radnja vladinih i nevladinih organizacija u odgovoru … · Web viewSaradnja vladinih i nevladinih organizacija u odgovoru na HIV Priručnik za trenere Sadržaj Uvod 5 Glavni i specifični

Saradnja vladinih i nevladinih organizacija u odgovoru na HIV

Priručnik za trenere

Saradnja vladinih i nevladinih organizacija u odgovoru na HIV Strana 2

SadržajUvod 5

Glavni i specifični ciljevi treninga 10

Satnica 13

1. Uvodna cjelina – upoznavanje učesnika 17

2. Epidemiološka situacija i odgovor na HIV 23

3. HIV i AIDS 29

4. Mjere zaštite 35

5. Društvene implikacije HIV-a 41

6. Partnerstvo ili konkurencija? 47

7. Uloga vladinih i nevladinih organizacija u prevenciji 55

8. Oblasti saradnje 63

9. Evaluacija treninga 71

Referentni materijal za trenere 75

1. Program i donator 77

2. Epidemiološka situacija u BiH i Svijetu 78

3. Odgovor Bosne i Hercegovine na HIV i AIDS 80

4. HIV i AIDS 81

5. Rizično ponašanje 102

6. Mjere zaštite kod profesionalnog izlaganja 106

7. Društvene implikacije HIV-a 109

8. Stigma i diskriminacija 113

9. HIV i ljudska prava 119

10. Partnerstvo između vladinih i nevladinih organizacija 124

11. Sporazum o saradnji između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora 129

12. Uloga vladinih i nevladinih organizacija u društvu i u zdravstvenom sistemu 135

13. Oblasti saradnje između vladinih i nevladinih organizacija 143

Prilozi za učesnike 149

1) Kartice - putevi prenosa 150


2) Lista rizičnih i nerizičnih ponašanja 1533) Prilog: DPTS centri u Bosni i Hercegovini 1544) Sažeti prikaz standrardnih mjera zaštite 1555) Prilog: Pregled prihvatljivih pojmova 1566) Vježba za procjenu mogućih izvora konflikta 157


Uvod

Uprkos značajnim uspjesima u usporavanju širenja HIV epidemije, HIV i AIDS ostaju jedna od

najvećih zdravstvenih prijetnji čovječanstvu.

Bosna i Hercegovina je zemlja sa niskom prevalencom HIV-a, ali ova prijetnja nije ništa manje

značajna nego što je u zemljama koje imaju značajno veći broj oboljelih. Upravo niska prevalencija u

našoj zemlji čini programe prevencije i njege još značajnijim, a u cilju da se epidemija zadrži na niskom

nivou.

U odgovoru na HIV Bosne i Hercegovine država i nevladine organizacije daju značajan doprinos

ovim naporima: država i entiteti su obezbjedili liječnje i medicinsku njegu, formirana je mreža centara

za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje, provode se bio-bihevioralna istraživanja i medijske

kampanje, kao i brojni progami edukacije sa ključnim grupama povišenog rizika, ali i sa medicinskim

radnicima, vojskom i policijom.

Svi ovi napori zasigurno imaju veliki učinak u prevenciji, ali uprkos njima broj oboljelih raste,

osobito u nekim sub-populacijama. S druge strane, izuzev liječenja, odgovor na HIV u maloj mjeri

finansiraju državne institucije, finansiranje se vrši većinom iz donatorskih sredstava.

Na dugi rok, a posebno zbog ekonomske krize u zemlji i svijetu, može se očekivati smanjenje

izdvajanja za prevenciju HIV-a s jedne, i povećanje broja oboljelih s druge strane. Pred Bosnu i

Hercegovinu HIV i AIDS će postaviti nove izazove kojima neće biti jednostavno odgovoriti. Efikasan

odgovor će moći pružiti isključivo vladine i nevladine organizacije ukoliko blisko sarađuju.

Naša država je siromašna, složena, postkonfliktna i tranzicijska zemlja. U tim okolnostima, uloge

vlade, vladinih institucija i nevladinih organizacija u čitavom društvu, a posebno u sektoru zdravstva

većini aktera nisu savim jasne. Često se dešava da vlada pokušava da preuzme ulogu nevladinih

organizacija, a NVO-i bi rado da se bave poslovima koji su u djelokrugu vladinog sektora, što sve

ukupno smanjuje efikasnost rada i jednih i drugih. Iako i sada sarađuju, vladine i nevaldine organizacije

moraće da saradnju intenziviraju i podignu na viši nivo.


Ovaj trening je osmišljen upravo da približi vladin i nevladin sektor, da im pomogne u međusobnom

razumijevanju, te da potakne sadašnju ili buduću saradnju.

Svrha priručnika

Svrha priručnika za realizatore treninga „Saradnja vladinih i nevladinih organizaciju u odgovoru na

HIV“ jeste da im omogući adekvatnu pripremu i podršku za realizaciju i vođenje ove višednevne obuke.

Trening je sastavni dio programa „Povećanje univerzalnog pristupa za populacije pod rizikom“ u Bosni i

Hecegovini koji je finansiran od strane Globalnog Fonda.

Priručnik će trenerima:

biti podsjetnik prilikom vođenja treninga

olakšati savladavanje predviđenih tematskih sadržaja tj. doprineti unapređivanju njihove

lične i profesionalne informisanosti u vezi sa HIV/AIDSom, kao i sa brojnim pitanjima koja

se odnose na saradnju vladinog i nevladinog sektora.

ponuditi poželjne i odgovarajuće metodičke i komunikacione smjernice koje mogu koristiti

u procesu prenošenja znanja

doprineti što lakšem, efikasnijem i kvalitetnijem ostvarivanju postavljenih edukativnih i

programskih ciljeva

Koncept priručnika

U skladu sa svojom namjenom i ciljevima obuke, priručnik sadrži:

Razrađene nastavne jedinice sa konkretizovanim koracima, jasno definisanim vremenskim

odrednicama i fokusom za svaku predviđenu aktivnost

Organizacione preporuke i spisak potrebnog radnog materijala za svaku nastavnu jedinicu

Metodičke smjernice - prijedlog pogodnih metoda, oblika i tehnika za prezentovanje,

obradu i usvajanje znanja za svaku nastavnu jedinicu

Komunikacione smjernice koje voditeljima mogu pomoći u različitim situacijama tokom

izvođenja obuke

Napomene i uputstva koja proizilaze iz specifičnih tema ili tehnika rada, a kojima se ukazuje

na varijante u radu ili pružaju sugestije u vezi sa vođenjem određenih aktivnosti.


Spisak literature, koja trenerima može pomoći da prodube svoja znanja u vezi tema koje

obrađuju pojedine nastavne jedinice.

Priručnik se sastoji iz četiri dijela:

1. Uvodni dio. U uvodnom dijelu opisana je svrha priručnika za trenere, metodologija, ciljevi i

raspored treninga, date su generalne upute za trenere;

2. Nastavne jedinice. Nastavne jedinice su zaokružene u cjeline koje obuhvataju po jednu

opću temu treninga. Podijeljene su na korake kako bi se olakšao rad trenera i omogućilo

sistematsko učenje. Svaka nastavna jedinica ima raspored nastavne aktivnosti koji

predstavlja smjernice treneru, u kome su naznačeni ciljevi učenja, aktivnosti, upute o

trajanju, metodi i temi. Raspored nastavne aktivnosti nije zamišljen tako da se čita riječ po

riječ učesnicima, niti da se prati tačno kako je napisan. On jednostavno pomaže treneru u

vođenju učesnika ka postavljenim ciljevima treninga u okviru zadatog vremena. Sredstva

pomoću kojih trener postiže ciljeve treninga ovise isključivo o trenerovom individualnom

stilu rada.

3. Prilozi za trenere. Njihova svrha je da pruže minimalne informacije o temi koja se obrađuje.

Kod ovakvih treninga koji spajaju veoma široke oblasti i raznorodne teme, trenerima je

potreban i stručni okvir na osnovu koga će skupa sa učesnicima obraditi odgovarajuću

temu. Prilozi treba da predstavljau osnovu, a treneri trebaju samostalno da prošire svoja

znanja o ovim pitanjima na osnovu stručne literature.

4. Prilozi za učesnike. Ovaj trening ne predviđa podjelu brošura ili stručnih materijala. Uprkos

tome, neke veoma važne informacije je nužno podjeliti učesnicima tokom samog treninga u

štampanoj formi, kako bi se postigao još veći efekat učenja. Prilozi za učesnike koji su dati u

priručniku za trenere mogu se jednostavno fotokopirati i podjeliti učesnicima. Ukoliko

treneri na osnovu ličnog iskustva smatraju da je potrebno podjeliti na ovaj način i druge

informacije, poželjno je da ih sami naprave na osnovu stručne literature.

Priručnik za trenere je kreiran tako da podržava i preporučuje fleksibilno korištenje bez nametanja

rigidnih smjernica trenerima i učesnicima.

Treneri se ohrabruju da izaberu mjerodavan i odgovarajući materijal i kreiraju svoje vlastite

bilješke, radne materijale i pomoćna sredstva.


Da bi se pomoglo trenerima, obezbijeđen je različit pomoćni materijal i sredstva za učenje koji se

mogu koristiti onako kako su napisani (ako je to relevantno za ciljanu publiku) ili revidirani na osnovu

specifičnih potreba. Isto tako, kreirane su različite vježbe kao pomoć učesnicima da postignu pojedine

specifične ciljeve učenja. Preporučene igre i vježbe treneri mogu koristiti u izvornom obliku, ali ih mogu

i adaptirati i zamjeniti u svrhu postizanja ciljeva treninga.

Svaki trener ima vlastiti način rada koji čini svaku prezentaciju i predavanje različitim i zanimljivim.

Iako treneri trebaju odrediti koji im način rada u učionici najviše odgovara, postoje iskustva i vježbe

koje svi treneri trebaju obavljati prije, u toku i nakon svakog treninga. Zbog toga je poželjno:

Prije treninga

Komunicirati jasno i često sa timom trenera da bi se provjerilo je li svim trenerima jasno šta

treba uraditi tokom kursa i kako će se to primijeniti

Proučiti planove nastavnih jedinica, posvećujući posebnu pažnju specifičnim ciljevima svake

jedinice

Raspitati se o broju, iskustvu i mogućim očekivanjima, kao i specifičnim potrebama

učesnika; koristiti ove informacije u pripremi i planiranju nastavne jedinice

Razmisliti o najefikasnijim sredstvima koja će osigurati da metodologija treninga omogući

učesnicima postizanje zadatih ciljeva

Pripremiti kratke bilješke imajući na umu vremenska ograničenja

Pripremiti sva pomoćna sredstva (tehničku podršku) za trening i učenje prije početka kursa

(radne materijale, tablu, plakate, slajdove itd.)

Imati spremne rezervne aktivnosti ukoliko planirana vježba ne može biti održana zbog

vremenskih, logističkih ili bilo kojih drugih razloga

Pregledati priručnik za učesnike i zabilježiti brojeve stranica da posluže kao brzi podsjetnik

tokom rada

Razmisliti o tome koje bi se praktične preporuke na osnovu profesionalnog iskustva mogle

dati učesnicima kao pomoć u primjeni nove informacije

Razgovarati sa drugim trenerima i prikupiti ideje o tome kako su oni izlagali neke teme

Pripremiti nastavne jedinice i drugih trenera da bi ih mogli zamjeniti u slučaju da neko od

članova tima ne može prisustvovati treningu


U toku treninga

Prezentirati materijale tako da budu jednostavni i zanimljivi za učesnike

Pojednostaviti jezik koji se koristi (izbjegavati žargon i sleng) da bi se osiguralo da učesnici

jasno razumiju terminologiju; također je nužno osigurati upotrebu odgovarajućeg i

nestigmatizirajućeg jezika

Koristiti vizuelnu podršku gdje god je to moguće

Ohrabriti aktivno učešće grupe i diskusiju

Varirati aktivnosti i podjele u grupe da bi se pobudio interes i raznolikost

Ohrabriti učesnike da podijele sopstvena iskustva u vezi sa temom koja se obrađuje

Uvjeriti učesnike da se njihova iskustva i mišljenje vrednuju

Odgovoriti na sva pitanja što je moguće jasnije i zamoliti i druge učesnike da u tome

pomognu

Tokom predavanja često ponavljati ključne informacije kako bi se osiguralo da budu

ispravno usvojene

Raditi u uskoj saradnji sa ostalim trenerima u timu i podržavati jedni druge da bi se osigurali

jasni prelazi s jedne na drugu nastavnu jedinicu i postigao dobro izbalansiran trening

Koristiti primjere iz naše prakse (BiH)

Uvažavati mišljenje učesnika, uz posebno poštovanje prema individualnim stavovima, bez

osuđivanja

Nakon treninga

Razgovarati sa učesnicima nakon treninga; odgovoriti na svako pitanje koje bi mogli imati;

tražiti mišljenje od učesnika o treningu i primijenjenom načinu rada

Razgovarati sa ostalim trenerima kako bi se međusobno podijelila pozitivna i negativna

iskustva

Proučiti planove nastavnih jedinica da bi se usavršili za naredno predavanje

Dotjerati i revidirati lične materijale prije sljedećeg treninga


Glavni i specifični ciljevi treninga

Glavni cilj treninga je da pospješi i poboljša postojeću saradnju između vladinih institucija i

organizacija civilnog društva u odgovoru na HIV i AIDS u Bosni i Hercegovini.

Specifični ciljevi treniga su da učesnici:

unaprijede znanje o HIV-u i AIDS-u,

razumiju uticaj HIV-a i AIDS-a na pojedinca i društvo,

postanu još više svjesni fenomena stigme i diskriminacije i važnosti njenog dokidanja,

definišu ulogu vladinog sektora i ulogu civilnog društva u odgovoru na HIV

razumiju specifičnost uloge, načina rada, prednosti i poteškoća i u radu „druge strane“,

odnosno da uposlenici u vladinim službama razumiju nevladine organizacije i obrnuto.

osmisle metode saradnje vladinog i nevladinog sektora

Osim toga, trening će omogućiti da se učesnici upoznaju, da uspostave međusobnu komunikaciju,

poboljšaju međusobno razumjevanje, te da novostečena i produbljena poznanstva koriste u svom radu

i nakon treninga.

Zbog svega toga, neobično je važno da su na treningu istovremeno prisutni i osobe koje dolaze iz

vladinog i nevaladinog sektora1. Njihovo zajedničko prisustvo omogućiće izuzetno efikasnu, dinamičnu i

direktnu razmjenu mišljenja, iskustava i ideja. Takva razmjena rezultira formulisanju originalnih stavova

i ideja koje mogu značajno doprineti da se odgovor na HIV u Bosni i Hercegovini na viši nivo kvaliteta.

1 Ne preporučuje se održavanje odvojenih treninga: jednog samo za službenike vladinih institucija, a drugog za uposlenike nevladinih organizacija


Metodologija treningaTrening treba bit interaktivan, sa neposrednim učešćem polaznika. Zamišljeno je da se učesnici

aktivno uključe u rad već od prve nastavne jedinice i da se njihovo aktivno učešće i motivacija održavaju

tokom cijelog treninga. Određeno vrijeme se može posvetiti predavanjima trenera, ali je najbolji

pristup da većina procesa učenja bude rezultat aktivnosti, diskusije i razmjene iskustva učesnika. Od

učesnika se očekuje da se u potpunosti uključe u aktivnosti kako bi dobili što je moguće više od ovog

treninga.

Aktivnosti kojima se privlači pažnja učesnika uključuju: razmjenu ideja i mišljenja

(brainstorming2), sačinjavanje lista aktivnosti, analizu scenarija, grupne diskusije, rješavanje problema,

prikaz slučajeva, i druge interaktivne igre. Za sve ove aktivnosti potrebno je obezbijediti učešće cijele

grupe. Kurs ne predviđa nikakvo formalno testiranje, ali predviđa anonimnu provjeru znanja o HIV-u i

AIDS-u. Ovi testovi se rade kako bi se procjenio početni i završni nivo znanja i stavova učesnika u vezi sa HIV-

om, te za daljanja prilagođavanja treninga. Učesnici će na kraju obuke evaluirati trening i njegove voditelje,

a evaluaciju treninga trebaju napraviti i voditelji.

Interaktivna metodologija treninga može predstavljati novinu za učesnike. Neki od njih se možda

dosad nisu našli u okruženju za učenje gdje trener djeluje više kao organizator i voditelj procesa učenja,

a manje kao stručnjak u prenošenju informacija. Trener treba biti svjestan mogućih prepreka u učenju i

biti pripremljen na izvjestan otpor novim metodama.

Jedan od načina da se prevaziđu prepreke u učenju je da se učesnicima jasno naglasi da su

upravo oni ti koji već posjeduju priličan nivo znanja, a da je funkcija trenera samo da vodi i usmjerava

učenje, kao i da iskoristi kolektivno znanje grupe da održi učesnike fokusiranim na tematiku nastavne

jedinice. Učesnike bi također trebalo podsjetiti da vježbe koje rade imaju specifičan cilj i da su kreirane

tako da podstaknu učesnike da primjenjuju postojeće ili stečeno znanje na način koji će osigurati

trenutno usvajanje nastavnog gradiva. Učesnike treba podsjetiti na važnost održavanja slobodoumnog i

otvorenog načina mišljenja, kao i kreativnog pristupanja novim situacijama i problemima.

2 Engl: brainstorming = pretresanje, nabacivanje ideja, „oluja ideja“. To je metoda pronalaska ideja koju je osmislio Alex F. Osborn, a usavršio Charles Hutchison Clark. Ovom metodom se traže rješenja za specifični problem tako što će grupa ljudi, spontano i potpuno slobodno predlagati načine rješenja problema.



Satnica

Ovaj trening je osmišljen tako da traje 3 dana. Nakon što dobiju raspored treninga, treneri i

učesnici možda će ustanoviti da je potrebno prilagođavanje rasporeda prema potrebama i željama

učesnika, organizacionim problemima ili ostalim dnevnim obavezama. Treneri mogu prilagoditi

raspored ovim zahtjevima, imajući na umu da se glavni i specifični ciljevi treninga trebaju ispoštovati.

1 danVrijeme Trajanje Nastavna jedinica Naziv nastavne jedinice / fokus

10:00 – 11:00 60 min. 1

Uvodna cjelina - Upoznavanje učesnika 1.Predstavljanje programa;

2.Svrha i ciljevi treninga;

3.Upoznavanje;

4.Utvrđivanje pravila rada;

5.Test prije treninga

11:00 – 12:00 60 min. 2

Epidemiološka situacija i odgovor na HIV1.Epidemiološka situacija u svijetu;

2.Epidemiološka situacija u BiH;

3.Odgovor BiH na HIV i AIDS;

4. Kako poboljšati odgovor društva na HIV?

12:00 – 13:10 70 min. Pauza za ručak

13:10 – 14:30 80 min. 3 / 1

HIV i AIDS - I dio1.Šta je HIV? Šta je AIDS?;

2. Načini prenošenja HIV-a

3. Prenos HIV-a putem nezaštićenog seksualnog odnosa;

14:30 – 15:00 30 min Pauza za kafu

15:00 – 16:00 60 min. 3 /2

HIV i AIDS - II dio1.Dijagnostika HIV-a;

2.Igra uloga „Savjetovanje prije testiranja“

3.Liječenje HIV-a


2 danVrijeme Trajanje Nastavna jedinica Naziv nastavne jedinice / fokus

09:00 – 10:30 90 min. 4 / 1

Mjere zaštite – I dio1.Šta ste učinili za svoje zdravlje?

2.Mjere zaštite

3.Mjere zaštite kod profesionalnog izlaganja


10:50 – 12:00 70 min. 4 / 2

Mjere zaštite – II dio

3.Rizična ponašanja

4.Specifičnosti rada s grupama koje se rizično ponašaju


13:30 – 14:30 60 min 5 / 1

Društvene implikacije HIV-a - I dio1.Uticaj HIV-a na pacijenta, porodicu i društvo

2.Interaktivni sadržaj:

„Kako se osjećamo kad smo diskriminisani?“


15:00 – 16:00 60 min 5 / 2

Društvene implikacije HIV-a – II dio

3.Stigma i diskriminacija

4.HIV i ljudska prava

3 dan


Vrijeme Trajanje Nastavna jedinica Naziv nastavne jedinice / fokus

09:00 – 10:15 75 min. 5 / 1

Partnerstvo ili konkurencija? – I dio

1.Partnerstvo vladinog i nevladinog sektora

2.Mogući izvori konflikta

3.Zašto sarađivati


10:35 – 12:00 85 min. 5 / 2

Partnerstvo ili konkurencija? – II dio

4.Saradnja unutar BiH

5.Kako sarađivati


13:10 – 14:30 80 min. 6 / 1

Uloga vladinih i nevladinih organizacija u prevenciji HIV-a – I dio

1.Uloga vladinih organizacija i uloga NVO u zdravstvenom sektoru

2.Mjere prevencije


15:00 – 16:00 60 min. 6 / 2

Uloga vladinih i nevladinih organizacija u prevenciji HIV-a – II dio

3.Prevencija kod opšte populacije

4 dan


Vrijeme Trajanje Nastavna jedinica Naziv nastavne jedinice / fokus

09:00 – 10:00 60 min. 6 / 3

Uloga vladinih i nevladinih organizacija u prevenciji HIV-a – III dio

4.Ciljane preventivne intervencije

5.Zbrinjavanje osoba koje žive sa HIV-om

6. Područja saradnje vladinog i nevladinog sektora u prevenciji HIV

10:00 – 10:45 45 min. 7 / 1

Oblasti saradnje – I dio1.Informisanje i savjetovanje

2.Zagovaranje

3.Pružanje usluga

10:45 – 11:00 15 min. Pauza za kafu

11:00 – 12:00 60 min. 7 / 2

Oblasti saradnje – II dio4.Financiranje

5.Kofinansiranje za EU projekte

6.Partnerstvo kod apliciranja i implementacije projekata

7.Istraživanja


13:30 – 14:30 60 min. 8

Evaluacija treninga

1. Test nakon obuke

2. Popunjavanje evaluacijskog upitnika

3. Igra za rastanak

4. Podjela brošura i certifikata

1. Uvodna cjelina – upoznavanje učesnika


Iako često zanemarivana i skraćivana, uvodna cjelina je neobično važna za tok treninga, stoga joj

treneri moraju posvetiti veliku pažnju. Početak treninga je momenat kada treba omogućiti učesnicima da

se međusobno upoznaju, kada se treneri i učesnici trebaju predstaviti jedni drugima. Početak treninga je

dobra prilika da se razgovara o očekivanjima učesnika i o pravilima rada, kao i da se stvori ugodna radna

atmosfera.

Tokom uvodne cjeline treneri daju osnovne informacije o projektu, donatoru, treningu kao

cjelini, navode ciljeve treninga i utvrđuju pravila rada.

Glavni ciljevi trenera:

Osnovni ciljevi trenera trebaju biti:

Pomoći učesnicima da se upoznaju i da se uspostavi uzajamno povjerenje

Motivirati učesnike za aktivno učešće tokom treninga

Stvoriti ugodno, opušteno radno okruženje

Ustanoviti pravila rada

Specifični ciljevi učenja:

Nakon ove jedinice učesnici će biti osposobljeni da:

Razumiju značaj i svrhu ovog treninga

Održe uzajamno povjerenje i optimalnu motivaciju za učešće u treningu

Plan nastavne aktivnosti (60 minuta)

Koraci Vrijeme Metoda Fokus

1 10 min. Predavanje Dobrodošlica, predstavljanje programa, donatora i organitatora treninga

2 10 min. Predavanje Predstavljanje svrhe i ciljeva treninga

3 15 min. Interaktivna igra Upoznavanje trenera i učesnika,

4 15 min. Metaplan Utvrđivanje osnovnih pravila rada

5 10 min. Test prije obuke Procjena znanja učesnika o HIV-u i AIDS-u


Korak 1 Predstavljanje programa

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Predavanje

Potrebna sredstva: Power point prezentacija

Započnite dobrodošlicom učesnicima i odavanjem priznanja za napor koji su uložili da dođu na

trening.

Predstavite sebe, organizatora, i objasnite svoju ulogu na treningu.

Naglasite da su metode rada interaktivne, da zahtijevaju aktivno učešće učesnika u treningu.

Objasnite da će određeno vrijeme biti posvećeno predavanjima trenera, ali da je najbolji pristup da

većina procesa učenja bude rezultat aktivnosti, diskusije i razmjene iskustava samih učesnika. Od

učesnika se očekuje da se u potpunosti uključe u aktivnosti kako bi dobili što je moguće više od ovog

treninga. Oni trebaju postavljati pitanja i učestvovati u diskusijama što je moguće više.

Pojasnite učesnicima da oni posjeduju priličan nivo znanja o svim temama koje će biti obrađivane, a

da je funkcija trenera samo da vodi i usmjerava učenje, kao i da iskoristi kolektivno znanje grupe da

održi učesnike fokusiranim na tematiku nastavne jedinice.

Podsjetiti učesnike da vježbe koje će raditi imaju specifičan cilj i da su kreirane tako da podstaknu

učesnike da primjenjuju postojeće ili stečeno znanje na način koji će osigurati trenutno usvajanje

nastavnog gradiva. Naglasite važnost održavanja slobodoumnog i otvorenog načina mišljenja, kao i

kreativnog pristupanja novim situacijama i problemima.

Tokom prezentacije voditelj treninga daje osnovne informacije o donatoru, (u ovom slučaju

Globalnom Fondu), kada je nastao, šta je svrha i cilj djelovanja, u kojem obimu djeluje. Potrebno je dati

osnovne informacije o projektima odgovora na HIV koji su podržani u Bosni i Hercegovini od strane

donatora, a posebno u okviru državnih programa Runde 5 i Runde 9, i navesti primarnog primatelja i

podprimatelje projekta. Potrebno je istaći ulogu Zavoda za javno zdravstvo u okviru Runde 9 u par

rečenica.


Korak 2 Svrha i ciljevi treninga

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Predavanje


Pojasnite da je HIV veoma specifična infektivna bolest – da ona dramatično utiče ne samo na HIV

pozitivnu osobu i njegovu porodicu, već utiče i na rodbinu, prijatelje, komšije i kolege na poslu, odnosno

da snažno utiče i na čitavo društvo. Zbog širokog spektra uticaja, kao i zbog puteva prenošenja,

prevencija HIV-a i AIDS-a je složena i mora biti sveobuhvatna. HIV pozitivna osoba je u potrebi za

multidisciplinarnom brigom i njegom (potrebna joj je medicinska, psihosocijalna, duhovna, ekonomska,

kao i mnoge druge vrste pomoći) .

Ne postoji institucija, vladina ili nevladina, koja može sveobuhvatno i kvalitetno odgovoriti na

izazove koje HIV i AIDS postavljaju pred društvenu zajednicu. To je. osnovni razlog zbog koga je

neophodna saradnja različitih institucija, organizacija i pojedinaca kako bi ljudima koji žive sa HIV-om

pružili adekvatnu podršku, te kako bi se efiksano sproveli projekti prevencije.

Ova dodatna opterećenja na zdravstveni sistem ni najjače vlade na svijetu ne mogu sami riješiti, iz

tog razloga se većina zemalja na HIV i AIDS odgovara združenim snagama – kroz blisku saradnju vladinog

i nevladinog sektora.

Svrha treninga je da pospješi i poboljša postojeću saradnju između vladinih institucija i organizacija

civilnog društva u odgovoru na HIV i AIDS u Bosni i Hercegovini.

Osnovni ciljevi obuke su da učesnici:

unaprijede znanje o HIV-u i AIDS-u koje već posjeduju,

razumiju uticaj HIV-a i AIDS-a na pojedinca i društvo,

postanu još više svjesni fenomena stigme i diskriminacije i važnosti njenog

dokidanja,

definišu ulogu vladinog sektora i ulogu civilnog društva u odgovoru na HIV

razumiju specifičnost uloge, načina rada, prednosti i poteškoća i u radu „druge

strane“, odnosno da uposlenici u vladinim službama razumiju nevladine organizacije

i obrnuto.


osmisle metode saradnje vladinog

i nevladinog sektora

Korak 3 Upoznavanje

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Interaktivna igra

Potrebna sredstva: Dva klupka nešto jačeg konca, tokom pripreme treninga voditi računa o veličini sale za trening kako bi se imalo prostora za izvođenje igre

Preporučuje se da se upoznavanje izvede uz pomoć neke interaktivne igre koja će opustiti atmosferu

i pridonijeti ležernijem pristupu u nastavku treninga3. Treneri mogu sami odabrati bilo koju igru za koju

smatraju da može postići navedene ciljeve. Ovdje dajemo primjer jedne od takvih igara, koja se često

popularno naziva „klupko“.

Učesnici stanu u krug. Prvi trener u jednoj ruci drži klupko konca, a u drugoj ruci drži jedan kraj

konca. Nakon što kaže svoje ime, prezime i osnovne stvari o sebi, klupko baca jednom od učesnika po

slobodnom izboru, pri tome zadržavajući kraj konca u svojoj ruci. Nakon toga učesnik koji je uhvatio

klupko kaže svoje ime, prezime, zanimanje, radno mjesto i razlog za učestvovanje u treningu, a nakon

toga baca klupko prema sljedećoj osobi zadržavajući jednom rukom konac. Proces se nastavlja sve dok

klupko ne dođe do svakog učesnika. Tokom ove igre između učesnika se stvara mreža od konca koja

treba da simbolizuje njihovu buduću saradnju odnosno njihovu „mrežu“.

Treneri mogu da koristite različite pristupe kod upoznavanja, poželjno je da svi učesnici nose

bedževe sa imenima da bi se ostvarila bolja komunikacija među njima. Zamolite učesnike da svojeručno

napišu imena na bedževe, ukoliko se odlučite za ovu opciju.

3 Takozvani „icebreaker“ – doslovno „razbijač leda“


Korak 4 Utvrđivanje osnovnih pravila rada

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Metaplan

Potrebna sredstva: Olovke, samoljepivi papirići u boji, tabla, papiri za tablu

Objasnite učesnicima da će im ovaj trening pomoći da nauče i definišu neke pojmove, ali će ih

dovesti i u situaciju da razmisle i preispitaju svoje vlastite stavove. Naglasite da će prisutni učiti jedni od

drugih te da je veoma važno dopustiti sebi i drugima slobodu u mišljenju i iznošenju stavova.

Tokom treninga nije potrebno zahtijevati poseban režim discipline, ali da bi se postigla efikasnost u

radu i iznošenje raznovrsnih stavova važno je ustanoviti pravila koja će se poštovati tokom obuke.

Trener treba zamoliti učesnike da sami kažu najmanje jednu stvar koja ih ometa tokom nekog

treninga ili predavanja. Dok učesnici nabrajaju smetnje voditelj koji je postavio pitanje na tabli zapisuje

„smetnje“ na samoljepive papiriće i lijepi na tabli po grupama sve one sa istom ili sličnom tvrdnjom.

Nakon nabrojanih smetnji, voditelj ih još jednom sve nabraja, pitajući učesnike da li se slažu da

nabrojana „smetnja“ postane pravilo šta se NE SMIJE raditi tokom treninga. Usvojena pravila se zapišu

čitko na novomlistu papira koji se zalijepi na vidljivo mjesto i tu stoji do kraja treninga kao podsjetnik.

Poželjna pravila mogu biti:

Isključivanje mobilnog telefona za vrijeme treninga

Izbjegavanje čestih napuštanja i vraćanja na trening

Izbjegavanje glasnih ili neumjesnih upadica

Poštovanje prema mišljenju i osjećajima drugih učesnika

Stalno prekidanje

Povjerljivost u vezi sa bilo čime o čemu se razgovara u sali

Preuzimanje odgovornosti za svoje izlaganje


Poštovanje vremena i plana treninga

Ukoliko se zaključi da je nužno, ili ako grupa to zahtijeva, mogu se postaviti i druga pravila.

Korak 5 Test prije treninga

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Individualni rad učesnika

Potrebna sredstva: Upitnik sa standardnim pitanjima u vezi HIV-a i AIDS-a za učesnike, olovke

Učesnicima se treba objasniti zašto je potrebno izvršiti testiranje prije i poslije obuke. Ovi testovi se rade

kako bi se procjenio početni nivo znanja i stavova učesnika u vezi sa HIV-om. Pojasnite da će na kraju

treninga ponovo popuniti isti test, kako bi se na taj način utvrdilo da li je stečeno novo znanje i da li su

stavovi promjenjeni.

Potrebno je naglasiti da je test anoniman, da se ne ocjenjuje, i da nema potrebe dogovarati se sa

kolegama, tražiti pomoć ili prepisivati prilikom odgovaranja na pitanja. Treneri trebaju objasniti da rezultati

testa služe da se dobije slika o kojim oblastima znanje učesnici zanju više ili manje, kako bi treneri mogli

prilagoditi svoja naredna predavanja. Preporučuje se da treneri obavezno pregledaju, uporede i analiziraju

odgovore i prilagode pristup na sljedećim sesijama.

Ukoliko ima nejasnih pitanja, učesnici mogu pitati trenere za pojašnjenje, ali ne i za odgovore.

Potrebno je napomenuti učesnicima da test označe nekom šifrom i zapamte je, jer će istom šifrom

označiti i završni test, kako bi se mogli testovi mogli uporediti.

Uz ovaj test treba dati na potpisivanje listu prisustvovanja kojom se dokazuje da je trening održan i

kojom se evidentira broj i struktura učesnika. Podatke na listi prisustvovanja je neophodno napisati čitko,

štampanim slovima, kako bi se mogle da se izdati potvrde o učešću svakom od učesnika.

Nakon popunjavanja, voditelji treninga prikupljaju obrađene upitnike i odlažu ih sa ostalom

dokumentacijom.


Upitnik sa standardnim pitanjima u vezi HIV-a i AIDS-a, tokom pripreme treninga štampa organizator.

2. Epidemiološka situacija i odgovor na HIV

Grupa koja će prisustvovati ovom treningu može se sastojati od zdravstvenih radnika i članova

nevladinih organizacija koji inače rade na problemu HIV-a i AIDS-a, ali i vladinih službenika i uposlenika

organizacija civilnog društva koje se nikada ozbiljnije nisu susretale s ovom problematikom.Bez obzira na

sastav grupe, učesnici posjeduju solidno kolektivno predznanje o HIV-u. Zadatak trenera je da motiviše

članove grupe da podjele svoje znanje sa ostatkom grupe. Trener je tu da vodi, podstiče i kanališe ovaj

proces. Zato je bolje izbjeći klasično predavanje, a odabrati neposredniji, interaktivni pristup. Facilitator

može postavljati pitanja i ponuditi nekom od učesnika da na njega odgovori. Dovoljno je da postavi četiri

osnovna pitanja: šta je HIV, šta je AIDS, kako se prenosi i kako se ne prenosi. Za svaki odgovor može se

odabrati drugi učesnik po principu dobrovoljnosti, jednom iz nevladinog sektora, a sljedeći put iz nevladinog

sektora. Na ovaj način učesnicima se sugeriše da su ravnopravni sudionici kako treninga tako i odgovora na

HIV-a. Nedostajuće odgovore, treneri mogu pojasniti uz pomoć prezentacije.



- Predočiti učesnicima zastrašujuće razmere HIV epidemije u svijetu

- Predočiti učesnicma na mogućnost i posljedice povečanja HIV prevalence u BiH

- Senzibilizirati prisutne na problematiku odgovora na HIV



- Navedu osnovne epidemiološke činjenice o HIV-u i IADS-u u zemlji i svijetu

- Dobiju jasnu sliku o naporima vladinog i nevladinog sektora u odgovoru na HIV

- Bolje razumiju složenost i problematiku odgovora na HIV




1 10 min. Prezentacija Raširenost HIV-a i AIDS-a u svijetu

2 15 min. Prezentacija Raširenost HIV-a i AIDS-a u BiH

3 15 min. Prezentacija Odgovor Bosne i Hercegovine na HIV i AIDS

4 20 min. Diskusija Kako poboljšati odgovor BiH na HiV i AIDS

Korak 1 Epidemiološka situacija u svijetu

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Predavanje


Treneri trebaju iznijeti trenutnu epidemiološku situaciju u svijetu. Za epidemilošku situaciju i prikaz

stanja koristiti prezentaciju, ali na slajdovima je zbog preglednosti bolje koristiti grafikone i tabele, a manje

upotrebljavati tekst. Treneri su dužni povremeno ažurirati statističke podatake koje koriste u

prezentacijama.

