Nikola Vuković, prof.

Osnovna škola Đurđevac

RAD ŠKOLSKOG PEDAGOGA NA RAZVOJU INKLUZIVNE KULTURE ŠKOLE

Sažetak:

Razvoj inkluzivne kulture škole u prvom redu ovisi od nositelja odgojno-obrazovnog procesa u svakoj

školi, a to su učenici, učitelji, stručni suradnici i ravnatelj škole. Školski pedagog svojim radom može

doprinijeti razvoju kulture škole i to suradnjom sa svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa.

Polazište za ovaj rad je u činjenici da se jedino kvalitetnom promjenom kulture škole mogu mijenjati

svi ostali čimbenici kvalitete odgojno-obrazovnog procesa koji se odvija u suvremenoj školi. U radu se

prikazuju poslovi školskog pedagoga i temeljne odrednice suvremenog odgoja i obrazovanja koje

doprinose razvoju kulture škole s naglaskom na inkluzivnu kulturu škole. Objašnjava se profesija

školskog pedagoga i važnost njegove uloge na koordiniranju svih odgojno-obrazovnih aktivnosti u

suvremenoj školi te potreba za timskim radom na stvaranju prepoznatljivosti škole, razvoju integracije

i inkluzije te time i sudjelovanje u razvoju cjelokupne kulture škole. Cilj rada je istaknuti važnost

uključivanja svih učenika u ostvarivanje školskog kurikuluma, a posebno učenika s određenim

teškoćama u radu i učenju, u svrhu poticanja kreativnosti kod učenika te prilagođavanje školskog

kurikuluma potrebama učenika. Na kraju, prikazat će se prijedlozi za promjenu i razvoj inkluzivne

kulture škole , kako bi rad unutar škole bio što kreativniji i kvalitetniji. Rad učenika u izvannastavnim

aktivnostima pomaže u ostvarivanju ciljeva inkluzivne škole. Od školskog pedagoga očekuje se da

bude nositelj inovacija u školi, da potiče sve sudionike odgojno-obrazovnog rada na kreativnost i

osposobljenost za vrednovanje zajedničkog rada, a posebno rada na razvoju kulture škole.

Ključne riječi: inkluzija, kreativnost, kultura škole, školski pedagog

Uvod:

Pojam kulture škole u dostupnoj literaturi malo je istražen i valoriziran. Tek se u posljednjih četrdeset

godina znanstvenici i pedagozi praktičari u svom radu ozbiljnije bave proučavanjem kulture škole.

Svaka odgojno-obrazovna ustanova je živi društveni organizam, ona je jedinstvena, ima svoju

osobnost koja se naprosto osjeća ili doživljava. Taj osjećaj može biti krajnje pozitivan, i krajnje

negativan. Pozitivan osjećaj unutar odgojno-obrazovne ustanove povezuje se s uspjehom, dok se

negativan povezuje s neuspjehom. U određivanju i tumačenju tog osjećaja nije se pridavala veća

znanstvena pozornost sve do novijeg vremena (Spajić-Vrkaš,2008). Proučavanjem literature zaključuje

se kako se pojam kulture škole vrlo često povezuje s pojmom odgojno-obrazovne klime u školi.

Bognar i Matijević (1993) odgojno-obrazovnu klimu dijele na socijalnu i emocionalnu. Pod

socijalnom podrazumijevaju odnos učenika i učitelja te odnos između učenika dok pod emocionalnom

klimom opisuju osjećaj učenika za vrijeme nastavnog procesa. U posljednje vrijeme pod kulturom

škole podrazumijeva se cjelokupni rad svih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu, školsko okružje

te šire okruženje u kojem škola djeluje. Valja naglasiti da društvo i školske ustanove treba promatrati

kao međusobno povezane sustave. Inkluzija učenika s teškoćama također je sastavni dio svake kulture

školske ustanove. Školska inkluzija podrazumijeva najhumaniji odnos prema učenicima s različitošću

u razrednom odjelu, školi u cjelini i životnoj zajednici. Cilj je osposobljavanje i obrazovanje svih

sudionika odgojno-obrazovnog procesa za prihvaćanje svake osobe jednako, bez obzira na različitost.

Važan element koji određuje svaku društvenu i obrazovnu inkluziju je različitost među pripadnicima

društva. Kad govorimo o inkluzivnoj kulturi škole, onda spominjemo različitost među učenicima,

odnosno odraslima koji rade s učenicima u odgojno-obrazovnom procesu. Isključivanje osobe zbog

rasne, socijalne, kulturne ili tjelesne razlike u suvremenoj školi, pa i u društvu je potpuno

neprihvatljivo. Kako bi inkluzivna kultura škole jačala u svakoj školi potrebno je sve školske napore i

izradu predmetnih i školskih kurikula, a pogotovo neposredni rad u školi temeljiti na društveno-

vrijednosnoj orijentaciji, a to je pravednost. Iz nje proizlaze životne vrijednosti, solidarnost,

tolerancija, poštivanje različitosti i osobnosti te ljudsko dostojanstvo. Suvremena škola je otvorena za

promjene usmjerene na stvaranje i razvoj inkluzivne kulture škole; kulture koja uključuje, spaja, koja

inspirira i motivira svakog učenika za kreativan rad te koja se prepoznaje po kvalitetnoj međusobnoj

komunikaciji i humanizaciji odnosa svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Školski pedagog

itekako može doprinijeti unapređenju rada cijele škole, a posebno na stvaranju kulture škole. Školskog

pedagoga se smatra stručnjakom koji upravlja društvenim, administrativnim i inovativnim poslovima,

uvodi promjene u rad škole, usmjerava i potiče nastavnike u proaktivnom radu, priprema djecu i mlade

za život u modernom društvu te ih potiče na aktivan angažman u zajednici. (Ledić, Staničić i Turk,

2013). U radu se govori o ulozi školskog pedagoga na razvoju kulture škole, poticanju na kreativnost,

uključivanju učenika s teškoćama u redovni odgojno-obrazovni rad i izvannastavne aktivnosti te

stvaranje prepoznatljivosti škole.

