Adolf Dragičević

Prijedlog za osnivanje

HRVATSKE AKADEMIJE SISTEMSKE ZNANOSTI

21. stoljeća

Zagreb, studeni 2005.

Zagreb, 25. studenog 2005.

Adolf Dragičević

PREDSJEDNIŠTVU I RAZREDIMA

HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI

ODGOVOR Razredu za filološke znanosti s obrazloženim prijedlogom za osnivanje HRVATSKE AKADEMIJE SISTEMSKE ZNANOSTI

21. stoljeća

Promemorija – Ispričavam se akademicima zbog preopširnosti izlaganja, koju nameće: (1) uobičajena zaštita ljudske časti i znanstvenog digniteta; (2)

nastojanje da kraćim, ovoj svrsi prilagođenim štivom pokažem kako moja napadnuta knjiga nije onakva kakvom je iz osvete prikazuju filolozi; (3) očekivano dokazivanje kako je i zašto filologija najzaostaliji dio hrvatske znanosti; (4) nužnost suprotstavljanja tendenciji kažnjavanja drugog mišljenja zlonamjernim internim pamfletima; (5) osuda ismijavanja optimističkih vizija društvenog razvoja i prikivanja autora na stup srama; (6) poticanje konstruktivne kritike i metakritike među razredima i unutar njih; (7) potreba da se u ovo revolucionarno doba raspravlja o postmodernom ustroju i djelovanju Akademije; (8) dokazivanje neminovnosti da se od proučavanja prošlosti prijeđe na proučavanje budućnosti; (9) korisnost konkretnog prijedloga i projekta osnivanja nove Hrvatske akademije sistemske znanosti 21. stoljeća. Širina odgovora filolozima ujedno je u funkciji obrazloženja potrebe osnivanja još jedne Akademije.

1. – Početkom 2005. godine prihvatilo je Predsjedništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i objelodanilo njen najvažniji dokument u tekućem stoljeću, zapaženu Deklaraciju o znanju, Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja – u čijoj izradi sam i ja sudjelovao. Zasluženo je pozdravljena i prihvaćena kao prvo jarko svjetlo na kraju mračnog tunela u kojem se zatekla te lutanjem i siromašenjem izgubila rascjepkana hrvatska znanost, ekonomija, politika i kultura. Imponira njen čvrst stav, upućen hrvatskoj javnosti, kako je razgrađivanje zastarjelog društva rada i razvijanje novog društva znanja jedini valjani izlaz iz sveopće zaostalosti i nerazvijenosti – put napredovanja bez alternative. Deklaracija je zamišljena i sročena kao prvi korak Akademije u aktualnom zaokretu iz društva rada u društvo znanja. Ambicije su od početka bile veće i očekivalo se da će brzo uslijediti drugi korak: osmišljavanja, programiranja, usmjeravanja i vođenja zamršenog i tegobnog procesa zbiljskog odumiranja radom i neradom izmoždenog društva, što je elementarna pretpostavka konkretnog utemeljenja Hrvatske na znanju i primjeni znanja. Čeka se već drugu godinu da čelni čovjek Akademije ponudi projekt njenog prilagođavanja tom novom, sada najvažnijem poslu trusta vrhunskih znanstvenika svih disciplina. Nade nisu ispunjene, što je također i pokazatelj kako znanstvena specijalizacija ne odgovara potrebama aktualnog međurazdoblja, koje nameće nužnost napuštanja analitičke i afirmiranja sistemske znanosti. Samo čovjek takva promijenjenog formata može inicirati,

2

osmisliti i osuvremenjavati složene procese neodgodive izgradnje hrvatskog društva znanja. S pravom se to od Akademije očekuje i negoduje zbog otezanja i neispunjenja toga zadatka. Njeno zaostajanje je tim upadljivije jer nema druge znanstvene ustanove koja bi mogla preuzeti taj Akademijin posao. Takve je naravi, složenosti i dometa da zahtijeva holističku obrazovanost, mrežnu organiziranost, funkcionalnu zaokupljenost i znanstvenu menadžersku sposobnost vođe.

Nevolja je tim veća kada čelnik nije voljan prihvatiti nikakvu sugestiju, već dapače agresivno sve odbacuje i preko medija uzbunjuje javnost da ustanovi koju vodi prijete pučistički nasrtaji. Ne samo da ne dozvoljava raspravu o boljoj organizaciji Akademije, nego i napada prijedloge da se otklone uočene slabosti. Sukobi se množe, a kreativna uloga u gradnji društva znanja odgađa – što jasno pokazuje da krovnoj znanstvenoj ustanovi treba vođa primjerenije odvažnosti, s izgrađenim holističkim obrazovanjem i sistemskim znanjem. Sadašnjem nedostaje jedno i drugo. Bježi čak i od onoga što bi mogao učiniti, u obuzdavanju štete koju Akademiji nanosi njegov Razred za filološke znanosti. Kritizirao sam ga zbog zaostalosti i djelatne zastarjelosti, pismeno i usmeno, u osporovanoj knjizi i u njegovoj prisutnosti na znanstvenom skupu u Akademiji. Umjesto javne polemike uslijedilo je organizirano revanšističko blaćenje moje malenkosti u Predsjedništvu i u razredima.

Bolje je nešto ranije prošao akademik Ivo Šlaus, vrstan poznavalac ustroja našeg znanstvenog doma i slabosti koje proizlaze iz okamenjene razredne organiziranosti i zatvorenosti. Usudio se da javno iznese kako Akademiji za novi posao treba odgovarajuća promjena. U intervjuu «Vjesniku» 23. svibnja 2004. godine – tri mjeseca nakon donošenja Deklaracije o znanju – blagonaklono spočitava čelniku Akademije što ništa ne poduzima da se prevlada interni sukob «dviju kultura»: prirodoslovno-medicinsko-tehničke i humanističke. Njihova podvojenost je, ističe akademik Šlaus, nepodnošljivo «inkompatibilna sa suvremenim svijetom i pogotovu s Akademijom». Želimo li je zapamtiti u novoj ulozi, moramo je «prilagoditi» novom «posebnom zadatku» i osposobiti da se organizira i djeluje kao respektabilna «pokretačka snaga društva». Da mu pomogne, Šlaus upućuje glavnog i odgovornog na čuveno djelo C.P. Snowa, koji još 1959. godine – u knjizi Two cultures and the Scientific Revolution – upozorava kolege znanstvenike, da uvaže kako je jaz između fizike i humanističkih znanosti «nepremostiv u strogoj specijalizaciji znanstvenih disciplina». Može se prevladati samo njihovim približavanjem i još bolje stapanjem u jedinstvenu sistemsku znanost. Upravo tako, jer – zaključuje Snow – «nema drugog puta od fizike k etici, kulturi, umu, slobodnoj volji i drugim humanim sadržajima».

Sve te prijedloge i argumente vođa hladno ignorira. Iz odgovora se jasno razabire kako u svojoj zastarjeloj fragmentarnoj znanstvenoj usmjerenosti nije u stanju ni dokučiti o čemu je riječ. Kako nije uspio izbjeći vlastito javno izjašnjavanje – što je njegova omiljena manira kada ga se opravdano kritizira – to u intervjuu «Vjesniku» 30. svibnja 2004. godine ozlojeđeno odbacuje Šlausovo identificiranje «dviju kultura», što vidi i Akademijina čistačica, te svako neslaganje s njegovim nedodirljivim stavovima i postupcima proglašava «pučističkim pokušajem». Priznaje, doduše, da «trebamo raditi na poboljšanju ustroja Akademije». Ali kako, neka to razumije tko može iz blindirane fraze: «stvaralački, a ne rušilački». Što bi narod rekao – okruglo pa na ćoše.

Svu dubinu i širinu čelnikove nevjerojatne zaostalosti i zastarjelosti potvrđuje još jednom nedavni intervju «Vjesniku» (15. studenog 2005.), kojem je novinarka opravdano dala naslov HAZU želi biti «uho» državnim tijelima – ni ne sluteći koliko je omalovažavajući i uvredljiv za ozbiljnu postmodernu znanstvenu ustanovu, kakva bi trebala biti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Da naslov odgovara znanju i dometu predvodnika dežurnih jezičnih zanovjetala, vidi se iz njegova objašnjenja: «Akademija ima snage i znanja i želje da bude savjetodavni organ državnim tijelima u rješavanju svih važnih pitanja u zemlji. Drugo je pitanje hoće li državni organi htjeti da im Akademija, kao pravi partner, 'bude uho'… HAZU

3

može pomoći pri znanstvenomu određivanju i vrjednovanju onih strateških projekata koji bi dugoročno mogli biti glavni nosioci boljitka života u Republici Hrvatskoj, kao što je npr. pošumljavanje krša…». Ne shvaća vođa koliko je opasno biti «uho» državnih organa u doba u kojem je debirokratizacija među najprečim društvenim zadacima. U izgradnji društva znanja većina postojećih administrativnih tvorevina uopće nije potrebna; postaje neracionalna, hipertrofirana izraslina posrednika, kamen o vratu postindustrijskom napretku i nerijetko njegovom svjesnom kočenju. Barem u tome Hrvatska ima bogato negativno iskustvo.

Srećom i ova ponuda političarima samo je vjeran odraz autorove manjkave obrazovanosti i pretjerane zaostalosti. Akademija doista zaostaje za svjetskim znanstvenim razvojem, ali ipak nije toliko zaostala da ne bi znala što joj je glavni i najvažniji zadatak u aktualnom ozbiljenju hrvatskog društva znanja. Kada bi bila onakva kakvom je prikazuje njen čelnik, onda bi se doista postavilo pitanje smisla i svrhe njenog postojanja. Ta kakva «savjetodavna» uloga, kakvo «uho», kakva «pomoć», kakav «životni standard» i kakvo «pošumljavanje krša» o kojem i posljednji lugar zna više od svih akademika. Hrvatskom narodu na putu u društvo znanja, koji mora smjesta krenuti, treba Akademija koja je svojim znanstvenim istraživanjem i svojim doprinosima sposobna da bude na čelu kolone, glava graditelja društva znanja, kompetentna predvodnica u aktualnom povijesnom zaokretu u kojem se i hrvatski narod preseljava u novi svijet – doba uma, digitalnog informiranja i znanstvenog komuniciranja. Glavni joj je zadatak da istražuje i osmišljava buduće procese emancipacije hrvatskog naroda i svakog hrvatskog čovjeka. A zna se s čim emancipacija roda i individuuma započinje i kako jedino može dostići znanstveno sagledane strateške ciljeve.

I u tom se intervjuu inzistira na ulasku u Europsku uniju «na hrvatski način». Čelniku je sve maglovito, čak i u njegovoj struci – jezikoslovlju. S ulaskom u Europsku uniju i Hrvatska ulazi u procese ujedinjenja čovječanstva, koji se ozbiljuju jednovremenom globalizacijom, regionalizacijom i atomizacijom. U te se procese ne ulazi negdje tamo, već prvenstveno i najviše ovdje, na tlu Hrvatske. Pa kako će se na našem podneblju izjednačiti hrvatski «predmoderni» jezik s «postmodernim» jezicima informacionalističkih visokorazvijenih zapadnih europskih zemalja. Ili će se njihovi jezici vratiti u svoje predindustrijsko doba, ili će hrvatski jezik («na hrvatski način») iluzionističkim hokus-pokus troskokom preko noći, samim ulaskom u Uniju, postati jezik postindustrijskog doba – da bi bio «ravnopravan». Govor nije puka hrpa biranih riječi; živi je to proces kojim se jezik modificira, razvija, revolucionira. Ima on svoju povijest, koja se u hrvatskom jezikoslovlju zaustavila negdje u 19. stoljeću. I u ovom zanovijetanju poziva vođa u pomoć Razred za filološke znanosti i Predsjedništvo Akademije, te ujedno priznaje da su oni «jednoglasno» izglasali neslavnu Izjavu o jeziku – u ime cijele Akademije. Pa bio bi red da nam udružena trojka sada objasni kako ulaskom u Europsku uniju stari predmoderni može postati mladi postmoderni hrvatski jezik – ili pak nama to pomlađivanje ne treba. Trebali bi i oni barem toliko znati da «posebnosti» hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crnogorskog jezika proizlaze iz njihove danas katastrofalne zaostalosti. Ruralni su to jezici i zato donekle različiti. Da su stigli do svoje postmoderne visoke informacionalističke razvijenosti, ne bi među njima bilo tih razlika, a ne bi bilo ni filologa seljačkog predindustrijskog doba. Staru bi srednjovjekovnu «genetsku srodnost» s okolnim jezicima potisnula i nadomjestila nova genetska srodnost s postmodernim jezicima digitalnog informacionalističkog doba.

A što se tiče «jednoglasnog» donošenja Izjave o jeziku na Predsjedništvu, ne treba se time hvalisati. Više je na cijeni «većinom glasova», jer se iza svakog pomanjkanja različitih mišljenja može kriti štošta sumnjiva i neprikladna. Već i samo učestalo isticanje jednoglasnosti prate dvojbe, pogotovu one na koje je mislio poznati general američke vojske George Patton, kada je rekao «Ako svi misle isto, onda nitko ne misli.» Kod hvaljene Izjave to je očigledno, budući je donesena u postupku koji je presedan u svjetskom demokratskom životu. Da je barem jedan mislio, ne bi se vrlo vjerojatno izjava ni pojavila. Pored toga, iza

4

«jednoglasnosti» nerijetko se krije strah i bijeg od polemike, pogotovu javne, koja je u doba informacionalizma i rađanja društva znanja najdjelotvornije oruđe u bistrenju ideja, prijedloga i zaključaka, pa i donošenja izjava. A zna se da intervjuirani nije sklon polemici, čak ni kada su u pitanju bitni problemi funkcioniranja i djelovanja Akademije.

2. – Zalaganje akademika Šlausa za povezivanje prirodnih i humanističkih disciplina

vođa je ocijenio «rušilačkim», dok je svoju nedjelotvornost proglasio «stvaralačkom». Vidjevši što iza toga izvlačenja leži pametni akademik se povukao i otrpio etiketu «rušitelja». Avaj, nastavak vođina nedjelotvornog «stvaralaštva» donosi Akademiji udarac za udarcem. U tom njegovom «stvaralaštvu» prolaze dvije dragocjene godine zapaženog Akademijinog posustajanja. Zahvaljujući njemu, vrhunska znanstvena ustanova nije se organizacijski i djelatno ni približila potrebama gradnje hrvatskog društva znanja. Meni je čak odbio ponudu da unutar Akademije održim predavanje o njezinoj organizacijskoj promjeni, kako bi se prilagodila novom graditeljskom zadatku. Sa zadovoljstvom je prigrlio status nedodirljivog, što su i akademici prihvatili radi mira i u kući i u očekivanju da će tako ostati samo do prvih narednih izbora.

U nadi da ću nešto pripomoći Akademiji u njenoj novoj orijentaciji, napisao sam i objavio uoči prošlog ljeta obimnu knjigu Svjetski izazov Hrvatskoj – Četiri velike izgubljene bitke, dovoljne da se izgubi rat za opstanak. Bitku je izgubilo hrvatsko gospodarstvo u borbi za svoju transnacionalizaciju, hrvatsko radništvo u borbi za svoju ljudsku emancipaciju, hrvatska znanost u borbi za svoju postmodernu transformaciju i hrvatski narod u borbi za svoju revolucionarnu demokraciju. Djelo na 604 stranice velikog formata prati i kritički ocjenjuje magistralne svjetske procese rađanja i razvijanja upravo onog novog društva, kojeg zagovara naša Deklaracija o znanju, kako bi potakla utemeljenje zaostale Hrvatske «na znanju i primjeni znanja». U zadnjem poglavlju knjige opisuje se naše zaostajanje za tim dostignutim svjetskim razvojem i traga za mogućnostima njegova prevladavanja – s naglaskom na znanosti, njenoj zaostalosti, njenoj postmodernoj preobrazbi i njenoj novoj ulozi.

Knjiga je u kratkom roku doživjela desetak pozitivnih recenzija, objavljenih u znanstvenim i drugim periodičkim publikacijama (dvije se prilažu ovom pismu). Niti jednu kritiku. Prvo je i još uvijek jedino djelo u kojem član Akademije upoznaje svoje kolege i našu javnost sa spektakularnim dostignućima u poodmakloj izgradnji svjetskog društva znanja. Knjiga je plod mog polustoljetnog znanstveno-istraživačkog djelovanja, sročena i objavljena u nakani da prikazivanjem vrhunskih svjetskih dostignuća potpomogne svima, te pokaže kako i akademici istražuju svjetsku sutrašnjicu koja se uvelike rađa. Nadao sam se da ću pripomoći i čelnom čovjeku Akademije da nešto suvremena i postmoderna upozna, pa makar i ne umio izaći iz vlastite duboke zaostalosti.

Umjesto zahvalnosti ili barem građanske tolerancije, knjigu je na nož dočekao skupa sa Razredom za filološke znanosti kojem pripada, te su knjigu i autora – na barem u Akademiji nezapamćen način – brutalno sotonizirali, što više govori o njemu i Razredu kada su tako nisko pali. Surovi napad na knjigu prekinuo je pripreme, za koje su filolozi vjerojatno čuli, kojima se namjeravalo djelo predložiti za visoku republičku znanstvenu nagradu. Ako se to htjelo postići, taj se cilj mogao i bezbolnije ostvariti. Uostalom, lako se moglo saznati da inicijativu za nagrađivanje knjige nisam prihvatio. No, postupak prema meni i knjizi otkriva još nešto; korigira umjesnu tvrdnju akademika Šlausa, te pokazuje da pored «dvije kulture» (prirodoslovne i humanističke) Akademija ima još i treću «nekulturu» – filološku.

Pamfletistovo «kontrapučističko» obrušavanje na moju knjigu započinje blickrigom, nakon što je u Razredu za društvene znanosti njegov Odsjek za ekonomska istraživanja održao uoči ljeta okrugli stol o knjizi. Napisao sam za taj skup prethodno uvodno izlaganje i podijelio prisutnima. Naslov mu je Hrvatsko gospodarstvo i društvo na početku 21. stoljeća –

5

uzroci zaostajanja i mogućnosti razvoja. Može se i sada dobiti u Odsjeku, kao i napadnuta knjiga. Na skupu se zatekao i pozvani filolog, koji je ujedno i moćni čelnik Akademije. Iskoristio sam priliku i blago mu u najboljoj namjeri uputio par riječi s molbom da snagom svoga autoritera potakne filologe, okupljene u Akademiji, da se i oni na odgovarajući način uključe u projekt provedbe Deklaracije o znanju. Uvjeren da u njenom ozbiljenju filolozi trebaju odigrati podjednako važnu ulogu, jer novom društvu znanja treba sve novo – pa i novi jezik kojim se izražavaju i formuliraju pojave i procesi postmodernog digitalnog informacionalizma i blistavog kiberkomunizma.

Filolog je dobro shvatio da to nije jezik njegova arhaičnog «Londonca», napisanog pred pola stoljeća. I sada je otkrio pravu svoju narav, te pokazao da pripada soju ljudi koji u vlastitom mišljenju vide jedinu istinu pa im stoga za dijalog s drugima ostaje jedino psovska i ogovaranje. Na zaprepaštenje prisutnih, mahom tolerantnih sveučilišnih profesora, umjesto odgovora i polemike – vidljivo se naljutio, duboko uvrijedio, kao oparen skočio, pocrvenio, dobacio mi ljutitu prijetnju, uputio se izlazu, oteo prodavačici dvije knjige i krenuo u munjevitu akciju da me oblati i diskreditira. Zato su njemu i njegovim suradnicima dovoljne bile samo zadnje tri stranice knjige, a prethodnih šest stotina stranica nisu ni pogledali. Tada kreće pisanje jednog pa drugog pamfleta protiv knjige i autora, izmjena tih uradaka između Predsjedništva i Razreda za filološke znanosti, te otpremanje svim drugim razredima da sa čudnovatim pogledima akademika Dragičevića upoznaju svoje članstvo.

Udruženi filolozi rade i u ovom raskrinkavanju moje knjige i u njoj zastupanih sudova potajno, anonimno i brzopleto. Počelo je, sudeći po priznanju Razreda za filološke znanosti, sve iz Predsjedništva Akademije. Zbog čega i s kojom namjerom, ne znam. A da je Predsjedništvo tu kiselu kašu zakuhalo vidi se iz dopisa kojeg mu upućuje Razred za filološke znanosti 21. lipnja 2005. godine, da ga prihvati i proslijedi razredima, kako bi s njegovim sadržajem upoznali svoje članstvo. Taj se dopis prilaže u dodatku ovom pismu. U posljednjoj rečenici njegova pretposljednjeg pasusa Razred za filološke znanosti iskazuje «Predsjedništvu svoje zadovoljstvo time što je bio upoznat s vizionarskim pogledima akademika Dragičevića».

Nisam uspio doći do tog (prvog) dopisa Predsjedništva upućenog zahvalnom Razredu za filološke znanosti. Ako je uništen, može se zamisliti kakvim je sve budalaštinama bio ispunjen, pa su autori sami zaključili da je najbolje trag mu zametnuti. Postoji mogućnost da članovi Predsjedništva i ne znaju za taj «svoj» dopis na kojem mu Razred za filološke znanosti toplo zahvaljuje. Nije li ga netko drugi sročio i u njegovo ime filolozima podmetnuo – bez potpisa. Postupak zaslužuje da se vinovnika raskrinka i kazni. Nadam se da Predsjedništvo neće olako prijeći preko ovog zlonamjernog korištenja njegova imena. Zahtijevam da taj mutež razbistri, a ako je odista Predsjedništvo prvi pamflet sastavilo – očekujem izvinjenje. Ne bude li odgovora, i to je odgovor. Svi živimo u pravnoj državi i podliježemo uljuđenom normiranom životu. Ne prisiljavajte me da zadovoljštinu tražim na za vas bolniji način, a pribjeći ću mu pa makar prekršio želju da naše prljavo rublje peremo u vlastitoj perilici.

3. – U prometu je druga poslanica protiv mene i moje objavljene knjige, koju Razred

za filološke znanosti upućuje Predsjedništvu Akademije. Predsjedavajući šalje 6. srpnja taj filološki uradak razredima i obavještava ih da je Predsjedništvo «primilo na znanje stavove Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije u dopisu Razreda 21. lipnja 2005.». Naslov je toga otpravka Primjedbe o nekim sudovima akademika Adolfa Dragičevića u knjizi Svjetski izazov Hrvatskoj (prilaže se kopija ovom pismu). Isplati se te slavne «primjedbe» pomnjivo pročitati i spoznati dokle sve seže šarlatanstvo prepotentnog neznalice – uobraženog, opakog, informacionalistički totalno nepismenog pamfletiste, siromašna duha i insuficijentne kulture.

6

Razaslane Primjedbe nemaju potpisnika, za razliku od konzervativne Izjave o položaju hrvatskog jezika, kod koje su se sastavljači očigledno natjecali tko će je više poseljačiti i na kraju prepustili najseljaku da «tekst uobliči». Primjedbe su, kao i svake slične tračarije anonimne, jer sastavljači lukavo računaju da i oštriji odgovor grupi gubi snagu, koju ima kada je upućen pojedincima, a uz to svakom učesniku omogućava da se na neki način ogradi. Jadno i nečasno ponašanje Razreda za filološke znanosti. Varaju se njegovi članovi ako misle da će ih to žrtvovanje časti spasiti od kritike i ocjene da su najzaostaliji dio hrvatske znanosti (što je konstatirano i u napadnutoj knjizi). Ne spašava ih ni mutna igra, slična taktici nestašna klinca koji kada god nešto zabrlja trči iz parka kući i dere se na sav glas: «Mama tuku me». Mama obično manguparluku nasjedne pa je u tom stilu i Predsjedništvo poslanici nasjelo, te prihvatilo i taj mućak.

Da olakšam teret svojoj duši, sklon sam ipak vjerovanju da u sastavljanju Primjedaba nisu sudjelovali svi članovi Predsjedništva i Razreda za filološke znanosti, što ih ne oslobađa odgovornosti za prihvaćanje i podmetanje leđa trženju pokvarene robe. Sročio ih je vjerojatno informacionalistički nepismen dvojac, a i on je anoniman pa njegovoj bezličnosti dajem ime «pamfletista». Ništa pamfletisti pod milim bogom nije poznato i jasno, kada se radi o kibernetičkom prostoru i virtualnoj stvarnosti. Zato sve što nije postojalo u jedinom mu poznatom ruralnom društvu, njemu izgleda čudnovato, nemoguće, izmišljeno ili je pak plod bolesne mašte, neke neuračunljive želje i karijerističke sračunatosti. Dvojac očigledno nije ni počeo silaziti s drveta zaostalosti, te mu stoga nije prihvatljiva nikakva kritika ni polemika. Siječe sve nepoznato sjekirom neznanja i odbacuje ga bez predomišljanja.

