Ilmul kelam – definicija

Početkom 2. stoljeća H. javlja se znanost koja se zove ilmul kelam. Ustvari se potreba za takvu znanost čiji je zadatak odbrana islamskog vjerovanja od novotarija i od utjecaja drugih učenja jer su muslimani dolazili u dodir sa drugim vjerama i učenjima. Ta znanost je nazvana ilmul kelam – dijalektička zanost gdje se suprostavljanjem argumenata nastoji odbraniti islamsko vjerovanje. Pojava ove znanosti među muslimanima je osporavana od strane tradicionalne uleme zato što je to jedna nova znanost koja nije bila u vrijeme Muhammeda a.s., a po njima sve što je novo je novotarija. Do tada je bilo vjerovanje onako kako ga je Kur'an prestavio i predočio. Ljudi su slijedili Kur'an i nisu se zamarali nekim pitanjima koja su se kasnije javila. Oni su vjeovali onako kako je Kur'an govorio. Sada je na postavljena nova pitanja trebalo odgovoriti a do tada su se ljudi zadovoljavali vjerom kako je to prenio a,s,. Ako bi čovjek raspravljao morao bi svaki put mijenjati nešto. Pozivali su se na izjave a.s.:'' ma dalle kavmun ba'de huden kanu alejhi illa utul džedel'' , ,, Ni jedan narod nije zalutao nakon upute, prije nego što je počeo raspravljati''. '' iza zukirel kaderu fe emsiku'', '' Kada se spomene kader, uzdržite se''.

Drugi narodi su propadali zbog rasprava i to je bio stav tradicionalne uleme (Malik, Hanbel ,Šafija). Bilo je i onih koji su prihvatili tu znanost kao Ebu Hanifa i jedno od njegovih djela nosi naziv ''Fikhul Ekber'' gdje tretira akaidska pitanja. Fikh je razumijevanje vjere, uvijek mora biti neko ko će duboko razumjevati vjeru. '' Ve ma kanel mu'minune li jenfiru kaaffeten felev la nefere min kuli firkatin minhum taifetun li jetefekkahu fid dini ve lijunziru kavmehum iza redže'u ilejhim le'allehum jahzerun'', ''Svi vjernici ne treba da idu u boj, neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha bojali''. Oni su navodili i sljedeći ajet: '' kul hatu burhanekum'', '' Reci: dajte svoje dokaze''. Kur'an poziva da se razmišlja, da se posmatra svijet, zemlja. Taj poziv opravdava nauku ako što je ilmul kelam, postavljeni su uslovi da bi ova nuka postojala- njeni izvori moraju biti kur'an, hadis i da joj cilj bude odbrana vjere. Onaj ko se bavi tom naukom mora biti jakog imana. Upravo je iz ove potrebe nastao ilmul kelam da se sistematizira islamsko vjerovanje i da se u raspravi odbrani. Pored naziva ilmul kelma nosi i druge nazive, ''ilmut tevhid- o božijoj jednoći'', '' ilmu usulid din- o osnovama vjere''. Kada bi prevodill ilmul kelam bi značilo nauka o Bogu. Postoji nekoliko teza zašto je ova nauka baš ovako dobila ime. Ilmul kelam – da osposobljava onoga ko se njime bavi u vođenju polemika i rasprava. Postoji mišljenje da je ilmul kelam nazvan tako – jer su prvi autori akaidskih djela davali nazive svojim djelima kao npr, kelamu bis siffati (govor o siffatima), zato što se to i nije

često koristilo ili zato što to ima ulogu kao logika u filozofiji, pa je i ona uvod u sve zanosti. Ova nauka je dobila naziv jer je centralno pitanje kojim se bavi Božiji govor. Vrlo rano se postavilo pitanje je li Božije riječ stvorena ili nije.

Šta je predmet ilmul kelama? Predmet ilmul kelama su imanski šarti i sve što se na njih odnosi. Za sve to, ilmul kelam se služi dokazima iz Kur'ana i Hadisa a i razumom. Za svaku znanost postoji definicija, za ovu znanost je to od Ibn Halduna: ''znanost o kelamu je znanost koja pribavlja sredstva da bi se vjerske istine dokazale putem racionalnih argumenata i da bi se pobilo stajalište novotara, koji se u odnosu na vjerovanje udaljuju od učenja koje su slijedili stari i ljudi tradicije''. El Farabi kaže: ''ilmul kelam'' je teorijska sposobnost kojom čovjek zadobija pobjedu određenih stavova i djela koa odobrava zakon, kao i osporavanje svega onoga što tom zakonu protivurječi. El Gazali kaže: cilj ilmul kelama je očuvanje vjerovanja sljedbenika sunneta i njegova zaštita od novotarija. Iz ovih definicija vidi se zadatak ilmul kelama a sve u cilju da se sačuva vjera starih. Osoba koja se time bavi je mutekellim. Pošto je predmet ilmul kelama vjerovanje u Allaha i predmet filozofije je približno isti, s tim što se filozofi koriste samo razumom. Razlika između filozofa, sufije i mutekellima je: polazište filozofa je razum, mutekellima je Kur'an i Hadis a sufije je srce (spoznaja). Filozof umuje da bi vjerovao, dok mutekellim vjeruje i želi da tu svoju vjeru racionalno objasni. Sufija želi da odmah iskusi božansku ljubav.

Akaid u vrijeme poslanika, ashaba i prvih halifa

U najranije doba islama nije postojala znanost koja bi se bavila pitanjima kojima se danas bavi akaid. Postojala je akida (vjerovanje). Zašto? Objavljivanjem Kur'ana doneseno je potpuno vjerovanje i dati odgovori na najbitnije pitanja koja čovjeka mogu interesovati u tom pogledu. Recimo – dao je odgovor, ko je svoritelj svega? To je Allah. Takav odgovor zadovoljio je muslimane kao i odgovori na pitanja o budućem svijetu (ahiretu), vjerovanju u meleke, kakav je odnos rabba i abda. Tako ljudi nisu osjetili potrebu raspravljanja. Tu je bio i Muhammed a.s., koji je odgovarao na sva eventulna pitanja. Pitanja koja su postavljana uglavnom su se odnosila na praktične stvari, ibadet i sl. Objavljivanje Kur'ana je bila u toku pa je na neka postavljena pitanja odgovor dolazio i u Kur'anu. Kur'an je podsticao ljude na jedinstvo ummeta a svako raspravljanje vodi u razjedinjenje: ''svi se čvrsto držite Allahova užeta i nikako se ne razjedinjujte i sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bil ijedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali milošću Njegovom prijatelji''. Muslimani su svojom niskvarenom prirodom znali da je sve to što dolazi sušta istina, razumjeli su jezik Kur'ana jer

1

im je bio blizak i nisu se upuštali u rasprave sa poslanikom. Imali su povjerenja u Objavu. Važilo je pravilo: semi'na ve eta'na-čuli smo i pokoravamo se''. Odlika mu'mina je da vjeruje u gajb stvari. To je odgovaralao fitretu muslimana. Takvo stanje je potrajalo i u vrijeme prvih halifa. I halife su vodile računa da se ne jave kavki razdori među umetom i jedinstvu akide. Tako da nisu bile potrebne rasprave, ili se raspravljalo samo u nužnim situacijama (sa kršćanima) i to na lijep način. Svaki rascjep je na idejnoj osnovi. Skora blizina a.s. otklanjala je svaku sumnju i potrebu da se raspravlja. Tome je pomagal oto što su muslimani bili jeidnstveni i nije bilo spoljnih uticaja da bi raspravljali. Tek u vrijeme h. Alije javljaju se neke ideje i pitanju u kojima se počinje raspravljati. To se malo naziralo i u vrijeme h. Osmana. H. Aliju proglašavaju božanstvom (da je on inkarnacija boga u čovjeka, otjelovljenje boga). Abdullah ibn Sebeb je židov koji je primio islam, šija, koji je prvi reako da je h. Alija božanstvo. Dalje je oko pitanja imameta šija, zatim oko pitanja kada i kadra (određenja)? Počeli su neki da se raspituju o sudbini: to su pitanja koja su sama po sebi teška (filozofska). Halife su bili rigorozni na pojavu tih ljudi i pitanja, zna se slučaj Abdullaha ibn Sabiha koji je došao u Medinu za vrijeme h. Omera i raspitivao se o ovome, pa je Omer naredio da se bičuje i zabranio je da se muslimani sa njim druže. U vrijeme ashaba je očuvano jedinstvo akide. Tek kasnije u drugom stoljeću dolale do ovih raznih pitanja. Istoričari kao razloge nepostojanja neke nauke u to prvo vrijeme navode razloge: 1. Jer je Kur'an zabranjivao u nepotrebne rasprave (rasprave radi rasprava), 2. Nizak intelektualni i filozofski nivo kod arapa u to vrijeme. Arapi su se uglavnom bavili govorništvom i pjesništvom dok je filozofija bila zapostvaljena. 3. Zatvorenost muslimanske zajednice. 4. Privrženost istini koju su imali (Kur'an a kasnije Hadis). 5. Stalni ratovi u početku (sa Perzijom, Bizantijom) i osnivanje države muslimanske da se sve bitno prvo riješi. 6. Prisustvo poslanika a poslije njega sjećanje na njega i nisu sebi dozvoljavali da izdaju Poslanika a.s. njihova akida je bila veoma čvrsta.

Početak racionalne metode akaida

Krajem 1.i početkom 2. Stoljeća su se javila neka pitanja o kojima su zauzimani različiti stavovi (kada i kader). Problemi se javljaju onda kada dođe do određenog intelektualnog nivoa, pa je tako i ovdje slučaj pojavljuje se problem kada su se muslimani stabilizirali. Veliki podsticaj za to ja Kur'an jer Kur'an govori na prvi pogled o tome da ječovjek slobodan i da on bira: '' ve men šae fel ju'min ve men šae fel jekfur – ko hoće neka vjeruje a ko neće nek ne vjeruje''. Mnogo je ajeta koji govore u ovom smislu slobode čovjeka. Ovi ajeti s jedne strane afirmišu ljudsku slobodu. Posotje i ajeti koji govore o predodređenosti. Tu su i strani uticaji i politički faktori. Problemi su se javili i

kod pitanja imameta i hilafeta. Emevije su podsticali tezu da je sve predodređeno, da je čovjeku sve determinisano i tako su pravdali svoju vlast. Upravo i prvo pitanje koje se postavilo je pitanje slobodne volje i predodređenosti (determinizam). Da li je čovjek ''medžburun'' (prisiljen) ili čovjek ima slobodnu volju (hurijjetul iradetu). Prvi koji su predstavljali determinizam (predodređenost-džebr) je Dža'd bin Dirhem, on je zagovornik determinizma a njegova mišljenja su sljedeća:

1. Smatrao je kako je Kur'an stvoren (pitanje stvorenosti Kur'ana). Govorio je kao sifati nisu zasebni i da su sifati isto što i božija bit. Dakle negirao je postojanje sifata. Drugi koji je zastupao ovu ideju je Džehm ibn Safvan, pa se pristalice ova ideje zovu ''džehmije'', a stavovi Džehma su slični stavovima Dža'ba jer je i on govorio kako da Bog nema sifata koji su vječni tj, da Allah zna za stvari u momentu stvaranja, dakle ne zna to unaprijed. Bog zna nešto u momentu stvaranja. Ako bi bilo više vječnih principa (teaddul kudemai) onda bi to dovelo do višeboštva. Ova teza o negiranju sifata je nastala od toga da su kršćani zagovarali sveto trojstvo. Ako je božije znanje nastalo prema tim principima, prema tome i božiji govor je stvoren (Kur'an je stvoren).

2. Iman je spoznaja Boga a kufr je džehl (neznanje). Ako jednom spozna Boga on ne može biti nevjernik pa vjernik). Iman se ne može dijeliti (dakle, iman je samo vjerovati da postoji Bog). Nema razlike između vjernika, ne može biti neko manjeg a neko većeg imana. Svi znaju da postoji Bog, Allah će jedino ostati vječan, prema tome sve će propasti i džennet i džehennem. Nema vječnog dženneta i džehennema jer je samo Allah vječan. Božiji govor je otuda nastao i nije vječan.

3. Negirao je viđenje Boga na budućem svijetu. Dužnosti proizilaze iz razuma, čovjek razumom spozna svoje obaveze, razum je kriterij dobra i zla. Razum čovjeka je kriterij šta treba činiti a šta ne, razum je samostalan. Sve ove stavove su kasnije prihvatile mu'tezile i razvile ih. Razum postaje kriterij.

Džehm je zagovarao determinizam, da je Allah stvoritelj svega, svih stvari, a čovjek nema slobode. Ovaj pokret je odgovarao emevijama (nova dinastija vlasti)jer su time pravdali su dolazak na vlast. To što su oni došli na vlast tako je Bog odredio.Nasuprot determinizma imamo zagovornike ljudske slobode a to su ''Kaderije''. Predstavnik ovog pravca je Ma'bed el Džiheni i Džilan Ed Dimiškij. Njihovi stavovi su sljedeći:

2

1. Smatrali su takođe da je iman spoznaja i da djela ne ulaze u iman. Iman se ne može smanjivati niti uvećavati. Govorili su kako su sfiati identični sa ''Zatom'' (Božijim bićem). Smatrali su kako je Kur'an stvoren.

2. Po pitanju hilafeta smatrali su da halifa može biti neko i izvan plemena Kurejš i da se imam postavlja konsenzusom (idžmaom).

Razlika je u tome što su kaderije smatrale da je čovjek slobodan i da je on tvorac svojih djela. Sloboda je preduvjet čovjekove odgovornosti. To su dvije struje koje su se javile a i jedni i drugi su se pozivali i pravdali tekstom Kur'ana. Naravno, takvo tumačenje je površno tumačenje Kur'ana i vađenje ajeta iz njihova konteksta. Čovjek ima slobodu u okviru božije volje i ne može pravdati svoja djela time što mu je predodređeno. Božije znanje ne predodređuje naše ponašanje. Naša je volja djelomično slobodna u okviru Allahove apsolutne volje. Ova dva pravca su ekstremna pravca u akaidu.