Kao izvore podataka koristiti zvanične relevantne domaće i strane izvore, ali generalno se oslanjati na

izvještaje Zavoda (za BiH) ili UNAIDS ili WHO (za svijet).

Prezentacija bi trebala da obuhvati minimalno sljedeće podatke:

- Broj registrovanih HIV pozitivnih osoba,

- Broj AIDS oboljelih,

- Broj osoba na terapiji,

- Broj žena koje žive sa HIV-om,

- Broj djece koja žive sa HIV-om,

- Broj umrlih od HIV-a,

- Trendove za navedene podatke, odnosno poređenje sa prethodnim periodima,

- Prikaz najugroženijih zemalja u svijetu i Evropi, prevalencu HIV-a u tim zemljama.

Treba posebno naglasiti trend porasta ove bolesti koji se bilježi u zemljama Istočne Evrope. Naglasiti da

pored broja otkrivenih postoji i veliki broj neotkrivenih osoba sa HIV infekcijom zbog čega se i poklanja

velika pažnja dobrovoljnom savjetovanju i testiranju.


Korak 2 Epidemiološka situacija u BiH

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Predavanje


Predavačima se daje prostor da dio koji se tiče epidemiologije vezano za BIH može proširiti sa na

primjer, najčešćim putevima prijenosa u BiH, podacima iz biobiheviralnog istraživanja urađenog u saradnji

Zavoda sa Partnerstvom za zdravlje i drugim NVO-ima, čime se može na konkretan način prikazati saradnja

vladinih i nevladinih organizacija.

Kao izvore podataka koristiti zvanične relevantne domaće izvore, ali se treba oslanjati na izvještaje

Zavoda. Za podatke za zemlje u okruženju koristite relevantne izvore iz tih zemalja.

Prezentacija bi trebala da obuhvati minimalno sljedeće podatke:

- Kada je registrovan prvi slučaj HIV-a u BiH

- Kumulativni broj registrovanih HIV pozitivnih osoba,

- Broj osoba na terapiji,

- Broj žena koje žive sa HIV-om,

- Broj djece koja žive sa HIV-om,

- Broj umrlih od HIV-a,

- Situaciju u zemljama u okruženju.

- Najčešće puteve prebnosa HIV-a u BIH

- Koje grupe stanovništva su najviše pogođene HIV-om

- Trendove za navedene podatke, odnosno poređenje sa prethodnim periodima,


Korak 3 Odgovor Bosne i Hercegovine na HIV i AIDS

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Predavanje


Potrebno je jasno objasniti šta je cilj odgovora na HIV u našoj zemlji. Najprije pojasnite zašto se sada

koristi izraz „odgovor na HIV“, a zašto se više ne koristi izraz „borba protiv HIV-a“.

Pojasnite da su to:

- Održavanje HIV prevalence na niskom nivou

- Poboljšanja liječenja i brige osoba koje žive sa HIV-om i AIDS-om.

- Smanjenje stigme i diskriminacije prema osobama koje žive sa HIV-om i AIDS-om.

Trener treba predočiti učesnicima šta i na koji način preduzima Bosna i Hercegovina da odgovori

izazovima HIV-a i AIDS-a.

Prezentacija treba da obuhvati aktivnosti na prevenciji HIV-a, dijagnostici, liječenju i njezi osoba koje

žive sa HIV-om u okviru:

- Zdravstvenog sistema

- Vlade, ministarstava i Zavoda (na svim nivoima vlasti)

- Posebnih vladinih i nevladinih tijela

- Nevladinih organizacija

Treneri trebaju navesti i strane organizacije i donatore koje učestvuju u odgovoru na HIV i pojasniti

njihovu ulogu.

Trebaju se navesti i glavne teze strateških dokumenata koji razrađuju pojedine aspekte odgovora na

HIV, kao što su:

- Protokol za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje,


- Kliničke vodilje za tretman pacijenata sa HIV-om,

- Strategije prevencije i borbe protiv HIV/AIDS u Bosni i Hercegovini 2004-2009

- Strategije za odgovor na HIV/AIDS u Bosni i Hercegovini 2011-2016

Potaknite učesnike na diskusiju o ovim temama, to će biti uvod u šire razmatranje problematike koja će

se obrađivati u nastavku treninga.

Korak 4 Kako poboljšati odgovor društva na HIV?

Trajanje: 20 minuta

Metoda: Metaplan

Potrebna sredstva: Tabla, papir za tablu, flomasteri u boji, selotejp, makaze

Učesnicima treba postaviti izazov i podstaći ih na diskusiju sa nekoliko jednostavnih pitanja:

- Šta treba da se preduzme da bi se ostvarili ciljevi BiH koji se tiču odgovora na HIV?

- Kako poboljšati odgovor na HIV?

- Može li se nešto unaprijediti u sistemu odgovora na HIV?

Trener treba pokušati da dobije odgovore na ptanja, ideje i prijedloge od samih učesnika. Sve

odgovore koje dobije treba da zabilježi krupnijim slovima na jednom ili više listova papira (može

zamoliti i nekog učesnika da mu pomogne). Vrlo specifične odgovore treba zaokružiti ili zapisati na

poseban papir, a naročito ako se pojave ideje koje krše osnovna ljudska prava (poput: „Sve HIV

pozitivne treba uhapsiti“,“Treba označiti trakom svakoga ko ima HIV i javno objaviti njihova imena“,

„Uvesti obavezno testiranje“, itd.). Ove papire treba okačiti na zid kao podsjetnik.

Iako na samom početku treninga učesnici još uvijek nemaju jasnu sliku o ovoj problematici važno

ih je podstaći na aktivno učešće i razmišljanje. Nemojte davati nikakve vrednosne sudove o

izrečenim tezama, treba se pojasniti da će se o svemu tome daleko detaljnije govoriti u nastavku

treninga. Treneri se trebaju vraćati kroz čitav trening na zapisane teze (ideje) kada god tema ili

rasprava ima veze sa onim zapisanim na papirima. U tom momentu se treba diskutovati o

„prihvatljivim“ i „neprihvatljivim“ idejama koje su na papiru, i tada se mogu izreći vrednosni sudovi


ukoliko ih sami učesnici ne donesu. Ukoliko neka od važnih ideja nije navedena – može se dopisati uz

prethodno napisane.


3. HIV i AIDS

Tokom ove nastavne jedinice učesnici će dobiti osnovne medicinske aspekte HIV-a i AIDS-a,

putevima prenošenja, načinu dijagnosticiranja i liječenja HIV-a. Posebnu pažnju treba obratiti na

važnost testiranja na HIV i mjesta gdje se ono može obaviti, budući da je rano otkrivanje infekcije

jedan od najefikasnijih načina prevencije.



- Pomoći učesnicima da shvate osnovne razlike u terminologiji i definiciji HIV-a i AIDS-a.

- Daju dovoljne informacija o dijagnosticii liječenju


Nakon ove jedinice učesnici će biti osposobljeni da znaju:

- šta je HIV a šta AIDS i koja je razlika

- koji su načini prenošenja HIV-a

- puteve prenosa putem nezaštićenog seksualnog odnosa

- načine dijagnostikovanja HIV-a, procedure, potvrđivanje testa

- sve o dostupnosti i načinu liječenja u BiH



1 30 min. Predavanje Šta je HIV? Šta je AIDS?

2 20 min. Interaktivna igra Načini prenošenja HIV-a, kako se ne prenosi

3 30 min. Predavanje Prenos HIV-a putem nezaštićenog seksualnog odnosa

4 25 min. Predavanje Dijagnostika HIV-a


5 15 min. Igra uloga Savjetovanje prije testiranja

6 20 min. Predavanje Liječenje HIV-a

Korak 1 Šta je HIV? Šta je AIDS?

Trajanje: 30 minuta

Metoda: Predavanje


Tokom prezentacije trener treba da objasni:

- Šta je to HIV, njegovu definiciju i značenje skraćenice. Posebnu pažnju treba posvetiti uticaju

virusa na ljudski organizam.

- Šta znači AIDS, njegovu definiciju i značenje skraćenice. Upoređivanjem jasno objasniti

razliku kada se kaže da je neko HIV pozitivan, a kada da ima AIDS. Treneri trebaju skrenuti

pažnju na često ponavljanje pogreške u miješanju HIV-a i AIDS-a.

- Faze razvoja HIV-a, od momenta inicijalne infekcije do Window perioda, asimptomatskog i

simptomatskog perioda do razvoja AIDS-a .U zavisnosti od sastava grupe učesnika ovaj dio

se može proširiti na detaljnije informisanje o vrsti virusa, tipovima i podtipovima virusa,

broju kopija i šta to znači za pacijenta itd.

Trener treba maksimalno da se potrudi da uključi učesnike u diskusiju i da ih navede na postavljanje

pitanja tokom predavanja.


Korak 2 Načini prenošenja HIV-a, kako se HIV ne prenosi

Trajanje: 20 minuta


Potrebna sredstva:Prilog 1 za učesnike: „Kartice putevi prenosa“ Prilog 2 za učesnika „Lista rizičnog i ponašanja bez rizika“Tabla sa papirima, selotejp, makaze

Treneri će animirati učesnike da kroz interaktivnu aktivnost jasno postave granicu između načina

prenosa HIVa i zabluda koje se u vezi toga javljaju.

Treneri prije treninga pripremaju dvije grupe kartica na kojima se nalaze: mogući putevi prenosa kao

što su nezaštićeni seksualni odnos, vertikalni prenos, zajednička upotreba igala itd. (prva grupa kartica).

Druga grupa kartica sadržavaće načine na koji se HIV ne može prenijeti: zajednička upotreba kupatila,

korištenje bazena, ubod komarca, itd. (Prilog 1 za učesnike: „Kartice putevi prenosa“.) Kartice trener

treba fotokopirati iz priručnika i pripremiti prije treninga.

Svaki učesnik uzima po jednu karticu iz svake grupe i zadržava je. Nakon što svi učesnici uzmu kartice

jedan od trenera podijeli tablu vertikalno na dva dijela, na lijevu stranu napiše „HIV se prenosi“ a na

desnu „HIV se ne prenosi“. Svi učesnici redom čitaju svoje kartice i stavljaju ih u lijevu ili desnu grupu.

Poželno je da učesnici sami priđu tabli i stave je na odgovarajuće mjesto. Ukoliko neki učesnik pogreši,

čitava grupa i treneri treba da reaguju i koriguju grešku. Eventualna greška se odmah ispravlja.

Nakon ovog dijela učesnici moraju biti sigurni se HIV prenosi samo putem:

1. seksualnog kontakta sa inficiranom osobom

2. izlaganja inficiranoj krvi i krvnim produktima

3. izlaganja putem trudnoće, porođaja ili dojenja od HIV-inficirane majke na njeno dijete.


Na kraju koraka podjelite svakom učesniku Prilog 2 za učesnike: „Lista rizičnog i nerizičnog ponašanja.“

Korak 3 Prenos HIV-a putem nezaštićenog seksualnog odnosa

Trajanje: 30 minuta

Metoda: Predavanje


Na početku ovog koraka ponovo se osvrnuti na najčešće puteve prenosa HIV-a, a potom i na one

najdominantnije u Bosni i Hercegovini.

Nabrojati sve načine prenosa seksualnim putem.

Objasniti da se HIV može preneti bilo kojim kojim seksualnim odnosom, pojasniti čestu zabludu da se

oralnim seksom ne može preneti HIV.

Potrebno je naglasiti važnost prevencije uz pomoć sigurnijeg seksa, odnosno smanjenju rizika putem

korišćenja kondoma.

Treneri trebaju biti spremni na nešto intezivniju reakciju grupe kada se govori o ovoj temi;

eventualnu reakciju ne treba grubo i naglo prekidati već diskusiju kanalisati i svesti na prihvatljivu mjeru.

Trener treba izbjegavati previše nabrajanja mogućih tipova seksualnih odnosa, diskusiju i predavanje

bazirati na onim najvažnijim.

Treneri također trebaju voditi računa o prijedlozima i sugestijama za sigurniji seks. Objasniti zašto

izraz „siguran seks“ nije odgovarajući. (Može da podsvjesno asocira da se radi o 100% sigurnom seksu,

što naprosto nije moguće.)


Korak 4 Dijagnostika HIV-a

Trajanje: 25 minuta

Metoda: Predavanje

Potrebna sredstva: Power point prezentacija, Prilog 3 za učesnike: „Spisak centara za testiranje u BiH“

Tokom ovog koraka treneri trebaju objasniti:

- koje vrste testova su dostupne u BiH

- kada i gdje se rade brzi testovi

- kada i gdje se rade potvrdni testovi

- ko može raditi testiranje

- ko postavlja dijagnozu

Tokom ovog koraka učesnike upoznati sa radom DPTS (VCT4) savjetovališta, njihovoj dostupnosti i

laboratorijama koje posjeduju dijagnostičku opremu. U jednoj rečenici se osvrnuti na ulogu donatora u

finansiranju i nabavci testova. Treneri trebaju upoznati učesnike i o novim, naprednijim metodama kao

što su OralQuick testovi.

Posebnu pažnju treba skrenuti na činjenice da se, i pored velikog broja DPTS centara u BiH, još uvijek

testira relativno mali broj ljudi. Naglasiti važnost testiranja za rano otkrivanje infekcije, kao važnost

početka ranog tretmana bolesti. Objasniti ulogu testiranja u prevenciji.

Posebno naglasiti važnost upućivanja na testiranje pacijenata od strane medicinskog osoblja.

Na kraju koraka podijeliti učesnicima prilog 3 za učesnike: „Spisak centara za testiranje u BiH“

4 Engleska skraćenica: VCT – Voluntary Counceling and testing


Korak 5 Savjetovanje prije testiranja

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Igra uloga

Potrebna sredstva: 2 dobrovoljca iz publike, poželjno je muško i žensko, 2 odvojene stolice

S ciljem da učesnici bolje razumiju važnost testiranja, ali i kakav je osjećaj kada se pristupi savjetovanju i

testiranju mogu u trrening uključiti jednostavnu igru uloga.

Trener izabere dva učesnika, jedan od njih će glumiti savjetnika, a drugi će glumiti klijenta. Trener ih

treba potaknuti da se što više „užive“ u ulogu.

Nakon toga trener će pokrenuti diskusiju o načinu prezentacije rada savjetnika u kojoj mogu učestvovati

svi, a zatim dati dodatna objašnjenja o pravilnom radu savjetnika.

Korak 6 Liječenje HIV-a

Trajanje: 20 minuta

Metoda: Predavanje

Potrebna sredstva: Powerpoint prezentacija

U ovom koraku treneri trebaju upoznati učesnike mogućnostima liječenja AIDS-a u BiH i sa

dostupnošću antiretroviralne terapije. Potrebno je nabrojati referentne klinike, koje su jedine ustanove

u kojima se vrši liječenje HIV-a i daje terapija pacijentima, kao i infektologe koji koje rade sa pacijentima:

Klinika za infektivne bolesti, KCU Sarajevo

Klinika za infektivne bolesti KC Banja Luka

Klinika za infektivne bolesti, KCU Tuzla

Trener treba naglasiti doprinos prevenciji koju daje dostupnost liječenja, i značaj liječenja za ukupno

djelovanje prema HIV-u i AIDS-u. U zavisnosti od sastava grupe i interesovanja učesnika trener može

govoriti i o dostupnim kombinacijama antiretroviralne terapije, potrebi redovnog uzimanja terapije i

rezistenciji na ljekove.

Kod ove prezentacije teme je veoma važno procjeniti učesnike, njihovo znanje i interesovanja i

prema tome odlučiti koliko detalja i stručnog sadržaja će se prezentirati.


4. Mjere zaštite

U okviru ove nastavne jedinice učesnici će dopuniti svoja znanja o mjerama zaštite od prenosa HIV-a.

Upoznat će se detaljno sa postojećim mjerama zaštite, a posebno kod prenosa seksualnim putem i

putem krvi. Biće riječi i o univerzalnim mjerama predostrožnosti u rizičnim situacijama kojima mogu biti

izloženi uposlenici svih visokorizičnih zanimanja (medicinski radnici, policajci, vojnici, itd.). Učesnići će se

takođe upoznati sa pojmovima „rizično ponašanje“ i „ključne grupe povišenog rizika“, kao i sa glavnim

specifičnostima rada sa ovim grupama.



Upoznati učesnike sa mjerama zaštite,

Upoznati učesnike sa univerzalnim mjerama zaštite kod zanimanja u visokom riziku

Pojasniti fenomen „rizičnog ponašanja“

Upoznati učesnike sa specifičnostima rada sa ključnim grupama povišenog rizika



Provode osnovne mjere zaštite od seksualno prenosivih bolesti i HIV infekcije

Razumjeti mjere prevencije širenja HIV infekcije putem krvi i prenosa s majke na dijete

Prepoznaju koje su profesije izložene HIV-u i da zanju kako se trebaju štititi,

Znaju šta je to rizično ponašanje, i zašto predstavlja povišen rizik za HIV infekciju

Znaju zašto je rad sa ključnim grupama povišenog rizika specifičan



1 20 min. Rad u velikoj grupi - diskusija Briga o sopstvenom zdravlju

2 35 min. Predavanje Mjere zaštite

3 35 min. Predavanje Mjere zaštite kod profesionalnog izlaganja

4 45 min. Rad u maloj grupi Rizična ponašanja

5 45 min. Diskusija i predavanje Specifičnosti rada s grupama koje se rizično ponašaju


Korak 1 Šta ste učinili za svoje zdravlje?

Trajanje: 20 minuta

Metoda: Rad u velikoj grupi - diskusija

Potrebna sredstva: -

Trener postavlja pitanje:

„Šta ste učinili za svoje zdravlje u posljednjih pet dana?“

Pozovite one učesnike koji to žele, da daju odgovor na ovo pitanje, motivišite čitavu grupu na

diskusiju. Pojasnite da i kad je HIV u pitanju, zaštita od infekcije se ostvaruje kroz pozitivne zdravstvene

navike koje ovom diskusijom treba dalje afirmisati.

Cilj ovog koraka je da skrene pažnju učesnicima kako je jednostavno ali i veoma važno ponekad

učiniti nešto pozitivno za svoje zdravlje, i kako kada nam to što činimo pređe u naviku, više ne

predstavlja nikakvo opterećenje.


Korak 2 Mjere zaštite

Trajanje: 35 minuta

Metoda: Predavanje


Kroz ovaj korak treneri trebaju objasniti koje su to opće mjere zaštite kako bi se infekcija HIV i AIDS

mogla spriječiti. Prije toga ponoviti 3 načina prenošenja HIV-a:

1. seksualnim putem

2. preko krvi i krvnih produkata

3. od HIV-inficirane majke na njeno dijete.

U prezentaciji navedite sve opšte mjere zaštite, pojasnite njihov značaj i mehanizam zaštite.

Osnovne mjere zaštite su:

apstinencija od seksualnih odnosa;

HIV-testiranje ukoliko postoji rizik da drugi partner može biti inficiran;

upotreba kondoma od lateksa u svim oblicima seksualnih odnosa (vaginalni, analni i oralni);

medicinski tretman za seksualno prenosive infekcije (STI);

nerazmjenjivanje igala, britvica ili drugih oštrih instrumenata;

pridržavanje tretmana za HIV pozitivne trudnice toku trudnoće, porođaja, i u izboru dojenja.

Posebnu pažnju posvetite upotrebi kondoma,jer u našem društvu se njegova upotreba često gleda

negativno. Pojasnite da predrasude tipa: „Manje sam muško s kondomom“, „Užitak je manji“, „Kondom

je prava gnjavaža“, „Možda će me oženiti ako ostanem trudna...“ ili nisu tačne ili su, poput skidanja

odjeće, neophodan dio našeg ponašanja tokom seksa ukoliko želimo da umanjimo rizik od HIV-a, ali i

drugih seksualno prenosivih bolesti. Pojasnite da korišćenje kondoma i kod grupa u visokom riziku, kao

što su injekcioni korisnici droga, može znatno smanjiti širenje HIV-a na druge osobe.

Korak 3 Mjere zaštite kod profesionalnog izlaganja


Trajanje: 35 minuta

Metoda: Prezentacija

Potrebna sredstva: Power point prezentacijaPrilog 4 za učesnike: „Pregled standardnih mjera zaštite“

Akcenat kod ovog koraka treba dati na bezbjednosti. Za uvod trener treba koristiti neki od slučajeva

koji govore o profesionalnim rizicima i infekciji koja se desila prilikom pružanja pomoći.

Treneri trebaju objasniti učesnicima da će se profesionalni rizici najefikasnije spriječiti korištenjem

standardnih mjera zaštite5 prema kojima se krv i neke od tjelesnih tečnosti smatraju potencijalno

opasnim bez obzira da li znamo HIV status osobe . Mjere zaštite bi trebale biti primjerene situaciji,

odgovarajućoj medicinskoj proceduri i bez izražavanja stigme i diskriminacije.

Treneri trebaju objasniti okolnosti koja najčešće dovode zdravstvene radnike u rizik od infekcije HIV-

om , a to su:

1) Povrede u vidu posjekotine ili punkture kože, kao što su ubodi iglom; i

2) Kontakt između infektivnih tečnosti, kože i sluzokože.

Nakon toga treneri trebaju nabrojati metode zaštite od profesionalnih rizika. Standardne mjere

zaštite koje zdravstveni radnici, laboranti, vojnici i policajci mogu preduzeti da zaštite sebe od dobijanja

HIV-a i drugih infektivnih bolesti su sljedeće:

- Korištenje zaštitnih barijera (rukavice,odjeću, kecelje,naočale imaske)

- Pranje ruku

- Oprez u rukovanju oštrim instrumentima

- Dezinfekcija i sterilizacija instrumenata i opreme

- Oprez prilikom pranja mrlja krvi

- Odlaganje otpada

Na kraju prezentacije i diskusija trener treba učesnicima podjeliti prilog 4 za učesnike: „Pregled

standardnih mjera zaštite“.

Korak 4 Rizična ponašanja

5 Prema preporukama WHO – Svjetske zdravstvene organizacije


Trajanje: 30 minuta

Metoda: Rad u malim grupama

Potrebna sredstva: Tabla 2x, papir za tablu, flomasteri

Ovaj korak treneri započinju pitanjem:

Koja su to ponašanja koja se mogu smatrati rizičnim za dobijanje HIV infekcije?

Nakon što učesnici daju nekoliko odgovora, trener može upitati učesnike da pojasne razloge zašto

određeno ponašanje predstavlja rizik.

Objasnite učesnicima da se rizična ponašanja mogu svrstati u tri grupe:

1. Rizična seksualna ponašanja

2. Rizična ponašanja prilikom korištenja droga u injekcijama

3. Nemar ili nepažnja u situacijama kada može da dođe do izloženosti HIV-u (ubod medicinske

sestre na iglu, posjeta salonu za tetoviranje, itd.)

Nakon toga treneri mogu postaviti pitanje: „Postoje li grupe ili sub-populacije koje se ponašaju

rizično češće od drugih?“

Pojasnite učesnicima šta su to rizična ponašanja, a zatim i pojmove ranjivosti, kao i koje su to ključne

grupe povišenog rizika.

Treneri trebaju upitati učesnike s kojim su ključnim grupama visokog rizika imali dodir?, (bilo

profesionalno, bilo privatno), a sa kojima su radili kroz organizacije iz kojih dolaze.

Svaki odgovor se zapisuje na zaseban papir. Papire staviti svaki na zasebnu tablu. Nakon toga

učesnici se dijele u grupe, svaka grupa treba dobiti po jedan papir; njihov zadatak je da ispod naslova

grupe sa povećanim rizikom napiše specifičnosti vezane za tu grupu.

Preporuka je trenerima da ne se ne formira više od 4-5 grupa, ali da se svakoj grupi da dovoljno

vremena da opiše specifičnosti populacije sa kojom imaju iskustvo.

Korak 5 Specifičnosti rada s osobama koje se rizično ponašaju


Trajanje: 40 minuta

Metoda: Diskusija

Potrebna sredstva: Tabal, papiri za tablu, flomasteri

Nakon rada u grupama svaka grupa odredjuje svog predstvanika koji će prezentirati sadržaj napisan

na papiru. Dijeleći iskustva različitih grupa učesnici će se detaljnije upoznati sa radom i onih grupa s

kojima sami nemaju iskustva.

Na ovaj način svaka grupa sa povećanim rizikom biće spomenuta ali i specifičnosti vezane za nju.

Iskoristite prezentaciju da potasknete diskusiju o izazovima rada sa ovakvim grupama.

Odgovore zapišite na tablu. Za svaki odgovor povedite diskusiju o pitanju:

„Ko i zbog čega bolje može da odgovori izazovu rada sa određenom grupom: vladine ili ne vladine

organizacije?

5. Društvene implikacije HIV-a


Nijedna bolest nema tako obuhvatne i duboke implikacije na čovjeka i društvo kao što ih ima

HIV. Ova nastavna jedinica treba da kroz predavanje i diskusiju predoči i pojasni implikacije HIV na

čovjeka pojedinca i društvo u cjelini. Tek kada se shvati sveobuhvatnost i dubina uticaja HIV-a na

pojedinca i društvo moći će se razumijeti važnost enormnih napora odgovora na HIV.



- Predstaviti načine na koji HIV utiče na čovjeka, porodicu i društvo

- Dočarati apsurdnost i irecionalnost stigmatizacije i diskriminacije kojoj su izližene osobe

koje žive sa HIV-om

- Potaći diskusiju o ljudskim pravima kako bi se skupa sa učesnicima došlo do veze između

ljudskih prava, zdravlja i HIV-a.



- Objasne opseg i način uticaja HIV-a na pojedinca, porodicu i društvo

- Razumiju šta su stigma i diskriminacija i na koji način se treba boriti protiv nje

- Koriste nestigmatizirajućie izraze, znajući razloge zašto ih treba upotrebljavati

- Objasne vezu između ljudkih prava, zdravlja i prava osoba koje žive sa HIV-om.



1 45 min. Predavanje i diskusija Uticaj HIV-a na pacijenta, porodicu i društvo

2 15 min. Interaktivna igra „Kako se osjećamo kad smo diskriminisani?“

3 30 min. Predavanje Stigma i diskriminacija

4 30 min. Diskusija HIV i ljudska prava

Korak 1 Uticaj HIV-a na pacijenta, porodicu i društvo


Trajanje: 45 minuta

Metoda: Predavanje, diskusija

Potrebna sredstva: Prezentacija, tabla, papir za tablu, flomasteri

Trener može izabrati dva načina prezentacije ovog dijela teme. Prvi pristup je da koristi samo

jedan slajd sa krugovima koji će poslućiti polazište za pojašnjenja uticaja HIV-a na osobu, porodicu i

širu zajednicu. Drugi pristup je da se glavne teze navedu tekstualno na više slajdova koji se

prikazuju nakon slajda sa krugovima.

Grafikon 1: Šematski prikaz moguće izgleda slajda prezentacije za temu: „Uticaj HIV-a na pacijenta, porodicu i društvo“

Za ovu tematsku cjelinu može se koristiti power point prezentacija sa slajdom koji će sadržavati

krugove koji se na slajdu pojavljuju jedan za drugim.

Treneri trebaju da pozovu učesnike da nabroje kakvi su po njihovom mišljenju, uticaji HIV-a na

društvo. Odgovore treba zapisati na tablu. Trener može iskoristiti zapisane odgovore da budu

polazišne tačke predavanja i rasprave.

Korak 2 Kako se osjećamo kad smo diskriminisani


Trajanje: 15 minuta


Potrebna sredstva: Prostorija odgovarajuće veličine i rasporeda, po kojoj se učesnici mogu kretati

HIV utiče na pojedince i društvo u velikoj mjeri i zbog veoma izražene diskriminacije i

stigmatizacije svega što je u vezi sa HIV-om. Stigmatizacija i diskriminacija snažno umanjuju i napore

u prevenciji, jer se ljudi nerado testiraju i obraćaju ljekarima u strahu da ne budu „obilježeni“ kao

nemoralni, nastrani i slično.

Zato je veoma važno pokazati učesnicima da je diskriminacija po raznim osnovama prisutna u

našem društvu, da je bilo koja diskriminacija besmislena, i da je osjećaj diskriminiranosti

emocionalno veoma težak.

Dobar način da se to predstavi može biti podjela učesnika na 2 – 4 grupe po nekoj karakteristici

koja ne bi trebala da reflektuje lične osobine. Podjela može biti na primjer: osobe iz vladinih

organizacija treba da sednu na jednu, a iz nevladinih na drugu stranu, ili: žene sa suknjom trebaju

sjesti u jedan ugao sale, a žene sa pantalonama u drugi, muškarci sa kravatom u 3 ugao, a oni bez

kravate u 4. ugao.

Ova podjela može biti prvi korak u ovoj nastavnoj cjelini, trener će nastaviti da priča o stigmi i

diskriminaciji ili, ako odluči da ova igra bude prvi korak, o uticaju HIV-a na društvo. Trener treba da

svo vreme podstiče diskusiju i postavljanje pitanja od strane učesnika. Kada se iz neke grupe za koju

je trener odlučio da će biti „diskriminisana“ jave za diskusiju ili postave pitanje, trener će ih

ignorisati, a kada se ponovo jave onda će im obijasniti da „osobe sa kravatama nemaju pravo

postavljati pitanja“. Trener im može pojasniti da ih diskriminiše, ali da će nastaviti da ih diskriminiše

i do kraja sesije. Razloge za diskriminaciju ne treba posebno objašnjavati jer je svaka vrsta

diskriminacije iracionalana, ali ako učesnici insistiraju da im da razlog, može navesti: „Zato što

mogu“, „Zato što svi znaju kakvi su ljudi s kravatama“, itd.

Korak 3 Stigma i diskriminacija

Trajanje: 30 minuta


Metoda: Predavanje i diskusija

Potrebna sredstva: Prezentacija, Prilog 5 za učesnike: „Pregled prihvatljivih pojmova“ za svakog učesnika

Stigma i diskriminacija je jedan od fenomena koji prate HIV i AIDS, a koji ima vrlo ozbiljne

implikacije na HIV pozitivne, njihove porodice i na čitavo društvo. Ovu temu treneri moraju pažljivo

obraditi, potičući diskuciju među učesnicima.

Posebno se mora obratiti pažnja na:

- Pojašnjenje šta je to stigmatizacija a šta diskriminacija,

- Zašto se diskriminiraju osobe koje žive sa HIV-om,

- Kako je počela stigmatizacija i diskriminacija,

- Zašto je i na koji način potrebno umanjiti stigmu i diskriminaciju,

- Pojasniti značaj korištenja nediskriminirajućih pojmova.

Poželjno je navesti što je moguće veći broj primjera stigme i diskriminacije iz svakodnevnog

života i medicinske prakse.

Kroz diskusiju s učesnicima doći do ideja šta i kako svaki učesnik treninga treba uraditi da

pridonese smanjenju stigme i diskriminacije.

Trener treba predočiti da svaka borba protiv stigmatizacije i diskriminacije treba biti zasnovana

na ljudskim pravima, dosledno, u svim oblastima života, a naročito:

- Način na koji radimo

- Način na koji dizajniramo i implementiramo projekte na temu HIV-a i AIDS-a

- Zagovaramo prava PLWHA i ključnih grupa visokog rizika u smislu tolerantnijeg

okruženja, reformi zakona i prakse koji će ih štititi

Na kraju ovog koraka podjeliti učesnicima prilog 5 za učesnike: „Pregled prihvatljivih pojmova“.

Korak 4 HIV i ljudska prava

Trajanje: 30 minuta


Metoda: Predavanje, diskusija

Potrebna sredstva: Prezentacija

U ovom koraku treneri trebaju pojasniti:

- Vezu između ljudskih prava i zdravlja

- Osnovne elemente prava na zdravlje

- Vezu između ljudskih prava i HIV-a

- Načine pravnog regulisanja ove materije u BiH

- Implikacije međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima i prava na zdravlje na praktične

korake odgovora na HIV Bosne i Hercegovine

Preporučuje se što veće uključivanje učesnika u diskusiju. Trener treba da isprovocira diskusiju sa

nekoliko jednostavnih pitanja, na primjer:

„Da li ljekari treba da obelježavaju kartone osoba koje imaju HIV?“

Nakon diskusije grupe, pojasnite da se time krši pravo PRIVATNOSTI. Upitajte da li ljekari koji imaju

HIV treba da nose značkicu, kako bi pacijenti bili takođe informisani? Da li isto raditi i kada je Hepatitis C

u pitanju?

Pošto ne bi bilo korektno da samo ljekari označe karton i tako da znaju ko ima HIV, da li je potrebno

da se šira javnost sa tim upozna? Postavite pitanje koje dobro ilustruje kuda vodi kršenje ljudskih prava:

„Da li osobe koje žive sa HIV-om treba da nose žute trake?“

Upitajte ih koji je sljedeći korak nakon „žutih traka“? Upitajte ih kako se u svijetu naziva društveno

uređenje koje na taj način krši ljudska prava?

Postavite i neko od pitanja:

- Da li smatraju da se prava HIV oboljelih poštuju u BiH?

- Da li se prava ključnih skupina u visokom riziku od HIV infekcije poštuju?

- Šta treba poduzeti da bi se poboljšalo stanje ljudskih prava u oblasti zdravlja?

Obratite pažnju na fenomen dvostrukih standarda. Vrlo je moguće da će tokom diskusije učesnici

naglasiti da se u BiH generalno ne poštuju prava pacijenata, ali će smatrati da HIV oboljeli ne treba da

imaju neku posebnu zaptitu. Objasnite da je maksimalno poštivanje prava osoba koje žive sa HIV-om,

kao i grupa koje se rizično ponapšaju najjači doprinos prevenciji HIV-a.


6. Partnerstvo ili konkurencija?

U prethodnim modulima dosta je rečeno o potrebi i oblastima saradnje vladinog i nevladinog

sektora kadase radi o prevenciji HIV-a i AIDS-a, kao i brige i njege osoba koje žive sa HIV-om i AIDS-


om. Međutim, tada je o saradnji bilo riječi u kontekstu koji se odnosi na konkretne aktvnosti, na

nivou pojedinačnih projekata, a bez shvatanja dugoročne, stabilne i šire saradnje ova dva sektora

ne može biti niti razvoja NVO-a, niti samog društva. U ovoj nastavnoj jedinici treba pojasniti zašto je

saradnja, odnosno partnerstvo vladinog i nevladinog sektora, bolja opcija nego njihova međusobna

konkurencija.



- Pojasniti šta je to partnerstvo, koji su preduslovi i tipovi partnerstva

- Razliku između postojećeg načina saradnje i modernog

- Motivisati učesnike da utvrde razloge zašto treba sarađivati



- Razumiju šta je partnerstvo vladinih i nevladinih organizacija i zašto je važno

- Objasne model kvalitetne saradnje

- Znaju da navedu glavne oblasti saradnje i kako postići njenu održivost



1 20 min. Predavanje i diskusija Partnerstvo vladinog i nevladinog sektora

2 20 min. Rad u maloj grupi Mogući rizici i konflikti

3 35 min. SWOT analiza Zašto sarađivati

4 45 min. Predavanje i diskusija Saradnja u BiH

5 40 min. Predavanje i diskusija Kako sarađivati

Korak 1 Partnerstvo vladinog i nevladinog sektora

Trajanje: 20 minuta


Metoda: Predavanje i diskusija

Potrebna sredstva: Prezentacija, tabla, papir za tablu, flomasteri

U prethodnim modulima dosta je rečeno o potrebi i oblastima saradnje vladinog i nevladinog

sektora kada se radi o prevenciji HIV-a i AIDS-a, kao i brige i njege osoba koje žive sa HIV-om i AIDS-om.