Sračunati pamfletista ne ostavlja traga. Nigdje nema njegova imena. Za njegove posesivne interese staraju se drugi: pokorni Razred za filološke znanosti i naivno Predsjedništvo Akademije. I to posredništvo neodoljivo podsjeća na mafijašku akciju u kojoj zločinac prepušta izvršiocu bejzbol palicu i nalaže mu da premlati nepoželjnog. Opreznosti i mutljanije nikada dosta, pa se ne dozvoljava Razredu za filološke znanosti da dostavi pamflet izravno drugim Razredima. Računica je da lažna i obmanjivačka poslanica dobija na težini kada je na znanje primi i prosljeđuje razredima Predsjedništvo Akademije.

Da je Predsjedništvo tek zavirilo u skandalozno napisani obmanjivački tekst pamfleta, stiglo bi valjda do zaključka da samo nastran čovjek može sročiti «primjedbe» o sudovima autora na osnovu tri zadnje stranice znanstvenog dijela od 604 stranice. Posumnjalo bi da se ipak iza svega kriju nečasne namjere. Članovi Predsjedništva su iskusni znanstvenici koji dobro znaju da se na kraju znanstvene knjige sažeto iznose sudovi opširno razmatrani i dokazima potkrijepljeni u cijelom dijelu. Svako njihovo izuzimanje iz konteksta može imati samo jedan cilj: da predstavi pisca kao blesana koji s nebuloznim «optimističkim» vizijama trabunja, ležeći na kauču i gledajući u plafon. Sjetimo se pamfletistova davnog prethodnika, koji je tvrdio kako u Bibliji piše «da nema Boga», vadeći misao iz teksta koji počinje riječima: «Nevjernici kažu…».

Za sve nas pa i za članove Predsjedništva važi ona narodna: «Tko drugome jamu kopa, lako sam u nju upada». Svaka batina ima dva kraja. Mogu članovi Predsjedništva misliti kako imaju pravo da rade što ih je volja, pa i prosljeđivati pokvarenu robu. Ali ipak ne bi smjeli svesti svoju ulogu na kurirsku službu i pogotovo dozvoliti da ih se koristi kao inkubator za pohranu književno-filoloških kukavičjih jaja. Kako se moglo dogoditi da se pamflet protiv mene šalje svima, a ne dostavi jedan primjerak i meni? Riječ je o objavljenim sudovima, pa ni sud o njima ne bi trebao biti tajna. Zar nije trebalo pribaviti moje mišljenje o primjedbama i njihovu sadržaju, te ga proslijediti skupa sa pamfletom razredima? Uvjerio bi ih da su Primjedbe neutemeljene i zlonamjerne, puki revanšistički udar. Civilizacijska je tekovina da se okrivljenom prije oglašavanja optužnice pruži mogućnost odgovora. Nema odavno više srednjovjekovnih dželata, spodoba koje preferiraju linč i inkviziciju. Ne bi im trebalo dati utočište ni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

7

Zamjeram Predsjedništvu jer sam žrtva njegova propusta, koji je konzekvetna posljedica diletanskog promašaja u onoj trivijalnoj igri s izolacionističkom Izjavom o položaju hrvatskog jezika. Jadnom i bijednom položaju, zaslugom mumificiranih Akademijinih filologa i književnika. Izjava je upućena hrvatskoj javnosti kao jednoglasni stav Akademije, što je notorna laž jer je 80 posto akademika za nju saznalo iz medija. Umjesto izvijenjenja akademicima i progona varalica, uslijedilo je na traženje novinara stupidno obrazloženje zbrkana glasnogovornika kako je sasvim dovoljno da poslanicu prihvati desetina članova, pa da se smatra djelom cijelog kolektiva. Još samo nedostaje da Akademija ovo posprdno redukcionističko inoviranje demokracije preporuči i drugima. Ne raskrinka li Predsjedništvo ove ludosti, koje od njega prave naivnog prenositelja reakcionarnih poruka i zlonamjernih pamfleta, lako bi se moglo dogoditi da se vodeća znanstvena ustanova izrodi u kvaziintelektualno rasadište. A što je još gore, moglo bi davanje podrške desničarskim i revanšističkim izjavama i pamfletima potaći stvaranje jezgre Akademijinih znanstvenih ludita.

Njihov je jadni stav o bijednom položaju hrvatskog jezika istovremeno točan i lažan, istinit i prevarantski, dramatičan i komičan. Točan je, istinit i dramatičan u svom zaključivanju da hrvatski jezik još uvijek proživljava svoje ruralno doba, jer se nije izvukao iz predindustrijske zaostalosti, dok su jezici naprednijih naroda već razvojem duboko zašli u postindustrijsko doba. Izjava je lažna, prevarantska i komična jer osuđuje za to zaostajanje nevidljiva vinovnika, a najviše su zaostalosti i siromaštvu hrvatskog jezika pridonijeli upravo Akademijini lingvisti i bliski im književnici. Zbog toga izjavičari nanose Akademiji veliko zlo i nevolje u kakvima nije bila u svojoj časnoj prošlosti. Neprijatna su novinarska zaključivanja da takvu Akademiju nitko više ne uzima ozbiljno, a lingvisti ne nalaze za potrebno da joj dignitet brane. Akademija je redovito pobjednički izlazila iz svih nevolja, jer je poštivala i pratila narodne težnje i interese, te je zasluženo za tu ulogu slavljena. Nametnuta izjava ima suprotan učinak, koji pokazuje do čega sve dovodi zatucana izoliranost jezikoslovaca, odvojenih (Kineskim ili Berlinskim, neka biraju) neprobojnim zidom od svih postmodernih zbivanja i pogotovu novih interesa i potreba hrvatskog naroda. Akademiji svakako i zbog toga ne treba takav Razred za filološke znanosti, koji sve podređuje svojim sektaškim proračunima i vraća je u mračnu prošlost, te sve poduzima da u njoj ostane – skupa s propagiranim zemljoradničko-zanatlijskim jezikom.

Anakrona Izjava o tragičnom položaju hrvatskog jezika toliko je Akademiju diskreditirala, da je postala objekt ismijavanja, omalovažavanja i ignoriranja. Naročito nakon što su tolerantni dobro obrazovani novinari pronikli kako njeni ograničeni autori nastoje alarmantnim konstrukcijama sabiti hrvatski jezik – odbacivanjem svake postmodernosti – u svoju seljačku Prokrustovu postelju, pa i pod cijenu bacanja najveće znanstvene kuće u zagrljaj nacionalističke antieuropski raspoložene «institucionalizirane krajnje desnice». Upadljivo je da izjavičari ne ulaze u polemiku s kritičarima, budući da znaju kako će u okršaju svojom zaostalošću katastrofalno proći. Valjda će ih zadnja ocjena porijekla, smisla, okvira i učinka Izjave najzad otrijezniti i potaći da odgovore novinaru koji je Akademiju u «Jutarnjem listu» (15. listopada 2005.), s pravom opaučio biranim riječima:

«Nacionalističku desnicu predstavljaju i pojedine kulturne organizacije koje su prije određenog vremena potaknule nekoliko smiješnih inicijativa, kao što je «Deklaracija» o položaju hrvatskog jezika po uzoru na famoznu Deklaraciju iz 1967. godine. No njihov je utjecaj u javnosti objektivno minoran, a njihove su teze o ugroženosti hrvatskog jezika i hrvatskog identiteta doživjele malo više ismijavanja nego ozbiljnih osporavanja, naprosto zato jer ih se (ni teze, ni protagoniste) ne shvaća ozbiljno. Naprotiv, umjesto da svojim potezima potaknu akcije političkih stranaka Akademija i Matica Hrvatska (odnosno, ne Matica nego njezin predsjednik Igor Zidić) naletjeli su svojom protueuropskom politikom na potpuni zid ignorancije.»

8

Ta vidi li Predsjedništvo do čega je sve doveo plasirani lingvistički mućak? Zar je 130 zatečenih akademika koji su za Izjavu saznali iz novina, zaslužilo da im se prijevarom i laganjem u javnosti lijepe etikete zaostalosti, reakcionarnosti i protueuropskog desničarenja – što u znanosti i politici 19. i 20. stoljeća znači smrtnog neprijatelja emancipacije radničke klase. Ako išta više služi Akademiji na čast i s čim treba da se ponosi, to je njena postojana lijeva orijentacija. Od osnutka i cijelog svog života – od Račkog i Muhića do Supeka i Padovana – na strani je neposrednih proizvođača, većinskog dijela hrvatskog naroda koji u sredini prošlog stoljeća izrasta u ponosnu hrvatsku radničku klasu – sada opljačkani i eksproprirani (birokratskom pretvorbom i tajkunskom privatizacijom) dragulj hrvatskog naroda, izbačen na ulicu i stjeran najvećim dijelom u rezervnu armiju eksploatiranog proletarijata (700.000 nezaposlenih, u rad na crno natjeranih i «minimalcem» potplaćenih radnika većinom bez ograničenog radnog vremena). Divovska borba za njeno oslobođenje – od poslodavaca i otuđenog rada – koju ona vodi i predvodi do osamostaljenja naroda, ispunjava najsvjetlije stranice hrvatske oslobodilačke povijesti: od zaštite etničkog i nacionalnog identiteta, klasnog i kastinskog oslobođenja, pretvaranja društvenog u zajedničko vlasništvo, zamjene poslodavačkog upravljanja ljudima samoupravljanjem stvarima, umrežavanja proizvodnje i poslovanja do u svemu tome najvažnije potpune ekonomske, političke i kulturne emancipacije svakog čovjeka.

Kako i zašto su Akademijini književnici i lingvisti okrenuli leđa hrvatskoj radničkoj klasi i svrstali se na drugu, desničarsku stranu – stranu njenih eksproprijatora i drugih privilegiranih protivnika – djelujući objektivno protiv nje, fenomen je koji zaslužuje istraživanje događaja što su tome pridonijeli u prošlosti i sadašnjosti. A da su oni protivnici toga najvrjednijeg dijela hrvatskog naroda, dokazuje i njihova reakcionarna desna orijentacija. Ne treba od «lijevog» i «desnog» političkog i znanstvenog opredjeljenja praviti misterije. Oduvijek je lijeva orijentiranost bila radnička i uvijek je zagovarala i sada zagovara emancipaciju radničke klase, njenim ekonomskim oslobođenjem od poslodavaca i ukidanjem odvratnog i ponižavajućeg rada motiviranog vanjskim interesima i vanjskim ciljevima. Naprotiv, bila je uvijek i sada je protiv nje svaka desna orijentiranost – čak i ona koja naprednost želi pokazati isticanjem kako je «desni centar» – svojim skrivenim ili otvorenim zalaganjem za interese i težnje privilegiranih slojeva, izrabljivača, eksploatatora, monopolista i uzurpatora društvene moći. Akademija je uvijek bila na strani radničke klase te u svojoj časnoj lijevoj (krležijanskoj) orijentaciji zagovarala revolucionarne i evolucijske sistemske promjene – sada razvojem hrvatskog društva znanja, društva informacionalističkog doba uma i života.

Predsjedništvo dobro zna koja skupina tragično zaostalih i primitivnih članova upropaštava smušenim poslanicama uvijek časnu i ponosnu Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Kada je pripomoglo ilegalno objavljivanje Izjave o jeziku, kojom se Akademija blati i hrvatskom narodu neizmjerna šteta nanosi, red je da pokrene akciju kojom će biser hrvatske znanosti iz nevolje izvući. Imena inicijatora izjave treba obznaniti i popratiti zasluženom osudom. Bez toga neće filolozi prestati druge neutemeljeno napadati, te kojekakve izjave i pamflete umnažati i besplatno dijeliti. Daju to do znanja i u Primjedbama na moje kritičke i vizionarske sudove. Krune ih zaključkom kojim se hvale kako njihova Izjava «na još jednom primjeru pokazuje koliko je aktualna, barem u sadašnjem trenutku, i koliko joj pažnje posvećuju različiti protivnici njeni, ne samo u zemlji nego i u svijetu, radi kakvih je donesena». Kaže narod, kao da misli na pamfletistu: Ja ga krstim, a on vitri.

4. – Razaslane Primjedbe o nekim sudovima akademika Dragičevića imaju sve odlike

znanstvenog zločina. Protkane su i do kraja ispunjene lažima, obmanama, podmetanjima, krivotvorenjima, ismijavanjima, perfidnim izdvajanjima iz konteksta i pokušajima da me se politički diskreditira. Diverzijom se proglašava svako relativiziranje ustroja Akademije,

9

održivosti specijalističke rascjepkanosti znanosti, korisnosti srednjovjekovnog zatočeništva lingvistike, proklamiranog jedinstva hrvatske dijaspore, prednosti idealističke i statičke metode, vječnosti pesimističkog gledanja na budućnost, beskorisnosti svake optimističke vizije itd.

Nad mojom optimističkom vizijom sutrašnjice, svjetske i hrvatske, razočarani pamfletista lije krokodilske suze. U njoj se, kaže, s «mnogo sprana i paprana i inih tacih stvari miješa po maštovitim receptima» odvratna ideologija «tržišta zabave» i «potrošačke ovisnosti». Fuj, zaključuje, sve je to natražnjačko. Smrt viziji, mašti, zabavi i potrošačkoj ovisnosti. Zamjerka je autoru knjige što umjesto bajnog svijeta «agrarizma» i «industrijalizma» – izraslog na majčici zemlji, stricu kapitalu i jedincu radu – zagovara nekakav čudan svijet «informacionalizma» i «komunizma», utemeljen na visokoj tehnologiji, sistemskoj znanosti, digitalnoj informaciji, holističkom obrazovanju i postmodernom znanju. Ismijava pamfletista i viziju nestanka novca – ne videći da je taj povijesni proces već u tijeku – a do toga je zaključka došao veliki ekonomista J. M. Keynes još davne 1936. godine, kada je znanstvenim predviđanjem stigao do spoznaje da će se za 100 godina ljudski rod sasvim lišiti gospodarskog problema. Schumpeter u djelu o kapitalizmu, socijalizmu i demokraciji, objavljenom 1942. godine, nazire u širenju papirnih novčanica početak odumiranja novca. Što bi tek sada rekao da vidi transakcije preko interneta bez njegova prisustva?

Na meti je zluradog pamfletiste i moje vjerovanje u skoru kolonizaciju svemira, te «serijalom Rata zvijezda», kaže on, pišem o inteligentnim robotima i izgledima telepatije i teleportacije. Još mu je čudnije znanstveno predviđanje kako će drugo desetljeće ovog stoljeća biti razdoblje nanotehnologije, molekularne biologije i robotike. Premda se ta čarobna budućnost već u zbilji ostvaruje, njemu su to španjolska sela. A tek kakvo je njegovo ruganje o mom spominjanju telepatije i još više teleportacije. U jedino poznatom mu u svijetu tvari, može se po njegovu mišljenju prevaljivanje vremena i prostora odvijati samo na jedan način: bacanjem kamena s ramena. Nikada toliko zaostale i tako primitivne lingviste, predvođene pamfletistom, Akademija nije imala u cijeloj svojoj povijesti.

O telepatiji i teleportaciji pričaju već i vrapci na grani. Mogao bi barem njih pamfletista čuti, jer su mu susjedi. Upravljanje mislima stara je stvar potkrijepljena pomicanjem predmeta i savijanjem metalnih kašika. Australijski aboridžani izmjenjuju misli na udaljenosti s koje se ne vide. Kakvo će se sve komuniciranje mislima odvijati kada poodmaknu eksperimenti sporazumijevanja uz pomoć ugrađenih čipova? Nasuprot Descartesu, kojem je um nematerijalna supstanca, potpuno neovisna od sive tvari mozga, današnja je neuroznanost uglavnom suglasna da čovjekov um proizlazi iz mozga koji je fizikalna osnova svijesti, misli, jezika, moralnog uvjerenja i religioznog vjerovanja. Kad god je riječ o planetarnoj telepatiji i svemirskoj teleportaciji, treba uvijek imati u vidu da svemir obuhvaća fiziosferu, biosferu i noosferu (kozmos, život i um). Zato ga treba promatrati na stari pitagorijski način, u svim umreženim dimenzijama: fizičkoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj.

Na telepatiju i teleportaciju treba gledati očima tehnologizacije čovjeka i humanizacije stroja – posttjelesnog i postljudskog života. Iz znanstvenih parkova Australije već stižu vijesti da su uspjeli teleportirati laserske zrake. Obimnu literaturu ispunjavaju opisi mogućnosti krstarenja svemirom tehnologiziranom čovjekovom svijesti i tehnologiziranim čovjekovim umom. Od Plancka i Einsteina vlada živi interes za povezano promatranje vremena, prostora, mase i energije. Od sredine prošlog stoljeća sve je uzbudljiviji interes za čovjekovu umnu prisutnost u univerzumu. Brojna su pionirska djela tome posvećena – poput znanstvene književnosti Georgea Batesona: Steps to an Ecology of Mind (1973.) i Mind and Nature: A Necessary Unity (1979.) – pokrenula lavinu istraživanja vantjelesnog putovanja svemirom, sviješću i umom. Uključio se u ta znanstvena predviđanja i slavni Arthur C. Clarke koji je potkraj Drugog svjetskog rata šokirao znanstveni svijet idejom svemirskog signalnog

10

povezivanja «raketnim stanicama», danas poznatim komunikacijskim satelitima. I na njega su tada nasrnuli pamfletisti onoga doba, rugajući mu se i ismijavajući ga zbog «sulude» optimističke vizije.

Clarke u novije doba dokazuje da će, nakon robotskih sondi, ljudi krstariti svemirom i lako prevaljivati stotine, tisuće, milijune i milijarde svjetlosnih godina pomoću vlastitih misli i svijesti, prenesenih u sofisticirani stroj. Pamfletista se i tome ruga, a silno mu je smiješno pitanje: kako će i da li će i jedan jezik krajem ovog stoljeća ostati za sporazumijevanje svijesti i umova u naseljavanju svemira i turističkim krstarenjima po beskrajnim kozmičkim virtualnim prostranstvima. Možda bi pamfletista nešto od te optimističke vizije i prihvatio kada bi dobio garanciju da će u beskonačnost putovati ili će barem pametni strojevi kao molitvenik nositi, njegov normirani standardni seljački hrvatski jezik. Srećom neće, jer se ni ti umovi neće prepoznavati kao hrvatski, srbijanski, engleski ili kineski. Za filologa agrarnog doba i to su preteška pitanja od kojih boli i puca glava. Zato je bolje sve prizemljiti i po uobičajenom receptu pojednostavniti te svesti na primitivni odgovor: gore je svevišnji, dole livada, na livadi pamfletista – okružen ratarima i čobanima s guslama i računalima, na čijim su žicama nanizane (u računanju potrebne) pomične šarene drvene i glinene kuglice.

Clarke je stekao slavu proučavajući budućnost i predviđajući kako će izgledati. Gledao je preko globalizacije u beskrajna planetarna i galaksijska prostranstva. Imao je taj osamdesetogodišnjak tek 16 godina kada je u Liverpooleu osnovao Britansko interplanetarno društvo. Dugo već traga za mogućnostima kolonizacije svemira. Drži da će vantjelesnost u tome odigrati glavnu ulogu. Još 1970. godine izložio je u romanu Rajske fontane optimističku viziju «svemirskih liftova», izrađenih od nepoznatih materijala. Sada su već poznati kao nedavno otkrivene nano cjevčice, pogodne za gradnju kozmičkih konstrukcija. Pamfletista ni u to ne vjeruje jer po njemu i sama riječ nanotehnologija zaslužuje ruganje. Da je puka isprazna izmišljotina dokazuje i činjenica da te riječi nema u njegovom poljodjelskom lingvističkom vrtu, iz kojeg on neće izaći do kraja života. I ne može kada bi sve i htio. Izlazak pretpostavlja izgrađeno sistemsko mišljenje, a ono se ne osvaja u trećoj i pogotovu četvrtoj životnoj dobi. Dopiru do tog mišljenja i vladaju sistemskom znanosti samo vrhunski znanstveni sintetičari, koji su u to krenuli kao tinejdžeri i tijekom intenzivnog holističkog srednjoškolskog obrazovanja integrirali u svojoj glavi visoke razine mnogih znanja – od najkonkretnijih do najeteričnijih – te stekli kompleksnu sliku mijenjajućeg planeta i živog kosmosa. Među istaknutijima je po nekima najbriljantniji filozof današnjice Ken Wilber, autor bestsellera The Spectrum of Consciousness, Grace and Grit, One Taste i The Eye of Spirit.

Pamfletistu ne muče problemi stjecanja sistemskog znanja. Preferira pojednostavljeno ozakonjeno priprosto agrarno-obrtničko sporazumijevanje, a jedva da poznaje industrijsko i uopće ne poznaje informacionalističko i kiberkomunističko komuniciranje. Glavno mu je da na tržištu kotira njegov promašeni «Londonac», pisan ponajviše za pastire Mrduše Donje. Digitalnoj hrvatskoj mladeži nameće fatalno kibernetičko-virtualno onepismenjavanje. Već sada, a za deset godina pogotovu, s tim normiranim standardnim jezikom teško da će moći čitati dnevne novine. Zato je u interesu postmoderne omladine da pamfletistov jezik milom ili silom što prije netragom nestane. Ne može pamfletista nikako oprostiti digitalnoj mladeži što je prigrlila «tržište zabave» i odala se «potrošačkoj ovisnosti» – velikim hrvatskim neprijateljima – umjesto da buba njegov normirani (!) jezik prošlosti i traži zabavu u kopanju krumpira, ispaši ovaca, sijelima snaša i seoskim dernecima. To je tek pravi krajolik u kojem može da se održi i cvjeta arheološki jezik Razreda za filološke znanosti.

Da se njega sluša, ne bi bilo ni razularenog Big Brothera, koji – bože oprosti – novogovorom mladih silnom iskušenju izlaže čednu katoličku djecu. Kamo sreće da imamo više virtualnog tržišta zabave i nagonske potrošačke ovisnosti. Bio bi to dokaz naše veće razvijenosti i spremnosti za ulazak u društvo znanja. Učila bi mladež jezik prisutne

11

sutrašnjice, o kojem iz knjiga hrvatskih filologa ne može znati ni da postoji. Više tržište zabave i potrošačka ovisnost pridonose razvoju naše lijepe – njenom uvođenju u ujedinjeni i globalizirani svijet – nego sve jezikoslovne zajednice diljem Hrvatske. Ta je virtualna zabava i nagonska potrošačka ovisnost dragocjeni činilac nacionalnog tehnološkog, ekonomskog i društvenog revolucioniranja i razvoja. Da nije bilo i da sada nema šou-biznisa, porno-industrije i potrošačke histerije, imali bismo još zadugo proizvodne snage sitno-seljačke poljoprivrede i srednjeg obrtništva, koje zagovara mali sin velikog oca.

Znam da je ovo i svako drugo slično uvjeravanje pamfletiste uzaludno jer do te razine ne stiže njegovo znanstveno zaostajanje. Filološke glave kamenog doba ne mogu da shvate da je sve što je u funkciji postmodernog razvoja dragocjena pokretačka snaga permanentnog revolucioniranja. Njihova ih primitivna samouvjerenost vodi u još veću znanstvenu zaostalost, koja po prirodi stvari svakim aktiviranjem multiplicira klice intelektualne kontrarevolucije. Ne potiče i ne potpomaže putovanje u društvo znanja, već jezičnim nasiljem nastoji vraćati mlade hrvatske internaute u mračno doba sirotinjskog srednjovjekovlja. Zato u svemu naprednom vide nazadno i orkestrirano kukaju nad urušavanjem svijeta rada i pratećim negativnim suputnicima, koje ljudski rod pa i naš narod ne uspijeva sasvim potisnuti. A neće u tome ni uspjeti, sve dok živi u svijetu ovisnosti od tvari, otuđene djelatnosti i oplođivanja kapitala zapošljavanjem radnika.

Desetak je načina na koje znanost može utjecati na društveni razvoj. Na devet načina ga potiče i potpomaže, a tek desetim ga odnemaže, blokira i vraća nazad u labirint srednjovjekovlja. Zanimljivo je da se Razred za filološke znanosti bizarnom Izjavom o jeziku «jednoglasno» opredjelio za potonje rješenje – izoliranje i nazadovanje. Mene pamfletista, s tog trona, ismijava i oštro prekorava što napredak ne zasjenjujem negativnostima, te više pričam o «prirodi koja umire oko nas», «jazu između bogatih i siromašnih», «odumiranju prirodnih vrsta i ljudskih jezika». I ti su prigovori popraćeni najtežim optužbama, pogotovu zbog toga jer u tim ruševinama prepoznajem prateći «veličanstveni napredak». Ovdje je iznimno u pravu. Doista vidim u razgrađivanju svijeta rada i kapitala šansu i temelj veličanstvenog zasijavanja i bujanja društva znanja. Nemamo dvije zemlje, već samo jednu Hrvatsku. Želimo li je pretvoriti u društvo znanja, moramo ognjem i mačem slistiti izmoždeno društvo rada – nažalost i nerada. Čašu vode može se ispuniti vinom, samo odlijevanjem vode.