Faktori koji su utjecali na pojavu škola (mezheba) u akaidu

Na pojavu ilmul kelama utjecali su brojni vanjski i unutarnji faktori. Isto tako su i na škole (pravce) u akaidu utjecali brojni faktori (vanjski i unutarnji). Postoji mišljenje da je ilmul kelam a time i škole nastao unutrašnjim faktorima. Ovo mišljenje zastupa orijentalist ''Kara-De-Vo'', a ovo mišljenje zastupa i IbnHaldun. Po njima ilmul kelam nastaje prije susreta sa grčkom filozofijom. Jedan od tih unutrašnjih faktora su muhkem (jasni) i mutešabih (manje jasni) ajeti. Oko mutešabih ajeta su nastala mnoga tumačenja, jedni su pokušali tumačiti racionalno pa je došlo do različitih stavova u akaidu. Isto mišljenje zastupa i Omer Faruk. Među unutrašnje faktore spadaju ''intelektualna radoznalost'' a kao primjer navodi kako su muslimani postvljali a.s. pitanja o onome što im nije bilo jasno (npr. o duši). Sam Kur'an podstiče na razmišljanje. Kao poseban faktor se navodi fantično pridržavanje principa i stavova. Svako se držao svog stava, pa kada su se počeli sporiti o počiniocima grijeha svako se držao svog stava, pa kao posljedica toga nastaju škole u akaidu. Pojavu mezheba je uzrokovala politička misao (pitanje hilafeta), neka pitanja su bila i vjerska i politička. Samtra se da je jedan od uzroka nastanka škola želja arapa da privole nearape. Dakle, među najvažnije unutrašnje faktore je priroda Kur'ana jer podstiče na razmišljanje, postoje ajeti koji su na prvi pogled kontradiktorni (pitanje Džibra - determinizma i iradeta - slobodne volje).Na drugoj strani postoje oni koji zagovaraju vanjske faktore u nastanku škola. Jedan od njih je Ali Sami-Neša koji navodi vanjske faktore: 1. Židovstvo koje

je došlo u doticaj sa muslimanima. Od njih je potekla ideja o stvorenosti Kur'ana i neki antropomorfistički stavovi. 2. Kršćanstvo koje su zastupali podanici na dvorovima halifa pa su muslimani počeli s njim raspravljati. 3. Mnoštvo vječnih principa i grčka filozofija, muslimani su počeli prevoditi i čitati grčku filozofiju. 4. Utjecaj istočne gnoze (spoznajno učenje) neka mišljenja o tesavufu .Najispravnije je to da su faktori koji su uslovili pojavu ilmul kelama i škola vanjski i unutrašnji. Tu su priroda Kur'ana koji podstiče na razmišljanje i govori o postojanju Allaha (sura Ihlas), navodi dokaze iz stvorenog svijeta (kozmološke) i postojanju Allaha (Stvoritelja), o stvaranju svijeta. Nejasno je međutim šta znači stvaranje svijeta? Da li je stvaranje bilo iz ničega ili nečega. Mutekelimi kažu da je svijet stvoren iz ničeg a filozofi govore da je svijet stvoren iz nečeg i kažu da je svijet vječan. Kur'an govori o stvaranju Nebesa i Zemlje. Nejano je pitanje viđenja Allaha na budućem svijetu, pitanje božijeg govora (da li je stvoren ili je vječan). Takođe javilo se pitanje tjelesnog proživljenja. Sva ova pitanja su unutrašnji faktori zajedno sa pitanjim nubuvveta i vahja. Svi su ovi faktori uslovili nastanak škola u islamu (šije, murdžije, haridžije) jer se svaka pozivala na Kur'an.

Šije

Prva frakcija u islamu su šije a njihovom pojavom se dogodio prvi rascjep. Šije su sljedbenici h. Alije ibn Ebi Taliba, zeta poslanikovog. Šije su grupa muslimana koja se odvojila od ostalih i počela slijediti h. Aliju govoreći da on treba biti prvi halifa i imam. Svi rascjepi u islamu su bili u vezi imameta, ko će biti vođa ummetu, ko će biti prvi, čija je vlast itd?. Što se tiče vjerovanja tu su ostali jedinstveni (klanjanje, vjerovanje u Boga i td). Šiizam je nastao poslije preseljenja Muhammeda a.s.. na ahiret kada je tebalo izabrati nekoga da ga zamijeni. Predmet rasprave među muslimani je nastao jer poslanik nije odredio nasljednika. Izabran je Ebu Bekr tako što ga je predložio i prvi mu dao prisegu h. Omer. Pošto je izabran Ebu Bekr, h. Alija je ostao po strani ali se i on kasnije složio. Prilikom izbora halife h. Alija je imao svoje pristalice koji su bili uz njega još za vrijeme poslanika. Poslije preseljenja a.s. na scenu su stupile tri grupacije sa svoja tri prijedloga i tri kandidata za halifu. 1. Prva grupa su bili ensarije a njihov kandidat Sa'd ibn Ubade. 2. Muhadžiri su predlagali Ebu Bekra i 3. Aliju su predložili njegove pristalice Mikdad ibn Esved, Ebu Zerr el Gaffari, Selman el Farisi i dr.Ebu Bekr je jedan od prvih muslimana, ugledan, prijatelj i punac poslanika a.s. dobio je naziv EsSidik jer je imao veliko povjerenje u Muhammeda a.s. sav svoj imetak dao je u vakuf, sa poslanikom je bio u pećini a njega je u smrtnoj

3

postelji poslanik imenovao imamom. Ovo su isticali kao prednosti Ebu Bekra za halifu. Šije su ostali dosljedni ističući prednosti h. Alije za halifu: bio je prvi musliman (muškarac), odrastao u kući poslanikovoj koji ga je odgojio, njegov je amidžić, njegov zet (oženjen h. Fatimom koja zauzima visoko mjesto u šijskoj tradiciji), rođen je u Kabi, isticao se znanjem i hrabrošću, on je zamijenio poslanika u postelji za vrijeme hidžre, za njega je a.s. rekao: '' ti si za mene ono što je bio Harun za Musaa samo što poslije mene nema nebijja'' (hadis). Šije su se pozivali i na hadis: ''ja sam grad znanja a Alija je kapija tog grada znanja''. Pitanje imameta (hilafeta) je pitanje od političkog značaja jer imam preuzima od poslanika političku ulogu a od njega nije mogao preuzeti vjersku. Od ovog političkog pitanja kod šija postaje vjersko jer po njima imamet nije pitanje politike nego vjere i vjerovanja. Vjerovanje u imama postaje jedan od šartova, stubova vjere (ko ne vjeruje u imamet on nije vjernik ali jeste musliman). Šija je sinonim za mu'min. Šije kasnije razvijaju učenje, teoriju o imametu po kojoj poslije ciklusa risaleta i nubuveta dolazi ciklus imameta, tako da nema više resula i nebijja nego imaju imami i oni preuzimaju sve obaveze koje su imali nebijji izuzev objave. Ali to ne zanči da nemaju neku drugu vrstu vahja, imami su bezgriješni isto kao i poslanici. Zašto? Treba neko bezgriješan ko će voditi narod jer Bog neće ostaviti zemlju bez vođe (imam je garant na zemlji) ''hudžetullahi fil erdi''. Vjerovanje u imamet je postalo vjersko pitanje, pa je to predmet prve frakcije u islamu, koja je politička i vjerska. To je prvi mezheb, prva škola u kojoj se jasno nazire podjela među muslimanima. Šije vjeruju da ljudi ne mogu birati imama, porekli su pravo i većine, po njima imama isto kao i poslanika bira Allah. '' ve rabbuke jahluku ma ješau ve jahtar, ma kane lehumul hijeretu subhanellahi ve teala amma jušrikune'', ''Gospodar Tvoj stvara šta hoće, On odabira, oni nemaju pravo da biraju, hvaljen neka je Allah visoko iznad onih koji se s Njime izjednačavaju''.Imam kasnije određuje svoga nsljednika, h. Alija i ostali imami su određeni od Allaha i postoji oporuka, tekst i u Kur'anu i u Hadisu. To su ajeti gdje se spominje '' zil kurba'' (bližnji) i ''ehlul bejt'' (ukućani). Šije tvrde da postoji i ajet gdje se kaže da je Alija prvi imam: ''innema velijjukumullahu ve resuluhu vellezine amenullezine jukimunes salate ve ju'tunez zekate ve hum rakiune'' , Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno politvu obavljaju i zekat daju''. Šije tvrde da ovdje misli na Aliju jer je on jedini dao zekat na namazu (rakiun). Skinuo je srebrni prsten i dao ga siromahu a bio je u namazu. Nije poznato da je iko dao prsten na namazu osim Alije. Nastale podjele oko vlasti prerasle su u vjerske. Da je imam trebao biti Alija poslije poslanikove a.s. smrti, šije nalaze uporište i u Kur'anu i u Hadisu. a.s. je

kazao: '' ostavljam vam dvije stvari, ako ih se budete pridržavali nećete zalutati, to su Božija knjiga i Ehlul bejt'' (hadis gadir). Kažu kako se ovdje misli da je Alija trebao biti imam. Poslanik a,s, je rekao: '' Onome kome sam ja bio zaštitnik i Alija mu je zaštitnik ''. Time je neposredno izvršen izbor za halifu. Šije tvrde da postoji jasan i tajni tekst oporuke koga su sunije sakrili. Posebno su kivni na h. Omera jer je on bio taj koji je prvi proglasio h. Ebu Bekra halifom i kad je bio poslanik polestan pa je zatražio pero i tintu da im napiše nešto poslije čega neće nikad zalutati, pa je h. Omer rekao da ne donose jer je poslanik bolestan da ne zna šta govori. Šije kažu kako je tada spriječio poslanika da napiše oporuku za h. Aliju. U Ehlul bejt spadaju Alija, Fatima, Hasan, Husejn, Hasanovi i Husejnovi potomci. Da je to tako govori se kada je grupa kršćana došla da raspravlja sa poslanikom o Isusu (Isa a.s.) pa je poslanik sakupio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i kazao : '' Ovo je moj Ehlul Bejt''. U kur'anu se kaže: femen haadždždeke fihi min ba'di ma džaeke minel 'ilmi fekul te'alev ned'u ebnaena ve ebnaekum ve nsaena ve nisaekum ve enfusena ve enfusekum summe nebtehil fenedž'al la'netellahi alel kazibine'', a oni koji se s tobom o njemu budu raspravljali pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: hodite pozvaćemo sinove naše i sinove vaše i žene naše i žene vaše , a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo proklestvo na one koji neistinu govore prizvati''. Imami su stvoreni 14 000 godina prije ostalog svijeta od nura Muhammedova. Stvoreno je 14 bezgriješnih a to su 12 imama a.s. i Fatima, čiji nur je prenešen sve do Alije sa generacije na generaciju. Nur risaleta i velajeta (imameta) se razdvaja kod Abdul Mutalliba i ide na a.s. a velajet ide na Aliju i ponovo se spaja kod h. Fatime. Ona je bila kći a.s. žena velije (h. Alije) i majka imama Hasana i Husejna. 12 šijskih imama su: 1. h. Alija, 2. Hasan, 3. Husejn, 4. Zejnul Abidin, 5. Muhamed El Bakir, 6. Džafer EsSadik, 7. Musa El Kazim, 8. Ali ErRida, 9. Muhamed el Dževad, 10. Ali El Hadi, 11. Hasan el Askeri, 12. Muhamed el Muntazir (Mehdi)Imam u šijizmu je centralna ličnost i on je bezgriješan, onaj ko ne zna imama svog vremena umire kao džahil. Vjerovanje u imame jedan je imanskih šarta. Svako vrijeme ima svog imama a najraširenijji šijski mezheb je Isna Ašerije (12 imama). Ovih 12 imama su potomci h. Alije i h. Fatime a dvanaesti imam je ElMehdi koji je nestao. On je prvo nestao kao dijete (gajbetus sugra-malo odsustvo), pa je ponovo nestao i nije se pojavio (gajbetul kubra-veliko odsustvo). On je živ i živi u srcima šija a ovo je vrijeme velikog iščekivanja i vratit će se na kraju vremenada zavlada zakon (šerijat) i pojavit će se onda kad ljudi budu spremni da vide imama i šije mole Allaha da to vrijeme dođe što prije (mole se petkom na džumi). Mehdija će neizostavno doći taman kad bi do

4

sudnjeg dana bilo samo jedan dan, Allahbi ga produžio. Dok je on odsutan niko se ne može proglasiti imamom, tako da imam Homeini i ostali Hamnei nisu imami nego predvodnici (fekihi). Dok je Mehdi odsutan niko se ne može proglasiti imamoma aovi ostali nisu imami jer je imam odsutan. Mehdija je imam ovog vremena (sahibuz zemani) nema direktni vahj od Allaha ali ima viziju vahja. On je ovdje među nama ali ga ljudi ne vide i vidjet će ga tek kada ljudi budu spremni da vide imama. Risalet šije dijele u 4 kategorije:1. Nebijj koji je poslan ali nije zadužen da poziva druge i nema nikakve vizije, 2. Nebij poslan manjoj grupi ali koji ima viziju meleka (čuje meleka u snu ali ga ne vidi na javi), 3. Nebijj mursel koji je poslan jednom narodu (npr, židovima), 4. Nubuvvet – tešrije- poslanik koji dolazi sa novim zakonom (šerijatom). Vilajet je naka vrsta nebijj a iz 2., kategorije, ne vidi meleka ali ga čuje u snu, vilajet je samo produžetak nubuveta. Sam vilajet jeu srcu risaleta. Niko ne može biti resul a da nije prvo nebijj, tako isto niko ne može biti nebijj a da nije velijj. Svaki resul je dakle nebijj i velijj a svaki nebijj je velijj. Poslaniku pripada tenzil (objava) a imamu te'vil (tumačenje objave). On vraća objavu njenom izvoru i osnovu, on je kaimul kur'an (onaj koji treba da čuva i timači kur'an). U ovom mezhebu resul je važniji dok je u ismailijskom mezhebu važniji imam od resula.

