaveza davaoca licence je da faktički i pravno omogući sticaocu da koristi predmet licence na ugovoreni način, kao i da odgovara za materijalne i pravne nedostatke izvršenja ugovora, odnosno davalac licence ima i odgovornost za tehničku izvodljivost i tehničku upotrebljivost predmeta licence.

188.

Obaveza sticaoca licence je da koristi predmet licence, s tim da izvršavanje ove obaveze može doći u pitanje zbog okolnosti koje čine korištenje predmeta licence nemogućim ili prtjerano teškim za sticaoca licence, što se rješava na osnovu pravila o raskidanju ili izmjeni ugovora zbog promjenjenih okolnosti.

Danas preovladava i koncept slobodnog prometa žiga, što podrazumjeva i mogućnost njegovog licenciranja.

Bitna obaveza sticaoca licence je plaćanje licencne naknade, pa u slučaju da je konkretni ugovor teretan, a stranke nisu postigle saglasnost o iznosu licencne naknade, smatra se da ugovor o licenci nije ni zaključen, jer nema saglasnosti o bitnom elementu ugovora.

Naknada se najčešće plaća u novcu, a može i u nenovčanom obliku,

Novčana naknada može biti neposredna, npr. paušalna svota koja se plaća odjednom ili u ratama; rojaliti-naknada u srazmjeri fizičkog ili ekonomskog korištenja koja se plaća periodično i trajno; i kombinacija paušala i rojaltija, ali može biti i posredna, koja se ugovara kod složenijih oblika poslovne saradnje, gdje je ugovor o licenci samo jedan od elemenata te saradnje.

189. Zakonodavac je predvidio i specijalno pravilo za ugovor o licenci, po kojem očigledna nesrazmjera, bez obzira na čiji je teret, predstavlja osnov za ugovornu stranu koja je njome pogođena, da zahtjeva reviziju ugovornih odredbi o licencnoj naknadi.

Ugovor o licenci se najčešće zaključuje na određeni vremenski period, ali je moguće da se isti ugovor zaključi i na neodređeno vrijeme, pa se tada okončava otkazom jedne od strana, uz poštivanje primjerenog otkaznog roka.

Da bi ugovor o licenci bio punovažan, on ne smije da sadrži tzv. nedopuštene restriktivne klauzule, jer se njima ugovaraju zloupotrebe prava intelektualne svojine od strane davaoca licence, npr. ograničenje sticaoca da dalje razvija tehnologiju na koju se ugovor odnosi ili ograničavanje sticaoca da samostalno odlučuje o nabavci i korištenju sirovina, rezervnih dijelova, opreme i sl.

190. Pravo na zaštitu intelektualnih tvorevina nastalih izvršenjem ugovora o radu ima uvijek njen stvaralac, s tim da on ovim pravom može raspolagati putem ugovora sa poslodavcem ili, ako ugovora nema, to pravo u određenom obimu i pod određenim uslovima ex lege prelazi na poslodavca.

Pod autorskim djelom stvorenim na osnovu ugovora o radu smatra se djelo koje je stvoreno tokom trajanja tog ugovora i to izvršenjem radne obaveze zaposlenog. Ako ugovorom o radu nije predviđeno drugačije, zakon propisuje da u trenutku nastanka autorskog djela ex lege dolazi do knstitutivnog prometa isključivih imovinskopravnih ovlaštenja iz subjektivnog autorskog prava, od autora na poslodavca. Sva prava traju relativno kratko, najčešće 5 godina od dana nastanka djela. Izuzetak od navedenog pravila se tiče računarskih programa, gdje, ako ugovorom nije drugačije određeno, poslodavac trajno postaje nosiocem svih imovinskopravnih ovlaštenja na računarskom programu.

191. Pronalazak stvoren izvršenjem ugovora o radu nastaje za vrijeme trajanja ugovora ili najkasnije jednu godinu po prestanku tog ugovora.

Postoje dvije grupe pronalazaka ovako stvorenih : 1. U prvu grupu spadaju pronalasci koje je pronalazač stvorio izvršavajući svoje redovne radne obaveze ili izvršavajući posebno naložene zadatke ili izvršavajući ugovor o istraživanju i razvoju i 2. U drugu grupu pronalazaka spadaju pronalasci koje je zaposleni pronalazač stvorio izvan svojih redovnih radnih dužnosti ili u vezi sa aktivnošću poslodavca ili korištenjem uslova koje je stvorio poslodavac.

Ako ugovorom o radu nije drugačije određeno, pravo na zaštitu pronalaska iz prve grupe ex lege prelazi sa zaposlenog pronalazača na poslodavca.

Kada je riječ o pronalascima iz druge grupe, ako ugovorom nije drugačije određeno, pravo na zaštitu ima zaposleni pronalazač, ali ima i obavezu da sa poslodavcem zaključi ugovor o isključivoj licenci, ako poslodavac to zahtjeva u roku od 6 mjeseci od dana prijema izvještaja o nastanku pronalaska.

Svojstvo ex lege nosioca autorskog prava na anonimnom ili pseudonimnom djelu ne može steći lice koje je protiv volje anonimnog autora objavilo njegovo djelo.

192. ORGANIZACIJE ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA

Autorsko i srodna prava su subjektivna prava koja se efikasnije ostvaruju ako se njihovi nosioci udruže radi kolektivnog ostvarivanja istih, dakle, u pitanju su ona imovinskopravna ovlaštenja koja se odnose na vrlo učestale i difuzne oblike korištenja određenih predmeta zaštite.

Korisnici, kao npr. RTV preduzeća, restorani, kafei i sl., koji žele legalno da koriste autorska djela ne mogu prije svakog korištenja pojedinačnog djela stupati u kontakt sa autorom ili njegovim sljednikom, radi prgovora, sklapanja ugovora i isplate naknade. Ovaj problem se prevazilazi uz pomoć organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, pa je zato organizacija specifično pravno lice koje nastaje kao rezultat udruživanja nosilaca autorskog i srodnog prava, pa kako znate, više ni u BiH, ova regulativa nije u rudimentarnom stadijumu.

193.

Zaštita prava intelektualne svojine

Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine;

“Sine Qua Non” d.o.o. iz Sarajeva;

Udruženje nezavisnih muzičkih autora, izvođača, aranžera i javnih ličnosti “UZUS” i sl.

194. Status, osnivanje i prestanak organizacije

Osnovno statusno obilježje organizacije je da je ona pravno lice neprofitnog karaktera, što nalaže da ova organizacija ne može imati statusni oblik preduzeća-privrednog društva.

Status organizacije karakterizira načelo specijalnosti, što znači da djelatnost organizacije mora biti tačno određena.

U okviru jedne određene specijalizacije, na teritoriji jedne države, može postojati samo jedna organizacija, jer se samo ovim monopolskim položajem organizacije može efikasno i ekonomično osigurati kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava.

Organizaciju osnivaju nosioci prava ili njihova udruženja, a u praksi preovladava osnivanje organizacije od strane udruženja nosilaca prava.

Osnivači organizacije dužni su da: donesu akt o osnivanju, konstituišu organe, donesu opće akte, pribave dozvolu za rad uz prthodno obezbjeđenje potrebnih uslova i upišu organizaciju u registar.

195. Dozvola traje određen broj godina, sa mogućnošću produženja neograničen broj puta, a kada organizacija dobije dozvolu, upisuje se u poseban registar organizacija kod uprave za intelektualno vlasništvo.