Nažalost i ovo je razmišljanje koje onemogućava svaki dijalog s pamfletistom. Sudaraju se i odvijaju dva dijamentalno suprotna pristupa prirodi, društvu i čovjeku: njegov neznanstveni pogled odozdo i moj znanstveni pogled odozgo. Iz njegove žablje perspektive, sve se staro dramatično razgrađuje i nad tom jadnom sudbinom svijeta koji jedino poznaje, ogorčeni pamfletista plače li plače i nariče. Iz moje ptičje perspektive, razgrađivanje zastarjelog veličanstveni je pozitivni prirodni proces trijumfalnog rađanja novog, a to zaslužuje veselje i slavljenje. U pozadini očigledno leži pravi klasični «sukob dviju kultura» – nazadnjačke i napredne. Želi li Akademija sačuvati obraz vrhunske hrvatske znanstvene ustanove, mora svom Razredu za filološke znanosti opremiti u podrumu posebnu sobu za plakanje – e da joj javnim nastupanjem ne nanosi blamažu.

5. – Blaženi ubogi znanjem. Ne uznemirava ih preživljavanje naroda

revolucioniranjem i evolucijskim sistemskim mijenjanjem. Za njih se budućnost po njihovu receptu i mjerilu već dogodila. Ako se nešto i mora promijeniti treba to tako bezbolno izvesti da na kraju ostaje isto. Uostalom i zbog toga, da bi stalo u pamfletistovo znanstveno siromaštvo. On pripada onoj skupini Akademijinih društvenjaka koji drže (nažalost i u život provode) da je znanosti prirodno suđeno da uvijek iznova propituje jedno te isto: minulo, baštinjeno, propisano, standardizirano, dokazano. Što u životu, prošlom i prisutnom, vidljivo ne postoji – ne treba ni proučavati. Futurologija alias prospektiva, izmišljotina je dokonih fantasta. Pa ako se ukorijenjivanjem i razvijanjem budućeg hrvatskog društva znanja, u duhu

12

Deklaracije o znanju, nešto i mora mijenjati, ne smije se učenje filologa o hrvatskom jeziku nipošto dirati. U novoj hrvatskoj zajednici, na njenoj digitalnoj sceni, mora jezik (standardizirani «Londonac») ostati nepromijenjen i biti upravo onakav kakav je bio i održao se od doseljenja do osamostaljenja Hrvata. Zato izjavičari alarmantno traže da se graditeljima hrvatskog kibernetičkog prostora i hrvatske virtualne stvarnosti nipošto ne dopusti da «truju» zlatnu mladež nekakvom novom književnošću i njezinim novim jezikom, ma koliko bili u Europu integrirani.

Evo korijena pamfletistova brutalnog napada na moju knjigu i ismijavanja mojih optimističkih sudova o svijetu koji umire i svijetu koji se rađa. Da bi lakše cilj ostvario, pribjegava provjerenoj nečasnoj maniri: počni s bombastičnom laži da žigosanog odmah zbuniš i ošamutiš, a onda ćeš ga lako osramotiti. Proći će ga svaka volja da ti se suprotstavi. Ubojitu strijelu u pamfletu odapinje već prva rečenica drugog pasusa koja mi inputira da u knjizi tvrdim kako je «sredinom 20. stoljeća» revolucioniranje «dovelo do ukidanja rada». To je notorna laž i obmana, a pamfletisti treba kako bi čitaocu na samom početku sugerirao zaključak da je pisac knjige Svjetski izazov Hrvatskoj obična budaletina. Odista bi bio teška budaletina da sam to ustvrdio. Nikada i nigdje nisam tu glupost izrekao ili napisao. Laž je isto tako insinuacija da sam iz dijaspore izbacio njenu «prvu generaciju» kao i niz drugih smušenih tvrdnji.

Ukidanje rada konačni je domet prirodnog povijesnog procesa kojim se ozbiljuje cjelovita i potpuna emancipacija čovjeka, svakog pojedinca i to se postiže ukidanjem svake rascjepkanosti i neravnopravnosti, a da razočaramo pamfletistu i svake specijalizacije znanosti. On bi rađe da u duhu one isprazne mobilizacijske parole – «Da nam živi vječna Hrvatska» – izvjesimo na balkonu Akademije zastavu s natpisom: «Da nam živi živi vječni Razred za filološke znanosti», a njega treba upravo prvog ukinuti u nužnoj skoroj reorganizaciji krovne znanstvene ustanove, jer je nesposobnošću za obavljanje novog lingvističkog posla i agresivnošću postao štetočinom. Najveća je smetnja pokretačkoj i vodećoj ulozi Akademije u neodgodivom transformiranju Hrvatske iz svijeta rada u svijet znanja. Sadašnja Akademija, s takvim Razredom za filološke znanosti podjednako štetu nanosi i starim i mladim filolozima. Kod starih stvara iluziju da mogu biti postmoderni znanstvenici, a mladima ne dopušta da im se suprotstave i idu dalje u propitivanju i jezičnom obogaćivanju novog kibernetičkog i virtualnog (sve više i hrvatskog) društva znanja. Među prvima je to shvatio bolji lingvist Dubravko Škiljan, koji je još 1988. godine u djelu Jezična politika upozorio kolege i javnost kako «tehnološki napredak» širi, obogaćuje i revolucionira postmoderno komuniciranje novom terminologijom, novim neologizmima i drugim novim jezičnim jedinicama «koje se još donedavno u takvom saobraćanju nisu mogle ni zamisliti».

Preteški su to problemi da bi ih pamfletista i njegova svita u svojoj antitehnološkoj okorjelosti mogli shvatiti i uvažiti, a pogotovu se s njima znanstveno hrvati. Ostaju dosljedni svojoj provincijalnoj prošlosti, računajući lukavo kako se svako pa i njihovo osramoćivanje brzo zaboravlja. Donesena Izjava o jeziku dokument je autentičnog mračnjaštva kojim se hrvatski jezik ne prepušta postmoderniziranju, već reakcionarnim birokratskim ozakonjenjem zadržava u davnoprošlim stoljećima. Pamfletista i to paternalistički veliča u spomenutom zadnjem ispraznom intervjuu, hvaleći se kako ta infantilna izjava štiti «ravnopravnost» hrvatskog jezika – na taj način što nalaže državnim organima da «ne smiju potpisati nikakav ugovor koji bi mu takav status relativizirao». Bog s vama pamfletistovi filolozi, ta kako će se «ravnopravno» sabiti u hrvatski ruralni jezik sadržaji kibernetičkog prostora i virtualne stvarnosti zrelog društva znanja, do kojeg je Hrvatska stigla tek s Deklaracijom o znanju.

Jezik je ogledalo društva, slika stupnja njegova postmodernog razvoja (a isto tako stupnja njegova predmodernog zaostajanja), sredstvo koje u komunikaciji omogućava razumijevanje sadržaja, izraz dostignutog (agrarnog, industrijskog ili postindustrijskog) kulturnog identiteta, pokazatelj mogućnosti i lakoće saobraćanja, dokaz bogatog nacionalnog i

13

usvojenog multinacionalnog i internacionalnog vokabulara, potvrda kohezione i integrativne moći u rađanju i revolucioniranju domaćeg i svjetskog informacionalističkog zajedništva. U današnjem promjenljivom svijetu ne čuva se i ne održava narodni identitet konzerviranjem jezika i njegovim ograđivanjem od drugih, već njegovim permanentnim razvijanjem, obogaćivanjem i revolucioniranjem – tako da se i prihvaćanjem tuđeg učvršćuje i razvija domaće. Ne pomažu u tome nikakve birokratske i policijske ograde, već jedino najplemenitije humanističke zasade, a one ne podnose granice. Na toj aktualnoj humanističkoj dimenziji upravo inzistira Dominique Wolton, pisac izazovne knjige Il faut souver la communication, koja je početkom ove godine privukla veliku pažnju. Čovječanstvo nastupom trećeg milenija ulazi u doba komunikacije i zadatak je filologa da istražuju putove, procese, metode, načine i oblike njenog lokalnog, regionalnog i globalnog procvata. Samo zatucani primitivci pribjegavaju nepromjenljivosti i izolaciji.

Hrvati se rado hvale kako u svakom pogledu pripadaju Europi, njenim civilizacijskim dostignućima i njenoj kulturi. Autori i donositelji Izjave o jeziku ne nalaze za potrebno da se zapitaju: kojim dostignućima i kojoj kulturi? – drugog ili trećeg milenija, odnosno da li kulturi 21. ili pak 19., 18., 17. i još nekog ranijeg stoljeća. U kakvom to zabitom svijetu žive pamfletistovi filolozi, kada ne shvaćaju koliko zla nanose svom narodu, njegovoj kulturi i njegovom jeziku – kada nasiljem trpaju u košaricu postmoderniziranih europskih jezika svoj olinjali agrarno-obrtnički jezik. Što će postindustrijski razvijeni europski narodi misliti o nama? I umjesto da se pokriju ušima, tražeći oprost za grijehe počinjene tridesetogodišnjim uskraćivanjem i onemogućavanjem postmodernog razvoja hrvatskog jezika – zaostali filolozi dižu uzbunu i maltretiraju bizarnim poslanicama svoju sredinu, političku scenu, hrvatski narod i međunarodne organizacije od kojih očekujemo da nas sa svom tom zaostalošću prime u svoje redove. Glavni su krivci oni i članovi Razreda za književnost, što još uvijek živimo u ambijentu u kojem se jedino raspravlja o zbivanjima iz sredine prošlog stoljeća, dok se gotovo i ne spominju teški problemi nanotehnološke sutrašnjice u kojoj će se uskoro živjeti.

Da završimo s nekoliko retoričkih pitanja lingvistima: (1) tko je odgovoran što će Hrvatska ući u Europsku uniju sa svojim predindustrijskim jezikom i u njoj zateći već dosta razvijeni postindustrijski jezik; (2) kako će se u prevođenjima u hrvatski predmoderni ruralni i obrtnički jezik utrpati postmoderni jezik kibernetičkog prostora i virtualne stvarnosti; (3) kako u okljaštrenom hrvatskom poseljačenom vokabularu pronaći izraze i pojmove u koje će se pretočiti silno razuđeni informacionalistički vokabular internetizirane sutrašnjice; (4) kojim će se to hrvatskim jezikom i konkretnim izričajem prezentirani ujedinjenoj Europi i globaliziranom čovječanstvu novi kulturni identitet razvijenog nacionalnog društva znanja?

Pišući knjigu naivno sam vjerovao da ću i samom pamfletisti pomoći u vođenju Akademije kao predvodnice utemeljenja Hrvatske na znanju i primjeni znanja. Precijenio sam ga, jer se pokazalo da je za tu novu ulogu vođe informacionalistički neobrazovan i nesposoban. A ozbiljenje našeg drugog zadatka – pokretanja i vođenja procesa odumiranja starog i rađanja novog na znanosti utemeljenog hrvatskog zajedništva – nipošto ne ide bez svega novog, a u tome i neobično važnog angažiranja nove znanosti i nove književnosti sa svojim novim jezikom. Zahvaljujući upravo njima – dok su okamenjeni Akademijini filolozi spavali medvjeđim snom – visoko razvijeni Zapad je tridesetogodišnjim znanstveno-tehnološkim i društvenim revolucioniranjem postao krajem prošlog stoljeća izgrađeno društvo znanja. Istina, ne u potpunosti ali svakako u dominantnoj mjeri.

Najprije su to do 1992. godine ostvarile SAD, da bi već 1996. Bill Clinton izvijestio Kongres kako je doba velike vlade završeno – na što upućuje stalno smanjivanje učešća državne administracije u trošenju nacionalnog dohotka. Nešto kasnije do toga stupnja razvoja stigle su vodeće zemlje Europe i Japan, te potom mali azijski tigrovi i njihovi zapadnoeuropski blizanci – Finska i Irska. U tim su sredinama prevladali, kako ih je još 1959. godine nazvao guru postmodernog menadžmenta Peter Drucker, «radnici sa znanjem». Kada

14

bi se na to odlučila i zdušno tome prionula i Hrvatska bi brzo mogla postati srednjoeuropski ili južnoeuropski informacionalistički zmaj, prava superrazvijena Silicijska dolina Zapadnog Balkana (dakako, razumije se, s drugim –postmodernim – filolozima). To nam je čini se i jedina šansa da masovnom proizvodnjom virtualnih softverskih i drugih informacijskih uradaka preživimo, izvučemo se iz bijede rada i zapošljavanja, te uplovimo sretno u novo zajedništvo fantastičnog inovativnog znanja. Bili bi na špici svjetskog informatičkog i informacijskog revolucioniranja, duboko ušančeni u globalnu proizvodnju samog oblika komuniciranja, koje će uz glazbu i umjetnost postati i trajno ostati jedina čovjekova samodjelatnost već krajem ovog stoljeća, a možda i nešto prije toga.

U toj preobrazbi jezična formulacija postaje dragocjena nezaobilazna sastavnica integrirane tehnologije, informatologije i komunikologije – središnje istraživačke organizacije koju Akademija mora formirati i razvijati, ukoliko želi dalje poći od pukog donošenja Deklaracije o znanju. Oko nje će se umrežavanjem rojiti ogrlice preostalih povezanih znanstvenih disciplina, sve dok zajedno skladnim ujedinjenjem konačno prerastu u Hegelovu jedinstvenu apsolutnu znanost, odnosno Marxovu univerzalnu znanost povijesti (budućnosti), koju je sredinom prošlog stoljeća Robert Wiener nazvao kibernetikom. S te će visine, poručuje početkom prošlog stoljeća Max Weber u Wirtschaft und Gesellschaft, kompleksno integrirana svjetska znanost u novom svijetlu «promatrati tijek zbivanja». Moje isticanje skorog kraja specijalizacije, arogantnim filolozima je dostatno za ismijavanje i te optimističke vizije. Valjda smatraju da se na njihovo strogo specijalizirano i sve specijaliziranije učenje to ne odnosi, budući je ruralna filologija u njihovoj pojednostavljenoj samoprojekciji vječna nauka nad naukama.

6. – Da se razumijemo, u prošlosti je Razred za filološke znanosti bio gotovo

najvažniji dio organizacijskog ustroja Akademije. U samom osnivačkom dokumentu stavlja joj se 1866. godine u zadatak «da skrbi o proučavanju jezika i književnosti». Odigrao je Razred prvorazrednu nezaboravnu ulogu u građenju i čuvanju narodnog identiteta i u dugotrajnoj borbi za osamostaljenje hrvatske države. Zaslužuje da mu se u atriju Akademije u znak zahvalnosti ugradi ploča s odgovarajućim natpisom. Ali prošlo je to vrijeme i došlo novo, koje gazi sve staro, pa i filologe predpotopnog kova, što ne isključuje potrebu da se njihov sve manji broj bavi i jezičnom prošlošću. U svojoj promijenjenoj društvenoj ulozi – graditelja hrvatskog društva znanja – Akademija se suočava s potrebom razvijanja nove filološke znanosti koja se umrežava s drugim postmodernim znanostima, te odbacuje svaku štetnu izoliranost i zatvorenost.

Nalazi li Akademija potrebnim da ipak sačuva Razred za filološke znanosti u sadašnjem sastavu i djelovanju, iz pijeteta prema umrlim velikanima hrvatskog jezikoslovlja, neka ga smjesti u svoje arheološke odaje daleko od svake javnosti. Od njega se ne može očekivati bilo što pozitivno i korisno društvu temeljenom na znanju, pogotovu u tvorbi postmodernog kibervokabulara. Njegova bolesna sklonost da podmeće i nameće mobilnom hrvatskom naraštaju ruralni obrazac komuniciranja, jasno pokazuje da je sposoban jedino za termitsko unazadgledajuće stigmatiziranje novogovora mladih i sitno činovničko propisivanje «standarda» i «norme» (kakva zaostalost jezikoslovnih kočničara) besmislena jezika, koji – udaljen od govorne prakse – ne dopire do života. Akademijini filolozi u zajedničkoj akciji nastupaju poput birokratskih terorista i policijskih instruktora, pa već zbog toga trebaju biti udaljeni iz katedrale znanosti. Nitko ih ozbiljan više ne uvažava i ne prihvaća. Kompetentni mladi hrvatski književnici opravdano im poručuju («Jutarnji list» 26. travnja, 3. i 20. svibnja 2003., «Večernji list» 17. ožujka 2003., te druga glasila) da njihovim «jezikom danas ne govori nitko». Mlada je književna elita spasila hrvatski narod od obesmišljavanja i sabijanja njegova jezika u aseptičnu lingvističku komoru Razreda za filološke znanosti.

15

Filološkom razredu koji u imenu zadržava grecizam, kojim manifestira svoju visoku znanstvenost, sve ostalo smeta: anglizam, turcizam, rusizam, francizam, italijanizam i naravno srbizam. Iz dna duše mrzi svaku postmodernu kohabitaciju; odvratan mu je da ne kažem nepoznat, sveukupni recentni kibernetički, virtualni, internetski, kiberpank i SMS jezik. Zato su članovi Razreda za filološke znanosti postali i ostali najzaostalijom, najprimitivnijom i najreakcionarnijom sektom cjelokupnog staleža hrvatskih jezikoslovaca. I posljednji asistent bolje poznaje jezik hrvatske mladeži, jer joj pripada i s njom se druži, nego zaostali članovi Razreda za filološke znanosti. Bolje od njih znaju postmoderni govor hrvatskih webovaca zaposlenici neakademskih ustanova i organizacija, kojima je jezik u opisu radnog mjesta – da i ne govorimo o onom poliglotu koji ih poznavanjem modernog i postmodernog jezika u svakom okršaju ostavlja u prizemlju. Od njega sam preuzeo sintagmu «homo biotecnisus», koja je pamfletistu šokirala pa u zagrade pored nje stavlja («tako piše»).

Akademija bi trebala zahvaliti književnicima i postmodernim jezikoslovcima pa i novinarima, na hrabrosti kojom su ismijali besmislene izvedenice i nezgrapne kovanice njenih nemaštovitih filologa, te spasili hrvatski jezik od zagađivanja. Nametalo se mladima, izgubljenim autoritetom, feudalno seljačko nazivlje informatičke tehnologije, komunikacijskih odnosa i informacijskih proizvoda, kombinirano sa izrazima kojima ni vrag ne zna trag, porijeklo, značenje i sadržaj. Nadrieksperti Razreda za filološke znanosti nude svoje perverzne umotvorine: «sklopovlje», «koštovnik», «virko», «strojevina», «bojovnik», «sučelje», «očvrsje» itd. Web generacija srećom bježi od toga nakaradnog govora kao od kuge i ismijava primitivna obrazloženja okamenjenih filologa, koji joj ništa drugo ne mogu da ponude doli potonuće u informacionalističku nepismenost. Najbolje njihovo raskrinkavanje stiglo je tinejdžerskom porukom: «Nabijem ih na hardver».

Koliko god zastarjele filologe štitio njihovom brzopletošću poljuljani ugled Akademije, mladi su im hrvatski internauti pokazali zube i poučili ih da se jezik ne može izigrati i s nakaradnim konstrukcijama upropaštavati. Ni pokušali se nisu suprotstaviti jednom od najboljih mlađih hrvatskih književnika, koji ih u spomenutim novinama draži rečenicom: «Cool je koristiti se anglizmima, merak je točnije pogoditi bit turcizma, gušt je lijepo propovijedati ne vodeći računa o jezičnoj policiji.» Posprdni komentari banalnog leksičkog čišćenja tjeraju izolirane filologe u još veću izolaciju i međusobno utrkivanje u trženju zastarjelih jezikoslovnih udžbenika. Ne vide i ne shvaćaju da je u ovo burno doba globalne parenteze dovoljno da narod stoji na mjestu, pa da nestane. Razred za filološke znanosti čini i više, zalažući se da se hrvatski narod vrati nazad u još veću zaostalost i to s preporukom: Kada se već topiš utopi se duboko, a ne da ti stražnjica viri.

7. – Kaže šala da je baba dala groš da uđe u kolo i kada je kolo zaigralo dala bi dva

groša da iziđe van, ali je stid priznati poraz. Kritizirani filolozi u započetoj akciji kroatiziranja informatičkog nazivlja, uspijevaju nametnuti čak i sveučilišnoj zajednici u ovoj upotrebi nakaradni pretpotopni pojam «računalo». Preuzeli su ga od Srbijanaca i plasirali kao vlastiti izum. Može se jedva zamisliti u kakvu se čudu nalaze učitelji kada poučavaju đake da se u društvo znanja ulazi «računalizacijom gospodarstva», ili kada majke obećavaju kćerima da će im olakšati život «računalizacijom kuhinje». Unatoč toj nezgrapnosti izvedenica, ne odustaje se od primitivna naziva vjerojatno najviše iz straha od optužbe za nacionalnu izdaju. Francuzi su hrabriji od Hrvata. Složno su odbacili nalog Vlade da zazorni anglizam «e-mail» zamijene domaćom kraticom «courriel» (od sintagme «courrier electronique»). Zadržali su, unatoč službenom naređenju, popularnu tuđicu u poslovanju i konvencionalnom ophođenju. Konačno je s tom simboličkom kapitulacijom okončano dvjestogodišnje opiranje engleskom jezičnom utjecaju.

Meni pamfletista s porugom zamjera što u razmišljanju o budućnosti jezika, pa i hrvatskog govornog komuniciranja, problematiziram da li će se u sve bržoj globalizaciji

16

održati svi jezici i da li će i jedan jezik preživjeti kolonizaciju svemira. Njemu je sve jasno; nema umiranja jezika niti nikakvog misaonog komuniciranja – isto kao što nema ni mogućnosti nekakvog teleportacijskog šetanja beskrajnim kozmosom. Hrvatski narod i hrvatski jezik – jer su «najstariji» u Europi – moraju biti i najdugovječniji, zapravo vječni. Blago ubogom pamfletisti kada mu tako u skromnom znanstvenom dometu sve ide kao po loju. Što razmišljati o sutrašnjici i dvojiti o budućnosti naroda i njegova jezika. Udri nauko po prošlosti i štiti svijet tvari i rada u kojem zastarjeli filolozi vide jedino moguću budućnost svoga naroda.

Nešto više od 6 milijardi stanovnika svijeta govori sa šest tisuća različitih jezika. Između pet vodećih nema francuskog ni njemačkog. Prvo mjesto zaposjeda kineski/mandarinski jezik, drugo indijski hindu/urdu jezik, treće engleski, četvrto španjolski i peto ruski jezik – u rasponu od milijardu i 200 milijuna do 275 milijuna govornika. U tijeku je ubrzani proces umiranja manjih jezika, te se procjenjuje da će tri tisuće jezika nestati do konca ovog stoljeća. Američka udruga za popis i klasifikaciju jezika (Ethnologue) statističkim pokazateljima dokazuje kako je sada na izdisaju oko 500 jezika, od kojih je pedesetak već toliko izumrlo da imaju samo po jednog govornika. Evo usput i jedno hipotetičko pitanje, za razmišljanje: Ako je krajem 19. stoljeća umro dalmatinski jezik, a Dalmatinci ipak ostali živi i zdravi – čak i sačuvali svoj regionalni identitet, zašto se to ne bi moglo dogoditi i hrvatskom jeziku, s čijom smrću ne bi morao nestati hrvatski narod. Po svijetu su već izrasle mnoge enklave mladih Hrvata, koji dobro znaju svoje narodno porijeklo i gotovo uopće ne znaju govoriti hrvatskim jezikom.

Krenule su odavno u boj za svjetsko gospodarsko vodstvo Kina i Indija (Kindija) te aktualno postaje pitanje: koji će jezik zaposjesti u drugoj polovici ovog stoljeća vodeće mjesto u globalnoj internetiziranoj komunikaciji i barem početnoj kozmonetizaciji? Jezik koji sada dominira u svjetskom govornom saobraćanju, izbio je na prvo mjesto kada je Engleska i zatim Amerika (SAD) postala radionicom svijeta. Sada tome teži Kina i malo tko više sumnja u znanstveno predviđanje kako će upravo ona postati nova moćna radionica ujedinjenog čovječanstva. A zna se dobro da s ekonomskim predvodništvom ide i ostalo.

Ne umiru samo jezici, nego i zemlje koje im svijeću drže. Slažu se već popisi «propalih država» koje ubrzano umiru. Prvu takvu godišnju rang listu – The Failed State Index – sačinio je i objavio sredinom 2005. «Foreign Policy», u svijetu visoko cijenjene Carnegijeve zaklade za međunarodni mir. Tvrdi u obrazloženju da čak dvije milijarde ljudi živi u zemljama kojima prijeti smrtonosni kolaps. Vrhu se približila grupa od 20 zemalja s ovog popisa koje brzo gaze stazom propadanja. Ispred njih je na samom vrhu 20 zemalja koje su već stigle do ruba propalih država. Među njima je i susjedna BiH, koja na tom popisu zauzima najviše mjesto među europskim zemljama. Prati je Ukrajina na 39., Bjelorusija 43., Turska 49. i Rusija na 59. mjestu – zemlje za koje se još ne zna kuda ih vodi aktualna kriza.