Školski kurikulum osnova za stvaranje kulture škole

Školski kurikulum treba tumačiti kao osmišljenu filozofiju škole koja predstavlja posebnost svake

školske ustanove. Zato nikako ne bi trebalo težiti prema uniformnosti školskog kurikuluma kao

ključnog dokumenta svake škole. Za izradu školskog kurikuluma uz ravnatelja škole i školskog

pedagoga zaduženi su svi učitelji škole, jer jedino na taj način školski kurikulum postaje zajednički

projekt svake školske ustanove. Dio školskog kurikuluma proizlazi iz dokumenata vezanih za

školstvo, no najveći dio odnosi se na zbivanja unutar same školske ustanove. Stoga je vrlo važno da

svi sudionici neposrednog odgojno-obrazovnog rada sudjeluju u kreiranju dokumenta te time postaju i

odgovorni za kvalitetu istog. Suvremena škola je ustanova u kojoj je osnovni zadatak odgoj i

obrazovanje te prenošenje znanja, ali i vrijednosti, svjetonazora i nacionalnog obilježja uz uvažavanje

svih različitosti unutar škole. Pri promijeni društvene svijesti najvažniju ulogu ima škola, jer je upravo

ona prva institucija u kojoj detaljnije učimo osnove društveno prihvatljivog ponašanja. U kontekstu

ovog rada polazi se od promjena koje se odnose na svakog pojedinca, a posebno na učenike s

teškoćama u razvoju, pripadnike nacionalnih manjina te učenike s posebnim potrebama. Kako je

osnovna odlika demokratskog društva pluralizam, koji omogućuje slobodu izbora, opredjeljivanja i

vrednovanja, individualnost, autonomiju i toleranciju ( Balić, 2005) to znači da promjene imaju za cilj

uvesti u svaku školu poticanje sloboda izbora, kreativnosti, izbora, opredjeljenja kao i vrednovanja

rada svakog pojedinca. Naglasak je na osjećajima i sposobnostima svakog pojedinca koje bi školski

pedagozi i učitelji trebali prepoznati i uvrstiti u planiranje svojih aktivnosti. To je put za izgradnju

školske zajednice koja je prepoznatljiva po inkluzivnoj kulturi škole u kojoj se poštuje svaki pojedinac

bez obzira na različitosti. Stvaranje škole kao zajednice koja skrbi o osjećajima i potrebama svojih

članova, što omogućuje stvaranje snažnijeg osjećaja pripadnosti školi, uspješnu interakciju i

komunikaciju među njezinim pripadnicima, timski rad te općenito stvaranje osjećaja za zajednicu u

školi (Jurić, 2001). Da bi se osmislio što kvalitetniji školski kurikulum suvremene škole svakako bi

trebalo pri njegovoj izradi promišljati i o ovim pitanjima:

-Koliko školski kurikulum osposobljava učenike za život u demokratskom društvu?

-Koliko kurikulum odražava posebnosti i različitosti svakog pojedinca, a posebno u odnosu na učenike

s teškoćama, pripadnike nacionalnih manjina, migrante i koliko su zastupljene specifičnosti sredine u

kojoj škola djeluje?

-Koji su školski projekti vezani za razvoj ljudskih prava, suživota, tolerancije i nenasilnog rješavanja

sukoba?

-Kako se sudionici rada u školi osjećaju u školi i što se može učiniti kako bi se svi osjećali bolje?

-Koliki je stupanj integracije i inkluzije u školi i kako to utječe na razvoj učenikovih potencijala?

-Koliko je učenicima omogućen razvoj svijesti o sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima, te

stvaranje pozitivne slike o sebi?

-Koliko u školi ima indiviidualiziranih, prilagođenih i diferenciranih sadržaja rada?

-Koliko se uvažava pojedinačno učenikovo mišljenje, njegove specifičnosti i različitosti u odnosu na

većinu učenika? Itd.

Navedena i još druga mnogobrojna pitanja predstavljaju izazov u radu školskog pedagoga. Dio

odgovora na pitanja može pronaći kroz akcijska školska istraživanja, u neposrednom radu s učenicima,

učiteljima i roditeljima učenika te kroz vrednovanje svih oblika rada u zajedništvu s članovima tima za

kvalitetu. Svaki školski kurikulum treba ukazivati na didaktičku kulturu škole, inkluzivnu kulturu

škole te pokazivati stupanj integracije sadržaja koje potiču učenike na učenje i razvoj osobnosti.

Didaktička kultura škole

Danas se kultura odnosi na zajednički vrijednosni sustav, stavove, navike, uobičajena ponašanja,

tradiciju i vjerovanja ljudi…(Markić, 2014). Kad govorimo o kulturi škole onda mislimo na zajednički

rad učenika i učitelja, njihovu komunikaciju i međusobnu interakciju na ostvarivanju školskog

kurikuluma. Školska kultura se definira kao relativno trajna kvaliteta školske sredine koja utječe na

ponašanje njezinih članova i tako određuje sveukupnost načina življenja škole (Domović, 2004).

Sastavni dio školske kulture je didaktička kultura. Odnosi se na cjelokupni zajednički odgojno-

obrazovni rad svih sudionika nastavnog procesa. Dakle, odnosi se na interpersonalne odnose, u prvom

redu učenika i učitelja, te ostalih sudionika odgojno-obrazovnog rada. Suradnja predstavlja jednu od

važnih kompetencija svake osobe, a posebno za njeno uključivanje u školska i društvena zbivanja.

Socijalni oblici rada u školi predstavljaju osnovu za razvoj potrebnih kompetencija svakog učenika te

njegovo uključivanje u zajedničke aktivnosti. Jedna od zadaća školskog pedagoga je unaprijediti

socijalne oblike rada u školi i poticati učenike i učitelje na zajednički rad na stvaranju što kvalitetnijeg

školskog ozračja koje će rezultirati i uspjehom na ostvarivanju predmetnih i školskih kurikuluma.

Uloga školskog pedagoga na razvoju inkluzivne kulture škole je u motivaciji i poticanju svih

sudionika odgojno-obrazovnog rada na razvoj kreativnosti i potencijala svakog pojedinca. Kvaliteta

inkluzivne škole u prvom redu se gleda kroz interakciju među pojedincima, njihovu povezanost i

usmjerenost na ostvarivanje zajedničkih ciljeva škole. U svom radu školski pedagog ima zadaću

stvarati uvjete za razvoj kvalitetne kulture škole i to na način da potiče zajedništvo, međusobnu

toleranciju, optimizam, odgovornost svakog pojedinca te ostvarivanje programa koji će doprinijeti

prepoznatljivosti škole. Prema tome, školski pedagog svojim radom unapređuje rad na svim

područjima rada škole. Polazi od sebe i unapređenja svog rada kao stručnog suradnika na način da

osmišljava u suradnji s ravnateljem škole dovoljno izazovno koncipiran školski kurikulum u kojem će

doći do izražaja razvoj kulture škole. Naglasak je na pet temeljnih područja očitovanja kulture škole.