Ugovor između titulara prava i organizacije je sui generis ugovor, koji je složen i sadrži više različitih ugovora, npr. ugovor o konstitutivnom prometu-ustupanju isključivih

imovinskopravnih ovlaštenja, ugovor o nalogu i ugovor o komisionu. Predmet zaštite koji je posebno podoban za kolektivno ostvarivanje autorskog ili srodnih prava su: zvučna i zvučno-vizuelna autorska djela, fonogrami, videogrami i emisije. Svi predmeti zaštite koji pripadaju svim titularima prava koji svoja isključiva imovonskopravna ovlaštenja vrše preko određene organizacije, čine tzv. repertoar organizacije.

Organizacija uvijek radi u svoje ime, i za tuđi račun, što ugovoru daje karakter ugovora o komisionu, kao podvrsti ugovora o nalogu, a titularima prava daje status komitenata organizacije.

Zato komitenti sa organizacijom zaključuju ugovor o nalogu, kojim ovlašćuju i obavezuju organizaciju da ona u svoje ime, a za njihov račun, naplati naknadu za korištenje predmeta zaštite.

196. Kako organizacija ima obavezu da polaže račun komitentima, zato je dužna unaprijed izraditi plan raspodjele ubranih naknada, kako bi komitenti znali mehanizam raspodjele i prije zaključenja ugovora sa organizacijom.

Organizacija je dužna da pod istim uslovima zaključi ugovor o kolektivnom vršenju imovinskopravnih ovlaštenja u svom djelokrugu sa svakim nosiocem prava koji to želi. U vezi sa ovim je važno pitanje tzv. autsajdera.

Autsajderi, u smislu autorskog i srodnih prava, su nosioci prava koji svoja imovinskopravna ovlaštenja ne ostvaruju preko organizacije, jer nisu komitenti organizacije.

Zakonom je određeno da je položaj autsajdera isti kao i položaj komitenta, u smislu što korisnik ne odgovara za povredu autorskog ili srodnih prava autsajdera, a organizacija ima obavezu da autsajderu plati naknadu za korištenje njegovog djela kao da je on komitent. Pa i ukoliko autsajder propusti da obavjesti organizaciju da će individualno vršiti svoja ovlaštenja, onda postoji fikcija da je on komitent organizacije.

197. Ugovor između organizacije i korisnika može biti dvojak, ovisno od toga da le je riječ o kolektivnom ostvarivanju apsolutnih ili relativnih imovinskopravnih ovlaštenja.

U slučaju apsolutnih imovinskopravnih ovlaštenja, organizacija sa korisnikom zaključuje ugovor o neisključivom ustupanju ovlaštenja na određeni oblik korištenja svih predmeta zaštite sa njenog repertoara, a korisnik se obavezuje da za to plati organizaciji određenu naknadu.

U slučaju relativnih ovlaštenja, ne vrši se promet imovinskopravnih ovlaštenja, već se samo utvrđuje iznos naknade koju je korisnik u obavezi da plati.

Visina i način obračuna naknade koju naplaćuje organizacija, sadržani su u tarifi organizacije i taj iznos se kreće najviše do 10%.

Korisnik ima dvije glavne obaveze prema organizaciji: da plaća naknadu u skladu sa ugovorenim pravilima i da snadbjeva organizaciju podacima o učestalosti i obimu korištenja predmeta zaštite, a nepoštivanjeove obaveze je sankcionirano kao privredni prestup.

198. Ako organizaciji nedostaju podaci, ona ih može dobiti i posredno, npr. putem analogije, analizom uzorka programa što uključuje i slobodnu procjenu, ako nema drugog prihvatljivog načina da se dođe do egzaktnijeg podatka.

Kako organizacija na posredan način ostvaruje i određene javne ciljeve, to znači da je i država zainteresirana da vrši nadzor nad ostvarivanjem tih ciljeva. Uz navedeno, ističemo da organizacija ima monopolski položaj na tržištu, pa se državnom kontrolom suzbija zloupotreba monopolskog položaja organizacije na tržištu.

Međunarodna saradnja organizacija se ostvaruje kroz zaključivanje recipročnih ugovora o saradnji sa inostranim organizacijama, a sankcija za neispunjenje ove obaveze je drakonska-oduzimanje dozvole za rad. Zašto? Jer, prvo, organizacija mora štititi imovinske interese domaćih titulara u inozemstvu, pa ako nema recipročnih ugovora, nema ni kolektivne zaštite domaćih državljana u inozemstvu, drugo, posredstvom organizacije ispunjava se obaveza nacionalnog tretmana stranaca u oblasti kolektivne zaštite, pa ako organizacija nije integrirana u mrežu međunarodnih organizacija, onda nema opravdanja ni da postoji.

199. Sudska zaštita isključivih prava intelektualne svojineGRAĐANSKOPRAVNA ZAŠTITA

Za podnošenje tužbe zbog povrede prava intelektualne svojine legitimiran je, na prvom mjestu, titular prava-kao izvorni titular ili njegov nasljednik. Potom, aktivnu legitimaciju ima i derivativni nosilac isključivih imovinskopravnih ovlaštenja.

Tuženi u sporu zbog povrede prava intelektualne svojine može biti svako lice koje je učinilo neposrednu ili posrednu povredu prava intelektualne svojine.

Zahtjevom za utvrđenje postojanja povrede prava se traži od suda da utvrdi da je izvršena povreda prava intelektualne svojine, da je tuženi njen učinilac i da je on odgovoran za povredu.

Zahtjev za prestanak vršenja povrede prava se podnosi kada je povreda već učinjena i kada još traje, odnosno postoji realna opasnost od njenog ponavljanja.

Kod zahtjeva za uništenje ili preinačenje predmeta kojim je učinjena povreda prava, kao i alata i opreme kojim su ti predmeti proizvedeni, mora se biti oprezno i imati na umu da ova sankcija grubo zadire u pravo svojine tuženog.

200. Zato uništenje predmeta, alata ili opreme sud može naložiti samo u mjeri u kojoj je to nužno i adekvatno za prestanak ili onemogućavanje radnje povrede prava.

Zahtjev za objavljivanje presude o trošku tuženog imamo npr. ako je načinjen plagijat tuđeg autorskog djela, pa autor nema efikasnijeg načina da promjeni pogrešno uvjerenje javnosti, nego da se presuda u kojoj je utvrđena istina objavi u sredstvima javnog informiranja.

Zahtjev za pružanje informacije se odnosi na zahtjev da tuženi pruži tužiocu neophodne informacije koje su relevantne za utvrđivanje potpunog činjeničnog stanja u vezi sa predmetom zaštite.

Zahtjev za povraćaj neosnovano stečenog se u praksi ne može razmatrati odvojeno od zahtjeva za naknadu štete, jer se ista vrijednost umanjene imovine tužioca ne može potraživati dva puta, odnosno kao povrat stečenog i kao naknada materijalne štete.

201. Zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete

Zahtjev za naknadu materijalne štete je osnovan kada je tužilac pretrpio umanjenje na svojoj imovini stvarnu štetu, kao i onda kada je, isto zbog povrede od strane drugog lica, bio onemogućen da uveća svoju imovinu-izmaklu dobit, a naknadu je moguće izvršiti u naturalnom i novčanom obliku, mada je najčešći novčani oblik naknade.

Nematerijalna šteta je šteta koju fizičko lice trpi zbog povrede ličnog prava, a povrijeđeno dobro se ne može restituirati, ali se u naturalnom ili novčanom obliku može oštećenom pružiti izvjesna kompenzacija za nematerijalnu štetu.

202. Pravo na tužbu za povredu autorskog i srodnih prava nema određeni rok zastarjelosti.

Zahtjev za prestanak vršenja povrede ne zastarjeva, kao ni tužbeni zahtjev koji se odnosi na povredu ličnopravnih ovlaštenja.

Međutim, zastarjevaju tužbeni zahtjevi za naknadu štete i za povraćaj neosnovano stečenog, i to u rokovima iz obligacionog prava.