Svaki jezik umire kada se sve manje i manje s njim govori. Po tom kriteriju umire i hrvatski jezik, kojeg jedva da poznaje treća i četvrta generacija hrvatske dijaspore i s kojim se sve manje služi domaća digitalna generacija, dok stanovništvo zemlje nezaustavljivo satire žrvanj odumiranja. Godinama to traje, a i u ovoj je svakog dana tri Hrvata manje. Ne vide to filolozi, utonuli u duboki blaženi san da u Hrvatskoj i čitavom svijetu postoji samo ono što oni znaju. Ne pomažu im ni panična upozorenja demografa koji kao i ona političarka spokojno vjeruju da bi se problem depopulacije mogao riješiti poklanjanjem pelena i povećanjem dječjeg doplatka. Mediji upozoravaju kako će u godinama koje su pred nama Hrvatska gubiti stanovništvo sve većeg grada: već ove godine stanovništvo Makarske, za pet godina stanovništvo Osijeka, za deset stanovništvo Splita, za 15 do 20 stanovništvo Zagreba.

Ne treba ništa propustiti što može pridonijeti porastu stanovništva i porastu broja korisnika hrvatskog jezika, pa ni njegovanje materinskog govora među najmlađima u rasutim enklavama naših iseljenika, koje ozbiljno nagriza crv asimilacije. Pamfletisti smeta moj

17

prijekor kasti političkih rentijera što o tome ne vodi više računa, i to ističe naglašavajući kurzivom sam naziv «kasta političkih rentijera». Valjda će joj netko to prenijeti pa da vidi kakva unutrašnjeg neprijatelja ima u vodećoj znanstvenoj ustanovi. U knjizi je naširoko obrazloženo njeno rentijerstvo i po tom osnovu njen kastinski ustroj. Sve to pamfletista pomnjivo izbjegava da bi mi napakostio.

Ekonomista sam i znam bolje od njega i njegovih filologa da ulazak u Europsku uniju nije toliko stvar dobre volje, koliko je prirodni uvjet i samog preživljavanja hrvatskog naroda. Razumije se da treba sve poduzeti da i postojeći hrvatski jezik – (koliko god neznanjem i pasivnošću filologa zaostajao za jezicima razvijenih, koji se mijenjanjem i razvijanjem prilagođavaju kibernetičkoj i virtualnoj zbilji) – ulaskom u Uniju, postane njenim još jednim ravnopravnim službenim jezikom. Ali to zalaganje ne isključuje razmišljanje o održivosti Unije s mnoštvom službenih jezika čije uzajamno prevođenje, pored troška, prati odugovlačeno komuniciranje. I to u doba u kojem se uspjeh postiže i mjeri brzinom kojom se dolazi do suglasnosti i rješenja preko mreže širokopojasnog interneta.

Mnoštvo je razloga zbog kojih se podržava europska višejezična komunikacija, učenjem većeg broja jezika u svakoj zemlji i preko široke mreže tumača i prevodilaca. Gabriel von Toggenburg, stručnjak za europske integracije, naziva višejezično komuniciranje uljem koje podmazuje rad kotača međunarodne suradnje. Olakšava razumijevanje među kulturama, osjećaj kod ljudi da su građani svijeta, zaposlenje i napose važno vjerovanje da se ujedinjenjem ne potire nacionalni suverenitet. Unatoč tome, i von Toggenburg se pita: dokle se može ići u europskoj višejezičnoj komunikaciji? Sve je skuplja multilingvistička mašinerija i sve kompliciranija komunikacija različitih jezičnih skupina. Sredinom 2005. već se govori o Unijinom «lingvističkom kaosu». Ima 25 članica i 20 službenih jezika. Proširili se na čitavu Europu, ti će se iznosi gotovo udvostručiti.

Bruxelles drži svjetski rekord prevodilačke službe, s nekih 4 tisuće prevodilaca i tumača, te gotovo 100.000 stranica zakona i ugovora koje treba prevesti na 20 jezika. Potraga je za tumačima 380 različitih jezičnih kombinacija. Sve skupa košta oko 800 milijuna eura godišnje. Koliko god pomoć stiže kompjutorskim pristupom sve brojnijim dokumentima i upoznavanju njihova sadržaja kliktanjem «miša», povećava se lingvistički kaos sa svakim širenjem Unije. Uspoređuju je s Ujedinjenim narodima koji imaju blizu osam puta više članica i tek četvrtinu službenih jezika. Filološke izolacioniste ne zanimaju problemi višejezične komunikacije, ali im to ipak ne daje za pravo da optužuju one koji u množenju službenih jezika vide problem i još manje pravo da im se rugaju. Najokorjelije izolacionaliste drži strah da će u svemu tome loše proći njihov nametnuti normirani standardni jezik, koji je bliži 200 godina udaljenom feudalnom dobu nego li sadašnjem europskom (čak i podmlađenom hrvatskom) informacionalističkom okolišu.

8. – Silna je prednost uporno gledanje samo u prošlost. Pogotovu svođenje naučnog

rada na dokazivanje njezine vječnosti i njeno puko utrpavanje u buduće društvo znanja. U toj ne baš osobito časnoj zaokupljenosti konzervativni filolozi, predvođeni pamfletistom, nalaze jedino olakšanje u ronjenju suza, zapomaganju, domoljubnom orgijanju, urlikanju, sočnom psovanju neistomišljenika, obmanjivanju, lukavom insunuliranju, podmetanju, političkom prokazivanju, olajavanju pa i bezočnom laganju. Pamfletista vjerojatno računa da i nevještim baratanjem tim pomagalima, prikuplja predizborne poene jednostavnim komentiranjem i širenjem Primjedaba o nekim sudovima akademika Adolfa Dragičevića. Ne zazire u tome ni od mogućeg političkog progona oklevetanog, pa u više navrata ističe njegovo «komunističko» opredjeljenje i vjerovanje da je globalni «komunizam» sigurna budućnost čovječanstva. Zna on dobro što se sve time može postići u sredini u kojoj birokratsko huškanje izbjegava i samu riječ socijalizam (budući je kao društveno uređenje carstvo birokracije, pa se nagonski nameće pitanje koliko je birokratska Hrvatska udaljena od njega), te svodi komunizam na

18

boljševizam i proglašava «komunističkim» društvo koje to nikada nije bilo, niti je na onom stupnju razvoja moglo biti bilo kakvog zbiljskog komunizma. Posrijedi je sračunata semantička zbrka, kojoj je odan i pamfletista. Čini se i njemu da i šarlatansko rabljenje pojmova silno pogoduje širenju fame u njegovo sveznanje.

Da je samo površno prelistao moju knjigu lako bi zapazio da je njena trećina izravno posvećena ideji, teoriji i aktualnoj praksi komunizma. Nije komunističko ni privatno ni društveno vlasništvo. Zato ga nema u svijetu tvari, rada i nejednakog života koji na njima zakonito izrasta, uključujući u tu prošlost i socijalizam. Komunističko je samo zajedničko vlasništvo, imanje, posjedovanje, prisvajanje i korištenje. I sama priroda je u komunizmu zajedničko opće dobro čovječanstva, a takve su i sve tekovine kulture i civilizacije. To je cjelovito izgrađeno i potpuno formirano društvo uma, znanja, znanstvenog komuniciranja i jednakog samodjelatnog života; društvo za koje se zalaže i naša Deklaracija o znanju. Tek se u tom društvu ozbiljuje svestrana i potpuna emancipacija totalnog čovjeka. Preostati će mu i jedino ga zaokupljati univerzalna proizvodnja samog oblika komuniciranja – u znanosti, glazbi i umjetnosti. Zato ideju i teoriju komunizma zagovaraju i promiču svi veliki umovi čovječanstva: od Platona i Aristotela, preko Hegela i Marxa, do Keynesa i nedavno preminulog Druckera. A i što bi mogli drugo zagovarati. Protiv tako shvaćenog komunizma mogu biti samo reakcionarne znanstvene i političke barabe, spodobe koje iz svoje privilegirane niše iz dna duše mrze radnike i radničku klasu.

Da tako shvaćen komunizam nije više samo ideal i puka želja roblja koje satire zapošljavanje i rad, dokazao sam u knjizi Doba kiberkomunizma – Visoke tehnologije i društvene promjene, objavljenoj 2003. godine. Ta se fantastična budućnost već dogodila. Prisutna je u rudimentarnim oblicima u globalnom kibernetičkom prostoru i njegovoj virtualnoj stvarnosti, gdje se jedino i može začeti, širiti i razvijati. Misleći na to zajedništvo, njegovi su ga začetnici nazvali «izvornim komunizmom». Bio je svjetski hit početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su sljedbenici Linusa Torvaldsa pustili u promet operacijski sustav Linux s besplatnim softverima i mnoštvom slobodnih poslovnih i uredskih informacijskih aplikacija. U prometu je već bio Hacker's Dictionary Erica Raymonda, koji mlade zagovornike «izvornog komunizma» naziva etičkim hakerima, za razliku od zlih hakera. Nazvao ih je krekerima (cracker – razbijač, provalnik) koji ubacuju razorne viruse u informacijske sustave i završavaju u kompjutorskom kriminalitetu. Povjesničar etičkog hakerstva, koje se od početka šezdesetih širi među studentima poput lavine, Steven Levi – u djelu Hackers: Heroes of the Computer Revolution, objavljenom 1994. godine – opisuje komunističke zasade plemenitog hakerskog revolucioniranja, u kojem glavnu ulogu ima načelo i zahtjev da «pristup kompjuterima» i «sve informacije» trebaju biti neograničeni, slobodni, besplatni i totalni.

Mladi linuksaši postaju tako gorljivi komunisti, zajedničari, organizirani i umreženi u tisućama udruga diljem svijeta pa i u Hrvatskoj. Herojski su osvajači informacionalističkog svijeta uma i života, općeg ljudskog zajedništva u univerzalnoj zaokupljenosti proizvodnjom samog oblika komuniciranja. Imaju već i svoje istaknute filozofe, sociologe, etičare i druge istaknute postmoderne sistemske znanstvenike, koji istražuju mjesto i ulogu izvornog komunizma u budućem globalnom razvoju. Naročito se među njima ističe Peke Himanen – kojeg već prati slava najvećeg filozofa postmodernog informacionalističkog doba – svojom zapaženom knjigom Hakerska etika i duh informacionalizma (2000.), kojoj je pogovor napisao najpoznatiji sistemski istraživač informacionalističkog društva Manuel Castells, pisac proslavljene trilogije The Information Age: Economy, Society and Culture iz 1998. godine.

Kada bi se u tako shvaćenom i izgrađenom komunističkom društvu i pojavili izrodi koji žive izrabljujući i iskorištavajući druge ljude, ne bi mogli opstati. Nema mogućnosti privatnog prisvajanja tuđeg mozga i nema monopola na pamet, imaginaciju i emociju. Jednom riječi, svakom čovjeku ostaje na raspolaganju vlastiti mozgovni limbični sustav koji upravlja

19

njegovim osjećajima i težnjama, da samodjelovanjem i samoispunjenjem razvija svoje individualne ljudske snage. Da te bitne odlike svakog zbiljskog globalnog komunizma postaju sve više markantna zbilja aktualnog visokorazvijenog svijeta znanja, digitalnog informiranja i znanstvenog komuniciranja, dokazali su uvjerljivo proslavljeni švedski sistemski znanstvenici Nordström i Ridderstrale u najpoznatijem bestselleru na prijelazu iz drugog u treći milenij – knjizi Funky Business: Kapital pleše samo s darovitima – objavljenom ubrzo na 70 jezika, pa i u našem prijevodu dva puta.

Naslov je upravo takav: glavni na engleskom, jer prevodilac u pamfletistovu seljačkom vokabularu nije našao pogodan izraz, a dodatni na hrvatskom. Djelo je proslavila strogo lijeva orijentacija njegovih autora, koji mu za udarni moto stavljaju čuvenu poruku Johna Lennona: «Treba biti heroj radničke klase». U tom nadahnuću i Karlu Marxu se odaje najveća počast, pozivom čitaocima da posjete njegov grob i poklone mu se u Londonu, kao najvećem misliocu drugog milenija – što je potvrdila i Bibisijeva anketa u prošlom desetljeću. Djelo započinje zaključkom kako je Marx «bio u pravu» kada je znanstvenim predviđanjem istakao dva najznačajnija svjetska razvojna događaja, kojima se sada trijumfalno ostvaruje ekonomsko oslobođenje radničke klase i socijalno oslobođenje rada – ukidanjem zapošljavanja i ukidanjem svakog otuđenog djelovanja. Eto to je, pamfletisto, konkretno rađanje globalnog zbiljskog komunizma, od kojeg zazire udruga zahrđalih filologa.

Samo je u svijetu tvari, rada i eksploatacije čovjeka čovjekom, u kojem su Hrvati sada s obje noge duboko ukopani – svijetu nejednakosti i neravnopravnosti, najamnog prodavanja radne snage poslodavcima, rascjepkanosti i razdvojenosti suprotstavljenih ljudi, obitelji, zajednica, regija i država – moguće zasnovati život privilegiranih na privatnom vlasništvu, iskorištavanju i eksploatiranju obespravljenih ljudi. U svijetu uma i života to jednostavno nije moguće u zbilji začeti i pogotovu održati. Istinska potpuna jednakost i ravnopravnost svih, jedini je okoliš u kojem se buduća globalna i kozmička komunistička zajednica može začeti i održati. Glavni joj je resurs i najvažnija supstancija digitalna informacija koju odjednom može koristiti svo stanovništvo svijeta i najbolje se koristi u toj općoj upotrebi. Bitna je supstancija života i najvažniji resurs postindustrijske proizvodnje i internetiziranog poslovanja. Dušu je dala da bude opće dobro čovječanstva, besplatno, svima podjednako dostupno. Proizvod je stvaralaštva kojem ljudi hrle kao opijeni i najzad pronađeni samodjelatni učinak koji tek omogućava da se svi stanovnici svijeta vrate kreativnoj djelatnosti kao čovjekovoj najznačajnijoj ljudskoj osobini i zaokupljenosti. Mladi su zanesenjaci pogledima na opće zajedništvo već udarili temelje cjelovite filozofske i etičke (netičke) teorije «izvornog komunizma».

Nema te sintagme u pamfletistovu priprostom standardiziranom jeziku, a čega u njemu nema poručuje on – ima da ga nema. Problem je u njegovom strogo specijaliziranom znanju definitivno riješen. Idemo dalje. Na redu su strašni negativni suputnici postmodernog razvoja ljudskog roda, u naš današnji život umjetno utkani zločini, lopovluci i nestašluci – poput terorizma, kriminala, mafijaštva, podmićivanja, svodništva, korupcije, prostitucije, nepotizma, raskola bogatih i siromašnih, zagađivanja prirode, istrebljenja vrsta, ugrožavanja ekosustava i biosustava itd. Kada bi samo čovječanstvo htjelo i protiv toga se okomilo, rezonira pamfletista, ne bi odavno svega toga bilo. Blago njemu kada frapantnim nepoznavanjem prirode i dometa doba tvari i otuđena života, tako kao od šale rješava nerješivo. Neznanje je moć i nemoć, kako se uzme. U svijetu zemlje, rada i kapitala pozitivno i negativno u životu i razvoju čovječanstva zakonito ide skupa, shvatio to ili ne shvatio visokospecijalizirani pamfletista. Treba se naučiti s neotklonjivim zlim suputnicima živjeti kao i s neizlječivim bolestima – recimo, primjerice, psorijazom i alergijom.

Ostaje, razumije se, otvorenim pitanje kako se i njih osloboditi. A to se može ostvariti samo permanentnim revolucioniranjem i sistemskim evolucijskim mijenjanjem sveukupnog života: njegova temelja, načina proizvodnje i svih društvenih odnosa koji proizlaze iz toga.

20

Umjesto toga izrazito materijalističkog pristupa zbilji i njenoj sutrašnjici, manjkavo kartezijanski obrazovani filolozi pribjegavaju sentimentalnosti i samo što ne plaču u nevješto skrpljenim primjedbama nad bezizglednom sudbinom svijeta tvari i od njega neodvojivog sirotinjskog života. Upućuju mi zgražajuće prigovore što sa podjednakim sentimentalnim osjećajima ne gledam na urušavanje toga ostarjelog izmoždenog društva. Uvjereni su, štoviše, da je sentimentalnost u razvojnim društvenim zbivanjima najveća vrlina znanosti i znanstvenika, a upravo je obrnuto: gdje sentimentalnost vlada od nauke nema ni traga.

Propali su svi pokušaji da se znanosti nametne obruč sentimentalnosti, već od 16. stoljeća kada se na početku kapitalističkog razvoja za takav pristup društvu zalažu bezbrojni utopisti, anarhisti, egalitarci, humanisti i drugi vidovnjaci lakog rješavanja svih nejednakosti pukom voljom ljudi. Zadnji takav pokušaj zbio se u SAD šezdesetih godina prošlog stoljeća – dok je industrijalizam već bio u raspadu, a postindustrijalizam jedva na vidiku – kada je grupa mlađih ekonomista (Bowles, Conor, Gunder-Frank, Sherman, Gordon i drugi) osnovala Uniju za radikalnu političku ekonomiju i obećavala da će za čas posla riješiti sve probleme i ostvariti novo gospodarstvo i društvo usrećenih i zadovoljnih ljudi. Nitko ozbiljan ih nije uvažavao, a procesi informatizacije koji su uskoro uslijedili rasfucali su ih i otjerali u anonimnost. Još jednom je veličanstvena objektivnost prirode potvrdila svu superiornost materijalizma i dijalektike.

Pamfletisti i njegovoj jezikoslovnoj seljačkoj udruzi sva ta iskustva ne pomažu. Zato i nemaju razumijevanja za vizionarske poglede, utemeljene na informatičkom revolucioniranju i informacionalističkom sistemskom evolucijskom mijenjanju svega – prema tome i jezika. Bez ulaska u Europsku uniju ili ulaskom u nju, Hrvati u svakom slučaju moraju živjeti u prirodno uvjetovanoj smjesi «meda» i «žuči», kombinaciji sjajnih gospodarskih i socijalnih odnosa u koje su utkani i s kojima su povezani nepoželjni zli suputnici. Uzaludno je obmanjivanje svako sentimentalno vjerovanje da se to može voljom oplemenjenih ljudi jednostavno promijeniti i samo dobro i poželjno zadržati. Ne treba tim djetinjastim lamentacijama nasjedati i pripadati filološko-književnom orkestru sentimentalnih narikača.

Čovječanstvo ne može u razvoju stati, pa ni predahnuti. Mora se galopirajući revolucionirati i evolucijski mijenjati i razvijati, jer je sada više nego očigledno da se njegovoj kolijevci, majci zemlji, za život na njoj bliži neodložni kraj. Pripreme za kolonizaciju svemira su u punom zamahu, a sada su u to krenuli i Kinezi od kojih se može mnogo očekivati. Amerikanci tvrde da će za tridesetak godina početi naseljavati ostale sunčeve planete. U visokom tehnološkom, informacionalističkom, biotehnološkom, telematskom, telekomunikacijskom i drugom postmodernom razvoju, postižu se iz dana u dan zapanjujuća čuda. Ne ide to bez negativnih pratilaca i zlih suputnika, naprosto zato jer se život i razvoj i nadalje odvija u svijetu razdvojenih, rascjepkanih i suprotstavljenih odnosa. Kada bi iz društva izraslog na tvari i otuđenom životu izbacili sve negativne suputnike, njegovo bi se gospodarstvo neumoljivo urušilo i stalo. Još uvijek je borba suprotnosti pogonska snaga društvenog napredovanja.

Da nije bilo lopova, ne bi se ni brave razvile do savršenstva. Da nema zloćudnih hakera, ne bi se ovako perfekcionistički unapređivala zaštita kreativnosti, poslovnosti i privatnosti. Da nije bilo strašnih ratova, ne bi čovječanstvo napuštanjem Doline suza stiglo do svih blagodati koje sada tehnologizacijom, kompjuterizacijom, informatizacijom, virtualizacijom, digitalizacijom, internetizacijom i mobitelizacijom svoga djelovanja i života blaženo uživa. Nepovratno bi čekalo sudnji dan i spektakularno odumiralo pasući travu. Mogu zamisliti kako će se pamfletista na ovo zaključivanje, odnosno neke nove «sudove» akademika Dragičevića zgroziti. Ništa ne pomaže, jer razumijevanje ovoga paradoksa pretpostavlja holističko obrazovanje i sistemsko poznavanje svijeta tvari, života i rada «jedinom mogućom materijalističkom i dijalektičkom metodom», koju on ismijava. Izvukao je i naglasio citirano iz moje knjige – s očiglednim neznanjem što je materijalizam i što je

21

dijalektika. Trebalo mu je to opako zalijetanje da bi se vidjelo kakvi je sve napadnuti autor markstista i komunjara.

9. – Svi su veliki filozofski mislioci u prošlosti biti materijalisti, pa uvjerava nas slavni

ekonomista Leontief, i sam Hegel. Nije se bez toga moglo proniknuti u bit svijeta rada i sagledati uvjete njegova ukidanja. Ljudska zajednica se održava napredovanjem, zahvaljujući među ostalim i borbi suprotnosti. Na toj spoznaji počiva Hegelovo i Marxovo znanstveno osmišljavanje zbilje i sagledavanje čovjekove sutrašnjice. Iz raspada čovječanstva u obliku naroda, klasa, kasta, država, podjela na bogate i siromašne, odnosno kako kardinal zagrebački zbori (misleći na Hrvate) na odabrane i otpisane, rađaju se društvena suprotstavljanja, sukobljavanja, ratovanja, nametanja, uništavanja i pobjeđivanja. Sve skupa pod plaštem one demokracije koju duhovito definira G.B. Shaw, kao oblik političkog života koji nastaje «kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih». Lokalne, regionalne, državne i globalizacijske nade i prijetnje prirodnom nužnošću idu skupa. Po srijedi je onaj dijalektički proces kojeg je genijalni Njegoš opjevao strofom: Čašu meda još nitko ne popi, da je čašom žuči ne zagorči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.

Takav je svijet i ambijent društva tvari i života na svim meridijanima, od postanka čovjeka do danas. Upravo zato jer u prirodi nema preskakanja – a to je ta tajanstvena dijalektika, od koje se, čak i same riječi, pamfletisti diže kosa na glavi. Moraju se razviti materijalni temelji novog društva, proizvodne snage promijenjenog načina proizvodnje, koje tek omogućuju da se radikalnim mijenjanjem unapređuju odnosi proizvodnje i sveukupnog života ljudi. U tome je upravo superiornost materijalističkog svjetonazora, do kojeg kritizirani filolozi nikada nisu stigli – a zato i nisu postali sistemski znanstvenici. Premda se čitav život bave poviješću, nisu filolozi ni od nje u tom pogledu ništa naučili. Da su malo pažnje tome posvetili, lako bi uočili da ljudski rod u pravilu rješava velike probleme svoga života i razvoja tek kada narastu do opće nepodnošljivosti, do ugrožavanja i samog opstanka, kada su se ujedno već stvorile i materijalne pretpostavke za njihovo rješavanje. Najbolje to potvrđuje sam prirodni izvor i uzrok sveukupnog čovjekovog porobljavanja – njegov otuđeni rad. Da bi se izvukao iz ropstva rada, morao ga je čovjek otuđiti do razine gađenja i bježanja od njega kao od kuge – što je konačno dovelo do stupidnog izvršavanja neke usitnjene podfunkcije u proizvodnji na tekućoj vrpci. A da nije bilo toga obezljuđivanja, ne bi bilo ni čarobnog informacionalističkog uživanja u blagodatima kibernetičkog prostora i njegove virtualne stvarnosti.

U tom svjetlu treba promatrati i silne teškoće koje nas čekaju na putu u društvo znanja. Pratiti će i nas na svakom koraku smiješani «med» i «žuč» gospodarskih i socijalnih odnosa, kao zakoniti pratioci društva rada. Zato i hrvatski narod izgradnjom društva znanja želi pobjeći iz toga užasa, te sretno uploviti u svijet uma u kojem takvih koktela neće biti. A dobro se zna na temelju bezbroj puta stečenog iskustva, da izlaz iz toga prokletog stanja zapošljavanja i rada ima samo jedna vrata: svestrano revolucioniranje i radikalno evolucijsko sistemsko mijenjanje cjelokupnog društvenog života – što baš nije po volji hrvatskoj kasti političkih rentijera. Vidi se to i po njenom unisonom desničarskom ponašanju. Razvijena Europa, SAD i Japan brižno su ukidale svoju radničku klasu prebacivanjem njenih nasljednika u kibernetički prostor – permanentnim informacionalističkim revolucioniranjem i maksimalnim angažiranjem akademske znanosti, korporacijskih istraživačkih instituta i prostranih znanstvenih parkova. Hrvatska je politička desnica, nasuprot tome, nacionalnu radničku klasu opljačkala, eksproprijala i na ulicu izbacila. U tome je na svoju sramotu potpomagala akademska i institutska nauka. Tragičan rezultat nije izostao: uništeno gospodarstvo, devastirana znanost, opće siromaštvo i dvojbena budućnost. Nikada u povijesti hrvatskog naroda nije postojala toliko brojna «rezervna vojska proletera» kao sada.