Šijske frakcije

Osnovna razlika između šija i ehli sunneta je vjerovanje u imamet, ali postoje i druge razlike. Kod šija susrećemo još neke principe kojih se oni pridržavaju a koji nisu poznati kod sunija. Posebno praktikuju ''ettelkijju'', skrivanje svoga mezheba onda kada su u opasnosti. Čovjek može kada je u opasnosti da prikrije svoj mezheb a to se još naziva i ''kitman'' (tajenje). Šije ovaj princip tekijje izvode iz Kur'anskog ajeta: ''la jettehizil mu'minunel kafirine evlijae min dunil mu'minine ve men jef'al zalike felejse minellahi fi šej'in illa en tetteku minhum tukah, ve juhazzirukumullahhu nefsehu ve ilellahil mesir''. '' neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika, onoga ko to čini- Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća ne Sebe i Allahu se sve vraća''.Kitman se spominje u ajetu sure Mu'min: '' ve kale redžulun mu'minun min ali firavne jektumu imanehu etaktulune redžulen en jekule rabbijellahu ve kad džaekum bil bejjinati min rabbikum'', '' A jedan čovjek vjernik iz porodice faraonove koji je krio vjerovanje svoje, reče: zar da ubijete čovjeka zato što govori '' Gospodar moj je Alla? Onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg''.

Šijje se pozivaju i na slučajeve nekih ashaba koji su bili mučeni. Čovjeku je dozvoljeno da praktikuje kitman a šije su to praktikovali posebno u vrijeme emevija kada su bili progonjeni. Šije vjeruju i u ''bedaun'' što znači ''pokazivati se, izaći na vidjelo''. Radi se o tome da Bog mijenja neke odredbe onda kada se ustanovi da je nešto drugo bolje. Takav princip šije su uvele kada je šesti imam Džafer EsSadik odredio za nasljenika sina Ismaila, ali pošto je on umro odredio je drugog sina Musa El Kazima. Onda su upitali otkuda greška imamu kad je on bezgriješan pa kažu kako se to pokazalo boljim rješenjem. Šije tvrde kako i sunije mijenjaju odnosno vjeruju da Allah mijenja neke propise kao na primjer derogacije (nasih i mensuh) ajeta, ili u dovama kada sunije tvrde da Allah mijenja odredbe kad primi dovu. Za šije se kaže da vjeruju upovratak (redž'atun) neki hljudi pred Sudnji dan koji će se pojaviti. Neke šije u to vjeruju dok neki od šija ne vjeruju. Šijama se pripisuje da vjeruju u brojeve (džifr). Postoje još neke razlike u kojima se ne slažu sa sunijama ali su slični sa mu'tezilama (Bog je morao slati poslanike, imame). Glavna razlika je u vjerovanju u imamet. U fikhu imaju nekih razlika u odnosu na sunije. Kod sunija muškaraca nasljeđuje dva dijela više u odnosu na žene, dok kod šija žene nasljeđuju više od muškaraca. Kod šija je poznata institucija ''privremenog braka''. Kod ezana dodaju ''ešhedu ene alijjen velijjullah''. Sastavljaju namaze i na putu i kod kuće (tako da praktično imaju tri namaska vremena). Džuma namaz nije tako strogo kao kod sunija jer tvrde da džumu treba da predvodi ''imam''. Nema pun džamija kao kod sunija ali imaju mesdžide u zgradama. Razlike sunija i šija treba prebroditi. Šije su u fukhu džaferije a Džafer EsSadik je bio savremenik Ebu Hanife, često su se sastajali i konsultovali, Džafer je jedan od najučenijih imama. Ima nekih koji tvrde da su šije peti mezheb ali razlike šije i sunija nisu samo fikhske prirode već su to razlike i u akaidu (šija je mu'min a ostali su muslimani). Kod šija zekat nije 2,5% nego jedan petina (humus) ili 20 %. Oni nastoje da prošire svoje učenje u svijetu, ima nekih koji nastoje da ujedine šije i sunije ili da ih makar približe koliko god je to moguće. Taj krug ljudi se nazivaju takribul mezahibi. Šijizam se smatra unutrašnjom dimenzijom islama.Šije su se unutar sebe podijelili na frakcije. Neke su ostale umjerene u vjerovanju dok su neke frakcije otišle u ekstremne, tako da nemaju ništa sa islamom, dok su mnoge nestale. Najpoznatija šijska frakcija su ''Isna Ašerija'' , sam naziv kaže da oni slijede 12 imama od Alije do Mehdije a on je odsutan i vratit će se. Oni se nazivaju još i ''imamije''. Pošto u fikhu slijede imam Džafera EsSadika nazivaju se i džaferije po šestom imamu. Spadaju u umjerene šije koji vjeruju u imame, s tim što u akidi nema velike razlike između sunija i šija osim što vjeruju u imame. Imam je kod njih na nižem stepenu od poslanika. Oni su najpozantije i najraširenije šije, nastanjeni u Iraku

5

i Iranu. Kod njih je sve u znaku ''12'': 12 imama, 12 mjeseci u godini, ustav iz 12 tačaka itd. Kod šija se ističu ''Ismailije'' kao septilni pravac šijizma. Oni slijede sedmog imama (Ismaila), njih je daleko manji broj a nose naziv po sedmom imamu Isamilu sinu Džafera koga je otac odredio za nasljednika, ali je Ismail umro te ga je naslijedio brat Musa El Kazim. Oni su ipak ostali vjerni Ismailu jer on nije umro, on je ''Gaib'', nestao je i vratit će se. Njihovo učenje je nešto tajnovitije (filozofičnije) od ''isna ašerijskog'' učenja. To znači da je učenje frakcije Ismaila bliže filozofiji. Mnoge privlači takvo učenje, pa su mnogi primili islam u ''ismailizmu''. Za njih je imam efdalnijji od poslanika. Pored ovih postoje i ''zejdijje'' a oni su po učenju najbliži sunijama. Vjeruju u četiri imama, ali su kao frakcija skoro izumrli. U šijizmu postoje još neke frakcije koje su izumrle a neke su se udaljile od islama. Vjerovanje u imame kod šija je glavna odrednica, neki vjeruju u četiri neki u sedam a neki u dvanaest imama itd. Neki kažu da je džibril pogriješio u dostavi objave jer su a..s i Alija bili slični.

Haridžije

Šije su prva frakcija u islamu, prvi koji su se odvojili (otcijepili). Drugi pravac u islamu su haridžije. Naziv ove frakcije dolazi od riječi ''haredže'' (izaći, napustiti). Radi se o ljudima koji su se odvojili od h. Alije, izašli iz njegova tabora, ljudi koji su mu otkazali poslušnost i formirali posebnu frakciju. Muslimani se nikada nisu razlišli po pitanju ''akide''(to je sve jasno). Svi mogući razlazi i sukobi se vode oko političkog pitanja, tj, borba za vlast. Kasnije iz toga proiziđu neke razlike koje se podignu na nivo akide. Tim nekim stavovima se daje vjerski karaakter. Jezgro haridžija čine '' kurrai'' (učači). Bili su poznati učači Kur'ana, bili su vrlo pobožni, čestiti, moralni, ali to ne znači da su uvijek razumijevali političku situaciju što je dovelo do rascjepa. Odmah nakon smrti h. Osmana došlo je do traženja ubice njegovog. Alija je bio u Bagdadu a Muavija u Damasku. ''Kurai'' su još prije izašli i bunili su se protiv Osmana zbog njegove popustljivosti prema rodbini koju je postavljao na položaje. Ali kurai nisu došli do izražaja sve do dukoba h. Alije i Muavije (bitka na Siffinu), oko deve itd. Bio je to vrlo mučan sukob. Situacija je bila veoma teška, Muavija je bio vrlo lukav i vješt i Aliju iz njegova tabora prisiljavaju da prihvati '' tahkim'' (arbitražu) i h. Alija pristaje na to svjesno. On je bio prisiljen na to jer u njegovim redovima, (iračanima) je bil onih koji su se dvoumili između njega i Muavije. Kažu : ''klanjati za Alijom je bolje ali je hrana za Muavijinom sofrom masnija''. I ti Kurai su prisilili Aliju na arbitražu. Još jedan nesreća velika je bila i ta što su se ovdje muslimani borili između

sebe na jednoj strani (Muavijinoj): h. Aiša, Talha, i drugi ashabi Allahovog poslanika, a na drugoj takođe h. Alija, Musa el Eša'ari. U arbitraži je sa Alijine strane učestvovao Musa ElEš'ari a s Muavijine strane Amr Ibn As. Kad je Alija prihvatio arbitražu, onda Kurai napuštaju h. Aliju (njegov tabora) sa parolom: '' sud pripada samo Allahu'', ''la hukme illa lillahi''. Alija ne da je bio slab političar nego je morao prihvatiti ovo. Međutim, kurai kasnije su se pokajali i traže od h. Alije da to porekne je je prihvatio sud ljudi, što Alij akako čovjek od riječi nije mogao poreći. Onda oni nazivaju h. Aliju ''kjafirom''. Alija im kaže :'' ova parola je istinita ali vaše namjere ne valjaju''. Tada oni izlaze iz Alijinog tabora i formiraju grupu i zastupaju vrlo radikalne stavove. Sve ostale zajedno proglašavaju kjafirima i zabranjuju miješanje s njima, i povlače se i neka sela u brdima. Oni su imali neku vrstu vojne organizacije i oni sebe nazivaju mu'minima, i žive asketskim životom, bez neke pohlepe za ovosvjetskim životom (dobrima) i tu su slični sa sufijama. Zabranjuju sve veze sa muslimanima, smatrajući da su oni jedini na pravom putu. Onda iz tog njihovog stava o h. Alijinu postupku nastaju neka pitanja koja zadiru u vjerovanje. Jedno od tih pitanja je pitanje ''imameta''? Ko treba biti imam? Imama treba da bira ummet. Optužuju Aliju jer je onnavodno govorio da ima ''nass'' (oporuka o imamu). Imamet po njima nije ograničen niti na porodicu a niti na pleme Kurejš, nego imam može biti bilo ko od muslimana. Može biti dakel bilo ko s tim da je najbolji, najhrabriji, naučeniji. Šartovi za imama je da je u svemu efdal (najbolji). Oni pridaju veliku pažnju imametu i od imama zavisi i dunjaluk i ahiret. Za njih iman usključuje u sebe i djela. Potvrda imana i jezikom i djelom, iman je i ilmun i amelun. Treći stav je po pitanju počinioca grijeha '' murtekibul kebira''. Oni su zauzeli stav da je počinilac grijeha ''kjafir''. Počinilac bilo kakvog grijeha je kjafir i nema velikog i malog grijeha. Čovjek se stalno mora dokazivati i činiti tevbu. Bili su veoma zahtjevni u vjeri. Najmanja greška ode glava. Kod haridžija nema ništa između. Postoji halal i harama, postoji kufr i iman, dobro i zlo itd. Haridžija kao takvih nema više ali ta idej aje zadržana i dana danas, i s vremena na vrijeme javljaju se pokreti koji zauzimaju slične stavove kakve su imale haridžije. U ta burna vremena kada su muslimani bili svjedoci takvih sukoba u kojim učestvuju i ashabi javlja se jedna grupa koja ne pristaje ni uz jedne ni uz druge i koja želi ostati po strani. Jedan grupa nije htjela da osudi jednu i da pristane uz drugu. Ta nova grupa se zovu murždije.

6

Murdžije Su grupa koja je imala i vjersku i političku podlogu. Pošto je to vrijeme u kome se vjera i politika jedno, ta pitanja se prepliću. Političaka je frakcija jer se nisu mogli odlučiti na čiju stranu da pristanu: Alijinu ili Muavijinu. Vjerska podloga im je bila: '' ako se dvije grupe vjernika sukobe, borite se protiv onih koji su izvršili nasilje'' (Kur'an). Tako su imali podlogu da budu uz Aliju, ali s vjerske strane nisu mogli da se usude da nekoga nazovu kjafirom (proglase) jer samo Allah zna ko je kjafir. Te sukobe su htjeli da izbjegnu, ne mogu stati ni uz haridžije, te tako stvari prepuštaju Allahu a oni ostaju po strani. Odatle nose naziv Murždije od glagola ''erdžee ila'' (odgoditi, prepustiti). Prednost daju nijetu nad djelom. Što se tiče imameta nešto su uzeli od šija a nešto od haridžija. Imam po njima mora biti iz plemena Kurejš sve dok ih ima (stav preuzet od šija) a onda se imam treba birati konsenzusom (stav preuzet od haridžija). Za njih imam mora biti najbolji u svemu. Iman je za njih samo spoznaja, dovoljno je samo da se vjeruje, djela ne čine dio imana. Kufru ne koriste dobra djela, kao što ni imanu ne štete loša djela. Po pitanju počinioca grijeha čovjek ostaje mu'min, Allah će mu oprostiti ako hoće a ako neće, neće mu oprostiti.'' Ve aharune murdževne li emrillahi imma juazzibehum ve imma jetubu alejhim vallahu alimun hakim'', ''Ima i drugih koji su u neizvjesnosti da li će ih Allah kazniti ili će im oprostiti a Allah sve zna i Mudar je''.Po pitanju va'da i ve'ida (obećanje i prijetnja) kažu da će Allah ispuniti obećanje a prijetnju ne mora ispuniti. Allah će ispuniti svoja obećanje. Kada Allah kaže da će išibati roba svoga, ako nešto ne uradi pa ga ne išiba, to je plemenitost. Allah će dakle ispuniti obećanje a prijetnju ne mora. Iako su neutralna frakcija ipak imaju svoje stavove u akidi. Oni su intimno vjerovali kako je Alija i njegova strana u pravu jer je Muavija nasilno uzeo vlast. Po pitanju imameta on pripada Kurejšijama, iman je samo spoznaja, dovoljno je samo da se vjeruje a djela nisu sastavni dio imana.