To su: područje pedagoške kulture, organizacijske kulture, specifične školske kulture, kulture odnosa

te didaktičke kulture škole (Staničić, 2006). U neposrednom radu s učenicima školski pedagog kroz

različite socijalne oblike rada nastoji kod učenika razviti socijalne, građanske, poduzetničke

kompetencije koje promoviraju suradništvo. Poseban naglasak je na kompetenciji Učiti kako učiti koja

rezultira osposobljenošću učenika za organiziranjem, provođenjem i vrednovanjem pojedinih

aktivnosti. Uključivanje učenika s teškoćama u zajednički rad s učenicima redovnog programa

imperativ je suvremene škole. Upravo je tu izazov i jedna od važnijih zadaća školskog pedagoga koji

treba poticati suradništvo svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. U radu s učiteljima školski

pedagog treba naglašavati učiteljima da i oni mogu svojim djelovanjem utjecati na kvalitetu

cjelokupnog rada škole i unapređivati kulturu škole na način da budu inspiracija učenicima bez obzira

na njihove različitosti. Razvoj interesa i motivacije te poticanje na kreativan rad svih učenika temeljni

je zadatak učitelja i stručnih suradnika. Stvaranje ugodnog školskog ozračja, povjerenja i

međuovisnosti doprinosi tome da učitelji postaju inspiracija učenicima za rad i učenje. Didaktika

postoji zbog učitelja, pa je logično da ona mora dati određenu orijentaciju kako će doći do željene

socijalne klime, koja će povoljno utjecati na njegova odgojno-obrazovna nastojanja. U tome je suština

učiteljskog poziva. Učitelji i stručni suradnici u zajedništvu s učenicima stvaraju didaktičku kulturu

škole.

Inkluzivna kultura škole

O isključenosti pojedinih učenika u školi možemo govoriti i s gledišta predmetnih i školskih kurikula.

Ne govorimo o izostancima učenika s nastave već o tome da učenici s teškoćama ne sudjeluju u svim

dijelovima ostvarivanja školskog kurikuluma. Škola nije samo neposredni rad učenika i učitelja za

vrijeme nastavnog procesa. Škola se još više vrednuje kao mjesto suradnje, komunikacije, zajedničkog

druženja, igre, izvannastavnih aktivnosti i razgovora. U današnjim školama još uvijek, doduše u

manjoj mjeri nego ranije, dolazi do neuključivanja učenika s teškoćama u mnoge zajedničke

aktivnosti. Također dolazi i do samoisključenja i samoizoliranosti pojedinih učenika s teškoćama, jer

smatraju da ih drugi učenici ne razumiju. Kod takvih učenika dolazi do niskog samopoštovanja i loše

slike o sebi. Upravo je na tom području važna uloga školskog pedagoga u radu s učenicima i

učiteljima. Razvoj samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike o sebi preduvjet je za potpunu inkluziju

učenika u sve školske aktivnosti i to prema interesima i sposobnostima svakog pojedinog učenika. U

radu s učiteljima školski pedagog naglašava potrebu što većeg uključivanja učenika s teškoćama i

smanjivanje bilo kakvog nesudjelovanja. Obrazovna inkluzija služi otkrivanju svjesno ili nesvjesno

skrivenih ili prešućenih odnosa u školi prema različitosti. Ona je odgovor škole na različitosti, a

ozbiljuje se najhumanijim ciljevima, metodama i sredstvima radi stvaranja humanih odnosa u školi i

razredu. (Vican, 2013). Školski pedagog kao koordinator aktivnosti na stručnom usavršavanju učitelja,

a posebno u školskim ustanovama, ima zadaću predlagati, organizirati, provoditi i vrednovati različite

oblike stručnog usavršavanja uključujući i teme s područja inkluzije učenika s teškoćama. Naglasak je

na odgoju učenika, njihovom uključivanju u zajedničke školske aktivnosti, izvannastavne aktivnosti,

obilježavanja značajnih događaja, školske zadruge te školske projekte. Sve aktivnosti učitelji i stručni

suradnici trebaju usmjeriti na pojedinog učenika s teškoćama, prepoznavanje njihovih karakteristika,

različitosti, posebnosti kako bi u neposrednom radu s učenicima jačali njihove posebnosti i uključivali

ih u zajednički rad na ostvarivanju predmetnih i školskih kurikula. Različitosti među učenicima

odnose se na tjelesni nedostatak, zdravstvene probleme, sniženi stupanj kognitivne sposobnosti, a

najčešće kao kombinacija tih različitosti. U inkluzivnoj školi svoju pažnju trebamo usmjeriti na

različitost u posebnim talentima, interesima i kreativnosti učenika s teškoćama. U radu s učiteljima

školski pedagog treba usmjeriti aktivnosti na stvaranje inkluzivne kulture škole u kojoj će se svi

osjećati dobro, prihvaćeno, zadovoljno, u kojoj se prepoznaju različitosti, talenti, teškoće i darovitost.

Škola u kojoj svi djelatnici zajedno rade na jačanju navedenih karakteristika inkluzivne škole teži ka

suvremenom cilju, a to je humana inkluzivna škola, prepoznatljiva izvan područja svog rada. Paralelno

s radom s učiteljima i učenicima, školski pedagog treba svoje aktivnosti usmjeriti i u rad s roditeljima

svih učenika škole. Promjene u školi ne mogu se dogoditi bez sudjelovanja roditelja učenika u

ostvarivanju zajedničkih školskih projekata. Uspostavljanje iskrenog, suradničkog i konstruktivnog

odnosa škole i roditelja osnova je za uspješnu inkluzivnu kulturu škole. Uloga školskog pedagoga je

da kroz različite oblike rada s roditeljima, a najčešće kroz zajedničke roditeljske sastanke, informira

roditelje o svim zajedničkim aktivnostima u školi te o mogućnostima da se svaki pojedini učenik

uključi u pojedine aktivnosti prema svojim interesima, mogućnostima i sposobnostima. Teme o kojima

bi svaki školski pedagog trebao razgovarati s roditeljima su: Pozitivna slika o sebi, Motivacija i razvoj

interesa, Samopoštovanje, Tolerancija, Vrste teškoća i različitosti svakog pojedinca, Briga o sebi i

briga o drugima, Uključivanje učenika u izvannastavne aktivnosti, Volonterstvo i pomaganje drugima

kao i teme vezane za učenje s naglaskom na diferencirane pristupe u radu. Školski pedagog u svim

aktivnostima s učiteljima i roditeljima učenika treba naglašavati da su roditelji partneri školi. Roditelji

imaju često puta pre(visoka) očekivanja glede uključenosti svog djeteta u školu. U radu s učiteljima i

roditeljima učenika školskom pedagogu pomažu ostali stručni suradnici u školi, a to su u prvom redu

psiholozi, logopedi, socijalni pedagozi i edukatori-rehabilitatori. Samo timskim pristupom radu može

se unaprijediti rad na stvaranju inkluzivne kulture škole i postići da učitelji što efikasnije postižu

zacrtane ciljeve i ishode odgojno-obrazovnog rada sa svim učenicima bez obzira na različitosti.

