VJESNIK SVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE - RIJEKAGODINA LII - GOSPA TRSATSKA - BROJ 1/2019. - ISSN 1331-703

Poštovani čitatelju!

U ime Trstskih franjevaca, svima Vam želim sretan Uskrs brojem kojim započinjemo sezonu hodočašća u našem Svetištu. Kao Hrvatski Nazaret sjećamo se naših obitelji koje trebaju puno molitve da bi se održale i živjele svoju vjeru u Katoličkoj Crkvi. Molitvu bračnih parova da jedni druge čuju i uvažavaju, molitvu roditelja za djecu da vide ono što je dobro za njih usred svih ponuda svijeta, molitvu djece za roditelje da uspiju pronaći vremena za njih pored svih materijalnih briga i skrbi. Isus, Marija i Josip stoje kao primjer obitelji koja je prošla mnoge nevolje, ali uvijek u povjerenju da Bog vodi njihove živote i u najtežim trenutcima.

Trsat je stoljećima mjesto susreta Neba i zemlje, uslišanih molitava i iskrenih suza za svoje i za sebe. I u ovoj hodočasničkoj godini stoje otvorena vrata svima Vama, dragi Marijini štovatelji, kako biste pronašli malo mira u nemiru ovoga života.

Neka Vas sve zagovara ona koja je svojim „Neka mi bude po tvojoj riječi“ ostala vjernom kroz sva iskušenja života.

Iskrena Vam dobrodošlica u ovo starodrevno Svetište popločeno molitvama i suzama iskrenih srdaca koja su se vraćala svojim domovima s mirom i sigurnošću da je Bog s njima.

UVODNIK

GOSPA TRSATSKAfra Bernard Barbarić, gvardijan i Čuvar Svetišta

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

2

MARIJINA KUĆICA - DOM OBITELJIIz poruke pape Franje za Blagovijest 2018. u Loretu

Riječi anđela Gabriela Mariji „Zdravo, milosti pune“ (Lk 1,28) na poseban način odzvanjaju u ovom Svetištu, privilegiranom mjestu razmišljanja o otajstvu utjelovljenja Sina Božjega. Ovdje se čuvaju zidovi koji su, po tradiciji, dio kuće iz Nazareta, gdje je Djevica Marija izrekla svoj „da“, čime je postala majkom Isusovom.

Marijina kućica je dom obitelji. U osjetljivoj situaciji današnjeg svijeta, obitelj utemeljena na braku između muškarca i žene zauzima važno mjesto i ima temeljno poslanje. Zato je neophodno otkriti plan ustanovljen od Boga za obitelj, kako bismo otkrili veličinu i nezamjenjivost koju obitelj ima u službi života i društva. U nazaretskoj kućici Marija je živjela mnogostrukost obiteljskih odnosa kao kćer, zaručnica, supruga i majka. Zato svaka obitelj, u svojim različitim dijelovima, ovdje nalazi dobrodošlicu, nadahnuće i poticaj za življenje vlastitog identiteta. Obiteljsko iskustvo Blažene Djevice Marije ukazuje da obitelj i mladi ne mogu biti dva odvojena paralelna svijeta u pastoralu naših zajednica, nego moraju ići usko zajedno, jer mladi su često upravo ono što im je obitelj dala u razdoblju odrastanja.

Marijina kućica je i dom bolesnika. Ovdje pronalaze dobrodošlicu oni koji trpe i tjelesno i duhovno. Majka svima nosi milosrđe Gospodinovo iz generacije u generaciju. Bolest pogađa obitelj i bolesnici moraju biti prihvaćeni unutar obitelji. Nemojmo upasti u kulturu odbacivanja koju današnji svijet promovira. Dom i obitelj su prvi lijek bolesnome čovjeku jer tu prima ljubav, podršku i brigu. Zato je Svetište svete kućice znak svake kuće koja prihvaća svoje bolesne članove. Odavde njima, po cijelome svijetu, šaljem poruku blizine, jer vi, bolesni, vi ste u središtu Kristovog djela otkupljenja, jer slijedeći njega, na veoma konkretan način, nosite svoj križ svagdanji. Vaše trpljenje može postati odlučujuća suradnja za dolazak Božjega kraljevstva.

Bog nam svima daje poslanje u ovome svijetu, da pronosimo Radosnu vijest mira i života našim suvremenicima koji su često odsutni, zaokupirani zemaljskim stvarima ili uronjeni u osjećaj duhovne suhoće. Zato su nam potrebne jednostavne, mudre, ponizne, hrabre, siromašne i velikodušne osobe, osobe koje će poput Marije prionuti življenju Evanđelja u vlastitom životu bez uzdržavanja, bez zadrške. Tako će se širiti svjedočanstva svetosti u svakom pozivu, u svakom životu, tako ćemo obnoviti Crkvu i oživiti društvo kvascem Božjega kraljevstva.

Izdaje:Uprava Svetišta

Majke Božje Trsatskeizlazi 3 puta godišnje

Glavni i odgovorni urednik:fra Bernard Barbarić

Urednik: fra Bernard Barbarić

Lektura i korektura: Martina Kekelj

Ana Pelčić

Fotografije: Arhiva Svetišta

WEBfra Petar Perčić

fra Miroslav Durbas

Adresa uredništva:Frankopanski trg 12,

HR-51 000 Rijeka;Tel. 051/452-900

Web stranica Svetišta:www.trsat-svetiste.com.hr

Facebook:Svetište Majke Božje

Trsatske - Rijeka

E-mail adresa:franjevacki.samostan.trsat

@gmail.com

ISSN 1331-703

BROJ: 1/2019Godina izlaženja: LII

Gospa Trsatska 2019., Rijeka

PAPA NAM GOVORI

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

3

Pripreme za svetkovinu rođenja Gospodinova, u Trsatskom su svetištu započele već početkom Došašća, milosnog vremenskog perioda iščekivanja u pokorničkom duhu. Svakog jutra u 6 sati, od ponedjeljka prvog tjedna došašća pa sve do Badnjaka, slavili smo svete mise zornice u bazilici Gospe Trsatske uz jutarnju molitvu časoslova koju su predvodili novaci. Zadnju zornicu, na Badnjak, tradicionalno je pjesmom uzveličao Zbor Trsatskog svetišta. Svake subote došašća, nakon večernje mise u klaustru samostana, palili smo redom svijeće na vijencu, uz kratki obred i službu Riječi te prigodne pjesme. Nakon večernje mise, 15. prosinca, u organizaciji prof. Andrejke Srdoč izveden je kratki koncert „Gregorijanski korali“. Novi koncert uslijedio je 22. prosinca, nakon paljenja četvrte adventske svijeće. Tada su nastupile članice ženskog zbora „Schola Cantorum Rijeka“ u čijoj se izvedbi moglo čuti petnaestak adventskih skladbi, od kojih su neke tradicionalno poznate u našem

BOŽIĆ U TRSATSKOM SVETIŠTUFra Krešimir Haramija

narodu, a neke su skladbe poznatih glazbenika kao što su C. Franck, F. Mendelssohn i drugi.