22

Možda će nematerijalistički i antidijalektički baždarenom pamfletisti kliker neznanja proraditi kada mu se paradoks dijalektičkog jedinstva suprotnosti, nerazdvojivosti pozitivnog i negativnog, osvijetli primjerom iz bliskih mu prošlostoljetnih istovremeno veličanstvenih i dramatičnih događaja. Svjetsko je prijelazno socijalističko društvo iznjedrilo mladu globalnu znanstvenu civilizaciju. Trebalo mu je čitavo stoljeće da bi od znanstvene organizacije rada (tejlorizam, fordizam) stiglo do suvremene kibernetičke komunikacije znanja. Strašnu je cijenu za taj objektivni grandiozni pothvat čovječanstvo platilo. U do tada neviđenim svjetskim i regionalnim ratovima poginulo je i pobijeno preko 200 milijuna ljudi. Da bi se iz toga pakla izvukao, čovjek je morao započeti graditi novi svijet uma, života i znanja. Gradi ga već tridesetak godina, a sada s tim zakašnjenjem gradnji pristupa i Hrvatska. Najveću joj teškoću u tome zadaje pomanjkanje sposobnih vođa, a među protagonistima naše zaostalosti nalazi se i kraljica hrvatske znanosti. Pogotovu njeni koliko zastarjeli toliko arogantni članovi Razreda za književnost i Razreda za filološke znanosti.

Zaostali književnici i filolozi trebaju jednom shvatiti da se svojoj zastarjeloj Akademiji, svojoj ekspropriranoj radničkoj klasi i svom osiromašenom narodu, ne pomaže i ne može pomoći njihovim ukopavanjem u rovove srednjovjekovne agrarno-obrtničke zaostalosti. Može ih se samo odnemoći i još ih više sahranjivati u ruševine prošlosti. U toj ulozi i djelatnosti književnici i filolozi objektivno nastupaju kao grobari domovinske znanosti, nacionalne radničke klase i hrvatskog naroda. Nalaze se po prilici ondje gdje bi bile prirodoslovno-biološko-medicinsko-tehničke znanosti da su stale i ostale na proizvodnim snagama i dostignućima doba vodene pare, mašinerije i još najviše elektrike i mehanizacije. Žele li se književnici i filolozi iskupiti i opravdati svoje članstvo u krovnoj znanstvenoj ustanovi, moraju se i oni okrenuti budućnosti, od nje učiti, njoj služiti i pomoći znanosti, klasi i narodu da se približavanjem i preseljavanjem promjene i skrase na blistavim uzvisinama kibernetičkog prostora, informacionalističkog miljea, virtualne stvarnosti, internetskog poslovanja i digitalnog komuniciranja.

Uvriježena je praksa da se pod tepih stavlja nesuglasja među sudionicima borbe protiv trećeg – zajedničkog protivnika. Tako je i u Akademiji zakržljala i gotovo sasvim nestala unutrašnja kritika i kontrakritika. Razlike među strogo specijaliziranim razredima to su poticale, a odsustvo uzajamne kritike svima je pogodovalo, unatoč znanju da je kritički okoliš najpogodniji ambijent znanstvenog napredovanja. Jamačno je i moja kritička prosudba, izazvana izolacionističkom Izjavom o jeziku, da je filologija najzaostaliji dio hrvatske znanosti, narušila tradicionalnu konvenciju da se ne talasa u krovnoj znanstvenoj organizaciji. Meni se, naprotiv, činilo da je krajnje vrijeme za međusobno kritičko znanstveno komuniciranje, jer se u zaokretu prema društvu znanja i Akademiji nameću i drugi zadaci i poslovi s kojima će se lakše nositi unutrašnjim kritičkim traganjem za istinom.

Unatoč šibama otrovnih «primjedaba» na moju knjigu Svjetski izazov Hrvatskoj, ostajem i nadalje u tom uvjerenju te obrazlažem prijedlog za korjenito i radikalno mijenjanje strukture i organizacije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Sve to proizlazi iz uvjerenja da je Akademija kolosalno odigrala ulogu koja joj je povijesno dodijeljena: (1) ostvarenim zadacima i poslovima proisteklim iz života i djelovanja društva tvari, rada i kapitala i (2) borbom za očuvanje narodnog identiteta i osamostaljivanje nacionalne države. Sada se njen položaj, a time i njen temeljni zadatak radikalno mijenja. Hrvatska je samostalna država, odlučna da gvozdenom metlom zbriše sa svog tla zastarjeli svijet otuđenog rada i čovjekova iskorištavanja. To i hrvatskoj znanosti pa i Akademiji nameće nove postmoderne zadatke i nove poslove u izgradnji društva znanja.

U taj zaokret Akademija je tek nagovještajem ušla Deklaracijom o znanju, što je za veliku pohvalu, ali se na tome predugo zadržala, izgubila dah te bez kompetentnog vodstva posustala i na mjestu stala. A ovo je povijesno razdoblje u kojem se i samo stajanje na mjestu kažnjava umiranjem. Zemlji treba strukturno i organizacijski promijenjena Akademija.

23

Svjestan sam silnih teškoća i otpora na koje će svaki prijedlog za njeno reorganiziranje i mijenjanje sadržaja njenog rada naletjeti. Čak je i blaga kritika sterilnosti i nazadnjaštva filologa na nož dočekana i praćena ismijavanjem optimističkih vizija sutrašnjice. Primjedbe o futurističkim sudovima akademika Dragičevića kolaju Hrvatskom, kao opomena drugima, dokaz njegova poraza i pobjede snaga kojima je interes da Akademija ostane ista kakva je bila u doba osnivača Strossmayera – razredno organizirana, zabavljena davnoprošlim događajima i zaokupljena prikupljanjem, čitanjem i recenziranjem rukopisa o prošlosti. Srećom, izgubljena bitka nije izgubljeni rat. Sukobljavanje se nastavlja i biti će ga sve više, ostane li status quo u Akademiji i njenim razredima.

Ljubitelji prošlosti su ljuti protivnici svake strukturne i organizacijske promjene u Akademiji. Pobijedili su i u Razredu za društvene znanosti, odbijajući početkom godine obrazloženi prijedlog ekonomista da se razred reorganiziranjem osposobi za sistemsko istraživanje informacionalističkog društva 21. stoljeća. Ni rasprava nije podržana. Godinama je potkradanjem upražnjenih mjesta drugih disciplina, nepovoljno mijenjana struktura razreda, osigurana tako većinska konzervativna glasačka mašinerija i onesposobljena organizacija razreda za istraživanje budućnosti koja je već počela. Ostvarena je ona dosljedna većinska demokracija za koju je već Tocqueville rekao da je «teror većine nad manjinom». Dvije četvrtine razrednog članstva zaposjeli su povjesničari, jednu četvrtinu pravnici, da bi posljednjoj četvrtini (5 članova) ostalo da po duhu svetomu smjesti u svoju kvotu nekih dvadesetak društvenih i humanističkih znanstvenih disciplina – od kojih je, usput rečeno, barem polovica daleko važnija za proučavanje sutrašnjice koja se rađa, od svih povijesnih i pravnih znanosti. Istražuje se samo prošlost i sadašnjost u onom njenom dijelu u kojem se ta prošlost još zadržava.

U ovo doba revolucionarnog informacionalizma i izgradnje hrvatskog društva znanja, Razred za društvene znanosti nema niti jednog informatologa, komunikologa, antropologa, etičara, psihologa, filozofa, sociologa itd. Kako i s kim da istražuje strateški važan nastup nanotehnologije, robotike i molekularne biologije, koje će u desetak narednih godina digitalnim načinom proizvodnje radikalno promijeniti sve društvene odnose. Ruganjem, kako to čini Razred za filološke znanosti, ili nikako – po preporuci novoizabranog člana Razreda za društvene znanosti, koji je oduševio prisutne pravnike i povjesničare uvjeravanjem da se budućnost ne može proučavati. Hegel i Marx su sve podredili istraživanju budućnosti i tako došli do briljantnih znanstvenih predviđanja samoukidanja kapitalizma, globalizacije, društva znanja, komunističkog zajedništva, apsolutne znanosti, proizvodnje samog oblika komuniciranja, znanstvene civilizacije – koja sada postaju zbilja svijeta uma i novog života. A to je bilo u doba vodene pare. Pa kada se onda moglo znanstveno predviđati, sada se pogotovu može i to čak egzaktno – uz pomoć superkompjutora kojima se do detalja može simulirati sutrašnjica. Max Weber je početkom prošlog stoljeća znanstveno predvidio dominaciju birokratske organizacije u sredini 20. stoljeća i vladavinu birokracije na svim razinama, a ujedno predvidio i njen kraj već početkom narednog stoljeća. Hermana Kahna je sustavno proučavanje budućnosti dovelo do znanstvenog predviđanja, iznijetog u spomenutoj knjizi, da će započeti sukob (nakon Drugog svjetskog rata) između države i velike tvrtke završiti krajem stoljeća trijumfalnom pobjedom transnacionalnih korporacija. Slično je znanstveno predviđanje nešto poslije Kahna izložio i John K. Galbraith.

Američka je vlada zatražila od istaknutog ekonomiste Leontiefa, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da za njene potrebe istraži i ocjeni najvažnije društvene promjene, koje će izazvati informatičko revolucioniranje u desetljećima koja dolaze. Rezultate istraživanja objavio je 1977. godine u knjizi The Future of the World Economy. Među znanstvenim predviđanjima ekonomiste Leontiefa je i zanimljiv zaključak, koji potvrđuje Marxovo proročanstvo iz sredine 19. stoljeća. Podjednako su oba uvjereni da permanentnim tehnološkim revolucioniranjem kuca na vrata budućnost «bez zapošljavanja».

24

Marx je u tome vidio ekonomsko oslobođenje radničke klase od prodaje radne snage poslodavcima, a Leontief fantastički ishod permanentnog mikroelektroničkog revolucioniranja. Američka je vlada vješto iskoristila Leontiefova znanstvena predviđanja u usmjeravanju obrazovanja i pronalaženju posla za građane koji zauvijek izlaze iz radničke kože. Bliži se kraju nakon 150 godina znamenita proleterska politička revolucija. Nestaje klasa najamnih radnika brzinom koja je znanstvenike i političare iznenadila. Svela se u zemljama koje su izgradile društvo znanja na svega 10 do 20 posto radnika u neposrednoj materijalnoj proizvodnji, s očiglednom tendencijom da i oni iz proizvodnje sasvim nestanu.

Kakva je struktura Razreda za društvene znanosti takav je i njegov odbojni stav prema proučavanju sutrašnjice i prema znanstvenom predviđanju. Udri po prošlosti, minuloj i još prisutnoj u sadašnjosti. Razred skuplja rukopise u kojima se neki djelić prošlosti po tko zna koji put propituje, daje članovima na recenziju i zatim jednoglasno (uvijek je jednoglasno) odobrava za tisak. Postupak prihvaćanja recenzija i odobravanja da se rukopis tiska, više je nego originalan. Ekonomisti odlučuju da se objavi rad o religioznom djelovanju Grgura Ninskog, povjesničari odlučuju da se objavi rad o aktualnoj hrvatskoj monetarnoj ekonomskoj politici, pravnici odlučuju da se objavi rad o populaciji i depopulaciji stanovništva, demografi da se objavi rad o pomorskom gospodarskom pojasu itd. Uzajamno pranje mozga specijaliziranih članova razreda, zaslužuje da ga se patentira. Pitanje je, uostalom, što će vrijedno i u toj specijaliziranosti globalizacijom preostati. Drukčije će jamačno i hrvatska povijest izgledati kad je holističkom paradigmom istraže i osmisle postmoderni sistemski znanstvenici – da bi pokazali kako je i ta povijest dio prirodnog stubišta kojim je čovječanstvo stiglo do društva znanja, znanstvenog komuniciranja, uma i života. Lako se može dogoditi da i naša fragmentirana (idealistička i pozitivistička) analitička povijesna osmišljavanja završe u beskorisnoj literalnoj ostavštini, koju je Einstein nazvao «kolekcijom zabluda».

Quod licet bovi, non licet Jovi. Akademija može podnositi zastarjeli Razred za filološke znanosti i desetkovani Razred za društvene znanosti. Može ih čak tetošiti i u krilu držati. Ali ne smije kao krovna znanstvena ustanova to dramatično zaostajanje i neuravnoteženje i sebi priuštiti. Ili će biti na visini postmodernog informacionalističkog zadatka, u funkciji predvodnika izgradnje hrvatskog društva znanja, ili će nestati. I treba da nestane, ako se radikalno ne promijeni i osposobi za sistemsko proučavanje budućnosti koja je već počela. Pamfletista će jamačno i ovo na koplje dočekati, jer dobro sluti da mu u vodstvu promijenjene Akademije nema mjesta – među ostalim i zbog zastarjele hiperspecijalizacije. Koliko god bio alergičan na holističko obrazovanje, znanje i znanost – okrenute budućnosti – neće uspjeti spriječiti raspravljanje o toj sutrašnjici. Ulazi u nepoznato minsko polje i na bojište na kojem njegovo redukcionističko poznavanje zbilje i teorije jedva doseže ubojitost luka i strijele. Prepuštamo ga zagrljaju Razreda za filološke znanosti i posvećujemo se temama zbog kojih nas prikiva na stup srama, a to su:

1. optimistička vizija uspona čovječanstva, 2. optimistička vizija revolucioniranja znanosti, 3. optimistička vizija hrvatske postmodernosti i 4. optimistička vizija mrežnog organiziranja Akademije. 10. – Proslavljeni američki istraživač John Naisbitt – koji je prije dvadesetak godina prekorio svoje kolege, kako su njihove «teorije o dekadenciji slaba zamjena za materijalističku analizu» – napisao je i objavio jedno od najboljih djela o zamjeni društva rada zajedništvom društva znanja, čuveni bestseller Megatrends: Ten New Directions Transforming our Lives iz 1981. godine. Odbio je da ga se nazove futurologom, jer futurologija nosi u sebi i komponentu utopije. Doduše, on proučava budućnost, ali budućnost koja je u pupoljcima i prvim velikim dostignućima prisutna stvarnost. Dogodila se i duboko ušančila u mladom američkom društvu znanja i drugim visoko razvijenim sredinama.

25

Za prisutni postmoderni svijet, koji se svestrano globalizira, ne može se reći da je u nekakvom prijelaznom periodu ili u nekom obliku tranzicije. Živi je proces koji dometom i sadržajem ima sve odlike «parenteze» – međurazdoblja s kojim u nepovrat odlazi svijet rada i kapitala, skupa sa svim oblicima otuđenog života i djelovanja što proizlaze iz njega. Potiskuje ga i nadomješta isto tako postepeno potpuno novi svijet virtualnog života i djelovanja, utemeljen na digitalnoj informaciji i znanstvenoj komunikaciji. Ništa staro, čovjekovom djelatnošću stvoreno, ne može se prenijeti u novi svijet uma i na njemu zasnovanog života. Gube se čak navike i običaji u sporazumijevanju, spolnosti, razmnožavanju, rađanju, uzgoju, roditeljstvu i ulozi društva. Iz korijena se mijenjaju predodžbe o djelovanju, prisvajanju, jednakosti, demokraciji, slobodi, moralu, volji i napretku. Promjene su toliko radikalne da od baštinjenog ništa ne ostaje, ama baš ništa. Sve se mijenja i nadomješta novim: znanost, tehnika, organizacija, ekonomija, pravo, politika, moral, etika, ophođenje, prehrana, odijevanje, stanovanje, grijanje, putovanje, komuniciranje pa i seksualno zadovoljavanje. Nestaje svaka podvojenost, rascjepkanost, nejednakost i neravnopravnost, u svim oblicima i na svim područjima novog života. Radi sažetijeg izlaganja i lakšeg praćenja sve što umire svodimo na svijet rada, a sve što se rađa i razvija uključujemo u svijet znanja – s tim da i te sintagme treba shvatiti i rabiti u njihovom esencijalnom značenju. Razdoblje suvremene parenteze traje oko dvjesto godina. Započelo je sredinom 19. stoljeća samoukidanjem kapitalizma, ispunilo 20. stoljeće ukorijenjivanjem svjetske znanstvene civilizacije i bliži se sada kraju samoostvarenjem informacionalizma. Ujedno je i razdoblje dugotrajne blistave proleterske političke i socijalne revolucije. Političkom su se uglavnom već oslobodile radničke klase nacionalnih država i njihovih saveza, a socijalnom se ukidanjem oslobađa svaki vanjskim motivima, interesima i ciljevima nametnuti rad. Prvom se ostvaruje oslobođenje naroda od poslodavaca, a drugom emancipacija čovjeka od svakog otuđenja. Ta dva zadatka i cilja biti će konačno najvažnija postignuća tekućeg dvostoljetnog međurazdoblja. Druge zadatke i ciljeve može se jasno razabrati iz ovog slikovitog priloga.

Već se iz ove sažete usporedbe svijeta rada i svijeta znanja jasno razabire koliko je kompleksan, svestran i kompliciran zahvat zamjene starog novim društvom. Jednodušna su uvjerenja da se taj povijesti nepoznat posao može valjano obaviti uz maksimalno učešće i pod kompetentnim vodstvom izgrađene i razuđene sistemske znanosti. Dakle, ne djelomične analitičke, već cjelovite sistemske znanosti. U tom glokalnom (globalnom u lokalnom) zahvatu zbiljski procesi su toliko novi, originalni, produhovljeni, dalekosežni, zapanjujući i

26

sofisticirani, da ih specijalizacijom ograničeni pamfletista ne može ni shvatiti. Ponovimo još jednom kako i na tlu Hrvatske globalizacija, regionalizacija i atomizacija idu skupa: permanentnim revolucioniranjem i evolucijskim sistemskim mijenjanjem tehnologije, ekonomije, politike, kulture i jezika. Lingvisti se, kao i drugi znanstvenici, trebaju zapitati: što su, kako su i koliko su doprinijeli tom društvenom revolucioniranju i evolucijskom sistemskom mijenjanju na svom znanstvenom području. Možda će ih otrijezniti vlastiti odgovor na to pitanje. Ako ga od mene očekuju, onda im glatko mogu reći: ništa, veliko ništa i najveće ništa. Lijepo su se odužili hrvatskoj znanosti i hrvatskom narodu. Ruga mi se pamfletista što budućnost «proročki vidim u nanotehnologiji, molekularnoj biologiji i robotizaciji». Ne uviđa i ne shvaća da je to budućnost koja je već počela i sve više postaje zbilja najrazvijenijeg svijeta znanja. Ne proričem je ja, već samo upozoravam da se i hrvatskom narodu nameće kao temelj postmodernog razvoja i aktualne izgradnje društva znanja. Svijetom već kruži preko 500 nanoproizvoda, mahom strojeva i robotića veličine graha i s motorom kao suza. Zahvaljujući otkrićima i dostignućima molekularne biologije, čovjek ulazi u svijet uma i života, vladavine mozga i presijecanja pupčane vrpce koja ga još uvijek prikiva za ovozemaljsku prirodu, a njegova je budućnost u svemiru. Humanoidni roboti već trče, sviraju, plešu, osjećaju, poslužuju, barataju s tisućama riječi, da i ne govorimo kakvu sve rastuću ulogu imaju proizvodnji prilagođeni roboti u tvornici i graditeljstvu. Za desetak godina će sami krstariti svemirom obavljajući razne poslove za čovjeka. Akademijini filolozi to i ne vide, a kad slučajno na nešto od toga nalete, čini im se čudnovatim i nevažnim. Ne pada im na pamet da tom promijenjenom razdoblju – neologizmima, kroatizacijom tuđica, tvorbom novog govora i kohabitacijom – treba približavati i prilagođavati hrvatski jezik svijetu uma i novog digitalnog života. Preživjeti će tek toliko koliko će uspjeti da se i sam promjeni te tako postane jezik informacionalističkog kiberprostora i njegova virtualnog zajedništva. Sve to pamfletista i njegov Razred omalovažavaju, u vjeri da će hrvatski agrarno-obrtnički jezik postati europski i globalni «ravnopravni» jezik u svoj svojoj sirovosti i zaostalosti. Razred za lingvističke znanosti i Razred za književnost ignoriraju čak i novu postmodernu književnost – književnost kibernetičkog prostora i virtualne stvarnosti – koja ima prvorazredno značenje u stvaranju krajolika društva znanja i u jezičnom formuliranju njegovih procesa, odnosa i revolucionarnih dostignuća. Pletu u jezikoslovlju kotac kao i otac, te sve karte ulažu u nasilno, birokratsko-policijsko obuzdavanje postmodernizacije hrvatskog jezika i hrvatske kulture i znanosti. Kao da su s Marsa pali i na drvetu ostali, te ne vide što se novog dogodilo i događa u prisutnom i perspektivnom postindustrijskom i postbiološkom svijetu. Nije im ni lako ući, kada bi sve i htjeli, u taj svakodnevno mijenjani novi svijet. Da bi ga shvatili i da bi u njegovoj gradnji sudjelovali, treba ga kontinuirano proučavati. Zastarjeli filolozi nalaze utjehu u bijegu od njega i pjevanju kantilena srednjovjekovlja. Kada bi u postmoderno društvo znanja ovako neobrazovani krenuli, šokirala bi ih na prvom koraku spoznaja da u tom svijetu gotovo i nema čobana, težaka i tvorničkih šljakera – najboljih poniznih konzumenata njihova priprostog jezika. Razmnožili su se mladi surferi, koji ni u našoj internetiziranoj sredini ne drže do sirovog jezika zastarjelog filološkog klana. Žive i oni u novom digitalnom svijetu, te uživaju čarobne plodove tehnologizacije čovjeka i humanizacije stroja – u beskrajnom vantjelesnom i vanljudskom prostoru. Govore nekakvim filozofima i književnicima nepoznatim i razumljivim kiberpank jezikom, ne hajući za njihove izjave o ugroženosti birokratski standardiziranog i normiranog hrvatskog starogovora. 11. – Četiri su velike permanentne revolucije, u drugoj polovici 20. stoljeća, omogućile najrazvijenijima da stignu radikalnim mijenjanjem svega i svačega do društva znanja i da ga sada razvijaju punim zamahom raširenih krila: revolucija u znanosti, revolucija

27

u tehnologiji, revolucija u organizaciji i revolucija u književnosti. Znanstvenom se revolucijom transformira analitičku u sistemsku znanost; tehnološkom se revolucijom stiže do upotrebe znanstvenog znanja sa svrhom određivanja postupka za obavljanje stvari na način koji se može reproducirati; organizacijskom se revolucijom zamjenjuje hijerarhijsko mrežnim povezivanjem; književnom se revolucijom razvija novogovor potreban umreženom životu u čovjekovom ujedinjavanju integriranju i kozmičkom krstarenju.