Mu'tezile

Sa pojavom Mu'tezila sva moguća pitanja koja su se jvaila dobivaju ozbiljniji karakter. Svoje učenje zasnivaju na pet principa (usulul hamsi) po kome su mu'tezile poznate. Oni su prva racionalistička škola u islamu. Sve su podredili razumu kao vrhovnom kriteriju istine, dobra i zla. Razum je vrhovni sudija i njime se može spoznati istina, dobro i zlo (dobro i zlo su racionalističke kategorije u etici). Dobro je ono što razum procijeni da je dobro. Razum su podigli na takav nivo da su ga izjednačili skoro sa objavom. Iz razuma

proizilazi obaveza čovjeku da spozna Boga. Išli su do te granice da sve što se ne slaže s razumom to su odbacivali mnoge hadise, gajb stvari, mizan i td. (može se mjeriti samo materijalno) pošto dobro i zlo nemaju '' materijalnu'' težinu tako nema ni mizana. Oni su u razumu pretjerivali. Jedno vrijeme (H. ErRešid, El-Me'mun) njihovo je učenje postalo službeno pa su halife njihovo mišljenje nastojali nametnuti svijetu (narodu). Mnoga tradicionalna ulema koja nije pristajala uz njihove stavove bila je proganjana (npr. Ahmed Ibn Hanbel). Svako je morao prihavatiti njihovu tezu da je Kur'an stvoren. Tu i jeste greška ovog pravca u akaidu. Sve su podvrgavali razumu i to onda nametali silom kao mišljenje. Ipak, dali su veliki doprinos islamu jer su bili veliki njegovi branioci. Njihovo pretjerivanje se svodi na na upotrebu razuma jer ipak postoje stvari koje su nadosjetilne (gajb). Mu'tezile kao pokret nastaju krajem I i početko II stoljeća islama a njohov nastanak se vezuje za ime Vasil Ibn Ata, koji je bio učenik Hasan El Basrija (20-110). Jedne je prilike u Basrijevoj školi postavio pitanje počinioca grijeha. Kakav je njegov status? Basri je tvrdio da je njegov status fasik – munafik. Ovo pitanje se pojavilo kao odgovor na pitanje šta je sa onim koji su učestvovali u sukobu h. Alije i Muavije. Vasil je tada ustao i napustio krug za učenje te otišao u drugi dio prostorije i rekao: da je počinilac grijeha ''fasik'' , da je u međustanju, nije ni vjernik ni nevjernik. On je fasik koji će vječno biti u vatri ako se ne pokaje. Njegova patnja neće biti žestoka kao patnja kjafira ali će vječno ostati u vatri. Basri je tada rekao: Vasil je ''i'tezele anna'' (Vasil se odvojio od nas). Odvojili su se i drugi kao Amr Ibn Ubejd. Vremenom su pored ovih pitanja mu'tezile su formulisali svoje učenje na pet principa:1. Tevhid, 2. Adl, 3. Menziletu bejne menziletejni, 4. El va0du vel ve'idu, 5. Emru bil ma'rufi venehju anil munker,.

1. (Tevhid)-Mu'tezile sebe smatraju najboljim, najčistijim monoteistima. Negirali su posebnost postojanja Božijih sifata: nema atributa izvan božije biti. Njegovi atributi su identični sa Njegovom esencijom (bit). Nema ''Bog i njegovo znanje'' nego Bog vidi, zna. Ove atribute su negirali da bi izbjegli vječne principe. Bog zna nešto po biti, otuda i pitanje božije riječi i stvorenosti Kur'ana jer samo je Allah vječan. Za mu'tezile je Bog prazan pojam koji ne sadrži ništa, ali On u svojo biti sadrži te atribute.

2. Drugi princip je ''adl'' (pravednost), a oni sebe nazivaju '' ehlul adli vet tevhid'' (sljedbenici božije pravednosti i jedinstva). Mu'tezilijska specifičnost se sastoji u tome što tvrde da iz božije pravednosti proizilazi čovjekova sloboda (hurrijetul iradetu) i kada bi bilo drugačije čovjek ne bi bio odgovoran. Pošto je čovejk slobodan onda je on i tvorac svojih djela. Čovjek je dakle, tvorac svojih djela za

7

razliku od drugih koji kažu da je i čovjek odgovoran za ono što čini i da je to suglasno božijoj volji. Ovaj princip slobode je nastavak učenja kaderija. Nike se nemože pravdati da čini nešto pa da to bude po Allahovoj odredbi.

3. Menzilu bejne menziletejni (međustanje) je princip međustanja koji se odnosi na počinioca grijeha. Griješnik nije ni kjafir ni nevjernik. Bit će vječno u džehennemu s tim što će njegove patnje biti nešto blaže od patnji kjafira.

4. El va'du vel ve'du (obećanje nagradom i prijetnja kaznom). Mu'tezile kažu Allah će ispuniti prijetnju (kaznu) i obećanje a to je božija pravda. Božija je pravda da pokorni bude nagrađen a griješnik kažnjen. Ovo učenje je navelo mu'tezile da negiraju šefa'at, to bi po njima bilo nepravedno. Ne može niko nikoga izvesti iz vatre. Ako i ima šefa'ata to bi se odnosilo na džennetlije i uvećanje njihovog stepena.

5. Eleemru bil ma'rufi vennehju anil munkri (upućivanje na dobro a odvraćanje od zla) kao princip se odnosi na obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Mu'tezile su zagovornici obavezujućeg uklanjanja zla pa makar i sabljom, pa su u takvim stavovima bliski hariždijama. Zlu se treba suprostavljati i zlo treba otklanjati. Traže aktivno učešće u otklanjanju zla, ova dužnost je fardi kifajei čitav džemat je odgovoran kao se ne izvrši. Upućivanje na dobro je samo uputa, odvraćanje od zla mnogo je teže nego pozivanje na dobro. Slali su ljude u sve krajeve svijeta sa ovim principima te na taj način pribavaljali sebi pristalice. U vrijeme Emevija bili su protjerivani a njihovo učenje je ostalo za poimanje vjerskih odredbi. Negirali si sve što nije racionalno a ono za što razum utvrdi da je dobro onda je to obaveza. Po njihovom učenju slanje poslanika je bila obaveza. Dobro dolazi samo od Boga a zlo je od čovjeka jer Allah stvara ono što je najbolje. Ovaj svijet je najbolji mogući i da ima bolji Allah bi ga stvorio. Zlo koje se dogodi je od čovjeka. Negiraju viđenje Boga na Ahiretu isto kao i šije. Da bi nešto vidjeli onda to treba biti materijalno. Negiraju postojanje Munkira i Nekira (meleke). Kada je Musa a.s. zatražio da Ga vidi On mu je odgovorio: ''kale len terani'' (nećeš Me vidjeti), pa za njih len znači ''nikada''. Maturidi kaže da je najveća nagrada na Ahiretu viđenje Boga. Mu'tezile sude o budućem svijetu na osnovu ovog svijeta. Negiraju kaburski azab: '' vidjet ćete Ga kao što vidite mjesec (hadis)''.

Ehlus- Selef (selefije)

Kao što im sam naziv kazuje ''prethodnici'' ono što je prešlo (prošlo) se kao grupa pozivaju na prvo vrijeme, generaciju muslimana za vrijeme a.s., i ashaba. To je po njima jedino pravo vrijeme slijeđenja vjere. Oni pozivaju na vraćanje tom vremenu, vraćanje izvornom Kur'anu i Sunnetu onako kako to oni razumiju. Zagovornici tog mišljenja su Ahmed ibn Hanbel koji je iamo neprilika sa mu'tezilama. On se naime borio protiv bilo kakvih ''novotarija'' jer selefije negiraju sv ešto je ''novo''. Oni hoće potpuno i doslovno oponašati te prilike i primjer Hanbelov. Zabranjivali su svaku raspravu o sifatima, o kelamu. Sifato su samo ono što je u Kur'anu i Sunnetu, ajete koji govore o sifatima uzimaju doslovno, nisu uzimali mutešabih ajete jer njihovo značenje zna samo Allah. Ako se kaže ''jedullahi fevka ejdihim'' ,'' Allahovaruka je iznad njihovih ruku'' oni kažu da Allah ima ruku. Otuda se oni još nazivaju i ''mušebbihini'' (mudžessimini) oni koji otjelovljuju, a to je jedna vrsta antropomorfizma, da Bog ispadne nakaradnije nego nakrada (u aršu sjedi s jednom rukom). Selefije otjelovljuju Allaha i ne dozvoljavaju raspravu o tim stvarima, pripisuju mu osobine stvorenja.

Zna se šta je Arš, kako je zauzeo nepoznato, vjerovati u to je obaveza a pitati o tome je bid'at kaže imami Malik. Ovu tendenciju doslovnog shvatanja Allaha, ajeta, sunneta je kasnije oživio Ahmed ibn Tejmijje poznati učenjak koji se posebno borio protiv Mongola, šija, pisac je protiv ekstremnog šijizma a on je uzor na koga se pozivaju selefije. Oni tvrde da je a.s. sve objasnio i da ništa nije ostalo nejasno. U 12 vijeku je ovaj pokret oživio u liku Muhammed ibn Abdul Vehhaba pa se po njemu ovaj pokret naziva ''vehabizam''.

On mnoge stvari nije razumio ali je ipak njegov pokret postao zvanično učenje S. Arabije. Oni negiraju mezhebe i vraćaju se izvornom Kur'anu i Hadisu. Sve što imalo sliči na širk izbjegavaju i brišu sve tragove što podsjećaju na vrijeme a.s., kako se to nebi pretvorilo u svetilište (kao što je Omer r.a. posjekao drvo da ga ljudi ne bi pretvorili u kult). Posebno su rigorozni na posjećanje kabura pa čak i kabura a.s., pozivajući se na hadis: '' Allah je prokleo židove i kršćane jer su grobove svojih poslanika pretvorili u svetiulišta''. To na kraju i nije loše ali je o ipak doslovno shvaćanje odbacujući ono što su ljudi hiljadama godina baštinili. Okamenjujući islam oni zaustavljaju naučnu djelatnost. Brada postaje farz-važdib, obavezno je zasukati nogavice.

Islam je propisao stvari ''univerzalno'' za sva vremena i narode te se ne možemo ograditi samo na jedno vrijeme jer bi to značilo osiromašenje islama. Ne treba gledati samo na formu. Selefije posebno naglašavaju sunnet, mada ni

8

oni nisu dosljedni u tome, jer kad bi dosljedno slijedili vrijeme onda bi to značilo za sve drugo da je bid'at, a a.s., se služio stvarima koje su mu bile dostupne. Ako je a.s., jahao devu i mi bismo trebali to isto činiti. U cijelom islamskom svijetu islam je u napretku te se vjerovanja vehabija kao vraćanje prvoitnom vremenu jednostavno ne može prenijeti u naše doba.

Ebul Hasan El Eš'ari (ešarizam)

Vremenom je utjecaj mu'tezila počeo opadatai jer su htjeli da svoja učenja prisilno nametnu, mada su i oni sami između sebe počeli da raspravljaju. Njihov utjecaj je počeo da slabi i da se gubi pojavom druge škole ehli sunnetskog pravca čiji je osnivač Ebu Hasan ElEš'ari (260-330) pod imenom eš'arizam. On je ustvari prvi mislilac u nizu mislilaca koji su ga slijedili pa se tako formirao novi pravac. Sam Ebu Hasan je do svoje četrdesete godine bio mu'tezila, odrastao je i odgojen kao mu'tezila. Čak mu je očuh bio poznati mu'tezilijski šejh. Bio je znameniti i poznati alim i učenjak mu'tezilizma. Ipak počeo je sumnjati u 40.godini. Povukao se u samoću, neki kažu da je sanjao a.s., pa mu je u snu rekao da se drži Kur'ana i Sunneta. Jednog dana se popeo na minberu u Basri i obznanio ljudima: ''Ko me zna zna, a ko me ne zna upoznat će me. Bio sam mu'tezila i evo skidam sa sebe to učenje kao što skidam ovaj ogrtač sa sebe. On tada postaje zagovornik ehli sunnetskog učenja, a iza sebe je ostavio djela: Mekallatul islamijjjine ve ihtilaful musalline, el ibanetu an usulid din, ellume'u. U ovim djelima iznosi učenja svih frakcija, raspravlja sa mu'tezilama, a njegova stajališta utiču da se formira nova akidska škola Eš'arizam.

Eš'arizam

Je naziv za filozofsko-religijsku školu mišljenja u islamu koja se razvila tokom 4 i 5 stoljeća islama. Ovaj pokret nije samo pokušaj da se islam očisti od neislamskih elemenata koji su se polahko uvukli islam već i napor da se uskladi religijska svijest sa religijskim mišljenjem u islamu. Ti napori su doveli do pojave jedne ortodoksne teologije ili ortodoksnog kelama kao suprotnosti racionalističkom kelamu mu'tezila. Nasuprot ekstremnog ortodoksnog sloja on je koristio dijalektički metod za odbranu autoriteta Božanske objave onakve kakva je primijenjena na teološke predmete. Mu'tezile su učinile razum jedinim osnovom istine i stvarnosti i tako identificirali sferu filozofije i religije. Pokušali su da interpretiraju vjerovanje u pojmovima čistog mišljenja. Ignonirali su činjenicu da su osnovni principi religije po samoj svojoj prirodi nepodobni za logičku demonstraciju ili racionalni dokaz. Temeljna načela islama bave se nadosjetilnim stvarnostima i

ako takva moraju biti prvo prihvaćena na osnovu objave. Iako su ovi mislioci koristili filozofske metode u svojim diskusijamam oni su uzimali osnovne materijale iz objave. Razvili su učenje suprotno mu'tezilijskom kako bi im se suprostavili na njihovom vlastitom području.

Principi u kojima se eš'arije razlikuju od mu'tezila su: 1. Koncepcija Boga i njegovih atributa, 2. Sloboda ljudske volje, 3. Vizija Boga (viđenje Boga na Ahiretu), 4. Kriterij istine i mjerilo dobra i zla, 5. Stvorenost kur'ana, 6. Mogućnost nametanja nemogućim obaveza stvorenjima, 7. Obećanje nagrade i prijetnja kaznom, 8. Racionalna i neracionalna obaveza božije djelatnosti, 9. Obaveza Boga da čini najbolje svojim stvorenjima,

Po eš'ariju Bog je jedan, jedinstveno biće, On nije ni materija (tijelo) a nije ni akcidentalan (prolazan) i nije ničim ograničen, ni prostorom ni vremenom a ima atribute koji su apsolutni (spoznaja, život, moć) oni su (atributi) pridodati božijoj biti, ali nisu ni nešto različito od božije biti. Oni nisu ni božija bit ni nešto drugo. ElEš'ari atribute dijeli na: sifati vudžudijje (egzistencijalni ili pozitivni) a još se zovu i sifati aklijje (racionalni) kojih ima sedam: hajat, ilm, sem', besar, iradet, kudret, kelam. Nedostaje ''tekvin'' koje Eš'ari ne smatra posebnim posebnim atributom. Božiji atributi su jedinstveni i razlikuju se od atributa stvorenih bića. Atributi bića se ne mogu porediti sa atributima Allahovim. Eš'arije smatraju da se Bogu ne mogu pripisati ni jedan atribut koji nije spomenut u Kur'anu jer je princip '' lejse kemislihi šejun'' , ''Njemu ništa nije slično''. Ni jedan atribut koji nije spomenut u Kur'anu jer On nije ničemu nije sličan. Sifatu selebije (negativni) negiraju ono što Bogu ne priliči.