Pravo na tužbu zbog povrede prava industrijske svojine, uključujući i tužbu za naknadu štete, zastarjeva u subjektivnom roku od 3 godine i objektivnom roku od 5 godina od izvršenja povrede prava.

Jedan od međunarodnih standarda u pravu zaštite intelektualne svojine je i postojanje privremene mjere, kao i mjere za obezbjeđenje dokaza u građanskom procesnom pravu.

U BiH prvostepenu nadležnost za rješavanje građanskih/privrednih sporova iz oblasti intelektualne svojine imaju u FBiH općinski sudovi, a u RS osnovni sudovi. Drugostepenu nadležnost u FBiH imaju kantonalni, a u RS okružni sudovi. Po vanrednim pravnim lijekovima u FBiH i RS odlučuju vrhovni sudovi.

203.

Krivičnopravna zaštita je predviđena kod povrede prava intelektualne svojine, pored građanske, pa su povrede sankcionirane krivičnim sankcijama. Neke povrede su kvalifikovane kao: krivična djela, privredni prestupi i prekršaji. Ipak, postoji tendencija jačanja krivičnopravne zaštite u smislu širenja kruga inkriminiranih radnji i pooštravanja sankcija-čak i preko 10 godina zatvora u najtežim slučajevima, kao i obaveza javnog tužioca da pokreće krivični postupak ex officio.

Upravnopravnu zaštitu objašnjavamo kroz upravni postupak za stivanje prava industrijske svojine, koju u BiH vodi Institut za intelektualno vlasništvo. Na odluke Instituta dopuštena

je žalba u roku 15 dana Komisiji za žalbe Instituta, a stranka koja je nezadovoljna drugostepenom odlukom može pokrenuti upravni spor pred Sudom BiH.

I inspekcijski organi mogu ex officio i po prijavi zaineresovane osobe ukloniti robu iz prometa, kao što je i carinska uprava nadležna da preduzima mjere u cilju zabrane ulaska robe kojom se povrjeđuje pravo intelektualne svojine.

204. PRAVO SUZBIJANJA NELOJALNE KONKURENCIJE

Pravo suzbijanja nelojalne konkurencije se tradicionalno ubraja u prava intelektualne svojine, a tačnije u prava industrijske svojine, mada ne utemeljuje ni jedno isključivo subjektivno pravo.

Međutim, faktički učinak ovog prava u jednom ograničenom segmentu njegove primjene, na posredan način daje efekat “svojinske” zaštite intelektualnih dobara, što je razlog njegovog povezivanja sa pravom intelektualne-industrijske svojine.

Dakle, samo zbog segmenta posrednog izazivanja efekta svojinske zaštite, pravo suzbijanja nelojalne konkurencije se svrstava u intelektualna dobra-industrijsku svojinu, dok ostali segmenti nemaju nikakve veze sa pravom intelektualne odnosno industrijske svojine.

205. Riječ “konkurencija” mi ovdje sužavamo samo na privrednu konkurenciju, odnosno utakmicu koja postoji u privrednom životu.

Zbog svoje sveobuhvatnosti i dinamičnosti, konkurencija se može promatrati kao ekonomski proces koji se permanentno odvija na tržištu, zbog čega je savremena ekonomska nauka usvojila koncept tzv. funkcionalne konkurencije, tako da se odnosi na tržištu obezbjeđuju ostvarivanjem osnovnih funkcija konkurencije. Kao takva, konkuremcija je pravno dobro najvišeg reda, koje se štiti ustavom i zakonom.

Prirodan rezultat nekontrolirane konkurencije može biti koncentracija kapitala, koja dovodi do gašenja funkcije konkurencije. Kontrola procesa prekomjerne koncentracije kapitala jedan je od zadataka antimonopolskih propisa, pa se antimonopolskim propisima sprječava monopolski ili dominantan položaj na tržištu putem spajanja preduzeća ili kooperacijom koja ima za cilj eliminaciju konkurencije među kooperantima, npr. ugovori o podjeli tržišta ili o usaglašavanju cijena i sl.

206. Kad su u pitanju propisi o suzbijanju nelojalne konkurencije, osnovni je zadatak prava da razgraniči dopuštene od nedopuštenih sredstava konkurencije, pa se zato uvodi razlikovanje između nelojalne i lojalne konkurencije, propisujući da je dopuštena samo lojalna konkurencija.

Lojalna konkurencija je poželjna i pravno zaštićena ako se zasniva na radu i radnim rezultatima privrednih subjekata, dok parazitsko iskorištavanje tuđeg rada ili zloupotreba društvene i ekonomske moći koja nije rezultat rada, predstavlja nedozvoljenu, odnosno nelojalnu ili nefer konkurenciju.

Kada se u pravu suzbijanja nelojalne konkurencije govori o potrošačima, misli se na krajnjeg potrošača. Pravna specifičnost krajnjeg potrošača u privrednom prometu je da su

oni subjekti zaštite, ali ne mogu sami počiniti djelo nelojalne konkurencije. Suštinska karakteristika nelojalne konkurencije je da se njome vrijeđaju dobri poslovni običaji, pa se nelojalnim smatraju radnje npr. povlaštenog društvenog položaja, uzurpacije tuđih radnih dostignuća, ignoriranje zakonskih i moralnih ograničenja, dovođenje u zabludu drugih učesnika u prometu i sl.

207. Posredna zaštita intelektualne svojine na osnovu propisa o suzbijanju nelojalne konkurencije

Ova zaštita postoji ako se odnosi na dva kumulativno ispunjena uslova, i to:

- Kad privredni subjekt koristi intelektualno-nematerijalno dobro drugog lica i

- Kad to korištenje ima karakter radnje nelojalne konkurencije, odnosno povrede dobrih poslovnih običaja u privrednom prometu.

Ako određeno intelektualno dobro nije zaštićeno putem jednog od isključivih prava intelektualne svojine, onda se primjenjuju opća pravila građanskog prava, pa intelektualno dobro pripada licu koje ga je stvorilo ili intelektualno dobro pripada licu koje je ranije počelo da ga koristi u svoje privredne svrhe.

Zaključak: Neovlašteno korištenje tuđeg zaštićenog intelektualnog dobra najefikasnije se sprječava na osnovu odnosnog isključivog prava intelektualne svojine, a ne na osnovu prava suzbijanja nelojalne konkurencije, mada to ne isključuje mogućnost podizanja tužbe za zaštitu od nelojalne konkurencije. Iz do sada iznesenog, zaključuje se da bez povrede dobrih poslovnih običaja nema radnje nelojalne konkurencije.

208. Izazivanje zabune u privrednom prometu i parazitsko iskorištavanje tuđeg rada ili ugleda, najbolje se objašnjava na primjeru dvije grupe radnji korištenja tuđeg intelektualnog dobra, i to: 1. Imitacija tuđeg proizvoda, usluge ili reklame i 2. Korištenje tuđe oznake.

Do povrede dobrih poslovnih običaja dolazi tek ako se imitacijom: stvara zabuna ili opasnost od zabune tj. zablude u privrednom prometu o nekom svojstvu proizvoda ili usluge ili parazitskim iskorištavanjem tuđeg rada ili usluge, mada je odnosni subjekt mogao preduzeti mjere da do zablude ne dođe.

209. Zbog tendencije da sudovi proširuju polje primjene propisa o zaštiti od nelojalne konkurencije izvan okvira koji postavlja ratio legis, posebno ističemo:

- Imitacija tuđih intelektualnih dobara u privrednom životu je dozvoljena, jer je osnov društvenog napretka;

- Izuzetno, imitacija je zabranjena ako je predmetno intelektualno dobro zaštićeno određenim isključivim pravom intelektualne svojine, npr. patent, autorsko pravo i sl.;

- Pravo suzbijanja nelojalne konkurencije nema za svrhu da sprječava imitaciju, već je njegova svrha da sprječava praksu kojim se vrijeđaju dobri poslovni običaji, pa sa aspekta

prava suzbijanja nelojalne konkurencije, imitacija se može spriječiti samo ako je praćena okolnostima koje ukazuju da je njome izvršena povreda dobrih poslovnih običaja.