Akademijini filolozi i književnici toliko pažnje posvećuju recentnoj književnoj i s njom povezanoj jezičnoj revoluciji informacionalističkog doba, da gotovo i ne znaju za nju. Nova je to književnost kojoj je Bruce Bethke 1983. godine – u tako naslovljenoj pripovijesti, objavljenoj u časopisu «Amazing Stories» – dao ime kiberpank (cyberpunk) književnost. Pamfletista i tu književnost ignorira, misleći vjerojatno da će hrvatska mladež radije čitati domoljubne opise osmanlijskih haračenja po Dalmatinskoj zagori i iz te lektire gutati njegov poseljačeni jezik. Vara se, budući i hrvatska digitalna mladež preferira kiberpank literaturu jer je čvrsto povezana s postmodernim prisutnim i očekivanim raskošnim informacionalističkim životom. Zato kiberpank jezik i doživljava svjetsku ekspanziju, a potiče ga u tome sudbonosno važna uloga kojom pridonosi globalnom revolucioniranju društva znanja. Razvila se kiberpank književnost iz masivne znanstvene fantastike – za koju se ponekad, ne bez razvoga, tvrdi da je najbolja, a za druge i jedina prava filozofija 20. stoljeća, te je doživjela brzo opće priznanje i najveće pohvale. Da nije nje, teško bi se nabadanjem sporazumijevali žitelji društva znanja. Ima svoje avangardne utemeljitelje, s djelima kojima se rađa književnost i jezik doba uma i života, holističkog obrazovanja, sistemskog mišljenja, digitalnog informiranja i znanstvenog komuniciranja. Koliko god se pamfletista čudio i ovom zaključivanju, kiberpank književnost već ima svoje velikane i njihova klasična književna djela, poput trilogije Villiama Gibsona – Neuromancer (1986.), Count Zero (1987.) i Mona Lisa Owedrive (1989.). Čita ih se kao vrhunsku teoriju i književnost znanstvene civilizacije svijeta uma i života. Pamfletista i njegovi filolozi i bliski mu književnici ne umiju ih ni čitati, jer je u kiberpank knjiiževnost duboko utkana njima nedostižna kreativna informacionalistička znanstvena dimenzija virtualnog, internetskog i mobilnog komuniciranja. Jednom riječi, pamfletistom predvođeni poslušni filolozi i književnici jednostavno nisu stigli ni do samog temelja iz kojeg izrasta književnost i jezik postindustrijske ere. U tom grmu leži zec, iz te busije lete otrovne strijele primitivnog jezikoslovlja, u toj se pojati kote oksimorone Izjave o stanju hrvatskog jezika i hrvatske kulture. Svaki živi jezik ima odgovarajući temelj iz kojeg izrasta i na kojem se razvija u konkretnom prisutnom materijalnom i duhovnom životu, kojeg treba savršeno poznavati da bi se određeni jezik moglo zagovarati, braniti i unapređivati. Kako se temelj mijenja i jezik se modificiranjem, preoblikovanjem i obogaćenjem revolucionira i razvija. Prošlo je doba u kojem je filolozima jedino poznati staromodni materinski jezik imao za podlogu poljoprivrednu i industrijsku Hrvatsku. Sada je aktualan i prodoran novi jezik koji ima za osnovu postindutrijsku, informacionalističku, kibernetičku, virtualnu, internetsku i mobilnu društvenu zbilju. Podjednako je potreban svim zemljama svijeta u započetom high tech/high touch revolucioniranju, prema tome i svim narodima Zapadnog Balkana i Istočnog Balkana. A kako filolozi i književnici tu zbilju ne poznaju, po prirodi stvari ne znaju i ne prihvaćaju ni njenu znanost, njenu novu književnost i njihov novi jezik. Dokle sve seže zaostalost filologa pokazuju najbolje jutarnje radio-emisije o hrvatskom govoru, u kojima nema jezika virtualnog, internetskog i mobilnog kibernetičkog prostora, već samo riječi pokupljene iz pra-pra-prabakine škrinje. U svim se razvijenijim sredinama pribjegava tvorbi riječi internetskog doba na razne načine, a i Wienerovim receptom. Po ugledu na njegovu zgodnu imenicu – kibernetika – nastale su i nadalje se roje hrpe neologizama, koji počinju često korištenim udarnim prefiksom «kiber» (cyber). Pribjegavaju tome uvelike i naši znanstvenici, prevodioci i

28

novinari. Simptomatično je da među korisnicima i tvorcima kibernetičkog jezika nema Akademijinih filologa i književnika, što samo po sebi govori o njima i njihovoj zaostalosti. S pravom ih mlada surferska generacija ignorira, znajući da od njih nema što naučiti, već samo štetu imati. Oštećena je već i time što ne nalazi u potrebnoj mjeri domaća znanstvena informacionalistička i književna kiberpank literarna dostignuća. Upućena je na rijetke prijevode i još više na televizijske serije i playstation igre u koje su pretočena. Odavno je hrvatska književnost stigla do svoje «moderne» i na tome ostala. Pamfletisti i njegovoj sviti to savršeno odgovara. Do te razine seže njihovo znanje i njihov interes. Baš ih boli briga za nekakvu kiberpank književnost i njezin novi jezik. Ali brigu mora brigati hrvatski narod koji od korisna rada živi, jer je njegovoj mladeži jezik kiberpank književnosti potreban kao zrak koji udiše. S tom književnosti, uvoznoj i doma stvorenoj, može se tek stići do hrvatske «postmoderne» i uspješno komunicirati u kibernetičkom krajoliku i virtualnom prostranstvu univerzalne znanstvene civilizacije. Akademijini filolozi i književnici stoje izvan vremena i prostora globalnog informacionalističkog revolucioniranja, te se samo čude svemu postmodernom, pa tako i nezaustavljivoj kohabitaciji hrvatskog jezika (srdela snack). Kamo sreće da je više ima jer je najbezbolniji put ulaska u europsko postmoderno multijezično komuniciranje. Napadu filologa izložen je i sam predsjednik Vlade, što se u borbi za ulazak u Europsku uniju koristi tuđicama. Pamfletistom predvođeni filolozi i književnici skrušeno počivaju na lovorikama skoro zaboravljene Deklaracije o znanju. Uživaju u raskoši njezinih bezsadržajnih hvaljenja i ispraznih obećanja. Sve četiri spomenute revolucije teku skupa i tvore koherentnu strukturu postmodernih procesa i odnosa, koji tek u toj skladnoj cjelovitosti uspijevaju transmutirati u poželjnu konkretnu zbilju zajednice sistemskog znanja. Želi li Hrvatska pod najboljim uvjetima i najbrže graditi takvu društvenu zajednicu, mora kao i sve druge zemlje smišljeno podrediti cjelokupnu svoju djelatnost sinhroniziranoj kombinaciji povezanog permanentnog znanstvenog, tehnološkog, organizacijskog i lingvističkog revolucioniranja. Samo se umrežavanjem najvažnijih revolucionarnih zahvata ostvaruje pobjeda za pobjedom. Izbori li se Akademija za predvodničku ulogu u razvoju hrvatskog društva znanja – što joj u nastalim prilikama objektivno pripada kao čast i dužnost – može tom povijesnom zadatku udovoljiti tek nakon što uspije pridobiti sve svoje razrede za vlastito radikalno revolucioniranje. Ne uspije li u tome, red je da hrvatskom narodu i njegovom političkom vodstvu prizna svoju nemoć te ponudi drugo rješenje – ili im preporuči da ga sami potraže – kojim će se i bez njenog učešća stići do kompetentnog znanstvenog vodstva u izgradnji društva znanja. Dužnost je Akademije, kao i svake druge društvene organizacije, da prihvati i podrži sve što je progresivno i djelotvorno u revolucioniranju sveukupnog gospodarskog i drugog života. Mora dati punu podršku ekspanziji sofisticirane tehnologije, širenju digitalne informatizacije, agresivnosti telematike, poslovnosti brzinom nervnog sustava, konkurentnosti jeftinijeg otvorenog koda, dostupnosti besplatnog softvera, izdašnosti privlačnog telerada, učinkovitosti uredskih i poslovnih aplikacija, fleksibilnosti vođenja i upravljanja, promjenljivosti informacijske infrastrukture, održavanju uvjerenja da je sve postojeće uvijek zastarjelo, gajenju nezadovoljstva postignutim, odanosti inovacijama i kreacijama, sklonosti svemirskim (zbiljskim, znanstvenim i književnim) odisejadama itd. Znanstvena predviđanja, pogotovu optimistička, ne treba ismijavati – kako to redovito čine filolozi. Stara je uzrečica da istraživačima budućnosti treba vijenac dodijeliti: za odvažnost, ustrajnost, maštovitost ili brzopletost. Lako je zabiti glavu u pijesak prošlosti i živjeti u uvjerenju da se ništa ne mijenja, jer se budućnost već ostvarila ili će se ostvariti sama po sebi i bez čovjekova komandiranja. Gotovo svakodnevna tehnološka i s njom uzrokovana društvena promjena najmarkantnija je odlika međurazdoblja u kojem se nalazi i Hrvatska. A da se izbjegne lutanje i gubljenje vremena, potrebno je i nužno smišljeno organizirano znanstveno predviđanje. Hrvatska ga nema i zato nema ni cjelovite strategije razvoja.

29

Jasno je da je najteže u znanosti istraživati neostvareno, upoznavanjem njegovih skrivenih zametaka u postojećoj zbilji i simuliranjem sutrašnjice koju će preplaviti. Svi su veliki umovi nastojali sagledati budućnost kojoj hrli ljudski rod. Najveći su zahtijevali da se u tu budućnost vjeruje, budući – govorio je pjesnik Goethe – «ukoliko ništa ne predosjećate, nećete ga ni ostvariti». Njegov zemljak filozof Bloch također upozorava na nužnost znanstvenog predviđanja, jer «tko se nenadanome ne nada, neće ga ni dostići». Znanstveno predviđanje je elementarna pretpostavka svakog svjesnog društvenog napredovanja, pogotovu aktualne izgradnje postmodernog društva znanja. Samo na temelju toga predviđanja može se definirati strategiju sveukupnog revolucionarnog i evolucijskog napredovanja, kao konkretnog procesa i povijesnog zaokreta: – od industrijskog društva do informacionalističkog zajedništva – od rada i kapitala do informacije i znanstvene komunikacije – od materijalne proizvodnje do čovjekove emancipacije – od društva nejednakih do zajednice jednakih – od razdvojenih naroda do globalnog zajedništva – od suprotstavljenih država do ujedinjenog čovječanstva – od svestrane podvojenosti do univerzalne ravnopravnosti – od podjele rada do općeg samodjelovanja – od rutine i racionalizacije do imaginacije i emocije – od hijerarhije dijelova do umreženog totaliteta – od tipizacije do originalnosti i kreacije – od individualne egzistencije do individualnog razvitka – od specijalističkog do holističkog obrazovanja – od učenja od prošlosti do učenja od budućnosti – od đačkog školovanja do cjeloživotnog učenja – od obrazovanja za zvanje do obrazovanja za znanje – od proizvodnje dobara do razvitka ljudskih snaga – od odvratnog ropskog rada do ugodnog slobodnog djelovanja – od prirodno nastalih do povijesno razvijenih potreba – od ispražnjenja do samoispunjenja u stvaralačkoj djelatnosti – od proizvodnje predmeta do proizvodnje oblika komuniciranja – od posjedovanja dobara do čovjekova unutrašnjeg bogaćenja

– od društva rada do zajednice integralnog znanja – od djelomičnog čovjeka do totalnog individuuma. Priroda tako postaje čovjekovo anorgansko tijelo, puki locus standi, temelj

univerzalnog stvaralaštva i ravnopravnog uživanja svih tekovina kulture i civilizacije – što je uvjet pune afirmacije čovjekove strasti za komuniciranjem i težnje za koloniziranjem kozmosa. Tako kompleksan i uz to kaotičan prirodni proces razvoja, može biti svjesno usmjeravan samo holističkim znanjem i sistemskim znanstvenim komuniciranjem. Totalnim i apsolutnim znanjem, koje svaki čovjek ima u svojoj glavi, te univerzalnim saobraćanjem kojemu su nepoznati monopol i ograničenje. Nitko normalan taj uzvišeni cilj ne osporava, a svi se slažu da put do njega vodi revolucioniranjem i razvojem društva znanja. Operacionalizacija toga postmodernog društvenog napredovanja, prva je briga i najvažnija preokupacija i hrvatskog naroda na početku trećeg milenija. Njegova je znanost u tom epohalnom zaokretu neposredno odgovorna za nužne promjene, kojima se društvo znanja ozbiljuje. Mora zato brzom brzinom prijeći revolucionarni put: od prateće preko pokretačke, do predvodničke znanosti – što je tek početak onog veličanstvenog povijesnog zaokreta kojim će se stići od rascjepkane analitičke, preko umrežene sistemske do univerzalne apsolutne

30

znanosti. Akademija treba u tome sudjelovati i vodeću ulogu imati, a to može dostići i za to se osposobiti tek kada se i sama temeljitim revolucioniranjem radikalno promjeni.

12. – Dvadeseto je stoljeće, istakli smo već, položilo temelje globalne znanstvene

civilizacije: od početne znanstvene organizacije rada do završne znanstvene komunikacije znanja. Iznjedrilo je, učvrstilo i osamostalilo sistemsku znanost, koja integralno propituje esencijalno jedinstvo univerzuma – prirode, društva i čovjeka – što tek omogućava skladno proučavanje odnosa unutar dijelova promatrane zbilje i odnosa koji ih povezuju, a to je od kapitalne važnosti za upoznavanje i usmjeravanje svijeta uma i života. Divovski podvizi fizičara Plancka, Einsteina, Bohra i Heisenberga potiču kemičare, biologe, psihologe i druge istaknute znanstvenike (na kraju i društvenjake i humaniste) da krenu istim putem i zamijene analitičko sistemskim mišljenjem, u proučavanju cjelovitog sustava – njegovih umreženih polja i njegovih osamostaljenih dijelova. U sredini prošlog stoljeća, dok još traje svjetski rat, održavaju se u SAD plodni diskusioni susreti za proučavanje cjelovitosti – u kojima sudjeluje i slavna trojka: von Bertalanffy, Wiener i Neumann – i rađa se teorija sistema, teorija informacija i teorija komunikacija. Dolazi do konstruiranja prvih visokih tehnoloških čuda, među kojima sve nadvisuje kompjutor, robot i internet.

Taj pomak od specijalističke k sistemskoj znanosti odvija se postepeno i dovesti će u ovom stoljeću do konačnog sjedinjenja 1710. posebnih znanstvenih disciplina u jedinstvenu znanost povijesti, kako Bernard Cases u istoimenoj knjizi 1986. godine kaže – «povijesti budućnosti». Kako se to sjedinjenje umrežavanjem odvija, tako se i znanost osposobljava za preuzimanje vodeće uloge u sveukupnom društvenom životu i djelovanju. Postaje predvodnicom ujedinjenog čovječanstva, vodeća snaga u ostvarivanju znanstveno sagledanih strateških ciljeva. Tako znanost zaposjeda čelno mjesto u projektiranju i izgrađivanju društva znanja. Uz glazbu i umjetnost, jedina je opća društvena djelatnost. Stoga se i najvažniji pomaci u svakoj postmodernoj znanosti odvijaju u njenoj znanstvenoj sferi, u preplitanju i organskom sjedinjenju svih znanstvenih disciplina u, kako su stari govorili, čarobnu apsolutnu znanost, univerzalnu znanost povijesti (budućnosti), odnosno svemoćnu kibernetiku. Nastavlja se proces revolucioniranja i integriranja nauke, kojeg je Thomas Kuhn opisao u knjizi The Structure of Scientiffic Revolution (1962.). S tim uporedo sveukupna znanost prolazi kroz tri istaknuta razdoblja: doba prateće znanosti, doba pokretačke znanosti i doba predvodničke znanosti – što zorno pokazuje i ovaj slikoviti prikaz.

Zaključiti je kako je u svim revolucionarnim zbivanjima tijekom prošlog i započetog

21. stoljeća permanentna znanstvena revolucija najvažnija i najutjecajnija za život i napredak svakog zajedništva. Pretpostavka je svih tehnoloških, ekonomskih i društvenih dostignuća poodmaklog međurazdoblja, temelj začetka i izgradnje suvremenog društva znanja. Napuštanjem deskartovsko-njutnovske slike svijeta – prirode, društva i čovjeka – kao stroja,

31

napušta se i kartenzijansko-mehanicističku paradigmu znanstvenog poniranja u nepoznatu zbilju. Nova sistemska znanost pribjegava holističko-ekološkoj istraživačkoj paradigmi. Umjesto minucioznog propitivanja iz konteksta izdvojenih dijelova neorganskog i organskog svijeta i života, prenosi se težište istraživanja na veze i odnose unutar i između umreženih polja, koja povezuju dijelove kao niti čvorove u paučini. Tom znanstvenom pristupu i istraživanju treba jedinstven cjelovit pogled i zahvat, kojim se sagledava sva umreženost dijelova u njihovoj povezanosti, samostalnosti i uklopljenosti u ekološki i društveni okoliš. Iz tog se nastojanja i uspjeha rodila nova sistemska znanost. Brzo je došla na vidjelo njena silna prednost, u usporedbi s razdrobljenom specijaliziranom analitičkom znanosti.

I taj epohalni zaokret prate podjednako veliki problemi, a s njima dolaze i otpori pobornika i ovisnika od mehanicističke paradigme i sve usitnjenije specijalizacije. Još uvijek je više znanstvenika koji ne prihvaćaju sistemsko proučavanje zbilje, pogotovo buduće, pa makar se i rađala nevidljivo i vidljivo u postojećem. Krasno je i bezbrižno «istraživati» što je sve Katarina Kosača jela i kako se odijevala bježeći pred osmanlijama, ili da li je ispravnije reći «u vezi» ili «u svezi» – pa mirno spavati. Prava znanost tek i počinje proučavanjem budućnosti i znanstvenim predviđanjem. Sve što joj prethodi može se slobodno svesti na pretpovijest znanosti. Kada uskoro prevlada taj kriterij, moći će se s više ozbiljnosti i pouzdanosti sagledati istinski razvoj čovjekovih znanstvenih pregnuća i dostignuća.

Prijelaz s analitičkog na sistemsko znanstveno istraživanje veoma je veoma težak. Starijima od 30 godina i svima u trećoj i pogotovu četvrtoj životnoj dobi, apsolutno nedostižan. Fizičar Planck je kao student želio postati ekonomistom, ali je odustao kada je bolje upoznao komplicirana marginalistička istraživanja. Joseph Schumpeter je imao svega 24 godine kada mu je mentor Alfred Marshal rekao da je kasno da bi postao matematički ekonomist. Prijelaz od analitičkog na sistemsko mišljenje još je kudikamo teži. Sistemsko mišljenje zahtijeva perfektno holističko obrazovanje i solidno poznavanje dostignuća prirodnih, tehnički, bioloških, društvenih i humanističkih disciplina.

Zagovornici analitičke znanosti, kao krajnjeg dometa čovjekove istraživačke djelatnosti, udruženi s ljubiteljima što udaljenije prošlosti, dobro znaju što ih čeka već i na samom ulasku u svijet holističkog obrazovanja i sistemskog znanja. Ništa nije lakše do uvjeravati sebe i druge, kako je proučavanje prošlosti i njene prisutnosti u sadašnjosti, gornja granica koju znanost ne može prekoračiti. Stalnim ponavljanjem te besmislice, uspijevaju protivnici znanstvenog predviđanja u to uvjeriti i sebe i druge. Pa čak i Ministarstvo znanosti, Vladu, Sabor i neobrazovani dio društva. Sve se vraća, sve se plaća – nažalost visokom cijenom, sve većim zastarijevanjem. Prevedeno na jezik svakidašnjice, to znači da je specijalizacijom osiromašena znanost u dobroj mjeri kriva za hrvatsko zaostajanje za svjetskim znanstvenim razvojem. Dobar dio krivice za to zaostajanje snosi i Akademija, rascjepkana u devet znanstveno nepovezanih razreda. Kolo izoliranosti predvodi Razred za filološke znanosti. Ništa, ama baš ništa ne pridonosi stvaranju novog jezika, bez kojeg se ne može zakoračiti u kibernetički prostor postmodernog informacionalizma. Našli su mir božji, što smo već istakli u blaženom samouvjerenju da u svijetu postoji samo ono što oni znaju. Nameće se odmah pitanje koliko u toj razmetljivoj samouvjerenosti doista ima znanosti?

Unatoč svim otporima i ignoriranjima, sistemska se znanost cjelovitog istraživanja ipak probija i sve je korisnija, uvaženija i poticana u sredinama koje kormilo prepuštaju predvodničkoj znanosti. Ima i to dostignuće svoju povijest. Nameće se od samog početka izgradnje društva znanja i probija skromnim multidisciplinarnim i transdisciplinarnim istraživanjima, sve do predradnji ujedinjenja koje se obično naziva približavanjem i konvergencijom. Sveučilišta, skupa sa svojim institutima i akademijama, ostaju podjednakim zatočenicima specijalizirane analitičke znanosti i njene mehanicističke znanstvene paradigme. Zato ih s pravom optužuju da specijalističkim znanjem obrazuju fah- idiote. Daleko su od sistemske znanosti i ne znaju niti istražuju kako bi do nje stigli. Rješenja stižu izvan njih.

32

U drugoj polovici prošlog stoljeća nastala su i razvila se tri široka kolosjeka postmodernog razvoja i primjenjivanja znanosti, u nastajanju i usponu društva znanja. Prvim kolosjekom galopira superdinamička korporacijska znanost sve većih istraživačkih instituta transnacionalnih gigantnih proizvodnih poduzeća. Drugim kolosjekom juri dinamička znanost umreženih znanstvenih parkova – «Silicijskih dolina». Trećim kolosjekom kaska nedinamička akademska znanost, kojoj pripadaju i razredi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Koliko god to grubo zvučilo, siromašna je rascjepkana akademska nauka u svjetskom i nacionalnom znanstvenom orkestru treća rupa na svirali. Ako to zna i prihvati, može mijenjanjem do veće uloge stići.

Transnacionalne su proizvodne korporacije tijekom izgradnje društva znanja izrasle u gigante s velikim znanstvenim institutima koji brzo postaju njihov najvažniji sektor stvaralaštva. Istraživački instituti u neposrednoj proizvodnji, preuzimaju vodstvo te inoviranjem i kreiranjem novih ideja i pronalazaka postaju najdinamičniji i najunosniji dio kolektiva u tehnološkom natjecanju i osvajanju tržišta. Financira ih se šakom i kapom, a za nagradu prepušta im se i sve veći dio profita. S kolapsom znanstvenog instituta, umire obično i sama tvrtka. To svi znaju, te prihvaćaju stajalište da je permanentno revolucioniranje znanosti, kompjutorski integrirane proizvodnje i internetskog poslovanja, uvjet opstanka i razvijanja.

Veći su znanstveni parkovi osamostaljeni istraživački gradovi, sa sve značajnijom ulogom u ekonomskom, naučnom i svakom drugom razvoju. Stotinjak njih je već steklo svjetsku slavu. Prvo mjesto najrazvijenijeg znanstvenog parka držala je donedavno čuvena Silicon Valley u blizini San Franciska. Preuzeo ga je indijski IT centar Bangalore, u kojem je danas zaposleno 150 tisuća inženjera, a biti će ih do 2007. godine preko pola milijuna. U njemu imaju svoje pogone Texas Instruments, IBM, Cisco, Intel, Oracle i brojne druge najpoznatije svjetske informacijske tvrtke. U usporedbi s korporacijskom znanosti i znanosti Silicijskih dolina, akademska znanost je siromašna i najmanje utjecajna. Sve što je u njoj bolje, drugi pokupe. Ta snimka je vrlo važna u sagledavanju mjesta i uloge naše akademske znanosti u izgradnji hrvatskog društva znanja.

14. – Hrvatska, naglasimo još jednom, nema razvijeniju korporacijsku znanost, a nema

ni znanstvene parkove osposobljene i poticane da s razvijenim svijetom drže korak. Ne znam dokle se stiglo u izgradnji znanstvenog parka «Ruđer Bošković» u središtu Zagreba, ali sve da je i poodmaklo i ovdje važi ona narodna kako jedna lasta ne čini proljeće. Hrvatskoj, kao i drugima, treba mreža više desetaka razuđenih znanstvenih parkova, koji bi joj – da ih ima – sada dobro došli i pripomogli da spremnije i ozbiljnije krene u izgrađivanje nacionalnog društva znanja. Pomoglo bi joj i to da serioznije uplovi u uzbrkane vode Europske unije. Možemo jedva zamisliti u kakvu će se čudu zateći hrvatska poduzeća u sudaru sa stranim proizvodnim gigantima, iza kojih stoje uhodane Silicijske doline, velike nacionalne banke i vlastiti bogati znanstveni instituti.

Razumljivo je što zbog silne zaostalosti, Hrvatske nema u svjetskoj organizaciji znanstvenih parkova. Njihova glavnina je okupljena u «International Association of Science Parks», u koju su udruženi znanstveni parkovi sedamdesetak zemalja, s oko 80 tisuća kompanija, mahom svjetski poznatih high-tech proizvođača. Mnogi su parkovi svjetskom slavom ovjenčani, primjerice čuvena Zernika s Cambridgea. Obuhvaća skoro 2000 u njemu osnovanih tvrtki, još toliko suradničkih izvana, ugledno sveučilište i brojne privatne i državne institute. U njemu je našlo zaposlenje pedesetak tisuća istraživača i drugih djelatnika. Svi skupa, vanjski i unutrašnji članovi i suradnici, organizirano se bave inoviranjem i razvijanjem informatičkih, komunikacijskih i bioinformacijskih tehnologija. Sve se odvija u plodnom trokutu: znanost – tehnologija – gospodarstvo.

33

Što Hrvatska takve parkove nema, pa ni razvijen trokut izvan njih, priča je za sebe i ne treba se ovdje s tim grijehom struktura opterećivati. Što je, tu je. Bolje je tragati za onim što u ovoj situaciji može izgubljeno i promašeno najbolje nadoknaditi. Nema brzih ulazaka u društvo znanja, pa ni brzih ostvarenja u izgrađivanju znanstvenih parkova. Englezima je trebalo 30 godina da parkovi poput opisane Zernike steknu ugled svjetskih velikana. Moraju i Hrvati uvažiti maksimu Grčke i klasične filozofije da u prirodi i društvu nema skokova. Može se to vrijeme zahvaljujući iskustvima i dostignućima drugih ponešto skratiti, a donekle u tome i bolje probleme rješavati, ali treba strpljiv biti i sve poduzeti da se što bezbolnije i što prije stigne do najvažnijeg cilja – hrvatskog društva znanja. Odnosi se to i na Akademiju, koja također sve mora podrediti istom cilju: svoje organiziranje, djelovanje i napredovanje.