Čovjek je apsolutno slobodan i tvorac je svojih djela (mu'tezile), kod eš'arija čovjek je djelimično slobodan, odgovoran za ono što čini. Čovjek nije tvorac svojih djela jer samo je Allah stvoritelj a čovjek stiče ta djela svojom namjerom ''Allahu halekakum ve ma ta'melun'', ''Allah je stvorio vas i vaša djela''.

Kriterij istine i mjerilo dobra i zla kod mu'tezila je razum i ono što razum procijeni da je istina to postaje obaveza i obrnuto. Kod eš'arija je vrhovni kriterij istine objava. Istina je ono što objava kaže da je dobro a razumu je tu da se potčini. Viđenje Boga na Sudnejm danu mu'tezile negiraju pozivajući se na ''len terani'' (nećeš me vidjeti). Ehli sunnetsko učenje je da će ljudi vidjeti Allaha na Sudnjem danu. Oni koji su radili dobro imat će nagradu i ''zijadeh'' (lillezine ahsenul husna ve zijadeh) a to je viđenje Boga. Budući svijet podrazumijeva druge uslove života, kaže se kako je Allah dao osobama da vide

9

na onom svijetu nešto što nije u suglasju sa ovim. Postoji viđenje drugačije od ovog koj emi vidimo.

Stvorenost Kur'ana. Mu'tezil etvrde da je Kur'an stvoren (mahluk) čemu se protivio imami Hanbel. Po ehli sunnetskom učenju on je vječna Božija riječ. Eš'ari smatra da Allah može zadužiti robove i ono što ne mogu uraditi a to je teoretska mogućnost. Za mu'tezile ono što je Bog obećao to će ispuniti dok eš'arije kažu Allah će nagraditi ko zasluži a kaznu može i oprostiti. Allah ako hoće može postupiti i suprotno, može nagraditi griješnika a kazniti vjernika jer je On Svemoćan. Možemo li tražiti razlog zašto je Bog nešto naredio? (racionalna i neracionalna obaveza božije djelatnosti) Eš'arije kažu da za sve možemo tražiti racionalni razlog, uvijek možemo naći cilj Allahovog stvaranja. Kad kažemo da je Bog sve stvorio s ciljem On je ''jahluku ma ješau'' stvara šta hoće. Kod obaveza Boga da čini najbolje stvorenjima (mu'tezile) Eš'arije taj stav negiraju jer Bog čini šta hoće po Njegovoj volji a tu volj uniko ne može ograničavati.

Ebu Mensur El Maturidi (Maturidije)

Je akaid koji mi u Bosni slijedimo (Maturidijska škola). Maturidijsko učenje j eehli sunnetsko učenje ali nema bitnije razlike između učenja Eš'arije i Maturidije. Razlike su samo u jeziku (jezičke). Kao u fikhu imamo mezhebe tako imamo i škole u akaidu (maturidije, eš'arije, selefije, vehabije)

Ebu Mensur El Maturidi je slijedio Ebu Hanifu jer je bio kao i Ebu Hanifa nearap a njegov pravac su slijedili uglavnom nearapi (turci, bivše sovjetske republike) dok je eš'arijin mezheb raširen među arapima. Ni jedan učenjak nije osnovao mezheb (pretežno su bili mislioci). Pored Eš'arijskog u isto vrijeme se razvio teološki sistem kojeg je uslovno rečeno osnovao Ebu Mensur El Maturidi. Rođen je u Semerkandu (Uzbekistan) umro 333. g.(945), i u fikhu i u akaidu je slijedio Ebu Hanifu a većina učenjaka smatra kako su rješenja do kojih je došao podudaraja sa onim do kojih je došao Ebu Hanifa.

Ebu Hanifa je ostavio iza sebe djela:'' fikhul ekber, fikhul evsat, fikhul asgar'', iz kojih se daju izvući zaključci i njihova mišljenja o sifatima, suštini imana, spoznaji Boga, razumu ili šerijatu, da li su stvari lijepe ili ružne po sebi, o ljudskim djelima i da li se ona mogu pripisati čovjeku, o kada i kadru itd. Upoređivanjem mišljenja Ebu Hanife sadržanim u njegovim djelima sa mišlenjima Maturidija pa se pokazalo kako su ona u osnovi identična, pa su učenjaci došli do zaključka da su mišljenja Ebu hanife iz akaida osnov i temelj na kome se gradi mišljenje Maturidija. Dok su učenjaci Iraka i Sirije

posvećivali pažnju fikhskim učenjima i mišljenjima EbuHanife ne obraćajući pažnju na njegovo učenje u akaidu a zadovoljavajući se učenjima Muhaddisa i Eš'arija, dotle su učenjaci Srednje Azije pored fikhskog posvećivali pažnju i akaidskom učenju Ebu Hnife komentarišući ga i potkrepljujući ga racionalnim dokazima. Sam Maturidi ne ostavlja nikakvu sumnju u to da on slijedi Ebu Hanifu prenoseći njegova djela: fikhul evsat, al alim vel muteallim i druga. Imam Ebu Zehre navodi mišljenje šejha Kevserija da su zemlje Srednje Azije bile imune na novotarije zbog preovladavajućeg uticaja sunneta u njima koji se prenosio s generacije na generaciju sve dok se nije pojavio Imamus sunneh (ElMaturida) poznat u tim krajevima a još poznatiji pod imenom imamul huda. On je svojim djelima zadovoljavao i razum i šerijat. Iz svega se jasno vidi da je on svoje učenje zasnovao na djelima Ebu Hnife. On šerijatska pitanja opravdava racionalnim, logičkim dokazima u koje nema sumnje.

Njegova djela su: ''kitabu usuli hamseti li ebi muhammed el bezili. Bejjanu vehmil mu'tezile, kitabu me'a hizbi šeri'ati, kitabu džedel, te'vilatu ehli sunneti, kitabul usuli fi usulid din, kitabu mekallati fil kelam, i najpoznatije kitabut tevhidi''.

Metod i mišljenje maturidija

El maturidija i Eš'arija su živjeli u isto vrijeme i obojica su težili istom cilju. Međutim, jedan je bio u neposrednoj blizini mu'tezilijskog tabora u Basri u mjestu ''i'tizala'' (Hasana) gdje je i'tizal i nastao. Tu su se i vodile žestoke rasprave između fekiha i muhaddisa s jedne strane i mu'tezila sa druge. Maturidi je bio daleko od mjesta rasprava ali su njeni odjeci doprli i do krajeva u kojima je on živio. I u Srednjoj Aziji je bilo mu'tezila koji su širili mišljenje mu'tezila iz Iraka kojima se Maturidija suprostavljao. Rješenja pojedinih pitanja Eš'arijai Maturidija su bliska ali nisu potpuno identična. Razlike među njima su neznatne. Šejh Ahmed Abduhu kaže da su razilaženja među njima u samo deset pitanja i to uglavnom jezičke ili terminološke prirode. Dugim i temeljnim proučavanjem njihovih mišljenja dolazi se do zaključka da postoji razlika u mišljenju do kojih su došla dvojica imama. Obojica su nastojali utvrditi akaid sadržan u Kur'anu , ali jedan je dao više slobode razumu nego drugi. ElMaturidi je bio više racionalista.

Eš'arije su smatrali da je spoznaja Boga obavezna na osnovu šerijata a po Maturidiju na osnovu razuma. Po Eš'arijama se ne može pojmiti na osnovu razuma ljepota stvari po sebi, bez šerijata. Po Maturidiju stvari su po sebi lijepe i razum može ocijeniti šta je lijepo a šta ružno. U metodi Maturidija razum ima višu vlast, dok eš'arije više drže do tradicije. Eš'arije bismo mogli

10

smjestiti između Ehlul Hadisa i fikha s jedne i mu'tezila s druge strane, a Maturidije između eš'arija i mu'tezila. Maturidi se oslanja na razum na osnovu uputa šerijata, on racionalno razmišljanje čini obaveznim, za razliku od fekiha i muhaddisa koji obavezuju oslanjanje na tradiciju i tražeći istinu samo u tradiciji i ni u čemu drugome bojeći se zabluda razuma. U kitabu tevhidu, Maturidi odgovara na to: ''to su šejtanska mišljenja i reagovanja (nagovaranja)''. Protivnici razmišljanja nemaju drugog dokaza do samog razmišljanja pa tako mogu poricati nazar (mišljenje) '' kad Allah svoje robove poziva na nazar i obavezuje ih na pouku''. To je dokaz da je nazar jedan od izvora spoznaje. Maturidi smatra da su dva izvora osnova u akaidu: to su ''akl'' i ''nakl'' (razum i tradicija). Međutim, ko želi svu božasnku mudrost obuhvatiti razumom koji je nužno ograničen bez tradicije, on čini nasilje nad razumom i tereti ga onim što ne može podnijeti. Kao rezultat toga on sudu razuma podvrgava ono što se ne kosi sa šerijatom, a ako je u suprotnosti šerijatu onda je na razumu da se povinuje šerijatu. Po ovom principu koji čini razmišljanje obaveznim uz pomoć tekstova on tumači i Kur'an u svjetlu ''muhkem'' ajeta tumači ''mutešabih'' ajete. A onaj ko nema intelektualne pretpostavke za te'vil (alegorija) onda je tefvid (prepuštanje) allahu ispravnije. Maturidi Kur'anom tumači Kur'an jer Kur'an ne sarži kontradiktornosti: ''kada bi bio od nekog drugog našli bi smo prednosti'' (ajet).

Koncepcija Boga kod Maturidija

Kod Eš'arija i Maturidija koncepcija Boga je istovjetna, težnja jednoći i transcedentnosti. On nadilazi naše osjetilne sposobnosti. Priznaju bitna svojstva kojima se Allah opisuje, smatraju da su atributi vječni, nisu identični sa božijom suštinom, niti su različiti od nje. Oni su realni iako ne znamo odgovor na pitanje kako? Tako potvrđuju postojanje atributa (sifata) koji su različiti od atributa stvorenja, pa je Allah ''Allahu alimun bil ilmi la kel ulum'', '' Bog zna svojim znanjem koje je različito od znanja stvorenja''. ''kadirun bil kudreti la kel kudreti'', '' Bog je moćan sa moći koja je različita od moći stvorenja''. '' Kelamullahi kadimun ve huve sifetun bizatihi teala'', '' Allahov govor je vječan i svojstvo koje opstoji po njegovoj biti''. Taj govor nije sačinjen od glasova niti harfova koji su stvoreni negoopstoji po božijoj biti. Maturidi pravi razliku između kelamun nefsijjun i kelamun lafzijjun, prvo je nestvorena božija riječ, bitna koju On izražava, drugo je verbalno izgovorena riječ.

Viđenje Allaha na budućem svijetu je istina i to će viđenje biti. Međutim, to viđenje kakvo će biti ne možemo znati jer to je nešto što prelazi naše mogućnosti. U pogledu viđenja razlikuje se od Eš'arije u jednom detalju. Slažu

se da će viđenje biti ali se razlikuju u dokazima mogućnosti tog viđenja ''aklom'' i ''naklom''. Maturidi kaže da se viđenje ustanovljuje samo naklom (tradicija). Da nema racionalnog dokaza u ovom stavu Maturidiju se pridružuje Fahrudin ErRazi.

Božiji govor (po maturidiju)

Maturidi se razlikuje od Eš'arije u tome što eša'ri smatra da je moguće čuti božiji govor i da sve što postoji može se čuti pa i božiji govor. On se poziva na slučaj Musaa a.s. Maturidi kaže da se božiji govor (kelamun nefsijjun) ne može čuti. Kod eša'rija im asedam sifata (vudžudije) a kod Maturidija ima osam. Razlika jeu tekvinu. Ešari kaže da je taj sifat sadržan u iradetu i kudretu. Tekvin je realizacija božije moći i volje (prelaženje iz nepostojanja u postojanje).

Sloboda volje (teorija sticanja)

Kod eš'arije pitanje ljudske volje (slobode) i odgovornosti nije baš dovedeno do kraja. Maturidi nastoji da sačuva božije znanje, božiju pravednost i božije htijenje i da opravda osnov ljudskog zaduženja. Zato on zagovara i dozvoljava dvije moći nasd jednim ciljem. Božija moć koja stvara i ljudska koja stiče, tako da je na kraju čovjek stvarni tvorac svoga djela po svom izboru. Šta je kesb kod Maturidije? Kod Maturidije je kesb zapravo kasd (namjera) po maturidiju kesb prethodi činu. Kod eš'arija nemjara ili njegov kesb je istovremena sa stvaranjem. Kasd je kod Maturidije nužan element slobode volje i on zavređuje nagradu, pohvalu i pokudu (osudu) prema namjeri. On ovo izvodi iz hadisa :''djela se mjere prema namjerama..''. na osnovu ovog hadisa Maturidi formira tezu o ljudskoj slobodi kaj dolazi do izražaja pri ljudskoj namjeri. Čovjek naumi dobro a onda Allah u njemu stvara moć da to dobro učini. Tako moć stvaranja pripada Allahu a čovjek zbog namjere zaslužuje kaznu i nagrdau. Kasd je isključivo ljudsko djelo i on je mentalni čin (amelun zihnijjetun) ali se na nejmu zasnivaju objektivna i stvarna djela. Djelo samo po sebi ne povlači ni kaznu ni nagradu nego to povlači namjera u kojoj dolazi do izražaja čovjekova volja i sloboda. A kao dokaz može poslužiti da ako čovjek izgubi sposobnost odlučivanja onda nema kazne.