Sada treneri trebaju odmaći raspravu sa nivoa rešavanja konkretnih, projektnih aktivnosti na suštinska

pitanja, čije razumjevanje može obezbjediti trajnu, kvalitetniju i obuhvatniju saradnju ova dva sektora.

Pojasnite učesnicima da su potrebe zajednice su razlog postojanja i rada Vlade, vladinih institucija i

nevladinog sektora i da je u cilju zadovoljenja potreba zajednice neophodna vladinog i nevladinog

sektora. Za ilustraciju možete koristiti sljedeći grafikon:

Grafikon 2: Šematski prikaz uloge vladinih i nevladinih organizacija u društvu

Trener treba da pojasni sljedeće pojmove:

- Šta je partnerstvo?

- Koji su tipovi partnerstva

- Koji su principi partnerstva

- Šta treba ispuniti da bi se ostvarilo efikasno partnerstvo

- Uzroke mogućih konfilikta među partnerima

Važno je kod prezentacije svake od ovih tema, trener postavi ova pitanje učesnicima kao problem

na koji trebaju odgovoriti.

Korak 2 Mogući rizici konflikta

Trajanje: 20 minuta


POTREBE ZAJEDNICE

Nevladineorganizacije

Vladineinstitucije zadovoljavaju

Metoda: Rad u maloj grupi

Potrebna sredstva: Prilog 6 za učesnike „Vježba za procjenu mogućih izvora konflikta“, olovke

Treneri trebaju podstaknuti učesnike da razmisle o problemima koji mogu nastati tokom saradnje

vladinih i nevladinih organizacija, kao i nečinima za njihovo prevazilaženje.

Najbolji način da se to uradi je da se učesnici podjele u nekoliko grupa sa 3-5 članova, i da im se

podjeli upitnik „Vježba za procjenu mogućih izvora konflikta“, prilog 6 za učesnike.

Svaka mala grupa, nakon međusobnih konsultacija, treba prezentirati zaključke čitavoj grupi.

Zakljljučke treba uporediti i povesti diskusiju o njima.

Treneri trebaju upitati učesnike da navedu primjere partnerstva koje su imali u svom radu, da li su se

pojavljivali problemi i kako su rešavani.

Korak 3 Zašto sarađivati

Trajanje: 35 minuta

Metoda: SWOT analiza

Potrebna sredstva: Tabla, papir za tablu, flomasteri


Zamolite učesnike da zamisle i recite im: „Članovi ste ekspertnog tima koje su odabrali i lično

pozvali sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na prijedlog Predsjednika oba eniteta. Tim ima

punu podršku entitetskih minstarstava zdravlja/zdravstva, Vijeća ministara u tehničkom mandatu, ali i

članova novog vijeća ministara, te snažnu podršku predsjednika svih 6 partija koje su osvojile većinu na

prethodnim izborima.“

Vaša misija je: „Zadržati prevalencu HIV-a na 1%“

Vaša vizija je: „0% HIV-a u Bosni i Hercegovini, entitetima, distriktu Brčko, te svim

županijama/kantonima.

Postavite pitanje: „Kako to postići?“

Tačan odgovor je: strateškim planiranjem, uz pomoć rezultata SWOT analize kao polazišta.

Dakle, do odgovora na pitanje zašto i kako sarađivati doćićemo na neuobičajen način – uz pomoć

SWOT analize. Treneri trebaju ukratko objasniti učesnicima da je SWOT analiza instrumenat koji može

poslužiti kod kreiranja strategije. To je kvalitativna analitička metoda koja kroz 4 faktora nastoji

prikazati snage, slabosti, prilike i prijetnje određene pojave ili situacije. Prilikom primjene SWOT analize

treba uzeti u obzir da se radi o subjektivnoj metodi, te da će ona biti efikasnija ukoliko se pođe od što

većeg broja tačnih informacija. Obično se koristi u biznisu ali će, ako ilustracija biti primjenjiva i u ovoj

vježbi. Naziv svot je engleski akronim koji znači:

S - Strenghts → snaga

W - Weaknesses → slabosti

O - Opportunities → prilike

T - Threats → prijetnje

Ukoliko se učesnici ne slože sa vizijom i misijom, potaknite diskusiju i upotrebite viziju i misiju oko

koje će se učesnici konsenzusom dogovoriti.


Snaga Slabost

Prilike Prijetnje

Grafikon 3: Šematski prikaz SWOT tabele

Nakon što je grupa utvrdila Snage, Prilike, Slabosti i Prijetnje odgovora na HIV u Bosni i Hercegovini,

potrebno je odrediti ko i kako najbolje može odgovoriti na njih: vladine ili nevladine organizacije, ili

zajedno sarađujući. Napisati pored svake tvrdnje da li se odnosi na vladine, nevladine organizacije ili i

na jedne i druge.

Da bi bila ova vježba bila uspješna, važno je da učesnici budu realistični i objektivni, te ih voditelj

radionice treba stalno podsjećati na to i vraćati u „relane“ okvire kad se za to ukaže potreba.

Kod ove analize se može očekivati da se pokaže fenomen „i mi bi da se time bavimo“, odnosno

težnja kako nevladinih, tako i vladinih organizacija da se bave svim i svačim , a koji je motivisan

primarno materijalnim, ličnim i marketinškim interesima. Kao rezultat ovakvih težnji, dešava se

zamjena uloga - NVO bi se bavili poslovima iz vladinog sektora, a vladine organizacije bi rado vodile

projekte kao da su NVO.

Takođe, kada se radi o slabostima i prijetnjama treba očekivati „pravdanje“ i „izbjegavanje“

prihvatanja odgovornisti za negativne uticaje i okolnosti. Trener treba da pokuša da navede grupu da i

ove „negativne“ aspekte odgovora na HIV razmotri realistično.


Korak 4 Saradnja unutar BiH

Trajanje: 40 minuta

Metoda: Vježba, diskusija, predavanje

Potrebna sredstva: Tabl, papir, olovke,

U ovom koraku treba upoznati učesnike sa Sporazumom Vijeća ministara BiH i Nevladinog sektora.

Podijelite učesnicima Izvode iz sporazuma (referentni materijal za trenere: „Sporazum o saradnji

između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora“ , fotokopirati iz priručnika), dajte im malo vremena

da pročitaju prilog i razmisle o njemu.

Nakon toga prezentirajte im glavne elemente sporazuma, potičite ih na diskusiju tokom

prezentacije tako da učesnici jasno razmisle o manama i vrlinama svakog bitnog elementa sporazuma.

Predstavljanje sporazuma završite pitanjem: „Šta je dobro a šta nedovoljno dobro u sporazumu?“.

Zamolite jednog od učesnika da odgovore napiše na tabli.

Bosna i Hercegovina je zemlja sa mjestom u svjetskim tokovima koje nam donekle otežava pristup i

odrđene načine rada. Promjene u našem društvu odvijat će se po odrđenim fazama koje nekad

možemo preskakati, ali ćemo im se prije ili kasnije morati vratiti.

U BiH nema trenutno održivog modela saradnje vladinog i nevladinog sektora. Saradnja je obično

vezana za implementaciju određenih projekata, a sa završetkom projekta prestaje i saradnja. Saradnja

se nastavlja putrm ličnih kontakata koji mogu rezultirati eventualnom budućom saradnjom, odnosno

novim projektom. Načinjeni su neki koraci, poput Sporazuma Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora,

ali koji nisu bitnije izmijenili ni unaprijedili način saradnje. Saradnja nikako ne smije da bude samo

„projekt“, sastanci, trening, web stranica ili mrtvo slovo na papiru. Saradnja mora biti stvarna, trajna, sa

opipljivim rezultatima.

Potrebno je povesti diskusiju sa učesnicima o potrebi i mogućnostima prelaska iz odnosa

„paternalizma“ ka partnerstvu.

Kao primjer održive saradnje, može se navesti model koji je primjenjen u Hrvatskoj.


Korak 5 Kako sarađivati

Trajanje: 45 minuta

Metoda: Metaplan, predavanje

Potrebna sredstva: Kartice u plavoj, crvenoj i žutoj boji, tabla, selotejp, olovke

U ovom koraku treba raspraviti: mjere kojima se saradnja Vlade i NVO-a treba unaprijediti i načiniti

održivom. Upotrebiće se metoda „Metaplan“, a pitanje je: „Kako sarađivati?“

Svi učesnici dobiju 3 kartice različite boje na kojima treba da napišu odgovor na postavljeno pitanje.

- Plava boja je primjer kako se do sada saradjivalo

- Crvena boja je prijedlog kako bi se moglo sarađivati u budućnosti

- Žuta boja primjeri saradnje koje su participanti vidjeli van BiH

Napomena trenerima:

Metaplan vodi trener koji već ima iskustva u radu sa metaplanom. Tokom ToT uvježbati metaplan

za ovu temu sa svakom od grupa trenera. Svi predavači moraju biti upoznati sa svrhom, načinom

izvođenja, prednostima i manama Metaplana. Metaplan za ovu temu treba voditi ka ispunjavanju

ciljeva treninga. Metaplanom će se pokazati da učesnici su svjesni da će zajedničkim radom postići bolje

rezultate. Shvatiće da će uspjesi njihovog rada, lični i uspjeh organizaciji biti daleko veći ako saradanja

postoji i počiva na na zdravim osnovama. Odgovorima na pitanje u metaplanu participanti će načiniti

svojevrsnu analizu sadašnje i mnoguće saradnje.

Treneri trebaju pojasniti da je za unapređenje saradnje potrebno stvaranje okvira koji će je

omogućiti. Preduslovi saradnje su:

- Jednak pristup informacijama

- Stalne konsultacije o pitanjima od javnog interesa

- Sudjelovanje u odlučivanju

- Dobri standardi i uslovi kod dodjele grantova

Ookvir za saradnju trebao bi sadržavati:

- Sporazume između vlasti i nevladinih organizacija

- Zajednička načela

- Zajedničke projekte

Napomenite da će se o svemu ovome detaljno raspravljati u posebnoj nastavnoj jedinici.



7. Uloga vladinih i nevladinih organizacija u prevenciji

Razumijevanje uloge kako vladinih tako i nevladinih organizacija je od presudnog značaja za njihovu

međusobnu saradnju ali i za ukupan napredak društva. Razumijevanje je još važnije ako se uzmu u obzir

fenomeni tipični za BiH: s jedne strane vlada često preuzima ulogu nevladinog sektora, a s druge strane,

nevladin sektor često pokušava da preuzima ulogu vlade. Bez obzira na sve te poteškoće, ukoliko bi

zanemarili većina građana i vladinih službenika je u stanju da ocijeni šta bi trebala biti uloga vlade, a šta

uloga nevladinih organizacija.



Pojasniti ulogu nevladinog sektora u savremenom društvu

Pojasniti značaj saradnje vladinog i nevladinog sektora u prevenciji HIV-a i brizi i njezi osoba

koje žive sa HIV-om



Razumiju ulogu vladinog i nevladinog sektora u savremenom društvu

Definišu prednosti i nedostatke vladinog sektora u prevenciji, brizi i njezi osoba sa PLWHA

Definišu prednosti i nedostatke NVO sektora u prevenciji, brizi i njezi osoba sa PLWHA

Odrede područija saradnje između vladinog sektora u prevenciji, brizi i njezi osoba sa

PLWHA



1 40 min. Prezentacija Uloga vladinih organizacija i uloga civilnog društva u zdravstvenom sektoru

2 40 min. Prezentacija i diskusija Mjere prevencije

3 60 min. Metaplan Prevencija kod opšte populacije

4 20 min. Diskusija Ciljane preventivne intervencije

5 20 min. Diskusija Zbrinjavanje osoba koje žive sa HIV-om

6 20 min. Diskusija Područja saradnje vladinog i nevladinog sektora u prevenciji HIV


Korak 1 Uloga vladinih i nevladinih organizacija u zdravstvenom sektoru

Trajanje: 40 minuta

Metoda: Prezentacija


Bez obzira na sve te poteškoće, ukoliko bi zanemarili subjektivnost, većina građana i vladinih

službenika je u stanju da ocijeni šta bi trebala biti uloga vlade, a šta uloga nevladinih organizacija.

Treneri bi trebali da iniciraju raspravu tako što će potaći učesnike da daju izjave o NVO-ima.

Napomenuti da o vladi i njenim institucijama ne treba davati izjave, očigledno je da je vlada loša. Kao

uporište za to treba navesti neki od brojnih svjetskih index-a kojima se mjeri situacija kada je u pitanu:

GDP, korupcija, razvoja demokratije, mogućnosti provođenja biznisa, kvalitet življenja, obrazovanje,

zadovoljstvo stanovnika, itd. Bosna i Hercegovina je po svim mogućim indeksima na vrlo niskom nivou,

treneri trebaju istražiti te indekse i uporediti BiH sa zemljema trećeg svijeta, a koje pogrešno

doživljavamo kao „lošije“, „nerazvijenije“, „u njoj žive divljih plemena“, itd.

Mišljenja o nevladinim organizacijama trebala biti bi i pozitivna i negativna. Podjelite papir na tabli

pa na jednoj strani napišite negativna, a na drugoj pozitivna mišljenja (bez obzira od koga dolaze).

Zatim zamolite da Vam nabroje neke od najpoznatijih svjetskih nevladinih organizacija. Neke od

najpoznatijih su iz polja medicine su Crveni krst i Ljekari bez granica (MSF). Iz sveta sporta je svako

sigurno čuo za FIFA-u i UEFA-u. Pomenite im i National Geographic, koji je takođe nevladina

organizacija o čijem brendu, relevantnosti i značaju ne treba posebno ni govoriti.

Iskoristite ove primjere i naglasite da nevladine organizacije mogu biti male, neprofesionalne i

beznačajne, ali da mogu biti, poput National geographica, osnovni parametar kvaliteta, profesionalnosti

i stručnosti prema kome se mjere i porede sve, kako vladine, tako i nevladine institucije u svijetu koje

se bave sličnom problematikom.

Naglasite da je ne postoje jake i profesionalne organizacije svjetskog nivoa u zemljama u kojima je

vlada slaba (nerazvijene zemlje), i obrnuto – nema jake i stabilne vlade bez jakih i relevantnih

nevladinih organizacija.


Korak 2 Mjere prevencije

Trajanje: 40 minuta

Metoda: Prezentacija i diskusija


U ovom koraku trener treba pojasniti šta se podrazumjeva pod prevencijom, šta pod preventivnim

strategijama. Pojasnite da tako imamo:

- Primarnu prevenciju,

- Sekundarnu prevenciju, i

- Tercijarnu prevenciju.

Takođe, potrebno je pojasniti i preventivne mjere, koje mogu biti:

Prije izlaganja- Promjena ponašanja i edukacija

- Pristup sterilnim špricama- Cirkumcizacija muškarca

- Vakcine za prevenciju- Profilaksa prije izlaganja

- Liječenje STI - Testiranje donatora krvi i organa na HIV

U momentu prenošenja- Muški i ženski kondomi

- Antiretrovirusna terapija (PMTCT)- Mikobicidi

- Cervikalne preprekeNakon infekcije

- Antiretrovirusna terapija- Njega/ishrana

- Edukacija i promjena ponašanja - Terapije za oportunističke infekcije

- Profilaksa nakon izlaganja - Terapeutske vakcine

Ne zaboravite da tokom ove sesijestalno potičete učesnike na diskusiju, iznošenje sopstvenih

stavova i znanja.


Korak 3 Prevencija kod opšte populacije

Trajanje: 20 minuta

Metoda: Metaplan

Potrebna sredstva: Tabla 2x, papir za tablu, flomasteri, samoljepivi papiri u boji

Trener objašnjava učesnicima da će se naredni korak obraditi uz pomoć interaktivne metode

„metaplan“.

Najprije se provjeri sa svim učesnicima da li znaju šta je metaplan ikako funkcioniše. Ako ima

učesnika koji nisu upoznati sa metodom ista se uz pomoć drugih učesnika ukratko objašnjava.

Pitanje za metaplan je „Koje mjere prevencije ste do sada koristili u svom radu?“

Nakon toga učesnici se dijele u dvije grupe, jedna je grupa sa učesnicima iz vladinih institucija a u

drugoj su grupi učesnici iz nevladinog sektora. Obje grupe dobijaju po jednu tablu, kartice i flomastere.

Idealno bi bilo da grupe rade u odvojenim prostorijama.

Učesnici zapisuju odgovore na kartice, preporuka je da svaki učesnik da 1 do 3 odgovora. Svaka

grupa bira svog prezentatora koji za početak prikuplja sve odgovore a zatim ih postavlja na tablu. Uz

pomoć ostalih iz grupe odgovori se grupišu kako bi se stvorile smislene cjeline.Nakon ovog dijela grupe

se ponovo sastaju i prezentiraju svoj rad svim učesnicima.

Table sa odgovorima ostaju jedna pored druge kao priprema za sljedeći korak.

Na kraju, trener treba da prokomentariše odgovore, te ukoliko je potrebno održi kratku

prezentaciju gdje treba navesti mjere prevencije kod opšte populacije, a najvažnije su:

- Eduakcija

- Promjena ponašanja

- Upotreba kondoma

- Testiranje na HIV


Korak 4 Ciljane preventivne intervencije

Trajanje: 20 minuta

Metoda: Diskusija

Potrebna sredstva: Power point prezentacija, tabla, papir, flomasteri

Ciljane preventivne mjere su izdvojene u poseban korak ove nastavne jedinice zbog njihove

važnosti. Naime, nijedno društvo nije dovoljno bogato da primjeni sve preventivne mjere podjednakim

intezitetom. Stoga se, shodno situaciji u svakoj zemlji, preventivne mjere moraju fokusirati na ciljane

grupe, odnosno na one grupe gdje će prevencija imati najveći učinak. Inicirajte diskusiju kad

obrazlažete ove mjere. Pitanje za metaplan je: „K

U Bosni i Hercegovini, pored opštih preventivnih mjera, primjenjuju se i sljedeće ciljane preventivne

intervencije:

Prevencija kod profesionalne izloženosti. Osnovne preventivne mjere su:

- Edukacija (posebno u smislu mjera zaštite na radu)

- Testiranje na HIV


- Profilaksa nakon izlaganja

Prevencija kod rizičnog ponašanja. Postoje s grupe koje se češće rizično ponašaju, pa su samim tim i

veoma ranjive kada se radi o širenju HIV-a. Osnovne preventivne mjere za ove populacije su:

- Edukacija

- Njega i ishrana


- Pristup sterilnim špricama

- Upotreba kondoma

- Liječenje STI

- Testiranje na HIV

Prevencija kod PLWHA. Osnovne mjere prevencije kod PLWHA pojasnite u narednom koraku.

Trener može zapisati mjere prevencije na tabli, kako bi ih koristio u narednim koracima.


Korak 5 Zbrinjavanje osoba koje žive sa HIV-om

Trajanje: 20 minuta

Metoda: Diskusija


Naglasite da je zbrinjavanje, odnosno briga i njega osoba koje žive sa HIV-om nije samo briga o

pacijentu i/ili osobi koja je u stanju socijalne potrebe već da je to jedna od osnovnih preventivnih mjera

u daljem širenju HIV.

Upitajte učesnike da pokušaju da nabroje i obrazlože preventivne mjere primjerene ovoj populaciji.

Osnovne mjere prevencijekod osoba koje žive sa HIV-om i AIDS-om su:

- Antriretroviralna terapija

- Edukacija


- Pristup sterilnim špricama

- Upotreba kondoma

- Liječenje sekundarnih infekcija

- Psiho-socijalna pomoć

Učesnicima treba pojasniti da savremeni trendovi u svijetu podrazumijevaju multidisciplinarni

pristup brizi i njezi osoba koje žive sa HIV-om. To znači da je poželjno oformiti formalne i neformalne

timove koji treba da uključe infektologa, kliničkog psihologa, socijalnog radnika, a po potrebi i dodatne

osobe.

Takođe, u svijetu je čest primjer kvalitetnog rada PLWHA udruga, (koje su, za razliku od BiH, vođene

i upošljavaju osobe koje žive sa HIV-om) koje uspjevaju da kvalitetno odgovore potrebama populacije

na koje zdravstveni sistem i društvo ne mogu efikasno odgovoriti (njega, briga, socijalno zbrinjavanje,

pravna pomoć, itd.).


Korak 6 Područja saradnje vladinog i nevladinog sektora u prevenciji HIV-a

Trajanje: 20 minuta

Metoda: Diskusija


Ovaj korak treba da posluži za sumiranje prethodnih koraka ali i prijašnjih nastavnih jedinica, nakon

kojih su učesnicima pojašnjeni problemi i izazovi odgovora na HIV i AIDS Bosne i Hercegovine.

Nakon prethodnih koraka predavač upoređuje metaplan jedne i druge grupe (vladin i nevladin

sektor) iz prvog koraka i ukazuje na sličnosti i razlike koje su učesnici konstantovali.

Pitanje je bilo „Koje mjere prevencije ste do sada koristili u svom radu?“

Nakon toga inicirati raspravu tokom koje učesnici iznose svoja iskustva sa pojedinim mjerama, kao i

mišljenje na kojim područijima može da radi vlada, na kojim nevladine organizacije a na kojima treba

raditi zajedno.

Zahtjevati od učesnika da ocjene efektivnost pojedinih mjera.



8. Oblasti saradnje

Ova nastavna jedinica je zamišljena kao svojevrstan okrugli sto na kom bi učesnici diskutovali o

mogućim oblastima i načinima saradnje. Ova tema je djelimično zahvaćena i u prethodnim nastavnim

jedinicama, rasprava u ovoj nastavnoj jedinici jesvojevrsno sumiranje svih ranijih zaključaka i ideja.

Zbog potrebe za sistematičnim pristupom predviđeno je da se u svakom koraku raspravlja o oblastima i

načinima saradnje koji su najčešći i najvažniji. Treba imati na umu da postoje i druge oblasti saradnje, i

da ukoliko učesnici predlože neku oblast koja nije predviđena u ovoj nastavnoj jedinici, treneri trebaju

odvojiti vremena i punopravno je uključiti.


Ciljevi trenera trebaju biti:

- Iniciranje učesnike na aktivno i kreativno razmišljanje o oblastima i načinima saradnje

vladinih i nevladinih organizacija

- Usmjeriti diskusiju na konkretne, jednostavne i specifične probleme u vezi saradnje



- Sistematski sagledaju oblasti u kojima je saradnja vladinog i nevladinog sektora moguća

- Izgrade jasu sliku o načinima saradnje i djelokrugu svakog partnera i postanu spremniji na

saradnju



1 15 min. DIskusija Informisanje i savjetovanje

2 15 min. Diskusija Zagovaranje

3 15 min. Diskusija Pružanje usluga

4 15 min. Diskusija Finansiranje projekata

5 15 min. Diskusija Kofinansiranje za EU projekte

6 15 min. Diskusija Partnerstvo kod apliciranja i implementacije


7 15 min. Diskusija Istraživanja

Korak 1 Informisanje i savjetovanje

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Diskusija


Započnite diskusiju traženjem mišljenja od učesnika o ovom pitanju, i to:

- „Šta sami učesnici podrazumjevaju pod informisanjem i savjetovanjem?“

- „O čemu se, u kontekstu odgovora na HIV može vršiti uzajamno informisanje i savjetovanje?“

- „Kakve su dobiti vladinog a kakve nevladinog sektora ukoliko se uspostavi saradnja u ovoj oblasti“

Napomenite da su osnova uspješne saradnje zajednički ciljevi.

Korist od ove saradnje je očigledna – vlada posjeduje veliki informacija o problemu HIV-a ali samo iz

svog domena rada i svoje metodologije (na primjer: anamneze, informacije o terapiji, novim trendovima

liječenja, epidemiji, itd).

Nevladin takođe sektor raspolaže sa važnim informacijama, ali takođe samo iz svog domena rada i

sopstvenog iskustva (na primjer: uvid u socijalno stanje PLHIV populacije, trendove ponašanja seksualnih

radnika, učestalost i nivo stigmatizacije kod zdravstvenih radnika, itd.).

Ovi podaci su komplementarni, odnosno međusobno se dopunjuju. Ukoliko se želi kreirati i provoditi

efikasna strategija odgovora na HIV svi akteri trebaju dijeliti međusobno sve informacije, ali i savjetovati,

odnosno učiti jedni od drugih.

Jedna od veoma važnih aspekata gdje terba uspostaviti razmjenu informacija su informacije o

tenderima i donatorima. Podstaknite diskusiju i o ovoj temi.


Korak 2 Zagovaranje

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Diskusija


Započnite diskusiju traženjem mišljenja od učesnika o ovom pitanju, i to:

- „Šta sami učesnici podrazumjevaju pod pojmom zagovaranja?“

Postoje brojne definicije zagovaranja, jedna od najednostavnijih glasi: "zagovaranje je organizovan

napor da se sistematski utiče na promjene". Druga definicija kaže da je: „ zagovaranje politički proces

iniciran od strane pojedinca ili grupa koji obično ima za cilj uticaj na odluke o javnim politikama i

raspodjeli resursa unutar političkih, privrednih i društvenih sistema i institucija“.

Zagovaranje obuhvata brojne aktivnosti koji pojedinac ili organizacija može poduzeti, kao na primjer:

medijske kampanje, javni govori, svečanosti otvaranja i puštanja u pogon, publikacija rezultata

istraživanja ili javnog mnjenja, slanje pisama, demonstracije, bojkotiranje, lobiranje, itd.

Kada učesnici dođu do manje-više sličnog razumijevanja pojma zagovaranja postavite sljedeće

pitanje:

- „Na koji način se, u kontekstu odgovora na HIV može uspostaviti saradnja kod zagovaranja?“

Svaka organizacija ima svoje metode rada i svoj specifičan pristup, pa je praktično nemoguće reći na

koji način je najbolje raditi zagovaranje. Diskusija treba da rezultira brojnim idejama o mogućim

načinima zagovaranja.

Kada se radi o HIV-u, saradnja vladinih organizacija i NVO može biti jako uspješna u medijskim

kampanjama, promociji sigurnijeg seksa, promociji zamjene igala, ali i na uspostavi odgovarajuće

legislative. Vladine institucije nisu uvijek u mogućnosti da same „proguraju“ neko rješenje jer oko njega

ne postoji ni unutar vlade ili parlamenta konsenzus. U tim slučajevima, pomoć NVO-a u kreiranju politika

i zakonskih akata može biti od ključne važnosti.


Korak 3 Pružanje usluga

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Diskusija


Raspravu započnite postavljanjem pitanja koje vrste usluga nevladine organizacije mogu pružati u

kontekstu odgovora na HIV i njege i brige za PLHIV.

U Bosni i Hercegovini neke servise efikasno mogu pružati samo NVO, a posebno one gdje se radi sa

grupama koje su teško dostupne (na primjer: izmjena šprica i igala,), neke mogu raditi i vladine i

nevladine organizacije podjednako uspješno (na primjer: psiho-socijalne usluge, kampanje, edukacija,

itd), a neke samo vladine organizacije (na primjer: liječenje PLHIV). Uzevši da su ovi servisi

komplementarni, bilo po svojoj svrsi bilo po ciljnoj grupi (vlada pruža psiho-socijalne usluge svima, a

NVO samo uskoj, teško dostupnoj populaciji), bliska saradnja u pružanju ovih servisa se nameće kao

jedino moguće riješenje.

Skrenite pažnju učesnicima da primjeri dobre prakse pružanja usluga i vladinih i nevladinih

organizacija iz svijeta često mogu prouzrokovati nesporazume. Ne smije se zaboraviti da svaka država

ima svoju političku, socio-ekonomsku i kulturološku osobenost, te samim tim nešto što dobro

funkcionira u jednoj državu, ne znači da je moguće ili da će podjednako dobro funkcionirati u drugoj.

Usmjerite grupu na promišljanje načina na koji se vrši odabir NVO-a, ali i vladinih organizacija koje

pružaju određene usluge, na monitoring i evaluaciju, te osiguranje kvaliteta pruženih usluga.


Korak 4 Finansiranje projekata

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Diskusija


Potaknite raspravu o finansiranju projekata. Potaknite diskusiju iznoseći sljedeće fenomene:

Smanjenje prisustva stranih donatora. U Bosni i Hercegovini problem finansiranja nevladinog

sektora postaje sve veći. S jedne strane, veliki međunarodni donatori s se uglavnom povukli ili su u fazi

povlačenja, a pristup EU fondovima veoma ograničen.

Nedostatak transparentnosti i kriterija. Dodatno situaciju otežava nepostojanje jasnih procedura

finansiranja, netransparentnost, nepoštivanje pravila projekt menadžment ciklusa, dodjeljivanje

sredstava na za kvalitetne projekte već za NVO-e koje vode prijatelji, rodbina ili politički istomišljenici.

Uranilovka6. Dodatni problem u BiH stvara činjenica da su sve nevladine organizacije, s tačke

gledišta vlada na svim nivoima, pod istim „kišobranom“, pa se u istu ravan stavljaju sportski klubovi,

strukovna udruženja, planinarska društva, humanitarne organizacije, itd. Čest je slučaj da se vladina

institucija koja dodjeljuje grantove koristi princip „podrži sve jednako“, pa dodjeli svakoj ili većini NVO-a

neki mali, simboličan grant.

Paternalizam. Dodjela grantova se vrši „paternalistički“, odnosno više kao čin milosrđa i veoma

netransparentno, obično ne postoji kvalitetan monitoring provedbe projekta i utroška dodjeljenih

grantova. Odnos onoga koji daje sredstva obično je jednosmjeran, tipa: “Ja djem novac, a vi slušate i

radite”.

Upitajte učesnike da li postoji još neki fenomen koji nije pomenut. Ukoliko ima, dozvolite i vodite

raspravu o njemu.

Sve fenomene koje grupa smatra važnim zapišite na tabli.

6 Uranilovka (rus.) je ravnomjerna raspodjela proizvedenih dobara ili ostvarenog dohotka među proizvođačima bez obzira koliko je ko i šta je ko uložio u proces proizvodnje. Ovaj izraz kao i princip raspodjele bio je tipičan za socijalističku SFRJ. Bez obzira na proklamovani odmak od “komunističkih” principa, jasno je da je ovaj pristup još uvijek veoma zastupljen u BiH društvu, čak i kod velikih protivnika prijašnjeg društvenog uređenja.


Korak 5 Kofinansiranje za EU projekte

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Diskusija


Tenderi Evropske unije često imaju klauzulu tzv. „kofinansiranja“, što znači da određeni dio troškova

predviđenih projektom treba da snose oni koji implementiraju sam projekat. Ova klauzula pogoduje

vladinim organizacijama koje žele da apliciraju na projekat ukoliko se ciljevi i aktivnosti projekta

poklapaju sa aktivnostima koje bi vlada i bez granta prije ili kasnije svakako finansiranja. Budući da

vladine institucije imaju sredstava, mogu da obezbjede kofinansiranje i da puno „jeftinije“ ostvare željeni

cilj.

Sve vladine i nevladine organizacije koje su provodile ili bar pisale projekte za EU sigurno su

upoznate sa pojmom kofinansiranja.

Inicirajte izmjenu iskustava iz prakse među učesnicima, postavite pitanje:

“Jeste li imali iskustva sa kofinansiranjem i na koji način ste ga obezbjedili?”

Kanališite diskusiju prema:

- Razumijevanju potreba obezbjeđenja sredstava za kofinansiranje bez obzira ko je „primarni

nosilac“ projekta (vladine organizacije mogu sa malim sredstvima provesti projekat koji će

prije ili kasnije morati u potpunosti finansirati).

- Načinima kako obezbijediti kofinansiranje.

- Zagovaranju uspostave institucionalnog mehanizma za obezbjeđenje sredstava za

kofinansiranje (To može biti na primjer, vladin fond iz koga će se automatski dodjeljivati

sredstva za kofinansiranje za svaku vladinu ili nevladinu organizaciju koja dobije bilo koji

projekat EU.


Korak 6 Partnerstvo kod apliciranja i implementacije

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Diskusija


Ovaj način saradnje nije čest u Bosni i Hercegovini, ali će sa sve većim približavanjem EU biti sve

potrebniji.

Partnerstvo kod apkliciranja i implementacije treba biti takozvana „win-win“ situacija, od koje oba

partnera imaju koristi.

Diskusiju možete inicirati sljedećim pitanjima:

- „Da li ste u svom dosadašnjem radu imali priliku da radite kao partneri sa vladinom (odnosno

nevladinom) organizacijom?“

- „Možete li navesti pozitivna i negativna iskustva kod partnerskog apliciranja i

implementacije projekata?“

- „Na koji način se, u kontekstu odgovora na HIV, može uspostaviti i održati kvalitetno

partnerstvo?“

Skrenite pažnju učesnicima na neke objektivne okolnosti, koje su među najvažnijim razlozima za

saradnju kod apliciranja i implementacije projekata. Te okolnosti se odnose na prednosti i mane kako

nevladinih tako i vladinih organizacija, neke od njih mogu biti:

- Nevladine organizacije obično imaju više iskustava i znajanja od vladinih kada se radi o

apliciranju, pisanju projekata i o ciklusu projekt menadžmenta

- Nevladine organizacije su fleksibilnije što se tiče unutrašnje organizacije i odlaska na teren

- Nevladine organizacije imaju bolji pristup ključnim populacijama u visokom riziku

- Vladine organizacije imaju bolji pristup medicinskim podacima

- Vladine organizacije imaju stručnije medicinsko i naučno osoblje

Kroz diskusiju pokušajte da sa učesnicima utvrdite koje su navedene prednosti, odnosno mane

tačne a koje nisu, te pokušajte da definišete i druge, koje ovdje nisu navedene.

Rezultate napišite na tabli.


Korak 7 Istraživanja

Trajanje: 15 minuta

Metoda: Diskusija


Istraživanja na polju HIV-a se praktično ne mogu obaviti bez učešća nevladinih organizacija,

pogotovo ako se radi o istraživanjima u teško dostupnom populacijama (MSM, SW, IDU, Romi, itd.)

Vladine institucije nemaju dovoljno dobar pristup ovim populacijama, teško mogu ostvariti potreban

stupanj povjerenja, a i nisu dovoljno fleksibilne da se prilagode zahtjevima terenskog rada.

S druge strane, nevladine organizacije nemaju osoblje koje je dovoljno edukovano da metodološki

ispravno prikupi i protumači podatke. (Honorarno upošljavanje istraživača od strane NVO je moguće, ali

kada istraživač ne radi istraživanje u okviru matične institucije, obično nema dovoljno vremena da mu se

posveti u dovoljnoj mjeri). Iz tih razloga praktično je nemoguće napraviti kvalitetna, naučno utemeljena

istraživanja sa skrivenim populacijama bez bliske saradnje vladinog i nevladinog sektora.

Vrlo je vjerovatno da će neki od prisutnih učesnika imati iskustva na zajedničkom radu u

istraživanjima.

Kroz diskusiju pokušajte da navedete učesnike da izmjene svoja iskustva i viđenja uloge svakog od

partnera u istraživanjima.


9. Evaluacija treninga

Evaluacija treninga obuhvata popunjavanje testa nakon obuke i popunjavanje evaluacionog upitnika

u vezi sa realiziranim treningom.Potrebno je ukazati učesnicima na značaj evaluacije treninga i davanja

povratne informacije i zamoliti ih da zaista posvete par minuta formuliranju svojih zapažanja i procjeni

treninga. Učesnicima treba pojasniti da su njihovo mišljenje i zapažanja važni jer predstavljaju osnovu za

mijenjanje i unapređenje budužćih treninga, ali i samog projekta. Treneri treba da se i sami obrate

učesnicima sa povratnom informacijom o sopstvenom doživljaju, zadovoljstvu radom i uspjehom

treninga.