Na sam Badnjak su misna slavlja, polnoćke, slavljena u crkvi sv. Jurja u 18 sati, a zatim u 20 sati u bazilici Svetišta. Svečana misa polnoćka, s ulaznom procesijom, slavljena je u bazilici u ponoć, uz sudjelovanje Zbora svetišta i uz prisustvo velikog broja vjernika. Kako bi se stavio naglasak na važnost božićnog vremena, svete mise su na Božić, na blagdan sv. Stjepana, na blagdan Marije Bogorodice (Novu godinu) i na Bogojavljenje (sv. Tri kralja) u Svetištu slavljene po nedjeljnom rasporedu. U večer 26. prosinca, u 20 sati, održan je božićni koncert duhovno-zabavnog karaktera „Božić je judi“ u organizaciji Hrvatske glazbene unije, koji se prenosio uživo na Hrvatskom radiju.

IZ ŽIVOTA SVETIŠTAM

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

4

IZ ŽIVOTA SVETIŠTA

POSTAVLJANJE BISTE FRA SERAFINA SABOLAFra Krešimir Haramija

Povodom druge obljetnice smrti naširoko poznatog, voljenog i poštovanog „trsatskog“ franjevca, fra Serafina Sabola, 27. siječnja u 18 sati, postavljena je i otkrivena njegova bista u podnožju brijega „Fortica“. Bistu je izradio akademski kipar Ante Jurkić koji je također za Svetište izradio i veliki kip sv. pape Ivana Pavla II, blaženog Alojzija Stepinca, te postaje križnog puta. Bista je postavljena na inicijativu i uz potporu fra Serafinovih prijatelja i suradnika od kojih spominjemo gradonačelnika Rijeke, Vojka Obersnela, župana Primorsko goranske županije, Zlatka Komadinu i zagrebačkog

gradonačelnika, Milana Bandića. Nazočnima su se obratili gradonačelnici, župan i gvardijan Svetišta, fra Bernard Barbarić, koji je s prof. dr. sc. Borisom Nemecom, fra Serafinovim dugogodišnjim prijateljem na kraju i otkrio bistu. Trsatski zbor je ovaj događaj uveličao pjesmom „Oči u oči“ koju je i sam fra Serafin veoma volio. Nakon otkrivanja biste uslijedila je sveta misa koju je u ime riječkog nadbiskupa predslavio generalni vikar Riječke nadbiskupije, mons. Emil Svažić u zajedništvu s franjevačkim provincijalnim ministrom, fra Ilijom Vrdoljakom i trsatskim gvardijanom.

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

5

Emanuel Franjo Hoško rođen je 25. ožujka 1940. u Pakračkom Antunovcu. Osnovnu školu završio je u rodnom Antunovcu, a zatim ga je životni put – želja da postane franjevac i svećenik odveo u Zagreb u sjemenište Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, gdje stiče srednjoškolsku naobrazbu i 1958. godine maturira u Franjevačkoj gimnaziji. U Franjevački red ušao je 1956. godine; 1957. položio je prve zavjete, a svečane redovničke zavjete 1962. godine. Redoviti teološko-filozofski studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je potom specijalizirao crkvenu povijest, magistrirao, te 1968. godine doktorirao, a 1976. habilitirao.

Pedagoški rad započeo je u Rijeci kao predavač opće i hrvatske crkvene povijesti na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu (1967.-1977.) i Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, odnosno Teologiji u Rijeci (1967.-1977., 1987.-1991., 2000.-2010.). Predavao je i na institutima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: na Povijesnom, Katehetskom i Teološkom institutu za laike te na poslijediplomskom studiju istog fakulteta, a u mirovinu odlazi 2010. godine kao redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu.

Odgoj mladih

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. u Zagrebu, te je obavljao niz pastoralnih dužnosti kao srednjoškolski i studentski vjeroučitelj u Rijeci (1967.–1977.), kapelan, gvardijan i župnik župe sv. Križa u Novom Zagrebu (1978.–1987.; 1997.–2000.), u svom pastoralnom radu osobito se bavio radom s obiteljima i odgojem mladih. Kao upravitelj svetišta Majke Božje Trsatske na Trsatu i gvardijan trsatskog samostana (1987.–1991.) predvodio je 1991. godine organizaciju i održavanje proslave 700. godišnjice Trsatskog svetišta. Nakon toga odlazi na službu generalnog definitora Franjevačkog reda (1991.–1997.), čime postaje član upravnog vijeća Reda u Rimu kao predstavnik zapadnoslavenskih i južnoslavenskih

FRA EMANUEL HOŠKO

IZA FRA EMANUELA OSTALA JE IZNIMNA ZNANSTVENA I PASTORALNA OSTAVŠTINAMirjana Grce

franjevaca.

Iako je o. Emanuel Franjo Hoško zapamćen po svojim historiografskim radovima cijeli svoj svećenički i redovnički život uspješno je povezivao znanstveni rad i pastoralno djelovanje. Veliki broj znanstvenih radova i knjiga, popularnih članaka, pastoralnih priručnika i nekoliko knjižica pastoralne tematike vezane uz obiteljski život kršćanskih vjernika, propovijedanje, susreti vjernika koji se dotiču vjerskih, kulturnih i društvenih tema u duhu Drugog vatikanskog sabora, osnovno su obilježje aktivnog djelovanja o. Emanuela u kulturnom i znanstvenom životu Crkve u Hrvata, gdje je uvijek gledao franjevačko poslanje kao ono koje je od svojih početaka bilo u službi poslanja Crkve.

Zastupajući ovu tezu na znanstvenoj razini i u praktičnom radu Hoško je na tradicijama hrvatskog franjevaštva pokazao smjer aktivnog života franjevca u poslanju Crkve, ostvarujući eklezialno obilježje Franjevačkog reda zacrtanog još od samog Franje Asiškog. Njegov iznimno velik historiografski rad obilježava oko 150 bibliografskih jedinica.

Povjesničar Trsata

Većina njegovih radova vezana je uz povijest franjevaca na hrvatskom prostoru, osobito slavonskih franjevaca u 17. i 18. stoljeću. Ostavio je veliki broj monografskih djela od kapitalne važnosti za hrvatsku nacionalnu povijest i povijest

IN MEMORIAMM

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

6

FRA EMANUEL HOŠKO

IZA FRA EMANUELA OSTALA JE IZNIMNA ZNANSTVENA I PASTORALNA OSTAVŠTINAMirjana Grce

IN MEMORIAM IN MEMORIAM

franjevaca na hrvatskom prostoru. Bio je glavni urednik i pokretačka snaga kapitalnog biografskog djela za cjelokupno hrvatsko franjevaštvo Hrvatski franjevački biografski leksikon, urednik mnogih zbornika radova, urednik Riječkog teološkog časopisa, organizator znanstvenih skupova, publicist i aktivni pastoralni djelatnik, koji je svoja iskustva pretakao i u priručna pastoralna djela.

Osim toga Hoško je crkveni povjesničar Trsata i zapadne Hrvatske. Nekim svojim radovima pokazao se i kao vrstan poznavatelj umjetnosti čime je pokazao njegovanje duha suradnje i interdisciplinarnosti. Osobito kao dugogodišnji predavač nacionalne povijesti hrvatskog srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci i kao suradnik Odsjeka za kroatistiku istoga fakulteta, s kojima je surađivao na brojnim projektima i simpozijima interdisciplinarnog tipa.