Uz kasd ide i istita'a (sposobnost) a to je ono što Allah da čovjeku da učini djelo. Postoji istitaa prije samog čina i na sam čin. Obje ove spososbnosti daje Allah dž.š. Prva je dar Allahova a druga je stvorena. Bez istitaa ne bi se moglo izvršiti djelo. Allah daje mogućnosti, kasd je taj kod kojeg dolazi do izražaja sloboda. Maturidi se ne slaže sa Eš'arijem da Bog može zadužiti čovjeka onim

11

što ne može izvrštiti. Kudret kod eš'arija nema alternative. Čovjek nema mogućnost da uradi dvije suprotne stvari. Ne može pred nekim činom činiti ga i ne činiti ga, ne može na dvije strane zajedno. Kod Maturidije čovjek ima mogućnost alternative tj da učini dva suprotna djela. Čovjek npr, može vjerovati ili ne vjerovati. Obaveznost spoznaje Boga proističe iz razuma. Čovjek je obavezan da zna da postoji Bog na osnovu razuma, jer je razum dar božiji. Nema propisa bez šerijata (objave). Čovjek razumom može pojmiti št aje lijepo a šta ružno, št aje dobro a šta zlo. Ima nekih stvari, kaže Maturidi, koje se ne mogu razumom pojmiti pa će se tu osloniti na šerijat. Stvari su lijepe ili ružne same po sebi a ono što razum pojmi kao dobro to postaje obaveza. Na osnovu razuma nem aobaveza, razum ne može biti samostalan tim stvarima, u propisivanju, u zabranjivanju, u vjerskim zaduženjima.

Božije djelovanje

Eš'ari smatra da se božija djela ne mogu obrazlagati, jer Allah čini šta hoće:'' la juselu amma jefalu ve hum juselune'', On (Allah) neće biti pitan za ono što je radio a oni će bti pitani''. Mu'tezile smatraju da se božija djela mogu obrazlagati ciljevima i namjerama, jer Bog ne stvara nasumice, ništa ne čini bez mudrosti. Nemoguće je da Allah naredi nešto ili zabrani, što je dobro. Kod Maturidija, Allah nečini ništa iz zabave, postupa kako nalaže Njegova mudrost, jer je On ''alimun hakimun'' (on sve čini po božanskoj volji), gajru medžzuz (neprisiljen), muhtarun murid (odabire što hoće), feaalun lima jurid (čini šta hoće). Eš'arija dozvoljava mogućnost da Allah kazni robove, a nagradi griješnike. To je samo teorijski. Maturidi smatra da su nagrada i kazna rezultat Allahove mudrosti. Ne dozvoljava mogućnost da nagradi nepokornog a kazni pokornog. Eš'ari dozvoljava mogućnost da Bog postupi suprotno va'du (obećanju). Maturidi to odbacuje i teorijski ''la juhliful miad'' (ne krši obećanje), ''murtekibul kebireh''. Po Maturidiju počinilac grijeha neće biti vječno u džehennemu, ostat će onoliko koliko je zaradio. Počinilac grijeha je mu'min koji je pogriješio pa će biti kažnjen koliko j ezaslužio. Da li se iman smanjuje ili povećava? Po Eš'ariju iman se i povećava i smanjuje a to govori u Kur'an: ''ve iza tulijet alejhim ajatuhu zadethum imanen'', ''A kada im se uče Allahovi ajeti povećava im iman''. Maturidi kaže da se iman ne smanjuje niti povećava, iman je jekin (sigurnost, ubjeđenje, izvjesnost). Iman je nešto što čovjek vjeruje ili ne. Šta je to kader a šta kadr? Kader je kod Maturidija božije određenje koje je prethodilo svemu, po kome je sve čovjeku određeno, sve što će se desiti ne samo čovjeku. Kada je izvršenje kadera (njegova realizacija). Kader je u božijem znanju koje svemu prethodi a kada je realizacija toga. Allah je propisao sudbinu stvorenja prije nego je stvorio neku materiju. Kod Eš'arija je ovo obrnuto.

Tahavizam

Puno ime Tahavija je Ebu Džafer Ahmed ibn Muhammed el Akali et Tahavi. Rođen je u selu Taha u Gornjem Egiptu (223-321). Pored akaida zanimao se za hadis i fikh. Isticao se kao autoritativna osoba u svim islamskim naukama a njegovoj naravi najviše je dogovaralo djelo Ebu Hanife. Napisao je jednu manju raspravu ''bejanu surevel džema'a'' poznata u akaidu pod nazivom ''el akidetu et tahavijeh''. To je čuvena rasprava, koncizna varijanta tradicionalnog akaida. Ovo djelo je komentarisano od strane velikog broja autora. U ovom djelu je izložio vjeorovanje ehli sunneta prema Ebu Hanifi i njegovim sljedbenicima. Za razliku od Maturidija on se držao tradicionalnog akaida. Ebu hanifu i njegove sljedbenike naziva ashabu re'j vel kijas (pobornici mišljenja i logike). Raspravljajući na moderan način Tahavi je želio dokazati da je vjerovanje Ebu Hanife utemeljeno na vjerovanju ashaba. Po njemu je Ebu Hanifa prvi mutekellim.

Po Tahaviju vjerovanje podrazumijeva vjerovanje srcem i očitovanje jezikom, po Ebu Hanifi je vjerovanje srcem, spoznaja i očitovanje, a kod Maturidija vjerovanje i spoznaja.

Kadi Ebu Bekr Muhamed El Bakilani

Kadi (sudija) je bio univerzalno obrazovan, učen, inteligentan i elokventan čovjek. Često je vodio polemike a ono za što je posebno zaslužan jeste sistematizacija eša'rijske filozofije prirode. U eš'arijsko učenje uveo je atomizam, atomističko učenje ili učenje o atomima. Ovo učenje su koristile i mu'tezile a poznato je i u staroj Grčkoj (Epikur). Ovim atomizmom Ebu Bekr je htio da dokaže Božije stvaranje iz ničega, pa i neke mu'džize. On potvrđuje postojanje atoma i praznine (praznog prostora). Atom je dževher (supstanca) i nedjeljiv je (dževherul ferd). To je najsitnija čestica. Pored atoma postoji i prostor u kojem pored atoma susrećemo i akcidenciju (aredun). Da bi atom opstao mora zadobiti oblik akcidenta (nešto slučajno, pojavno). Da bi atom opstao mora dobiti oblik nečeg slučajnog a slučajno je prolazno. Spajanjem atoma dobija se tijelo (džismul muellef). U tom spajanju ne postoji nikakva nužnost, ne postoji zakon nužnosti jer svakog tenutka oni se smjenjuju. Ne može jedan akcident nositi drugi nego se oni moraju smjenjivati. Ne može biti u isto vrijem i toplo i hladno. Može biti jedno ili drugo. Obzirom da su akcidenti promjenljivi onda je i atom kao nosilac tih akcidenata promjenljiv a aono što je promjenljivo nije stalno ni nužno. Ništa ne traje duže od jednog tenutka. Da dokaže da Bog stvara svakog trenutka, da ništa nije slučajno, Bog iznova stvara i održava. Mi živimo u trenutcima i na taj način Bog stvara.

12

Pošto se se događa slučajno onda nema te uzročne nužnosti, nema kauzaliteta. Eša'rija kažu da vatra može da i ne prži. Ne postoji nikakva nužnost iznmeđu gorenja i sagorijavanja jer kad Allah hoće onda to izmijeni. Kad bi to bila nužnost onda bi nemoguća bila mu'džiza. Kad Allah hoće daje da vatra ne prži (slučaj sa Ibrahimom a.s.,). Postoji samo slučajnost iza koje stoji Allah. Nema kauzaliteta. Bakilaniju je bilo potrebno ovo učenje (atomizam) da dokaže božije stvaranje iz ničega, da nema nužnosti, da Bog stvara svakog momenta. Njegovo najpozantije djelo je tahmid, a pored ovog djela pozanto je i'džazul kur'ani (nadmoćnost i nedostižnost Kur'anskog teksta). Bio je iz Basre ali je Bagdad za svoj estalno stanište gdje je i umro (403/1013)

Abdul Melik ibn Abdulah El Džuvejni (1028-1086)

Abdu l Melik je iz grupe Eš'arijskih učenjaka pa se njegovi stavovi uglavnom podudaraju sa ostalim učenjacima ove škole. Rođen je u Nejsaburu (Perzija) kao i većina učenjaka tog vremena. Još kao dijete bio je zapažen kao bistar, oštrouman, radoznao a bio je upućen u sve discipline tog vremena. Bavio se i drugim znanostima (npr, fikh). Poznato je djelo nihajetul matlebi fi dirasetil mezhebi. Bio je učenik svoga oca Abdullah u Nejsaburu gdje je ostao do svoje tridesete kada se zaputio u Hidžaz pod pritiskom vezira Kundurija koji je zaveo proklinjanje Eš'arijajer je on bio mu'tezila. U Hidžazu se Abdul Melik proglasio kao učenjak i tako je dobio naziv Imamul Haremejni (imam dva hrama: Kabe i Mesdžidun nebevijj) kao što je dobio naziv ruknul islam (stub vjere). Kasnije za vrijeme Nizamul Mulka vraća se u Nejsabur i predaje na visokoj školi (Nizamija). U toj školi Nizamiji prepozano je jednog učenika koji će kasnije biti poznat kao hudžetul islami a radi se Imamu el Gazaliju. U akaidu je napisao djelo Eššamil gdje je iznio učenje eša'rijske škole u akaidu. Kao većina učenjaka ilmul kelama odrekao se te'vila (alegorijskog tumačenja Kur'ana). Molio ja Allaha da mu podari vjeru starica koje su nepokolebljive u svome vjerovanju. Pored Imamul Haremejna poznata imena su: Čuveni ErRazi, ibn Kesir, Šahristani koji se bavio komparativnom religijom. Bavio se komparativnim proučavanjem vjera i mezheba (elmilelu vel mihelu), najpoznatije ime te škole je,

Ebu Hamid Muhammed El Gazali

Je bio filozof i metekellim a n aposljetku i sufija. Kritikuje filozofiju, najpoznatija su mu djela: tehafutul felasife, tesavvuf, sufijjeh. Tesavuf je bio islamski misticizam ali ne onakav kakav je istican na zapadu. On je unutarnja duhovna dimenzija islama ili islamski ezoterizam, nasuprot islamskog egzoterizma kojeg prestavlja šerijat. Tesavuf se je vrlo rano pojavio, početkom

2 stoljeća. Sufije se kao i sve škole pozivaju na svoju vezu sa poslanikom. Oni u tom smislu imaju silsilu sa posnikom . oni kažu kažu i kad je bilo istinskih sufija niej bilo imena tsavuf, ali kad je to imenovano tesavuf nestalo je pravih sufija. Sam naziv sufije i tesavuf ima nekoliko pretpostavki iz čega je izvedena ta riječ. Najčešće se kaže je došla od riječi sufun – vuna, jer su sufije nosile grubu vunenu odjeću (hrke) slično kršćanskim monasima. Vunenu odjeću mogli su nostiti samo bogati ljudi a sufije su fukara, oni se odriču ovoga svijeta. Postoji mišljenje kako riječ sifije potiče od safa (čistoća). Otuda su sufija čista srca. Naovdi se kako ova riječ potiče od sifetun (trijem) na kome su se okupljali muslimani u vrijeme a.s. bil oj epretpostavki da ta riječ potiče od grčke riječi sofos (mudrost) jer su arapi kad su transkribovali grčke riječi pisali sa običnim sin (slovo) a ne sa krupnim. Na kraju kažu da je sufizam božija mudrost (hikmetun ilahijjetun) jer brojčana vrijednost riječi sifije su ista kao i u ''hikmeh ilahijjeh''.

Tesavuf ima svoje uporište u Kur'anu i hadisu a.s. Sufije kažu :''ve jualimukumul kitabe vel hikmeh'', '' da vas pouči knjizi mudrosti...''. Silsila sufija kojom se vežu za poslanika je identična sa šijskom. Zato se šije ne slažu sa sufijama, kažu da je šejh u tesavufu uzurpacija imameta. Šije za sebe kažu da su oni unutrašnja dimenzija islama. Tesavuf je unutarnja dimenzija islama, ispravne namjere-šerijat. Šejh je uzurpacija imameta kažu šije zato što šejh ima sve prerogative koje ima imam. Onaj koji je uz Allaha (arif). Tesavuf je traganje za istinom sada i ovdje i želja da se dođe do nje (hakikata). Put od šerijata do hakikata je tarikat. Šerijat je jedan, tarikata može biti mnogo jer svaki put koji vodi istini je tarikat.

Polazište u vjerodostojnom tesavufu je šerijat i on je taj koji štiti hakikat. Svaki putnik dolazi do šerijata i mora mu biti dobar šerijat da bi došao do hakikata. Kao što kaže sufija bistami: ''kad bi vidjeli nekog da stoji u zraku, prvo vidite kakav mu je šerijat, ako mu je dobar onda je to deradža, a ako nije onda je to šejtanski posao''. Ima tarikata koji sami nemaju šerijat jer kažu sa su dostigli hakikat, i kad spereš hakikat onda više ti ništa ne treba. Sufije imaju uporište u Kur'anu, naročito u događaju Isr ai Mi'radž. Svaki fufija bi želio da doživi Mi'radž, susret sa Allahom, makar duhovni. Isa i Mi'radž je stalno uspinjanje u tesavufu. Bistami je rekao: a.s. je otišao na nebo i vratio se a ja da sam otišao ne bi se vratio. Kao što sufije nalaze veliku inspiraciju u Kur'anskom opisu Musa i Hidra, gdje je Hidr oličenje hakikata a Musa a.s. predstavnik šerijata. I kad čovjek postaje instrument Allahove volje, kad čini ono što Allah hoće kad on postaje evlija kao u hadidi kudsiju: '' moj rob se meni približava nafilom dok ja ne postanem njegovo oko kojim vidi, ruka kojom dodiruje, uhom kojim sluša i td''. Iz dogažaj Musa i Hidra sufije izvode odnos šejha i murida

13

(muršida). Svako mora imati šejha koji će ga voditi, koji će otkriti kandidata, da li je on za taj put ili nije. Ako otkrije da je za tog puta, vodit će ga, ako nije, savjetovat će mu da se prihvati drugog posla. Ne znači da svako ko krene putem sufija da će on i uspjeti i doći do istine, jer kao što se neće iz svakog jajeta u gnijezdu sokolovom izleći soko. Da bi neko bio sufija mora biti spreman za to. Šejh propisuje svojim muridima duhovne vježbe, propisuje im zikr. Sufije imaju tačno odrežen raaspored zikra, virdove, gdje se vodi ražuna o slijedu vremena i rasporedu, jer se zikrom čisti srce, da bi se došlo do spoznaje do stanja da srce spoznaje jer u tesavufu organ spoznaje je srce.