Dati osvrt na trening, sa naglaskom na ostvarenje ciljeva treninga

Evaluirati znanje učesnika o HIV-u i AIDS-u

Evaluirati trening i njegove rezultate

Stvoriti prijatnu atmosferu za rastanak i osjećaj povezanosti učesnika



1 10 minuta Test nakon obuke Procjena znanja učesnika o HIV-u i AIDS-u stečenog

tokom treninga

2 10 minuta

Popunjavanje evaluacijskog upitnika Procjena treninga od strane učesnika

3 30 minuta Igra za rastanak Stvaranje dobre atmosfere i povezanosti učesnika nakon

završetka treninga

4 10 minuta

Podjela brošura i certifikata Završetak treninga, pozdravna riječ organizatora


Korak 1 Test nakon obuke

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Individualni rad – popunjavanje upitnika

Potrebna sredstva: Olovke, test nakon obuke za svakog učesnika

Učesnicima podijeliti test nakon koji sadrži istovjetna pitanja u vezi HIV-a i AIDS-a kao i test prije

obuke.

Zamolite učesnike da na svoj obrazac testa unesu istu šifru koju su koristili na testu prije obuke,

kako bi tokom analize treninga rezultati mogli da se uporede. Posebno ih treba podsjetiti da

samostalno urade test, te da se ni rezultati ni šifre nigdje neće objavljivati. Obavezno napomenite da

test služi procjeni izlazne informiranosti i uočavanju potencijalnih efekata samog treninga u oblasti

obrađivanih tema.

Korak 2 Evaluacija treninga od strane učesnika

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Individualni rad – popunjavanje upitnika

Potrebna sredstva: Olovke, test nakon obuke za svakog učesnika

Potrebno je objasniti učesnicima da za razliku od testa znaja koji je anoniman, u evaluacioni

upitnik treninga treba unijeti lične podatke, što je preciznije moguće. Analiza evaluacije treninga i

trenera od strane učesnika pomoći će trenerima i organizatorima da unaprijede kvalitet budućih

treninga.


Korak 3 Igra za rastanak

Trajanje: 30 minuta

Metoda: Interaktivna igra „moje ogledalo“

Potrebna sredstva: Papir A4 za svakog učesnika, olovke

Kako bi sačuvao dobru atmosferu razvijenu tokom treninga i omogućio da se učesnici raziđu u

dobrom raspoloženju i sa pozitivnim osjećanjima, trener može odlučiti da zajedno sa učesnicima uradi

neku od aktivnosti za kraj, čiji je značaj opisan i primjer dat u dijelu Priručnika koji se odnosi na

pedagoške metode i vještine. Ovdje navodimo primjer jedne takve interaktivne igre, treneri mogu po

svom nahođenju izabrati i neku drugu.

„Moje ogledalo“

Sjedeći u krugu sa praznim papirom i olovkom svaki učesnik treba na svom papiru nacrtati konture

ogledala i na vrhu napisati svoje ime bojom kojom želi. Kada svi ovo završe, dodaju svoj papir osobi

desno od sebe, a uzmu papir od osobe koja sjedi lijevo od sebe. Na papiru koji dobije svako piše

pozitivnu poruku osobi čiji je papir dobio, a zatim papir šalje dalje. Krug se završava kada svaki član grupe

dobije papir sa svojim imenom. Tada sam sebi treba da napiše lijepu poruku i u sebi pročita poruke koje

je dobio.

Učesnici koji žele mogu svoja osjećanja, pošto su pročitali poruke koje su dobili, podijeliti sa grupom.

Trener bi trebao uputiti članove grupe da je korisno sačuvati papir sa pozitivnim porukama. Ova

aktivnost je prikladna za grupe do 25 članova.

Korak 4 Podjela certifikata

Trajanje: 10 minuta

Metoda: Rad sa grupom

Potrebna sredstva: Certifikat za svakog učesnika

Na samom kraju treninga, trener bi se trebao zahvaliti učesnicima i podijeliti im certifikate i brošure.

Poželjno je razmijeniti i kontakt podatke, email adrese i brojeve telefona, ukoliko učesnici izraze potrebu

za tim.



Referentni materijal za trenere



1. Program i donatorGlobalni Fond (GFATM)

Globalni Fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije (GFATM) je međunarodni finansijski

mehanizam usmjeren na prikupljanje i distribuciju sredstava za prevenciju i liječenje HIV-a i AIDS-a,

tuberkuloze i malarije. GFATM je osnovan u januaru 2002. godine kao javno-privatno partnerstvo sa

sjedištem u Ženevi. Trenutno je GFATM najveci svjetski finansijer borbe protiv AIDS-a, tuberkuloze i

malarije. Do kraja 2010. godine Ovaj donator je odobrio finansiranje više od 600 projekata koji se

provode u 150 zemalja, u ukupnom iznosu od preko 21.7 milijardi USD. Prema podacima GF-a, GF je

finansirao distribuciju 160 miliona mreža za komarce, osigurao liječenje tuberkuloze za 7.7 miliona ljudi i

liječnje AIDS-a za oko 3 miliona ljudi, spasivši na taj način 6.5 miliona života. Tokom 2009. godine GFATM

je učestvovao sa 20% u cjelokupnom svjetskom finansiranju borbe protiv HIV-a, 65% za tuberkulozu i

65% za malariju.

GFATM kao finansijski mehanizam ne implementira projekte na terenu već je implementacija

programa na terenu povjerena Državnom koordinacionom mehanizmu (Country Coordinating

Mechanism - CCM). Sastav CCM-a je je iznimno važan GFATM-u i predstavlja jedan od preduslova za

pružanje finansijske podrške. CCM mora uključivati predstavnike vladinog sektora, civilnog sektora,

predstavnike pacijenata i/ili populacija pogođenih bolestima, predstavnike akademske zajednice,

religijskih zajednica, itd., a u skladu sa preporukama GFATM-a. Ovakav pristup finansiranju i

implementaciji programa ovu organizaciju čini veoma efikasnom.

U Bosni i Hercegovini GFATM je prisutan od 2005. godine kada je BiH počela implementirati prvi

program uz podršku GF-a, usmjeren na borbu protiv HIV-a. Do sada je BiH završila implementaciju dva

programa koje je GFATM finansijski podržao, jedan u domenu borbe protiv HIV-a, drugi u domenu borbe

protiv tuberkuloze. Trenutno se u BiH implementira jedan program borbe protiv HIV-a i jedan borbe

protiv tuberkuloze.


Slika 1: Logotip Globalnog Fonda

Literatura:

The Global Fund to fight HIV, Tubercolosis and Malaria. http://www.theglobalfund.org/en/ UNDP Bosnia and Herzegovina. HIV and AIDS. (pristup. 12. 04.2012.) http://www.undp.ba/ About the Global Fund > Executive Management Team od Globalnog Fund-a.

2. Epidemiološka situacija u BiH i SvijetuEpidemiološka situacija u svijetu

Broj djece Broj odraslih

Broj osoba koje žive sa HIV-om 3,4 miliona 30,1 milion

Broj novo inficiranih u 2010 390 hiljada 2,3 miliona

Broj umrlih sa AIDS-om u 2010 250 hiljada 1,5 miliona

Grafikon 4: Svjetski epidemiološki podaci za 2010.godinu, UNAIDS, WHO

U svijetu živi skoro 34 miliona osoba sa HIV-om7. Međutim činjenica je da napori koji su do sada

učinjeni u borbi protiv ove opake bolesti daju rezultate tako da u 2010 godini imamo manji broj

novoinficiranih (2,7 miliona) u odnosu na period 2002-2009 kada je taj broj bio veći (od 2,7 do 3,1

milion). Ovome u prilog govori i činjenica da je također smanjen broj umrlih od uzroka povezanih sa

AIDS-om, od 2 miliona umrlih u toku 2002 godine do 1,8 umrlih u 2010 godini. Na smanjenje ovih

posljedica direktno ili inderektno je uticalo povećanje broja zdravstvenih ustanova koje se bave ARV

terapijom, povećanjem broja ljudi koji su na ARV terapiji, povećanjem broja djece na ARV terapiji,

povećanjem broja trudnica koje primaju ARV terapiju kako bi se spriječio vertikalni prijenos kao i

povećan broj testiranih trudnica na HIV8 .

7 Global HIV/AIDS response, Progress report 2011, WHO, UNAIDS, UNICEF8 Ibid.


http://www.theglobalfund.org/en/about/secretariat/emt/

http://www.undp.ba/

http://www.theglobalfund.org/en/

Grafikon 5: Prikaz incidence HIV &AIDS-a u odnosu na EU i Evropu9

Zabrinjavajući podatak je da se u zemljama Istočne Evrope bilježi trend porasta ove bolesti. Takođe,

postoji bojazan da pored broja otkrivenih postoji i veliki broj neotkrivenih osoba sa HIV infekcijom zbog

čega se i poklanja velika pažnja dobrovoljnom savjetovanju i testiranju.

Epidemiološka situacija u BiH

Prvi slučaj HIV/AIDS-a u BiH zabilježen 1986. godine, i do sada je na području BiH ukupno

registrovano 196 osoba. BiH spada u zemlje sa niskom prevalencom <1 % u opštoj populaciji, a u

grupama sa povećanim rizikom je < 5 %. HIV je do sada imao ograničen uticaj na BiH tako da fokus

djelovanja borbe uglavnom na prevenciji. Trenutno na ARV terapiji je 37 pacijenta. Osnovni strah sa

kojim se BiH susreće je da na ovaj broj otkrivenih imamo 3 do 4 puta veći broj neotkrivenih slučajeva.

Grafikon 6: Prikaz HIV-a u AIDS-a u BiH po vemenskim periodima10

Literatura:

Zdravstveno stanje stanovništva FBiH u 2010 godini, (2011) ZZJZ FBIH.

CISID. Statistic. (accessed April 2012). WHO. http://data.euro.who.int/cisid/?TabID=283562

Zdravstveno stanje stanovništva FBiH u 2010 godini, (2011) ZZJZ FBIH. http://www.zzjzfbih.ba/wp-content/uploads/2011/12/Zdravstveno-stanje-stanovnistva-FBiH-2010.pdf

9 ZZJZ FBiH, Institut ZJZ RS, 2011, CISID, WHO 201210 CISID, WHO, UNAIDS


http://www.zzjzfbih.ba/wp-content/uploads/2011/12/Zdravstveno-stanje-stanovnistva-FBiH-2010.pdf

http://www.zzjzfbih.ba/wp-content/uploads/2011/12/Zdravstveno-stanje-stanovnistva-FBiH-2010.pdf

http://data.euro.who.int/cisid/?TabID=283562

Izvještaj o epidemiološkom nadzoru HIV /AIDS-a za BiH 1986 – 2011 godine. (2011). Javna ustanova Institut za javno zdravstvo RS-a.

UNAIDS. Guidelines for studies of the social and economic impact of HIV/AIDS, (2000). UNAIDS

Global HIV/AIDS Response, Progress report 2011, (2011) WHO, UNAIDS, UNICEF

3. Odgovor Bosne i Hercegovine na HIV i AIDSBosna i Hercegovina je uspostavila niz tijela, radnih grupa i mehanizama zaduženih za različite

aspekte rada u domenu odgovora na svjetsku epidemiju HIV-a u BiH. Na državnom nivou je 2002.

godine osnovan Nacionalni Savjetodavni Odbor za HIV i AIDS, kao savjetodavno tijelo Vijeća Ministara

BiH, koje djeluje u saradnji sa Odjelom za zdravstvo Ministarstva Civilnih poslova BiH. Pripremajući

projekte za Globalni Fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije (GFATM), Bosna i Hercegovina

je prema zahtjevima GFATM-a osnovala Državni koordinacioni mehanizam –CCM (Country Coordinating

Mechanism), u čujem sastavu kao ravnopravni akteri djeluju predstavnici različitih ministarstava

entiteta, distrikta Brčko i države, predstavnici civilnog društva, akademske zajednice, religijskih

zajednica i osobe koje žive sa HIV-om.

Na nivou entiteta HIV-om i AIDS-om se bave Ministarstva zdravstva/zdravlja i Federalni Zavod za

javno zdravstvo, Javna ustanova Institut za javno zdravstvo Republike Srpske, i Odjel za zdravstvo

Distrikta Brčko. Kantonalni i Regionalni Zavodi za javno zdravstvo djeluju na nivou regija i kantona u

saradnji sa tri Infektivne Klinike (Sarajevo, Banjaluka i Tuzla) koje pružaju antiretroviralnu terapiju.

Pored toga u 20 gradova u BiH su osnovana savjetovališta za dobrovoljno savjetovanje i testiranje na

HI), koja rade u skladu sa državnim protokolom za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje

pružajući na taj način kvalitetne, standardizirane usluge savjetovanja i testiranja u svim dijelovima BiH.

Aktivno odgovarajući na izazove HIV-a, Bosna i Hercegovina je 2004. godine usvojila prvu

petogodišnju strategiju borbe protiv HIV-a i AIDS-a za 2004-2009, a 2011. godine narednu petogodišnju

strategiju za period 2011-2016.

Strategije prevencije i kontrole HIV-a u BiH se provode kroz različite programe koji uključuju veliki

broj aktera, institucije države i entiteta, nevladine organizacije (Viktorija, Margina, Partnerships in

Health, Poenta, UG Proi, Akcija protiv side, APOHA i XY), kliničke centre, međunarodne organizacije

(World Vision) i UN agencije (UNDP, UNFPA, UNAIDS). Najznačajniji projekti koji su provedeni u Bosni i

Hercegovini su: “Regionalno zapadno-balkanski projekat borbe protiv HIV-a AIDS-a” (Partnerships in

Health 2003-2010), GFATM/UNDP program R5 (2005-2011) i GFATM/UNDP R9 (2010-2012):

„Povećanje univerzalnog pristupa za populacije pod rizikom“ koji je trenutno u toku.


Pozitivni trendovi za poboljšanje nadzora i kontrole nad HIV infekcijom ogledaju se u

kontinuiranom radu svih aktera na razvoju i provođenju strateških dokumenata, uspostavi novih i

općenito poboljšanju dostupnosti usluga.

4. HIV i AIDSŠta je to HIV?

HIV je skraćenica koja služi da se opiše Humani virus imunodeficijencije (Human Immunodeficiency

Virus). Odnosi se na virus koji se prenosi sa čovjeka na čovjeka i koji napada i postepeno slabi sistem

imuniteta. Kada se upotrebljava termin HIV, to je obično u vezi sa HIV-infekcijom. Osoba koja ima virus u

svom krvotoku je HIV pozitivna ili HIV+. HIV nije sinonim za AIDS.

Šta je to AIDS?

AIDS je skraćenica za sindrom stečene imunodeficijencije (Acquired Immune Deficiency Syndrome).

Odnosi se na skup simptoma i oportunističkih infekcija koje se javljaju kad se sistem imuniteta neke

osobe oštećen HIV-om slomi i izgubi svoju sposobnost da se bori protiv bolesti.

Koji su tipovi HIV-a?

Postoje dva tipa HIV-a: HIV-1 i HIV-2. HIV-1 je najčešći tip HIV-a koji se sreće u svijetu. Različiti

podtipovi HIV-1 virusa otkriveni su u specifičnim geografskim područjima kao što su:

Podtip A: Centralna Afrika

Podtip B: Južna Amerika, Brazil, USA, Tajland, Burma, mnoge zemlje Evrope

Podtip C: Brazil, Indija, Južna Afrika (ima više od polovine svih novih HIV-infekcija u cijelom svijetu)

Podtip D: Centralna Afrika

Podtip E: Tajland, Centralnoafrička Republika

Podtip F: Brazil, Rumunija, Zair

Podtip G: Zair, Gabon, Tajland, Burma

Podtip H: Zair, Gabon

Podtip O: Kamerun, Gabon.


Drugi tip virusa HIV-a, HIV-2, nije tako čest kao HIV-1. Momentalno se vrlo malo zna o HIV-2. Još

uvijek nisu otkriveni podtipovi i čini se da su vrlo lični i razlikuju se od tipova HIV-1. Najčešće se sreće u

zemljama zapadne Afrike i čini se da napreduje sporije nego HIV-1. Oba tipa HIV-a imaju iste načine

prenošenja i vezani su za iste oportunističke infekcije.

Kako HIV napada / djeluje na tijelo?

HIV napada ćelije sistema imuniteta, i to najviše ćelije “T-pomagače” ili limfocite (također poznate

kao “CD4-ćelije” zbog CD4 proteina na njihovoj površini). “T-pomagači” su jedna od najvažnijih veza u

sistemu imuniteta.

Kada HIV prodre u ćeliju, započinje cijeli proces, koji uključuje brojne stadije. Ti su stadiji sljedeći:

1) HIV se zalijepi/zakači i ulazi u ćeliju.

2) Dolazi do reverzne transkripcije (iz RNA virusa u DNA).

3) Dolazi do integracije i transkripcije (DNA sa DNA ćelije i obrazovanje višestruke RNA).

4) Dolazi do preobrazovanja, koje obrazuje proteine virusa.

5) Proteini virusa onda napuštaju ćeliju (proteaze proteina).

6) Formira se novi virus, koji napušta ćeliju kroz ćelijsku membranu.

Na kraju procesa ćelija se dezintegrira i virus napada druge T-limfocite. Citotoksični T-limfociti (T8)

napadaju virus i inficirane ćelije i razaraju ih, dok organizam proizvodi/snabdijeva nove T-pomagače

limfocite. Ova “bitka” se odvija sve dok na kraju organizam ne izgubi sposobnost da se brani.

Progresija od HIV-infekcije do AIDS-a

Vrijeme potrebno da se razvije AIDS od inicijalne HIV-infekcije ne može se odrediti, jer je svaka

osoba različita i ima različite resurse na raspolaganju za održavanje dobrog zdravstvenog stanja (zdrav

način života, dobra ishrana, terapija lijekovima, jaka socijalna, emotivna i psihološka podrška, pozitivan

lični stav itd.). Isto tako, mnoge infekcije se mogu uspješno liječiti ili spriječiti. U nekim slučajevima može

proći i deset godina ili više do razvijanja AIDS-a. To je važno imati na umu kad se liječi ili radi sa osobom

koja je upravo saznala da je pozitivna. HIV pozitivan status ne znači skoru smrt – ljudi mogu živjeti dugo

vremena sa relativno dobrim zdravljem uz odgovarajuću njegu, podršku i liječenje. Međutim, rano

otkrivanje i odgovarajuća njega su potrebni da bi se osigurali optimalni zdravstveni uvjeti u svim fazama

HIV-progresije.


U ovom se poglavlju zdravstvenim radnicima daju ideje o tome kroz koje faze prolaze oni koji su

inficirani HIV-om - od inicijalne infekcije do AIDS-a, kao i to koji su simptomi vezani za svaku fazu.

Te faze su:

inicijalna infekcija

Window-period

asimptomatski period

simptomatski period

razvijanje AIDS-a

Inicijalna infekcija

Kada dovoljna količina živih HIV virusa prodre u tijelo tada osoba postane inficirana HIV-virusom. U

začetku infekcije nivoi virusa u krvi su vrlo niski, međutim, nakon nekoliko dana nivoi dramatično

porastu, sa virusom koji se brzo reproducira i širi po cijelom tijelu. Mnoge osobe kod inicijalne infekcije

nemaju nikakvih simptoma i nemaju ni pojma da su zaraženi virusom. Drugi se mogu žaliti na blage

simptome poput gripe, kao što su:

groznica

naticanje limfnih čvorova

osip

glavobolja

zamor

mučnina

dijareja

noćno preznojavanje

bol u mišićima i zglobovima

povraćanje

Window-period

Ubrzo nakon što je neka osoba inficirana HIV-om, sistem imuniteta počinje proizvoditi antitijela za

borbu sa virusom. Tačka u kojoj inficirana osoba započne da proizvodi antitijela zove se serokonverzija.

Postoji period od četiri do šest sedmica (od inicijalne infekcije) koji se naziva “window-period”, kada se


antitijela ne mogu otkriti. To je vrlo važno znati, jer inficirana osoba koja obavi HIV-test u toku toga

perioda može imati negativan rezultat iako je zapravo inficirana. Dakle, one osobe za koje se sumnja da

su bile nedavno inficirane trebale bi se iznova testirati u roku od tri mjeseca nakon prvog testiranja radi

određivanja pouzdanijeg rezultata.

Asimptomatski period

Oni koji su inficirani HIV-om mogu u toku ove faze voditi normalan život, sa dobrim zdravljem. Oni

ne pate ni od kojih simptoma, osjećaju se dobro i drugima izgledaju zdravo. Međutim, oni su ipak

infektivni za druge i moraju pronaći načina da «žive pozitivno», vodeći dobru brigu o samim sebi kroz

odgovarajuću ishranu, fizičku aktivnost i odgovarajuće mehanizme podrške. Dok se osoba osjeća i

izgleda zdrava, virus je veoma zaposlen i vrlo se brzo replicira. Sistem imuniteta je još uvijek dovoljno jak

da se bori protiv virusa i da štiti čovjeka, međutim, s vremenom počinje da slabi, čineći osobu ranjivom i

osjetljivom na bolesti ili infekcije. Mnogi ljudi mogu živjeti u ovoj fazi deset godina ili više, uz

odgovarajuću njegu i podršku.

Simptomatski period

Nakon perioda relativno dobrog zdravlja, manji znakovi i simptomi HIV-infekcije počinju da se

javljaju. To je indikacija da sistem imuniteta počinje padati. Osobama sa HIV-om počinju se javljati

periodi bolesti kao što su:

groznica

osip

infekcije pluća

gljivične (vaginalne) infekcije

herpes zoster

gubitak na težini


U toku te faze HIV pozitivne osobe počinju također obolijevati od onih “oportunističkih infekcija”

koje su najčešće vezane za AIDS. Još uvijek se inficirane osobe mogu oporaviti od mnogih od navedenih

infekcija ili bolesti. Međutim, pošto sistem imuniteta postaje slabiji, sve se teže i teže bori sa infekcijom.


Kada HIV inficirana osoba uđe u tu fazu, ona se više ne smatra asimptomatičnom, čak iako se oporavi od

specifičnih infekcija ili bolesti.

Razvijanje AIDS-a

Smatra se da neka osoba ima AIDS kad je njen sistem imuniteta toliko slab da se više ne može boriti

sa bolešću. Najčešći znakovi i simptomi u tom stadiju su sljedeći:

oralna / vaginalna mlječica (bjeličasta sekrecija, skrama)

osip na koži i rane

kanceri

persistentna groznica i noćno preznojavanje

persistentna dijareja

ekstreman gubitak težine

težak umor i slabost

tuberkuloza (TB)

ostale oportunističke infekcije

Osoba može živjeti u voj fazi i do 18 mjeseci, ali će eventualno podleći nekoj od ovih navedenih

bolesti.

Oportunističke infekcije

Oportunističke infekcije su infekcije ili bolesti uzrokovane organizmima koji kod zdrave osobe ne bi

normalno prouzrokovali bolest. Kod ljudi sa HIV-om, međutim, oportunističke infekcije predstavljaju

istinsku prijetnju, jer oni nemaju dovoljno jak sistem imuniteta da bi ih zaštitio od infekcije. Isto tako,

zbog virusa oni mogu razviti mnogo ozbiljnije simptome nego ljudi sa jakim sistemom imuniteta. U ovom

poglavlje će se ponoviti neki od najčešćih tipova oportunističkih infekcija što su ih iskusili ljudi koji žive sa

HIV-om i AIDS-om i simptomi koji su vezani za svaku od njih. Posvetit će se pažnja i osnovnoj prevenciji

kao i informacijama o liječenju.

Bakterijske infekcije

Tuberkuloza


Mycobacterium tuberculosis (TB) najčešći je uzrok smrti HIV inficiranih osoba. HIV napada T-limfocite

ćelije, koje također štite tijelo od TB. To je razlog što su ljudi sa HIV-om osjetljiviji na TB. Isto tako, TB je

vrlo zarazna.

Uobičajeni simptomi TB uključuju:

hronični kašalj

krvavi ispljuvak


groznicu

gubitak na težini

TB bi se trebala smjesta tretirati lijekovima kao što i preporučuje Nacionalni protokol Bosne i

Hercegovine, vodeći posebno računa o tome kakve mogu biti interakcije sa bilo kojim lijekom koji se već

uzima u tretmanu HIV-a.

Mycobacterium avium complex

Mycobacterium avium complex (MAC) sreće se širom svijeta, sa nespecifičnim simptomima kao što

su:

gubitak na težini

zastoj u razvoju (kod djece)

groznica

abdominalna bol

dijareja

limfoadenopatija

Efikasan tretman zahtijeva uzimanje najmanje dva lijeka, jer MAC postaje brzo rezistentan na samo

jedan lijek. Najkorisniji lijekovi su azithromycin ili clarithromycin u kombinaciji sa ethambutolom,

clofaziminom ili rifabutinom. Neželjeni efekti mogu uključivati groznicu, osip, mučninu, abdominalnu bol,

dijareju, povećane vrijednosti testova jetre kao i probleme sa očima.

Virusne infekcije

Cytomegalovirus


Cytomegalovirus (CMV) česta je virusna infekcija koja, iako ne pokazuje očigledne simptome, može

voditi do ozbiljnih komplikacija kod djece (uključujući i mentalnu retardaciju i smrt). U onih ljudi koji su

HIV-pozitivni ili imaju AIDS mogu se razviti daljnje komplikacije kao što su retinitis, koji vodi do sljepila

ukoliko se ne liječi. Simptomi mogu biti:

promjene vida

zamagljen vid

“lebdeći” (plutajući) vid

Varicella-Zoster

Varicella-Zoster izaziva varičelu i pojasni herpes kod djece i odraslih i može se vrlo brzo proširiti.

Osoba koja ima virus je zarazna 24 – 48 sati prije bilo kakvog uočljivog fizičkog simptoma. Infekcija ovim

virusom može biti vrlo ozbiljna za osobe sa HIV-om i AIDS-om. Simptomi uključuju osip sa uvećanim,

tečnošću ispunjenim mjehurima.

Herpes simplex virus

Herpes simplex virus (HSV) može izazvati ulcere oko usta, poznate kao “hladne rane”, ili na

genitalijama. Upotreba kondoma može umanjiti pacijentov rizik da dobije genitalni herpes.

Hepatitis

Hepatitis uključuje tri različita tipa: A, B, i C. Hepatitis A se širi oralnim i fekalnim putem i putem

zaražene hrane. Tip B i tip C se prenose putem kontakta sa krvlju i drugim tjelesnim tečnostima ili putem

seksualnog kontakta. Simptomi su slični kod sva tri tipa:

mučnina

povraćanje

abdominalna bol

žutica (koja može dovesti do svrbeža)

Epstein-Barr Virus

Epstein-Barr virus (EBV) obično prouzrokuje slabije simtpme, poput gripe. Ovaj virus može kod djece

dovesti do plućne bolesti, poznate kao limfoidna intersticijalna pneumonija (LIP), koja stvara teškoće

prilikom disanja.


Maligniteti pridruženi uz viruse

Kapošijev sarkom

Kapošijev sarkom (KS) je kožni malignitet koji je udružen sa HIV-om i AIDS-om i koji rezultira

lezijama na koži. Može se javiti bilo gdje na tijelu. Najefikasniji tretman za KS je antiretrovirusna terapija.

Human papilloma virus

Human papilloma virus (HPV) je infekcija koja se obično veže za cervikalni kancer. Upotreba

kondoma može umanjiti rizik od prenošenja HPV.

JC virus

JC virus se veže za multifokalnu leukoencefalopatiju, bolest karakteriziranu promjenom mentalnog

statusa, slabošću udova ili oboje. Ostali simptomi mogu biti uočljiva promjena ličnosti i izljevi emocija.

Parazitske infekcije

Pneumocystis carinii pneumonia

Pneumocystis carinii pneumonia (PCP) čest je oblik pneumonije kod ljudi sa HIV-om i AIDS-om.

Simptomi su: povećan ritam disanja, kašalj i kratak dah

Cryptosporidium

Cryptosporidium je parazit koji uzrokuje persistentnu dijareju i upalu žučne kese. Širi se u direktnom

kontaktu sa inficiranim odraslim, djecom u pelenama, inficiranim životinjama i hranom ili vodom kad su

kontaminirani fecesom. Simptomi uključuju:

učestalu vodenastu, obilnu stolicu

abdominalne grčeve

mučninu

abdominalnu bol


Toxoplasma gondii

Toxoplasma gondii se prenosi putem konzumiranja sirovog ili nedovoljno kuhanog mesa, posebno

svinjskog, janjećeg ili srnećeg, ili izlaganjem mačijem fecesu. U osoba sa HIV-om i AIDS-om koje su

izložene ovom parazitu može se razviti bolest centralnog nervnog sistema, koja dovodi do sljedećih

simptoma:

trzanja

cereblarnog tremora

paralize kranijalnog nerva (tj. unilateralne facijalne ukočenosti – pareza nerva facialis

problema s vidom ili sljepila

promjene ličnosti

kognitivnih poremećaja

Gljivične infekcije

Candida albicans

Candida albicans je najčešća gljivična infekcija dijagnosticirana kod HIV-inficiranih pacijenata, od

kojih je oralna candidiasis (nazvana također mlječica) najučestalija. To je jedan od najočitijih znakova

HIV-infekcije kod pojedinaca. Simptomi mogu biti:

bijele ili žute plake (naslage) na jeziku

nesposobnost gutanja

bol u gornjem dijelu grudi prilikom gutanja

Cryptococcosis

Cryptococcosis se obično javlja kod HIV-inficiranih osoba kada je nivo CD4 izuzetno nizak, i

prouzrokuje kriptokokalni meningitis. Simptomi ove infekcije nisu očigledni, izuzev konstantne groznice

sa niskom temperaturom ili moguće konfuzije.

Vrste tretmana oportunističkih infekcija


Ljudi ne umiru od AIDS-a. Umiru od oportunističkih infekcija, kojima podlegnu. Zadatak i posao

zdravstvenih radnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti je da liječe osobe sa ovim bolestima kako bi bili

sigurni da oni vode najzdraviji mogući život. Vrste tretmana koji se koriste kao pomoć osobama u

oporavljanju od infekcije uključuju upotrebu lijekova koji djeluju u prevenciji datih bolesti (primarna

profilaksa) kao i liječenje bolesti onda kad se manifestira. Ti lijekovi mogu uključivati antibiotike,

antiparazitske lijekove i antivirusne lijekove. Kada liječe oportunističke infekcije, zdravstveni radnici

trebaju uzeti u obzir sljedeće:

Za izvjesne infekcije nema dostupnog tretmana.

Izvjesni lijekovi možda nisu odmah dostupni.

Relapsi ovih infekcija su česti.

Mogu se pojaviti ozbiljni neželjeni efekti.

Mogu se javiti interakcije lijekova.

Uzimanje alkohola i drugih lijekova tokom primjene profilakse može prouzrokovati ozbiljne

reakcije/neželjene efekte.

Mora se voditi pažljiv monitoring tretmana lijekovima, jer se pacijenti često ne pridržavaju

propisanih tretmana.

Upute za prevenciju oportunističkih infekcija

HIV-pozitivne osobe mogu izbjeći oportunističke infekcije tako što će preduzeti neke standardne

mjere zaštite za održanje dobrog zdravlja. Neka sredstva za prevenciji uključuju:

pažljivo pranje hrane prije jela (posebno voća i povrća)

redovno pranje ruku

upražnjavanje dobre higijene

vođenje računa o pažljivom kuhanju hrane, posebno mesa i živine

korištenje vode sa poznatog, čistog izvora (ili prokuhane vode - ako je sa nepoznatog izvora)

izbjegavanje kontakta sa bolesnim ljudima

izbjegavanje kontakta sa animalnim fecesom


Kako neka osoba postane inficirana HIV-om?

Ljudi postaju zaraženi HIV-om kad se (tjelesne) tečnosti sa jedne inficirane osobe prenesu na drugu

osobu. Tečnosti koje prenose HIV su: krv, sperma, vaginalna tečnost i majčino mlijeko.

HIV se prenosi putem:

seksualnog kontakta sa inficiranom osobom

izlaganja inficiranoj krvi i krvnim produktima

izlaganja putem trudnoće, porođaja ili dojenja od HIV-inficirane majke na njeno dijete.

Infekcija se uglavnom ne može desiti usljed kontakta sa (osim ukoliko krv nije prisutna u ili

pomiješana sa):

fecesom

nazalnom tečnošću

pljuvačkom

znojem

suzama

urinom

povraćenim sadržajem

Koji su načini transmisije HIV-a?

Kao što je spomenuto u prethodnom tekstu, HIV-infekcija rezultira iz kontakta sa inficiranom krvlju,

spermom, vaginalnom tečnošću i majčinim mlijekom. Međutim, iako se čini da većina ljudi zna da su to

putevi transmisije, još uvijek postoji izvjesna konfuzija u vezi s tim kako se HIV može, a kako ne može

prenijeti.

Prenošenje putem nezaštićenog seksualnog odnosa

vaginalni ili analni seksualni odnos bez zaštite

oralni seks (najmanji rizik)

seksualni odnos bez zaštite kod infekcije nekom od seksualno prenosivih bolesti - STI

(povećava rizik od infekcije)


Prenošenje putem krvi

razmjenom igala kao i priborom za injektiranje droga

transfuzijom inficirane krvi i krvnih produkata

transplantacijom inficiranog organa

upotrebom kontaminiranih instrumenata za piercing ili instrumenata za rezanje (igle, šprice,

britvice itd.)

povrede kontaminiranim iglama ili drugim oštrim predmetima

prskanje inficirane krvi ili drugih tjelesnih tečnosti na membrane sluznice (kao što su oči)

Prenošenje s majke na dijete

u toku trudnoće

u toku porođaja

u toku dojenja.

Mjere prevencije

Osobe koje traže medicinski tretman možda nisu upoznate sa osnovama o HIV-u i AIDS-u i mogu

očekivati od svojih zdravstvenih radnika da im daju tačan savjet i informaciju u vezi s tim. HIV i AIDS se

mogu spriječiti. Ukoliko su ljudi svjesni toga kako se HIV prenosi i ako preduzimaju korake da izbjegnu

infekciju drugih, HIV infekcija se može kontrolirati u okviru ljudske zajednice. Neke od mjera koje mogu

spriječiti HIV infekciju jesu:

apstinencija od seksualnih odnosa jednog seksualnog partnera koji nije inficiran virusom;

HIV-testiranje ukoliko postoji rizik da drugi partner može biti inficiran;

upotreba kondoma od lateksa u svim oblicima seksualnih odnosa (vaginalni, analni i oralni);

traženje medicinskog tretmana za seksualno prenosive infekcije (STI);

nerazmjenjivanje igala, britvica ili drugih oštrih instrumenata;

posjećivanje doktora u trudnoći (ukoliko se sumnja na moguću HIV-infekciju);

da bi se reducirala transmisija s majke na dijete, upotreba kupovnog mlijeka ili grijanje

(prokuhavanje) majčinog mlijeka da bi se ubio HIV;

pridržavanje tretmana u toku trudnoće, porođaja u izboru dojenja;


prakticiranje sigurnosnih mjera zaštite na radnom mjestu

Dijagnostika HIV-a u BiH

Dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje na HIV (DPST) važna je komponenta u prevenciji i

njezi osoba sa HIV-om i AIDS-om. To je zdravstvena usluga za koju se ljudi mogu obratiti da bi znali svoj

HIV- status u ranom stadiju, u okviru jedne sredine koja pruža podršku i da bi dobili informacije o

opcijama koje su im dostupne kako bi održali i poboljšali kvalitet svog zdravlja. U ovoj nastavnoj jedinici

će se dati kratak pregled DPST, fokusirajući se primarno na to kako se može reducirati širenje HIV-a i

AIDS-a, opcije koje su trenutno dostupne za HIV-testiranje u Bosni i Hercegovini i ulogu koju zdravstveni

radnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti imaju u savjetovanju klijenata sa rizikom o pristupu ovim

uslugama.

Šta je to dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje (DPST)?

Dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje (DPST) jest proces u kojem neka osoba na temelju

savjetovanja, razmjene informacija i podrške donosi informirane odluke o tome hoće li se testirati na

HIV. Dobrovoljno je u smislu što data osoba bira hoće li ili neće biti testirana, a na osnovu informacija

koje je dobila. Povjerljivo je u smislu da se poštuju prava te osobe na privatnost i povjerljivost.