Korištenje tuđe oznake , samo po sebi, nije nedopušteno. Korištenje tuđe oznake, kao radnja nelojalne konkurencije, postaje nedopušteno tek ako su time povriđeni dobri poslovni običaji, a oblici povrede dobrih poslovnih običaja mogu se razvrstati u dvije grupe: stvaranje zabune ili opasnosti od zabune u prometu i razvodnjavanje tuđe oznake.

210. Dva ili više privrednih subjekata mogu koristiti istu ili sličnu oznaku za istu ili sličnu vrstu robe odn. usluge, pod uslovom da se prostorno djelovanje njihovih oznaka ne poklapa.

Postoje oznake čije se savjesno korištenje privrednom subjektu ne može zabraniti, čak i ako postoji opasnost da on njima izaziva zabunu. To su oznake koje sadrže određene istinite, pa i neophodne podatke o privrednom subjektu, njegovoj djelatnosti, robi ili usluzi, i koje se zbog toga ne mogu proizvoljno birati ili mijenjati, pod uslovom da je to korištenje savjesno.

Ako se savjesnim korištenjem oznake u prometu stvara opasnost od zabune, tada privredni subjekt koji je kasnije započeo korištenje oznake na tom prostoru i za tu vrstu robe ili usluge, ovlašten je nastaviti korištenje, pod uslovom da oznaci doda distinktivni element kojim će umanjiti opasnost od zabune u prometu.

211. Razvodnjavanje tuđe oznake

Radnja nelojalne konkurencije postoji i u slučaju kad se korištenjem iste ili slične oznake ne izaziva zabuna u prometu, ali se umanjuje naglašena jaka reklamna funkcija tuđe oznake.

U novije vrijeme, zaštitu od razvodnjavanja čuvenih oznaka koje su zaštićene žigom, kao što smo rekli, pruža i žigovno pravo. Dakle, pravo suzbijanja nelojalne konkurencije se koristi kao osnov za zaštitu od razvodnjavanja samo neregistrovanih čuvenih robnih i uslužnih oznaka.

Da bi čuvena oznaka mogla da se zaštiti od razvodnjavanja, neophodno je da se ispune sljedeći uslovi: 1. Stepen snage obilježavanja mora dostići najveću moguću mjeru, npr. stav je sudske prakse da je oznaka za robu ili uslugu općepoznata ako za nju zna preko 70% stanovništva određene države; 2. Oznaka mora biti jedinstvena, što znači da ne smiju postojati druge iste ili slične oznake na tržištu i

212.

3. Oznaka mora imati izvjestan stepen originalnosti odnosno posebnosti, npr. zabunu bi proizveo proizvođać kišobrana ako bi počeo koristiti oznaku “Rolls Royce” za svoje proizvode. Dakle, da bi bila nelojalna konkurencija, sličnost između oznaka mora u slučaju razvodnjavanja biti veća, nego u slučaju izazivanja zabune u prometu.

Kada je u pitanju pravna priroda zaštite od nelojalne konkurencije, treba kazati da ne postoji isključivo subjektivno pravo na lojalnu konkurenciju, pa zbog toga tužba za zaštitu od nelojalne konkerencije nije u funkciji sankcioniranja povrede subjektivnog prava tužioca.

Propisi o suzbijanju nelojalne konkurencije su u funkciji istovremene zaštite interesa konkurenata, potrošača i društvene zajednice, a subjekti koji imaju pravo na tužbu nisu titulari subjektivnog prava, već imaju samo zakonom zaštićeni pravni interes.

Zbog nepostojanja subjektivnog prava na intelektualnom dobru, u pravu suzbijanja nelojalne konkurencije ne postoji ni pravni promet, pa se zbog toga daje samo dozvola za korištenje oznake ili pronalaska, bez prenosa ovlaštenja, jer prometa nema.

213. Građanskopravna zaštita od nelojalne konkurencije

Osnov za aktivnu legitimaciju tužioca i tuženog u sporu zbog radnje nelojalne konkurencije je u ugroženosti legitimnog konkurentskog interesa određenog lica radnjom nelojalne konkurencije drugog lica.

Aktivno legitimirani subjekti mogu biti: konkurenti počinioca radnje nelojalne konkurencije, poslovna udruženja i udruženja potrošača, a tužbu može podnijeti samo subjekt koji ima pravni interes da traži sudsku zaštitu.

Tuženi može biti svaki učesnik u privrednom prometu, npr. pravno lice, poduzetnik, lice zaposleno u pravnom licu, lice koje je ugovorom obavezano da obavi određeni posao i sl.

214. U tužbi zbog nelojalne konkurencije mogu se postaviti sljedeći zahtjevi: za utvrđenje radnje nelojalne konkurencije, za prestanak te radnje, za uništenje ili preinačenje predmeta, kao i alata i opreme kojim su ti predmeti proizvedeni, objavljivanje presude o trošku tuženog i zahtjev za naknadu štete.

Tužilac koji je fizičko lice ima pravo na naknadu nematerijalne štete samo pod općim uslovima predviđenih Zakonom o obligacionim odnosima.

Za radnju nelojalne konkurencije nekada je irelevantan subjektivni odnos počinioca prema počinjenom djelu, npr. slučaj kod korištenja tuđe robne oznake, a nekada je radnja nelojalne konkurencije uslovljena radnjom počinioca sa umišljejem ili nepažnjom, npr. nema slučajne imitacije tuđeg pronalaska.

Ako je u pitanju odgovornost za naknadu štete zbog nelojalne konkurencije, tada počinilac odgovara samo ako je kriv prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

215. Zastarjevanje prava na tužbu zbog nelojalne konkurencije

Pravo na podnošenje tužbe zbog nelojalne konkurencije vremenski je ograničeno.

U nekim zemljama zakon propisuje određene rokove zastarjelosti tužbe, dok se u drugim zemljama primjenjuje institut zabrane zloupotrebe prava na tužbu.

Prilikom primjene instituta zabrane zloupotrebe prava na tužbu, od značaja je konkretan oblik radnje nelojalne konkurencije i stepen krivice tuženog, npr. subjekt “A” neće moći da dobije sudsku zaštitu od razvodnjavanja svoje čuvene oznake u slučaju da je dopustio da prođe nekoliko godina od kada je subjekt “B” počeo da koristi istu oznaku. Zašto? To je posljedica okolnosti da se pravom suzbijanja nelojalne konkurencije ne zasnivaju isključiva prava na intelektualnim dobrima, već je odnos prisvajanja samo relativan.

216. POSLOVNA TAJNA(know-how)

Predmet koji ovdje izučavamo, sreće se u literaturi i propisima pod različitim imenima, od kojih su najčešća: know-how ili znanje, odnosno iskustvo ili poslovna tajna.

Termin “poslovna tajna” smatramo sasvim odgovarajućim i sasvim zamjenljivim sa terminom “know-how”.

Kako je poslovna tajna faktički odnos, ona nema pravnu zaštitu, niti povodom nje nastaje bilo kakvo isključivo pravo, ali se ipak tradicionalno izučava u okviru prava intelektualne svojine. Racionalan razlog leži u činjenici da je poslovna tajna nematerijalno dobro i da faktički odnos ima privid svojinskog odnosa samo zato što je isključiv ili ekskluzivan.

Zato je poslovna tajna specifičan pripadak intelektualne svojine, što nikako ne znači da je male ekonomske važnosti, naprotiv, ona u načelu ima vrijednost istu kao i pravno zaštićena nematerijalna dobra.