Tesavuf se može podijeliti na tesavuf sunni i tesavuf felsefi. Sufije se pozivaju da tesavuf vodi porijeklo od a.s. i ima podloge u Kur'anu. To je tesavuf koji možemo nazvati ehli sunnetskim, to je tesavuf u granicama islama. To je ta duhovna dimenzija islama. Ogleda se kroz zikr, naglašenom pobožnošću, uz odricanje od ovosvjetskog dobra, ikrasa, dakle jedna skromnost. To je ''zuhd'' . U prvo vrijeme nije bio poznat tesavuf, taj naziv se kasnije pojavio. Sufije imaju svoju silsilu koja vodi do Muhammeda a.s.. Muhammed a.s. je neka svoja učenja povjerio posebno Aliji r.a, slično kao što šije njeguju svoj lanac imama, zajedničko ima je (sufijama i šijama) da njeguju ljubav prema porodici poslanika. Najizrazitiji predstavnik tog tesavufa je Ebu Hamid ElGazali, koji je za sebe izabrao put sufija kao najispravniji. To je jedan umjereni tesavuf, pojačane pobožnosti, zikra, nem anikakvih izjava koje bi mogle biti problamatične, kao kod halladža. To su izjave koje su oni izjavljivali nakon opijenosti, kada dožive ''ittihad'' (sjedinjenje s Bogom). Tesavuf felsefi u kome nalazimo razne teorije, kao u nekim filozofskim sistemima, to je mahom jezik simbola. Njegov najizrazitiji predstvanik je Ibn Arebi. To je zatvoren jezik, jezik simbola, jezik je siromašan da bi izrazio ono što sufija doživi, te zato oni pribjegavaju simbolima.

Teorija ''vehdehul vudžuh'' jedinstvo bitka je panteistička teorija po kojoj je Bog i priroda jedno, priroda je emanacija Boga. Bog je sve, ničeg nema ako nema Boga. Sufije poriču da je to istovjetno sa panteizmom. Teorija ''vahdehuš ššuhud'' jedinstvo svjedočenja je takođe teorija bliska filozofiji. Oni nalaze uporište u Kur'anu: ''huvel evvelu vel ahiru vez zahiru vel batinu '', ''on je vidljivi i nevidljivi''.'' Gdje se okrenete tamo je lice božije'' Ibn Arebi je objavljivao sve što je znao a poznate su njegove izjave: ''moje srce su i džamija i crkva i sinagoga itd''. U ovoj vrsti tesavufa susrećemo izjave koje su došle pod udar šerijata. Za Ibn Arebija kažu da je on vrhovni učitelj. On jeste jeste veliki filozof ali nije autoritet u islamu. Njegova mišljanja nisu meritorna. Tvrdi da je Ishak a.s. trebao biti žrtvovan a ne Ismail a.s. a takve izjave ne trpi šerijat. Oni niti se boje džehennema niti teže džennetu. Ovi autori, šejhovi su

veoma popularni na zapadu i on se njima bavio, a u nekim segmentima slični su kršćanskom poimanju.

Spoznaja u tesavufu

Spoznaja u tesavufu ide putem srca. Srce je središnji organ spoznaje. U njega Allah ubacuje svoj nur. On je božanska, divna, suptilna stvar koja je u stvari bit čovjeka... (...)

Devijacije u tesavufu

Tesavuf je imao (nalazio) svoj osnov u Kur'anu u hadisu. Ovaj vjerodostojni tesavuf, ehli sunnetski tesavuf kakav je Gazalija i druge velike sufije koji su ostali na tragu sunneta a.s. Ovdje se tesavuf pokazuje kroz pojačanu ljubav prema Allahu, intenzivan je i pojačan ibadet prema Allahu dž.š. i u težnji je da se čovjek odvoji malo od ovoga svijeta. Takav odnos i takvo poimanje islama je bilo pozanto pod pojmom zuhd. Takvoj vrsti tesavufa (predanosti) Allahu dž.š. nema prigovora. U želji da budu što bliže Allahu dž.š. u tesavufu nalazimo i neke stvari koje su strane islamu a za koje nema opravdanja. To su pojave koje su došle pod drugim utjecajima (kršćanskim). Među devijacijama koje su neprimjerene nalazimo prvo pojavu da su sufije svoje vlastito iskustvo učinile mjerilom spoznaje. To iskustvo je subjektivno učenje (vlastito iskustvo) koje su učinili mejrilom spoznaje što je pogrešno (devijantno). Nečije iskustvo ne može biti obavezujuće za drugoga. Istina je nešto što je objektivno, što se može prenijeti i drugima dokazati istinitost. Samo poslaničko iskustvo obavezuje drugoga, samo je ono kriterij jer poslanik ima dokaze za to a to je objava, a to u najmanjem slučaju može obavezivati njega samoga. U tom slučaju, neke sufije se pozivaju na to da im dolazi od Boga govor. Ibn Arebi kaže: ''haddeseni rabbi'' (obvijestio me Gospodar). Sufijska spoznaja je subjektivna i njihovo iskustvo je subjektivno i ono nikoga ne obavezuje, ''vi uzimate mrtvo znanje od mrtvog čovjeka, a mi uzimamo znanje od živog koji nikad ne umire''. Sufijska literatura je puna vizija a u najgorem slučaju to su samo vlastita iskustva. Ono što se može prigovoriti sufijama je njihovo razgraničavanje i pravljenje razlike između tarikata i šerijata, pri čemu se često zanemaruje šerijat, jer kad se dođe do tarikata nije potreban šerijat. U tom slučaju šerijat je za običan svijet a hakikat za odabrane ljude. Pa tako ima sufija koji zanemaruju šerijatske obaveze: ''pozivaju se na ajet: ''robuj Allahu dok ti ne dođe jekin'' a ovdje je jekin po njima smrt. Ako vidiš čovjeka da lebdi u zraku, pogledaj mu šerijat, ako mu je on dobar onda je u redu, ako mu šerijat nije dobar to je šejtanski posao (Bistami)''. Islam je u biti jedan i nema tarikata i šerijata, on podrazumijeva potpunu organizaciju u svemu. U sufisjkoj

14

literaturi se spominje da oni koji su u tarikatu postaje im sve dozvoljeno pa se u različitim tarikatima pojavljuju nastranosti. Ono što je zanimljivo je njihovo omalovažavanje ovosvjetskog života i ovog svijeta općenito. Po njima ovaj svijet nije vrijedan ničega jer oni žive samo za budući svijet. Kad podcjenjuju i ponižavaju ovaj svijet onda i ne rade ništa. Oni su ljudi od ahireta i ne rade ništa. Ovaj svijet je dat i vjernicima i nevjernicima, a nije ga Allah stvorio i dao nevjernicima. Sufizam odvodi u siromaštvo i ovisnost od drugih a to vodi u ljenost i javašluk a u nekim tarikatima takav odnos vodi u džehl (neznanje). Otuda je ova tendencija opasna za muslimane. Tu je i sklonost džibru (predodređenost), (determinizam). Sve je u Allahovim rukama a mi ne moramo ništa činiti. Ova pojava je pogrešna i vodi fatalizmu da mi ne moramo ništa činiti, sve će Allah učiniti. Kod sufija je neprihvatljivo poništavanje ličnosti murida. On je ušejhovim rukama, kao mejjit u rukama gasala. On mora za sve pitati prvo šejha a on ništa htjeti, željeti, poduzimati i činiti bez šejha. Takva pokornost se može iskazivati samo prema Allahu dž.š. u islamu.

Periodizacija povijesti akaidske znanosti

I- Rani period do 9 stoljeća(do 2 stoljeća H) a ovaj period karakteriše razvrstavanje islamskih nauka. Ovaj period je period redefinisanja akaida.

II- Klasični period od 9 do 11 stoljeća je period Eš'arija, Maturidija i Tahavija. U ovom periodu dolazi do sintetiziranja teologije kroz epohe istraživanja svemira, porijekla Boga, humanizma i ispitivanja svega vezano za čovjeka. Sve ove teorijske epohe su periodi zabluda jer je samo Allah halik a sve ostalo je mahluk. U ovom periodu se definiraju ključni problemi kelama: hilafet, imamet, sifati, kada i kader.

III- Treći period je od 11 do 18 stoljeća je period uređivanja odnosa teologije i filozofije. Čak je došlo so slivanja teologije i folozofije u jedno učenje.

IV- Četvrti period je od 18 do kraja 19 stoljeća je moderan period u kojem se ulažu pokušaji da se u sadašnjost uđe na novi način. To je period dominacije nauke i tehnike.

V- Peti je tzv. postmoderni period u kojem se žele dosegnuti nove perspektive. Pojavljuju se oficijelni i službeni islam, režimski i aktivni islam pun energije, snage ali bez definisanog cilja i metodologije.

Razvoj sufizma i centri sufizma

Najpoznatiji sufijski centar je Basra, otuda se može govoriti o basranskoj sufijskoj školi čiji je najpoznatiji predstavnik Hasan El Basri (642-728). Ovaj sufija je posebno govorio o strahu od Boga i potpunoj pokornosti božijoj volji. Po njemu se strah od Boga očituj: pristajanje na istinu, čuvanjem od zabrana, željeti sve ono što vodi Allahovom zadovoljstvu. El Basri je jedan od najvećih sufijskih autoriteta tako da su ga mnoge sufije i sufijski redovi uzimali za svog osnivača. On je izvršio veliki utjecaj na kasniji razvoj tesavuffa. Drugi predstavnik sufijske škole iz Basre je Rabija el Adevija (713-801) jedan je od najvećih žena tesavufa. Prva je uvela bezinteresnu ljubav prema Bogu. Jedan od predstavnika je El Misri (706-859) je zagovarao potpuno izbjegavanje grijeha i nadziranje strasti i ostavljanje dobra ovoga svijeta. Za njega kažu da je prvi govorio o identifikaciji duhovnog stanje kod čovjeka.

Na drugoj strani se ističe i bagdatska škola sa svojm najpoznatijim predstavnicima: 1. Ibrahim Ibn Edhem umro 777.g. za njeka kažu da predstavlja ključ sufizma. Karakteristike takvog puta su: potpuna otvorenost ahiretu, život u skromnosti i siromaštvu. U njegovo vrijeme su zagovarana sustezanja od ulaska u brak, sve u cilju oslobođenja pritiska ovog svijeta. Iamo je jake pozicije u vlasti. 2. El Muhasibi (u. 857) tragao je za unutarnjim moralnim usavršavanjem. Zalagao se za istinsko pročišćenje svijesti. Smatrao je da čovjek može njegovati svoju svijest i savjest da postanu kristalno čiste. 3. Džuvejd El Bakilani (u.910) je prvi sufija koji postavlja pitanje čovjekovog sjedinjenja s Bogom.

Predstavnici ekstremnog puta u tesavufu je Bajazit Bistani i Halladž. Bistani je umro 874 i prošao je kao i Gazalija nekoliko faza u životu. On je zagovarao tzv, vahdetul vudžud (monizam), sve je jedno te tako prihvatili teoriju panteizma. On kaže: ''Slava meni kako je uzvišen ovaj položaj''. Njihovo vrijeme je vrijeme borbe između tesavufa, teologije i pravnika (fekiha). Tesavuf je proglašen neislamskim sve do pojave Gazalija koji se kasnije pojavljuje. Gazali je uspio sačuvati tesavuf od nastranih učenja kao što su: sjedinjenje s Bogom, identifikacija s Bogom, inkarnacija i dr. Poslije njega dolazi jačanja sufizma u liku Ibn Arebija, Suhraverdija, El Džili, Rumi idr.

15

Derviški redovi (tarikati)

To je put kojim treba da kroči jedan sufija. Pored svog teorijskog aspekta tesavuf im ai svoj praktični koji se definira kao put (metod) približavanja Bogu. Cilj je da se kroz određenu obuku prođu faze (mekamati) i steknu određena duhovna i psihička stanja (ahval) kako bi se uklonili određeni nedostaci koji djeluju i skrivaju Boga od duše ljudske. Na kraju sufijskog puta, duša postaje sposobna da se približi Bogu ili postane jedno s njim. Deviški redovi ili tarikati predstavljaju sistem na relaciji učitelj – učenik. Učitelj kao muršid a učenik kao murid. Tako je tarikat praktički metod vođenja i obučavanja učenika od strane učitelja koji mu trasira put njegovih misli, osjećanja i djela. Provodi ga kroz niz faza koje su u korelaciji sa psihičkim stanjima. Nasr Ebu Suražd navodi mekamate: 1. Tevba, 2, pobožnost, 3. Napuštanje ovosvjetskih užitaka (zuhd), 4. Siromaštvo (fakr), 5. Strpljivost (sabur), 6. Oslanjanje na Allah (tevekkul), 7. Zadovoljstvo sa svim onim što dolazi od Boga u odnosu potpune potčinjenosti Božijoj volji.

Naspram ovih stepena (položaja) sufija stiče i prolazi kroz određena duhovna stanja: 1. Staus pažnje, preokupacije i razmišljanja, 2. Blizina, 3. Ljubav, 4. Strah, 5. Nada, 6. Čežnja, 7. Intima, 8. Mir, 9. Promatranje, 10. Sigurnost. Kad se obave ovi mekami onda se dolazi do spoznaje (potpuna spoznaja). Ovi tarikati se sprovode u tekijama kao dio institucionalnog tesavufa koji se postepeno razvijao. Tek u 10 stoljeću se javljaju prvi sufijski centri au istom periodu i derviški redovi: suhraverdije, kaderije, mevlevije, rifaije, nakšibendije, tarikije, jesevije, balevije, mektašije, halfetije i dr.