DPST uključuje i pružanje podrške datoj osobi prije i nakon HIV-testiranja (savjetovanje prije i nakon

testiranja), sigurnost da ta osoba dobije tačne informacije o HIV-u i AIDS-u i pitanjima koja su u vezi s

tim, kao i pomoć u snošenju posljedica rezultata HIV-testa u smislu upućivanja na odgovarajuću njegu i

podršku, kao i savjet pojedincima sa negativnim rezultatima testa o tome kako spriječiti infekciju.

Specifičnije, DPST:

daje informacije o prenošenju HIV-a i metodama prevencije;

pomaže ljudima u donošenju odluke o tome hoće li ili neće biti testirani na HIV;

pruža podršku prije i nakon testiranja;

omogućuje raspravu o povećanom riziku prenošenja HIV-a, udruženim sa prenošenjem

seksualno prenosivih infekcija (STI);

daje informacije o povećanom riziku od oportunističkih infekcija, udruženih sa HIV-om,

uključujući i tuberkulozu (TB).

daje informacije o planiranju porodice i uputnice za žene koje su inficirane ili imaju visok

nivo rizika od HIV infekcije;


daje uputnice za HIV-pozitivne i HIV-negativne osobe sa visokim rizikom za potrebne

medicinske, preventivne, psihološke, socijalne i odgovarajuće administrativne dostupne

službe.

Uloga DPST-a u reduciranju širenja HIV-a

DPST ima važnu ulogu u prevenciji i reduciranju širenja HIV-a. Ukoliko je služba dostupna, ljudi imaju

mjesto (i osobu) kojoj se mogu obratiti radi razgovora o brigama i strahovima u vezi sa svojim zdravljem,

u povjerenju, gdje mogu dobiti tačnu informaciju, koja će im pomoći u donošenju odluka koje će imati

direktan utjecaj na njihovo zdravlje, kao i na zdravlje drugih. Ukoliko se odluče za testiranje na HIV i

saznaju da su HIV-pozitivni, ljudi mogu dobiti ranu medicinsku pomoć u liječenju i/ili prevenciji bolesti

vezanih za HIV, kao i naučiti kako da zaštite druge od infekcije. Na isti način, žene koje su u drugom

stanju mogu naučiti načine kako da spriječe prenošenje HIV-a na svoje bebe. U situaciji kada je nečiji test

negativan, ljudi mogu naučiti više o značenju rezultata i načinima na koje se mogu suočiti sa

potencijalnim rizičnim ponašanjem, koje bi moglo povećati njihov rizik da se inficiraju.

Osnovni principi DPST-a

Osnovni principi DPST-a, usvojeni konsenzusom u Bosni i Hercegovini, jesu sljedeći:

testiranje bi trebalo biti dostupno svakome na cijeloj teritoriji zemlje;

službe bi trebale biti decentralizirane kako bi se omogućila veća raspoloživost i dostupnost

onima kojima su potrebne;

testiranje bi trebalo biti slobodno za sve;

savjetovanje i testiranje mora biti dobrovoljno – testiranje se može izvršiti samo uz

informirani pristanak korisnika (zdravstvenih usluga);

povjerljivost se mora ispoštovati primjenom specifičih kodova ili drugim prihvaćenim

načinima rada;

anonimno testiranje mora biti prioritetno i na raspolaganju korisicima.

Trenutno postoje 22 DPST centra u BiH ( U Federaciji Bosne i Hercegovine 14, u Republici Srpskoj 7 i

1 u Distriktu Brčko). DPTS centri se nalaze na klinikama, odjelima za infektivne bolesti ili u institutima za

javno zdravstvo u glavnim gradovima regija/kantona. Sve usluge su besplatne za korisnike; troškove

pokriva Federalni fond solidarnosti. Testiranje je anonimno, izvodi se pomoću sistema kodova, koji je

uveden početkom 2002. godine i modificiran 2003. godine. HIV testiranje i savjetovanje obavlja visoko


educirano osoblje, koje je obavilo specijalni trening za pružanje usluga za savjetovanje prije i nakon

testiranja.

Odgovornost za službu/usluge DPST-a

Izvjestan broj institucija i pojedinaca su odgovorni za osiguravanje da DPST službe poštuju prinicipe

koji su ustanovljeni i dogovoreni konsenzusom. Osnovni principi su:

Besplatne usluge. Ministarstvo zdravstva, Zavod za zdravstveno osiguranje kao i budžeti građanskih i

političkih zajednica odgovorni su za rad DPST centara. Zavodi za javno zdravstvo moraju odobriti i

dozvoliti njihovo finansiranje. Da bi se postigla održivost, potrebno je učešće šire građanske i političke

zajednice.

Povjerljivost. HIV i AIDS koordinatori za oba entiteta kao i Distrikta Brčko odgovorni su da se prinicipi

anonimnosti i povjerljivosti poštuju.

Informirani pristanak i donošenje odluke. Ukoliko neka osoba pristane na testiranje i primi HIV

pozitivan rezlultat, ona će možda trebati biti upućena u sistem liječenja i daljnje medicinske njege. Na toj

tački se anonimnost mora završiti. Savjetnik je odgovoran da iscrpno informira datu osobu o toj činjenici

i da zabilježi njen pristanak. Mora se dati detaljno objašnjenje zašto nije moguće dobiti anonimno

liječenje i zdravstvenu njegu.

HIV testiranje.

HIV test je test krvi koji otkriva je li u tijelu prisutan HIV. Njime se ne može odrediti ima li osoba

AIDS, kako je ta osoba inficirana virusom, niti koliko dugo je virus prisutan u njenom tijelu.

Preporučeno vrijeme za obavljanje testa je tri mjeseca nakon mogućeg izlaganja HIV-u. To je tako

zbog činjenice što antitijelima može biti potrebno do tri mjeseca da se vremenski period između

infekcije HIV-om i pojave uočljivih anti-tijela naziva se “window period”. Ukoliko se HIV test obavi u toku

“window perioda”, vjerovatno je da će se pokazati “lažni negativni” rezultat.

Povjerljivo HIV-testiranje


Kod povjerljivog testiranja rezultati se čuvaju u tajnosti u medicinskim dosjeima za individualno

testiranje. Ovi rezultati se ne mogu nikome saopćiti, osim ukoliko testirana osoba ne da za to svoj jasan

pristanak. U Bosni i Hercegovini povjerljivo testiranje se značajno poboljšalo sa uvođenjem

novokreiranih formulara za registraciju / izvještavanje. Na novim formularima ime ili inicijali nisu

naznačeni, već su zamijenjeni kodovima. Isto tako, uzorak krvi na potvrdno testiranje u Sarajevo šalje

doktor koji je obavio savjetovanje i testiranje.

Anonimni HIV test

Anonimni test omogućuje nekoj osobi da obavi HIV test a da se njeno ime za to ne vezuje. Test je

označen brojem ili kodom (da se omogući testiranoj osobi da dobije rezultate), bez bilješki o osobi koja

je obavila test. Koristi se u svrhe istraživanja ili da se dobije indikacija o HIV prevalenciji.

Vrste HIV-testova

Brzi test

Brzi test omogućuje ljudima da saznaju rezultate svog testa istog dana.

ELISA

ELISA skrining test najčešće je korišten HIV test u Bosni i Hercegovini, u bankama krvi i DPST

centrima. Za ovaj se test uzme uzorak krvi i pošalje u laboratoriju na analizu. Rezultati testa su dostupni

nakon 3 do 5 dana. Ukoliko se kod testirane osobe pokaže pozitivan rezultat, uzorak krvi se ponovo

testira sa Western Blot testom.

Western Blot

Ukoliko je ELISA test pozitivan, on se mora potvrditi drugim testom, koji se zove Western Blot. Taj

test je specifičniji i potvrđuje da li je ili nije data osoba HIV-pozitivna (napomena: neka stanja mogu dati

lažni pozitivni rezultat ELISA skrining testa, kao što su lupus, Lymova bolest, sifilis).

PCR

Ponekad, čak i sa Western Blot testom, rezultati mogu zavarati ili biti neodređeni.


U tom se slučaju koristi PCR tehnologija za kvantitativno i kvalitativno određivanje virusnog nivoa

(Viral Load) u krvi. Da bi se odredili efekti terapije, brojenje replikacija se također radi pomoću PCR. Čine

se napori da se uvedu i tehnike za određivanje genotipa virusa, ali taj test još nije dostupan.

HIV testiranje i prava pojedinca

Sve osobe koje izaberu obavljanje HIV-testa imaju pravo na osnovna prava u vezi sa informiranim

pristankom, povjerljivošću i njegom. Ta prava bi se trebala uvijek poštovati.

Ljudi se ne mogu natjerati da urade HIV test.

Prije nego što pristupe testiranju, osobe moraju dati informirani pristanak. “Informiran” u

ovom smislu znači da osobe moraju znati koji će test biti urađen, kako će se obaviti, zašto je

to potrebno, kako će se interpretirati rezultati, šta ti rezultati znače za datu osobu i šta će se

desiti sa rezultatima.

Svi ljudi imaju pravo na povjerljivost (tajnost). Rezultati HIV testa se mogu dati nekoj drugoj

osobi samo uz pristanak osobe koja je testirana.

Svi ljudi, bez obzira na njihov HIV status, imaju pravo na kvalitetnu njegu. Zdravstveni radnici

ne mogu odbiti da liječe nekoga ko je HIV-pozitivan, niti snižavati standarde zdravstvene

njege.

Savjetovanje

Zdravstveni radnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao prva linija odbrane od HIV-infekcije, trebali

bi imati osnovno znanje o tome kako pružiti savjetovanje. Budući da postativješt savjetnik

podrazumijeva mnogo vremena i iskustva postoje neke opće vještine za koje se zdravstveni radnici mogu

potruditi da ih razviju i ispolje. To uključuje sljedeće:

1. sposobnost da se izgradi povjerenje:

- slušanjem

- praćenjem potreba

- odražavanjem osjećanja

- djelovanjem bez osuđivanja

- razgovorom sa drugima bez arogancije;

2. sposobnost da se procijeni i pronikne u lične informacije:


- postavljanjem otvorenih pitanja

- održavanjem pristojnosti i poštovanja

- poštovanjem tišine kada to trenutak zahtijeva;

3. sposobnost da se jasno povežu informacije:

- postavljanjem specifičnih i lucidnih pitanja

- reagiranjem na date odgovore

- parafraziranjem

- povezivanjem informacija na jednostavan način;

4. sposobnosti da se odrede akcije koje treba preduzeti:

- identificiranjem prepreka

- razvijanjem strategija

- praćenjem ishoda

- rezimiranjem planova.

Liječenje HIV-a

U sadašnjem trenutku nema lijeka niti vakcine za HIV i AIDS. Međutim, postoje dostupne opcije

tretmana koje mogu usporiti širenje virusa u tijelu i liječiti oportunističke infekcije. One mogu uključivati:

lijekove, vođenje računa o ishrani i dijeti, kao i strategije “pozitivnog življenja”. U ovom je poglavlju dat

opći pregled ovih opcija tretmana.

Antiretroviralni lijekovi

Lijekovi koji usporavaju širenje HIV-a u tijelu nazivaju se antiretrovirusni lijekovi (ARV). Oni djeluju

tako da ograničavaju replikaciju HIV-virusa, dakle reduciraju virusni nivo (viral load). Oni mogu također

djelovati u pravcu prevencije transmisije u slučaju majke i djeteta ako se uzimaju u toku trudnoće i

porođaja. Oni, međutim, ne mogu eliminirati virus. Ljudi koji uzimaju ove lijekove i dalje su inficirani

virusom i moraju preduzimati standardne mjere zaštite da spriječe transmisiju.

Tretman ARV terapijom je dostupan u kliničkim centrima i bolnicama u Federaciji Bosne i

Hercegovine. Moguće je dobiti ARV tretman u Kliničkom centru u Sarajevu i Univerzitetskom kliničkom

centru u Tuzli. U Kliničkom centru u Mostaru ARV tretman trenutno nije dostupan. U Republici Srpskoj

ARV tretman je dostupan na klinikama za infektivne bolesti u većim gradovima.


Vrste antiretroviralnih lijekova

Postoje tri glavne vrste ARV lijekova, koje su na raspolaganju osobama sa HIV-om, i svaki napada

virus na drugačiji način. Najbolji tretman je da se uzme kombinacija sva tri (nazvana kombinirana

terapija visoko aktivne antiretrovirusne terapije (HAART)). Od 2003. godine HAART terapija je dostupna

u Bosni i Hercegovini. ARV lijekovi koji su prihvaćeni i zasnivaju se na preporukama Svjetske zdravstvene

organizacije. ARV su besplatni za pacijente. Fond solidarnsoti pokriva troškove ljekova.

Ograničenja kod lijekova

Uzimanje antiretrovirusnih lijekova omogućuje nekoj osobi da živi sa HIV-om mnogo duže i da ima

zdraviji život. Nažalost, postoje ograničenja koja su vezana uz ovaj tip tretmana.

a) Ovi lijekovi su teški za uzimanje. Ima veliki broj pilula koje treba dnevno uzeti (do 25 pilula

dnevno u nekim slučajevima), svaka u posebno vrijeme i u određenim intervalima. Isto tako,

svaka ima svoje vlastite specifikacije u smislu toga kako bi se trebala uzimati (sa jelom ili bez

itd.). Ljudima koji su na terapiji potreban je pažljiv nadzor da bi se bilo sigurno da oni

uzimaju lijekove korektno i na pravi način.

b) Mnogi od lijekova imaju neugodne neželjene efekte. Neželjeni efekti su nenamjerni efekti

ARV tretmana. Ljudi mogu imati različite reakcije na isti lijek (neki uopće nemaju neželjenih

efekata). Kada su neželjeni efekti ozbiljni, ljudi mogu odlučiti da ne uzimaju lijek, da

promijene režim ili da prestanu u potpunosti sa tretmanom. Ljudi na ARV terapiji moraju

zbog toga biti svjesni mogućnosti pojave neželjenih efekata prije nego što započnu tretman

lijekovima. Isto tako, zdravstveni radnici moraju pažljivo nadgledati liječenje s ciljem

ovladavanja tim neželjenim efektima.

c) Ukoliko primaju ARV lijekove, HIV-pozitivne osobe moraju dati doživotni pristanak na to i

prihvatiti režim liječenja. Prekidanje tretmana ranije ili nepridržavanje precizno tretmana

može učiniti HIV (ili oportunističke infekcije) otpornim na lijekove.

d) HIV može postati otporan na lijekove. Kako se HIV multiplicira, on mutira. Jedna jedina

mutacija može načiniti HIV otpornim na neke lijekove (kao što je 3TC (Epivir) i ne-

nukleotidne inhibitore reverzne transkriptaze (NNRTI)). HIV mora proći kroz serije mutacija

da bi razvio mutacije na ostale lijekove, uključujući većinom inhibitore proteaze. Najbolji

način da se spriječi rezistencija je kontrola HIV-a uzimanjem jakih antiviralnih lijekova i

pridržavanjem doza i režima.


Dijeta i ishrana

Dijeta i ishrana su od izuzetne važnosti, posebno za osobe inficirane HIV-om. Međutim, zbog nekih

oportunističkih infekcija koje čine uzimanje hrane teškim, kao i neželjenih efekata ARV (tj. mučnine),

održavanje zdrave dijete može biti vrlo naporno.

Posebno se preporučuje dijeta bogata proteinima i nekim vitaminima. Važni vitamini su: vitamin C

(ima ga u svježem voću i mnogim vrstama povrća), vitamin A (ima ga u žutom i zelenom povrću i

narandžastom voću), vitamin B (ima ga u crvenom mesu, cijelim zrnima, grahu i orasima) i vitamin B2

(ima ga u mliječnim proizvodima, mesu, ribi, bjelancu jaja i lisnatom zelenom povrću).

Pozitivne strategije življenja

Da bi živjeli što je moguće zdravije, ljudi sa HIV-om i AIDS-om trebaju imati pozitivan stav prema

životu. Pozitivan stav postiže se svjesnim naporima da se održi i zdravo tijelo i zdrav duh. To se odnosi na

«pozitivno življenje» i važno je u održavanju HIV-pozitivnih osoba u dobrom stanju i bez simptoma na

duži vremenski period. Neke od strategija «pozitivnog življenja» su:

liječenje infekcija što je moguće prije

upražnjavanje sigurnog seksa radi izbjegavanja ponovnih infekcija

traženje savjeta kad je potrebno - radi razgovora o strahovima i brigama

provođenje vremena sa porodicom i prijateljima

pronalaženje mreže pomoći među drugim ljudima koji žive sa HIV-om i AIDS-om

nastavljanje vođenja života kao da je normalan (zaposlenje / rad, sport, hobiji itd.)

suočavanje sa osjećajima u odnosu na HIV-infekciju (krivica, stid itd.)

fizička aktivnost

dobra ishrana i spavanje

apstinencija od alkohola i pušenja

dobra higijena

održavanje pozitivnog stava

održavanje aktivnosti i produktivnosti

izbjegavanje stresnih situacija


Literatura:

Osnovni HIV i AIDS kurs: Trening za zdravstvene radnike u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Priručnik za učesnike. UNDP i Partnerstvo za zdravlje.

Čardaklija Zlatko (et al.). Dobrovoljno povjerljivo savjetovanje na HIV: Protokol. Partnerstvo za zdravlje. 2008.

Best Practices in HIV/AIDS Prevention Collection. (2004). Family Health International (FHI) i UNAIDS,.

EACS. Euro guidelines, European Guidelines for the Clinical Management and Treatment of HIV Infected Adults in Europe in 2001 (EACS))

Flaskerud, J. & Ungvarski, P. (1997) - HIV/AIDS: A Guide to Nursing Care. Harcourt Brace, Philadelphia

Godinho, Joana, Nedim Jaganjac, Dorothee Eckertz, Adrian Renton, Thomas Novotny, and Lisa Garbus. HIV/AIDS in the Western Balkans: Profiles. (2004). The World Bank., ECSHD / ECCU4

A Guide to Primary Care of People with HIV/AIDS, US Department of Health and Human Services, Health Resources and Services Administration, HIV / AIDS Bureau

HIV / AIDS and Human Rights: International Guidelines. (1998). Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights (OHCHR) and the Joint United Nations Programme on HIV / AIDS (UNAIDS). United Nations, New York and Geneva.

HIV / AIDS and Human Rights: International Guidelines, Revised Guidelines, Access to Prevention, Treatment, Care and Support (2002) OHCHR i UNAIDS.

HIV Care and Support: A Strategic Framework (2001), Family Health International (FHI), www.fhi.org

Scaling Up HIV Testing and Counselling Services – A Toolkit for Programme Managers. (2004). International HIV / AIDS Alliance and WHO.

Skills Training and Capacity Building in Harm Reduction (2004) Open Society Institute, International Harm Reduction Development Program (IHRD), New York.

The Right to Know – New Approaches to HIV Testing and Counselling. (2003). WHO.

Standards for quality HIV care: a tool for quality assessment, improvement, and accreditation, Report of a WHO Consultation Meeting on the Accreditation of Health Service Facilities for HIV Care, 10–11 May 2004, Geneva, Switzerland, World Health

HIV / AIDS Care and Treatment: A Clinical Course for People Caring for Persons Living with HIV / AIDS, Participant Manual. (2003). Family Health International, 2003.

HIV Voluntary Counseling and Testing: A Reference Guide for Counselors and Trainers. (2004), Family Health International.

Voluntary Counseling and Testing (VCT) Training of Trainers Curriculum, HIV / AIDS (Dobrovoljno savjetovanje i testiranje -VCT, Curriculum treninga trenera o HIV-u / AIDS-u), National HIV / AIDS Prevention and Control Council Secretariat of Ethiopia, For Youth-Friendly Services in Freestanding Settings, 2001.


http://www.fhi.org/

5. Rizično ponašanjeKljučna rizična ponašanja

Iako zaista svako može dobiti HIV, neke vrste ponašanja u direktnoj su vezi sa učestalošću HIV

infekcije. Osobe koje prakticiraju takva ponašanja češće se inficiraju HIV virusom od onih koji ih ne

prakticiraju, pa se zato takva ponašanja nazivaju rizičnim ponašanjima.

Istraživanja su do danas identificirala ključna rizična ponašanja koja pospješuju prenos HIV-a su:

- nezaštićeni analni i vaginalni seks (odnosno: seks bez kondoma),

- seksualni odnos s više seksualnih partnera (odnosno: imati više od 3-4 seksualna partnera

tokom života)

- ubrizgavanje droge uz pomoć opreme koja nije sterilna. (odnosno: dijeljenje iste igle ili

šprice sa drugim korisnicima droga)

Iako postoje dokumentirani slučajevi prijenosa oralno-genitalnim putem seksualnog kontakta,

metodološki problemi otežavaju utvrđivanje nivoa rizika. U današnje vrijeme, oralno-genitalni seksualni

odnos smatra se nešto manje rizičnim ponašanjem od analnog ili vaginalnog odnosa.

Povezanost između percepcije rizika i seksualnog ponašanja je vrlo složen odnos.. Značenje i

kontekst seksualnosti se razlikuju u različitim narodima i kulturama, a dokazano je da kulturni i socio-

ekonomski faktori imaju veliki utjecaj na seksualno ponašanje. Seksualno ponašanje je vjerojatno

odgovorno za velike razlike kod HIV i AIDS epidemije među heteroseksualcima u različitim zemljama, kao

i za jednako velike razlike među regijama i demografskim grupama unutar jedne zemlje. Rizično

seksualno seksualno ponašanje može se tolerisati u nekim kontekstima, dok se u drugima ne odobrava i

smatra se neodgovornim ili nemoralnim. Na primjer, više istovremenih partnerki za muškarce u nekim

društvima se toleriše, dok se ženska nevjera kažnjava vrlo strogo. Seksualno ponašanje, izuzev lične

volje, određeno je i društvenim i kulturnim okruženjem u kom osoba živi. Sposobnost čovjeka da bude

svjestan rizika, da preduzme i održava sigurnije seksualno ponašanje u velikoj mjeri ovisi od društvenih

normi, a ne samo od sopstvenog izbora.

Zbog svega toga, svaka država mora putem nadzora da epidemijom stalno utvrđivati koja rizična

ponašanja i koji društveni uslovi doprinose širenju HIV-a, koje demografske grupe su izložene riziku, te uz


pomoć bio-bihevioralnih istraživanja utvrditi koje mjere za promjenu ponašanja i prevenciju HIV-a treba

preduzimati.

Ranjive grupe

U svakom društvu postoje pojedinci i demografske grupe koje su osjetljivije od drugih i lakše im je

naškoditi. Na primjer, mogu se lakše razboljeti, osiromašiti ili biti odbačeni od društva. U svakom društvu

posebno su ranjivi veoma mladi, starije osobe, bolesni i ljudi koji žive sa invaliditetom. U nekim

društvima žene, etničke ili vjerske manjine, migranti i druge grupe mogu takođe biti posebno osjetljive

na zlostavljanje, diskriminaciju, a mogu biti izložene i mržnji. Često se ranjivost ne pojavljuje zato što je

sastav grupe ranjiv sam po sebi, već zato što se takvim smatra od strane drugih, na primjer u lokalnoj

zajednici, na političkoj ravni ili u poslovnom okruženju. Zbog toga se dešava da je neka grupa ranjiva u

jednoj, a veoma dobro zaštićena u drugoj državi.

Ranjivost na HIV rezultat je kombinacija faktora, uključujući i lične osobine kao što su starost,

socijalna mobilnost, obrazovanje, seksualna orijentacija, itd. Osim toga, ranjivost zavisi i od društvenog

okruženja u kojem pojedinac živi, gdje značajno utiču faktori kao što su siromaštvo, rodna diskriminacija,

nedostatak ili neadekvatnost socijalnih usluga. Ranjive grupe obuhvataju i populaciju koja uživa manju

pravnu, društvenu ili političku zaštitu, što ograničava njihovu dostupnost za pristup i korišćenje mjera

programa prevencije HIV-a.

Društvene i kulturne norme ponekad imaju presudni uticaj na ponašanje i tako mogu povećati ranjivost.

Na primjer, kulturna percepcija „muškosti“ u mnogim društvima, pa donekle i u našem, često nalaže da

su muškarci, da bi bili doživljeni kao „pravi muškarci“, dominantni a ponekad i nasilni prema ženama,

izbjegavaju traženje ljekarske pomoći, često mjenjaju seksualne partnerke a ponekad počinju da koriste i

droge.

Ključne grupe visokog rizika

Ranjive i populacije najvišeg rizika su ključne populacije kod kojih se ranjivost i visoki rizik preklapaju.

Stoga se ove populacije nazivaju i ključne grupe visokog rizika.

Ove grupe su u povećanom riziku od HIV infekcije i igraju ključnu ulogu u načinu prenosa HIV-a.

Njihovo uključivanje u preventivne mjere je od vitalnog značaja za uspješan i održiv odgovor na HIV.

Ključne populacije variraju od države do države, ovisno od lokalnih okolnosti.


U kontekstu Bosne i Hercegovine to su:

- Muškarci koji imaju seks sa muškarcima (MSM). Ovo grupa je ranjiva zbog česte promjene

partnera, nekorištenja kondoma

- Injekcioni korisnici droga (IDU). Kod ove grupe često je zajedničko injektiranje droga,

„djeleći“ špricu i iglu koja nije sterilna što je izuzetno efikasan način prenosa HIV-a.

Pripadnici ove populacija često imaju izražene socio-ekonomske probleme, često se bave

kriminalom ili seksualnim radom da bi došli do sredstava za kupovinu droge. Veoma je

marginalizovana i odbačena od društva.

- Seksualne radnice (SW) i korisnici njihovih usluga. Faktori koji utuiču na povećani rizik kod

seksualnih radnica zavise od okolnosti u društvu i razlikuju se od zemlje do zemlje. Najčešći

razlozi su: seksualno nasilje, nedovoljna upotreba kondoma i jednog broja korišćenje droga u

injekcijama.

- Osobe koje žive sa HIV-om i AIDS-om (PLWHIV/PLWHA)- Veoma su ranjivi zbog socijalno-

ekonomskog statusa i izražene stigme i diskriminacije, kao i psiholoških efekata HIV-a.

Izazovi rada sa ključnim grupama visokog rizika

Rad sa ključnim grupama visokog rizika postavlja brojne izazove. Po pravilu ove grupe se ne

eksponiraju, pa se često nazivaju „skrivene grupe“, ili „teško dostupne grupe“.

Primarni razlog za skrivanje je veoma izražena stigmatizacija i diskriminacija, a u slučaju

Injekcionih korisnika droga i seksualnih radnica postoji određen stepen sukobljavanja sa

zakonom.

U društvima gdje je stigmatizacija i diskriminacija manja, i gdje su djelimično

dekriminalizovani posjedovanje droga i seksualni rad,pripadnici ovih populacija gube razloge za

„skrivanje“, te postaju dostupnije mjerama prevencije HIV-a.

Kod nas ključne grupe visokog rizika ostaju dobro skrivene, te su samim tim teško dostupne

za primjenu mjera prevencije.

Vladine institucije nemaju mehanizme kojima mogu sistematski pristupiti ovim

populacijama, dok s druge strane, pripadnici skrivenih populacija nemaju povjerena u


predstavnike vladinih institucija. Zbog toga i u Bosni i Hercegovini, kao i svuda u svijetu, ulogu

„posrednika“ između vladinih institucija i skrivenih populacija imaju nevladine organizacije.

Nevladine organizacije imaju mehanizme da uposle pripadnike ovih grupa, ponekad su i

osnovane od same populacije, kao što su to obično udruženja PLWHA u svijetu (na žalost, ne i u

BiH). NVO mogu efikasno uspostave kontakt sa skrivenim grupama, izgrade povjerenje i

implementiraju programe prevencije HIV-a. Jedna od bitnih elemenata rada sa oskrivenim

grupama je upravo izgradnja povjerenja, odnosno adekvatna zaštita anonimnosti kada se radi s

osobama iz skrivenih grupa.

Dodatna poteškoća rada sa ključnim grupama visokog rizika je nepostojanje odgovarajućeg

zakonskog okvira, kao i česta povezanost nekih od njih (IDU I SW) sa kriminalom. Dileri droge,

svodnici, osobe koje se bave trafikingom ostvaruju svoje poslovne interese putem pripadnika

ovih grupa što nerijetko može ograničiti učinkovitost rada NVO-a. S druge strane, u pravnim

okolnostima koje kriminalizuju posjedovanje prazne šprice sa drogom u tragovima, bez

razumjevanja policije bioli bi onemogućeni projekti izmjene igala.

Literatura:

Priscilla A. Akwara; Nyovani Janet Madise; Andrew Hinde. “Perception of risk of HIV/AIDS and sexual behavior in Kenya”. (2003) Biosoc. Sci. 35, 385–411. Cambridge University Press. UK.

“Interventions to Prevent HIV Risk Behaviors”. NIH Consens Statement Online 1997 Feb 11-13 [pristupljeno 15 Aprila 2012]; 15 (2): 1-41.

AIDS Alliance.Campaign Policy Briefing. “Who are vulnerable and most-at-risk populations?” (2010. Acessed 15. April 2012). IHAA.

WHO, UNFPA, UNAIDS, IPPF (2005), Sexual and reproductive health and HIV/AIDS: A framework for priority linkages,

Gretchen Cluma, Shang-En Chungb, Jonathan M. Ellenb and The Adolescent Medicine Trials Network for HIV/AIDS Interventions. “Mediators of HIV-related stigma and risk behavior in HIV infected young women”. (2009) AIDS Care Vol. 21, No. 11, 1455_1462. Routlege.

Elizabeth Pisani, „Estimating the Size of Populations at Risk for HIV”, report. (2003)WHO, UNAIDS, Family Health International (FHI)

WHO, UNAIDS.”Towards universal access: scaling up priority HIV/AIDS interventions in the health sector: progress report 2009”.

Nicola Brackertz, Who is hard to reach and why? (2007) ISR Working Paper.


6. Mjere zaštite kod profesionalnog izlaganjaProfesionalni rizici najefikasnije spriječiti korištenjem standardnih mjera zaštite11 prema kojima se

krv i neke od tjelesnih tečnosti smatraju potencijalno opasnim bez obzira da li znamo HIV status osobe .

Mjere zaštite bi trebale biti primjerene situaciji, odgovarajućoj medicinskoj proceduri i bez izražavanja

stigme i diskriminacije.

Standardne mjere zaštite koje zdravstveni radnici, vojnici i policajci mogu preduzeti da zaštite sebe

od dobijanja HIV-a i drugih infektivnih bolesti su sljedeće:

- korištenje zaštitnih barijera kao što su rukavice, (radna) odjeća, kecelje, maske i zaštitne

naočale - kada su u direktnom kontaktu s krvlju i drugim tjelesnim tečnostima;

- pranje ruku vodom i sapunom prije i nakon svake procedure;

- preduzimanje specijalnih mjera zaštite prilikom rukovanja svim oštrim instrumentima koji

mogu prouzrokovati posjekotine ili punkcijske povrede, uključujući igle, skalpel i ostala

sječiva, noževe, set za infuziju itd.;

- sigurno odlaganje (bacanje) svih oštrih instrumenata u specijalne kontejnere;

- pravilno dezinficiranje instrumenata i ostale kontaminirane opreme;

- preduzimanje specijalnih mjera zaštite prilikom čišćenja mrlja krvi;

- sigurno odlaganje / bacanje otpadaka koji su kontaminirani krvlju ili tjelesnim tečnostima;

- pranje zaprljane ili krvave odjeće, posteljine ili ručnika u toploj vodi sa dodatkom sapuna /

deterdženta.

Stanja koja najčešće dovode zdravstvene radnike u rizik od infekcije HIV-om :

- 1) povrede u vidu posjekotine ili punkture nečije kože, kao što su ubodi iglom i

- 2) kontakt između infektivnih tečnosti i membrana.

Nakon toga treneri trebaju nabrojati metode zaštite odprofesionalnih rizika:

1. Korištenje zaštitne barijera (rukavice,odjeću, kecelje,naočale imaske)

2. Pranje ruku

3. Oprez u rukovanju oštrim instrumentima

4. Dezinfekcija i sterilizacija instrumenata i opreme

11 Prema preporukama WHO – Svjetske zdravstvene organizacije


5. Oprez prilikom pranja mrlja krvi

6. Odlaganje otpada

Ako je testiranje dostupno, izloženi zdravstveni radnik (ili pacijent) bi trebao biti testiran na HIV u

roku od nekoliko sati, što bi bila osnova za HIV antitijela. U isto bi vrijeme trebala biti urađena i

evalvacija zdravstvenog ranika kako bi se uzela u obzir pitanja vezana za lijekove, medicinsko stanje i

moguću trudnoću (ako je žena). Isto tako, trebalo bi porazgovarati o opcijama za postekspozicijsku

profilaksu.

Započnite postekspozicijsku profilaksu

Postoji kratko vrijeme između izlaganja HIV-u i infekcije kad se transmisija HIV-a može spriječiti. Zato

se odluke o primjeni postekspozicijske profilakse moraju brzo donijeti. Određeno liječenje koje je

optimalno za dati incident će zavisiti od količine krvi ili tjelesnog tkiva obuhvaćenog izlaganjem, prirode

izlaganja i infektivnosti izvora izlaganja. U nekim se slučajevima zidovudine (ZDV, AZT) pokazao kao

efikasan u sprečavanju infekcije. U drugim slučajevima preporučuju se dvije ili tri antiretroviralne

kombinacije. Određivanje tipa režima koji bi trebalo primijeniti opet je bazirano na samom izlaganju,

njegovim izvorima i njegovim nivoima rizika. U većini slučajeva izabrani režim lijekova daje se za period

od najmanje četiri sedmice.

Prema dijagnostičkim i terapijskim vodičima / uputama za Bosnu i Hercegovinu, PEP bi se trebao

davati onda kada je sigurno da se desilo neko izlaganje HIV-pozitivnoj krvi ili drugoj tjelesnoj tečnosti.

Osnovna kombinacija preporučenih lijekova je zidovudine i lamivudin, koji se trebaju ubrizgati odmah

nakon izlaganja i najkasnije 24 sata nakon izlaganja. Zidovudin bi se trebao davati u dozama od 300 mg u

toku od 12 sati i lamivudin od 150 mg u roku od 12 sati, u periodu od četiri sedmice. U slučaju većeg

rizika od infekcije (zbog izlaganja većoj količini krvi) obično se daje inhibitor proteaza (obično nalfinavir u

dozama od 1,250 mg u roku od 12 sati ili indinavir od 800 mg u roku od 8 sati). Ako je izvor infekcije

osoba koja je uzimala ARV dugo vremena, postoji šansa da je virus razvio otpornost prema ubrizganom

lijeku, zbog čega su najsigurniji izbor PEP lijekovi koje nije koristila osoba koja je izvor infekcije.

Zahtijevajte savjetovanje

U toku postekspozicije zdravstveni bi radnici također trebali imati pristup savjetovanju kako bi im se

pomoglo u manadžmentu efekta koji ekspozicija može imati u njihovim životima. Oni bi trebali biti


obaviješteni o procesu serokonverzije i antiretrovirusnom liječenju. Trebale bi im se također osigurati

informacije o HIV-u i AIDS-u i uputnice ako žele. Konačno, treba ih savjetovati o promjenama ponašanja,

s ciljem da se uključi apstinencija, upotreba kondoma ili mogući prestanak dojenja. Zdravstveni bi

radnici, međutim, trebali nastaviti sa svojim poslom kao i prije, preduzimajući sve standardne mjere

zaštite kao i prije ekspozicije.

Zahtijevajte medicinsko praćenje

Medicinsko praćenje(follow-up), uključujući i savjetovanje o HIV-u i testiranje, trebalo bi se obavljati

najmanje šest mjeseci nakon izlaganja. Standardni intervali za testiranje su šest sedmica, dvanaest

sedmica i šest mjeseci nakon izlaganja.

Literatura:

Policy guidelines for collaborative TB and HIV services for injecting and other drug users (2008) WHO, UNODC, UNAIDS.

Državna strategija nadzora nad opojnim drogama, sprečavanja i suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u Bosni i Hercegovini za period 2009–2013. ("Službeni glasnik BiH", broj 31/09)

DeBeck Kora et al. (2008) Police and public health partnerships: Evidence from the evaluation of Vancouver's supervised injection facility, Substance Abuse Treatment, Prevention, and Policy, University of British Columbia. Vancouver.