Polazište svima, pa i Akademiji, treba biti saznanje da je uz sve zaostalo, i sve novo zastarjelo. Treba kritikom svega postojećeg tražiti mane koje priječe napredovanje i pronalaziti korijene i mogućnosti sigurne sutrašnjice. Potrebno je, primjerice, nesmiljenom kritikom propitivati dokle društvo može čvrstim tečajem kune stabilizirati stagnaciju gospodarstva i društva, dokle okolišnim putem poticati uvoz i kažnjavati izvoz, koliko je prezaduživanje pridonijelo razvoju i zaostajanju zemlje, gdje su završila sredstva prikupljena privatizacijom tvrtki, s čime kompenzirati nezaustavljiv pomor radnih mjesta uslijed tehnološkog revolucioniranja, zašto strani investitori ne grade tvornice već kupuju unosne visokoprihodne telekomunikacije, banke i hotele, dokle podnositi političare i državnike koji samo govore o gradnji cesta, tunela, mostova, stadiona i nebodera, što učiniti s funkcionerima i znanstvenicima koji ne rade svoj postmoderni posao, što im ga nameće informacionalističko okruženje itd.?

Sadašnjost je i za hrvatski narod riskantna predigra budućnosti. Kako je odigra, tako će mu sutra biti. U povijesti nema popravaka, a za neučinjeno – sutra može biti kasno. Pomanjkanje strategije tehnološkog, ekonomskog i društvenog revolucioniranja proizvodi nered, nerad, neefikasnost, stagnaciju i nesnošljivost. Tako se samoobnavlja siromašni život sa smrtonosnim oboljenjima: korupcionaškim birokratizmom, političkim rentijerstvom, parazitizmom privilegiranih i divljanjem pljačkom obogaćenih. Ne pomažu u liječenju toga jada nikakva zapomaganja i vjerovanja da se hrvatski narod može od njega osloboditi bez munjevitog revolucioniranja i sistemskog evolucijskog mijenjanja. Iskustvo svih graditelja društva znanja opetovano svjedoči da je jedina šansa i garancija nezaustavljiva permanentna svestrana revolucija.

Nitko u to više ne sumnja, osim hrvatskih političara kojima se tresu gaće i od same riječi «revolucija». Premda malo znaju o postindustrijskom zaposjedanju kibernetičkog prostora i virtualne stvarnosti, naši profesionalni političari instinktivno dobro slute da će upravo oni biti prve žrtve permanentnog informatičkog i informacijskog revolucioniranja i pratećeg radikalnog evolucijskog društvenog mijenjanja. Znaju i oni da će revolucionarni val najprije pomesti kastu političkih rentijera, čiju je zastupničku elitu prvi čovjek Varaždina nazvao «parazitima». Samo se tako otvaraju (sada zatvorena) vrata ekonomske, socijalne, političke i kulturne emancipacije malog hrvatskog čovjeka. I ta kao i svaka druga ljudska oslobodilačka akcija, može uspjeti tek kada krene sa konkretnom svestranom emancipacijom hrvatske radničke klase. U toj najvažnijoj zbiljskoj zaokupljenosti mladog društva znanja, povijesna je šansa i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da se afirmira i potvrdi kao postmoderna predvodnička znanstvena organizacija.

Razvijeniji su narodi prihvatili permanentno revolucioniranje sveukupnog života, kao jedino podnošljivo normalno društveno stanje. Naročito nakon što je u sedamdesetim godinama Radovan Richta na to upozorio i to dokazao u knjizi Civilizacija na raskršću. Pamfletisti je permanentna revolucija također neprihvatljiva, te stoga napada optimističku viziju hrvatskog puta u društvo znanja, radikalnim obračunom s društvom rada i njegovim zagovornicima – desničarima svih profila i pobuda. Vrstan poznavalac zamki koje drže na

34

nišanu i čekaju zastarjele putnike u Europsku uniju – bivši savjetnik dvaju predsjednika Europske komisije u Bruxellesu Marc Luyckx Ghisi – savjetuje Hrvate u intervjuu «Novom listu» (1. lipnja 2004.) da ni za boga ne pokušavaju ući u razvijeniju Uniju kao «industrijsko društvo». Naletjeti će na bezobzirne visoko informatizirane transnacionalne mamutske tvrtke u proizvodnji, financijama, trgovini i osiguranju. Raskupusati će i ovo što je preostalo, vrijedno pokupovati, ostalo sebi podrediti i gospodarstvo kolonizirati. Može nas spasiti od izumiranja samo smišljeni revolucionarni podvig, predvođen znanošću, kojim će se formirati i sve brže razvijati hrvatsko društvo znanja – povezano, ujedinjeno i integrirano u Europsku uniju, regionalnu zajednicu znanja kojoj će i Hrvatska pripadati. A u to postmoderno zajedništvo može dostojanstveno ući s novom ekonomijom, novom logikom i novom poslovnošću – na što upućuje i naredni slikoviti prikaz njenog postmodernog revolucioniranja.

Zastarjela Hrvatska još nema cjelovitu strategiju ekonomskog i društvenog razvoja. Glavni su krivci sveučilišni profesori i akademici, predstavnici jedine znanosti koju imamo – akademske znanosti. A kako da sačine strategiju – recimo do 2015. ili 2020. godine – kada i oni žive u prošlosti te ne vjeruju da će nanotehnologija, molekularna biologija i robotika iz temelja promijeniti društvo u kojem sada preživljavamo. U tom uzbrkanom svijetu, koji danomice mijenja svoju strukturu i svoj oblik, može valjanu strategiju budućeg razvoja sačiniti samo znanstveni tim koji je holistički obrazovan, u sistemskoj znanosti potkovan i opskrbljen solidnim znanstvenim predviđanjima. Sve je drugo tuga i nevolja. U zemlji Hrvatskoj nema sustavnog istraživanja sutrašnjice, budućnosti koja je već počela, a nema čak niti jednog znanstvenika kojem je istraživanje budućnosti formacijska profesija. Ali zato ima stotinjak katedri, odsjeka, zavoda, instituta i razreda koji do detalja stotine puta istražuju jedne te iste događaje u prošlosti, a što se više približavaju današnjici to više usputno postaju i sijači mržnje. Sve pod sada reakcionarnim poštapalicama: «Povijest je učiteljica života» i «Narod koji ne poznaje svoju prošlost, neće imati ni budućnost». Nije povijest svijeta tvari i rada nikakva učiteljica doba uma i života. U informacionalizmu mogu dobro živjeti i razvijati se narodi koji ne poznaju svoju prošlost, a možda je i nemaju, ali nijedan ne može preživjeti ako sistemski ne proučava budućnost i ne hrli njoj. Dapače, prepusti li se zaostalosti – nestati će skupa sa svojom prošlosti. Iz ovog slikovitog priloga dobro se vidi što mu je raditi – za preživljavanje i permanentno revolucionarno razvijanje.

Najvažnija je sada hrvatska odlučnost da izgradi zemlju utemeljenu na znanju i

primjeni znanja. A da bi u tome uspjela, mora dobro znati kakvo društvo znanja želi izgraditi, da bi se održalo i da bi prosperiralo u europskom informacionalističkom okolišu i u globalnoj znanstvenoj civilizaciji. Uspjeti će samo ispunjenjem dvaju zadataka: postmodernim permanentnim revolucioniranjem i sistemskim razvojem hrvatskog društva znanja, te takvim mijenjanjem položaja i uloge svakog pojedinca kojim se ozbiljuje svestrana emancipacija hrvatskog čovjeka. Nerazdvojni su to, uzajamno uvjetovani i međuzavisni procesi

35

postindustrijskog razvitka, koji idu skupa – povezano. Nema uspješna ekonomskog i društvenog razvoja bez emancipacije čovjeka; nema valjane emancipacije čovjeka bez svestranog ekonomskog i društvenog revolucioniranja. Teškoća je u odabiru najboljeg puta koji podjednako i istovremeno k jednom i drugom cilju vodi. Traženje toga puta, bez stramputica i lutanja, primarni je zadatak svake akademske znanosti – prema tome i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Potraga za njim često sliči traženju iglice u stogu sijena. Prijeti uvijek opasnost da se kašnjenjem, neodlučnošću i promašajem, uđe u tunel bez svjetla na kraju. Zato je to posao dobro razvijene sistemske znanosti. Rascjepkana specijalistička znanost za taj podvig je, bukvalno govoreći, apsolutno nesposobna i zato joj nema spasa – mora se preseliti i naći mjesto u muzeju starina.

Surova je realnost u kojoj Hrvati počinju graditi društvo znanja. Nalaze se, slikovito govoreći, između čekića i nakovnja. Nasjeli su vođama i tajkunima, koji su pretvorbom i privatizacijom – (tu se kriju sve ratne enigme) – upropastili nacionalno gospodarstvo, uništili sve što je mirisalo na budućnost: velika transnacionalna poduzeća, njihove znanstvene institute, ekipe vrsnih menadžera, započeto umrežavanje gospodarstva dogovaranjem i nadasve dragocjeno samoupravljanje udruženih proizvođača. Nenadoknadiv je propust što se nije nastavilo s proizvodnjom visoke tehnologije. Informacionalističko se doba razlikuje od elektromehanizacijskog i po tome što konkurentnost njegove proizvodnje ne može počivati na stalnom uvozu tehnologije, koja se revolucioniranjem mijenja, ako ne svakog dana i tjedna, ono svakog mjeseca i pogotovu svake godine.

Zemlja je sada sa svih strana pod pritiskom uvoza jeftine robe: automobila, bijele tehnike, namještaja, kućanskih aparata, odjeće, obuće, lijekova i drugih masovnih izrađevina. S istoka stiže stampedo još jeftinijih kineskih proizvoda, sada tekstila a sve više i svega drugog. Varave su nade da bi domaćom proizvodnjom istih roba mogli odoljeti navali razvijenijih i jeftinijih, makoliko maltretirali hrvatice i hrvate domoljubnom parolom «kupuj hrvatsko».

Čini se da nam je u takvom okruženju jedina realna šansa (i sreća) da možemo prionuti pretvaranju cijele Hrvatske u jedinstvenu južnoeuropsku divovsku Silicijsku dolinu, sa stotinama umreženih znanstvenih parkova u kojima se i uz pomoć kojih se proizvode softverski programi i drugi informacijski proizvodi. Treba na tome raditi i punom parom u to krenuti, da nas i u tome ne bi zakinuli drugi. Hrvatska može dosta brzo postati južnoeuropski umreženi informacionalistički div, ukoliko decentralizacijom, deetatizacijom, debirokratizacijom i regionalizacijom razvija među domaćim proizvođačima informacijskih proizvoda visok stupanj konkurentnosti i s njom povezane izvrsnosti. Samo tako može postati zemlja koja izvozi 80 posto svojih proizvoda.

Regije trebaju imati velike i uz njih mnoge manje umrežene znanstveno- istraživačke institute (formirane i ukidanjem većine sada suvišnih povijesnih instituta, zavoda i odsjeka), s odjelima za znanstveno predviđanje, tehnološko revolucioniranje i upravljanje (predvođenjem) permanentnim evolutivnim sistemskim društvenim promjenama. Da bi uspjeli, moraju na čelu regija i instituta biti holistički obrazovani i prema budućnosti okrenuti vodeći ljudi, vrhunski eksperti u umreženoj društvenoj revolucionarnoj djelatnosti, koji se neće dokazivati gradnjom cesta, mostova i nebodera (to neka rade drugi) već postmodernom proizvođačkom informatizacijom svojih regija. Hrvatskoj trebaju osamostaljene regije u kojima će cvjetati umrežena korporacijska i akademska sistemska znanost, povezane širokom mrežom znanstvenih parkova. Izrasti će tako svaka regija dosta brzo u jedinstven informacionalistički proizvođački div i biti umrežena s drugima, u kolotečini postmodernog revolucioniranja.

15. – Akademija koju Hrvatska ima, staračka je i zastarjela organizacija s članovima u

poznoj trećoj i češće četvrtoj životnoj dobi, koji su uz to redom strogo specijalizirani

36

individualisti. Ne može se od njih očekivati djelatno prilagođavanje holističko-ekološkoj znanstvenoj paradigmi. Zato se Akademiji i mogao dogoditi dvojaki propust: da u svom ustroju ne miče od stoljeće i pol stare razredne organizacije specijaliziranih nauka, te da u svom sastavu nema najvažnijih istraživačkih disciplina zaokupljenih proučavanjem informacionalističkog društva znanja. Akademiji je sistemska znanost potpuno nepoznata: nema jedinica ni pojedinaca koji na toj osnovi propituju budućnost koja se već rađa, te znanstvenim predviđanjima daju građu za oblikovanje suvisle strategije hrvatskog tehnološkog, ekonomskog, političkog i kulturnog revolucioniranja i razvoja.

U ovo doba spektakularnog zaokreta u svijet uma i života, digitalnog podatkovnog servisiranja, širokopojasnog internetskog povezivanja i drugih tekovina visokorazvijenog informacionalističkog globalnog zajedništva, Akademija nema zastupljenu teoriju sistema, teoriju informiranja i teoriju komuniciranja. Nema što više u svom sastavu niti jednog informatičara, komunikologa, antropologa, sociologa, psihologa, pedagoga, etičara, pa čak ni filozofa. Ali zato ima četu konzervativnih filologa i duzinu specijaliziranih (za svako stoljeće) povjesničara. Što se od takve Akademije može očekivati u proučavanju, osmišljavanju, trasiranju i ostvarivanju svijeta uma i novog života, početnom izgradnjom društva znanja. Jedno veliko ništa.

Zaokupljenost prošlošću nema više onu opravdanost koju je imala u borbi za očuvanje narodnog identiteta i osamostaljenje države. Sadašnja pretjeranost prerasta u opasnu bolest koja nanosi sve veću štetu i samoj Akademiji. Zahvatila je redove Akademijinih društvenjaka, humanista, filologa i književnika, koji izravno ili prećutno prihvaćaju doktrinu kako se budućnost ne može proučavati. S tim je povezan i otpor svakoj unutrašnjoj kritici, pogotovu onoj koja preskače ogradu drugog razreda ili dovodi u pitanje djelatnost i pasivnost vodstva. Novija iskustva pokazuju kako se i taj otpor kamuflira kvaziznanstvenim izjavama, osvetničkim pamfletima i stvaranjem paranoične atmosfere na zajedničkim skupovima. Situacija u kojoj se zatečenom članu Akademije nameće pitanje, što je gore: biti napadani kritičar ili ponizni klovn. Bolje je i časnije ipak biti kritičar, jer bez istinske kritike i metakritike nema razvoja nauke.

Akademija se sada kao i svaka društvena organizacija nalazi u epohalnom međurazdoblju, tijekom kojeg već uvelike umire stari svijet tvari i života i rađa novi svijet uma i na njemu izraslog novog postmodernog života. S akademicima koji to ne shvaćaju i ne prihvaćaju, uzaludan je svaki razgovor. S onima koji shvaćaju i prihvaćaju treba dijalog voditi i zajednički tražiti izlaz iz društvene i znanstvene zaostalosti i učmalosti. Najgore je, nečasno je i osudi opravdano izloženo, sve to znati i povučeno se pasivno držati po strani. Žele li znanstveni dignitet Akademije sačuvati, njeni članovi moraju znati da se na pragu doba uma i novog života radikalno mijenja i njena uloga – već nagoviještena donošenjem Deklaracije o znanju.

Sada treba ići dalje, definirati strategiju izgradnje društva znanja i predvoditi procese njegova ozbiljenja. U sadašnjem kaotičnom svijetu samo se znanstvenim pregnućem može sagledati strategiju cjelovitog razvoja. Na to je upućena akademska znanost – ponajviše znanost okupljena u Akademiji – jer Hrvatska nema razvijene korporacijske znanosti i nauke znanstvenih parkova. Akademija ne smije bježati od toga povijesnog zadatka, pa ako ga ne može ispuniti, mora to društvu pošteno i otvoreno priznati, te ga uputiti na neki drugi subjekt koji je tom pozivu dorastao. Kraljici Hrvatske znanosti štete otrcane priče o njenim «inicijativama», «preporukama», «izjavama», «pozivima», «savjetima» pa i «pokretačkim» ulogama – ako to samo izgovori, uputi drugima i na tome stane. Društvu znanja treba holistički organizirana i sistemski djelatna – zapravo samoinicijativna i samodjelatna – krovna znanstvena ustanova, Akademija koja se također permanentno revolucionira i evolucijski i sistemski mijenja, na što slikovito upućuje i naredni slikoviti prilog.

37

Stari akademici ne bi trebali zazirati i neugodnosti imati od priznanja nedoraslosti i nesposobnosti da u 21. stoljeću predvode procese izgradnje hrvatskog društva znanja. Od njih to nitko i ne očekuje, pa ih zato puštaju na miru. Hrvatski akademici trebaju slijediti primjer daleko razvijenijih znanstvenih sredina i priznati da ih je vrijeme pregazilo, a da ga pokušaju sustići bilo bi više nego smiješno. Nisu se ustručavali javno svoju nedoraslost i nesposobnost priznati ni mlađi od njih, kada su se našli pred zidom informacionalističke postmodernosti kojeg ne mogu preskočiti. Priznala je to i skupina nobelovaca, akademika i sveučilišnih profesora SAD na samom početku izgradnje američkog društva znanja. Jednostavno su izvijestili svoje pretpostavljene, osnivače i financijere, da nemaju znanja ni sposobnosti predvoditi pupanje i stasanje novog društva znanja i njegova digitalnog znanstvenog komuniciranja. Znanje s kojim raspolažu stečeno je u društvu tvari i života, njemu podređeno i od njega neodvojivo.

Dosta će biti da citiram slavnog Miltona Friedmana – jednog od desetak najvećih svjetskih ekonomista – koji je na sastanku američkog udruženja ekonomista izjavio 1972. godine: «Uvjeren sam da mi ekonomisti posljednjih godina nanosimo goleme štete – kako društvu u cjelini, tako i našemu zvanju – obećavajući više nego što možemo pružiti.» Izjava je izazvala nemir među kolegama, ali se nijedan nije usudio da joj se javno suprotstavi. Kako bi i mogao kada su sa svih strana pljuštala priznanja da stara analitička znanost – sa svojom kartezijansko-mehanicističkom znanstvenom paradigmom – nije dorasla životnim potrebama informacionalističkog zajedništva. Poznati tadašnji ministar financija Blumenthal, stisnut nepoznanicama i posve novim problemima, izjavljuje nešto kasnije kako «misli da je ekonomsko znanje blizu bankrota», dok se njegova kolegica ministrica trgovine Juanita Kreps jada kako neće znati «što predavati kada se vrati na katedru». U takvoj iskrenosti i javnoj ispovijesti očituje se najveća vrlina znanstvenika – priznanjem «kako zna da ne zna». Najduhovitije je to priopćio javnosti znanstveni velikan Paul Samuelson, izjavom – koja podsjeća na znameniti zaključak Manifesta komunističke partije – «Ekonomisti svih zemalja, ujedinite se u učenju; nemate što izgubiti, osim svog neznanja»!

Državnici su trezveno prihvatili tu iskrenost i pribjegli osnivanju nove Akademije znanosti, ne dovodeći u pitanje postojeću. Pridonijela su tome i dva pionirska djela, knjige Hermana Kahna The Year 2000 (1967.) i Daniela Bella The Coming of Post-Industrial Society: A Venture on Social Forcasting (1973.). Bilo je to već doba u kojem je široko prihvaćen interes za proučavanje budućnosti. Još 1929. godine povjerava predsjednik Hoover ekonomisti Mitchellu da vodi Povjerenstvo za istraživanje društvenih tendencija. Roosevelt naručuje referat «tehnološke tendencije i vladina politika». U ratu je (1943.) sveučilišni profesor Ossip Flechtheim osnovao školu futurologa. Daniel Bell je 1963. objavio čuveni

38

članak Dvanaest načina predviđanja u društvenim znanostima, a slijedeće godine psihosociolog Lawrence Frank predlaže Američkoj akademiji znanosti i umjetnosti da osnuje povjerenstvo koje će sačiniti «an Agenda for the Year 2000». Konačno krajem toga desetljeća vlada osniva Akademiju za 2000. godinu, te poziva Bella da bude njen prvi predsjednik – što je on sa zahvalnošću prihvatio. Formirana je znanstvena ustanova najvišeg istraživačkog ranga. Zahvaljujući i njoj SAD su već nakon četvrt stoljeća proslavile izgrađenost prvog svjetskog društva znanja. Evo rješenja kojem bi mogla pribjeći i Hrvatska. Približila bi se i na taj način organizaciji akademske znanosti u Europskoj uniji. Njene članice većinom imaju po dvije ili tri akademije, a Švedska čak četiri. Zagovaram takvo rješenje i s njegovim obrazloženjem završavam izlaganje.

16. – Za bolje razumijevanje zagovaranog rješenja neobično je važno da se shvati –

kako je rekao Thomas Kuhn – evoluiranje same strukture znanstvenih revolucija: od Descartesove i Newtonove analitičke znanosti preko Bogdanovljeve i von Bertalanffyjeve sistemske znanosti, do Hegelove, Marxove i Wienerove apsolutne kibernetičke znanosti povijesti. Prikazali smo taj spektakularni znanstveni uspon već slikovito (str. 25) i stoga je ovdje dovoljno ponoviti najvažnije, koliko je potrebno za upoznavanje strukture i organizacije nove (druge) Hrvatske akademije sistemske znanosti 21. stoljeća. Potrebno je odmah opravdati jednu prazninu u samom njenom osnutku. Nema glazbe i umjetnosti, djelatnosti koje će uz proizvodnju samog oblika komuniciranja jedino čovječanstvu i njegovom totalnom čovjeku preostati. Namjerno bez njih započinjemo osmišljavanje Hrvatske akademije znanosti 21. stoljeća, da bi olakšali njene porođajne tegobe i bolove. Čim se nova Akademija ustali i konsolidira, trebati će pridodati znanstvenoj komunikaciji, ne manje važnu digitalnu glazbu i virtualnu umjetnost.

Put u znanstvenu civilizaciju počinje davnim analitičkim istraživanjem mnogih specijaliziranih naučnih disciplina. Njihov rast, prema raznim predviđanjima, dostiže krajem prošlog stoljeća broj od oko 1700 do 4000 ili čak 4500 posebnih nauka – što zavisi od određivanja posebnosti istraživanja. Sada potkraj suvremene parenteze, nastupaju i prednost stječu uspješnija sistemska proučavanja zbilje, te na toj osnovi začeta približavanja i ujedinjavanja sve šireg kruga specijaliziranih znanstvenih disciplina. Na kraju toga zadivljujućeg uspona, u potpuno izgrađenoj i globaliziranoj znanstvenoj civilizaciji, sva će se znanost sliti u jedinstvenu materijalističku i dijalektičku istraživačku samodjelatnost – kompleksnu povijest znanosti budućnosti, sveopću kibernetičku nauku, odnosno jedinstveno apsolutno znanstveno upoznavanje tehnološkog, informacijskog i komunikacijskog univerzuma – u njegovoj sveobuhvatnoj jedinstvenosti.

Za hrvatsku je znanost sada od najveće važnosti sagledavanje njenog mjesta, oblika, sadržaja i uloge u prirodnom prevladavanju recentne parenteze. Akademijina znanost je prvenstveno pozvana da pomno istražuje rušiteljska i graditeljska iskustva visokorazvijenih zemalja tijekom njihova transformiranja iz društva rada u društvo znanja. Treba pratiti kako je u tim zajednicama nestajao i dalje nestaje svijet tvari i života, te kako na tim ruševinama nastaje i razvija se svijet uma i na njemu izraslog novog života u kibernetičkom prostoru i virtualnoj stvarnosti. Na njihovom iskustvu možemo lakše naučiti kako što bezbolnije ukidati spregu zapošljavanja, kapitala i rada (otuđenog rada), te na njihovim upražnjenim mjestima zasaditi i graditi zanosno i privlačno zajedništvo znanja, informiranja, glazbe, umjetnosti i znanstvenog komuniciranja. Pretpostavka je napuštanje razredne organiziranosti i izoliranosti, specijalizacije i analitičke znanosti. Približavanjem, umrežavanjem i ujedinjavanjem rađa se i napreduje permanentnim revolucioniranjem sistemska znanost postmodernog doba, s novim prijelaznim promjenjivim sadržajima.

Približavanje i ujedinjavanje posebnih nauka u jedinstvenu sistemsku znanost, odvija se postepeno kroz duže razdoblje. Zato u sljedećem slikovitom prikazu strukture i

39

organizacije nove Akademije 21. stoljeća još egzistiraju u labavoj razdvojenosti i razredno okupljene nauke. Sve osim filoloških znanosti koje odlaze u središte nove istraživačke samodjelatne ustanove. Zato promijenjena organizacija nove Akademije ima oblik oktogona, u čijem se središtu (u krugu) nalaze okupljene i ujedinjene temeljne znanosti društva znanja – njegova udarna predvodnička sistemska znanost. Korištenim starim nazivima želi se bolje pokazati što sve u tu umreženu integralnu sistemsku znanost ulazi. Stožer je i zamašnjak jedinstvenog znanstvenog angažiranja u stalnom revolucioniranju i permanentnom evolucijskom sistemskom mijenjanju i unapređivanju, regionalno i globalno umrežene hrvatske znanstvene civilizacije. Oko toga revolucionarnog središta kolaju sva druga znanstvena pregnuća, kao ogrlice umreženih djelovanja pojedinih istraživača i njihovih grupa i saveza. Ostvariti će se time davni san utemeljitelja slobodne indijske države, premijera Nehrua, koji je već u ono doba isticao kako su politika i religija zastarjele, a znanost i duhovnost na pijedestal se popele.