217. Pojam i pravna priroda poslovne tajne

Poslovna tajna je korisna poslovna informacija koja nije dostupna zainteresiranim licima, što znači da ova definicija ima više elemenata, i to:

- poslovna tajna je informacija-podatak , znači da je nematerijalno dobro, pa se mora razlikovati od svog tjelesnog nosača ili drugog materijalnog oblika saopćavanja, npr. kad neko lice prenosi drugome poslovnu tajnu, predajući mu tehničku dokumentaciju ili preuzimajući obevezu tehničke pomoći, suština te transakcije nije u predaji dokumentacije ili tehničke pomoći, već prenos poslovne tajne. Zato, poslovna tajna kao informacija ima svojstvo da se može saopćiti-prenijeti drugome na način da je sticalac može svrsishodno primjeniti. Po tome se poslovna tajna razlikuje od vještine i talenta pojedinca koji nisu odvojivi od ličnosti i zato su neprenosivi;

- 218. Poslovni karakter informaciji daje širok spektar pitanja, kao što su: tehnološka, organizaciono-finansijska, markentiška i personalna;

- Korisnost informacije je razlog za njeno čuvanje u tajnosti sa jedne strane, i želja ostalih da je saznaju sa druge strane i

- Tajnost podrazumjeva da informacija nije bez znatnijih poteškoća dostupna zainteresovanim licima.

Dakle, imalac poslovne tajne nema nikakvo isključivo pravo na njoj, pa ukoliko drugo lice sazna za tajnu, bez obzira da li je ono savjesno ili nije, nema nikakvog pravnog osnova u pravu intelektualne svojine da se ono spriječi da tu tajnu koristi ili saopći drugome.

Privredno korištenje informacije ne dovodi do gubitka tajnosti.

Od svih intelektualnih dobara koja se mogu štiti nekim od isključivih prava, jedino su pronalasci podobni kao potencijalni predmet poslovne tajne, jer se npr. pojedini tehnološki

postupci u hemiji, metalurgiji i sl. mogu rekonstruirati na osnovu proizvoda koji je dobijen njihovom primjenom.

U praksi, pronalasci se štite patentom, a prateća tehnička znanja se čuvaju kao poslovna tajna, pa lice koje koristi ovakve tehnologije, pribavlja licencu za patentirani pronalazak i prateću tajnu informaciju.

219. Ranije smo kazali da poslovna tajna nije isključivo subjektivno pravo, već faktički odnos, pa zato ne može biti u pravnom prometu.

Međutim, poslovna tajna je predmet faktičkog-ekonomskog prometa jer se može saopćiti-prenijeti drugom licu. Zato, ni prenosilac, ni sticalac nemaju prvo na korištenje tajne, već se samo faktički njome koriste. Ako sticalac tajnu koristi preko ugovornih ograničenja, on time ne vrijeđa prenosiočevo pravo na tajnu, jer ona i ne postoji, već samo krši svoje ugovorne obaveze.

Ali, u složenijim ugovorima o transferu tehnologija, po pravilu, drugom licu se ustupa pravo na korištenje patentiranog pronalaska istovremeno sa prenosom poslovne tajne u vidu neobjavljenih tehničkih informacija. Takav ugovor ima pravnu prirodu ugovora o licenci patentiranog pronalaska, koja je kombinovana sa elementima ugovora o prenosu poslovne tajne.

Kako poslovna tajna nije subjektivno pravo, zato i nema neposredne sudske zaštite od povrede poslovne tajne, a posredan oblik sudske zaštite se sprovodi kroz građansko procesno pravo i to protiv lica koje je ugovorom steklo poslovnu tajnu, pa je koristi suprotno odredbama ugovora. Ovdje je ipak riječ o parnici zbog povrede ugovornih obaveza, a ne zbog povrede poslovne tajne.

220. Skračenice međunarodnih akata i direktive

Skračenice međunarodnih akata i direktive Evropske zajednice za zaštitu autorskih i srodnih prava su:

Bernska konvencija – Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela, 1886., rev. 1979. god.;

Rimska konvencija – Rimska konvencija za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i radiodifuznih organizacija, 1961.;

Briselska konvencija – Briselska konvencija o distribuciji programskih signala prenošenih putem satalita, 1974. god.;

WIPO – Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo;

WTO – Svjetska trgovinska organizacija;

WCT – Ugovor WIPO-a o autorskom pravu, 1996.;

WPPT – Ugovor WIPO-a o izvođačima i fonogramima, 1996.;

TRIPS – Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (WTO), 1994.;

Direktiva o kompjuterskim programima – Direktiva o pravnoj zaštiti kompjuterskih programa, Direktiva Vijeća EEZ, 1991.;

Direktiva o davanju u zakup i na poslugu – Direktiva o pravu davanja u zakup i na poslugu i o određenim pravima umnožavanja u oblasti intelektualnog vlasništva, Kodificirana verzija, 2006.;

Direktiva o satelitskoj radiodifuziji i kablovskom reemitovanju – Direktiva o koordinaciji određenih pravila autorskog i srodnih prava koja se primjenjuju na satelitsko emitovanje i kablovsko reemitovanje, 1993.;

Direktiva o harmonizaciji rokova trajanja autorskog i srodnih prava, Kodificirana verzija, 2006.;

Direktiva o bazama podataka – Direktiva o pravnoj zaštiti baza podataka, 1996.;

Direktiva o informatičkom društvu – Direktiva o harmonizaciji određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu, 2001.;

Direktiva o pravu slijeđenja – Direktiva o pravu preprodaje u korist autora originalnog primjerka djela, 2001.;

222. -Direktiva o ostvarivanju prava – Direktiva o provođenju prava

intelektualnog vlasništva, 2004.;

-Direktiva o trajanju zaštite –

Direktiva o roku trajanja autorskog i

određenih srodnih prava, 2006.

223. MEĐUNARODNO PRAVO INTELEKTUALNE SVOJINE

U svakoj državi na osnovu čijeg zakona konkretni subjekt uživa zaštitu za konkretno djelo ili predmet srodnopravne zaštite, nastaje zasebno subjektivno autorsko ili srodno pravo, npr. norveški autor uživa u BiH zaštitu za svoje djelo na osnovu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima BiH, pa se tako stvara privid da se radi o svjetskom pravu, a prava se u stvari štite kao nacionalna subjektivna autorska prava, što se vidi iz dva primjera: 1. Pravna sudbina subjektivnog autorskog prava jednog autora za jedno djelo u jednoj državi, nezavisna su od pravne sudbine subjektivnog autorskog prava istog autora za isto djelo u drugoj državi i 2. Nacionalni zakoni se razlikuju, pa zato sadržina i rok zaštite nisu u svim

državama isti, pa štaviše, u nekim državama se određena intelektualna tvorevina ne priznaje za autorsko djelo, ili se čak titularom zaštite smatra drugo lice.

224. Kako prava industrijske svojine nastaju u upravnom postupku, na osnovu odluke nadležnog državnog organa, zato se, po pravilu, zaštita traži samo u onim državama u kojima lice ima ozbiljan privredni interes za njim, pa je i ovdje subjektivno pravo jedog lica za jedan predmet zaštite u jedoj državi, nezavisno od takvog prava istog lica za isti predmet u drugoj državi.

Prema principu teritorijalnosti, npr. ako je povrijeđen važeći patent u BiH (bez obzira da li je njegov titular domaće lice ili stranac i bez obzira da li je povredilac domaće lice ili stranac), spor će se rapraviti prema materijalnom pravu BiH. Ili, ako autor zaključuje autorski ugovor za korištenje svog djela u BiH, mjerodavno je materijalno pravo BiH, bez obzira da li su ugovorne strane domaća lica ili stranci i bez obzira u kojoj državi se takav ugovor zaključuje.