Kerr Thomas et al. (2005) The public health and social impacts of drug market enforcement: A review of the evidence. International Journal of Drug Policy 16: 210 - 20.

Not Enough Graves: The War on Drugs, HIV/AIDS, and Violations of Human Rights in Thailand (2003) Human Rights Watch Organisation.

Kijevčanin Slavica, Lobodok-Štulić Irena. Ginekološka praksa i HIV: Priručnik za realizaciju treninga. Partnerstvo za zdravlje. Sarajevo. 2010.

Latković B. Marina, Hsu Lee-Nah, Gjonbalaj Alban. Osnove HIV-a i AIDS-a za zdravstvene radnike u stomatološkoj službi. Priručnik za učesnike. Partnerstvo za zdravlje. 2009.

Occupational Postexposure Prophylaxis: Guide for HIV I AIDS Clinical Care, HRSA HIV I AIDS Bureau. January 2011.


7. Društvene implikacije HIV-aDruštvene implikacije HIV-a su višestruke i teško je odrediti koje su važnije ili uticajnije, ovisno

sa koga se aspekta posmatra problem. Implikacije se mogu podjeliti na više načina. HIV može

značajno da utiče na:

- Pojedinca

- Porodicu

- Društvenu zajednicu

- Ekonomiju

- Sistem zdravstvene zaštite

- Bezbjednost zemlje

Uticaj na pojedinca. Osoba koja je saznala svoj HIV status, onda kada je taj rezultat pozitivan, prolazi

kroz nekoliko faza i suočava se sa nizom problema koji na nju ostavljaju trajan uticaj. U prvi mah većina

odbija tu pomisao i nada se da je sve stvar greške, odnosno ulazi u prvu fazu odbijanja ili negiranja

bolesti. Nakon toga slijedi još nekoliko faza, završno sa fazom prihvatanja. Tokom ovog procesa većina

osoba upada u psihičku krizu, što se snažno odražava na porodicu, prijatelje i rodobinu, ali i na kolege na

radnom mjestu. U slučaju razvijanja AIDS-a, životna situacija osobe koja živi sa HIV-om se može još više

iskomplicirati zato što u većini slučajeva više nije sposobna da privređuje na zadovoljavajući način.

Osnovni problem sa kojim se suočavaju pojedinci je strah od bolesti, smrti, strah od gubitka voljenih

osoba, ekonomskog propadanja, osude i stigmatizacije okoline.

Zbog toga se posvjećuje velika pažnja otvaranju i funkcionisanju VCT centara koji su jednako važni

kako za testiranje tako i za savjetovanje, a potrebno je posvetiti i veliku pažnju razvoju socijalnih službi i

organizacija civilnog društva za podršku i pomoć osobama koje žive sa HIV-om. HIV pozitivna osoba je u

potrebi za višestrukom-višeslojnom pomoći (medicinska, psihosocijalna, duhovna, ekonomska itd.).Ne

postoji institucija, bilo vladina ili nevladina, koja može pružiti ovakvu kompletnu pomoć te je

prvenstveno iz tog razloga neophodna saradnja različitih institucija i pojedinaca kako bi ljudima koji žive

sa HIV-om pružili adekvatnu pomoć.

Uticaj na porodicu. Uticaj HIV-a na porodicu je višestruk a može biti: strah od potencijalnog

gubitka člana porodice, briga i njega oboljelog, ekonomski uticaj (povećanje troškova za brigu i

njegu, smanjenje prihoda), potencijalno prenošenje inefekcije na druge članove porodice,


smanjena mogućnost ili nedostatak brige o djeci, izloženost stigmatizaciji i diskriminaciji unutar

porodice ali i čitave porodice od okoline, itd.

Sam čin „objavljivanja“ pozitivnog HIV statusa članovima porodice može biti veoma

problematičan, ali prije ili kasnije svaka se HIV pozitivna osoba mora suočiti sa tim. Nema posebnog

modela ili savjeta da li i kako reći najbližima iz jednostavnog razloga što ne postoje dvije iste

porodice ili veze.

Česti su slučajevi da osoba sa HIV-om krije tu informaciju čak i od najbližih. Neki kriju svoj HIV

status iz stida i straha od osude, odnosno odlaska voljene osobe, drugi ga kriju kako bi poštedjeli

voljenu osobu ili porodicu briga i problema. Dio porodica ili veza nakon obznane informacija se

razdvaja. Strah od bolesti i gubitka voljene osobe obuzima članove porodice, taj problem se

usložnjava strahom od širenja bolesti na ostale članove.

Čitava porodica postaje meta osude, stigme i diskriminacije okoline (rođaka, prijatelja, kolega,

komšija, itd.). Poznati su slučajevi gubitka posla HIV pozitivnih osoba, odbijanja boravka u školi ili

obdaništu sa djecom koja žive sa HIV-om, itd. Dodatno trošenje resursa pojačava ekonomsko

propadanje pojedinca i porodice. Veći dio oboljelih (više od 80%), su radno sposobni stubovi

porodice, a često su i jedini koji privređuju. Česti su slučajevi bolesti i smrti oba roditelja čime

djeca, pored svih problema i rizika, postaju i siročad. Kod nas postoji samo jedan takav slučak, ali je

u Africi izuzetan problem12.

Uticaj na društvenu zajednicu. Uticaj na društvenu zajednicuje takođe je višestruk; posebno je

izražen kroz negativan uticaj na ekonomiju i sistem zdravstvene zaštite, a u slučajevima država sa

visokom incidencom i na bezbjednost.

Uticaj na ekonomiju. Zbog gubitka radne snage i povećanih odsustva sa posla zbog bolovanja

produktivnost u proizvodnji se smanjuje, kao i učinkovitost u administraciji. Posmatrano iz ugla

potrošača, domaćinstva rijetko mogu kompenzirati gubitak ili smanjenje izvora prihoda, što vodi

direktno do povećanja siromaštva i redukciji obrazovanja djece. Makroekonomski gledno, povećana

izdvajanja za brigu i njegu osoba koje žive sa HIV-om, neizbježno vode smanjenju investicija u

proizvodnju i razvoj, što može uticati negativno na ekonomske trendove u zemlji.

12 2009 se procjenjivalo da je samo u Angoli 140.000 djece izgubilo jednog ili oba roditelja zbog AIDS-a. http://www.childinfo.org/hiv_aids_orphanestimates.php


http://www.childinfo.org/hiv_aids_orphanestimates.php

Uticaj na sistem zdravstvene zaštite. HIV postavlja dodatna opterećenja na zdravstveni sistem

koja ni najači i najveći svjetski zdravstveni sistemi ne mogu sami riješiti. U zemljama u kojima je

sistem zdravstvene zaštite već u lošem stanju, uticaj HIV-a obično dovede do kolapsa sistema.

Zbog toga je sinergija vladinih organizacija i organizacija civilnog društva koji rade na ovom

problemu neophodna u odgovoru na HIV, kako bi se zajednički izborili sa jednim od najvećih

zdravstvebnih problema današnjice.

Uticaj na bezbjednost. Uticaj na bezbednost još uvijek ne postoji u Bosni i Hercegovini. Ipak

treba skrenuti pažnju na ovaj aspekat jer je u nekim državama svijeta jako izražen, a sa ubrzanjem

epidemije u BiH može se pojaviti i kod nas.

Postoje tri načina na koje HIV utiče na bezbjednost u nekoj državi:

- Uticaj na pripadnike vojnih i policijskih snaga. U afričkim zemljama ovaj problem je

veoma izražen, a ogleda se u gubitku već obučenih vojnika kao i u smanjenju baze iz

koje se regrutuju novi pripadnici vojske i policije 13. Gubitak visoko obučenih, iskusnih

profesionalaca zbog HIV-a i AIDS-a može imati veliki utjecaj na oružane snage i policiju.

Obučeni vojnici su skupi i teško ih je zamjeniti, njihova odsutnost značajno umanjuje

kvalitet i tempo treninga regruta.

- Uticaj na unutrašnju stabilnost zemlje. Ovaj uticaj nije dovoljno istražen ali se smatra

veoma mogućim. HIV u zemljama sa visokom prevalencom, poput Južene Afrike, razara

čitave lokalne zajednice, uništava ekonomiju, porodice i proizvodi veliki broj siročadi, te

tako može doprineti unutrašnjoj nestabilnosti države.

Literatura:13 U Rusiji je do 2006 9.000 potencijalnih regruta odbijeno za službu u oružanim snagama zbog pozitivnog rezultata testiranja na HIV, a samo tokom 2004/05 odbijeno je 5.000 regruta (M. Feshbach, neobjavljeni podaci).


Šetić R, Psihičke pojave u stadijima HIV infekcije (2012). članak iz: Šetić R, Hadžiosmanović V, Adžić S, Sofić S (2012) HIV, AIDS i mentalno zdravlje. Partnerstvo za zdravlje. Sarajevo. BiH. Str. 60-72.

Feldbaum H, Lee K, Patel P (2006). The National Security Implications of HIV/AIDS. PLoS Med 3(6): e171. doi:10.1371/journal.pmed.0030171 http://www.plosmedicine.org/article/info:doi/10.1371/journal.pmed.0030171

Steel, E (2012). Social Effect of HIV and AIDS. eHow. (acessed: 01 April 2012)

David M. Aronstein, Bruce J. Thompson, HIV and Social Work. A Practitoner’s Guide (1998). The Haworth Press, Binghamton, N.Y. http://www.thebody.com/content/art2489.html

Child info (acessed 1 April 2012). Hiv and AIDS orphan estimates. http://www.childinfo.org/hiv_aids_orphanestimates.php

Van Empelen P (2005). What is the impact of HIV on families? Copenhagen, WHO Regional Office for Europe (Health Evidence Network report; http://www.euro.who.int/Document/E87762.pdf, accessed 01 December 2005).

Asfor, Lori S (2006). How HIV and AIDS affect popullation. Population Reference Bureau. Washington, USA.

Haaker, M (2004). HIV and AIDS: The impact on social fabric and economy. Group of authors. The Macroeconomics of HIV/AIDS. International Monetary Fund. http://www.imf.org/external/pubs/ft/AIDS/eng/index.htm


http://www.imf.org/external/pubs/ft/AIDS/eng/index.htm

http://www.childinfo.org/hiv_aids_orphanestimates.php

http://www.thebody.com/content/art2489.html

http://www.plosmedicine.org/article/info:doi/10.1371/journal.pmed.0030171

8. Stigma i diskriminacija14

Stigma je obilježavanje, etiketiranje pojedinca ili grupe od strane društva koje rezultira povredama

osnovnih ljudskih prava. Ovaj izraz datira još iz antičkog doba kada su robovi bili označavani, tj. žigosani.

Te oznake su bile doslovno oznake „stida“. Od početaka civilizovanog društva postoji mnogo primjera

stigme prema članovima društva koji su svojim ponašanjem „odstupali“ od uvriježenih društvenih normi.

Stigma ne postoji u društvima koja imaju visoku toleranciju za pojedinačne i grupne razlike.

Stigmatizovanje ili žigosanje pojedinaca ili grupa ljudi vodi do diskriminacije. Stigma i diskriminacija

su najčešći oblici narušavanja ljudskih prava uopšte, a time i ljudskih prava u vezi sa HIV-om.

Diskriminacija je uskraćivanje prava grupama ili pojedincima koji se razlikuju od ostalih ljudi po

stvarnim ili pretpostavljenim osobinama, ponašanju, zdravstvenom stanju, uvjerenjima itd.

Diskriminacija se dešava na svakom polju unutar ljudskog društva, a u Bosni i Hercegovini je veoma

prisutna.

Diskriminacija u ovoj oblasti nastaje kada se pojedinac zbog pripadnosti određenoj grupi (osoba koja

injektira drogu, muškarac koji ima seks sa muškarcem, seksualna radnica, HIV pozitivna osoba...) stavlja

u nejednak i nepovoljan položaj u odnosu na druge članove društva. Posljedice vode kršenju ljudskih

prava i negativno utiču na širenje bolesti na individualnom, porodičnom i društvenom nivou.

Stigma i diskriminacija čine skup svih predrasuda, odbijanja i diskreditacije prema osobama za koje

su ljudi ubijeđeni da nose HIV, ali i prema grupama, osobama ili zajednicama sa kojima su ove osobe

povezane. Za razliku od mnogih drugih oboljenja, stigma je prisutna od samog početka postojanja HIV-a,

od uspostavljanja prve dijagnoze ove bolesti, pa sve do današnjih dana. Samo saznanje da je HIV,

odnosno AIDS bolest koja se prenosi seksualnim putem u mnogim zajednicama izaziva zaziranje od svega

u vezi sa ovom problematikom.

Zašto dolazi do stigme i diskriminacije?

14:Ovčina Danijela: „Stigma i Diskriminacija“, Seksualno prenosive infekcije i HIV, Sarajevo, Partnerstvo za zdravlje, 2010, str. 50-53


Široko je prihvaćeno da u cijelom svijetu ljudi sa HIV-om i AIDS-om pate od stigme i diskriminacije

usmjerenih prema njima, ali i osobama u njihovom okruženju15. Istraživanja u Indiji su odredila četiri

faktora koja doprinose stigmi16:

HIV i AIDS su opasni po život, pa se ljudi stoga boje bolesti i onih koji je nose.

Infekcija se povezuje s ponašanjem, poput seksa između muškaraca i korištenjem droga,

dakle, ponašanjima koja su već stigmatizovana u društvu.

Ljudi s HIV infekcijom su često odgovorni za širenje infekcije.

HIV i AIDS pogađa mlade ljude i stoga je pojačan negativan uticaj na društvo zbog smanjene

ekonomske produktivnosti i umanjene sposobnosti brige o izdržavanim članovima porodice.

Studija o HIV-u i AIDS-u u Indiji otkrila je da je većina onih koji imaju negativan stav prema osobama

koje žive sa HIV-om i AIDS-om naprosto krivo informisana, pa stoga imaju predrasude o bolesti i

načinima njenog prenosa17.

Kako je počela stigmatizacija i diskriminacija u vezi sa HIV-om?

Prva službena obavijest o HIV-u i AIDS-u u svijet odlazi 1981. godine iz Sjedinjenih Američkih Država.

Ova bolest je 1982. godine nazvana „5H“. Naziv je ustanovljen na osnovu prvih slova rizičnih grupa kod

kojih je u to vrijeme najčešće pronalažen virus HIV-a.

Pod „5H“ su se podrazumijevali:

Heroinomani, odnosno korisnici droga u injekcijama koje su u tom periodu bile najpopularnije, pa je

njihovo korištenje bilo puno masovnije nego danas kada postoji široka paleta tabletarnih droga.

Zajedničko korištenje igala je bilo veoma često, nekontrolisano, a neinformisanost o prenosu nove

bolesti ogromna. U ovoj grupi je pronađen određen broj HIV pozitivnih, i to ih je obilježilo u narednim

decenijama.

Hookers (prostitutke), seksualne radnice među kojima je bilo dosta HIV pozitivnih, što je uslovljeno

čestim mijenjanjem seksualnih partnera bez zaštite.

15 Ovo uključuje osobe koje imaju virus, ali i njihove porodice i prijatelje.16 Pradhan B. et al. (2006) Socio Economic Impacts of HIV/AIDS in India. NACO, NCAER and UNDP. 17 Ibid.


Haićani, mladi stanovnici ovih egzotičnih ostrva, takođe su imali visok stepen zaraze ovim virusom,

što je bio rezultat jeftinog i čestog maloljetničkog seksa sa turistima, koji je privlačio mnoge

zainteresovane iz raznih zemalja.

Homoseksualci, odnosno MSM populacija, koji su upražnjavajući nezaštićene seksualne odnose

analnog tipa imali najveći broj inficiranih (analna sluznica je tanka, puno osjetljivija i drugačije građena

od vaginalne, tako da prilikom seksualnih odnosa dolazi do mikro ili makro krvarenja, što povećava rizik

prenosa).

Hemofiličari, koji za razliku od već navedenih grupa do tada nisu bili etiketirani i odbačeni od

društva. Krv u to vrijeme nije bila kontrolisana i testirana na virus HIV-a, tako da je među ovom grupom

bilo puno zaraženih. Od 1987. godine otkriveno je prenošenje transplacetarno (pri porodu, dojenjem).

Već tada je društvo postavilo jake temelje stigme i diskriminacije oboljelih, označavajući tzv. „rizične

grupe“ koje „mogu“ oboljeti i one ostale, „čiste“ članove društva koji „ne mogu“ oboljeti. Ove grupe su

bile diskriminisane čak i ako pojedinci nisu bili zaraženi virusom. To je tada, kao i decenijama poslije,

otežavalo testiranje, registrovanje i liječenje zaraženih ovim virusom. Smatralo se da su samo tzv. rizične

grupe izložene obolijevanju, a svi ostali na neki način zaštićeni, što je potpuno netačno.

Kako umanjiti stigmu i diskriminaciju?

Strah je bitan segment u razvijanju stigme, a njega možemo ublažiti ili otkloniti samo davanjem i

dobijanjem pravih informacija. Nedostatak znanja o putevima prenošenja HIV-a uzrokuje mnoga

diskriminacijska ponašanja, kao što su: lišavanje prava na obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu, slobodu

kretanja itd. Stigma i diskriminacija u vezi sa HIV-om i AIDS-om su univerzalne i događaju se u svim

zemljama i religijama u svijetu.

Ko i kako stigmatizuje i diskriminira?

HIV pozitivne osobe stigmatizaciju i diskriminaciju mogu doživjeti od strane:

- Zajednice (otpuštanje sa radnog mjesta, verbalni i fizički napadi poznatih i nepoznatih osoba

u okolini, odbacivanje od strane prijatelja, protjerivanje, te teške povrede ljudskih prava)

- Porodice (razvodi, ostavljanje od strane djece, bližih srodnika) i

- U ustanovama zdravstvene zaštite (negativan odnos osoblja, verbalni i fizički napadi, širenje

informacija o bolesti, odbijanje pružanja zdravstvenih usluga, stavljanje u karantin)


Šta su to prihvatljivi pojmovi i zašto ih savjetujemo?

Stigma i diskriminacija najčešće su izražene govorom. Ne želeći biti prepoznati kao „sidaši“,

„drogeraši“, „pederi“ i slično, pripadnici ovih skupina se kriju, odaju ovisnostima, obolijevaju od psihičkih

bolesti, često naude sami sebi. Govor projektuje drugim ljudima naše mišljenje o nečemu, određuje nas

kao osobe predstavljajući naše stavove, razmišljanja i namjere. Govor omogućava da i drugi ljudi mogu

osjetiti kako neku pozitivnu emociju, tako i neugodnost zbog toga što smo rekli. Sve što je vezano za HIV

i AIDS jako je stigmatizovano, te je veoma važno da obratimo pažnju na ono što prokomentarišemo, jer

naše riječi mogu uticati negativno na život HIV pozitivne osobe ili osobe koja pripada nekoj manjinskoj

grupi. Mnogi nazivi vezani za ljude inficirane virusom HIV-a su pogrdni i uvredljivi. Zato su grupe ljekara,

epidemiologa, novinara, psihologa, HIV pozitivnih osoba, prosvjetnih radnika, socijalnih radnika i drugih

profesija napravili listu pojmova koja treba da se koristi, jer nije uvredljiva ni za koga.

Kako možete pomoći u borbi protiv stigme i diskriminacije vezane za HIV i AIDS?

Ako primijetite da u vašoj okolini postoji osoba koja je odbačena i koju okolina osuđuje bilo zbog

seksualne orijentacije, načina života ili nečeg drugog, pomozite joj da se osjeti prihvaćenom.

Ako primijetite da u vašoj okolini neko na bilo koji način diskriminira ili uopšte koristi pogrdne

pojmove koji vrijeđaju, pokušajte uticati na tu osobu.

Zapitajte se:

- Da li ste ikada bili u situaciji da ste zbog nečega bili odbačeni od vašeg društva?

- Kako ste se tada osjećali?

- Je li to ostavilo traga?

- Da li ste ikada imali problem koji niste smjeli nikome reći jer ste se bojali kako će drugi

reagovati?

- Kako ste se osjećali, šta ste uradili po tom pitanju?

- Zapitajte se kako bi bilo da su te situacije potrajale cijeli život.


SIDA se ne dešava samo drugima – može se desiti i nama!

Ne dozvolite da svojim stavom i ponašanjem dovedete bilo koga u situaciju da bude odbačen,

ponižen, nesretan.

Ne smijemo zaboraviti da nemamo pravo osuđivati druge za način života koji su odabrali. Možemo

savjetovati i pozitivno uticati na odluke drugih ljudi, ali nikako izigravati sudije i donositi vrijednosne

osude na osnovu našeg razmišljanja, niti sopstveno mišljenje trebamo smatrati jedinim ispravnim.

Svaka osoba zaslužuje poštovanje, svaka osoba ima dostojanstvo i treba pružiti podršku i saosjećanje

oboljelim i odbačenim.

Primjeri stigme i diskriminacije

Primjeri stigmatizacije iz svakodnevnog života

Oženjeni muškarac (36), otac jednog djeteta, testirao se na HIV. Nalaz je bio pozitivan, adoktor o

tome nije odmah obavijestio pacijenta, ali jeste obavijestio svoje kolege, medicinske radnike. Pacijent je

upućen na infektivnu kliniku sa pravim imenom i prezimenom, a na kartonu je napisano velikim slovima

da pacijent ima HIV. Supruga i dijete, staro 4 godine, bili su HIV negativni.

Roditelji ostale djece u vrtiću gdje je išao i pacijentov sin vrlo brzo su saznali HIV status oca i tražili su

da se dijete ispiše iz vrtića. Čak je jedna TV stanica objavila sliku djeteta, iako dijete nije imalo HIV.

Direktor je insistirao da se dijete ponovno testira i kad je ponovno dobijen negativan rezultat, dozvoljeno

je da dijete ostane u vrtiću. Bilo je i specijalnih emisija na TV-u u kojima je ta tema bila obrađivana.

Slučaj do kojeg uopšte nije trebalo doći je na kraju riješen, ali je za to bilo potrebno godinu dana.

(Muškarac, 36 god., i dijete, 4 god., veliko mjesto u Bosni i Hercegovini)

Muškarac (42), inače konfliktna osoba, dobrovoljno je davao krv, pa je tako saznao da je HIV pozitivan.

Karton mu je označen velikim žutim papirom. Kada je nekoliko sedmica kasnije pacijenta zaustavio

saobraćajni policajac, došlo je do konflikta i posvađali su se. U jednom trenutku je policajac ljutito

uzvratio: „Ma šta ti imaš meni da pričaš! Ti si sidaš!“

(Muškarac, 42 god., malo mjesto u Bosni i Hercegovini, osoba koja živi sa HIV-om)


Literatura:

Terminology Guidelines (2011). UNAIDS. http://www.unaids.org/en/media/unaids/contentassets/documents/unaidspublication/2011/JC2118_terminology-guidelines_en.pdf

Pradhan B. et al. (2006). Socio Economic Impacts of HIV/AIDS in India. NACO, NCAER and UNDP. Radna grupa Global fonda BiH: Zaštita seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava mladih ljudi

sa posebnim fokusom na prevenciju HIV-a (priručnik vršnjačke edukacije), Osnove HIV-a i AIDS-a za zdravstvene radnike u oblasti mentalnog zdravlja (vodič za trenere),

(2008). Partnerstvo za zdravlje. Sarajevo. Osnove HIV-a i AIDS-a za zdravstvene radnike iz primarne zdravstvene zaštite (vodič za trenere).

(2007). Partnerstvo za zdravlje. Sarajevo. Engenderhealth.(2004)Training manual: Reducing Stigma and discrimination related for HIV and

AIDS – Training For Health Care Workers. Khan N, Loewenson R, (2005). Guidelines for reducing stigma and discrimination and enhancing

care and support for people living with HIV and AIDS. Training and Research Support Centre. Zimbabwe.


http://www.unaids.org/en/media/unaids/contentassets/documents/unaidspublication/2011/JC2118_terminology-guidelines_en.pdf

http://www.unaids.org/en/media/unaids/contentassets/documents/unaidspublication/2011/JC2118_terminology-guidelines_en.pdf

9. HIV i ljudska pravaLjudska prava i slobode su neodvojiv dio globalnog odgovora na HIV. Nedostatak za zaštite ljudskih

prava potiče epidemiju HIV-a na najmanje tri načina:

1. Diskriminacija povećava utjecaj epidemije na ljude koji žive sa HIV-om i AIDS- om, njihove

porodice i bližnje, ali i na one za koje se pretpostavlja da su zaraženi HIV-om. Na primjer, osoba

koja je otpuštena s posla jer je HIV-pozitivna suočava se s mnogim problemima, uključujući i

dodatni finansijski teret sistemu zdravstvene zaštite, kao i nemogućnost pružanja finansijske

potpore svojoj porodici.

2. Ljudi su osjetljiviji na HIV epidemiju kada je njihov ekonomska, socijalna ili kulturna prava ne

poštuju. Na primjer, izbjeglica može biti odvojen od porodice, i stoga je vjerovatnoća

uključivanja u rizična ponašanja daleko veća (kao što su nezaštićeni seksualni odnosi).

3. Tamo gdje građanska i politička prava ne poštuju a sloboda govora i udruživanja je ograničena,

teško je ili nemoguće odgovoriti učinkovito na epidemiju. Na primjer, u nekim zemljama zakoni

odbijaju službenu registraciju određenim skupinama (na primjer, seksualnih radnica). U tim

slučajevima, pošto su nelegalne, ove skupine ne prestaju sa svojim aktivnostima već se povlače u

ilegalu i postaju nedostupne mjerama prevencije i zdravstvenom sistemu. aktivnost.

Mada ne postoje međunarodni sporazumi ili ugovori koji specifično adresiraju HIV, postoje brojne

odredbe iz međunarodnih sporazuma i deklaracija o ljudskim pravima koje se pokazalo da imaju važne

implikacije na uspješnost borbe sa AIDS-om. Prava na informacije, obrazovanje, stanovanje i sigurne

radne uvjete, a i na socijalnu sigurnost, posebno su važni za odnos zdravlja i ljudska prava. Kada se radi o

HIV-u i AIDS-u posebna pažnja treba da se posveti na tri prava:

Pravo da se ne bude diskriminiran. Po međunarodnom pravu, svi ljudi trebaju biti tretirani jednako i

mora im biti pružena jednaka šansa. Diskriminacija se javlja kada se međšu osobama pravi razlika koja

rezultira nekoretnim i nepravednim tretmanom . U principu, diskriminraju se grupe koje su koji ne dijele

karakteristike sa dominantnim grupamau društvu. Na taj način, diskriminacija često pojačava socijalne

nejednakosti i ukida jednake mogućnosti za svakog pojedinca. Najčešći oblici diskriminacije su rasizam,

polna diskriminacija i homofobija. Zabrana diskriminacije ne znači da razlike ne bi trebale biti


ustanovljene, već da se različito postupanje mora temeljiti na objektivnim i razumnim kriterijima. Iako

međunarodni dokumenti o ljudskim pravima ne eksplicitno zabranjuju diskriminaciju na temelju

zdravstvenog stanja, Komisija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima je zaključila: "svi su jednaki pred

zakonom i imaju pravo na jednaku zaštitu od svake diskriminacije kao i diskriminaciju u vezi sa

zdravstvenim stanjem.“

Pravo na uživanje koristi od rezultata naučnih otkrića18. Uloga znanosti u društvu, njene prednosti i

potencijalne opasnosti, raspravljana je na brojnim međunarodnim forumima, ali rijetko u kontekstu

ljudskih prava. Danas, u svijetu koji se sve više okreće prema nauci i tehnologiji u potrazi za rješenjima

socio-ekonomskih problema i razvoja, humanitarna dimenzija nauke dobija na značaju, uključujući i

ljudsko pravo da se uživa u blagodetima naučnog napretka i primjene naučnih rezultata.

Implikacije ovog prava na zdravstvene probleme ispitivane su u vezi pristupa lijekovima za zemlje u

razvoju, a sve ga češće citiraju brojne skupine aktivista i nevladinih organizacija kao i druge

zainteresirane strane zbog velikih i rastućih nejednakosti i nejednakosti između bogatijih i siromašnijih

populacije u vezi pristupa anti-retrovirusnoj terapiji i drugim oblicima brige i njege osoba koje žive sa

HIV-om i AIDS-om.

Pravo na zdravlje19. Pravo na zdravlje obuhvata i druga prava. Pravo na zdravlje se povezuje sa

pravom na zdravstvenu zaštitu i izgradnju bolnica. To je tačno, ali se pravo na zdravlje proteže dalje i

obuhvata širok spektar elemenata koje nam mogu omogućiti zdrav život, a nazivaju se "osnovnim

odrednicama zdravlja ". One uključuju:

- Pitku vodu i odgovarajući tretman otpadnih voda,

- Bezbjednu hrana;

- Adekvatnu prehranu i stanovanje;

- Zdrav radne uslove i uslove okoliša,

- Obrazovanje i informisanje u vezi zdravlja

- Ravnopravnost spolova.

Pravo na zdravlje sadrži prava koja obuhvataju:

- Pravo na sistem zdravstvene zaštite koji osigurava jednakost

18 Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Član 15.19 Sporazum je usvojen od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija rezolucijom 2200A (XXI) od 16. decembra 1966. Stupio je na snagu 1976, do 1. decembera 2007. Ratifikovan je od strane 157 država.


- Pravo na prevenciju, liječenje i kontrolu bolesti;

- Pristup esencijalnim lijekovima,

- Pravo na zdravlje majke, djeteta i reproduktivno zdravlje;

- Jednak i pravovremen pristup osnovnim zdravstvenim uslugama;

- Pružanje usluga zdravstvene zaštite uz adekvatno obrazovanje i informiranje;

- Sudjelovanje stanovništva u donošenju odluka na državnoj i razini lokalne zajednice

- Zdravstvene usluge, robe i objekti moraju biti osigurani bez ikakve diskriminacije.

- Pravo na ostvarivanje najvišeg mogućeg standarda zdravstvenih usluga20

- Usluge, robe i objekati moraju biti dostupni, prihvatljivi i dobrog kvaliteta,

- Ustanove za javno zdravstvo, zdravstveni objekti, roba i usluge moraju biti dostupni u

dovoljnim količinama

Javno zdravstvo i ljudska prava su stoga komplementarni, a ne suprotstavljeni ciljevi. Mjere zaštite

javnog zdravlja ne smije se koristiti kao izgovor da opravdaju kaznene mjere. Takve mjere mogu voziti

osobe koje su u najvećoj potrebi prevencije i brige u podzemlje, čime se blokira ostvarenje željenih

ciljeva, odnosno sprečavanja novi infekcije, ti osigurati skrb i pomoć za osobe koje žive s. HIV i AIDS nijsu

samo zdravstveni problem , te zahtijevaju širi društveni odgovor.

Stoga je i Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija, u Deklaraciji o posvećenosti borbi protiv HIV-a iz

2001 godine odlučeno da je21:

„Puno ostvarenje ljuskih prava i osnovnih sloboda osnovni element u globalnom odgovoru na HIV i

AIDS pandemiju, uključujući mjere prevencije, njege, podrške i liječenja, te da smanjuje ranjivost na HIV i

AIDS i prevenira stigmu i diskriminaciju osoba koje žive sa HIV-om ili su u visokom riziku od zaraze.“

Postignuća Bosna i Hercegovina mogu se vidjeti iz UNAIDS-ovog globalnog izvještaja za 2010

godinu22.

Obaveze Država potpisnica su osiguranje svih relevantnih informacija vezanih za HIV, obrazovanje i

podrška, pristupe svim preventivnim mjerama kao što su:) dobrovoljno savjetivanje i testiranje, sigurna

krv, odgovarajuće liječenje kondomi, i obezbjeđenje kondoma i čistog pribora za injektiranje. Države

moraju da poduzmu posebne mjere da bi osigurale da sve društvene grupe, a posebno pripadnici svih

20 Obuhvaćeno i članom 12. Međunarodnog sporazuma o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.21Član 16. 22Global report: UNAIDS report on the global AIDS epidemic 2010. Chapter 5: Human rights and gender equality


marginaliziranih populacija imaju jednak pristup svim mjerama sprječavanja HIV-a, liječenja, njege i

podrške.

Ustav Bosne i Hercegovine garantuje ostvarivanje ljudskih prava, te garanatuje svim građanima

prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takođe

ustav BiH u članu 2 tačka 4. zabranjuje bilo koji vid diskriminacije:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u

Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem

osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo,

povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

U Bosni i Hercegovini je 2009 godine usvojen Zakon o zabrani diskriminacije, koji eksplicitno utvrđuje

u članu 2. da je :

„Diskriminacijom, u smislu ovog Zakona, smatrat će se svako različito postupanje uključujući svako

razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili

pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili grupi osoba na osnovu njihove rase, boje kože,

jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom,

političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja,

društvenog položaja, bračnog ili porodičnog statusa, trudnoće i materinstva, dobi, zdravstvenog stanja,

invaliditeta, genetskog nasljeđa, spola i osjećaja pripadnosti spolu, spolnog izražavanja ili orjentacije, kao

i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava

priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u političkoj, ekonomskoj,

socijalnoj, kulturnoj ili bilo kojoj drugoj oblasti javnog života”.

Zakon o ravnopravnosti spolova uređuje, štiti i promovira ravnopravnost spolova i garantira jednake

mogućnosti svim građanima i građankama, u javnoj i privatnoj sferi društva te sprečava direktnu i

indirektnu diskriminaciju zasnovanu na spolu. (Član 1.)


Literatura:

Watchirs H. (1999). Handbook for Legislators on HIV/AIDS, Law and Human Rights (The Handbook). UNAIDS / IPU Geneva, Switzerland.

Global report: UNAIDS report on the global AIDS epidemic 2010. Chapter 5: Human rights and gender equality. http://www.unaids.org/globalreport/documents/20101123_GlobalReport_full_en.pdf

International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights. (1966). Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights (ICESCR),. Geneva. Switzerland.http://www2.ohchr.org/english/law/cescr.htm

The Right to Health. (2008). Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights and WHO Press, World Health Organ ization. Geneva. Switzerland. http://www.ohchr.org/Documents/Publications/Factsheet31.pdf

Chartier, Marie-Claude.(2002). HIV/AIDS and human rights. ILO. Programme on HIV/AIDS and the world of work. Geneva. Switzerland.

Jürgens Ralf, Cohen Jonathan. (2007). Human Rights and HIV/AIDS: Now More Than Ever. Open Society Institute. New York. USA.

Declaration of Commitment on HIV/AIDS, United Nations General Assembly Special Session on HIV/AIDS (UNGASS), 25-27 June 2001. www.un.org/ga/aids/coverage/FinalDeclarationHIVAIDS.html

HIV/AIDS and Human Right: International Guidelines, OHCHR and UNAIDS, (1998) and HIV/AIDS and Human Right: International Guidelines – Revised Guideline 6, (2002), both atwww.ohchr.org/english/issues/hiv/guidelines.htm


http://www.ohchr.org/english/issues/hiv/guidelines.htm

http://www.un.org/ga/aids/coverage/FinalDeclarationHIVAIDS.html

http://www.ohchr.org/Documents/Publications/Factsheet31.pdf

http://www2.ohchr.org/english/law/cescr.htm

http://www.unaids.org/globalreport/documents/20101123_GlobalReport_full_en.pdf

10. Partnerstvo između vladinih i nevladinih organizacijaZašto je saradnja neophodna?

U modernom društvu se često govori o tri sektora:

1. Privreda/gospodarstvo. Ovaj sektor se smatra najefikasnijim kadase radi o isporuci roba i

usluga.

2. Vladin sektor. Uloga vladinog sektora je izrada i provođenje zakona i odbrana zemlje.

3. Civilni sektor. U okviru civilnog sektora su i NVO, koje su efikasne u pružanju usluga koje

privreda i vlada nisu voljni ili nisu u stanju da pruže. Civilni sektor je efikasan i u omogućavanju

pojedincima i različitim grupama građanja da artikulišu i iznese svoje stavove i interese.