Nakšibendije je derviški red koji predstavlja izdanak sunijskog tesavufskog pravca. Na našim krajevima se pojavio u 15 st sa dolaskom Turaka. Snažnom razvoju nakšibendija kod nasa doprinijeli su Ajni dede i Šemsi dede koji su pali kao šehidi tokom osvajanja Bosne. Njihova turbeta su bila u Sarajevu. Nakšibendijski je naš najpoznatiji derviški red. Njihovi centri su Slkender pašina tekija u Sarajevu i tekija Šejh Hasana Kaimije. Šejhovi ovog reda su se držali još i sunijske orijentacije. U 18 i 19 stoljeću ovaj red je imao veliku ekspanziju kada su se pojavile tekije širom Bosne, u Sarajevu, Travniku, Mostaru, Foči, Jajcu, Goraždu, Visoko, Živčići i dr. Za razvoj ovog reda tesavufa naročito su zaslužni Abdurahman Sirija i Abdul Vehab Ilhamija.

Halvetije je osnovao Omer Halveti, sunijske orijentacije akod nas se razvio u 16 stoljeću. Gazi Husrev beg ja u Sarajevu sagradio hanikah kao centar ovog derviškog reda, u Travniku Elči Ibrahim paša ih pomaže takođe. Njihove tekije

su postojale i u Višegradu, G Tuzli, Pruscu. Veliki utjecaj je ostvario u 18 stoljeću.

Kaderije su sunijske orijentacije, zastupljen u južnim krajevima Balkana. Utjecaj na širenje ovog reda kod nas imala je hadži Sinanova tekija u Sarajevu osnovana tokom 17 stoljeća. Proširio se zahvaljujući Hasanu Kaimiji a njohve tekije su bile i u Jajcu i Travniku. Pomoć im je pružao i Bešeskija.

Mevlevije je osnovao Dželaludin Rumi Mevlan, nakon njegove smrti nasljednici su osnovali posebnu grupu i razvili odrežene običaje po kojima su pripadnici ovog reda poznati kao ''plešući derviši''. Proširio se u Turskoj zahvaljujući Vakufu koji je vezan za turbe Mevlana u Koniji i koji je obezbijedio njegovu trajnost. Unutar ovog reda su se razvila dva osnovna pravca, jedan koji je okrenut pobožnosti i šerijatu (veledov ogranak) i drugi pravac koji je zastranio (šemsov ogranak).

Rifaije je tarikat u kojem su se pojavile mnoge neislamska pojave. Derviši se odgajaju kroz otpornost na vatru, zmijski otrov, i razno oružje. Na ovaj derviški red izvršeni su uticaji hinduizmam a njihovi ogrnaci su sadijei sejadije kojih ima u Makedoniji i na Kosovu.

Bektašije je osnovao Bektaš Veli a među dervišima se pojavio u Anadoliji i postao tipični turski derviški red. U svom razvoju je dobio mnoga karakteristična obilježja i unešeni mnogi običaji sa prostora Anadolije i Albanije. U ovom derviškom redu vrši se oslobađanje od vjerskih obaveza a tajnovitost njihova učenja zaprimilo je oblik šiizma. Red Bektašija bio je u vezi sa janjičarima bil na vlasti. Danas pristalica ima u Makedoniji, Alabaniji i na Kosovu.

Hamzevije je osnovao Hamza Bali porijeklom iz Bosne. Svoja uporišta su imali u Gornjoj Tuzli ali nisu ostavili dublje korijene jer je vlast organizovala progon hamzevija.

16

Šta je Ne-bitak?

Al-Šahham je bio prvi mu'tezilit koji je artikulirao ideju Ne-bitka: „I ono čisto ništa ima neki Bitak koji može biti predmetom mišljenja i govora, to je stvar, esencija, realitet, koji ima sve odlike koje imaju i bića u stanju bivstvovanja ili egzistencije, sve odlike koje imaju supstanciju i akcidenciju, recimo da je nešto crno ili bijelo...“Dakle, u mu'tezilijskoj filozofiji Ne-bitkom se označava: Tek stvaranjem svijeta Bog tim bićima (pritajenim, zamišljenim realitetima-svejedno da li bitak zasnivali u zbilji ili u Um), odnosno esencijama, koje kao takve već imaju svoje temeljne karakteristike, tj.rod, vrstu, itd.daje svojstvo postojanja.

Izvori mu'tezilijskog učenja o Ne-bitku

a) Viseska filozofija (u njoj se ono Nebivstvujuće smatra realnim)b) Demokritova i Leukipova filozofija (afirmirali su postojanje praznine

pridjevajući je prostoru, nazivajuću prvu ne-bitkom, odnosno drugu bitkom ili onim postojećim)

c) Stoicizam (npr.kentaur ili neka druga mitska bića opisivana su kao nešto beskonačno)

d) Platon sa svojom teorijom ideja, koje on opisuje kao „istinsku supstanciju“ ili „vječno postojanje“.

Maturidi je napisao znatan broj važnih knjiga o tefsiru, kelamu i usulu. Evo tih djela:

1. Kitab tawilat al-Kur'an, ili Tawilat ahl al-sunna2. Kitab ma'had al-Šari'a3. Kitab al-gadal4. Kitabul-usul5. Kitab al-maqalat6. Kitab al-tawhid7. Kitab bayan wahm al-mu'tazila8. Kitab radd awa'il al-adilla li al-ka'bi9. Kitab radd tahdib al-gadal li al-ka'bi10. Kitab radd wa'id al-fussaq li al-ka'bi11. Radd el-usul al-hamsa li abi muhammed al-bahili12. Radd kitab al-imam li ba'd al-rawafid13. Kitab-al radd 'ala al-qaramiata.

TAHAVIZAM-M-M.Sharif

Rođen je u selu Taha u Gornjem Egiptu 229/543.g. Umro je u Egiptu 321/993.g. Uglavnom se zanimao za fikh i hadis, bio je prvo šafijskog, a zatim hanefijskog mezheba, pa se zaputio i u Siriju radi daljnih studija hanefijskog zakona.

Djela Tahavija:

1. Šarh Ma'ani al-Atar2. Muškil al-Atar3. Ahkam al-Qur'an4. Ihtilaf al-Ulama5. Al-Nawadir al-Fiqhijja6. Kitab al-Šurut al-Kabir7. El-Šurat al-Ausat8. Šarh al-Džami' al-Sagir....

UČENJE TAHAVIJA

1. Tahavi isključuje spoznaju iz svoje definicije vjerovanja.

2. Grijesi, po mišljenju Ebu Hanife, nisu bez posljedica, ali izbaciti griješnika iz islamske zajednice, osuditi ga na vječnu kaznu, proglasiti ga nevjernikom, nije sasvim u skladu sa božanskom pravičnošću. Njegov šitok pogled i tolerantan stav dosljedno su nastavili i Maturidi i Tahavi. Oni koji su krivi za teške grijehe neće ostati u vječnom paklu ako su umrli kao unitarci, čak i ako se nisu pokajali...oni su prepušteni Božijoj volji.

Što se tiče šefa'ata, Ebu Hanifa ga je sveo samo na Poslanike, a Tahavi je tu privilegiju proširio na sve pravedne i pobožne vjernike. Ebu Hanife je smatrao da niko nema nikakva oprosta za neznanje svoga Tvroca, jer vidi stvaranje nebesa i zemlje.

3. Tahavi je protiv doslovne interpretacije antropomorfičkih izraza u Kur'anu, ali ne ukazuje šta znače ti termini. Ebu Hanife o tome ne dopušta racionalnu interpretaciju i kaže da ovi termini određuju Njegove kvalitete. Što se tiče dvosmislenih ajeta, Tahavi kaže: osnova islama nije u čvrstom stajanju već u potčinjavanju i pokornosti.

17

4. Božiji Govor je jedan od Božiji atributa koji pripada Njegovoj esenciji i Njegovoj vječnosti kao i ostali atributi...i On govori posredstvom Svoga vječnog govora. „Mi ispovijedamo da je Kur'an nestvoren govor Allah, tko god kaže da je stvoren-nevjernik je“. On je odbio ideje mušebbiha i hašvijje (ekstremnih ortodoksa) da je Božiji Govor poput ljudskog. Božiji Govor, po njegovom mišljenju nije identičan s Njegovim Bićem-Kur'na je nestvoren.

Tahavi je obeshrabrio svaku spekulativnu misao o tananom i misterioznom pitanju predestinacije zbog toga što može dovesto do očaja i nepokornosti.

Dakle, Tahavizam ne znači neka nova mišljenja u islamskoj teologiji...to je druga verzija teološkog sistema Ebu Hanife...on je pojasnio stanovišta svoga učitelja.

Tahavijev doprinos leži u činjenici da je dosljedno prezentirao sumarna stanovišta imama Ebu Hanife, prvog utemeljivača škole ehlus-sunneta.

Termini škola akaida:

1. Džebr – predodređenost, determinizam, čovjek nema slobode, sve je Allah unaprijed stvorio. Determinizam je filozofsko učenje po kojem je sve što postoji povezano kauzalnim, uzročno-posledičnim vezama, materijalne ili nematerijalne prirode. Prema ovoj doktrini, nema slučajnosti, proizvoljnosti, niti slobodnog čina u univerzumu, već je sve unapred određeno prethodnom istorijom zbivanja.džebr su zagovarali skupina muslimana oko Dža’d ibn Dirhema i osnovali pravac u akaidu ’’džebrije’’.

2. Kader – suprotno determinizmu, čovjek ima apsolutno slobodnu volju, čovjek je tvorac svojih djela, ovo učenje su zagovarali ,,kaderije’’, indeterminizam (l. in, determinatio određenje, opredeljenje) filozofski: učenje da je čovečja volja potpuno slobodna u svom opredeljivanju i delanju, tj. da se može, pod istim okolnostima i uslovima, različito opredeljivati; supr. determinizam.

3. Te’vil – alegorijsko tumačenje teksta, 4. Akl- razum, razumijevanje teksta putem racia,5. Nakl – tradicija, razumijevanje teksta hadisom ili tradicijom,6. Et-ta’til - Shvatanje o lišenosti Allaha svih atributa, nijekanje

Allahovih dž.š. svojstava i poricanje njihove povezanosti s bićem Allahovim dž.š. kao što je negiranje Allahovog dž.š. potpunog savršenstva putem nijekanja Njegovih imena i svojstava. Ili negiranje ophođenja s Allahom dž.š. ostavljanjem ibadeta ili poricanje veze između stvorenja i njihovog Stvoritelja, ili kao što neki tvrde, da je materija oduvijek (nije nastala) i da je Allah dž.š. nije stvorio. PRINCIP MU’TEZILA.

7. EtTahrif - Iskrivljavanje značenja Allahovih, dž.š svojstava alegoričnim tumačenjem, ili bilo kakva zamjena i izmjena u njima (et-tahrif bit tevil), kao što je iskrivljavanje riječi, imena i svojstava, dodavanjem ili oduzimanjem, ili promjenom hareketa (konsonanta) u riječi, kao što su neki uradili s Allahovim dž.š. riječima: „A Allah je sigurno s Musaom razgovarao..." (En-nisa, 164) - tako što su umjesto damme na riječ Allah stavili fethu, da bi značenje bilo da Allah nije govorio sa Musaom, nego da je Musa Njemu govorio.

8. Et-tešbih -upoređivanje svojstava Allaha, dž.š. sa svojstvima stvorenja (antropomorfizam), kao što kršćani upoređuju Isaa a.s., sina Merjemina, jevreji Uzejra, a mušrici svoje kipove sa Allahom dž.š. Ili kao što pojedine sekte upoređuju Allahovo dž.š. lice s licem stvorenja, Njegovu ruku s rukama stvorenja, Njegov sluh s njihovim sluhom, i sl.

9. Tenzih - transcedencija, atributi Boga se razlikuju od atributa stvorenih bića, UČENJE EŠ’RIJE O ATRIBUTMA, transcendencija (nl. transsecendentia) fil. prekoračavanje granica iskustva, nesaznatljivost iskustvom, ono što je s one strane iskustva.

18

10. Istita’a – sposobnost, ono što Allah daje čovjeku da učini djelo, TEORIJA STICANJA DJELA kod Maturidija,

11. Tefvid – prepuštanje u slijeđenju bez tumačenja i razumijevanja teksta,

12. Va’d – obećanje, ono što je Allah obećao da će činiti13. Ve’id – prijetnja, ono što Allah prijeti da će učiniti, 14. Jekin – obezbjeđenost, sigurnost, ono što ne ostavlja sumnje,

iman je sigurnost, ubjeđenje i kao takvo kod Maturidija nepromjenljivo,

Svojstva dijelimo na dva dijela:

1) Sifatun subutijje

2) Sifatun selbijje

Sifatun subutijje – potvrdna svojstva, to su svojstva koja je Uzvišeni pripisao Sebi u Svojoj knjizi ili na jeziku Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. To su svojstva potpunosti (u kojima nema nikakve manjkavosti) poput života, znanja, snage, lica, uzdizanja nad Aršom i drugih svojstava.

Imam Ahmed, rahimehullahu te'ala, kaže: „Mi ne opisujemo Allaha osim onako kako je On Sebe opisao.'' (Predaja je vjerodostojna, a bilježi je Ebu Ja'la el-Hanbeli u svojoj knjizi Ibtalu' et-tevil  (Opovrgavanje te'vila)).

Sifatun selbijje su svojstva koja se ne pripisuju Uzvišenom Allahu jer su svojstva manjkavosti poput smrti, sna, neznanja, slabosti umora i tako dalje.

Kaže Uzvišeni (u prijevodu značenja): „Ti se pouzdaj u Živog, koji ne umire.“ (El-Furkan, 58. ajet)

I kaže (u prijevodu značenja): „Gospodar tvoj nikome nepravdu ne čini.“ (El-Kehf, 49. ajet)

I kaže isto tako (u prijevodu značenja): „Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih – za šest vremenskih razdoblja, i nije Nas ophrvao nikakav umor.“ (Kaf, 38. ajet)

I još puno drugih ajeta koji negiraju pripisivanje svojstva manjkavosti Uzvišenom Allahu.

19