Slikovit prikaz strukture i organizacije nove Akademije vidljivo pokazuje kako je ona, za razliku od stare, ujedinjena djelatna znanstvena ustanova kojoj središnju istraživačku snagu i moć daje integrirana visoka tehnologija, kiber filologija, digitalna informacija, molekularna biologija, online komunikacija i sve važnija kozmologija. Filolozima je mjesto u samom središtu nove jedinstvene Akademijine istraživačke djelatnosti – u njegovoj organskoj stvaralačkoj umreženosti – jer je jezična formulacija veoma važna sastavnica svakog postmodernog informacionalističkog stvaralaštva. Svakoj zemlji pa i Hrvatskoj, koja gradi društvo znanja, treba predvodnička znanstvena djelatnost koja objedinjava i integrira znanost visoke tehnologije, digitalne informacije, jezične formulacije i online komunikacije. Bez angažiranog postmodernog jezikoslovlja nije ostvariv normalan znanstveno- istraživački proces – pogotovu proces proizvodnje samog oblika komuniciranja – a to je istraživačko područje do kojeg stari filolozi nisu ni na puškomet privirili. Njihov gotovo neprijateljski odnos prema neologizmima nastalim preuzimanjem i kroatiziranjem nazivlja drugih jezika, kohabitacijskim jezičnim kombinacijama i posebno važnom jeziku kiberpank književnosti, ima sve karakteristike istočnog grijeha iz kojeg izviru njihove simptomatične zablude, izoliranosti, arhaičnosti i netrpeljivosti.

Kategorijalni aparat i pojmovnik kibernetičkog prostora i virtualne stvarnosti, dragocjeni je aktivni činilac izgradnje svakog pa i hrvatskog društva znanja. Ne može ih se Akademija i društvena zajednica odreći i ustuknuti pred izolacionalističkim desničarskim inatom zadrtih filologa. Štetu se hrvatskom jeziku nanosi već i time što ga se ne obogaćuje kiber-nazivljem novog svijeta uma, imaginacije i emocije. Potreban je graditeljima hrvatskog društva znanja za normalno saobraćanje u postmodernom kompjuteriziranom i informatiziranom poslovanju, u prenošenju iskustava i dostignuća, u sporazumijevanju i kreativnom komuniciranju, u znanstveno-istraživačkom djelovanju i inoviranju. Kiberpank izričaj je zato osobito pogodan jer nosi i razvija u sebi važnu znanstvenu komponentu, nepoznatu zagovaranom agrarno-obrtničkom starohrvatskom jeziku. A ta je znanstvena komponenta i po tome slavu stekla što svojom neuobičajenom integrativnom moći uvelike pridonosi koheziji i razvoju društva znanja. Dokaz je aktivnog sudjelovanja naučenjaka, pa i filologa u rađanju i razvijanju fantastične globalne znanstvene civilizacije.

Zadržavanje nešto duže na postmodernom jeziku, kao bitnom sastavnom dijelu integrirane istraživačke jezgre nove Akademije, proizlazi i iz činjenice da su lakše shvatljive i prihvatljive njene druge nužne sastavnice: elektronička tehnologija, digitalna informacija, bioinžinjerstvo i online komunikacija. Kiberjezik ima u tom jedinstvu i tu zadaću da njeguje i snaži novi high tech/high touch stvaralački ambijent. Njegovu će prednost brzo uočiti, te također prihvatiti i sve okolne znanstvene discipline, umrežene s temeljnom istraživačkom jezgrom i između sebe.

40

Sve u svemu nastaje i razvija se nova Akademija koja je par excelence holistička, sistemska, umrežena, samodjelatna i menadžerski vođena istraživačka organizacija – najvažnija hrvatska znanstvena ustanova. Sve su njene organizacijske jedinice i svi njeni članovi podjednako zaokupljeni umreženim istraživačkim djelovanjem i predvodništvom u procesima izgradnje i funkcioniranja hrvatskog društva znanja i znanstvenog komuniciranja. Zato je novoj Akademiji prijeko potrebno znanstveno marketinško vodstvo, na čijem će čelu stajati karizmatički znanstveni lider – dokazani, prihvaćeni i visoko cijenjeni istraživački Top menadžer, koji s lakoćom pridobija za suradnike i bolje od sebe. S velikim oprezom treba novu Akademiju uspoređivati s akademijama visokorazvijenih zemalja. One su redovito u sklopu razuđene nacionalne korporacijske znanosti i nauke znanstvenih parkova, dok je nova Hrvatska akademija lišena toga bogatog okruženja i stoga praćena većim zahtjevima i očekivanjima.

Jednom riječi, nova će (druga) Akademija sistemske znanosti 21. stoljeća Hrvatskoj

koristiti na način koji se ničim ne da nadoknaditi. Povijesna je nužda i prirodna potreba izgrađivanja društva znanja – elementarnog uvjeta za preživljavanje svakog naroda u doba informacionalizma – u epohi uma i duhovnog života. Gradi se i razvija u jedino mogućem krajoliku, u virtualnoj stvarnosti i njezinom kibernetičkom prostoru. Ne odgovara im i ne može ih predvoditi stara rascjepkana Akademija, svojim parcijalnim, fragmentiranim, analitičkim naučnim disciplinama. Može taj veličanstveni zadatak valjano ispuniti samo jedinstvena, holistička, sistemska znanost postmodernog doba. Naprosto zato, jer se glavni i najvažniji događaji u kibernetičkom prostoru i virtualnoj stvarnosti odvijaju u umreženim

41

poljima, koja određuju i povezuju dijelove kompjutorizanog i internetiziranog novog života i informacionalističkog djelovanja. Svako iole vrijedno propitivanje nove digitalne zbilje počinje sa znanstvenim poniranjem u razuđena polja društvenog života i čovjekova kreativnog djelovanja. Stara, strukturno i organizacijski razredno rascjepkana Akademija sa svojim specijaliziranim i stoga ograničenim djelomičnim istraživačima, nije tome dorasla niti je sposobna za sistemsko proučavanje virtualne budućnosti, koja već uvelike postaje zbilja svijeta uma i života u znanstvene civilizacije tekućeg međurazdoblja.

Ostaje još kao posljednje, pitanje odnosa prema staroj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, određivanje njenog mjesta u društvu znanja i znanstvenoj civilizaciji, te njenoj organiziranosti i djelatnosti. Ništa ne treba nasiljem rješavati, već dopustiti da se prirodnim procesima svede na reprezentativnu Akademiju od nekih pedesetak članova, u kojoj će biti okupljeni najpoznatiji, elitni hrvatski naučenjaci, prihvaćeni i hvaljeni diljem svijeta za značajne doprinose postindustrijskoj globalnoj znanstvenoj baštini. Biti će živi spomenik uvaženim graditeljima lokalnog i globalnog društva znanja, svijeta uma i blistavog virtualnog života. Hrvatskom narodu treba i takva Akademija, da članstvom u njoj oda zahvalnost svojim znanstvenim korifejima, da se hvali drugima okupljenim poznatim naučenjacima, te najzad da koristi njihove savjete i preporuke, a ujedno da akumuliranim znanjem i iskustvom pridonose obrazovanju mladih istraživača. Ali će to uvijek biti staračka Akademija s članovima poodmakle životne dobi, za razliku od nove Akademije koja uvijek ostaje popunjavanjem mladenačka – samodjelatna predvodnica i graditeljica hrvatskog društva znanja i znanstvenog komuniciranja. Zato bi svako eventualno ulaganje u postojeću veliku Akademiju – u namjeri da se osposobi za sistemsko istraživanje postmodernosti – bilo ravno bacanju soli u more.

17. – Razlike između stare i mlade Akademije ne isključuju njihovo međusobno

povezivanje i surađivanje. No, kako god bilo, razlike ipak trajno ostaju – generacijski i djelatno. Stari će akademici po prirodi stvari biti više okrenuti prošlosti i živjeti će životom predaka. Mladi će akademici u zanosu i okrenutosti budućnosti, djelovati i živjeti životom potomaka. Kako će se jedni i drugi organizirati, treba im na volju prepustiti. Jedno je ipak sigurno, nikada više razredno. Svaki pokušaj da se sve to riješi u jednoj, pogotovu sadašnjoj Akademiji, unaprijed je osuđen na propast. Ne mogu se stari akademci postmodernizirati te postati predvodnici i graditelji hrvatskog društva znanja, isto kao što ni ona ocvala dama – koja nas preko revija uveseljava pričama o vođenju ljubavi u četvrtoj životnoj dobi – ne može natjecanjem postati Miss Hrvatske.

I stari akademici moraju znati i prihvatiti da kompjuterizacijom i internetizacijom čovječanstvo preseljava u kibernetički prostor i virtualnu stvarnost, u kojima oni mogu biti samo statisti. Nisu ni prva ni posljednja generacija koju je vrijeme pregazilo. Neće im nitko zamjeriti što pod stare dane nisu postali sistemski znanstvenici, ali će im u smrtni grijeh pripisati pasivni odnos prema mladim znanstvenim internautima i pogotovu svojim nasljednicima, koje drže u zatočeništvu zastarjele specijalizacije i jalovog kartezijansko-mehanicističkog svjetonazora. Dužnost im je i obveza da znanstvene novake i asistente odvraćaju od fragmentarne analitičke znanosti, te ih usmjeravaju pa i prisiljavaju da se holističkim znanstvenim obrazovanjem osposobljavaju i da djeluju kao umreženi sistemski holističko-ekološki istraživači informacionalističke budućnosti, koja je već počela. Možda im za takve zasluge digitalna web generacija oprosti grijehe.

I treba im grijehe oprostiti jer su dugotrajnim jednostranim proučavanjem i zagovaranjem jezika pradjedova, hrvatskog agrarno-obrtničkog jezika, podlegli opakoj neizlječivoj bolesti – nesposobnosti zaboravljanja – a neizlječive bolesnike se ne kažnjava. U znanstvenoj civilizaciji treba i na njih primijeniti općenito prihvaćeno pravilo – izolirati ih –kako se nesposobnost zaboravljanja ne bi širila i na mlade, a to bi omasovljavanjem dovelo do

42

nesagledive katastrofe, ravne suicidu. Izoliranje će dosta lako teći, jer su i pamfletistovi sljedbenici uglavnom time zaokupljeni. Donosioci Deklaracije o znanju i pogotovu graditelji društva znanja, moraju od samog početka znati i uvažiti da u permanentnoj informatičkoj i informacijskoj revoluciji i samo znanje ima ograničenu trajnost. Zapravo razvojem i sistemskim evolucijskim mijenjanjem, sve ograničeniju i kraću korisnu upotrebu. Zaboravljanjem se oslobađa um, a sve drugo nakon toga odvija se samo po sebi uz odgovarajući napor čovjeka. Na veliku žalost hrvatskog naroda, zlo ni u ovom slučaju ne ide samo. Prati ga još veće. Ujedno je neizlječivo obolio od iste pošasti – nesposobnosti zaboravljanja – cjelokupni politički i državni stratum. Razjeda ga crvotočina duhovnog razgrađivanja u brižno njegovanom carstvu oponašanja. Nagonski se zbog toga nameće pitanje: može li s tako zaostalom akademskom znanosti i toliko oboljelim političkim i državnim vrhom zemlja Hrvatska graditi i izgraditi postmoderno društvo znanja? Pošumljavanje – da, a što se tiče izgradnje društva znanja svaki odgovor je suvišan.

Gospodarski i drugi život doba uma postaje sve neopipljiviji, bestežinskiji, jer bitovi zamjenjuju atome. Držati se u takvoj situaciji – kao pijan plota – zastarjelih ideja, pojmova, shema, pravila, običaja i ponašanja, znači opredijeliti se za sigurnu propast. To je neminovna posljedica oponašanja, koje uvijek vodi u zaostajanje, jer se samo budućnost može promjenama revolucionirati i razvijati. U informacionalizmu se mora neprekidno biti inovativan – što važi i za Akademiju – ili slijedi neminovna propast. Preživjeti i graditi društvo znanja mogu samo znanstvenici koji imaju volje i znanja da zamijene olinjale pjesme prošlosti fantastičnim skladbama informacionalističke i kiberkomunističke budućnosti. A u tome treba uvijek imati na umu, da se samo budućnost može promijeniti i unaprjeđivati. Treba se naviknuti životu i djelovanju u promjenljivom svijetu digitalnog informiranja i znanstvenog komuniciranja, zaboravljanjem minulog i zastarjelog – isto kao i na bračni život s masovnim preljubom i sve učestalijim razvodom.

Na opasnu bolest nesposobnosti zaboravljanja ukazuje već lord Keynes sve češće citiranom rečenicom: «Najveća poteškoća u svijetu nije prihvatiti nove ideje, nego natjerati ljude da zaborave stare.» Još određeniji je filozof Russel, riječima: «Otpor prema novim idejama povećava se kao kvadrat njihove važnosti.» Bolest se ipak, unatoč upozorenjima, postojano širila te je u doba informacionalizma – permanentnog znanstveno-tehnološkog revolucioniranja i izgradnje društva znanja – pogubno inficirala menadžersku profesiju i akademsku znanost. Pamfletistovi apostoli već i samom Izjavom dokazuju da su tom bolesti neizlječivo zaraženi. Zemlje koje su brzo shvatile da im bolest nesposobnosti zaboravljanja ugrožava razvoj i opstanak, pravodobno su reagirale: forsiranim razvojem korporacijske znanosti i širenjem znanstvenih parkova, prepuštajući akademskoj znanosti da se zabavlja i druge uveseljava preživjelim i nedjelotvornim idejama, poslanicama, izjavama, primjedbama i drugim zatucanim staračkim budalaštinama.

Menadžeri su gore prošli. Sve koji su pokazivali nesposobnost zaboravljanja zahvatila je nepoštedna smjena, premještanjem na niže položaje, nevažne dužnosti ili otpuštanjem. Bill Gates je nedavnu smjenu svoga četrdesetgodišnjeg (do tada) najboljeg istraživača, opravdao njegovom nesposobnosti zaboravljanja ideja i rješenja koja su već zastarjela. Još je simptomatičnija smjena svjetski afirmiranog menadžera Jacka Welcha, čelnog čovjeka General Electrica, transnacionalne korporacije koja je pod njegovim vodstvom ostvarila 2004. godine prihod od 150 milijardi dolara. Časopis «Fortune» proglasio ga je najboljim menadžerom 20. stoljeća, a tvrtka ga se brzo zatim odrekla i novom menadžeru prepustila. Obrazloženje je bilo isto: obolio je od nesposobnosti zaboravljanja. Novi korporacijski lider izbacio je u prvi plan, pored prometa i rasta, u društvu znanja kapitalno važne nove ciljeve poslovanja – «socijalnu osjetljivost» i «društvenu odgovornost».

Društveni, humanistički, književni i nadasve filološki Akademijini razredi totalno su oboljeli od nesposobnosti zaboravljanja, što može biti kobno na putu predstojeće izgradnje

43

hrvatskog društva znanja. Da se tu rasprostranjenu bolest identificira ne treba dijagnoza kompetentnog primarijusa; dovoljno je slušati njihove članove kako zbore i veličaju ostatke i tragove prošlosti – kojim riječima i njima odgovarajućim sadržajima. Budućnost, bez te prošlosti, za njih ne postoji. Ne vide i neće da vide kako s nastupom biotehnologije i nanotehnologije već počinje dramatična igra, kako kažu proslavljeni funksisti, atomskim Lego kockicama. Biti će time ponajviše zaokupljeno svako društvo znanja – pa i hrvatsko stignu li Hrvati do njegova ozbiljenja – glavna odlučujuća igra, od čijeg će ishoda zavisiti sve: znanost, tehnologija, ekonomija, pravo, politika, moral, etika i naravno jezik kao sredstvo kibernetičkog i virtualnog komuniciranja.

Ustraje li Akademija na svojoj zastarjeloj organizacijskoj i djelatnoj nepromjenjivosti, te se prepusti još većem njegovanju nesposobnosti zaboravljanja, doživjeti će već u ovom desetljeću dramatični fijasko i zateći se na putu koji vodi u vječnost. Filolozi, koji su njenoj zaostalosti najviše pridonijeli, mogu tražiti zadovoljštinu u zadržavanju položaja najzastarjelijeg razreda i biti na čelu povorke zalutale u nezaboravljivost. Usputno mogu osnažiti proročanstvo pamfletiste, te ispuniti njegovu ponudu državnom vrhu – u spomenutom zadnjem intervjuu – da joj akademici pomognu u «pošumljavanju krša» lijepe naše. Osmišljavanje i projektiranje, strateško sagledavanje i transiranje konkretnih procesa izgradnje hrvatskog društva znanja, nije njihova briga, niti je sada najvažniji povijesni zadatak Akademije. Pod vodstvom pamfletiste krenimo pod barjakom u pošumljavanje krša!

Tko želi u postmodernu znanost – sistemsku znanost holističko-ekološke zaokupljenosti – makar proviriti i još više kroz prozor ući, mora u mozak ugraditi «tipku» za brisanje, kojim se najbolje otpisuje i zaboravlja zastarjelo. Treba shvatiti da je u nastupajuće doba uma i života – njegova informacionalističkog razdoblja i početnog društva znanja – svako oponašanje smrt nauke, doprinos njenom kržavljenju, devastiranju i sahranjivanju. Pisac Melville je to isto shvaćanje uvio u književno ruho, kada je rekao da je «bolje neuspjeti u originalnosti, nego uspjeti u oponašanju». Bilo bi i filolozima bolje da se izvuku iz seljačke prošlosti i prestanu zbog nje nanositi štetu Akademiji i društvu, oponašanjem govora davnoprošlog agrarno-obrtničkog komuniciranja. Akademiji i društvu ne trebaju jezikoslovci imitatori pučkog sporazumljevanja, već inovatori koji će im pomoći da uđu i slobodno se kreću u aktualnom beskrajnom kibernetičkom, virtualnom, internetskom i mobilnom prostoru. Njihovo stajanje na mjestu u jezikoslovlju, najbolje pokazuje koliko je štetna slobodna naučne misli koja vodi dokolici, što nije rijetkost u akademskoj znanosti. Korisna je samo ona sloboda znanstvene misli koja je ispunjena trajnim obvezama, zadacima i dužnostima u praćenju recentnih postmodernih društvenih zbivanja.

Instinska znanost se u doba informacionalizma potvrđuje i afirmira samo novim, prošlosti nepoznatim, sistemskim znanjem i znanstvenim komuniciranjem istraživača, koji su tipkom zaborava izbrisali iz glave sve što je zastarjelo i što nije u funkciji ozbiljenja budućnosti koja je već počela. Pomaže u tome i suptilna digitalna tehnologija, koja na nov fantastičan način svakog korisnika individualizira. Zato je decentralizacija sveukupnog života conditio sine qua non postmodernog razvoja i preživljavanja. I kao što je centralizaciji kao kruh trebalo razdrobljeno, usitnjeno, fragmentirano, strogo specijalizirano usko obrazovanje i rutinsko znanje – za izvršavanje usitnjenih djelomičnih funkcija i potfunkcija složenog procesa rada i razmrvljenog poslovanja – tako isto sada postaje nužna decentralizacija, s jednovremenim holističkim obrazovanjem i s njim stečenim sistemskim znanjem: za razumijevanje nove društvene zbilje, njene informacionalističke cjeline i težnje k sve većoj umreženosti i ujedinjenosti.

Filolozi legendarnim seljačkim mudrovanjem i skrivanjem izbjegavaju svaki polemički sudar s javnošću. Rađe otrpe i najveći prijekor, budući dobro znaju koliko su (ne)znanjem tanki i onesposobljeni da se nose s aktualnim problemima uma i života u društvu znanja 21. stoljeća. Koliko god je tragično što ništa o tom radikalno promijenjenom visoko

44

informatiziranom društvu ne znaju, koje im se pred nosom razvija već gotovo pola stoljeća, još je tragičnije što desničarskom smušenom Izjavom o položaju hrvatskog jezika – kukavički podmetnutom svim akademicima, nesmotrenošću Predsjedništva – tjeraju u prošlost i zaglupljenost mladu poletnu hrvatsku digitalnu mladež. Da se, svjesni toga, skromno ponašaju i drže po strani u zapećku – ne smetajući drugima da istražuju već u životu prisutnu sutrašnjicu – još bi se moglo i prijeći preko njihove sve veće zaostalosti i ne uzimati ih ozbiljno. Međutim, nesnošljivo su arogantni s ambicijama da svom frapantnom neznanju podrede Akademiju i sve akademike. Tako se i pamfletista u toj bezmjernoj zabludi dočepao čelnog mjesta, te – u strahu da ga ne bi navukli na polemiku o problemima i promjenama u organizaciji i djelatnosti ustanove koju vodi – kao kobac skače na svakoga tko mu bilo što prigovori i novo predloži.

Evo mu, njemu i njegovoj sviti, šanse da se javno otkupe i primjerom pokažu kako će se to u praksi njihov predindustrijski jezik «ravnopravno» nositi s postindustrijskim jezicima visokorazvijenih zemalja Europske unije. Vraćamo se spomenutoj knjizi švedskih akademika – odanih radničkoj klasi, naklonjenih maksizmu i lijevo orijentiranih sistemskih znanstvenika – Nordströma i Ridderstralea. Glasi u originalu: Funky Bussiness. Talent makes capital dance. Naš prevodilac se u čudu našao. Podnaslov je lako preveo riječima Kapital pleše samo s darovitima. Ali što učiniti sa sintagmom Funky Bussiness, kako je prevesti na pamfletistov normirani standardni hrvatski jezik i ne ispasti glupo i smiješno. Pametni prevoditelj se dobro snašao. Nije u glavni naslov dirao, čak ga nije ni kroatizirao, već se opredijelio za načelo Jalte: fifti- fifti. Tako se dobila knjiga široke upotrebe, s naslovom Funky Bussiness:Kapital pleše samo s darovitima.

Pitam pamfletistu i odane mu filologe: što raditi? Sa sličnim će se neologizmima i sintagmama sve više i sve češće susretati naši znanstvenici, prevodioci i novinari. Biti će takvih neologizama i sintagmi na stotine i tisuće – kada Hrvatska postane stalna članica Europske unije – neprevodljivih na nametnuti standardizirani pamfletistov poseljačeni jezik. A što će tek biti kada u svakodnevnom komuniciranju sa strancima postane prijeko potrebno prevođenje neprevodivog na hrvatski ruralni jezik. Čini se ipak da je pamfletista, skupa sa podređenim filolozima, svjestan što ga sve mučna čeka, jer će sigurno i od njega tražiti pomoć političari i državnici koje se ne može tako jednostavno otpiliti. A nema im se što suvisla reći. Zato je najbolje pribjeći blindiranoj frazi i svima podjednako odbrusiti: radite sve i komunicirajte «na hrvatski način».

Daj pamfletistovi filolozi riješite ipak sintagmu Funky Business, kako bi se po tom rješenju ravnali «ravnopravnosti» skloni domoljubni Hrvati. Da olakšamo napor ističemo tri mogućnosti: Prvo je da se sintagma zadrži u originalu (Funky Business) i time upućuje Hrvate da se za razumijevanje prijevodom na hrvatski jezik snalaze kako umiju i znaju. Druga je da se sintagmu kroatizira, te tako «fanki biznis» postane hrvatski neologizam, u svima poznatoj i prihvaćenoj upotrebi. Uostalom, dio sintagme već kruži u hrvatskom vokabularu (bez odobrenja dežurnih filologa) kao biznis, poput mnogih drugih pojmova: hardver, softver, ekran, kul, super, plenti, hepi, okej, itd. Treće je da se prihvate mješovite rečenice, sa stranim nepromijenjenim sintagmama i hrvatskim dodacima – kakav je i sam naslov gornje knjige. Podsjeća to na dovitljivo đačko snalaženje u prvoj polovici prošlog stoljeća kada su učili njemački jezik ubacivanjem njegovih riječi u pjesmu o poznatom junaku, kakva je i strofa: Vino trinken Kraljeviću Marko/Pola trinken, pola Šarcu geben. U tom slučaju državnici će morati šetati Europom i svijetom s vojskom prevodilaca, a svaki će Hrvat morati imati na svom stolu i u džepu sada 20 i uskoro 40 rječnika, da bi «ravnopravno» komunicirao sa ostatkom Europe. Nije to ni loše. Sve mlade Hrvatice i svi mladi Hrvati mogu tako odjednom postati prevodioci i od toga živjeti, ako se nađu budale koje će ih za to plaćati i za njih rintati.