Potrebe zajednice su razlog postojanja i rada Vlade, vladinih institucija i nevladinog sektora. U cilju

zadovoljenja potreba zajednice neophodna je saradnja sva tri sektora, a posebno vladinog i

nevladinog.

Šta je partnerstvo?

Moguće je nekoliko tipova odnosa između vladinih i nevladinih organizacija:

Partnerstvo. U cilju ostvarivanja interesa, kako pojedinih sektora tako i društva u cjelini, sva 3

sektora su prinuđena da sarađuju na razne načine, a veoma često da stupaju u partnerske odnose.

Partnerstva služe za zajedničko rješavanje problema, razmjenu resursa, saradnju, koordinaciju i

formiranje koalicija. Odnos među partnerima može biti privremen ili trajan. Mogućnost saradnje je veća

kada vladine organizacije sa NVO-ima dijele ne samo slične ciljeve več i iste i slične metode i strategije

dosezanja tih ciljeva.

Partnerstvo spaja institucionalne sposobnosti i ljudske resurse u obliku vještina, iskustava i ideja u

cilju rješavanja zajedničkih problema koji su često izvan kapaciteta pojedine organizacije ili grupe.

Sukobljavanje. Ovaj odnos je vjerovatan kada vladine i nevaladine organizacije smatraju da su ciljevi

i način dolaska do njh kod onih „drugih“ sasvim različiti od njihovih sopstvenih. Primjer ovakvih odnosa

može biti kod komercijalnog lova na kitove: Cilj vlada Norveške i Japan je mudra upotreba prirodnih

resursa, a metoda koja je odabrana je ulov u naučne svrhe. Ciljevi mešunarodne NVO


Komplementarnost. Ovaj tip odnosa je vjerovatan kada vladine i nevladine organizacije imaju

različite strategije i metode ali iste ili slične ciljeve.

Tipovi partnerstva

Mreže. - Veza između partnera unutar mreže si često više ili manje formalne, odnosno neformalne.

Glavna svrha mreža je razmjena informacija između članova i razmjena informacija i iskustva u vezi

aktivnosti koje članice provode.

Koordinacija – Veze među članovima su bliže i jače, prevazilaze razmjenu informacija. Koordinacija

zahtijeva definisanje specifičnih zadataka između organizacija, kao i raspodjelu resursa za izvršenje

zadataka (menadžment, reprezentacija, izvršenje pojedinih zadataka).

Saradnja – Veze među članovima su jake i funkcionalne, sarađuje se na širem polju i na konkretnim

aktivnostima, često zajednički provodeći aktivnosti.

Principi partnerstva

Povjerenje. Povjerenje je iznimno važno ako se partnersvo proteže na različite aspekte saradnje

istovremeno, kao što su lična, među institucijalna, multi kulturalna, itd. U takvim uslovima, međusobni

odnosi mogu biti opterećeni nesporazumima. Zbog toga je potrebno da partneri vrlo jasno predoče i

pojasne svoje interese i očekivanja jedni drugima.

Transparentnost među partnerima je osnova za kvalitetan i iskren odnos. Svaka saradnja koja

uključuje prenos resursa, a posebno novca, (na primjer sa ministarstva na NVO) zahtjeva da se striktno

poštuju principi koji se koriste u privredi: izvještavanje, odgovornost i kvalitetno vođenje projekta. Bez

obzira na to, u većini slučajeva saradnja ovisi više o odnosu zasnovanom na povjerenju nego na

pretnjama zakonskim sankcijama.

Uzajamnost. Kad se partneri pridržavaju ovog principa odnosi među njima su takvi da omogućuju

dijalog i izmjenu stavova. Međusobni respekt je od ključne važnosti

Solidarnost. Solidarnost znači razumjevanje problema, napora, i ograničenja koja ima drugi pratner,

i posvjećenost pomaganju partneru da prevaziđe probleme. Podrazumjeva da se na odgovarajuči način i

u pravo vrijeme odgovori različitim potrebama partnera. Ukoliko partneri, ili samo jedan od njih nešto

čine za druge iz pukog sažaljenja, a bez prave posvećenosti, veoma je teško da se problijemi riješe u


samom korenu. Solidarnost ne treba da bude samo „zvućna“ riječ, već treba da bude reakcija na stvarne

potrebe i poteškoće zasnovane na poštovanju i jednakošću partnera.

Odgovornost. Svako partnerstvo podrazumijeva prava i obaveze. Najveći izazov je kada jedan

partner ima resurse, a potrebni su drugom partneru, ili kada jedan partner ima moć odlučivanja ko i

koliko finansiranja će dobiti a drugi partner je odgovoran za upotrebu resursa ili finansija. NA ovo pitanje

nema u potpunosti zadovoljavajućeg rješenja, ali to ne treba da čini partnerstvo manje poželjnim.

Odgovornost je zapravo ideal koji vrijedi pokušati dostići.

Uzroci sukoba među partnerima

Postoji nekoliko glavnih uzroka koji mogu izazvati sukob među partnerima:

1. Različiti ideali i vrijednosti

2. Lični konflikti

3. Nesporazumi u komunikaciji

4. Sumnje o potrebi za partnerstvom

5. Različita shvatanja nivoa nezavisnosti partnera

6. Različiti interesi

Uobičajen pristup saradnji naspram modernom

Bosna i Hercegovina je zemlja sa mjestom u svjetskim tokovima koje nam donekle otežava pristup i

određene načine rada. Promjene u našem društvu odvijat će se po odrđenim fazama koje nekad

možemo preskakati ali ali ćemo im se prije ili kasnije morati vratiti.

U BiH nema trenutno održivog modela saradnje vladinog i nevladinog sektora. Saradnja je obično

vezana za implementaciju određenih projekata, a sa završetkom projekta prestaje i saradnja. Saradnja

se nastavlja putrm ličnih kontakata koji mogu rezultirati eventualnom budućom saradnjom, odnosno

novim projektom. Načinjeni su neki koraci, poput Sporazumoa Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora

, ali koji nisu bitnije izmijenili ni unaprijedili način saradnje. Saradnja nikako ne smije da bude samo

„projekt“, sastanci, trening, web stranica ili mrtvo slovo na papiru. Saradnja mora biti stvarna, trajna, sa

opipljivim rezultatima. Ona se mora kretati iz „paternalizma“ ka partnerstvu kako je to prikazano na

grafikonu ispod.


Paternalizam Partnerstvu

Jednsomjerni odnos finansiranja Složenom uzajanom odnosu

Fokusirana prema recipijentu sredstava/usluga

Zajednički fokus ka potrebama zajednice

Grafikon 7: Prikaz tranzicije od uobičajenog k modernom pristupu saradnji

Kao krov te održive saradnje je Ured za udruge23. Ono od čega mi možemo početi je jedna ili više

osoba u ministarstvima zdravlja zadužena za NVO. Naravno to ne bi isključilo niti bi riješilo sadašnje

probleme ali bi to mogla biti prelazna faza ka osnivanju Savjeta za razvoj NVO-a. Savjet bi, ako su več

uspostavljeni preduslovi i okvir za saradnju, poticao razvoj i rad NVO-a u pravcu koji će doprinjeti

rješavanju problema u zajednici.

Savjet bi djelovao na razvoju saradnje Vlada u BiH i organizacija civilnoga društva, ali i nacionalnih

strategija, protokola, akcionih planova, stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva,

razvoju filantropije, socijalnog kapitala, partnerskih odnosa i međusektorske suradnje.

Preduslovi efikasnog partnerstva

U cilju postizanja kvalitetnog i efikasnog partnerstva, postoje neki preduslovi koje partneri trebaju

ispuniti.

1. Vlada mora biti otvorena, osjetljivna, puna razumijevanja i spremna na komunikaciju, mora

da prihvati i institucionalizira partnerstvo na odgovarajućem nivou.

2. NVO mora biti otvorena za saradnju sa vladom, spremna na podjelu rizika i mora biti

kreativna.

Kako bi se saradnja unaprijedila potrebno je stvaranje okvira koji omogućava saradnju i djelovanje.

Za stvaranje okvira potrebno omogućiti:

- Jednak pristup informacijama

- Stalne konsultacije o pitanjima od javnog interesa

- Sudjelovanje u odlučivanju

23 Osnivanje takvog ureda je predviđeno sporazumom Sporazum između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora u BiH, iz 2007. ali takav ured još uvijek nije osnovan.


- Dobri standardi i uslovi kod dodjele grantova

Sam okvir za saradnju trebao bi sadržavati:

- Sporazume između vlasti i nevladinih organizacija

- Zajednička načela

- Zajedničke projekte

Područja saradnje

Područja u kojima se saradnja može kvalitetno uspostaviti su:

- Informisanje i savjetovanje

- Donošenje Zakona, Strategija, Akcionih planova, itd.

- Pružanje usluga

- Financiranje

- Volontiranje

Literatura:

UNAIDS.“ Guidance for partnerships with civil society, including people living with HIV and key populations“.(2011). Joint United Nations Programme on HIV/AIDS (UNAIDS). Geneva. Switzerland.

S.P. Jain, Wim Polman. „A handbook for trainers on participatory local development: the Panchayati Raj model in India“. (2003). RAP publication. FAO. Bangkok.Thailand.

Peace Corps.“The Role of NGOs in a Civil Society“ from An NGO Training Guide for Peace Corps Volunteers.(2003) Information Collection and Exchange Publication No. M0070. Peace Corps. Washington.USA.

Anne Marie Goetz, John Goventa. „Bringing citizens’ voice and client focus into service delivery“. (2001) Working paper no. 138, Institute of Development Studies (IDS).

Julius Court, Enrique Mendizabal, David Osborne ,John Young. „Policy Engagement - How Civil Society Can be More Effective.“ (2006). Overseas Development Institute, London UK

Helen Cornman,Curt Grimm, Sujata Rana. „Engaging local non-governmentalorganizations (NGO's) in the response to HIV/AIDS.“ (2005). PACT. Washington. USA.

Mr. V. T. Palan,“ Civil Society and the Programme of Action - ICPD“, The working paper. especially commissioned for the Round Table on Partnership with Civil Society, Dhaka, Bangladesh, 27-30 1998. UNFPA.

Adil Najam. „The Four-C’s of Third SectorGovernment RelationsCooperation, Confrontation,Complementarity, and Co-optation“.(2000). Nonprofit management & leadership, vol. 10, no. 4. Summer Jossey-Bass


David Moore “NGO/Government Cooperation at the Local Level: An International Perspective” European Center for Not-for-Profit Law (ECNL)(Accessed on 5April 2012)

11. Sporazum o saradnji između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora

Izvodi iz sporazuma

„Sporazum između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora (u daljnjem tekstu: Sporazum) pruža

okvir koji će pomoći usmjeravanju našeg zajedničkog odnosa na svim nivoima vlasti u BiH, od lokalnih

zajednica (općina) do nivoa države (BiH). Ovim Sporazumom se potvrđuje opredijeljenost Vijeća

ministara BiH i nevladinog sektora da ojačaju svoje obaveze i odgovornosti u ispunjavaju preuzetih uloga

u razvoju i pružanju javne politike i da Vijeće ministara BiH preuzima obavezu i ojača svoju ulogu u

promoviranju dobrovoljnih i društvenih aktivnosti u svim oblastima našeg društevnog života.“

Rad nevladinih organizacija, od nivoa države do lokalnih zajednica, zauzimat će centralno mjesto u

misiji Vijeća ministara BiH kako bi se naredne godine učinile godinama davanja zajednici, a ne

očekivanjima od nje. Nevladine organizacije osposobljavaju pojedince da doprinose razvoju svojih

zajednica. Čineći to, oni promoviraju državljanstvo, pomažu ponovnom uspostavljanju osjećaja zajednice

i daju krucijalni doprinos našem zajedničkom cilju pravednog i otvorenog društva. Ovaj Sporazum će

ojačati odnos između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora i on predstavlja dokument praktične i

simbolične vrijednosti.

Nevladin sektor ima ključnu ulogu u društvu kao treći sektor, koji radi zajedno sa vladom i biznis

sektorom. Svojim angažmanom posredstvom dobrovoljaca, uslugama koje pruža i podrškom koju daje

pojedincima i grupama, doprinos ovog sektora zajednici i civilnom životu je neizmjeran, neprocjenjiv i

nezamjenjiv.

Ovaj Sporazum ima za cilj stvaranje novog pristupa partnerstvu između Vijeća ministara BiH i

nevladinog sektora u BiH. Njim se pruža mogućnost da se ovi odnosi provode drukčije i bolje nego do

sada. Vijeće ministara BiH i nevladine organizacije dijele mnoge interese – težnju otvorenosti,

posvećenost javnom životu i podršku razvoju zdravih zajednica. Sporazum predstavlja polaznu tačku za

razvoj našeg partnerstva, a počiva na zajedničkim vrijednostima i uzajamnom poštivanju.

Sporazum bi trebalo shvatiti kao opći okvir i osposobljavajući mehanizam za intenziviranje odnosa

između vlade i ovog sektora od lokalnih zajednica do nivoa države.


Sporazum predstavlja memorandum o odnosima između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora u

Bosni i Hercegovini. To nije zakonski obavezujući dokument. Njegova snaga počiva na

prihvatanju/saglasnosti Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora kroz njihovo međusobno konsultiranje.

Sporazum će se u početku primjenjivati na Vijeće ministara BiH i na njegova ministarstva i centralne

odjele. U praksi ovaj Sporazum će važiti tamo gdje ova/ove vlada/vlade (entiteta, kantona/općina) budu

u odnosu s nevladinim sektorom.

Sporazum je nastao kao izraz potrebe nevladinih organizacija i Vijeća ministara BiH da izgrade

institucionalni okvir međusobne saradnje. Želimo da ovim Sporazumom snažno istaknemo značaj

nevladinog sektora koji on ima u savremenom demokratskom društvu i afirmiramo društvene vrijednosti

partnerskog odnosa između Vijeća ministara BiH i nevladinih organizacija u rješavanju velikog broja

pitanja i problema u mnogim oblastima društvenog života koji za građane Bosne i Hercegovine imaju

prvorazredni značaj. U ovom dokumentu želimo istaći/potvrditi da Vijeće ministara BiH i vlade na nižim

nivoima vlasti i nevladin sektor imaju niz komplementarnih funkcija i zajedničke vrijednosti, te da će

Sporazum dalje unaprijediti njihovo razumijevanje i razviti našu međusobnu saradnju na novim

osnovama u budućnosti.

Filozofija koja je u pozadini Sporazuma podrazumijeva činjenicu da su aktivnosti nevladinih

organizacija osnova za razvoj demokratskog i sveobuhvatnog civilnog društva. Nevladine organizacije i

građanske inicijative iz lokalnih zajednica, kao nezavisne organizacije, daju značajnu vrijednost društvu i

ispunjavaju ulogu koja je drukčija i od države i od tržišta. One osposobljavaju pojedince da doprinose

javnom životu i razvoju svojih zajednica tako što stvaraju mogućnosti za dobrovoljne aktivnosti.

Nevladine organizacije u zajednicama pružaju najveći i doslovce neizmjeran doprinos razvoju

društva, socijalnog, kulturnog, ekonomskog i političkog života države. One djeluju kao vodiči za

angažman korisnika u kreiranju i pružanju usluga, a često djeluju i kao zastupnici onih koji inače ne bi

imali glasa. Postupajući tako, oni promoviraju i jednakost i raznolikost. Oni pomažu da se ublaži

siromaštvo, popravi kvalitet života i angažiraju oni koji su društveno isključeni. Nevladin sektor čini

značajan direktni doprinos državi zapošljavanjem i angažiranjem velikog broja ljudi u jačanju socijalnog

tkiva zajednice.

Principi/načela saradnje

1.1. Dobrovoljne aktivnosti su osnovna komponenta demokratskog društva.

1.2. Nezavisan i raznolik nevladin sektor čini osnovu demokratskog i prosperitetnog društva.


1.3. U procesu razvoja i pružanja javnih usluga i politika Vijeće ministara BiH, niži nivoi vlasti i

nevladin sektor imaju različite uloge, ali uloge koje se nadopunjuju.

1.4. Partnerski rad u pravcu zajedničkih ciljeva ima dodatnu vrijednost. Svrsishodnim konsultacijama

gradit ćemo partnerski odnos kojim ćemo unaprijediti razvoj politika i intenzivirati kreiranje i

pružanje usluga građanima.

1.5. Vijeće ministara BiH, drugi nivoi vlasti i nevladin sektor imaju različite oblike odgovornosti i

odgovaraju različitom obimu nepristranih lica. Ali su im zajedničke potrebe za integritetom,

objektivnosti, odgovornosti, otvorenosti, transparentnosti, čestitosti i uloge liderstva.

1.6. Nevladine organizacije imaju pravo na kampanju u sklopu zakona kako bi unaprijedile svoje

ciljeve.

1.7. Vijeće ministara BiH i drugi nivoi vlasti imaju svoju ulogu u društvu koja je arbitrarno ograničena

Ustavom BiH i zakonima.

1.8. Finansiranje nevladinog sektora može predstavljati vrlo bitan element odnosa između Vijeća

ministara BiH i nižih nivoa vlasti.

1.9. Vijeće ministara BiH, niži nivoi vlasti i nevladin sektor uviđaju značaj promoviranja jednakih

mogućnosti za sve građane.

Obaveze Vijeća ministara BiH:

Nezavisnost sektora

Vijeće ministara BiH priznaje i podržava nezavisnost nevladinog sektora, uključujući njegovo

zakonsko pravo na kampanje, na komentiranje vladine politike i test te politike, nezavisno od bilo kakve

vrste finansijskog odnosa koji može postojati, kao i pravo na određivanje i rukovođenje svojih vlastitih

poslova.

Finansiranje sektora

Vijeće ministara BiH će uzeti u obzir preporuke iz Stratški pravci razvitka nevladinog sektora BiH i

unaprijediti bolje propise u skladu sa Standardima kvaliteta saradnje između vlade i nevladinog sektora

u BiH (koji se odnosi na potrebu za postojanjem bolje proporcionalnosti, usmjerenosti, konzistentnosti i

transparentnosti u okvirima finansiranja od vladinih izvora na svim nivoima) i posvetiti posebnu pažnju

ideji strategijskog finansiranja, osiguravajući pri tome kontinuiran kapacitet rada nevladinih organizacija

koje će reagirati na inicijative Vijeća ministara BiH i nižih nivoa vlasti.


U saradnji sa ovim sektorom, Vijeće ministara BiH će razviti Kodeks (zakon) dobre prakse i inicirati s

nevladinim sektorom da niži nivoi vlasti učine to isto kako bi se obradili principi dobrog finansiranja.

Ovim će se unaprijediti:

- raspodjela sredstava prema jasnim i konzistentnim kriterijima;

- politike finansiranja kojima se uzimaju u obzir ciljevi nevladinih organizacija i njihova potreba

da funkcioniraju efikasno i valjano;

- zajednički, transparentni aranžmani za postizanje dogovora i procjenjivanje ciljeva, za

indikatore uspjeha i njima srodne ciljeve, za potpomaganje pravovremenog plaćanja,

pregledanje finansijske podrške, konsultiranje nakon promjena na poziciji finansiranja, i za

informiranje nevladinih organizacija o budućem finansiranju što je moguće prije, obično

prije kraja tekućeg perioda granta; i

- vrijednost dugoročnog, višegodišnjeg finansiranja, kada je to moguće, kako bi se pomoglo

dugoročno planiranje i stabilnost nevladinog sektora.

Uvidjeti značaj infrastrukture nevladinog sektora i dobrovoljnog rada i, kada je potrebno, podržati

njen razvoj na državnom, entitetskom, kantonalnom i lokalnom nivou.

Razvoj politike i konsultacije

Procijeniti nove politike i procedure, naročito u fazi razvoja, tako da se identificiraju implikacije po

ovaj sektor, za najdužu moguću vremensku distancu.

Podvrgnuti razmatranju u smislu hitnosti, osjetljivosti i povjerljivosti (na primjer, prilikom pripreme

budžeta za pojedina ministarstva) kako bi se konsultirao sektor o pitanjima koja će najvjerovatnije

utjecati na njega, naročito kada Vijeće ministara BiH predlaže nove uloge i odgovornosti za ovaj sektor,

na primjer, pri donošenju novih zakonskih propisa. Vijeće ministara BiH se obavezuje da ove konsultacije

obavi pravovremeno i osigura jedan razuman vremenski period tokom kojeg bi se pružio odgovor,

uzimajući u obzir potrebu organizacija da konsultiraju svoje korisnike i nezavisne strane.

Vijeće ministara BiH se obavezuje da će uzeti u obzir specijalne potrebe, interese i doprinose onih

dijelova sektora koji zastupaju žene, manjinske grupe i socijalno neangažirane grupe i slojeve

stanovništva.

Vijeće ministara BiH će poštivati povjerljivi karakter informacija koje pruža sektor, u okvirima zakona

i pravilnog izvršavanja javnih obaveza, kada im se, na toj osnovi, daje pristup.


Zajedno sa nevladinim sektorom Vijeće ministara BiH će pripremiti proceduru, pravilnik ili zakon

dobre prakse koji će obuhvatiti proceduru konsultiranja, ocjenu politike, finansiranje, implementaciju,

evaluaciju i izvještavanje. Ovim će se pripremiti glavne smjernice o utjecaju procjene i savršenosti pri

konsultiranju koje napravi ured zadužen za saradnju s nevladinim sektorom.

Obaveze nevladinog sektora:

Finansiranje i odgovornost

Održati visoke standarde upravljanja, vršiti i ispunjavati obaveze izvještavanja i odgovornosti prema

osnivačima i korisnicima. Ispostavljati transparentne računovodstvene i finansijske izvještaje.

Poštivati i biti odgovoran prema zakonu, a u pitanju aktivnosti u dobrotvorne svrhe poštivati

odgovarajuće smjernice iz Standarda kvaliteta saradnje izmeđ vlade i nevladinog sektora u BiH i Kodeksa

ponašanja za nevladin sektor u BiH.

Razviti standarde kvaliteta odgovarajuće za organizaciju u skladu s međunarodnim standardima za

nevladin sektor.

Razvoj politika i obaveza konsultacije

Osigurati da korisnici usluga, volonteri i članovi, kao i oni koji im pružaju podršku, budu informirani i

konsultirani o aktivnostima Vijeća ministara BiH koje ih se direktno tiču. Vijeće ministara BiH se

obavezuje da će te dobijene prijedloge koji mu se predoče tokom takvog zastupanja precizno razmotriti.

Poštivati povjerljivi karakter informacija Vijeća ministara BiH, kada se na toj osnovi dođe do takvih

informacija, u skladu sa Zakonom o pristupu informacijama.

Dobra praksa

Vijeće ministara BiH i nevladin sektor se obavezuju da će unaprijediti stvarne međusobne odnose i

saradnju koja će biti proširena na niže nivoe vlasti zajedničkim angažmanom, bezuvjetno.

Angažirati korisnike, kad god je to moguće, u razvoju i upravljanju aktivnostima i uslugama.

Primijeniti politike za unapređenje najbolje prakse i jednakih mogućnosti u radu, pri zapošljavanju,

angažmanu dobrovoljaca i pružanju usluga.

Rješavanje nesporazuma


Sporazumom se daje opći okvir za jačanje odnosa između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora.

Neslaganja u vezi s primjenom tog okvira bi, što je moguće više, trebala biti rješavana između samih

strana. Da bi se potpomogao ovaj proces, kada obje strane pristaju na to, moguće je upotrijebiti

posredovanje kao sredstvo za postizanje sporazuma, uključujući nastojanje da se dobije stav posrednika.

Kada ponašanje suprotno ovom okviru dovodi do loše uprave, Vijeće ministara BiH i nevladin sektor

mogu uložiti žalbu Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na uobičajen način.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH će, s obzirom na iskustvo, razmotriti da li postoji

potreba da se ojača žalba i proces modificira u odnosu na Sporazum.

Unapređenje Sporazuma

Sporazum, kao okvirni dokument, predstavlja polaznu tačku, a ne zaključak. Vijeće ministara BiH i

nevladin sektor su se opredijelili na zajednički rad da bi razvili svoju efikasnost. U sklopu procesa će biti

izrađen zakon o dobroj praksi u oblasti finansiranja, konsultiranja i procjene politike, dobrovoljnog rada,

društvenih grupa, uključujući i one vjerske i manjinske etničke organizacije.

U sklopu procesa kojim će se Sporazum učiniti operativnim, održavat će se godišnje skupštine Vijeća

ministara BiH i predstavnika nevladinog sektora kako bi se pregledalo funkcioniranje Sporazuma i njegov

razvoj. Izvještaj s te skupštine će biti javno objavljen.

Komisija/Savjet za nevladin sektor je uspostavljena s ciljem razmatranja načina za intenziviranje

odnosa između ovog sektora i Vijeća ministara u Bosni i Hercegovini. Čine je predstavnici koji su izabrani

iz nevladinog sektora, uključujući predstavnike iz društvenih grupa i organizacija, dobrovoljnih

organizacija, ženskih i manjinskih etničkih organizacija i Vijeća ministara BiH. Ovom Komisijom/Savjetom

će predsjedavati predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

Komisija ima za cilj da svake godine detaljno preispita prirodu Sporazuma i konsultira se s nevladinim

organizacijama o sadržaju Sporazuma i potrebama njegovog preispitivanja. Vijeće ministara BiH je

obavezno osigurati finansijska sredstva za konsultacije koje inicira Komisija/Savjet.

Literatura:

Vijeće minstara BiH i Koalicija “Raditi i uspjeti zajedno”. „Sporazum između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora u BiH.“ (2007)


Centar za promociju civilnog društva (CPCD). “Istorijat aktivnosti na uspostavljanju i primjeni institucionalne saradnje između Vlade i civilnog društva BiH”. Pristupljno 10 Aprila 2012.

Resursni centar civilnog društva http://www.civilnodrustvo.ba

CIDI - Civilni dijalog za sve. http://www.cidi.ba

12. Uloga vladinih i nevladinih organizacija u društvu i u zdravstvenom sistemu

Vlada, vladine organizacije i njihova uloga

Definisanja pojma vlade, vladinih organizacija i njihove uloge u društvu je složen zadatak. Ne postoji

opšti „model“ društvenog uređenja jedne države, a ne postoji ni jasna podjela vrsta i načina na koje se

razni tipovi vlada i mogu podjeliti. Na ovu, imanentu raznovrsnost oblika organizvovanja vlade i načina

vladanja snažno utiču nepredvidljivi i lokalno-specifični faktori kao što su pojedinci ili stranke koje su

trenutno na vlasti. Stoga se dešava da su neke ustavne monarhije veoma demokratske (Švedska), a neke

republike veoma autoritarne (Republika Sjeverna Koreja).

Dodatni faktor koji otežava jasno definisanje vlade i njene uloge su neprestane promjene društva

tokom vremena. Sa mijenjanjem društva mijenja se i organizacija vladavine i njena uloga.

Kada je riječ o tranzicijskim državama, postkonfliktnim i državama sa nerazvijenom demokratijom, a

koje su uz to, kao što je Bosna i Hercegovina, veoma složene i jedinstvene političke i organizacione

strukture, jasno definisanje uloge vlade i vladinih organizacija je još teže.

Razumijevanje uloge kako vladinih tako i nevladinih organizacija je od presudnog značaja za njihovu

međusobnu saradnju ali i za ukupan napredak društva. Razumijevanje je još važnije ako se uzmu u obzir

fenomeni tipični za BiH: s jedne strane vlada često preuzima ulogu nevladinog sektora, a s druge strane,

nevladin sektor često pokušava da preuzima ulogu vlade. Bez obzira na sve te poteškoće, ukoliko bi

zanemarili većina građana i vladinih službenika je u stanju da ocijeni šta bi trebala biti uloga vlade, a šta

uloga nevladinih organizacija.

U zdravstvenom sektoru uloga vlade je specifična u odnosu na ostale sektore iz brojnih razloga, neki

od njih su:

- Zdravlje je u modernom društvu postavljeno kao jedno od osnovnih prioriteta za pojedinca

ali i društvo,


http://www.cidi.ba/

http://www.civilnodrustvo.ba/

- Pravo na zdravlje je zakonski definisano kao ljudsko pravo

- Zdravstveni sistem ne može biti prepušten regulaciji tržišnih zakona jer njegova svrha ne

smije biti obezbjeđenje profita već poboljšanja zdravlja pojedinaca i populacije u cjelini

U većini zemalja uloga vlade u oblasti zdravstva je:

- Vođstvo i upravljanje

- Obezbjeđenje zdravstvenih usluga

- Finansiranje zdravstvene zaštite

- Razvoj ljudskih potencijala

Vođstvo i upravljanje. Vlade su čuvari društvenih obveza i vrijednosti poput solidarnosti, socijalne

pravde i jednakosti, kao što se navedi u ustavima, zakonima i potpisanim međunarodnim sporazumima i

konvencijama. U mnogim ustavima širom svijeta, prava na zdravstvenu zaštitu i obrazovanje su jasno

naznačeni, a vlade su odgovorne za omogućavanje pristupa tim uslugama bez financijskih prepreka, kao i

da je pravo na zdravlje, kao osnovno ljudsko pravo zaštićeno.

Koristeći svoju upravljačku funkciju, Ministarstva zdravstva nadgledaju cjelokupni razvoj

zdravstvenog sistema, koji uključuje analizu i formulaciju politika, regulisanje pružanja usluga, razvoj

normi i standarda za osiguranje kvaliteta, i osiguravaju provođenje dogovorene politike i strategije.

Funkcija upravljanja obično je podržana od strane informacijskog sustema, istraživanja i zdravstvenim

zakonima u skladu s nacionalnim etičkim vrijednostima. Upravljačka uloga postaje od velike važnosti s

obzirom na povećanje složenosti zdravstvenog sistema, naučna i tehnološka postignuća, demografske

promjene i epidemiološke scenarije.

Ministarstva zdravlja imaju mandat za procjenu zdravstvenog sistema u smislu ravnopravnosti,

poboljšanja kvaliteta, učinkovitosti i zadovoljstva stanovnika zdravstvenim uslugama.

Potreba za državnm intervencijom u zdravstvu objašnjava se specfičnošču zdravstvenih usluga koje

se ne mogu prepustiti silama koje vladaju na tržištu. Dokazi pokazuju da zakoni tržišta nisu uspješni u

zdravstvenom sektoru između ostalog zbog: asimetričnog pristupa informacijama između pacijenta i

pružaoca zdravstvenih usluga, negativne selekcije i nemoralnog ponašanja. Pacijenti koji nisu dovoljno

upoznati sa zdravstvenim problemima, oslanjaju se na zdravstvene radnike koji zdravstvene i medicinske

odluke donose u njihovo ime. Pacijenti ne mogu procjeniti prikladnost odluka i zahvata medicinskih


radnika, te se fokusiraju na interpersonalne aspekte kliničkih usluga usluge kao što su ambijent,

ljubaznost osoblja, i slično, jer njih mogu adekvatno ocjeniti. Neke važne zdravstvene usluge, koje se

smatraju javnim dobrima, kao što su masovne imunizacije, okolišne zdravstvene aktivnosti, zdravstvena

edukacija i promocija, djelatnosti, zdravstveni odgoj i promicanje, nadzor nad bolestima, kontrola za

zaraznih bolesti na granicama, itd., nise profitabilne za privatne pružaoce zdravstvenih usluga, pa ih

uglavnom pruža vlada.

Obezbjeđenje zdravstvenih usluga. U mnogim državama, zdravstveni sistem se finansira od društva,

ali je pružanje zdravstvenih usluga obezbjeđeno od strane javnih, privatnih ali i nevladinih institucija.

Uloga vlade je da preispituje ukupno stanje zdravstvenog sistema, te da razvija politike, procedure,

programe, obezbjedi medicinske usluge na primarnom, sekundaarnom i tercijarnom nivou, kao i da

reguliše pružanje zdravstvenih usluga. I u zemljama gdje je značaj privatnih klinika sve veći, javne bolnice

su i dalje reference za standarde kvaliteta, cijena usluga, obuke zdravstvenih radnika i naučno-

medicinskih istraživanja.

Ministarstva zdravlja su odgovorna za zdravstvenu zaptitu, implementaiju osnovnih funkcija sistema

javne zdravstvene zaštite, uključujući sistem nadzora i obezbjeđenja javnih zdravstvenih dobara kao što

je: vakcinacija, zaštita okoliša, bezbjednost hrane, itd. Vlade su, preko ministarstava zdravlja dužne da

obezbjede potrebne ljekove, vakcine i mrežu labaratorija.

Finansiranje zdravstvene zaštite. Vlade igraju osnovnu ulogu u finansiranju zdravstvene zaštite

obezbjeđenjem potrebnih resursa kroz javne proračune i iz drugih izvora. Uloga vlade je ključna kada se

radi o objedinjavanju sredstava koja se izdvajaju za zdravstveni razvoj, vođenju procesa raspodjele

sredstava, kao i kod kupovine zdravstvenih usluga. Ministarstva zdravlja su odgovorna za obezbjeđenje

jednakog i ravnopravnog pristupa zdravstvenim uslugama, obezbjeđenje finansijski pristupačnih

zdravstvenih usluga siromašnima i ranjivim populacija.

Razvoj ljudskih potencijala. Ljudski resursi su osnova zdravstvenog sistema, vlade su odgovorne za

odgovarajućih politika za razvoj ljudskih resursa u cilju ispunjavanja stvarnih medicinskih potreba

populacije, osiguravajući odgovarajuću kombinaciju i kvalitet vještina, pravilno upravljanje ljudskim

resursima, te praćenje i vrednovanje zdravstvenih radnika.

Civilni sektor, nevladine organizacije i njihova uloga


Mišljenje o nevladinim organizacijama, čak i kada ga iznose neutralni pojedinici, varira iz krajnosti u

krajnost. Neki ih nezasluženo hvale, dok su neki skloni da ih preterano kritikuju. Baš kao i vlade, i

nevladine organizacije mogu biti i dobre i loše, profesionalne i neporfesionalne, uspješne i neuspješne.

Štaviše, može se pozdano tvrditi da samo u državama u kojima vlada kvalitetno, odgovorno i

profesionalno obavlja posao postoje i jak, uticajan nevladin sektor. Može se reći i obrnuto – da nivo

razvoja, kvaliteta i profesionalnosti nevladinog sektora predstavlja jedan od osnovnih indikatora na

osnovu kojih se može ocijeniti kvalitet rada vlade.

Da vladine organizacije mogu da imaju izuzetnu ulogu u jednog državi, a i mnogo šire, govori primjeri

uspješnih, svjetski poznate i brendiranih nevladinih organizacija. Svako zna za Crveni krst, većina je čula i

za MSF – Ljekare bez granica. S druge strane postoje i brojne nevladine organizacije koje ne doživljavamo

kao NVO, na primjer - National Gheographic-a iz Sjedinjenih američkih država. Ova nevladina

organizacija je osnovana 1888. godine, dakle prije 124 godine, a danas broji oko 8,5 miliona članova. O

uticaju, ugledu i značaju National Geographic-a nije potrebno govoriti.

Nevladine organizacije u današnjem smislu te riječi, u Bosni postoje (ili su kao takve prepoznate) tek

od 90-ih godina prošlog vijeka. Zbog toga je veoma česta pogrešna upotreba pojmova civilno društvo i

nevladine organizacije, a samim tim se nedovoljno razumije njihova uloga u savremenom društvu. Zbog

toga je važno pojasniti ove pojmove.