Služenje Trsatskom svetištu

Posljednjih desetljeća djelovao je na Trsatu, gdje je uz znanstveni rad ostavio doprinos u pastoralu mladih, obitelji i intelektualaca, u dijalogu vjere i kulture. Ostavio je iza sebe izniman znanstveni i pastoralni trag, objavila je njegova Provincija u sažetoj biografiji fra Emanuela Hoška. Fra Emanuel Hoško bio je niz desetljeća sugovornik i suradnik u Novom listu, a od Uskrsa 2018. godine i kolumnist – nedjeljnom kolumnom »Na vrhu Trsatskih stuba«.

Služeći u Trsatskom svetištu učinio je mnogo za mnoge ljude, za Svetište koje mu je uvijek, kako je govorio, bilo inspiracija. Bio je vizionar i neumoran radnik, čovjek iskoraka i dijaloga, mislilac, širokih pogleda i velike erudicije. Bio je svećenik franjevac oblikovan Drugim vatikanskim koncilom i duh koncila uvijek ostao je njegov put življenja kršćanstva.

S poštovanjem i zahvalnošću, s tugom Rijeka i Hrvatska danas su se na trsatskom groblju oprostile od velikog čovjeka, velikog svećenika franjevca, trsatskog franjevca prof. dr. Emanuela Franje Hoška, povjesničara i sveučilišnog profesora, teologa, ukratko velikana duha koji je u mnogome zadužio Crkvu u Hrvatskoj, naše društvo i mnoge pojedince, posebice u Rijeci i Zagrebu, našu znanost i kulturu, i s čijim odlaskom kao da završava jedna era, jedno dragocjeno vrijeme.

Pokazalo se to i danas na njegovu sprovodu na kojem su mu – za svu dobrotu, za neumoran znanstveni i pastoralni rad, za sve što je kao istraživač i promicatelj učinio za Trsatsko svetište, za vjernike laike, za trsatske hodočasnike i mnoge druge ljude – počast i zahvalnost iskazali mnogi s kojima se tijekom života susretao, kojima je bio svećenik, profesor i jednostavno učitelj, s kojima je prijateljevao i surađivao.

Bilo je na pogrebu više biskupa, mnogi svećenici i franjevci, redovnički poglavari i poglavarice, fra Emanuelova rodbina, riječki gradonačelnik, najviše vjernici laici iz Rijeke, s Trsata i iz zagrebačkog Sigeta, više akademika, mnogi iz riječke sveučilišne zajednice, kulturnog i političkog života ovoga kraja, iz drugih vjerskih zajednica.

Živio slijedeći Isusa

Pogrebne obrede na Groblju Trsat predvodio je mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, a nakon sprovoda je misu zadušnicu u crkvi Majke Božje Trsatske predvodio krčki biskup dr. Ivica Petanjak, a propovijedao je mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup u miru.

Predvodeći sprovodne obrede, nadbiskup Devčić je rekao da je fra Emanuel bio obdaren brojnim talentima i da se svima njima savjesno služio, da je živio slijedeći Isusa, da iza cijelog njegovog djela i cijelog njegovog života stoji njegova vjera u Isusa.

POSLJEDNJI ISPRAĆAJ TRSATSKOG FRANJEVCA KOJI JE ZADUŽIO RIJEKUMirjana Grce

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

7

IN MEMORIAM

– Mi ti u ovom trenutku zahvaljujemo za sav trud koji si uložio da mnoge prosvijetliš ne samo svjetlom ljudske, nego i božanske mudrosti. Zahvaljujemo ti i u ime onih kojima si svojom vjerom i ljubavlju pomogao da se usprave pod teretom križa koji ih je pritiskao te s nadom u Krista krenu naprijed. Naša zahvala je prožeta i molitvom da te, u društvu Gospe Trsatske i sv. Franje, božansko svjetlo obasjava svu vječnost – poručio je nadbiskup Devčić.

Nad franjevačkom grobnicom oproštajnu su riječ uputili dr. fra Mario Cifrak, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu te fra Emanuelov nasljednik na katedri riječke Teologije dr. Marko Medved. Dr. Cifrak je podsjetio na najvažnije točke životopisa dr. Hoška, ističući njegov golem znanstveni rad povjesničara koji je posebno istraživao povijest franjevaca naših krajeva, povijest Trsata i zapadne Hrvatske, ali isto tako i njegov velik pastoralni rad te da mu je za izniman znanstveni rad, izniman doprinos trsatskoj sakralnoj baštini te osoban doprinos kulturi dijaloga Grad Rijeka 2012. godine dodijelio nagradu za životno djelo.

U ime profesora i brojnih generacija studenata Teologije u Rijeci na kojoj je dr. Hoško predavao 25 godina, posljednji pozdrav i zahvalnost dr. Hošku izrazio je dr. Medved, podsjetivši da je dr. Hoško, njegujući duh suradnje i interdisciplinarnosti, bio predavač i suradnik i na riječkom Filozofskom fakultetu. Podsjetio je i na Hoškov golem historiografski opus, da je on začetnik pastoralne povijesti Crkve u nas i katekizamske povijesti; na brojne njegove službe na riječkoj Teologiji, da je bio i vrstan poznavatelj umjetnosti.

Izgradio mostove

– Hoško je povjesničar Crkve i kulture – rekao je, objasnivši da je istražujući povijest franjevaca na našim prostorima tu povijest povezao s kulturnom baštinom krajeva u kojima su franjevci djelovali.

Naglasio je da je prijateljstvima i suradnjom s brojnim pojedincima i ustanovama, iz Rijeke, Hrvatske i inozemstva, dr. Hoško izgradio brojne mostove, i da »po tim mostovima mi i dan-danas hodamo«.

– Iznimno velika prisutnost vjernika koji su iz bližih i udaljenijih dijelova Rijeke desetljećima dolazili na njegove nedjeljne mise u 11,30, nije

bila potaknuta samo njegovim propovjedničkim umijećem, nego i vrstom duhovnosti koja je ondje zračila. Za razliku od historiografskog, taj propovjednički opus još čeka da bude vrednovan nekom publikacijom. No već sada možemo reći da nit vodilju njegovih propovijedi prepoznajemo u riječima pape Leona Velikog: kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! – rekao je dr. Medved, naglašavajući i Hoškov »imperativ kritičkog prosuđivanja, ne samo prošlosti, već i sadašnjosti«, njegov pastoral mladih i intelektualaca, dijaloški stav, njegovanje povjerenja, koncilsko poimanje Crkve i crkvenosti.

– Hoško je bio omiljen kod studenata, bio je autoritet u teološkoj znanosti u nas, cijenjen od sveukupne znanstvene i kulturne javnosti. Hoško je svoje veliko znanje i svoj franjevački identitet, obilježen jednostavnošću i pristupačnošću, stavio u službu Teologije u Rijeci, teologije kao znanosti, Crkve u Rijeci i čitavoga prostora Riječke metropolije – poručio je dr. Medved.