Zaključak: Za pravne odnose u vezi sa neovlaštenim ili ovlaštenim korištenjem zaštićenih intelektualnih dobara, mjerodavno je pravo one države u kojoj je dobro zaštićeno i u kojoj se ono koristi, dakle, u primjeni je teritorijalni princip.

225. Nedostaci principa teritorijalnosti

Prvi problem se javlja u vezi sa pitanjem da li stranci imaju pravo na zaštitu prava intelektualne svojine, pa je osnovno pravilo za reguliranje prava stranaca, pravo reciprociteta ili uzajamnosti.

Tri su oblika resiprociteta: formalni, materijalni i efektivni.

- Formalni reciprocitet je zadovoljen kad dvije države tretiraju stranca isto kao domaćeg državljanina.

- Materijalni reciprocitet postoji ako domaća država priznaje strancu samo ona prava koja su domaćem državljaninu priznata u državi čiji je stranac državljanin.

- Efektivni reciprocitet znači priznanje samo onih prava u obimu, sadržini i trajanju, kakva su priznata domaćem državljaninu u državi čiji je stranac državljanin.

226.

Drugi problem je što se nacionalni zakoni od države do države razlikuju u pogledu uslova, sadržine, rokova trajanja i načina prestanka zaštite.

Treći problem je vezan za prava industrijske svojine koja nastaju na osnovu odluke upravnog organa, jer se vodi komplikovan i skup postupak koji je destimulativan za subjekte koji traže zaštitu.

Prevazilaženje nedostataka principa teritorijalnosti pomoću međunarodnih konvencija, vrši se prevashodno pomoću Pariške konvencije za zaštitu industrijske svojine zaključene 1883. i Bernske konvencije o zaštiti književnih i umjetničkih djela, zaključene 1886., koje imaju karakter univerzalnih konvencija.

U svim oblastima prava intelektualne svojine zaključen je čitav niz višestranih međunarodnih konvencija, koje se po obuhvatnosti mogu podijeliti na regionalne (za ograničen broj država sa određenog geografskog područija) i univerzalne ili svjetske (zaključuje ih određen broj država bez obzira na geografski položaj i najčešće su otvorene za pristupanje drugim državama).

227. Funkcije međunarodnih konvencija

Osnovne funkcije su:

- Funkcija garancije nacionalnog tretmana stranaca, obezbjeđuje da ugovoreni nacionalni tretman stranaca znači primjenu višestranog formalnog reciprociteta.

- Funkcija garancije minimalnih prava znači da je svaka država članica konvencije slobodna da obezbjedi i prava koja su iznad tog nivoa koji je garantovan konvencijom. Dakle, riječ je o funkciji kojom se teži međunarodnoj unifikaciji ili harmonizaciji materijalnog prava intelektualne svojine, pa zato minimalna prava sačinjavaju zajedničko jezgro nacionalnih propisa svih država članica konvencije.

- 228. Funkcija racionalizacije procedure međunarodne zaštite se odnosi na zaštitu industrijske svojine, pa su konvencije iz ove oblasti daleko odmakle u ostvarivanju ove funkcije, npr. u pojedinim oblastima, kao što su patenti, žigovi i pravo zaštite dizajna, predviđena je mogućnost podnošenja međunarodne prijave za zaštitu i ustanovljeni su organi za prijem i ispitivanje međunarodne prijave. Tako je u oblasti patenta, na regionalnom nivou, uspostavljen nadnacionalni sistem za prijavljivanje i priznanje patenta, npr. evropski patent ili evrazijski patent.

U EU uvedena su nadnacionalna ili zajednička ili komunitarna prava za: žig, pravo zaštite oznake geografskog porijekla (za poljoprivredne i prehrambene proizvode), pravo zaštite dizajna i pravo zaštite biljne sorte.

Pravno- tehnička funkcija se odnosi na tehnike postupka kao što je: međunarodni registar zaštićenih prava, međunarodna klasifikacija predmeta zaštite, pitanje međunarodnog priznanja određenih radnji u vezi sa postupkom zaštite i sl.

Neke od konvencija imaju samo jednu od navedenih funkcija, a neke obuhvataju od dvije do tri funkcije u određenoj mjeri.

229. VAŽNIJE KONVENCIJEBERNSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU KNJIŽEVNIH I UMJETNIČKIH DJELA (BK)

Kao što rekosmo, zaključena je 1886. godine u Bernu i njome je obrazovana unija država članica konvencije – Bernska unija (BU). BiH je članica ove Konvencije od 1992.

Po ovoj Konvenciji formulirane su garancije nacionalnog tretmana stranaca i garancije minimalnih prava. Njome su uvedena dva važna pojma: 1. Autor koji u pogledu određenog djela uživa zaštitu po BK, što ukazuje da se na BK može pozvati samo određeni krug autora i pod određenim uslovima i 2. Zemlja porijekla djela, zbog čega ovaj pojam utiče na određivanje stepena i obima zaštite koju strani autor uživa prema BK.

Zaštićena lica prema BK su autor i njegov pravni sljednik, bez obzira na osnov pravnog sljedstva, npr. nasljeđivanje, ugovor i ex lege. Izuzetak od ovog pravila se odnosi na zaštićeno lice u vezi sa filmskim djelom, jer ovdje tu zaštitu može imati i lice koje nije autor djela, ni njegov pravni sljednik.

230. Da bi jedno lice uživalo zaštitu, mora biti ispunjen bar jedan od kriterija koje propisuje BK-a, kao tačka vezivanja, a to su: državljanstvo autora, prebivalište, mjesto prvog izdavanja djela, sjedište ili prebivalište producenta filmskog djela, mjesto nalaženja nepokretnosti u kojoj je materijalizovano arhitektonsko djelo ili djelo grafičke ili plastične umjetnosti.

Zemlja porijekla djela je država članica BU, sa kojom je djelo povezano na naprijed navedeni način, a prilikom primjene ovih kriterija, primjenit će se onaj koji je prvi ispunjen.

Osnovni pravni značaj zemlje porijekla djela je u tome što zaštićena lica uživaju nacionalni tretman i minimalna prava u svim državama BU, izuzev u zemlji porijekla, jer se u zemlji porijekla djela zaštita određuje nacionalnim zakonodavstvom. Odstupanje od ovog pravila imamo ako, npr. autor nije državljanin zemlje porijekla djela za koje je zaštićen po Konvenciji, tada će u toj zemlji imati ista prava kao i domaći autor.

Dakle, samo su državljani zemlje porijekla u pogledu autorskopravne zaštite prepušteni isključivo domaćim propisima, pa se jedino oni ne mogu pozivati na odredbe BK, iako spadaju u kategoriju zaštićenih lica. Isto tako, propisi zemlje porijekla djela mogu presudno uticati na dužinu roka trajanja autorskopravne zaštite za to djelo i u drugim državama BU.

231. Nacionalni tretman stranaca i minimalna prava zaštićenih lica po BK

BK, kao što smo rekli, predviđa da zaštićeno lice uživa nacionalni tretman u svakoj državi članici BU, izuzev u državi svog državljanstva.

Opća garancija nacionalnog tretmana, a posredno i minimalna prava su okrnjena u slučajevima u kojima je državama članicama BU data mogućnost da nacionalni tretman vanredno uslove postojanjem efektivnog reciprociteta sa drugim državama, npr. u slučaju zaštite djela primjenjene umjetnosti ili u slučaju odnosa između države članice BU i države koja nije članica, pa tada BK daje mogućnost solidarnog postupanja država članica BU u odnosu na države koje nisu članice BU, ili u pogledu trajanja autoskopravne zaštite ili u slučaju prava slijeđenja i sl.