Integracija i inkluzija u suvremenoj školi

Jedna od uloga školskog pedagoga u integriranom odgoju i obrazovanju je sudjelovanje u timu za

utvrđivanje psihofizičkog stanja učenika i njegovu spremnost za školu te određivanje primjerenog

oblika nastavka školovanja za učenike s određenim teškoćama. Zadaća školskog pedagoga je u

praćenju rada učenika i učitelja, pomoć u njihovu radu, analiza predmetnih kurikula i prilagođenih

programa za učenike s teškoćama te predlaganje mjera za unapređenje rada. Osim toga zadaća

školskog pedagoga je razvoj inkluzije u školi i uključivanje učenika s teškoćama u izvannastavne

aktivnosti, školske projekte, zajedničke školske aktivnosti te stvaranje prepoznatljivosti škole koja

dovodi do inkluzivne kulture škole. Integracija pretpostavlja i traži individualni pristup svakom

učeniku, uključujući i potrebne pedagoške postupke, oblikovanje novih oblika i metoda rada,

osiguranje povoljnih uvjeta za rad svih učenika bez obzira na različitost te napredak svakog pojedinog

učenika s obzirom na njegove sposobnosti. Važno je stvoriti podržavajuće i razvojno školsko

okruženje te još više podržavajuće socijalno okruženje u kojem škola djeluje. Stoga je važna uloga

školskog pedagoga rad na uključivanju vanjskih čimbenika u rad škole, ostvarivanje zajedničkih

projekata te time pripremanje učenika za njihovo buduće uključivanje u društvenu zajednicu. Učenici s

teškoćama zahtijevaju posebnu pažnju u procesu odgoja i obrazovanja. Uloga školskog pedagoga na

području integracije i inkluzije učenika ogleda se i u radu s učiteljima koji ostvaruju neposredni rad s

učenicima. Rad s učiteljima odnosi se na razvoj profesionalnih i drugih kompetencija kako bi uspješno

ostvarili postavljene ishode sa svim učenicima bez obzira na njihove različitosti. Usmjerenost

aktivnosti školskog pedagoga i učitelja treba biti na timskom radu, međusobnoj suradnji, provedbi

školskih projekata, iskustvenog učenja, akcijskih istraživanja i zajedničkom vrednovanju rada. U radu

s učenicima školski pedagozi organiziraju pedagoške radionice, debate, igraonice i zajedničke

aktivnosti kako bi se svi učenici međusobno upoznali, povezali, nadopunjavali i zajedno ostvarili

postavljene zadaće. Pedagozi su pozvani da – u suradnji s učenicima, roditeljima i učiteljima te drugim

stručnim suradnicima – koriste svoje profesionalne kompetencije i osmišljavaju aktivnosti koje će na

najbolji mogući način poticati i razvijati ozračje uvažavanja i prihvaćanja različitosti (Zrilić, 2012).

Bitne pretpostavke za razvoj integracije i inkluzije u suvremenoj školi su: empatija, suradnja,

tolerancija, odgovornost prema sebi i drugima, međusobna pomoć, nenasilno rješavanje problema,

pozitivna slika o sebi, samopoštovanje svakog učenika te uspješna komunikacija. Da bi se ostvarila

potpuna integracija i inkluzija učenika u suvremenoj školi, zadaća je školskog pedagoga poticati sve

sudionike na promijene. Uvođenjem inovacija u rad škole, uključivanjem roditelja u neposredni rad

škole te otvaranjem škole prema okruženju važni su preduvjeti za stvaranjem inkluzivne kulture škole.

Da bi uspješno pokrenuo i ostvario inovacije kompetencije školskog pedagoga se mogu strukturirati

kao osobne i prepoznatljive, a uključuju odgovornost prema radu, iskrenost u komunikaciji sa svim

sudionicima odgojno-obrazovnog procesa, komunikativnost s vanjskim čimbenicima kao što su

lokalna zajednica, predstavnici udruga i institucija s kojima škola surađuje te roditeljima učenika koji

školski pedagog u svom radu sve više uključuje u aktivnosti škole. Od stručnih kompetencija koje se

odnose na ostvarivanje integracije i inkluzivne kulture škole valja spomenuti sposobnost školskog

pedagoga da organizira odgojno-obrazovni proces, inicira akcijska istraživanja, provodi zajedničke

programe u školi i svakako da vrednuje cjelokupan rad škole sa svim njenim sudionicima. Suvremena

škola zahtjeva otvorenost prema van. Da bi se ostvarila ta otvorenost i prepoznatljivost današnji

pedagoški rad u školi nezamisliv je bez timskog pristupa radu. Školski pedagog najčešće je član ili

koordinator raznih timova u školi čiji je zadatak unapređenje odgojno-obrazovnog rada, stvaranje

potpune integracije i inkluzije svih učenika bez obzira na njihove različitosti, a od pedagoga se

očekuju ideje za početak promjena u školi, pa tako i u obrazovnom sustavu. U tijeku je sveobuhvatna

školska reforma pod nazivom „Škola za život“. Svjesni smo da do suštinskih promjena nije moguće

doći u kratkom vremenu i da njima bude obuhvaćen manji broj učitelja. Dakle, promijene se odnose na

sve, a zadaća školskog pedagoga je da što više svojim radom motivira i inspirira učitelje i druge

stručne suradnike na promjene u radu škole. Dobar početak je da školski pedagog osmisli, organizira i

provede različite oblike stručnog usavršavanja u školi s temama koje su aktualne za sve učitelje, a

posebno koje se odnose na neposredni rad s učenicima. Tu svakako spada integracija i inkluzija

učenika. Polazi se od činjenice da nastava i odgojno-obrazovni proces predstavljaju ključnu

pretpostavku za kvalitetu procesa učenja. Promjene se događaju u razrednim odjelima, učionicama, na

nivou škole, pa onda i u cijelom sustavu odgoja i obrazovanja. Samo učitelji i stručni suradnici koji

poznaju nastavne strategije i koji uspješno organiziraju odgojno-obrazovni proces mogu unaprijediti

rad škole na način da pristupe kreativnom poučavanju u zajedništvu sa svim učenicima bez obzira na

njihove različitosti. Zajedničkom analizom i vrednovanjem ostvarenih aktivnosti postiže se podloga za

kvalitetno unapređenje rada škole. Zato je vrlo važno da svi učitelji i stručni suradnici međusobno

podijele iskustva iz svoje prakse, raspravljaju o njima i daju podršku u daljnjem radu. Na taj način

učitelji i stručni suradnici jačaju svoju ulogu kritičko-refleksivnog praktičara, koja itekako doprinosi

promjenama u školi i cjelokupnom obrazovnom sustavu.

Školski pedagog kao kritičko-refleksivni praktičar

Suvremena pedagoška djelatnost u svojoj osnovi ima ideju o zajednici koja uči, u skladu s tim

osmišljavaju se područja u kojima školski pedagog djeluje i unapređuje ih. Područje stručnog

usavršavanja učitelja i stručnih suradnika u školi jedno je od takvih područja. Školski pedagog

najčešće je uz voditelje školskih stručnih aktiva nositelj aktivnosti. Kao član ili koordinator tima za

kvalitetu školski pedagog ima ulogu, a to mu predstavlja i izazov, odabrati teme s područja odgojno-

obrazovnog rada koje doprinose razvoju škole, unapređenju nastavnog procesa i razvoju suradničkih

odnosa u školi. Škola je iznimno složen sustav u kojem se ostvaruje interakcija velikog broja

subjekata. Cjelokupno vođenje mora biti u funkciji motiviranja učenika, učitelja i stručnih suradnika,

spremnosti na otvorenu komunikaciju i suradnju, te razvijanje njihove privrženosti školi

(Zrilić,2012). Da bi tu zadaću mogao ostvariti, školski pedagog mora osim teorijskih znanja i

znanstvenih postignuća drugih stručnjaka, a posebno s područja društvenih znanosti, promovirati

svoju praksu i unapređivati je. U skladu s potrebama suvremene škole i suvremenog društva školski

pedagog sve više mora ostvarivati svoju ulogu refleksivnog praktičara. Suradnja s ravnateljem škole i

zajednički rad na ovom području imaju važnost za unapređenje rada škole i stvaranje prepoznatljive

kulture škole. Budući da su danas stručni suradnici pedagozi na čelu s ravnateljem nositelji interne

razvojno-pedagoške djelatnosti škole, kao cilj razvojno-pedagoške djelatnosti, a samim tim i kao

uloga pedagoga u odgojno-obrazovnom procesu, ističe se predviđanje, osmišljavanje, poticanje te

usmjeravanje razvoja odgojno-obrazovne djelatnosti škole u skladu s potrebama i razvojnim

potencijalima djece (Jurić, 2001). Vrednovanje i samovrednovanje rada škole, a posebno vlastitog

rada sastavni je dio rada školskog pedagoga. Važno je da školski pedagoga, a i svi učitelji, da

analiziraju ono što rade, da propituju što rade i kako rade i zašto su upravo to tako ostvarili. Cilj tih

analiza i propitkivanja je unapređenje odgojno-obrazovne prakse. Samorefleksija dovodi do

unapređenja prakse, osnova je za kreiranje novih oblika i metoda rada, a posebno rada na

prepoznavanju različitosti kod učenika. Jedan od oblika rada na ovom području je i akcijsko

istraživanje koje svaki školski pedagog ostvaruje tijekom nastavne godine. Mala školska akcijska

istraživanja školski pedagozi koriste kako bi istražili pitanja koja ih zanimaju, našli rješenja na

pitanja ili za određeni problem i na osnovu dobivenih odgovora unaprijedili pedagošku praksu. Jedno

od područja interesa svakog školskog pedagoga svakako je unapređenje kulture škole s naglaskom na

inkluziju. Akcijsko istraživanje refleksni je proces, omogućuje školskom pedagogu bavljenje

pitanjima koja su aktualna u školi u kojoj pedagog radi s učenicima i učiteljima. To je suradnička

aktivnost koja ima za cilj razvoj prakse i unapređenje školskog kurikuluma. Svako akcijsko

istraživanje bavi se rješavanjem nekog problema ili traži odgovore na određena pitanja. Jedno od

pitanja moglo bi biti vezano za uključivanje broja učenika s teškoćama u zajedničke školske

aktivnosti s učenicima koji nemaju teškoće. Nakon snimanja postojećeg stanja, akcijskim

istraživanjem se traga za rješenjima svakodnevnih problema te na osnovu rezultata mijenja se

postojeća odgojno-obrazovna praksa. U navedenom primjeru to bi svakako bilo povećanje broja

učenika s teškoćama koji sudjeluju u zajedničkim aktivnostima ili potpuna inkluzija učenika s

teškoćama u redovni odgojno-obrazovni rad škole. Sudjelovanjem u provođenju akcijskih

istraživanja školski pedagozi, a i ostali sudionici, uče jedni od drugih, dolaze do novih spoznaja,

zaključaka i ideja kako da kreativno unaprijede rad. Svrha akcijskih istraživanja u suvremenoj školi

je osiguravanje rasta, razvoja i sazrijevanja svih učenika bez obzira na njihove različitosti. Rezultati

akcijskih istraživanja i sve aktivnosti oko unapređenje odgojno-obrazovne prakse trebaju obuhvatiti

sve učenike škole. Martinčević (2010) smatra kako: „utjecajem na današnju djecu oblikujemo budući

svijet, a naši postupci trebaju nam pomoći stvoriti pojedince koji mogu ne samo analizirati nego i

činiti prave stvari: pojedince koji će nas zadiviti ne samo kao mislioci ili stvaratelji, nego i kao

ljudska bića.“ Važno je da učitelji i stručni suradnici u radu sa svim učenicima, a posebno u radu s

učenicima s teškoćama, svakodnevno probuđuju dječju radoznalost, da ih motiviraju na zajedničke

aktivnosti te potiču njihovu kreativnost bez obzira na njihove različitosti. Na taj način učitelji i

stručni suradnici stvaraju promjene i poboljšanja u radu s učenicima, a učenici grade samopouzdanje

i jačaju pozitivnu sliku o sebi. Na taj način omogućuje se stvaranje suvremenih odgojno-obrazovnih

zahtjeva te se učenik stavlja u samo središte odgojno-obrazovnog procesa, a to je jedna od

karakteristika humane škole. „Humana škola je kvalitetna škola, koja pruža potrebna znanja

učenicima; škola koja prati društvene, znanstvene i tehnološke promjene i primjereno ih transformira

u svoj rad; škola koja uvažava prirodne potrebe učenika i socijalizira ih u skladu s osobnim

individualitetom svakoga pojedinca; škola u kojoj učenici mogu stvaralački iskazati svoje

mogućnosti i sposobnosti; škola koja učeniku omogućava socijalni život s vršnjacima tako da

usmjerava njihove razvojno-emotivne privlačnosti pravim sadržajima; škola koja ih duhovno

bogati, odgaja i usrećuje u njihovu življenju, a ne dehumanizira.“ (Previšić 1999).

Izvannastavne aktivnosti i razvoj inkluzivne kulture škole

Izvannastavne aktivnosti u školi pružaju velike mogućnosti za stvaralački i kulturni razvoj

osobnosti učenika. Brojni su ciljevi izvannastavnih aktivnosti, među njima: intenziviranje socijalnih

kompetencija učenika, osposobljavanje za društveni život, poticanje kreativnosti. Učeniku se ne

smije uskratiti sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima zbog slabog uspjeha u učenju ili zbog

određenih teškoća. Uspjeh u izvannastavnim aktivnostima može biti poticaj za uspješnu integraciju

u razrednu skupinu, čime se može spriječiti neuspjeh na socijalnom polju, izbjeći emotivne teškoće,

a one su vrlo često uzrok i akademskom neuspjehu. Programi izvannastavnih aktivnosti u osnovnoj

školi pružaju učenicima mogućnost kvalitetnog provođenja slobodnog vremena. Stoga je njihov cilj

obuhvatiti što veći broj učenika bez obzira na njihove sposobnosti. Posebna je važnost uključivanja

učenika s teškoćama koji rade po posebnom programu u izvannastavne aktivnosti koje u većem

broju polaze učenici redovnog programa. Učenici s teškoćama u razvoju svoje interese i želje i

svoju kreativnost mogu u velikoj mjeri razvijati uključivanjem u neku od izvannastavnih aktivnosti.

Tijekom rada u izvannastavnim aktivnostima razvijaju se komunikacijske vještine, jer su

izvannastavne aktivnosti u mnogočemu drugačije od redovne nastave u kojoj učenici s teškoćama

uče. Smisao izvannastavnih aktivnosti stvaranje je komunikacijskih i drugih uvjeta da se što više

učenika uključi u razne organizacijske oblike u kojima će naći smisao i zadovoljstvo te shvatiti

njihovu potrebu. Stvaralački potencijal pojedinca zahtijeva određenu okolinu i uvjete kako bi se

mogao slobodno razvijati i aktualizirati (Mlinarević–Brust, 2009). Bitno je naglasiti da okolina treba

biti sigurna i poticajna kako bi učenik zadovoljio svoje aktualne potrebe, lakše razvio svoje

mogućnosti i osjetio zadovoljstvo koje proizlazi iz procesa aktualizacije osobnih potencijala. Školski

pedagog na početku svake školske godine ima važnu ulogu, a to je motiviranje i usmjeravanje

učenika za njihovo uključivanje u neku od ponuđenih izvannastavnih aktivnosti Komunikacija u

izvannastavnim aktivnostima izravna je izmjena poruka između učitelja i učenika. Komunikacijski

proces tijekom izvođenja izvannastavnih aktivnosti ima svrhu da pozitivno djeluje na razvoj

učenika jer je sloboda interpersonalne komunikacije veća u odnosu na redovnu nastavu. Učenici su

slobodniji u izražavanju svojih misli, slobodnije postavljaju pitanja, jedni druge nadopunjuju i

podučavaju. Voditelji izvannastavnih aktivnosti usmjeravaju komunikaciju i rad svih učenika u

smjeru zajedništva i ostvarivanja očekivanih ishoda. Da bi komunikacija bila učinkovita i

kvalitetna, neophodno je da učenici razumiju poruku koju učitelj šalje, koja mora biti jasna i

razgovijetna, demokratska i humana, a dobre komunikacijske vještine koje učitelj posjeduje

omogućit će i učenicima usvajanje istih i postizanje dobrih rezultata, kako u nastavi, tako i u

izvannastavnim aktivnostima. Važno je istaknuti da se u skupinama izvannastavnih aktivnosti

susreću učenici s različitim osobnostima, teškoćama i obrazovnim postignućima, no interesi su im

podjednaki. Radi se o malim skupinama u kojima učenici jedni druge podržavaju, potiču na

zajedništvo, rad i postizanje ciljeva koji su pred njima. U radu s voditeljima izvannastavnih

aktivnosti školski pedagog treba naglašavati potrebu integracije i inkluzije što većeg broja učenika s

teškoćama kao i učenika s određenim različitostima od većine učenika u školi. Radom u

izvannastavnim aktivnostima učenici stupaju u socijalne kontakte i odnose, koji svestrano izgrađuju

njihovu ličnost. Različite organizacijske forme izvannastavnih aktivnosti pridonose boljim

socijalnim kontaktima, a posebno kad se radi o manjim skupinama. Zato je vrlo važno da školski

pedagog zajedno s učiteljima kvalitetno pripremi i stručno osmisli izvannastavne aktivnosti koje

pospješuju komunikacijske vještine učenika bez obzira je li učenik izabrao rad na računalu, crtanje,

pjevanje, sviranje, glumu, ples, ekologiju, sport ili bilo koju drugu izvannastavnu aktivnost.. Za

izvođenje izvannastavnih aktivnosti vrlo je važna dvosmjerna komunikacija koja omogućuje

pružanje povratne informacije između učenika i učitelja, učenici imaju mogućnosti sudjelovanja u

odabiru aktivnosti koje će se tijekom nastavne godine provoditi. Također je veoma važno da

tijekom izvođenja izvannastavnih aktivnosti učitelji intenzivno rade na razvoju tolerancije,

samopoštovanja, stvaranju pozitivne slike o sebi i da potiču kreativnost kod svakog učenika bez

obzira na njegovu različitost. Komunikacijske vještine nisu nešto s čim se ljudi rađaju, one su

zadane, mogu se razvijati i poboljšati. Koliko će svaki učenik razvijati svoje potencijale najviše

ovisi o učitelju i o njegovoj sposobnosti motivacije i poticanja za bavljenje određenom aktivnošću.

Stoga je potrebno na razini svake ustanove identificirati potrebe te stvarati kvalitetne planove i

programe za njihovo ostvarivanje. Da bi učitelji i voditelji izvannastavnih aktivnosti mogli

kvalitetno ostvariti postavljene zadaće važno je i kvalitetno stručno usavršavanje u školi. Proces

stvaranja inkluzivne kulture škole treba biti pažljivo planiran i implementiran u školski kurikulum

.Inkluzivno poučavanje zahtijeva od učitelja primjenu oblika i metoda rada koji će svakom učeniku,

bez obzira na postojanje teškoća omogućiti i olakšati učenje te omogućiti stvaranje ozračja

ravnopravnosti, tolerancije i jednakih mogućnosti. Zato je uključivanje učenika s teškoćama u

izvannastavne aktivnosti poželjno, jer doprinosi jačanju osobnosti svakog pojedinca. U

izvannastavnim aktivnostima svakako dolaze do izražaja poduzetničke kompetencije učenika i to

kroz izvannastavne aktivnosti kao što su ručni rad, kreativne radionice, keramičarske grupe,

volonterski klubovi, tehničke skupine, eko skupine i sl. U svim navedenim izvannastavnim

aktivnostima učenici prema svojim sposobnostima sudjeluju u stvaranju ideja o novim proizvodima,

osmišljavanju proizvoda, kreiranju predloška, izradi gotovog proizvoda te darivanju ili prodaji na

humanitarnim sajmovima. Na taj način jačaju samopouzdanje, stvaraju pozitivnu sliku o sebi,

osjećaju pripadnost širem krugu ljudi te se kroz takve i slične aktivnosti pripremaju za život nakon

obveznog školovanja. Na učiteljima i stručnim suradnicima je da pripreme učenike s teškoćama i

učenike koji nemaju teškoće na zajedničke aktivnosti, druženje, ostvarivanje pojedinih projekata, a

sve s ciljem odgoja i obrazovanja za različitost, toleranciju i spremnost za pomoć jedni drugima.

Učenici s teškoćama uspješni su u izradi pojedinih dijelova proizvoda, uporni su u radu, vole se

družiti i vesele se uspjehu kojeg su postigli samostalno ili u skupini. „Obrazovanje je u srcu razvitka

i pojedinca i zajednice; njegovo je poslanstvo omogućiti svakom od nas, bez iznimke i u potpunosti,

razviti sve naše talente i ostvariti naš stvaralački potencijal, uključujući i odgovornost za vlastite

živote i postignuće određenih ciljeva.(Delors,1998, str. 18-19).

Izazovi u radu s učenicima i njihovim roditeljima u ostvarivanja inkluzivne kulture škole

U radu školskog pedagoga s učenicima vrlo je važno promicanje općeljudskih i dječjih prava, a

posebno prava učenika s teškoćama, u svakodnevnom neposrednom odgojno-obrazovnom radu.

Savjetodavni rad školskog pedagoga s pojedinim učenikom ili grupom učenika usmjeren je na

osiguravanje mogućnosti da učenici u školi ostvare sva svoja prava, da razvijaju svoje mogućnosti i

individualne potencijale. Izazov je u radu školskog pedagoga i uključivanje učenika u stvaranje

školskog kurikuluma kao i u stvaranje pojedinih programa u školi, uključivanje u školske projekte te u

izvannastavne aktivnosti u školi. U pedagogijskoj i psihologijskoj teoriji odavno se govori o nužnosti

kritičkog odnosa prema znanju, učenju o učenju i o učinkovitom pronalaženju potrebnih informacija.

„Da bi se taj cilj ostvario, kurikulum mora biti više usmjeren na maksimalno poticanje mogućeg

razvoja učenikovih postojećih potencijala, a to znači i na poticanje učenikova samopouzdanja, razvoja

svijesti o sebi, svojim sposobnostima, interesima i mogućnostima te posebno na stvaranje pozitivne

slike o sebi.“ ( Sekulić Majurec, A., 2007., str. 363). Aktivnim uključivanjem učenika u navedene

poslove stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje interesa i potreba učenika, a posebno kad je riječ o

izbornosti područja kao što su izvannastavne aktivnosti. Na taj način školski pedagog i učitelji mogu

poticati učenike na stvaralaštvo i time stvaraju bolju motivaciju za odgojno-obrazovni rad u školi.

Školski pedagog ima mogućnost predlaganja kurikuluma kroz veću izbornost nastavnih sadržaja, ali i

metoda i oblika rada kroz koje će učenici moći razvijati svoje individualne sposobnosti. Veća

izbornost sadržaja omogućuje učenicima da sami odlučuju o razinama na kojima će usvojiti neke

sadržaje. Važan je posao školskog pedagoga i uključivanje učenika u evaluaciju kurikuluma. Učenik

postaje odgovorniji za svoje odgojno-obrazovne sadržaje, razvija svoje samopoštovanje i gradi sliku o

sebi kako bi mogao rasti i razvijati se u odgovornu osobu. Da bismo promijenili kod sebe ono što nije

dobro, nužno je znanje o sebi. Ako ne vidimo kakvi jesmo ne možemo se ni početi mijenjati. Stoga je

važno vidjeti sebe onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvi bismo htjeli biti! Jer možemo

promijeniti samo ono što jesmo, a ne ono što bismo htjeli biti. (Miljković, D., Rijavec, M. 2001., str. 9

). Dobar je primjer za ostvarivanje navedenog projektna nastava i istraživačko učenje koji učenicima

otvaraju mogućnost da budu nositelji aktivnosti, a učitelji su pomagači u provođenju aktivnosti.

Zadaća je školskog pedagoga naučiti učenika postupcima učenja, prepoznavanja cilja učenja te

najvažnije usmjeriti učenika na ishode učenja koji postaju važan dio školskog kurikuluma. Kvalitetna

škola i suvremeni školski kurikulum podrazumijevaju zajednički rad svih subjekata kroz sve etape

ostvarivanja školskog kurikuluma. Važna je komunikacija, vrednovanje rada, međusobno uvažavanje i

profiliranje svakog člana tima. Koordiniranje rada i stalna suradnja sa subjektima odgojno-obrazovnog

rada u školi i izvan nj trajna je i vrlo važna uloga školskog pedagoga.

Uloga je roditelja u ostvarivanju školskog kurikuluma važna i potrebna. Roditelji imaju ulogu odgoja

djece, prvi su odgajatelji, a škola im u tome pomaže. Roditelj mora kontrolirati odgoj svog djeteta i

odgojne utjecaje kojima je dijete izloženo. Razvijanje partnerskih odnosa roditelja i škole važno je

područje u radu školskog pedagoga. Posebno treba istaknuti savjetodavni rad školskog pedagoga s

učenicima koji imaju teškoće kao i s njihovim roditeljima. S obzirom na dinamična okruženja i

zahtjeve suvremene škole roditelji učenika s teškoćama sve više traže savjet školskog pedagoga.

Savjetovanje postaje svakodnevni zadatak školskog pedagoga, podliježe razvojnim trendovima

suvremen škole i suvremenog društva. Savjetovanje ima oblik pomoći učenicima i njihovim

roditeljima, a odnosi se na pomoć pojedincu kao i na rješavanje organizacijskih i drugih školskih

problema vezanih za učenje i razvoj učenika. Poseban naglasak je na savjetodavnom radu učenika s

teškoćama, njihovo uključivanje u redovnu nastavu, zajedničke aktivnosti u školi ili profesionalno

informiranje i usmjeravanje. Još jedan izazov u radu školskog pedagoga je uključivanje roditelja u

neposredni rad škole. Motiviranje roditelja za te aktivnosti, savjetovanje i pripremanje roditelja za

uključivanje u neposredni rad posao je školskog pedagoga koji stalno traje. Partnerski odnosi roditelja

i škole imaju za svrhu bolje međusobno razumijevanje, poštovanje, toleranciju i ono što je najvažnije,

zajednički odgojno-obrazovni utjecaj na učenike. Modeli uključivanja i načini ostvarivanja zacrtanih

aktivnosti trebaju biti specifični za svaku školu jer ta suradnja u najvećem dijelu ovisi o samim

sudionicima odgojno-obrazovnog rada, uvjetima u kojima škola radi kao i o podršci lokalne sredine u

kojoj škola djeluje. Odgoj neka bude polazište partnerskog odnosa roditelja i škole. To područje

iziskuje odgovoran i kvalitetan pristup, timski rad, zajedničko vrednovanje i predlaganje mjera za

unapređivanje odgojnog rada, životnih vrijednosti, tolerancije, međusobnog razumijevanja i

ostvarivanja osobnih potreba svih sudionika odgojno-obrazovnog rada u školi. Na taj način izgrađuje

se inkluzivna kultura škole i stvaraju se uvjeti koji omogućuju učenicima bez obzira na njihove

različitosti da razvijaju svoje potencijale uz pomoć učitelja i stručnih suradnika.

Zaključak

Osnova inkluzivnog koncepta je uključivanje sve djece u sustav redovnog obrazovanja. Pri tome se

naglašava važna uloga odgojno-obrazovne ustanove koja treba raditi na promicanju i razumijevanju

prava na obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju. Školski pedagog ima važnu ulogu u razvoju

inkluzivne kulture škole. Osim promicanja prava učenika s teškoćama u razvoju, kvalitetan pedagoški

rad se očituje i kroz detekciju povrede tog prava te izazova i barijera koji se u inkluzivnom

obrazovanju i dalje pojavljuju. Timskim pristupom radu školski pedagog zajedno s učiteljima i drugim

stručnim suradnicima nastoji stvoriti takav školski kurikulum koji će doprinijeti ostvarivanju

inkluzivne kulture škole. Suradnja s roditeljima učenika je vrlo važna, a treba rezultirati i

uključivanjem roditelja u pojedine dijelove neposrednog rada učenika i učitelja u školi.

Literatura:

1. Bognar, L., Matijević, M. (1993).Didaktika. Zagreb: Školska knjiga

2. Delors,J. (1998), Učenje, blago u nama, Zagreb, Educa

3. Domović,V.(2004): Školsko ozračje i učinkovitost škole, Jastrebarsko, Naklada Slap

4. Jurić,V.,Mušanović,M.,Staničić,S.,Vrgoč,H. (2001), Koncepcija razvojno-pedagoške

djelatnosti stručnih suradnika, Zagreb, HPKZ

5. Ledić, Staničić i Turk (2013), Kompetencije školskih pedagoga, Rijeka, Filozofski fakultet

6. Markić, I. (2014) Didaktička kultura škole, Split, Školski vjesnik, br 64, str 627-652

7. Martinčević,J. (2010), Utjecaj socijalne kompetencije učitelja na provođenje cjelodnevnog

boravka u školi, Odgojne znanosti, 12(2): 441-458

8. Miljković, D.,Rijavec, M. ( 2001. ) Razgovori sa zrcalom, Zagreb, IEP

9. Mlinarević, V., Brust, M., (2009), Kvaliteta provedbe školskih izvannastavnih aktivnosti,

Osijek: Učiteljski fakultet.

10. Sekulić-Majurec, A.,( 2007. ) Uloga sudionika odgojno-obrazovnog procesa u stvaranju,

provedbi i vrednovanju kurikuluma, u: Kurikulum: teorije – metodologija – sadržaj – struktura

( ur. Previšić, V. ) Zagreb, Školska knjiga: str. 351 - 383

11. Spajić-Vrkaš, V. (2008). Pedagoški zanemaren div: kultura odgojno-obrazovne ustanove kao

čimbenik i mjerilo njene učinkovitosti. Mirisi djetinjstva, str. 44-54. Makarska: DV

Biokovsko zvonce

12. Staničić,S.(2006): „Školska kultura za dobru školu“.U: Drandić,B.(ur): Priručnik za

ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova, Zagreb, Znamen, 176-191

13. Vican,D. (2013), Inkluzivna kultura osnovnih škola u Hrvatskoj s gledišta učenika, Život i

škola, br. 30 (2/2013), str. 17-37

14. Zrilić,S. (2012), Uloga pedagoga u integriranom odgoju i obrazovanju, Zadar, Magistra

Ladertina 7(7)2012, 89-99

WORK OF A SCHOOL PEDAGOGUE ON THE DEVELOPMENT OF INCLUSIVE SCHOOL CULTURE

Abstract:

The development of an inclusive school culture primarily depends on the bearers of the

educational process in each school, and these are students, teachers, professional associates

and the school principal. Through his work, the school pedagogue can contribute to the

development of school culture by cooperating with all participants in the educational

process. The starting point for this work is the fact that only a change of quality in the

culture of the school can change all other factors of the quality of the educational process

that takes place in a modern school. The paper presents the work of a school pedagogue and

the basic determinants of modern upbringing and education that contribute to the

development of school culture with an emphasis on inclusive school culture. The profession

of school pedagogue and the importance of his role in coordinating all educational activities

in a modern school and the need for teamwork to create school recognition, development of

integration and inclusion and thus participation in the development of the overall school

culture are explained. The aim of this paper is to emphasize the importance of involving all

students in the realization of the school curriculum, especially students with certain

difficulties in work and learning, in order to encourage creativity in students and adapt the

school curriculum to student needs. Finally, suggestions for changing and developing an

inclusive school culture will be presented, in order to make the work within the school as

creative and high quality as possible. The work of students in extracurricular activities helps

to achieve the goals of an inclusive school. The school pedagogue is expected to be the

bearer of innovations in the school, to encourage all participants in educational work to be

creative and able to evaluate joint work, especially the work on the development of school

culture.

Key words: contribution to development, inclusion, creativity, school pedagogue, inclusion