»Bog s nama«

Biskup Bogović je u propovijedi o dr. Hošku, svom prijatelju i kolegi profesoru na riječkoj Teologiji naglašeno govorio kao o čovjeku susreta, blizine, prijateljstava i pastorala obitelji, najviše susreta i prijateljstva prema običnim ljudima. »Daleke 1967. godine nije samo došao predavati na tada Visoku bogoslovnu školu u Rijeci, nego je došao u Rijeku. Znao je kako živjeti Rijeku, a i Rijeka je to prepoznala u njemu«, rekao je.

»Uvijek je unosio mir u kuću i obitelj u koju je dolazio. Okupljao je obitelji, prijateljevao s njima, bio kućni obiteljski prijatelj. Nije se gubio u gradskoj vrevi. Imao je nešto poput unutrašnje navigacije da su se svi uz njega osjećali sigurni da su na dobrom mjestu i putu. Svakome je znao ne samo pokazati put prema dobru, nego i ići s njime. Svatko tko se s njime susreo, znao je da je nešto lijepo i dobro prešlo i na njega u tom susretu«, rekao je među ostalim biskup Bogović, izdvajajući da je fra Emanuel imao i izrazitu braniteljsku crtu – da je uvijek tražio argumente za obranu onoga koji je bio ugrožen, napadan. »Emanuel znači ‘Bog s nama’. Zahvalimo za njegovu prisutnost u našoj sredini preko franjevca svećenika, znanstvenika Franje Emanuela Hoška«, poručio je mons. Bogović.

Konačno, s mnogima i mi kažemo: Poštovani i dragi fra Emanuele, hvala Vam. M

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

8

Pater Hoško i ,,omladinci“

Fra Emanuela smo upoznali ovdje na Trsatu. Bilo je to otprilike 1997. godine kada je preuzeo nedjeljno euharistijsko slavlje u 11.30 sati (ili kako mi volimo reći „misu u jedanaest i pol“). Tu je misu naslijedio od pokojnog fra Serafina Sabola, a prigrlio je i nas mlade, okupljene u Framu te nas pozvao da pjesmom slavimo Gospodina. Od tada pa do konca njegova života ostali smo njegovi najdraži ,,omladinci“! Podržavao je svaki naš projekt, ideju, sve naše akcije, obećanja, predstave. Pred kraj svojega života jednom je upitao: ,,Dođe li do vas svećenik poslije mise s kolačima?“ Jednostavno, on nas je volio!

Emanuelova škola

Što smo mi mladi, što smo mi vjernici naučili od fra Emanuela?

Naučili smo da je svećenik ne samo pastir već prijatelj i brat!

Naučili smo da laici trebaju imati svoje ključno mjesto u liturgiji - čitači, milostinjari,

pjevači i druge službe.

Naučili smo da ono istinsko i ljudsko ne proizlazi iz knjiga, doktorata, titula,

već iz srca i susreta koje nam je davao.

Naučili smo da je Crkva dom za svakog čovjeka, neovisno o njegovom statusu

ili političkoj orijentaciji.

Naučili smo da su Crkvi potrebni mladi koje je osobito volio i

uvijek ohrabrivao i zagovarao.

Naučili smo da je susret najvažniji kršćanski element svakog dijaloga.

Upravo po tom susretu, sve nas je odgajao,

Crkvu i Franju približio, laike uključio, obiteljima pristupao.

Upravo je po tom susretu bio nositelj svoga imena: Emanuel – Bog s nama!

Dragi fra Emanuele, neka vam je laka i blagoslovljena ova trsatska gruda! Neka vam „Majka s vrha trsatskih stuba“ otvori vrata Neba, a dobri Gospodin primi u svoju diku nebesku!

Vaši framaši i vjernici s mise u jedanaest i pol!

TKO JE BIO FRA EMANUEL?Filip Polegubić

IN MEMORIAM

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

9

Korizma je razdoblje priprave za još jednu godišnju proslavu najvećega kršćanskog blagdana – Uskrsa. Prigoda je to da iskreno i intenzivno promišljamo o vlastitom kršćanskom identitetu.

Središte svekolikog djela spasenja, koje se dogodilo po Isusu Kristu, uskrsni je misterij, tj. Kristovo razapinjanje na križ, smrt i uskrsnuće. Svake godine liturgija slavi taj misterij na Uskrs, temelj liturgijske godine, te ga produžuje na čitavu godinu.

Ime ovog liturgijskog vremena dolazi od latinskog quadragesima što se odnosi na dužinu tog hoda: četrdeset dana priprave za Uskrs.

U davnini, u prva kršćanska vremena, bila je to priprava na krštenje, sakrament koji se podjeljivao u velikoj Uskrsnoj noći.

Tako se pojavila prigoda da se svi vjernici prisjete i nanovo otkriju sakrament krštenja koji je u temeljima kršćanskoga života jer nas vezuje uz Krista i Crkvu.

Kršćani se pripravljaju da korizmeno vrijeme posvete molitvi, postu i djelima ljubavi te osnaženi

UZ SVETKOVINU USKRSA

KORIZMA – HOD PREMA USKRSU POPUT MARIJEFra Matija Koren

Kristovom blizinom svjedoče svijetu novost života koju nam je darovao.

Drugi aspekt Korizme je onaj “pokornički”, koji se javno očituje već od prvog dana (Pepelnica ili Čista srijeda) stavljanjem pepela na čelo. Korizmeni hod je zato da naša djela ljubavi i odricanja u ovim danima budu vođena željom za zajedništvom s Kristom, a ne samo potrebom za kontrolom vlastitih navika i sklonosti.

To nas potiče da činimo djela ljubavi kao znak vjerodostojnosti – ozbiljnosti u težnji za obraćenjem.

Za Mariju je to bio hod za Isusom na njegovom Križnom putu, u muci i razapinjanju na križu, u smrti i napokon – u Uskrsnuću.

Stoga i mi iskoristimo to vrijeme – učinimo zaokret u mišljenju, obrat u djelovanju, zaokret u praksi! Odvažimo se kročiti za Gospodinom, noseći terete i muke života i svijeta. Tako ćemo voditi ispunjen život.

A taj hod za Isusom jest uvijek obraćenički hod, hod u Duhu, prema Marijinu uzoru.

USKRSM

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

10

USKRS

UZ SVETKOVINU USKRSA

USKRS – VJERA KOJA MIJENJAFra Vjeran Lazić

Kada bismo se mogli vratiti u Jeruzalem u vrijeme Isusove smrti na križu, zatekli bismo nekoliko zanimljivih prizora. Ponajprije bismo primijetili zadovoljne vođe židovskog naroda nakon što su se riješili jednog buntovnika koji je potkopavao njihov autoritet (Iv 11, 50). Pogled bi nam možda zapao i na rimsku vlast, zadovoljnu što je korak bliže prema smirivanju trajno nemirne provincije Judeje (Lk 23, 5). Vidjeli bismo vjerojatno i hramske trgovce i prevrtljivu svjetinu koja je, željna senzacije čak i dočekivala narodnog čudotvorca s palminim granama (Mt 21, 8), ali ga se vrlo brzo odrekla (Lk 23, 23), jer, eto, svaka senzacija ishlapi.

No svakako, najzanimljivije bi bilo biti u sobi gdje su se sakrila jedanaestorica (Iv 20, 19). Oni su u zadnja tri dana proživjeli ogroman šok u svom životu. Možda su se prisjećali kako su prije tri godine ostavili sve, lađe, mreže, carinarnicu, obitelji, kako bi išli za učiteljem vjerujući da je on Krist – pomazanik Božji. I sada je tog njihovog Mesiju jedan od njih prodao, njihov ga narod predao Rimljanima koji su ga mučili i ubili kao najvećeg kriminalca, prokletnika, jer proklet je onaj koji visi na drvetu (Gal 3, 13). Još jedan koji je bio cijelo vrijeme s njima se ubio (Mt 27, 5), a oni sada u strahu ne smiju izaći na ulice svoga glavnog grada.

Preći ćemo malo kroz dvadesetak godina i doći u 50. godinu poslije Krista. Ta ista jedanaestorica raspršila su se po svijetu, već imaju tolike tisuće koji opet vjeruju u Isusa koji je Krist, pomazanik Božji, hrabro već odlaze na mučila što će uskoro pokazati Jakov (Dj 12, 2), Petar, pridruženi apostol Pavao i svi iz onog kruga jedanaestorice osim Ivana. Više se ne boje izaći iz sobe, ne boje se propovijedati. Obišli su do tada sve veće gradove Rimskoga Carstva i stigli do samog Rima gdje se već razvija kršćanska zajednica koja će vrlo brzo nakon jeruzalemske i antiohijske preuzeti vodstvo svih onih koji vjeruju u Krista.

Pitanje je kako je to moguće? Oni koji su u strahu od Židova zaključali vrata i zatvorili se, sada

neustrašivo propovijedaju da je Isus koji je razapet ne samo pomazanik, nego i Bog. Pronose tu vjeru među Židovima, među poganima koji su Židovima bliski, među svim narodima Carstva. Odgovor može biti samo: čvrsta vjera u Uskrsloga! Oni su prvi doživjeli i povjerovali da je njihov Spasitelj nadvladao smrt i pobijedio starog čovjekovog neprijatelja. Nije bio neka utvara, vidjeli su mu rane na rukama i nogama (Iv 20, 20) i jeli su s njim (Iv 21, 5). Od njega su dobili nalog da krste sve ljude u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19) te su ga poslušali. Prešli su put od bojažljivog zatvaranja u svoju sigurnost, do hrabrog naviještanja da je Isus uskrsnuo.

Vjera u Uskrs nužno mijenja čovjeka. To je poruka ovog našeg malog putovanja kroz vrijeme. Kao što su apostoli povjerovali, poglavito Toma (Iv 20, 28), i potpuno promijenili svoj obrazac ponašanja, na to je pozvan svaki Kristov vjernik. Povjerovati u Uskrs, u pobjedu nad svakim strahom, nad smrću, nad kukavičlukom, nad svime što zarobljuje čovjeka. Ta vjera oslobađa od svega što je Krist svojim uskrsom pobijedio i potom vodi u potpunu promjenu. Rečenici: „Sada vjerujemo i znamo, ti si Sin Božji“ (Iv 11, 27), temelj je Uskrs, posljedica jest promjena, nada je život vječni.

Za ovaj Uskrs od srca Vam želimo čvrstu vjeru da je Krist pobijedio svaku našu zatvorenost te da slobodni možemo sa Psalmistom zapjevati: „S Bogom svojim preskačem zidine.“ (Ps 18, 30)

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

11

U četiri kanonska evanđelja ne nalazimo nijedan izvještaj koji bi mogao dočarati kako je izgledalo Isusovo uskrsnuće. Imamo, međutim, nekoliko izvještaja o prvim svjedocima koji su vidjeli prazan grob ili koji su vidjeli uskrsloga Gospodina.

Različita svjedočanstva u evanđeljima

U najstarijem, Markovu evanđelju, najprije su žene – Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma – svjedoci praznoga groba, pri čemu im se u grobu ukazuje mladić koji im daje naputke što im je činiti, ali one o tome nikome ne govore (usp. Mk 16,1-8). Nakon toga slijedi spomen Isusova ukazanja Mariji Magdaleni, koje nije detaljnije opisano, a Marija to dojavljuje Isusovim učenicima koji joj ne vjeruju (usp.16,9-11). Nakon toga spomenuto je još ukazanje dvojici učenika „na putu dok su išli u selo“ (usp. 16,12-13). Ni ovdje nema opisa samoga događaja, nego je na kraju izviješteno da ni njima Isusovi učenici nisu vjerovali (usp. 16,13). Tek na kraju Isus se ukazuje jedanaestorici, prekorava njihovu nevjeru i daje im poslanje, nakon čega je uznesen na nebo (usp. 16,14-19). U Markovu evanđelju, dakle, imamo jedno svjedočanstvo praznoga groba, dva svjedočanstva ukazanja Uskrsloga kojima učenici ne vjeruju te jedno ukazanje učenicima koje ujedno sadrži i poslanje.

U Matejevu evanđelju, čijem autoru nije bilo nepoznato Markovo evanđelje, najprije nalazimo Mariju Magdalenu i „drugu Mariju“ kako dolaze na grob, a s neba im se uz čudesne znakove objavljuje

UZ SVETKOVINU USKRSA

USKRS I SVJEDOČENJEFra Darko Tepert

anđeo te im daje naputke što trebaju učiniti. One odmah trče sve javiti Isusovim učenicima. Na putu im se ukazuje i uskrsli Isus i potvrđuje im da učenici trebaju poći u Galileju (usp. Mt 28,1-10). Ništa nije rečeno o tome jesu li im učenici povjerovali, no kasnije ih nalazimo u Galileji, pa se čini kao da su povjerovali ženama. Ondje se Isus ukazuje jedanaestorici i daje im poslanje (Mt 28,16-20). Kod Mateja, dakle, imamo jedno svjedočanstvo praznoga groba koje je povezano i s jednim svjedočanstvom ukazanja Uskrsloga te jedno ukazanje učenicima koje ujedno sadrži i poslanje.

U Lukinu evanđelju spominje se kako su žene došle na grob. Iz prethodnoga teksta jasno je da su to žene „koje su s Isusom došle iz Galileje“ (Lk 23,55), dok je na kraju ovoga odlomka pojašnjeno da su to Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva (usp. 24,10). Na grobu im se ukazuju dva čovjeka u blistavoj odjeći te im navješćuju uskrsnuće. Učenici ženama nisu povjerovali (usp. 24,1-11). Ipak, Petar trči na grob i nalazi da je prazan (usp. 24,12). Nakon toga slijedi dugačka pripovijest o dvojici (ili dvoje) učenika na putu u Emaus. Očito je riječ o proširenju kratkoga izvještaja o dvojici učenika na putu u selo iz Markova evanđelja. Ovi učenici prepoznaju Isusa u lomljenju kruha (usp. 24,13-35). Slijedi Isusovo ukazanje jedanaestorici u trenutku kad su im ova dvojica ispripovijedala svoje iskustvo. Tako jedanaestorica ne uspijevaju nepovjerovati, jer im sam Isus potvrđuje istinitost svojom prisutnošću. Slijedi poslanje učenika i uzašašće (usp. 24,36-53). Tako u Lukinu evanđelju nalazimo dva svjedočanstva praznoga groba, dva svjedočanstva o ukazanju od kojih prvome učenici ne vjeruju te jedno ukazanje jedanaestorici s poslanjem i uzašašćem.

USKRSM

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

12

USKRS

Ivanovo evanđelje donosi najprije pripovijest o Mariji Magdaleni koja svjedoči da je grob prazan (usp. Iv 20,1-2), potom o Petru i učeniku kojeg je Isus ljubio koji svjedoče praznom grobu, a ovaj drugi učenik „vidje i povjerova“ (usp. 20,3-8). Slijedi ukazanje Uskrsloga Mariji Magdaleni u kojem ona najprije misli da vidi vrtlara, sve dok je Isus ne pozove imenom, kad Marija odlazi javiti učenicima što joj se dogodilo, no ništa nije rečeno o njihovoj vjeri (usp. 20,9-18). Nakon toga Uskrsli se ukazuje učenicima u Tominoj odsutnost, a onda i u njegovoj nazočnosti, pa na kraju i Toma povjeruje (usp. 20,19-29). U Ivanovu evanđelju, zanemarimo li dodatak u 21. poglavlju, nalazimo tako dva svjedočanstva o praznom grobu, jedno svjedočanstvo o ukazanju Uskrsloga te dva ukazanja učenicima, pri čemu nema poslanja i uzašašća. Dodatak Ivanova evanđelja donosi još ukazanje učenicima u Galileji, pri čemu se događa čudesan ulov ribe, nakon kojega Isus podjeljuje Petru prvenstvo.

Iz ovoga pregleda vidljivo je da se evanđelisti ne slažu u broju svjedoka koji su vidjeli prazan grob, a ni u broju ukazanja uskrsloga Isusa. Oni izvještaji koji se donekle podudaraju ipak donose različite detalje. Nije jasno tko su bile žene koje su prve došle na grob. Je li to bila samo Marija Magdalena ili joj se pridružila i druga Marija, jesu li to bile Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma ili je pak umjesto Salome tu bila Ivana? Obično se drži da su Saloma i Ivana jedna te ista osoba. Nije jasno je li tko nakon žena išao na grob: dva evanđelja nemaju takva izvještaja, u jednom je to samo Petar, a u jednom Petar i još jedan učenik. Ne postoji slaganje ni u tome kome se sve Uskrsli ukazao prije ukazanja jedanaestorici. Je li to bila samo Marija Magdalena ili je s njome bila i druga Marija; je li se ukazao i drugoj dvojici učenika na putu u selo ili u Emaus? Nije jasno ni jesu li učenici povjerovali ili nisu i kada.

U čemu se evanđelja slažu?

Sva četiri evanđelja nedvojbeno se slažu da je Isusov grob u nedjeljno jutro bio prazan. Slažu se i da je netko mogao to posvjedočiti te da su u tome važnu ulogu imale žene ili barem jedna žena. Evanđelja se također slažu da se uskrsli Isus nekome ukazao prije nego što se ukazao jedanaestorici i da je ta osoba imala zadatak posvjedočiti drugima o svome iskustvu.

Evanđelja se također slažu da se Isus na kraju ukazao jedanaestorici koji su predstavljali cijelu zajednicu Isusovih sljedbenika te im je tom prilikom, osim u Ivanovu evanđelju, Isus podijelio poslanje, premda se i u Ivanovu evanđelju to poslanje može naslutiti u izvještaju o čudesnom ribolovu i o Petrovu prvenstvu.

Kako razumjeti različitost izvještaja?

Jasno je da su evanđelisti zapisali ponešto različite predaje o danima nakon Isusova uskrsnuća. Važno im je bilo prenijeti poruku, a detalji su bili manje bitni. S obzirom na vjeru ili nevjeru učenika, čini se da je najuputnije povjerovati Markovu evanđelju u kojem učenici uporno ne vjeruju. Čini se da je Matej htio uljepšati sliku Isusovih učenika pred kasnijim naraštajima kršćana. Takav Matejev postupak vidljiv je i u slučaju kad Zebedejevi sinovi žele biti Isusu jedan slijeva, a drugi s desna. U Markovu evanđelju to je želja i razmišljanje upravo ove dvojice apostola (usp. Mk 10,35-45), a Matej za to okrivljuje njihovu majku, ne bi li same učenike oslobodio krivnje (usp. Mt 20,20-28).

Iz sva četiri evanđelja jasno je da iskustvo susreta s uskrslim Gospodinom od vjernika traži svjedočenje. Čovjek ne može vidjeti Uskrsloga i tu vijest zadržati za sebe upravo stoga što je to toliko radosna vijest da je čovjek s drugim mora podijeliti. Svaki je kršćanin pozvan na takvo svjedočenje. Markovo inzistiranje na nevjeri učenika proizlazi iz iskustva kršćanskoga života. Kolikogod se navjestitelji trudili prenijeti radosnu vijest, ona ne mora nužno kod drugih proizvesti vjeru. Dapače, vjera se događa tek kad i drugi susretnu Gospodina, to jest kad steknu osobno iskustvo. Drugim riječima, vjera se ne može naučiti, nego se mora doživjeti. U tom doživljaju sigurno važnu ulogu igra i svjedočenje drugih, no ono je tek prvi korak. Jednom doživljena i prihvaćena vjera podrazumijeva i poslanje. Ne može se biti kršćanin, a ne biti evangelizator. M

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

13

SVETI JOSIP, ZARUČNIK BLAŽENE DJEVICE MARIJEFra Daniel Patafta

Među tradicionalnim katoličkim pobožnostima važno mjesto zauzima štovanje sv. Josipa. Ovo štovanje počelo je zamirati nakon Drugog vatikanskog sabora uslijed krize teologije i pučke pobožnosti, da bi u novije vrijeme počelo doživljavati svoju polaganu obnovu. Štovanje sv. Josipa razvilo se u njegovoj povezanosti s Blaženom Djevicom Marijom, u strogom kristocentričnom usmjerenju povijesti spasenja, odrazilo se u liturgijskoj praksi, a kroz liturgiju dobilo i svoje oblike pučke pobožnosti. Naposljetku, Hrvatski je sabor 1687. proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva, a papa Pio IX. 1870. zaštitnikom Crkve. U dokumentu Redemptoris custos Ivan Pavao II. na osobit način sažima baštinu i značenje sv. Josipa u Crkvi kada kaže: Inspirirani Evanđeljem, Crkveni oci su od najstarijih stoljeća naglašavali da, baš kao što je sv. Josip brinuo o Mariji i rado se posvetio odgoju Isusa Krista, on isto tako čuva i štiti Kristovo mistično tijelo, to jest Crkvu, kojem je Djevica Marija uzor i model. Papa je ovdje ukratko uključio temeljne postavke za novi pristup štovanju sv. Josipa, utemeljen na tradiciji ranijih stoljeća, ali s kritičkim promišljanjem oblika štovanja. Polazišta za obnovu štovanja jesu evanđeosko utemeljenje, odnos prema Blaženoj Djevici Mariji i Kristu u kontekstu povijesti spasenja i naposljetku važnost za crkvenu dimenziju.

Sveti Toma Akvinski u djevičanskoj ženidbi Marije i Josipa vidio je sliku veze Crkve i Krista, koja u djevičanskoj vezi s Kristom uvijek rađa novu djecu. Oni su uzor čistoće i bračne zajednice, nerazrješive sveze bračne, roditeljske i dječje ljubavi. Ženidbena veza Marije i Josipa trebala je poslužiti utjelovljenju Sina Božjeg, da on može doći na svijet na dostojan i prikladan

način. Ova je ženidba trebala poslužiti i glavnoj svrsi utjelovljenja, otkupljenju i primjeni plodova otkupljenja, tako da se kroz najsvetiji i najljepši uzor kršćanske obitelji jača vjera i potiče na krepostan život. Josip je kao zaručnik i muž Blažene Djevice Marije u svemu tome sudjelovao, zadržavajući svoju čistoću i poštujući Marijinu.

Franjevac Bernardin Sijenski u svojim je propovijedima širio pobožnost sv. Josipu po cijeloj Europi. Generalni kapitul Franjevačkog reda u Asizu 1399. uveo je u Franjevački red i časoslov službu u čast sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije i taj je slavljen u sklopu blagdana Zaruka. Kroz 15. stoljeće sv. Bernardin Sijenski i Bernardin de Bustis aktivno su širili pobožnost prema sv. Josipu, a papa franjevac Siksto IV. uveo je blagdan sv. Josipa u rimski kalendar. Bernardin Sijenski piše o sv. Josipu sljedeće: Uzimajući sve u obzir... ne bih se

usudio reći da Blažena Djevica nije voljela Josipa jednako kao ni bilo koje drugo stvorenje ili više, nakon blaženog ploda njezine utrobe, Isusa. O Josipovu djevičanstvu zapisao je kako je: Premda je morao sklopiti ženidbu, ostao djevac po želji i po odluci. Bernardin Sijenski nije imao namjeru davati teološku refleksiju, nego je kao propovjednik gledao na praktičnu stranu širenja štovanja sv. Josipa koji je za njega bio najsavršeniji odraz očinstva nebeskog Oca. On je izabrao sv. Josipa za svoga zemaljskog zamjenika, ljudskog oca svoga zemaljskog sina, zato mu je u srce ulio i ljubav koju je također ulio i Mariji, a time ih očuvao i u čistoći.

Veliki štovatelj sv. Josipa bio je i papa Benedikt XV. koji 25. lipnja 1920. izdao Motuproprio Bonum sane o štovanju sv. Josipa kao zaručnika Blažene Djevice Marije u Crkvi. Štovanje sv. Josipa

PRIGODNOM

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

14

PRIGODNO

doseglo je svoj vrhunac u razdoblju do Drugog vatikanskog sabora. Od sredine 19. stoljeća pa do sabora osnivana su brojna društva, bratovštine i kongregacije pod zaštitom sv. Josipa. Nizale su se nove pobožnosti i izlazili različiti nabožni časopisi koji su promicali ovu pobožnost. U svim sferama crkvenog života bila je prisutna pobožnost sv. Josipu. Iako je Ivan XXIII. 1962. umetnuo ime sv. Josipa u misni kanon kako bi afirmirao ovu staru i tradicionalnu pobožnost, štovanje sv. Josipa kao i Blažene Djevice Marije ušlo je nakon koncila u

razdoblje krize. Međutim vrlo brzo započelo se s obnovom tradicionalnih katoličkih pobožnosti. Prvo je to učinio Pavao VI. apostolskim pismom Marialis cultus koje je objavljeno 22. veljače 1974. s ciljem obnove štovanja Blažene Djevice Marije koji je polako zamiralo u pojedinim katoličkim zemljama zapadne Europe. Poticaj na obnovu štovanja sv. Josipa dao je papa Ivan Pavao II. koji je izdao 1989. spomenuto apostolsko pismo Redemptoris custos.

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

15

U sklopu Trsatskog svetišta nalazi se i kapela zavjetnih darova. Hodo¬časnici i posjetioci rado navraćaju u nju, jer svakoga se uvijek duboko doimlje susret s bezbrojnim znakovima preporuke i zahvalnosti Gospi Trsatskoj. Na središnjem mjestu u toj kapeli, na zidu iznad oltara, postavljen je kip Majke Božje koji od davnine nosi ime Gospa Slunjska. Riječ je o lijepoj gotičkoj statui, jednoj od četrnaest gotičkih Marijinih likova u kontinentalnoj Hrvatskoj. Skulpturu je u 15. st. izradio nepoznati majstor, ali je ona i danas nakon pet vjekova sačuvala ljepotu i privlačnost usprkos oštećenoj pozlati i izblijedjeloj plavoj boji plašta.

Kako je kip Gospe Slunjske dospio na Trsat?

Gospa Slunjska u frankopanskom Slunju

Sam naziv ovog Marijina kipa otkriva da je ta skulptura nekoć bila u Slunju, gradiću na ušću rječice Slunjčice u Koranu. Nad okukom Slunjčice još se uvijek vide razvaline staroga grada Slunja koji je nekada bio vojna utvrda u obliku šesterokuta, okružena s četiri polukule i osamljenim stražarskim tornjem. To kordunsko mjesto pripadalo je, čini se, već krajem 12. st. Krčkim knezovima koji su kasnije prozvani Frankopanima. Da je Slunj bio frankopanski grad, potvrđuje darovnica hrvatsko-mađarskog kralja Karla Roberta. U njegovoj povelji iz 1323. spominje se Slunj među posjedima kneza Fridrika

III. Frankopana. Premda je pred kraj toga stoljeća u Slunju kraće vrijeme vladao Pavao Zrinski, ostao je grad i nadalje u rukama Frankopana. Štoviše, knez Dujam Frankopan i njegovi potomci dobivaju poslije 1449. i pridjevak Slunjski, a najpoznatiji i ujedno posljednji izdanak te frankopanske loze bio je hrvatski ban Franjo Frankopan Slunjski (1572).

U 16. st. Slunj je često bio izložen napadima i opsadama turske vojske. Prvi puta su 1561. turske čete neuspješno opsjedale grad, a Turci ni kasnije nisu uspjeli njime zagospodariti, premda su ga jednom na kraće vrijeme osvojili. Grad su uspješno branile najprije frankopanska vojska, a kasnije vojska Vojne krajine. Poslije pogibije posljednjeg Frankopana, 1671. država je preuzela grad posve u svoju vlast i postavila u nj krajišku posadu. Tako je Slunj dugo vremena bio zapovjedničko mjesto u Krajini sve dok ga 1822. nije uništio iznenadni požar.

U Slunju je nekoć postojao i utvrđeni franjevački samostan s crkvom presv. Trojstva. Samostan je najvjerojatnije bio utvrđen 1558. kad su državne vlasti utvrđivale sam grad. U samostanskoj crkvi, koja je stajala na mjestu današnje župne crkve, štovao se u 16. st. lik Majke Božje, Gospe Slunjske.