Civilno društvo je obuhvata društvene aktivnosti koje djeluju u javnom sekroru, izvan državnih i

privrednih institucija. Civilno društvo je odraz ineresa i težnji građana organiziranih i udruženih oko

zajedničkih interesa, ciljeva, vrijednosti i tradicija, mobilizirani u zajedničkim aktivnostima, bilo kao

korisnici ili kao zaintereovane strane u razvoju. Iako je civilno društva odvojeno od državnih i privrednih

subjekata, nije nužno u suprotnosti sa njima, a u konačnici je pod niihovim utivajem kao i što utiče na

njih. Zbog lakšeg razumijevanja, civilno društvo se često definiše kao treći sektor (pored vladinog sektora

i privrede, odnosno tržišnog sektora). U organizacije civilnog društva24 spada veoma širok raspon

organizacija, u njega spadaju: dobrotvorne organizacije, klubovi, volonterske organizacije, vjerske

organizacije, nezavisne izdavačke kuće, nezavisne istraživačke i naučne organizacije, udruženja u

lokalnim zajednicama, sindikati, profesionalna udruženja, zadužbine, fondacije, nevladine organizacije

(NVO), i dr.

24 Engleski: Civil society organizations – CSO


Nevladine organizacije25 (skraćeno NVO). Izraz "nevladina organizacija", se odnosi na niz organizacija

koje dijele sljedeće karakteristike26:

Neprofitnost. Nevladine organizacije se ne osnivaju za stvaranje profita i osobnog dobitka. Iako

uposlenici mogu biti plaćeni, a organizacija se može uključiti u aktivnosti koje stvaraju prihod,

višak prihoda se ne distribuira članovima, organima upravljanja, menadžmentu ili uposlenicima;

Dobrovoljnost. Nevladine organizacije su dobrovoljne. To znači da su formirane dobrovoljno i da

je obično postoji element dobrovoljnosti kod sudjelovanja u organizaciji;

Institucionalizovano postojanje. Nevladine organizacije se razlikuju od neformalnih ili ad hoc

grupa zato što imaju neki stepen formalnog i institucionalnog postojanja. Obično nevladine

organizacije imaju pravna akta ili druge dokumente kojima određuju svoju misiju, ciljeve i opseg

djelovanja. Nevladine organizacije odgovaraju i imaju obaveze prema svojim članovima i

donatorima;

Neovisnost. Nevladine organizacije su neovisne, posebno u odnosu na državne i javne organe i

tijela, političke partije ili komercijalne organizacije;

Nevladine organizacije nisu same sebi svrha i ne služe sebi samima kada su u pitanju postavljeni

ciljevi i vrijednosti. Njihov zadatak je djelovanje u javnoj sferi, odgovarajući na probleme i pitanja vezana

za dobrobit ljudi, određenih skupina ljudi ili društva u cjelini. Nevladine organizacije se ne bave

komercijalnim ili profesionalnim interesima svojih članova.

Osim pružanja usluga, drugi, a možda i važnija funkcija nevladinih organizacije je uloga facilitatora

učestvovanja građana u društvu. Nevladine organizacije omogućavaju da se „svi glasovi čuju“ kada se

pojedinci sa zajedničkim vrijednostima i interesima udruže. Nevladine organizacije često za cilj imaju

promociju razumijevanja između građanasjedne, i države i njenih institucija s druge strane. Nevladine

organizacije doprinose civilnom društvu tako što obezbjeđuju artikulaciju, izražavanje i aktivno

rješavanje različith i složenih potreba društva.

Obično je percepcija NVO-a kao organizacija koje imaju nekoliko osnovnih funkcija:

- promicanje pluralizma, raznolikosti i toleranciju u društvu,

- zaštiti i jačanju kulturnih, etničkih, vjerskih, jezičkih i drugih vrijednosti.

- napredak znanosti i slobodnog mišljenja;

- razvijanje kulture i umjetnosti,

25 Engleski: Non-govermental organisations - NGO26 The Commission and Non-Governmental Organisations: Building a Stronger Partnership COM (2000) 11 of 18/01/2000


- zaštita okoliša,

- podržavaju sve aktivnosti koje jačaju civilno društvo.

Nevladine organizacije potiču građane u svim aspektima društva da djeluju, a ne ovise od državne

vlasti. Nevladine organizacije čine alternativu centraliziranim državnih agencijama i osigurati usluge s

većom neovisnosti i fleksibilnosti. Nevladine organizacije mogu uspostaviti mehanizme kojima vlada,

vladine organizacije i profitne mogu biti pozvane na odgovornost od strane javnosti.

Zašto su nevladine organizacije važne? Odgovor je jasan: NVO-i povećavaju "društveni kapital",

pruža ljudima priliku da izgrade međusobno povjerenje i kapacitete, motivišući ih da zajedno rade ka

ostvarenju istih ciljeva.

S druge strane, NVO nisu samo „društveni“ korektiv vladinog sektora i privrede. Nevladine

organizacije mogu biti i efikasan partner u zadovoljenju složenih i specifičnih potreba. Kada se radi o

ulozi NVO-a u zdravstvenom sketoru ona može biti veoma važna u oblasti:

Prevencije

Medijskih i preventivnih kampanja

Brige i njege pripadnika ranjivih populacija (djeca sa specijalnim potrebama, invalidi, stari,

mladi, osobe koje žive sa HiV-om)

Socijalne brige za specifične kategorije bolesnika

Edukacije medicinskih radnika,

Rada s mladima

Rada sa skrivenim, teško dostupnim populacijama (Seksualne radnice, Injekcioni korisnici

droga, Muškarci koji imaju seks sa muškarcima, Romi, imigranti, itd.)

Istraživanja

Zagovaranja prava pacijenata, a posebno prava ranjivih i skrivenih grupa

Strategije i zakoni iz oblasti medicine

Efikasnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu je teško postići u svakom, pa i najbogatijem društvu,

razumijevanja i bliska saradnja između vladiniog i nevladinog sektora je osnova uspjeha. NVO su važne

zbog:

a) Integrisanog razvoja čovjeka- Nevladine organizacije podržavaju stav da primarna zdravstvena

zaštite mora biti usko vezana za ukupni ljudski razvoj. Ukupni ljudski razvoj i holistički pogled na


zdravlje obuhvata fizičku, mentalnu, društvenu i duhovnu dimenziju pojedinca. I siromapni i

bogati imaju problema sa zdravljem, ali veoma loše zdravlje je rezultat siromaštva, a

istovremeno i prepreka da se pojedinac izbavi iz siromaštva. Stoga, dobro zdravstveno stanje ne

može biiti samo rezultat zdravstvene njege, već cijelog niza društvenih, ekonomskih, političkih i

kulturnih aktivnosti, odnosno, primarna zdravstvena zaštita mora biti sastavni dio ukupnog

razvoja društva.

b) Uključivanja zajednice u zdravstveni sistem. Integrirani pristup ljudskom razvoju fokusira pažnju

na "čovjeka“, a ne samo na "ekonomski rast". Integrirani pristup uzima u obzir potrebe težnje

stanovništva i ima za cilj omogućiti zajednici sredstava za obezbjeđenje valastite dobrobiti i

učestvovanju u vlastitoj zdravstvenoj njezi. Svi faktori koji poboljšavaju kvalitet života moraju biti

integrisani i stavljeni zajednici na raspolaganje. Potrebe zajednice su osnova za osmišljavanje i

provođenje bilo koje aktivnosti primarne zdravstvene zaštite. Potrebno je omogućiti članovima

zajednice učešće u svim fazama planiranja i provođenje takvih aktivnosti, u zadovoljavanju

zdravstvenih potreba i daljnjem u razvoju aktivnosti primarne zdravstvene zaštite. u razvojne

aktivnosti. Postoji nekoliko pristupa zdravstvenoj zaštiti i nijedan nije univerzalno primjenjiv.

Odgovarajući oblik primarne zdravstvene zaštite variraće u skladu s različitim potrebama

zajednice.


Literatura:

Vijeće Ministara Bosne i Hercegovine. (2007). Sporazum o saradnji između Vijeća ministara BiH i nevladinog sektora u BiH.

Goran Žeravčić, Uloga civilnog drusstva u procesu civilnog dijaloga. (2011). Cronauer Consulting & CIDI – Civilni dijalog za sve. Sarajevo. BiH.

CIDI – Civilni dijalog za sve. Novi pregled mehanizama za civilni dijalog - Vijeće ministara BiH, Republika Srpska, Federacija BiH, Brčko distrikt i preporuke 2011. (2011) Sarajevo. BiH.

National AIDS Trust. Legislation and judicial systems in relation to HIV and AIDS. (2007) Aids Action Europe, London. UK.

CARE International. Analyzing Civil Society Participation in Country-Level, HIV/AIDS UNGASS Reviews. (2006) Reporting, April 2006 Brussels, Belgium

Keane John. Civil Society, Definitions and Approaches. (2009) The University of Westminster. London. UK.

Civil society international,“What is civil society?“accessed at 2 April 2012http://www.civilsoc.org/whatisCS.htm

World Bank. Defining civil society. (2010) accesed at at 2 April 2012http://web.worldbank.org/WBSITE/EXTERNAL/TOPICS/CSO/0,,contentMDK:20101499~menuPK:244752~pagePK:220503~piPK:220476~theSitePK:228717,00.html

Understanding Civil Society. Issues for WHO Discussion Paper No. 2 CSI/2002/DP2. (2002) The Commission and Non-Governmental Organisations: Building a Stronger Partnership COM

(2000) 11 of 18/01/2000: http://ec.europa.eu/civil_society/ngo/en/communication.pdf Helen Cornman, Curt Grimm, Sujata Rana,Engaging local non-governmental organizations

(NGO's) in the response to HIV/AIDS.(2005) Pact, Inc. Washington, DC, USA Julius Court, Enrique Mendizabal, David Osborne and John Young, Policy Engagement - How Civil

Society Can be More Effective. (2006). Overseas Development Institute, London UK UNAIDS guidance for partnerships with civil society, including people living with HIV and key

populations.(2011). Joint United Nations Programme on HIV/AIDS (UNAIDS). Geneva. Switzerland.

Steve Waddell and L. David Brown Fostering. Intersectoral Partnering: A Guide to Promoting Cooperation Among Government, Business, and Civil Society Actors. (1997) IDR Reports, Volume 13, Number 3.. Chapter of publication by USAID called “New Partnerships Initiative Resource Guide.”

WHO. Regional Committee for the Eastern Mediterranean. The role of government in health development - Technical discussions. EM/RC53/Tech.Disc.1 (2006). http://www.emro.who.int/rc53/media/pdf/EMRC53TECHDISC01en.pdf


http://www.emro.who.int/rc53/media/pdf/EMRC53TECHDISC01en.pdf

http://ec.europa.eu/civil_society/ngo/en/communication.pdf

http://web.worldbank.org/WBSITE/EXTERNAL/TOPICS/CSO/0,,contentMDK:20101499~menuPK:244752~pagePK:220503~piPK:220476~theSitePK:228717,00.html

http://web.worldbank.org/WBSITE/EXTERNAL/TOPICS/CSO/0,,contentMDK:20101499~menuPK:244752~pagePK:220503~piPK:220476~theSitePK:228717,00.html

http://www.civilsoc.org/whatisCS.htm

Hormazd N. Sethna. The role of non-governmental organisations (NGOs) in HIV/ AIDS prevention and care. (2003). Department of Public Health, Case Western Reserve University, Cleveland, Ohio. USA. http://www.cwru.edu/med/epidbio/mphp439/NGOs_AIDS.htm

World Federation of Public Health Associations. Non-Governmental Organizations and Primary Health Care Position Paper – Passed by the WFPHA General Assembly (1978). Secretariat: Institute of Social and Preventive Medicine, University of Geneva. Switzerland. http://www.wfpha.org/tl_files/doc/resolutions/positionpapers/global/NGO&PrimaryHealthCare.pdf

13. Oblasti saradnje između vladinih i nevladinih organizacijaInformisanje i savjetovanje

Informisanje i svajetovanje je jedna od oblasti u kojima NVO i vladine institucije mogu da sarađuju

vuspješno, jednostavno i efikasno. Da bi to bilo uspješno moraju dijeliti zajedničke ciljeve, kako one

proklamovanee tako i one stvarne.

Korist od ove saradnje je očigledna – vlada posjeduje veliki informacija o problemu HIV-a ali samo iz

svog domena rada i svoje metodologije (na primjer: anamneze, informacije o terapiji, novim trendovima

liječenja, epidemiji, itd). Nevladin takođe sektor raspolaže sa važnim informacijama, ali takođe samo iz

svog domena rada i sopstvenog iskustva (na primjer: uvid u socijalno stanje PLHIV populacije, trendove

ponašanja seksualnih radnika, učestalost i nivo stigmatizacije kod zdravstvenih radnika, itd.). Ovi podaci

su komplementarni, odnosno međusobno se dopunjuju. Ukoliko se želi kreirati i provoditi efikasna

strategija odgovora na HIV svi akteri trebaju dijeliti međusobno sve informacije, ali i savjetovati,

odnosno učiti jedni od drugih.

Jedna od veoma važnih aspekata gdje terba uspostaviti razmjenu informacija su informacije o

tenderima i donatorima.

Zagovaranje

Postoje brojne definicije zagovaranja, jedna od najednostavnijih glasi: "zagovaranje je organizovan

napor da se sistematski utiče na promjene". Druga definicija kaže da je: „ zagovaranje politički proces

iniciran od strane pojedinca ili grupa koji obično ima za cilj uticaj na odluke o javnim politikama i

raspodjeli resursa unutar političkih, privrednih i društvenih sistema i institucija“.


http://www.wfpha.org/tl_files/doc/resolutions/positionpapers/global/NGO&PrimaryHealthCare.pdf

http://www.wfpha.org/tl_files/doc/resolutions/positionpapers/global/NGO&PrimaryHealthCare.pdf

http://www.cwru.edu/med/epidbio/mphp439/NGOs_AIDS.htm

Zagovaranje obuhvata brojne aktivnosti koji pojedinac ili organizacija može poduzeti, kao na primjer:

medijske kampanje, javni govori, svečanosti otvaranja i puštanja u pogon, publikacija rezultata

istraživanja ili javnog mnjenja, slanje pisama, demonstracije, bojkotiranje, lobiranje, itd.

U kontekstu nevladinog sektora, zagovaranje ima nešto specifičnije značenje i treba biti zasnovano

na dvije smjernice:

a) U proces zagovaranja NVO treba uključiti građane. Angažman građana mora biti demokratski,

svjestan i s namjerom.

b) Zagovaranje treba biti usmjereno prema specifičnim, identifikovanim i zanemarenim grupama, ili

usmjereno ka situacijama u kojima su građani u zanemareni zato što su siromašniji ili manje

uticajni od drugih.

U kontekstu NVO sektora, zagovaranje se može shavatiti kao "sistematski, demokratski o

organizovan napor NVO da promjeni, utiče ili pokrene politike, zakone prakse i ponašanje, kada građane

stavlja u neravnopravan položaj ili kada će to biti od koristi za sve.

Svaka organizacija ima svoje metode rada i svoj specifičan pristup, pa je praktično nemoguće reći na

koji način je najbolje raditi zagovaranje.

Kada se radi o HIV-u, saradnja vladinih organizacija i NVO može biti jako uspješna u medijskim

kampanjama, promociji sigurnijeg seksa, promociji zamjene igala, ali i na uspostavi odgovarajuće

legislative. Vladine institucije nisu uvijek u mogućnosti da same „proguraju“ neko rješenje jer oko njega

ne postoji ni unutar vlade ili parlamenta konsenzus. U tim slučajevima, pomoć NVO-a u kreiranju politika

i zakonskih akata može biti od ključne važnosti.

Pružanje usluga

Iako danas isporuka raznih servisa građanima od strane vlade (socijalni servisi, zdravstvo,

obrazovanje, stanovanje, komunikacije, itd), odnosno „s vrha-naniže“, djeluje kao opšteprihvaćeni

svjetski standard, to je historijski relativno nov fenomen. Ovi servisi su hiljadama godina obezbjeđivani

preko nevladinih aktera ili nisu obezbjeđivani nikako. Kroz historiju, etničke i socijalne grupe, zanatske

organizacije, kao i poduzetnici i njihova udruženja pružali su razne vrste servisa za svoje članove. Ljudi se


takođe veoma često samoorganizuju, bez ikakvog vanjskog poticaja, kako bi unaprijedli svoje životne

okolnosti27.

U Bosni i Hercegovini neke servise efikasno mogu pružati samo NVO, a posebno one gdje se radi sa

grupama koje su teško dostupne (na primjer: izmjena šprica i igala,), neke mogu raditi i vladine i

nevladine organizacije podjednako uspješno (na primjer: psiho-socijalne usluge, kampanje, edukacija,

itd), a neke isključivo vladine organizacije (na primjer: liječenje PLHIV). Uzevši da su ovi servisi

komplementarni, bilo po svojoj svrsi bilo po ciljnoj grupi (vlada pruža psiho-socijalne usluge svima, a

NVO samo uskoj, teško dostupnoj populaciji), bliska saradnja u pružanju ovih servisa se nameće kao

jedino moguće riješenje.

Kada se raspravlja o ovom pitanju, primjeri dobre prakse pružanja usluga i vladinih i nevladinih

organizacija iz svijeta često mogu prouzrokovati nesporazume. Ne smije se zaboraviti da svaka država

ima svoju političku, socio-ekonomsku i kulturološku osobenost, te samim tim nešto što dobro

funkcionira u jednoj državu, ne znači da je moguće ili da će podjednako dobro funkcionirati u drugoj.

Finansiranje

U Bosni i Hercegovini problem finansiranja nevladinog sektora postaje sve veći. S jedne strane, veliki

međunarodni donatori s se uglavnom povukli ili su u fazi povlačenja, a pristup EU fondovima veoma

ograničen. Dodatno situaciju otežava nepostojanje jasnih procedura finansiranja, netransparentnost,

nepoštivanje pravila projekt menadžment ciklusa, dodjeljivanje sredstava na za kvalitetne projekte već

za NVO-e koje vode prijatelji, rodbina ili politički istomišljenici.

Dodatni problem u BiH stvara činjenica da su sve nevladine organizacije, s tačke gledišta vlada na

svim nivoima, pod istim „kišobranom“, pa se u istu ravan stavljaju sportski klubovi, strukovna udruženja,

planinarska društva, humanitarne organizacije, itd. Čest je slučaj da se vladina institucija koja dodjeljuje

grantove koristi princip „podrži sve“, pa dodjeli svakoj ili većini NVO.a neki mali, simboličan grant.

Dodjela grantova se vrši „paternalistički“, više kao čin milosrđa i veoma netransparentno, obično ne

postoji kvalitetan monitoring provedbe projekta i utroška dodjeljenih grantova.

Kofinansiranje za EU projekte

27 Smith, 1997; Liebmann, 2000).


Za razliku od vladinih institucija u BiH, Evropska unija ima sasvim drugi pristup. Za svaki „grant“ se

raspisuje poseban tender, bez obzira o kojoj vrsti roba ili usluga se radi, sa jasnim pravlima i

procedurama od selekcije do završetka projekta. U samom startu je jasno da se traži organizacija koja će

pružiti određene servise (na primjer: reforma zdravstvenog sistema).

Tenderi Evropske unije često imaju klauzulu tzv. „kofinansiranja“, što znači da određeni dio troškova

predviđenih projektom treba da snose oni koji implementiraju sam projekat. Ova klauzula pogoduje

vladinim organizacijama koje žele da apliciraju na projekat ukoliko se ciljevi i aktivnosti projekta

poklapaju sa aktivnostima koje bi vlada i bez granta prije ili kasnije svakako finansiranja. Budući da

vladine institucije imaju sredstava, mogu da obezbjede kofinansiranje i da puno „jeftinije“ ostvare željeni

cilj.

Nevladine organizacije nemaju tu mogućnost, budući da najčešće imaju premalo sopstvenih

sredstava, pa ne mogu da zadovolje ovakve uslove tendera. S druge strane, vladine institucije nisu

spremne da podrže NVO sa kofinansiranjem čak ni kada NVO prođe na tenderu.

Partnerstvo kod apliciranja i implementacije projekata

U mnogim slučajevima, tenderi Evropske unije nalažu da se projekti impementiraju od strane

nekoliko partnera. Globalni fond takođe preferira da kada god je to moguće primarni recipijent budu

lokalni akteri, a ne međunarodne organizacije. Cilj je takozvani „dual tracking“ gdje bi jedan partner bilo

nadležno ministarstvo, a drugi lokalna nevladina organizacija. Zbog složene političke strukture BiH, ovaj

pristup, iako je teoretski moguć, veoma je teško ostvariti u praksi.

Kod brojnih projekata koje podržava EU, a posebno kada se radi o prekograničnoj saradnji,

partnerstvo je obavezno, ali vrlo rijetko vladine i nevladine organizacije „nastupaju“ zajedno, te se zbog

toga često projekti ne mogu ni dobiti. Poseban slučaj je jadransko-jonska inicijativa, koja je zamišljena

kao podrška razvoju jadransko-jonskog regiona, ali u praksi služi samo za podršku vladinim institucijama

iz Italije koje povuku i potroše 95% sredstava u Italiji, dok se u Bosni i Hercegovin utroše samo

simbolične svote. Većinu ovih projekata, zbog zahtjeva kofinansiranja, implementiraju samo vladine

institucije.

Istraživanja


Istraživanja na polju HIV-a se praktično ne mogu obaviti bez učešća nevladinih organizacija,

pogotovo ako se radi o istraživanjima u teško dostupnom populacijama (MSM, SW, IDU, Romi, itd.)

Vladine institucije nemaju dovoljno dobar pristup ovim populacijama, teško mogu ostvariti potreban

stupanj povjerenja, a i nisu dovoljno fleksibilne da se prilagode zahtjevima terenskog rada. S druge

strane, nevladine organizacije nemaju osoblje koje je dovoljno edukovano da metodološki ispravno

prikupi i protumači podatke. (Honorarno upošljavanje istraživača od strane NVO je moguće, ali kada

istraživač ne radi istraživanje u okviru matične institucije, obično nema dovoljno vremena da mu se

posveti u dovoljnoj mjeri). Iz tih razloga praktično je nemoguće napraviti kvalitetna, naučno utemeljena

istraživanja sa skrivenim populacijama bez bliske saradnje vladinog i nevladinog sektora.

Literatura:

UNAIDS.“ Guidance for partnerships with civil society, including people living with HIV and key populations“.(2011). Joint United Nations Programme on HIV/AIDS (UNAIDS). Geneva. Switzerland.

Richard Holloway. „Establishing and Running an Advocacy NGO - A Hand Book“ (1998). Pact Lusaka,.

Obar, Jonathan A., Zube, Paul and Lampe, Cliff , Advocacy 2.0: An Analysis of How Advocacy Groups in the United States Perceive and Use Social Media as Tools for Facilitating Civic Engagement and Collective Action (November 8, 2011). Available at SSRN: http://ssrn.com/abstract=1956352

EU. Co-financing. Funding Guide. (Acessed on April 24 2012)http://cordis.europa.eu/eu-funding-guide/combine-options_en.html


http://cordis.europa.eu/eu-funding-guide/combine-options_en.html

http://ssrn.com/abstract=1956352


Prilozi za učesnike


1) Kartice - putevi prenosa

Karte sa rizikom Karte bez rizika

ANALNI SPOLNI ODNOSBEZ ZAŠTITE POLJUBAC U OBRAZ

VAGINALNI SPOLNIODNOS BEZ ZAŠTITE

BORAVAK U ISTOM PROSTORU SAHIV POZITIVNOM OSOBOM

SEKSUALNI KONTAKTZA VRIJEME

MENSTRUALNOG CIKLUSAKORIŠTENJE JAVNOG BAZENA


ČESTO MIJENJANJE PARTNERA RUKOVANJESA HIV POZITIVNOM OSOBOM

POVREMENO KORIŠTENJE KONDOMA ZAGRLJAJ

SEKSUALNI ODNOSPOD UTJECAJEM ALKOHOLA DAVANJE KRVI

KRVNOBRATIMLJENJE

HRANA KOJU PRIPREMA OSOBAKOJA ŽIVI SA HIV-om

PEDIKIRSKE INTERVENCIJEKAŠLJANJE/KIHANJE

OSOBEKOJA ŽIVI SA HIV-om

UPOTREBA ZAJEDNIČKOG BRIJAČA ILI ŽILETA

DOĆI U KUĆNU POSJETU OSOBI KOJA

ŽIVI SA HIV-om


NEGATIVAN STAV PREMA KORIŠTENJU SAVREMENIH

KONTRACEPTIVNIH SREDSTAVA

DODIRNUTI KOŽU OSOBE KOJA ŽIVI SA HIV-om

ORALNI SEKS KORISTITIJAVNI TAOLET

KORIŠTENJE ZAJEDNIČKE ČETKICE ZA ZUBE KORIŠTENJE JAVNOG BAZENA

DOLAZAK U KONTAKT SA PLJUVAČKOM OSOBE KOJA ŽIVI

SA HIV-omUJED KOMARCA, BUVE, KRPELJA

Rizik za bebu:

DOJENJE HIV POZITIVNE MAJKE

DOĆI U KONTAKT SA ZNOJEM OSOBE KOJA ŽIVI SA HIV-om

Rizik za bebu:

TRUDNOĆAHIV POZITIVNE MAJKE

DOĆI U KUĆNU POSETU OSOBI KOJA IMA AIDS


TETOVIRANJE PUŠENJE

UBOD IGLE KOJA NIJE STERILNA DRUŽENJE SA HIV POZITIVNOM OSOBOM

Za medicinske radnike:IZBJEGAVANJE NOŠENJA

RUKAVICA I MASKE KADA SE MOŽE DOĆI U KONTAKT S KRVLJU

I TJELESNIM IZLUČEVINAMA

MASTURBACIJA

Rizično ponašanje Nerizično ponašanje

ANALNI SPOLNI ODNOS BEZ ZAŠTITE POLJUBAC U OBRAZ

VAGINALNI SPOLNI ODNOS BEZ ZAŠTITE BORAVAK U ISTOM PROSTORU S HIV POZITIVNOM OSOBOM

SPOLNI ODNOS ZA VRIJEME MENSTRUALNOGCIKLUSA UPOTREBA JAVNOG BAZENA

ČESTO MIJENJANJE SPOLNIH PARTNERA RUKOVANJE S HIV POZITIVNOM OSOBOM

POVREMENO KORIŠTENJE KONDOMA GRLJENJE

SPOLNI ODNOS POD UTICAJEM ALKOHOLA DONIRANJE KRVI, KRVNIH PRIPRAVAKA I ORGANA

KRVNO BRATIMLJENJE HRANA KOJU PRIPREMA OSOBA KOJA ŽIVI S HIV-om


PEDIKIRSKE INTERVENCIJE KAŠLJANJE I KIHANJE OSOBE KOJA ŽIVI S HIV-om

ZAJEDNIČKA UPOTREBA BRIJAČA I ŽILETA KUĆNA POSJETA OSOBI KOJA ŽIVI S HIV-om

NEGATIVAN STAV PREMA UPOTREBI SAVREMENIH KONTRACEPTIVNIH SREDSTAVA KONTAKT S KOŽOM OSOBE KOJA ŽIVI S HIV-om

ORALNI SPOLNI ODNOS UPOTREBA JAVNOG TOALETA

UPOTREBA ZAJEDNIČKE ČETKICE ZA ZUBENJEGA OSOBE KOJA ŽIVI S HIV-om, AKO SE

PRIMJENJUJU UOBIČAJENI HIGIJENSKI STANDARDI

TETOVIRANJE UJED KRPELJA, KOMARCA, MUHE I OSTALIH INSEKATA

(rizik za bebu)ISHRANA DOJENJEM HIV POZITIVNE MAJKE

KONTAKT SA ZNOJEM OSOBE KOJA ŽIVI S HIV-om

(rizik za bebu)TRUDNOĆA HIV POZITIVNE MAJKE MASTURBACIJA

2) Lista rizičnih i nerizičnih ponašanja

3) Prilog: DPTS centri u Bosni i Hercegovini

Sarajevo Klinika za infektivne bolesti, KCU Sarajevo, Bolnička 25

Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo, Šahinagića 10

Tel: 033 297 251

Tel: 033 238 380Banja LukaKlinika za infektivne bolesti, KC Banja Luka, Dvanaest beba bb

Institut za zaštitu zdravlja Republike Srpske, Jovana Dučića 1

Tel: 051 342 448

Tel: 051 232 422TuzlaKlinika za infektivne bolesti, UKC Tuzla, Trnovac bb

Zavod za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona

Tel: 035 303 324

Bihać Kantonalna bolnica Bihać, Odjel za infektivne bolesti, Darivalaca krvi 67

Tel: 037 223 333 lokal 170

MostarZavod za javno zdravstvo Federacije BiH, Vukovarska 46

Zavod za javno zdravstvo HNK, Mostar, Maršala Tita 53

Tel: 036 347 137

Tel: 036 551 478TrebinjeRegionalni zavod za zaštitu zdravlja Trebinje, Stepe Stepanovića bb Tel: 059 240 715Istočno SarajevoRegionalni zavod za zaštitu zdravlja, I. Sarajevo, Stefana Nemanje 13 Tel: 057 321 511


GrudeDom zdravlja Grude, Grude, Kraljice Katarine 8 Tel: 039 661 991FočaOpšta bolnica Foča, Odjeljenje za infektivne bolesti, Studentska bb

Tel: 058 210 126 lokal 235

DobojOpšta bolnica Doboj, Odjeljenje za infektivne bolesti, Pop Ljubina bb

Tel: 053 241 022 lokal 130

BijeljinaOpšta bolnica Bijeljina, Odjeljenje za infektivne bolesti, Srpske vojske 53

Tel: 055 205 655 055 232 422

ZenicaKantonalna bolnica Zenica, Odjel za infektivne bolesti, Crkvice 67

Tel: 032 405 133 lokal 1629

BrčkoPododjel za javno zdravstvo, Brčko, Sakiba Edhemovića 1 Tel: 049 215 556TravnikZavod za javno zdravstvo SBK, Travnik, Bolnička 1 Tel: 030 511 633OrašjeZavod za javno zdravstvo Županije Posavske,, Orašje, Ulica III, broj 4 Tel: 031 714 209LivnoZavod za javno zdravstvo HB županije, Trg domovinskog rata br. 5 Tel: 034 200 563GoraždeDom zdravlja, Goražde, Zdravstvenih radnika bb Tel: 038 221 072PrijedorOpšta bolnica Prijedor. Milana Vrhovca 1 Tel: 065 311 766

4) Sažeti prikaz standrardnih mjera zaštiteHIV-infekcija u zdravstvenim ustanovama može se širiti od zaraženog bolesnika na zdravstvenog

djelatnika, između bolesnika i sa zaraženog zdravstvenog djelatnika na nezaraženog bolesnika. U prevenciji HIV-infekcije najvažnija je striktna primjena standardnih mjera zaštite. Krv i neke druge tjelesne tekućine (sve zakrvavljene tjelesne tekućine, sjemena tekućina, vaginalni i cervikalni sekret, sinovijalna, pleuralna, peritonealna, perikardijalna, amnijska tekućina i cerebrospinalni likvor) svih bolesnika treba smatrati potencijalno zaraznim. Najvažnija opšta mjera zaštite od infekcija je pranje ruku. Kada planiramo kontakt sa krvi i drugim tjelesnim tekućinama, potrebno je nositi rukavice od lateksa, a kada se očekuje raspršivanje materijala, treba nositi masku, zaštitu za oči i pregaču. Potrebno je pažljivo rabiti igle (npr. nikako ne vraćati poklopac od igle na upotrijebljenu iglu) jer je ubodni incident taj koji je u praksi najčešće dovodio do zaraze zdravstvenog djelatnika. Rizik dobijanja HIV-infekcije nakon perkutanog (ubodnog ili transkutanog) incidenta relativno je malen (0.2-0.3%), a nakon kontakta zaražene krvi sa sluznicom još nije preciznije definiran, no procjenjuje se na 0.1%.

Krv, krvni pripravci i druge tjelesne tekućine (osim znoja) svih bolesnika smatraju se potencijalno zaraznim.

Ruke treba prati prije i nakon dodira sa bolesnicima i nakon skidanja rukavica te odmah nakon što su ruke vidljivo zakrvavljene.


Rukavice se moraju nositi kada postoji mogućnost dodira sa krvi i drugim tjelesnim tekućinama.

Pregače, zaštitne naočale i maske treba nositi kada postoji mogućnost raspršivanja i aerosolizacije krvi i drugih tjelesnih tekućina.

Manipulacija oštrim predmetima mora biti vrlo pažljiva, a moraju se odlagati u neprobojne posude.

Igle se nikada ne dodiruju, savijaju ili lome, niti se na njih vraća poklopac.

Na mrlje od krvi treba prvo staviti upijajuće jednokratne ubruse, potom ih treba ukloniti, a onečišćenje oprati sapunicom te dezinficirati prostor sa 0,5% otopinom hipoklorita (npr. 1:10 razrjeđenje 4%-tne varikine), a tokom provođenja navedenih postupaka moraju se nositi rukavice.

Kontaminirane predmete i aparate koji se ponovno koriste treba sterilizirati, a ako to nije moguće, tada izvršiti dezinfekciju visokog stupnja.

Zdravstveni djelatnici sa otvorenim ranama i drugim oštećenjima kože trebaju izbjegavati izravni dodir sa bolesnicima i kontaminiranim materijalom.

Bolesnike zaražene HIV-om nije potrebno posebno izolirati, osim u slučajevima kad boluju od prenosivih oportunističkih infekcija.

5) Prilog: Pregled prihvatljivih pojmovaStigma i diskriminacija najčešće su izražene govorom. Govor projektuje drugim ljudima naše

mišljenje o nečemu, određuje nas kao osobe predstavljajući naše stavove, razmišljanja i namjere. Govor

omogućava da i drugi ljudi mogu osjetiti kako neku pozitivnu emociju, tako i neugodnost zbog toga što

smo rekli. Sve što je vezano za HIV i AIDS jako je stigmatizovano, te je veoma važno da obratimo pažnju

na ono što prokomentarišemo, jer naše riječi mogu uticati negativno na život HIV pozitivne osobe ili

osobe koja pripada nekoj manjinskoj grupi. Pokušajte koristiti nestigmatizirajuće riječi kojima nikoga

nećete vrijeđati, a moći ćete izraziti svoje mišljenje, i što je najbitnije, lično ćete doprinijeti smanjenju

stigme i diskriminacije.

Uobičajena upotreba Preferirana upotreba

Osobe koje žive sa HIV-om/AIDS-om Osobe koje žive sa HIV-om

Prostitutka Seksualna radnica


Prostitucija ili komercijalni seksualni rad Seksualni rad ili komercijalni seks, ili prodaja seksualnih usluga

Narkomani,intravenski korisnici droga Injekcioni korisnici droga

Rizični seks Seks bez zaštite

Siguran seksSigurniji seks(Termin siguran seks može pogrešno implicirati potpunu sigurnost.)

Dijeljenje (igala, šprica itd.) Upotreba nesterilne opreme za ubrizgavanje(ako se odnosi na rizik od izlaganja HIV-u)

Grupe visokog (višeg) rizika Ključna populacija sa višim rizikom

Gej/homoseksualac/biseksualac

Muškarci koji imaju seks s muškarcima (MSM)(biseksualci su osobe koji imaju spolne odnose sa oba spola)

Promiskuitetan Ovo je procjena vrijednosti koju bi trebalo izbjegavati.

Borba protiv AIDS-a Odgovor na AIDS28

6) Vježba za procjenu mogućih izvora konfliktaSvaki učesnik treba da dobije i popuni tabelu na osnovu svojih iskustava iz profesionalnog života.

Ukoliko smatra da postoji neki uzrok konflikta koji nije naveden ili nije obuhvaćen onim koji su

navedeni, u zadnjim redovima može upisati dodatne uzroke konflikta.

Konstatacije se unose znakom „x“ ili „ˇ“.

Primjer mogućeg konflikta Postoji Stepen važnosti

Konflikt se javlja zbog: Da Ne Nizak Umjeren Visok

Percepcije moći da se utiče na odluke

Važnosti resursa primljenih ili očekivanih od partnera

Odnosu prema partnerstvu

Shvatanja svrhe i ciljeva partnerstva

28 Prilagođeno prema Terminology Guidelines. UNAIDS. 2008.


Ličnih stilova

Konstruktivnosti drugog partnera

Pravim ili skrivenim motivima partnera

Uticaja okoline na partnerstvo

Bilješke:

