Psihologija svjedočenja

1. Karakteristike epizodičkog pamćenja

Epizodičko pamćenje spada u deklarativno dugoročno pamćenje i za njega je bitno kada i gdje smo usvojili neku informaciju. Odnosi se na vremensko određivanje toga kada su se događaji zbili (epizode) i njihovo vremensko-prostorno povezivanje.

Problematika svjedočenja je u najužoj vezi sa svojstvima epizodičkog pamćenja; npr. kad tražimo od svjedoka da se pokuša sjetiti gdje i kada se nešto dogodilo. Neki od faktora koji utječu na dosjećanje, tj. na točnost epizodičkog pamćenja su: pažnja i dubina obrade informacija (što se veća pažnja posveti obradi informacija to je veća vjerojatnost zadržavanja tih informacija u dugoročnom pamćenju i njihovo kasnije pronalaženje); dob (starenje osobito pogađa epizodičko pamćenje, a nešto lošije je i kod djece); kontekst - emocije, raspoloženje, fiziološko stanje, situacija, osobine ličnosti (ako se dosjećamo informacija u istom kontekstu u kojem smo ih zapamtili, puno je veća vjerojatnost njihova dosjećanja); protok vremena između događaja i dosjećanja; razina pobuđenosti (jedno vrijeme uspješnost pamćenja raste s porastom emocionalne angažiranosti, da bi nadilaženjem optimalnog nivoa, u zoni vrlo visokog stresa došlo do pada uspješnosti pamćenja).

Informacije su u epizodičkom pamćenju organizirane kronološki (po vremenu) i/ili spacijalno (po mjestu). Zbog takve organizacije informacija ono je jako osjetljivo na interferenciju (svjedoci čitaju o događaju, razgovaraju s drugim svjedocima, istražiteljima i sl. o događaju, a sve to djeluje na promjene u pohranjenim inf.). Informacije se u epizodičkom pamćenju pronalaze uz svjestan napor. Još jedna od centralnih karakteristika epizodičkog pamćenja je i njegova rekonstruktivnost – pojava da se praznine u sjećanju nesvjesno popunjavaju sadržajima umetnutima na temelju prethodnog znanja i pretpostavki o tome što se dogodilo. Te praznine obično popunjavamo u skladu sa našim skriptama i prototipovima.

2. Što sve utječe na točnost prepoznavanja osobe u redu za prepoznavanje?

Pogrešne identifikacije počinitelja jedan su od glavnih razloga pogrešno donešenih presuda u SAD-u. Naime, kad ponovno vidimo neko lice, ono praktički nikad nije vizualno identično onom što smo vidjeli prvi put. Dok male promjene u izgledu (npr. način češljanja, različit izraz lica i sl.) prolaze nezapaženo, tj. ne utječu na prepoznavanje, neke promjene u izgledu (brada, brkovi, naočale, vlasulja) mogu proizvesti velike efekte na uspješnost prepoznavanja čak i kod dobro nam poznatih osoba. Pokazalo se da očevici teško donose apsolutne sudove u vezi težine i visine ljudi, ali da dobro uspoređuju (npr. nešto deblji od osobe ZZ). Također, pamćenje boje odjeće i predmeta je loše, dok se npr. boja kose dobro pamti. I sam kut gledanja utječe na točnost prepoznavanja osobe. Istraživanja su pokazala da je najbolja uspješnost prepoznavanja za poluprofil.

Točnost prepoznavanja ovisi i o tome na što je bila usmjerena pažnja očevica/žrtve za vrijeme izvršenja kaznenopg djela. Naime, ako je osoba npr. bila više usmjerena na oružje počinitelja, manja je vjerojatnost da je dobro zapamtila njegovo lice. Nadalje, i sama procedura uzimanja iskaza od svjedoka može utjecati na kasniju točnost prepoznavanja počinitelja. Problem se javlja zbog toga što očevici mogu na osnovu sjećanja samo nekog detalja (npr. da je počinitelj imao kovrčavu kosu) u zadatku prepoznavanja u identifikacijskom redu pokazati na nevinu osobu kovrčave kose. Iz tog razloga trebale bi se izbjegavati metode poput gledanja albuma ili foto-robota, budući da one mogu djelovati sugestivno na očevica i tako utjecati na kasnije pogrešne identifikacije. Dakle, više povjerenje treba ukazati identifikaciji očevidaca koji nisu učestvovali u izradi foto-robota

1

Također, uvjerenje o vjerojatnosti da je osumnjičeni u identifikacijskom redu, može dramatično povećati vjerojatnost da će na nekoga biti uperen prst, bez obzira na to bio to počinitelj ili ne. Upravo iz tog razloga očevicima treba unaprijed reći da će biti više identifikacijskih redova. Također, učesnici u redu moraju po vanjskim karakteristikama biti slični opisu počinitelja, osobito po godinama, visini, težini, boji kose i odjeće. Točnost identifikacije moguće je povećati korištenjem rekonstrukcije – znači stvoriti uvjete što sličnije onima kad se dogodilo krivično djelo. No, pri tome valja biti oprezan jer je forenzička praksa pokazala da je osobito ista odjeća često znak koji mnoge očevice može navesti da upere prst u krivu osobu.

Poseban problem pri određivanju vjerodostojnosti identifikacije predstavlja slučaj kad krivično djelo nije izvršila jedna osoba već ih je istovremeno bilo više. Naime, takva perceptivna preopterećenost nepovoljno djeluje na kasniju točnost identifikacije. Istraživanja su pokazala da već s 5 «učesnika» točnost identifikacije spada na nivo slučaja te da je za nasilna djela još jači utjecaj povećanja broja učesnika na pad točnosti identifikacije.

Značajan je i efekt rase, pri čemu se bolje prepoznaju lica rase kojoj pripadamo. Također, postoje i spolne razlike, pa su tako žene bolje od muškaraca u zadacima identifikacije lica, iako i muškarci i žene imaju jednaku sposobnost pamćenja. To se objašnjava njihovom većom pažnjom za socijalne znakove i većom ovisnošću o polju. Što se tiče dobi, najbolji svjedoci su oni srednje zrele dobi, ali ne treba podcjenjivati sposobnosti i ostalih dobnih skupina.

Važnim se pokazao i protok vremena. Naime, pokazalo se da je nakon mjesec dana prepoznavanje lica koja smo vidjeli nakratko još uvijek u visokom postotku uspješno, međutim, nakon godinu dana prepoznavanje je pada na nivo slučaja. Može se javiti i «negativni transfer» - pojava da se osoba koju viđamo u obavljanju neke druge aktivnosti pobrka s osobom koja je obavila neku drugu. To je vrlo opasno jer osoba može pokazati prstom na osobu koju je sasvim slučajno vidjela na mjestu zločina.

3. Što je kognitivni intervju? Psihološke osnove uputa u kognitivnom intervjuu?

Kognitivni intervju je posebna tehnika za ispitivanje kooperativnih svjedoka i žrtava kaznenih djela, s pomoću koje se povećava količina te kvaliteta podataka u odnosu na uobičajene metode ispitivanja svjedoka, odnosno uobičajeni policijski intervju. Temelji se na saznanjima iz kognitivne psihologije i primjenjene socijalne psihologije. Kognitivni aspekt se temelji na spoznajama o epizodičkom pamćenju i odnosi se na poboljšanje dosjećanja svjedoka i žrtve. Komunikacijski aspekt intervjua temelji se na spoznajama iz primjenjene socijalne psihlogije o načelima socijalne interakcije i vještinama komunikacije. Postoje dvije verzije kognitivnog intervjua, originalna i poboljšana verzija. Originalna sadržava kognitivne tehnike, a poboljšana uz kognitivne tehnike naglašava i vještine socijalne interakcije i komunikacije.

Originalni kognitivni intervju sastoji se od 4 tehnike za općenito povećavanje dosjećanja te od nekoliko specifičnih mnemotehnika koje povećavaju svjedokovo dosjećanje određenog događaja. Prije nego se od svjedoka/žrtve traži narativni izvještaj, daju mu se točno određene upute koje povećavaju dosjećanje:1. UPUTA

- odnosi se na obnavljanje konteksta - dosjećanje je cjelovitije što je kontekst intervjua sličniji situaciji u kojoj se događaj zbio, a to se postiže tako da se:

a) svjedoka fizički odvede na mjesto kriminalnog događajab) svjedoku pokažu fotografije mjesta događajac) svjedoka uputom potakne da se mentalno vrati na mjesto događaja – dio kogn.

intervjua

2

- mentalno vraćanje svejdoka na mjesto djela bolje je od fizičkog vraćanja jer je jednostavnije i jer se mjesto djela moglo izmjeniti u međuvremenu, što onda ima negativan učinak na dosjećanje

- važno je i da svjedok obnovi i mentalno stanje koje je imao u vrijeme događaja – slično mentalno stanje olakšava dosjećanje (npr. slično raspoloženje, alkoholiziranost i sl.)

- učinkovitost ove upute ovisi o tome koliko je vremena prošlo od događaja do intervjua – ukoliko je pamćenje za traženi element slabo (veći protok vremena) tada je obnavljanje konteksta posebno učinkovito

2. UPUTA - odnosi se na kompletnost dosjećanja- ima dvostruki pozitivni efekt:a) ljudi nemaju ideju o kriminalističkoj vrijednosti neke informacije pa je stoga niti ne

iznoseb) ukoliko se svjedoka navede da iznese sve detalje, bez obzira koliko su nevažni, vrlo je

vjerojatno da će se prilikom iznošenja nekog nevažnog detalja svjedok dosjetiti i nekog važnog detalja koji će biti asocijativno vezan uz nevažan podatak

3. UPUTA - odnosi se na dosjećanje u obrnutom redu (odostraga prema naprijed)- objašnjenje: epizodičko pamćenje je nekompletna svjedokova pastrakcija onoga što se

zaista dogodilo, tj. ljudi praznine u sjećanju nesvjesno popunjavaju na način koji ime se čini logičnim (rekonstruktivnost pamćenja)

- iskazivanje u obrnutom redoslijedu manje je pod utjecajem sheme i to često dovodi do sjećanja radnji koje nisu tipične za scenarij kaznenog djela kojeg svjedok logički pretpostavlja

4. UPUTA - odnosi se na promjenu perspektive pri dosjećanju- mentalno mijenjanje perspektive prilikom dosjećanja povećava cjelovitost dosjećanja- pretpostavka: druga perspektiva vjerojatno uključuje i neke druge podatke kojih se

osoba iz ranije perspektive nije mogla dosjetitiUz ove opće upute, kogn. intervju koristi i specifične mnemotehnike usmjerene na poboljšanje dosjećanja specifičnih detalja vezanih uz osobe (imena, karakteristzike lica, odjeća) i objekata (vozila, oružje).Vještine koje su uključene u trening poboljšanja kogn. intervjua su:

a) izgradnja odnosa između ispitivača i ispitanika (raport) – upoznavanje, stvaranje ugodne i opuštene atmosfere, transfer kontrole

b) tehnike fokusiranog dosjećanja – kako bi se svjedoku pomoglo da se bolje koncentrira pri dosjećanju (svjedoku se daje uputa da stvori mentalnusliku događaja)

c) postavljanje pitanja koja prate tijek misli svjedoka – treba se postaviti u mentalni okvir svjedoka i određeno pitanje postaviti kada je to prikladno

d) suportivno ponašanje ispitivača – kako bi se pobolšalo dosjećanje, ispitivač treba stvoriti relaksiranu atmosferu, biti opušten, izbjegavati nagle pokrete, pokzaivati pažnju onome što svjedok govori, ne prekidati ga («načelo interakcijske sinkronizacije» - pojava prilagođavanja količine pokreta sugovornika jedan drugome tijekom razgovora)

Psihloški čimbenici koji utječu na sumnjičenje i presuđivanje

4. Što je kriminalni stereotip? Koje karakteristike uključuje?

3

Kriminalni stereotip je jedan od nepravnih čimbenika koji utječe na suce i porotu, prilikom presuđivanja. Njihovo djelovanje je znatno jače kada postoji manja snaga dokaza, tj. u situacijama kada je nesigurnost veća. Kriminalni stereotipi u ključuju karakteristike vezane uz izgled, sumnjičenje i simpatičnost. Što se tiče izgleda, postoji stereotip da su atraktivniji ljudi, dobri ljudi. U skladu s tim utvrđeno je i da ljepši ljudi dobivaju niže kazne. Postoji čak i interakcija izgleda sa vrstom kaznenog djela. Naime, ako osoba ima neku crtu lica za koju se pretpostavlja da je povezana s nekim osobinama ličnosti koje pridonose ponavljanju kaznenog djela, sam izgled će najvjerojatnije škoditi toj osobi. Dakle, postoje stereotipi za pojedine vrste kriminalaca. Tu značajnu ulogu igra lice kriminalca, tj. dječački izgled («baby face»). Ukoliko je osoba optužena za zapuštanje ili zlostavljanje djece, takvo lice će joj štetiti, dok će za osobu optuženu za prijevaru biti vrlo korisno. Uz izgled se vežu i rasni kriminalni stereotipi, pa tako postoji stereotip da nisko obrazovani crni češće čine kriminalna djela.

Sumnjičenje kao karakteristika stereotipa veže se uz činjenicu da će u situacijama u kojima imamo dvije sumnjičene osobe, od kojih jedna više sliči kriminalcu, a druga manje (uz jednake indicije), prije biti optužena ona osoba koja više liči na kriminalca.

Što se tiče simpatičnosti, i ona se pokazala kao važnom karakteristikom kriminalnog streotipa, budući da osobe za koje se procjenjuje da su simpatične dobivaju niže kazne. Štoviše, čak se pokazalo da kada se parcijalizira utjecaj simpatičnosti pri povezanosti sa veličinom kazne, utjecaj atraktivnosti nestaje. Simpatičnost se, općenito, veže uz blage crte lica.

5. Koji psihološki faktori utječu na presuđivanje

U proučavanju izvanpravnih činitelja odlučivanja u kaznenom pravu istraživanja su prvenstveno bila usmjerena na dva pitanja:1) Imaju li različite društvene skupine isti položaj pred pravnim sustavom (utjecaj rase, SES-

a, spola, religijske i političke pripadnosti, izgleda lica)2) Utjecaj socidemografskih obilježja, stavova, uvjerenja i osobina sudaca ili porote na

donošenje odlukePrva istraživanja koja su upozorila na važnost proučavanja izvanpravnih činitelja sudačkog odlučivanja su ona koja su empirijski potvrdila da postoji velik raskorak u odlukama među pojedinim sucima. Naime, čini se da je sučeva percepcija činjenica u konkretnom slučaju bolji prediktor konačne odluke nego činjenice same po sebi.

U jednom od najznačajnijih istraživanja izvanpravnih činitelja sudačkog odlučivanja utvrđeno je slijedeće:

a) stariji suci pokazuju tendenciju da izriču pritvor i dulje zatvorske kazne; dobne razlike su posebno uočljive kod pojedinih vrsta kaznenog djela – imovinskih delikata, delikata čiji su počinitelji ovisnici o drogama; straiji suci su stroži prema recidivistima, a blaži prema straijim počiniteljima koji su bijelci

b) religijsko opredijeljenje sudaca (baptisti, fundamentalisti) utječe na veću strogost sudaca u pitanju uhićenja

c) suci koji su ranije bili državni odvjetnici su selektivno stroži, i to u slučajevima u kojima su počinitelji žene ili se radi o djelima u kojima je bilo prisutno nasilje; oni su istodobno relativno blaži pri izricanju zatvorskih sankcija počiniteljima imovinskih delikata i počiniteljima koji su ovisni o drogama

d) spol suca utječe na donošenje odluka kod specifičnih delikata, kao što su npr. seksualni delikti – sutkinje su strože u odmjeravanju kazne počiniteljima silovanja; suci ne pokazuju tendenciju da su blaži prema počiniteljima ženskog spola (čak su blaži prema muškim počiniteljima od sutkinja)

4

Dakle, sociodemografska obilježja suca imaju relativno malen utjecaj na izricanje sankcije; veći utjecaj na odluku imaju neka obilježja počinitelja kao što je spol i rasna pripadnost (dob, bračni status i zaposlenje nisu važni).Politička pripadnost - suci republikanskog opredijeljenja izriču dulje kazneOsobine ličnosti suca – autoritarniji suci izriču strože kazne; suci kod kojih je razvijeniji «unutarnji lokus kontrole» u većoj mjeri vjeruju da su ljudi odgovorni za svoje postupke i shodno tome češće izriču sankcijeŠire socijalno okruženje – njihove se odluke donose u interakciji s državnim odvjetnikom, javnim mijenjem i širom društvenom klimom o tome koja su kaznena djela u određenom trenutku od posebne opasnosti po zajednicu, s općeprihvaćenom sudbenom politikom, razinom suda na kojem donose odluke i sl.

Psihologija kriminalnog ponašanja

6. Formiranje i karakteristike antisocijalne ličnosti

Osobe sa antisocijalnim poremećajem ličnosti (psihopati, disocijalni poremećaj ličnosti) su osobe koje često i raznoliko čine kaznena djela. Ipak, nisu svi psihopati kriminalci. Većina teoretičara pretpostavlja da je psihotičan oblik ponašanja većim dijelom nasljedan (javlja se znatno češće među krvnim srodnicima) i da ih je nemoguće socijalizirati. Prema Eysencku psihopati se nalaze između normalnih i psihotičara na njegovoj dimenziji psihotcizma. Prema Zuckermannu psihopatija se može povezati s biološkim korelatima (povišen testosteron, snižen serotonin, snižena razina šećera u krvi).

Robert Hare je napravio skalu procjene za psihopate (Ček lista za psihopate – PCL), koja je najbolji prediktor recidivizma. Razlikuje psihološke i bihevioralne karakteristike psihopata.Psihološki set:

1) brbljavost i površan šarm – šale se sa nepoznatim osobama, šarmiraju i sl. pri čemu su normalni u sličnim situacijama više anksiozni

2) grandiozan osjećaj samoga sebe – misle da su bolji od drugih, hvalisavci, puni sebe, nikad nisu zbunjeni, nikad im nije neugodno

3) potreba za stimulacijom, tj. osjetljivost na dosadu – stalno traže uzbuđenja (manje inteligentni traže fizičko uzbuđenje; više inteligentni traže intelektualno uzbuđenje)

4) patološko laganje – služe se lažima kako bi došli do cilja5) manipulativnost, odn. varanje – upotreba laži da bi se manipuliralo osobom, cilj je

osobna dobit (status, novac, moć, sex...)6) nedostatk žaljenja/krivice – nemaju brige za posljedice svojih radnji, ne žale niti za

čime, ne mogu niti kod drugih prepoznati krivnju7) površan efekt – nisu u stanju iskusiti duboke emocije, emocije kratko traju, lako

prelaze sa emocije na emociju8) nedostatk empatije/bezosjećajnost – cinični, sebični, mogu biti kognitivno empatični

ali nemaju suosjećanjaBihevioralni kriteriji (te karakteristike ima većina onih koji završe u zatvoru):

1) parazitski životni stil – žive na višoj razini nego što si to mogu priuštiti, na račun drugih

2) slaba bihevioralna kontrola – osjetljivi na frustraciju, kritiku – reagiraju verbalnim ili fizičkim napadom

3) promiskuitetno seksualno ponašanje – mnogo partnera istovremeno, često mijenjaju partnere, sex na jednu noć, sve veze su površne

5

4) rane smetnje ponašanja – prije 12. godine: neposluh, rađenje nereda, poroci, bježanje od kuće i sl.

5) nedostatk realističnih i dugotrajnih ciljeva – žive od dana do dana, ne brinu puno o svojoj budućnosti

6) impulzivnost – donošenje raznih odluka bez prethodnog razmišljanja7) neodgovornost – kršenje obećanja i odanosti drugima u raznim područjima (ne vraćaju

dugove, vožnja drugih u pijanom stanju i sl.)8) nemogućnost prihvaćanja odgovornosti za vlastite postupke – uvijek nalazi isprike

(racionalizacija), projektira vlastitu krivicu na druge9) mnogo kratkotrajnih bračnih veza (i partnerskih)10) mladenačka delikvencija11) kršenje uvjetnog otpusta12) kriminalna raznolikost

Općenito neke od karakteristika antisocijalnih osoba su: impulzivnost, agresivnost, smanjena socijabilnost, smanjena empatija, smanjene verbalne sposobnosti i problemi sa autoritetom.

7. Veza odgojnih stilova, karakteristika obitelji i kriminaliteta

Dječje ponašanje se uvleike može predvidjeti s obzirom na stil roditeljskog odgoja. Roditeljsko ponašanja se može opisati na dvije dimenzije: «permisivnost vs. restriktivnost» i «toplina vs. hladnoća». Kombiniranjem ovih dimenzija dobivamo 4 roditeljska stila od kojih svaki stvara različite uzorke ponašanja.

Autokratski stil (tzv. socijalni agresori) – razvit će osobe sklone kriminalitetu usmjerenom na osobe, činiti će više nasilna djela, npr. razbojništvoIndiferentni stil – takva djeca će biti sklona laganju, krađi, impulzivnosti, pokazivati će manjak socijalnih vještinaPermisivni stil – razmaženi, nenasilni kriminalitet (npr. krađa bez oružja)

Mogu se prikazati 3 skupine obitelji od kojih svaka na svoj način otežava djeci uključivanje u društveni život:

1) u sebe zatvorena obitelj – koja je nazadna i reakcionarna, želi odvojiti dijete od suvremenog društvenog zbivanja i nastajanja novog; posljedice snosi dijete koje se mora kretati u društvu i sukobljavati sa drugačijim shvačanjima od onih koje poznaje iz svoje obitelji; takav odgoj u obitelji može negativno djelovati na dijete, tako da se u njemu razvije licemjernost i dvostruki lik

6

2) prema vanjskom svijetu jako otvorena obitelj – napredna i progresivna, ali često nema dovoljno vremena za djecu, te ih odviše prepušta samoj sebi; posljedica je pomanjkanje njege i porodične topline, što dovodi lako do toga da djeca počinju to tražiti negdje drugdje, često na krivom mjestu

bezbrižna obitelj – egoistična i ravnodušna; ova obitelj ne zauzima nikakava stanovišta, ne odgaja kod djece ništa planski i organizirano, sve prepušta slučaju i djeluje onako kako je

za nju najpovoljnije u pojedinom slučaju

7

3)Osim emocionalne hladnoće/topline roditelja i kontrole koju imaju nad djetetom,

razvoju kriminalne ličnosti pridonosi i konzistentnost discipliniranja, tj. postavljanje jasnih pravila i granica te redovito i kontingentno nadziranje pridržavanja tih pravila. Što se tiče utjecaja kriminaliteta roditelja na razvoj kriminalne ličnosti, on se može pripisati genetskim faktorima, u smislu da roditelji kriminalci na svoju djecu prenose nižu inteligenciju, impulzivnost, hiperaktivnost i sl. Nasljednost ovih osobina dodatno otežava odgoj budući da to znači da roditelji zbog istih osobina nemaju adekvatne metode odgoja što čini njihovu djecu dvostruko hendikepiranom.

Suprotno uvaženom mišljenju da nesređene obitelji, tj. obitelji u kojima dijete ima samo jednog roditelja stvaraju kriminalne ličnosti, čini se da je ipak važnije u kakvom su odnosu roditelji, od činjenica žive li oni zajedno ili ne. Naime, pokazalo se da su svađe, napetosti, razdražljivost i agresija roditelja ipak važniji prediktori bez obzira na to jesu li roditelji rastavljeni ili ne. Ipak, neke karakteristike nesređenih obitelji mogu doprinjeti razvoju kriminaliteta, a to su činjenica da jedan roditelj često nema dovoljno vremena za davanje dovoljne količine emocionalne podrške i discipline te da djetetu fali model za učenje. Učenje po modelu je osobito važno za dječake koji odrastaju bez oca. No valja naglasiti da i nije toliko važno da otac živi sa dječakom već da je dovoljno da dijete ima bilo kakvu figuru (zamišljenu ili stvarnu).

Fizičko zlostavljanje, također, može utjecati na razvoj kriminaliteta jer se na taj način ograničava ili čak potpuno sprečava razvoj čvrste i pouzdane privrženosti između djeteta i njegova roditelja, a i takvo dijete će pokazivati više agresivnosti u svim situacijama.

8. Zašto ljudi poštuju/ne poštuju socijalne norme?

Iako se općenito pretpostavlja da kaznena djela čine mentalno bolesne osobe (psihopati i sl.), gotovo 60% kaznenih djela počinjavaju potpuno normalne osobe. Dakle, može se reći da svatko može pod određenim okolnostima počiniti kazneno djelo. Faktori koji utječu na vjerojatnost kršenja socijalnih normi, tj. počinjavanja kaznenog djela su: ličnost osobe, karakteristike situacije, socijalizacija te trenutačno stanje osobe.

Neke od osobina ličnosti koje mogu dovesti do toga da osoba počini kazneno djelo su impulzivnost, psihoticizam, avanturizam, manjak savjesnosti i sl. Postoji više spekata savjesnosti: savjesnost u smislu poštivanja normi i prosocijalno ponašanje. Dakle, ukoliko osoba nema onaj dio savjesnosti koji se veže uz socijalne norme veća je vjerojatnost da će počiniti kazneno djelo. Čak i ako su neki drugi faktori doveli do toga da osoba počini kazneno djelo moral/savjesnost je ono što će spriječiti tu osobu od toga da ponovno ne počini kazneno dijelo (recidivizam). Nadalje, što je stupanj socijalizacije osobe veći to je manja šansa da će osoba počiniti kazneno djelo. Također, važno je trenutačno stanje počinitelja. Naime, ukoliko je osoba pod utjecajem psihoaktivnih tvari ili ako ima halucinacije, to isto može dovesti do toga da osoba počini kazneno djelo. Čak i neke karakteristike situacije mogu odigrati presudnu ulogu. Na primjer, ako se osoba nađe u situaciji da počini kriminalno djelo, a mala je vjerojatnost da će biti uhvaćena, istovremeno raste vjerojatnost da će stvarno i počiniti to kriminalno djelo.

8

9. Karakteristike zlostavljača? Karakteristike cikličkog zlostavljača?

Nisu svi zlostavljači isti. Razlike među zlostavljačima vidljive su u samom nasilnom ponašanju, koje je, primjerice, teže ili lakše, češće ili rijeđe, hladnokrvno sa svrhom vladanja žrtvom ili u afektu. No baš takvo, za tu osobu specifično izražavanje nasilja uvijek je odraz određene, specifične psihološke pozadine, odnosno određene ličnosti nasilnika. Većina autora smatra da postoje tri glavna tipa zlostavljača. Te skupine zlostavljača se mogu dobro razlikovati prema: a) težini i frekvenciji obiteljskog nasilja, b) univerzalnosti njihovog nasilja (da li su nasilni samo u obitelji ili i izvan nje) i c) psihopatologiji nasilnika. Koristeći te tri dimenzije, predložen je teorijski model s tri tipa nasilnika: pasivno-zavisni (nasilni samo u obitelji), ciklički nasilnici s graničnom ličnosti i općenito nasilni (nasilnici s antisocijalnom i psihopatskom ličnosti).Neki se nasilnici ne mogu svrstati precizno u neku od navedenih kategorija, već imaju karakteristike iz dvije kategorije, ali je takvih malo.

Interesantna je činjenica da oko 20% nasilnika koji su prošli tretman i dalje je nasilno prema svojim partnericama. Prema navedenoj podjeli moglo bi se očekivati da se radi o psihopatskim ili antisocijalnim ličnostima. No pokazalo se da u toj grupi «nepopravljivih» ima samo oko 11% primarnih psihopata. Dakle, očito je da među nasilnicima koji su «otporni» na tretman ima i osoba različitih psiholoških profila. Također, za ponovne nasilnike bilo je karakteristično prjašnje uhićenje, antisocijalno ponašanje, teže prijašnje zlostavljanje. Jasno je stoga da za nepopravljivo nasilništvo nije nužna samo struktura ličnosti (koja ne mora biti psihopatska), već i prisustvo drugih faktora – supkultura nasilja, iskustvo da se nasilje «isplati», nasilni životni stil i sl.

Osobine Pasivno-ovisni, prekontrolirani (50%)

Ciklički (25%) Psihopatski (25%)

Tip ličnosti Skloni izbjegavanju konflikata, potiskuju ljutnju, pasivno-ovisni

Granična ličnost, disforični Karakteristike psihopatske, antisocijalne ličnosti

Stupanj nasilnosti Rijetki nasilni ispadi, povezani sa stresom, u afektu, samo u obitelji

Cikličko zlostavljanje, premlaćivanje žene u «minus» fazi, većina je nasilna samo unutar obitelji

Nasilni stalno, instrumentalno nasilni i izvan obitelji

Privrženost u braku

Zadovoljniji brakom, stabilnija veza, privrženiji, manje skloni izvanbračnim vezama, manje sukoba, manje ljubomorni, traže odobravanje žene, pasivno-ovisni

Plašljiva privrženost (pretvorena u srdžbu), izrazito ljubomorni, sumnjičavi, najmanje zadovoljni brakom, ovisni o ženi, ambivalentni (žena = kraljica vs. utjelovljenje zla)

Nevezani ni za koga, manje zadovoljni brakom, nestabilne i kraće veze, skloniji vanbračnim vezama, žena – objekt koji kontroliraju

Empatija/žaljenje Preuzimaju odgovornost, traže tretman, osjećaju žaljenje, krivicu

Srednja razina empatije u «dobrim fazama»

Bez žaljenja i odgovornosti, krive žrtvu, ne žele tretman na koji slabo reagiraju

Impulzivnost Manji problemi kontrole ponašanja, najmanji broj kaznenih djela i najmanje skloni zlouporabi alkohola, češće trajno zaposleni

Prekomjerno reagiranje na trivijalnosti, općenito srditi, manji problemi s alkoholom, eksplodiraju ciklički nakon nakupljanja srdžbe

Impulzivni, zlouporaba alkohola, vožnja u pijanom stanju, više različitih kaznenih djela, od mlađe dobi u sukobu sa zakonom

Socijalne vještine Direktno pregovaranje, široki raspon strategija suočavanja, u braku niske do srednje, izvan braka srednje do visoke soc. vještine

Neprijateljski prilikom pregopvaranja, u braku niske, a izvan braka srednje soc. vještine

Probleme riješavaju prijetnjama i nasiljem, niske soc. vještine

Stavovi prema ženama

Liberalni, ne vjeruju da je nasilje opravdano

Konzervativni stavovi Najrigidniji i nakonzervativniji stavovi, vjeruju da je nasilje opravdano, «macho» stavovi

9

Karakteristike cikličkih zlostavljača:- disforički i imaju granični poremećaj ličnosti- emocionalno prevrtljivi cikličko izmjenjivanje nasilja i razdoblja «medenog mjeseca»- tenzija proizlazi iz granične strukture ličnosti: krhko formiranog identiteta, straha od

napuštanja i iz toga nastale srdžbe- uloga rane traume: roditeljsko zlostavljanje i odbacivanje, posramljivanje od strane

oca i ambivalntan odnos s majkom – teškoće u formiranju stabilne i povjerljive privrženosti sa svojom intimnom partnericom

- mračna strana ličnosti aktivira se tek se formira veza, a snjom i strah de će biti ostavljeni – izrazita ljubomora, posesivnost i kontrola partnerice (strah se prikriva srdžbom)

- zlostavljanje može biti emocionalno ali i fizičko (teško premlaćivanje)- srednje do teško nasilje- najviše psiholoških smetnji – depresivni i anksiozni simptomi- skloni krivljenju žene kad stvari krenu loše i pripisivanju zle namjere- nisu spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke- na poslu pasivni i submisivni, dominaciju pokazuju kod kuće- niska tolerancija na stres- iz svih socijalnih slojeva- ove karakteristike vide se već u razdoblju prije braka- vremenom se zlostavljanje povećava

10. Povezanost mitova o silovanju i kriminalnog ponašanja?

Prihvaćanje mitova o silovanju povezuje se s agresijom prema ženama. Primjerice, kod muških adolescenata utvrđeno je da je prihvaćanje mitova o silovanju povezano s budućim prisiljavanjem partnerice na seksualne aktivnosti. Također, utvrđeno da je veća samoprocjena vjerojatnosti da će netko silovati, ako zna da ga neće otkriti i kazniti, povezana sa većim prihvaćanjem mitova o silovanju. Osim toga, pokazalo se da su povećana samoprocjena seksualne agresivnosti i povišeno uzbuđenje kod opisa silovanja povezani su s većim prihvaćanjem mitova o silovanju (nije dokazano na osuđenim silovateljima). Iz navedenih nalaza te budući da mitovi trivijaliziraju silovanje prebacivanjem odgovornosti s napadača na žrtvu ili pripisuju sliovanje nemogućnošću kontrole seksualnih impulsa, očito je da prihvaćanje mitova o silovanju može utjecati na veću vjerojatnost kriminalnog ponašanja.

11. Što je psihološko profiliranje?

Psihološko profiliranje je identifikacija glavnih karakteristika ličnosti i ponašanja pojedinca utemeljenih na analizi zločina koje je počinio. Ova psihološka tehnika osmišljena je da bi pomogla u identifikaciji i detekciji počinitelja. Profil se temelji na pretpostavci da valjana interpretacija dokaza s mjesta zločina može indicirati tip ličnosti osobe koja je počinila zločin. Važno je napomenuti da profili zločinaca ne rješavaju zločine, već su dodatno oruđe u razumijevanju zločina i razvoju strategije.

Cilj profiliranja počinitelja je da predvidi osobine počinitelja u određenom slučaju iz karakteristika zločina, osobina žrtve i izjava svjedoka i žrtava. Smisao toga je smanjenje raspona ljudi koji bi mogli biti počinitelji. To se radi iz određivanja kombinacije karakteristika koje počinitelj vjerojatno posjeduje. Psihološko profiliranje zločinaca je osobito korisno u detektiranju počinitelja koji već imaju dosje. Ali profiliranje zločinaca će biti onoliko korisno koliko su počinitelji konzistentni u izvršavanju određenih tipova zločina i

10

odabiru određenih tipova žrtava. Onoliko koliko su zločinci svestrani ili sve prepuštaju slučaju u svom kršenju zakona, toliko će vrijednost profiliranja biti ograničena.

Izrada profila prolazi kroz nekoliko faza (FBI): 1. faza: prikupljanje podataka - informacije iz različitih izvora (policijska i autopsijska

izvješća, fotografije s mjesta zločina). 2. faza: klasifikacija zločina - pokušaj klasifikacije na osnovu prikupljenih podataka. 3. faza: rekonstrukcija zločina - stvaranje hipoteza o ponašanju žrtava i toku zločina. 4.faza: stvaranje profila - uključujući hipoteze o demografskim i fizičkim

karakteristikama, navikama i crtama ličnosti.Profili konstruirani ovim procesom često slijede standardni format, te daju slijedeće

informacije: (1) demografski podaci - dob, spol, rasa, bračni status, SES; (2) stručna sprema i procjene intelektualnog funkcioniranja; (3) prethodni sukobi sa zakonom; (4) vojna povijest; (5) obiteljske karakteristike; (6) navike i socijalni interesi; (7) dokazi o povezanosti s mjestom zločina; (8) karakteristike ličnosti uključujući psihopatologiju; i (9) preporučene tehnike intervjuiranja.

U profiliranje zločinaca bi trebalo uključiti barem sljedeće informacije:1. osobine počinitelja: spol, adresu, dob (datum rođenja), etničku pripadnost, visinu,

naglasak, građu tijela, dužinu kose, boju kose, kosu oko lica, tetovaže, uočljiva fizička obilježja;

2. značajke zločina: lokacija, mjesto, vrijeme, datum, dan u tjednu, metodu, instrumente ili oružje, način bježanja, maskiranje, te da li je počinitelj bio pod utjecajem droga ili alkohola;

3. karakteristike žrtve: adresa, spol, dob, etnička pripadnost, bračni status, zanimanje, aktivnost u vrijeme zločina, te da li je žrtva bila pod utjecajem alkohola ili droga;

4. žrtvin opis počinitelja: sve varijable počinitelja osim adrese;5. svjedokov opis počinitelja: sve varijable počinitelja osim adrese.Profiliranjem se bave uglavnom psiholozi i psihijatri, ali i kriminalisti.Postoje dva pristupa profiliranju:

1) intuitivno-klinički (na temelju promišljanja)2) statistički – ispituju se neka djela i njihove karakteristike te povezuju s određenim

osobinama ličnosti – potrebne velike i dobre baze podataka

Detekcija laži

12. Što je poligraf? Valjanost poligrafa? Što je CQT metoda, što Pot metoda?

Poligraf je uređaj koji mjeri i detektira povećanu uzbuđenost koja se očituje u promjenama tri parametra (EDR-a, tlaka i opsega pluća). Ideja je ta da uzbuđenje koje se javlja prilikom laganja uzrokuje emocionalnu reakciju pri čemu osoba pliće diše, više se znoji te joj se povisi tlak. Dakle, osnovna pretpostavka glasi: osoba dok laže će se emocionalno uzbuditi, što će se očitovati na poligrafu.

Nedostatak rada pomoću poligrafa jest taj što uzbuđenje ne mora nužno biti pokazatelj laganja kao što i nedostatk uzbuđenja ne mora nužno ukazivati da osoba govori istinu. Iz tog razloga upitna je valjanost poligrafa. Točnije, postoji određen postotak krivih zaključaka, tj- lažno pozitivnih i lažno negativnih (govore istinu, a nalaz pokazuje da lažu) nalaza. Istraživanja pokazuju da je valjanost poligrafa oko 60-70%.

Danas postoje različite metode kojima se ispitivač služi u razrjašnjavanju konkretnog kaznenog djela. Prilikom poligrafskog testiranja primjenjuju se dvije osnovne metode: CQT – Control Question Test i Pot – Peak of Tension Test.

11

Kod CQT metode ili direktivne metode (kako se ona kod nas naziva) ispitaniku se postavljaju relevantna, irelevantna i kontrolna pitanja. Kontrolno pitanje je takvo da se na njega gotovo sigurno može očekivati lažan odgovor ispitivane osobe, a time i specifična reakcija (npr. Da li ste ikada u životu nešto ukrali?). Reakcija na kontrolno pitanje uspoređuje se sa reakcijom na relevantno pitanje koje je vezano uz zločin. Pretpostavlja se da će nevine osobe imati jaču fiziološku reakciju na kontrolno pitanje nego na relevantno, na koje će odgovoriti istinom, a da će kod krivca biti obrnuto, tj. više će ga uzbuditi relevantno pitanje jer će pobuditi jaču emocionalnu reakciju (npr. zbog straha od kazne). Teškoća u primjeni ove metode je u tome što je teško pronaći dobro kontrolno pitanje koje bi moglo poslužiti za komparaciju s relevantnim pitanjima radi utvrđivanja reaktivnosti osobe. Također, upitna je i etičnost postavljanja kontrolnih pitanja, njihova standardizacija, ne znamo točno kako pojedino kontrolno pitanje funkcionira, a ni kakva je njihova pouzdanost.

Lykken je osmislio valjaniju metodu koja se naziva GKT (Guilty Knowledge Test); Pot metoda. Ovim testom se ne pokušava utvrditi da li netko laže, već da li posjeduje «guilty konowledge», tj. da li ispitanik prepoznaje dijelove informacija jedinstvenih za zločin. Test se sastoji od liste pitanja od kojih se samo jedno odnosi na neku pojedinost ili činjenicu u vezi s kaznenim djelom. Pretpostavlja se da je tu činjenicu zapazila i zapamtila samo osoba koja je počinila krivično djelo ili osoba koja je na bilo koji način umješana u krivično djelo. Pri tome se očekuje da će počinitelj pokazati visoko emocionalno uzbuđenje upravo nakon lažnog odgovora (budući da ispitanik treba na svako pitanje odgovoriti sa «ne») na kritičnu činjenicu. Nevina osoba koja se testira ovom metodom ne bi trebala pokazati specifične reakcije ni na jedno pitanje, dok se kod nervoznog, ali nevinog ispitanika mogu javiti reakcije na sva pitanja. Poteškoće sa ovom metodom mogu se javiti ako je neka nevina osoba imala negativno iskustvo sa kritičnom činjenicom što će dovsti do toga da jako reagira na tu česticu (npr. konopac kod nekoga kome se netko bližnji objesio). Moguće je da krivac uopće nema pohranjenu informaciju vezanu uz kritično pitanje pa da zato uopće ne ragira (npr. koliko je novaca ukradeno). Također, postoji opasnost da nevina osoba prepozna kritično pitanje, odnosno činjenicu neopreznošću ispitivača ili da je čula taj podatak kroz medije. Iz navedenih razloga ova se metoda rijeđe koristi. Posotje i varijacije ove metode, na primjer, da se ispitaniku prikazuju fotografije – vizualna metoda.

13. Koji su kriteriji vjerodostojnosti iskaza?

Za procjenu valjanosti iskaza razvijena je posebna procedura koja omogućuje procjenu valjanosti izjave. Njezina važnost je naglašena u slučajevima kada bi mogli postojati motivi za lažne navode i optužbe, ili pak kad postoji vjerojatnost da je izjava dana pod značajnim utjecajem sugestije ili pritiska druge zainteresirane osobe. Ta procedura je poznata pod nazivom Kriterijski temeljena sadržajna analiza (Criteria-based Content Analysis – CBCA). CBCA je kvalitativna analiza sadržaja izjave pomoću točno određenih kriterija. Ova je metoda uklopljena u širu tehniku po nazivom Procjena vjerodostojnosti izjave (Statement Validity Assesment, SVA), a razvijena je za evaluaciju izjava dobivenih od djece koja su svjedoci navodnih zločina, uglavnom seksualnog zlostavljanja. No danas se ona primjenjuje i na odraslim koji daje izjave koje nisu samo vezane uz seksualno zlostavljanje.

Temelje navedene procedure postavio je 50-ih godina Undeutch stvorivši tzv. analizu realnosti izjave (Statement Reality Analysis). Ova se metoda zasnivala na hipotezi da se izjave nastale na temelju mašte, iluzija ili laži razlikuju u sadržaju i kvaliteti od izjava koje s etemelje na stvarno proživljenim događajima – Undeutscheva hipoteza.

CBCA metoda se sastoji od 19 specifičnih kriterija koji se koriste pri procjeni sadržaja izjave. Zadovoljavanje kriterija ukazuje na stvarno doživljeni događaj. Pri primjeni kriterija na djeci važno je uzeti u obzir dob, iskustvo i kognitvni kapacitet djeteta. Primjena CBCA

12

zahtijeva što je moguće ranije uzimanje izjave od djeteta, a izjavu treba uzeti uvježbani ispitivač pomoću struktuiranog intervjua

Kriteriji su grupirani u 5 kategorija:1) Kriteriji za analizu općih kriterija izjave

1. logička struktura – govori o tome je li izjava sadržajno koherentna i logična2. nestruktuirana produkcija – odnosi se na stil i redoslijed opisa (istinita izjava nije

kontinuirano struktuirana već su inf. raspršene oko okosnice, odn. izjava je djelomično neorganizirana, postoje digresije i spontana premještanja pažnje, no izjava mora biti logički konzistentna)

3. opširnost detalja – specifičnost opisa mjesta, vremena, osoba, objekata i događaja (istinite izjave imaju više detalja)

2) Kriteriji za analizu specifičnih sadržaja izjave4. povezanost s kontekstom – u kojoj su mjeri događaji stavljeni u prostorni i vremenski

kontekst, te da li je događaj povezan s drugim događajima5. opis interakcija – da li izjava sadržava navode o postupcima i reakcijama žrtve ili

navodnog počinitelja ili o razgovoru koji je vođen6. reprodukcija razgovora – da li izjava sadržava originalnu verziju razgovora (upotreba

nepoznatih termina)7. neočekivane komplikacije tijekom djela – da li se dogodio neki neplanirani prekid

incidenta, neočekivana komplikacija ili teškoća3) Kriteriji za analizu posebnosti sadržaja

8. neobični detalji – postojanje realističnih, ali neobičnih detalja koji unutar konteksta imaju svoje značenje

9. preobilnost detaljima – preobilnost nepotrebnim detaljima koji nemaju direktne veze s optužbom

10. krivo razumijevanje točno reproduciranih detalja – ukoliko dijete točno opisuje objekt ili događaj koji ne razumije (npr. ejakulacija = urin)

11. povezane vanjske asocijacije – postoji li povezanost djela s nekim drugim događajem ili razgovorom seksualne prirode, s time da se taj drugi događaj ili razgovor nije dogodio unutar samog djela

12. navodi o subjektivnom psihičkom stanju – opisuje li dijete vlastite osjećaje ili misli koje je imalo tijekom događaja

13. atribucija psihičkog stanja počinitelja – iznosi li dijete emocije ili misli koje je pripisalo počinitelju tijekom incidenta

4) Kriteriji za anlizu sadržaja vezanog uz motivaciju14. spontane ispravke – spontano dodane ispravke i dodatne inf. na prethodnu izjavu, koje

tu izjavu čine preciznom15. priznavanje nedostatka sjećanja ili znanja za neki dio incidenta16. postavljanje sumnje u vlastito svjedočenje 17. samoosuđivanje – opisuje li dijete neka svoja ponašanja povezana s incidentom kao

loša ili neprikladna18. nalaženje isprike za počinitelja

5) Kriteriji za analizu sadržajnih elemenata specifičnih za kriminlnu dob19. detalji karakteristični za kazneno djelo – postoje li elementi koji su uobičajeni za ovaj

tip kaznenog djela, pri čemu je postojanje detalja suprotnih uobičajenom shvaćanju posebo jak indikator

SVA je sveukupna forenzičko-psihološka dijagnostička procedura za ocjenu vjerodostojnosti izjave, koja uz CBCA uključuje i evaluaciju drugih podataka kao što su bigrafski podaci, rezultati psihologijskog testiranja, ponašanje djeteta tijekom davanja izjave, podaci koji se

13

tiču nastanka izjave i konteksta prilikom prve izjave djetata o zlostavljanju te podaci koji se odnose na odnos između žrtve i navodnog počinitelja. Još se procjenjuju:

a) psihološke karakteristike: prikladnost djetetovog jezika i znanja, prikladnost emocija i podložnost sugestiji

b) karakterisitke provedenog intervjua: sugstivna pitanja, neodgovarajuće metode testiranja (npr. obećavanje nagrade, prijetnja kaznom)

c) motivacija: koji su bili motivi za prijavu i da li su oni upitni sa stanovišta vjerodostojnosti, kontekst otkrivanja djela ili prijave, pritisci da se lažno prijavi

d) pitanja vezana uz istragu: konzistentnost s prirodnim zakonitostima, konzistentnost s drugim izjavama, konzistentnost s drugim dokazima

14. Koje kriterije uključuje metoda «monitoriranje realnosti»?

Monitoriranje realnosti (Reality Monitoring) je metoda razvijena kao alterantiva za utvrđivanje vjerodostojnosti izjave. Ova metoda se znatno lakše uči i primjenjuje od CBCA metode. Razvili su je Johnson i Raye, a opisuje kako se sjaćenje za izmišljene događaje temeljno razlikuje od sjećanja doživljenih događaja. Budući da se sjećanja vezana uz stvarne događaje stvaraju kroz perceptivne procese, veća je vjerojatnost da će, između ostalog, sadržavati perceptivne informacije:

vizualne detalje («Vidio sam kako prednji dio kotača udara u rub pločnika») detalje zvuka («Čuo sam skvičanje kočnica») detalje mirisa («Mogao sam namirisati benzin») detalje okusa («Mislio sam da mogu osjetiti krv sa posjekotine na čelu») fizičke osjećaje («Jako me boljela lijeva noga») spacijalne detalje – detalje o tome gdje se događaj dogodio («Auto me pogodio preko

puta stare školske zgrade») detalje o tome kako su stvari i ljudi bili smješteni s obzirom jedni na druge («Moj sin je

bio na stražnjem sjedalu auta») temporalne detalje – detalje o vremenskom redoslijedu događaja («Policija je došla prije

vozila hitne pomoći») detalje o trajanju događaja («Činilo se kao cijela vječnost dok me nisu izvukli iz auta»)

sjećanja na stvarne događaje osim navedin uključuju i informacije o emocijama, živost izjave, mogućnost rekonstrukcije događaja i realističnost.S druge strane, izjave izmišljenih događaja, budući da imaju unutarnji izvor, će sadržavati više kognitivnih operacija, kao što su misli i zaključivanje («Vjerojatno sam imao uključeno grijanje, budući da je bilo vrlo hladno te noći»).

15. Što su subjektivni, što objektivni pokazatelji laži? Nabrojite jedne i druge.

Subjektivni indikatori laži su uvjernja ljudi o tome što su indikatori laži, tj. to su znakovi (sterotipi) koje ljudi koriste pri procjeni iskrenosti osobe s kojom komuniciraju. Istraživanja su pokazala da ljudi vjeruju u povezanost laganja i neverbalnog ponašanja, pa tako vjeruju da ljudi koji lažu: izbjegavaju pogled, koriste više pokreta, dugo im treba da odgovore, zamuckuju, imaju povišen ton glasa. Međutim, samo je ovaj posljednji znak točan (visoki ton glasa), a ostali su prvenstveno znakovi anksioznosti (nervoze), ne nužno i laganja. Upravo zbog ovih krivih uvjerenja o tome koji znakovi ukazuju na laž, ljudi su vrlo loši indikatori laži; točnost oko 50% - pogađanje po slučaju.

Objektivni pokazatelji laži su sistematske razlike u neverbalnom i verbalnom ponašanju kod laganja. Istraživanja su pokazala da postoje neki verbalni i neverbalni odgovori koji mogu pomoći do određene mjere u razlikovanju lažljivaca i onih koji govore istinu. No,

14

valja napomenuti, da zapravo i nema nekog specifičnog znaka ili sindroma laži. Prepoznavanje laži ovisi o brojnim faktorima, a neki od njih su: vrsta laži (jednostavne/složene), ulog (visok/nizak), karakteristike ličnosti (kreativnost, inteligencija, makijavelizam, niska empatija i sl.). Neki od znakova složene laži su duža latencija odgovora, donekle promijenjena boja glasa i smanjivanje pokreta ruku i nogu.

16. Koja tri pristupa objašnjavaju ponašanje ljudi dok lažu?

Postoje tri pristupa koja objašnjavaju ponašanje ljudi dok lažu:1) EMOCIONALNI PRISTUP

- ljudi dok lažu proživljavaju 3 vrste emocija: strah, krivnju, uzbuđenje- jačina tih emocija ovisi o osobinama ličnosti osobe i o okolnostima pod kojima osoba

laže- neki od znakova za koje s epokazalo da su povezani sa laganjem te da da su pod

utjecajem emocija su: povišen ton glasa mikro-izrazi – javljau se u trenucima dok lažljivac proživljava snažne emocije, tj. u

situacijama kada je ulog velik nestrutuirana produkcija – javlja se kada su ljudi uzrujani

2) KONTROLIRAJUĆI PRISTUP ili PRISTUP KONTROLE PONAŠANJA- polazi od pretpostavke da ljudi nastoje smanjiti ponašnja za koja pretpostavljaju da

upućuju na laž te povećati frekvenciju ponašnja koja upućuju na to da govori istinu- u tom nastojanju lažljivci previše koče svoje ponašanje (nespontanost i rigidnost

ponašanja) kako bi povećali uvjerljivost- znakovi za koje je utvrđeno da ukazuju na prijevaru su: smanjivanje ilustratora

(pokreti rukama i prstima kojima se nastoji naglasiti ono o čemu se priča), smanjivanje pokreta rukom/prstima, porast pogrešaka u govoru (ponavljanje riječi i/ili rečenica), manje detalja

3) KOGNITIVNI PRISTUP- ljudi dok lažu pod velikim su kognitivnim opterećenjem budući da moraju ostaviti što

bolji dojam (da su pošteni) što dovodi do smanjenja drugih aktivnosti kao što je neverbalno ponašanje

- drugim riječima, lažljivci će uložiti više truda u «normalno» ponašanje, tj. u ostavljanje poštenog i uvjerljivog dojma nego osobe koje govore istinu (trebaju potisnuti svoju anksioznost, maskirati činjenicu da su kognitivno opterećeni, trebaju znati kako se inače ponašaju te trebaju biti sposobni pokazati ponašanje koje žele)

- lažljivci se nastoje ponašati na način koji se uklapa u kulturalni stereotip lažljivca (ponašati će se vrlo rigidno i inhibirano – smanjena količina pokreta, pričati će vrlo fluentno, gledati će u oči, konstrurati će takav iskaz za koji vjeruju da će ostaviti vjerodostojan dojam, te će izostaviti informacije za koje pretpostavljaju da će štetiti njihovoj slici da je iskrena osoba – manje će korisiti spontane ispravke)

Forenzički intervju sa žrtvama kaznenih djela

17. Što je sekundarna viktimizacija?

Sekundarna viktimizacija odnosi se na negativna iskustva koja žrtva nakon zločina, tj. nakon traumatskog iskustva doživljava od strane društva (npr. od strane policije, pravosuđa, bolnice). Iz istraživanja provedenih u stranim zemljama vidljivo je da žrtve silovanja često nemaju primjerenu pomoć od šire zajednice, i događa se da intervencija društvenih službi

15

dovodi do toga da se žrtva osjeća posramljeno, počinje sumnjati da je sama kriva za to što joj se dogodilo i zapravo je ponovno viktimizirana tijekom dobivanja pomoći. Takvo pripisivanje odgovornosti za djelo silovanja žrtvi te okrivljavanje žrtve negativne su pojave i smatraju se dijelom sekundarne viktimizacije. I u slučaju da se žrtvu ne okrivi verbalno, s obzirom da ljudi komuniciraju svoja uvjerenja ne samo verbalnim putem već i neverbalnim ponašanjem, a da najčešće toga nisu ni svjesni, jasno je da uvjerenje o nekom stupnju krivice žrtve pridonosi neadekvatnom postupku prema žrtvi.

Sekundarna viktimizacija se može javiti i kao posljedica samog svjedočenja nekom neugodnom i traumatskom događaju. To se osobito odnosi na djecu koja lako mogu biti traumatizirana već i samim prisustvovanjem obiteljskim sukobima, a pogotovo ako su svjedoci težih kriminalnih djela ili zlostavljanja.

18. Veza mitova o silovanju i ponašanja prema žrtvama

Pokazalo se da je podržavanje mitova o silovanju i postojanje stvaova koji podupiru silovanje povezano s negativnijim odnosom prema žrtvi silovanja – s višim stupnjem krivljenja žrtve seksualnog djela. Žrtva s kojom se tako postupalo može se početi i sama okrivljavati, pitati se nije li možda ipak na neki način odgovorna. Čak i ako ne povjeruje u svoju odovornost, takvo ponašanje osobe koja je s njom bila u prvom kontaktu može dovesti do toga da žrtva povuče tužbu, ne želeći se izlagati daljnjim napadima i sumnjičenju okoline. Upravo takva njena reakcija – samookrivljavanje ili povlačenje tužbe – potvrđuje kriva uvjerenja okoline i time se mitovi i dalje održavaju.

19. Kako provesti forenzički intervju s djetetom: osnovna pravila i koraci

Svaki, pa tako i forenzički intervju treba započeti sa predstavljanjem ispitivača. Budući da kod djeteta često postoji strah, a i može se javiti privrženost prema zlostavljaču, važno je objasniti djetetu svrhu intervjua. Ukoliko će intervju biti sniman, potrebno je djetetu objasniti i svrhu snimanja. U ovoj fazi dijete se ne pita ništa o krivičnom djelu već se pokušavaju dobiti osnovni podaci o djetetu (ime, dob, tko se brine za njega, s kim živi, tko što radi u obitelji, o školi) te tražimo opise neutralnih događaja. Svrha ovoga je stvaranje odnosa povjerenja između stručnjaka (ispitivača) i djeteta. Kod vrlo male djece najbolje je uspostavljanje kontakta kroz igru. Prije same uspostave odnosa treba procijeniti razvojni stupanj djeteta i tome prilagoditi govor i pitanja. Takjođer, kroz raspravljanje o nekoliko neutralnih tema ispitivač treba utvditi razlikuje li dijete istini od laži. Ispitvač zatim nastoji sklopiti s djetetom sporazum da će govoriti istinu. Ispitivač treba objasniti djetetu da smije reći «ne znam», «ne razumijem» te da smije ispraviti ispitivača. Prilikom uspostave komunikacije važno je da ispitivač bude svjestan samoga sebe (svog položaja tijela, načina gledanja, brzine govora) jer on svoju mirnoću/napetost prenosi na dijete. Također, treba iskazati empatiju te parafrazirati ono što je dijete reklo.

Prilikom prelaska na kritičnu temu ispitvač se treba korisiti nesugestivnim i otvorenim pitanjima. Osobito je važno kod razjašnjavanja navodnog djela koristiti ohrabrenja i poticaje te se oslanjati na ono što je dijete već samo spomenulo. Postavljanje otvorenih pitanja je osobito važno jer su odgovori djece puno vjerodostojniji ukoliko oni sami dođu do njih, kroz priču. Treba izbjegavati DA/NE pitanja koja mogu dovesti u pitanje valjanost procedure, budući da su djeca uvijek sklonija odgovoriti sa DA kako bi ugodili ispitvaču. Također, ne smiju se postavljati pitanja višestrukog izbora jer su sugestivna, ne smije se ponavljati pitanja, niti davati pozitivna i negativna potkrepljenja. Treba izbjegavati i «zašto» pitanja jer mogu stvoriti pritisak kod djeteta, kao da ga se napada. Pitanja trebaju biti što jednostavnije formulirana i važno je korisiti djetove riječi. Postavljanje konkretnih pitanja treba činiti vrlo

16

oprezno jer su djeca izrazito osjetljiva na sugestivna pitanja (važno je utvditi koliko je dijete uopće sklono sugestiji).

Zadnji korak u provođenju forenzičkog intervjua sa djeteom je, naravno, zatvaranje intervjua.

20. Što sve može ugroziti valjanost intervjua s djeteom?

Općenito govoreći, sposobnost djeteta da dade valjanu izjavu ovisi o:a) stupnju razvoja njegovih kognitivnih, tj. intelektualnih sposobnosti (prvenstveno

stupnju razvoja perceptivnih, memorijskih i komunikacijskih sposobnosti) – važno odrediti razvojni stupanj konkretnog djeteta

b) tome da li dijete razlikuje istinu od laži – razlikuje li dijete ono što je stvarno vidjelo, čulo i doživjelo od onoga što priželjkuje ili o čemu mašta

c) djetetovom razumijevanju i prihvaćanju obveze da (na sudu) govori istinu – djeca već u dobi od 4 god. mogu razlikovati lažnu od istinite tvrdnje

d) djetetovoj motivaciji za davanje izjave – djeteova motivacija za lažnu izjavu može proizlaziti iz: emocionalne povezanosti s navodnim počiniteljem, želje da se prikrije pravi počinitelj, straha da će ono samo biti optuženo, njegova anticipiranja srama uslijed otkrivanja zlostavljanja, želje da se počinitelju ne prouzroče problemi i sl.

Izjava osim toga može biti kontaminirana:a) neadekvatnim prethodnim ispitivanjima koja su dovela do lažnog sjećanja u djetetab) utjecajem sugestije značajnih odraslih osoba na dijetec) neadekvatnim provođenjem aktualnog ispitivanja: postavljanjem neadekvatnih (više

pitanja u jednoj rečenici, ponavljanje pitanja, skaknje s teme na temu, «zašto» pitanja, pitanja koja nisu prilagođena djetetovom stupnju razvoja) i sugestibilnih pitanja, loše uspostavljenim kontaktom, neobjašnjenom svrhom ispitivanja, prekidanjem djeteta, okrivljavanjem djeteta, «ispravljanjem» djetetovih navoda, promjenom iskaza (zbog nerazumijevanja pitanja, sugestije ispitivača ili prijetnji zlostavljača)

21. Karakteristike traumatiziranog djeteta

1) Ponovno proživljavanje traumatskog događaja- najčešće koz igru (u kojoj se iskazuju aspekti i teme traume), identifikaciju s

agresorom (dijete mašta da bude onaj koga se najviše boji) ili zastrašujuće snove raspoznatljivog sadržaja

2) Potiskivanje emocija- disocijacija («Ništa mi ne može, ja sam jak...»)- većina ih osjeća krivnju pa se samokažnjava (grizu nokte, grebu se i sl.)- razvijaju se u emocionalno neadekvatnu ličnost i osobu niskog samopouzdanja, te

razvijaju anksioznost, depresivnost ili čak agresiju3) Fiziološka pobuđenost

- razuzdano i nemirno ponašanje kao reakcija na traumatski događaj

22. Karakteristike traumatizirane odrasle žrtve djela

1) Osoba je bila izložena traumatskom događaju koji je uključivao prijetnju smrti, ozljede ili fizičkog integriteta te intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti i užasa kao reakciju na njega

2) Ponovno proživljavanje traumatskog događaja kroz bolna sjećanja na događaj (slike, misli), uznemirujuće snove o događaju, iluzije, halucinacije i «flash-backove» te

17

intenzivnu psihičku bol i ponovljene fiziološke reakcije pri izlaganju znakovima koji podsjećaju na događaj

3) Stalno izbjegavanje podražaja vezanih uz traumu (razmišljanja, razgovora, aktivnosti, mjesta i ljudi) i otupljivanje općenite sposobnosti reagiranja (nemogućnost prisjećanja aspekata traume, smanjenje interesa za vitalne aktivnosti i očekivanja u budućnosti, otuđivanje, emocionalna ograničenost)

4) Povećana fizološka pobuđenost – problemi spavanja i koncentracije, izljevi srdžbe, pretjerani oprez i strah)

5) Poteškoće funkcioniranja – društvenog, profesionalnog, svakodnevnog

18