Minimalna prava sadrži BK i ona predstavljaju minimalni standard autorskopravne zaštite koju svaka država BU mora pružiti zaštićenim licima. S obzirom da minimalna prava nisu jasno sistematizirana niti oblikovana jedinstvenom normativnom tehnikom, to otežava preglednost Konvencije, što je rez. 7 revizija.

232. Minimalno pravo načelnog značaja je pravo autora na zaštitu bez ispunjenja formalnosti upravne prirode, tzv. neformalnost zaštite, što je bio glavni razlog za odsustvovanje SAD iz BU sve do 1989. godine, pa je neformalnost zaštite dopunjena pravilom nezavisnosti zaštite-što znači da postojanje autorskopravne zaštite u bilo kojoj državi članici BU je nezavisno od postojanja takve zaštite u zemlji porijekla djela.

Minimalno pravo koje je od izuzetnog značaja za međunarodno autorsko pravo, tiče se minimalnog općeg roka trajanja autorskopravne zaštite. Taj rok iznosi život autora, plus 50 godina poslije njegove smrti. Pored općeg roka, BK predviđa i posebne, kraće rokove trajanja zaštite za pojedine vrste autorskih djela. Pored minimalnog standarda zaštite, BK predviđa i određena ograničenja autorskog prava, pa je autorsko djelo pod strogo propisanim uslovima moguće koristiti bez obaveze prethodnog traženja dozvole zaštićenog lica, ali uz obavezu plaćanja autorske naknade.

233. Univerzalna-Svjetska konvencija o autorskom pravu (UK)

Ona je rezultat napora da se dođe do univerzalnog međunarodnog sporazuma o autorskom pravu koji je uslijedio tek 1952., kada je u Parizu u okviru UNESCO-a, donesena Univerzalna konvencija o autorskom pravu (UK). Cilj je bio da se na platformi relativno niskog nivoa obavezne autorskopravne zaštite, obezbjedi članstvo “svih zemalja svijeta”, a među njima je i BiH od 1993. godine.

Poput BK i UK pruža garancije nacionalnog tretmana stranaca i minimalna prava, zatim, UK određuje krug lica koja su njome zaštićena i države članice Konvencije u kojima ta lica podliježu isključivo domaćem zakonodavstvu.

Zaštićena lica su autor i drugi nosioci autorskog prava, pod uslovom da su jednom od tačaka vezivanja priključeni na režim UK, a to su: državljanstvo autora i mjesto prvog izdavanja djela, a fakultativno je ta tačka vezivanja-domicil.

234.

Zemlja porijekla djela po UK implicitno postoji, jer je tu riječ o državi članici UK koja se smatra matičnom za konkretno autorsko djelo i u kojoj zaštićeno lice podliježe isključivo režimu domaćeg zakonodavstva, a ne odredbama UK.

Nacionalni tretman se odnosi na zaštićena lica koja uživaju u državama članicama UK isti tretman kao i domaći državljani, izuzev u slučajevima koda je određena država članica UK istovremeno i zemlja porijekla djela, u smislu već rečenog. Za razliku od BK UK-a predviđa samo jedan slučaj u kojem se odstupa od nacionalnog tretmana i pribjegava materijalnom/efektivnom reciprocitetu, po kome ni jedna država članica UK nije obavezna da zaštićenom licu prizna uži rok autorskopravne zaštite, od onog koji je za tu vrstu propisan u državi članici UK, a to su: čiji je autor državljanin (za neizdata djela) ili u kojoj je djelo prvi puta izdato (za izdata djela).

Kada su u pitanju minimalna prava, po UK je nađen kompromis između principa neformalnosti i formalnosti, pa je svakoj državi članici UK ostavljena sloboda da nastanak autorskopravne zaštite uslovljava ispunjenjem formalnosti zaštite. Danas u svijetu preovladava neformalni sistem zaštite, pa ovaj formalni sistem i u SAD ima značaja još samo za djela nastala prije 1978. godine.

235. Opći rok trajanja autorskopravne zaštite po UK ne može biti kraći od 25 godina poslije smrti autora, a posebni rok trajanja zaštite je predviđen za fotografska djela i djela primjenjene umjetnosti, ako su autorska djela, te ne može biti kraći od 10 godina.

Jedna od najmarkantnijih karakteristika UK je činjenica da u njoj nigdje nema pomena o ličnopravnim ovlaštenjima autora, jer je i to jedan od kompromisa sa američkim autorskopravnim propisima koji reguliraju subjektivno autorsko pravo (copyright) i to kao isključivo imovinsko pravo.

Odnos između UK i BK se sastoji u tome, što cilj UK nije da derogira BK, već da uspostavi dopunski osnov za međunarodnopravnu saradnju u pogledu onih autorskopravnih odnosa sa stranim elementom u kojima BK ne djeluje. Tako, u odnosima između država koje su istovremeno članice BU i UK, a povodom autorskog djela čija je zemlja porijekla neka država BU, primjenjuje se isključivo BK-a. Da bi se spriječilo istupanje država iz BU, koje su istovremeno i članice UK, predviđeno je da, ako je zemlja porijekla djela država koja je poslije 1.1.1951. napustila BU, tada nije moguće ostvariti zaštitu na osnovu UK u drugim državama članicama BU.

236. Ugovor o autorskom pravu (UAP)

Ovaj ugovor je stupio na snagu u BiH 25.11.2009. godine, a rezultat je rada Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu (WIPO). Da bi smo razumjeli zašto WIPO nije pristupio reviziji BK, već se opredijelio za donošenje nove, treba znati da je malo prije donesen Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine-tzv. TRIPS, kojim je ova materija regulirana u okvirima GATT-a-današnje Svjetske trgovinske organizacije (STO). Ugovor o autorskom pravu (UAP) sadrži određena pojašnjenja BK, zatim izvjesne modifikacije određenih odredbi BK, kao i nekoliko novih minimalnih prava i obaveza za sankcioniranje zloupotreba savremenih tehničkih sredstava u cilju neovlaštenog korištenja autorskih djela.

Suštinski iskorak Ugovora o autorskom pravu (UAP) u odnosu na Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS) je u tome da je autorsko pravo konačno odgovorilo na izazov iskorištavanja autorskih djela putem tzv. interaktivne komunikacije, npr, internet.

237. Industrijska svojinaPARIŠKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU INDUSTRIJSKE SVOJINE (PK)

U Parizu je 1883. godine 11 država potpisalo akt “Konvencija za zaštitu industrijske svojine”, kojim je obrazovana Unija za zaštitu industijske svojine (PU).

PK ima univerzalni karakter, ne samo zbog otvorenosti za pristup, već i zato što je ratificirana od strane većine država u svijetu, a BiH je članica PU od 1992. godine.

Zaštićena lica su : fizička lica koja su državljani jedne od država PU; pravna lica koja imaju nacionalnost jedne od država PU; i fizička lica koja nisu državljani ni jedne od država PU, ali u njoj imaju prebivalište ili ozbiljno i stvarno privredno ili trgovačko preduzeće.

Zemlja porijekla je ona država preko koje određeno lice ulazi u krug zaštićenih lica, a osnovni značaj se sastoji u tome što lice koje je zaštićeno na osnovu PK, nema pravo da se u njoj poziva na konvencijsku zaštitu, jer je za njega mjerodavno isključivo nacionalno pravo.

238. Kada je u pitanju nacionalni tretman, svaka država PU obavezna je da u svoje nacionalno zakonodavstvo ugradi bar ona prava koja su propisana u PK, kao što su npr. pravo međunarodnog prvenstva (za patente je 12 mjeseci, a za žigove i dizajn je 6 mjeseci); nezavisnost patenata i žigova priznatih u različitim državama, naznačenje imena pronalazača, pravo na patent u slučaju zabrane prometa robom na koju se patent odnosi, sankcije u slučaju zloupotrebe patenta i nekorištenja patentiranog pronalaska, zaštita za uvezene proizvode patentiranog postupka, telle-quelle registracija žiga-znači da žig koji je registrovan u zemlji porijekla, može biti registrovan takav kakav jeste (fran. telle quelle), ali i u svakoj državi članici PU, pod uslovima da: ne vrijeđa prava trećih lica, da je distinktivan, da nije protivan moralu ili javnom poretku i da ne dovodi do radnje nelojalne konkurencije. U minimalna prava spada i zaštita notornih oznaka, rok za obavezno korištenje žigom zaštićene oznake i sl.

PK ne uređuje čitav niz važnih pitanja prava industrijske svojine, kao što su: uslovi zaštite, postupak zaštite, dužina trajanja prava, sadržina prava i sl., pa države članice PU imaju slobodu da po svom nahođenju uređuju ta pitanja. Na osnovu ovoga, PK je postala baza za zaključivanje višestranih univerzalnih i regionalnih konvencija između država članica PU.

239. Međunarodne konvencije i ugovori kojih je BiH članica

Odluka o ratifikaciji protokola koji se odnosi na Madridski sporazum-aranžman o međunarodnoj registraciji žigova, čiji je BiH član od 1992., a suština se svodi na uvođenje međunarodne prijave žiga, kojom jedno lice može zatražiti registraciju svoga žiga u više država članica MA, pod uslovom da je lice već izvršilo registraciju žiga u zemlji porijekla, pa jedna međunarodna registracija proizvodi onoliko nacionalnih žigova, koliko ima naznačenih država i važi 20 godina, sa mogućnošću neograničenog broja produženja, uz obavezu plaćanje propisane takse;

240.

Odluka o ratifikaciji Ugovora o autorskom pravu svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo, koja je već obrađena;

Odluka o ratifikaciji Konvencije o zaštiti proizvođaća fonograma od nedozvoljenog umnožavanja njihovih fonograma;

Odluka o ratifikaciji Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo;

Odluka o ratifikaciji Strazburškog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji patenata, prema kojem se klasifikacija cjelokupne tehnike dijeli u preko 70.000 klasifikacionih jedinica;

Odluka o ratifikaciji muđunarodne Konvencije o zaštiti umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i radio-difuznih organizacija;

Odluka o ratifikaciji Budimpeštanskog sporazuma o međunarodnom priznanju depozita mikroorganizama radi postupka patentiranja;

241.

Odluka o ratifikaciji Ugovora o intelektualnoj svojini za integrirana kola iz 1989. godine zaključen u Washington-u;

Odluka o ratifikaciji ženevskog akta iz 1999. god. Haškog sporazuma o međunarodnoj registraciji industrijskog dizajna i dvije obrađene univerzalne konvencije, i to:

Pariška konvencija o zaštiti industrijskog vlasništva i

Bernska konvencija o zaštiti književnih i umjetničkih djela

Posebno naglašavam, u BiH je u primjeni Ugovor o saradnji na područiju patenata, koji je Vlada RBiH ratifikovala Uredbom o ratifikaciji o saradnji na područiju patenata donesenog u Washingtonu 1970., dopunjenog amandmanima iz 1979. i 1984. godine.

242. Evropski patent i proširenje dejstva evropskog patenta

Evropski patent ustanovljava nadnacionalni sistem pravnih normi kojima se uređuje postupak priznavanja patenta (evropskih patenata) koji neposredno proizvode dejstvo u državama članicama EU, a postupak priznanja evropskih patenata vodi Evropska patentna organizacija (EPO), kao nadnacionalna organizacija.

Iako EPO nije institucija EU, članstvo određene države u EPO-u je uslov za tzv. evroposku integraciju te države.

Za države u tanziciji, prije punopravnog članstva u EPO predviđen je prelazni status “države na koju se proširuje dejstvo evropskog patenta”, a ovaj status ima i BiH.

243. Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS)

Svrha donošenja ovih novih zakona o zaštiti prava intelektualne svojine je normativno-pravno uređenje oblasti zaštite prava intelektualne svojine, usklađene sa pravnim propisima u Evropskoj uniji koji uređuju isto područje, i to shodno obavezi iz člana 73. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske zajednice i njenih članica i Bosne i Hercegovine, kao i sa pravilima TRIPS-a.

TRIPS je zaključen 1994. godine kojim je okončana reforma svjetskog sistema slobodne trgovine, koja je bila zasnovana na Sporazumu o trgovini i carinama (GATT) i formiranjem nove STO.

244.

TRIPS je danas najvažnija međunarodna konvencija u oblasti intelektualne svojine iz tri razloga:

1. Regulira cjelokupnu materiju intelektualne svojine postavljajući visoke standarde zaštite;

2. Nijedna država ne može biti članica STO, a da ne bude članica TRIPS-a, pa se pitanje postavljanja pristupa TRIPS-u zato i ne postavlja;

3. Sankcije za nepoštivanje obaveza su ekonomske sankcije STO, što daje dovoljno garancija da se poštuju pravila TRIPS-a.

Sa stanovišta BiH, s obzirom da TRIPS ne ostavlja ni jedno subjektivno pravo intelektualne svojine bez definicije, pa se time sopstvenim zakonima to pravo ne može “razblažiti”, BiH mora stremiti da svoje propise iz oblasti intelektualnog vlasništva u potpunosti usaglasi sa TRIPS-om, zbog čega ovaj međunarodni akt ima veliki značaj kao orjentir za daljnju izgradnju ovih propisa. To bi omogućilo da reguliranje ove materije ne bude prepreka pristupanju BiH i članstvu u STO-i.

245. Regulativa Evrpopske unije

Članice EU konstituiraju nadnacionalnu zajednicu.

Cilj je da sve države članice EU sačinjavaju teritoriju jedinstvene države, a što je smisao atributa “nadnacionalan” u kontekstu zaštite intelektualne svojine.

Kako se vidi po novousvojenim propisima, iako BiH nije članica EU, regulativa EU stalno vrši značajan uticaj na naše pravo intelektualnog vlasništva.

Jedan od oblika regulative su već nevedene direktive-smjernice i uputstva, kojima se u određenim pitanjima harmoniziraju nacionalni propisi država članica EU, dok su viši oblik regulative pravila -uredbe EU koje imaju karakter nadnacionalnog zakona i neposredno se primjenjuje u svim državama članicama EU.

Nadnacionalna ili komunitarna regulativa postoji, za sada, samo u oblasti prava zaštite oznake geografskog porijekla, prava žiga, prava zaštite dizajna i prava zaštite biljne sorte, zbog čega se ova prava nazivaju komunitarnim pravima, npr. komunitarni žig.

246. Međunarodno pravo intelektualnog vlasništva sa aspekta propisa BiH

Da li stranac ima pravo na zaštitu intelektualne svojine, kada je u pitanju BiH, mjerodavan odgovor pružaju naši pravni propisi, npr. Ustav BiH, zakonski i podzakonski akti, kao i ratificirane i potpisane međunarodne konvencije.

Stranac uživa zaštitu u BiH, bar u dva slučaja: 1. Ako spada u krug zaštićenih lica, odnosno lica na koje se odnosi ratificirana međunarodna konvencija i 2. Ako u pogledu prava o kojem je riječ, postoji uzajamnost ili reciprocitet sa državom čiji je on državljanin.

Izuzetno, svaka država, pa i BiH, može svojim propisima odrediti da će priznati određene oblike zaštite strancu, nezavisno od međunarodnih konvencija i reciprociteta.

POŠTOVANE KOLEGICE I KOLEGE,

POŠTOVANE KOLEGICE I KOLEGE,

NA KRAJU,

SRETNO I USPJEŠNO NA ISPITU!

NA KRAJU,

SRETNO I USPJEŠNO NA ISPITU!