Briga za Gospu veća nego strah od Turaka

Danas se ne može za sigurnošću utvrditi točno

PRIGODNO

IZ KNJIGE “NA VRHU TRSATSKIH STUBA”

GOSPA SLUNJSKA NA TRSATUFra Emanuel Hoško

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

16

PRIGODNO

vrijeme dolaska franjevaca u Slunj, a također je nepoznato otkad počinje osobito štovanje lika Gospe Slunjske. Budući da je franjevački samostan u Slunju pripadao tzv. Bosanskoj vikariji, treba pretpostaviti da franjevci nisu bili u Slunju prije 15. st. Spominje se, naime, 1375. Grebenska kustodija, koja je obuhvaćala samostane Bosanske vikarije u zapadnoj Hrvatskoj, ali među tim samostanima nije bilo slunjskoga. Najvjerojatnije su Frankopani franjevcima pružili gostoprimstvo u Slunju sredinom 15. st. Tada su pape Eugen IV. i Nikola V. dopustili širenje Bosanske vikarije sve do rijeke Save. Svakako je slunjski samostan 1514. bio u sastavu Cetingradske kustodije. Te je godine, naime, Bosanska vikarija razdijeljena na dvije franjevačke pokrajine od kojih je vikarija Bosne Srebreničke obuhvaćala

samostane u onim hrvatskim krajevima koje još nisu osvojili Turci.

Usprkos neprestanim ratovima s Turcima, franjevci su ostali u Slunju sve do 1578. Tada su turske čete osvojile grad, kada je i samostan stradao. Većina franjevaca je napustila Slunj, ali je u okupiranom gradu ostao Bernardin Lopušinić zajedno s porobljenim kršćanima. Turci su držali Slunj četiri godine, a Bernardin je tješio narod otajstvima vjere i čuvao najveću kršćansku dragocjenost u Slunju, Gospu Slunjsku. Kad su 1582. Turci protjerani iz grada, Bernardin je još godinu dana ostao u Slunju. Kako nije bilo više nade da će netko ponovno podići porušeni franjevački samostan, 1583. napustio je Slunj, ali je sa sobom ponio kip Gospe Slunjske i prenio ga na sigurnije mjesto, na Trsat. Tako se na Trsatu uz lik Gospe Trsatske našao i kip Gospe Slunjske, zbog čudotvorne moći obasut štovanjem vjernika.

Gospa Slunjska i Gospa Trsatska nadgledane od istih čuvara

Posljednji čuvar Gospe Slunjske u Slunju bio je već spomenuti Bernardin Lopušić, ugledni član franjevačke pokrajine Bosne Hrvatske. Rodio se u Vinodolu, u mjestu Grižanima. Nauke je završio u Italiji. Vrativši se po završenom školovanju u domovinu, obavljao je službu učitelja i odgojitelja mladih franjevaca u prvoj godini njihova redovničkog života. Među svojim suvremenicima Lopušinić je slovio kao učen čovjek i redovnik primjerna života. Osobito je bio cijenjen kao poglavar mjesnih franjevačkih zajednica, jer je bio gvardijan u Pazinu, Senju i Slunju. Franjevci su ga izabrali u dva navrata za svog prvog poglavara, pa je šest godina kao provincijal upravljao franjevačkom pokrajinom Bosnom-Hrvatskom (1577-1580; 1592-1595). U drugom upravnom trogodištu Bernardin je u trsatskoj gradini uredio posebnu riznicu i u nju pohranio dragocjenosti Trsatskog svetišta. Kao pazinski i senjski gvardijan opet je vodio brigu oko preuređenja samostanskih prostorija. Zbog svih tih njegovih djela ostavio je među franjevcima Bosne Hrvatske časnu uspomenu (usp. F. Glavinich, Origine della provincia Bosna Croatia, Udine, 1648., str. 39-41).

Kip Gospe Slunjske pratilo je vjerničko štovanje pobožnoga puka pa ga je Bernardin Lopušinić 1583. postavio u sredinu trsatske proštenišne crkve. Tu je stajala Gospa Slunjska do 1614. kada ju je obnovitelj prošteništa, Franjo Glavinić, premjestio u zidnu udubinu iza preuređenog glavnog oltara. Tako su se hodočasnici na istom mjestu mogli sresti s likovima Gospe Trsatske i Gospe Slunjske. Možda baš iz tog vremena potječe običaj vjerničkog obilaženja oko glavnog oltara u Trsatskom svetištu (usp. Historia Tersattana, Udine, 1648., 22).

Kip Gospe Slunjske ostao je vjekovima na tom mjestu na koje ga je postavio Glavinić. Stariji hodočasnici i danas očekuju da će ga ondje naći. No, kad je 1966. dovršena kapela zavjetnih darova, u njoj je Slunjska Gospa našla mjesto dostojno svoje prošlosti i ugleda. U toj kapeli se sada jasno ističe ljepota Gospinog lika; okružuje je pažnja trsatskih hodočasnika i briga čuvara Trsatskog svetišta. M

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

17

- 1182. – 1226. – Giovanni Francesco Bernardone,u povijesti ostao zapamćen pod imenom FRANJO ASIŠKI, osnivač je Franjevačkog reda (Ordo fratrum minorum).

- 1209. – Papa Inocent III. Potvrđuje prvu udrugu braće franjevaca (mala braća, bosonoga ili siva braća, serafska braća); 1221. isti papa odobrava njihova pravila, a isto čini i papa Honorije III. 1223. godine.

- 1212. – Franjo Asiški zajedno s Klarom Scifi osniva Red sv. Klare, čiji su pripadnici samo žene (tzv. Klarise).

- 1212. - prema predaji, Franjo Asiški na putu za Siriju doživljava brodolom i iskrcava se na našoj obali, te noći na trsatskoj Ravnici. Tom zgodom Franjo ima viziju prijenosa Nazaretske kućice koja se dogodila desetljećima kasnije, a koju će čuvati njegovi sljedbenici – braća franjevci.

- 1215. – osnutak Crkvenih redova - dominikanskog i franjevačkog, koji u Hrvatskoj djeluju gotovo od svoga osnutka.

- 1221. – Franjo Asiški osniva Treći red (danas Franjevački svjetovni red) – za muškarce i žene u svijetu, a njegovi se pripadnici mogu ženiti, živjeti svjetovnim životom, te posjedovati privatnu imovinu.

- 1222. – prema još jednoj predaji, te je godine Franjo Asiški boravio u Zagrebu, gdje je ugošćen u kući udovice Kate Galović na čijem je mjestu danas kapela Sv. Franje unutar Franjevačkog samostana,

POVIJESNI PREGLED LJUDI I DOGAĐAJA ZNAČAJNIH ZA TRSATSKO SVETIŠTE I FRANJEVAČKI SAMOSTAN

koji je u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske osnovan 1283. godine.

- 1223. – Krčki knezovi Frankopani grade na Trsatu crkvu Sv. Jurja koji je zaštitnik vitezova.

- 1260. – djeluje franjevačka Bosanska vikarija, premda se njen postanak bilježi već oko godine 1235.

- 1281. – prvi spomen imena Grada Rijeke (Flumen Sancti Viti).

- 1288. – nastao najstariji pravni spomenik na hrvatskom jeziku – Vinodolski zakon (6. siječnja 1288.).

- 1291. – Dogodio se, prema predaji, čudesni prijenos Nazaretske kućice iz Svete zemlje nakon pada posljednjeg kršćanskog uporišta – St.Jean d’ Acre, na trsatsku Ravnicu 10. svibnja 1291. godine. Hrvatski povjesničar Andrija Rački u prilog predaji citira Odokara Raynaldusa, kroničara križarskih ratova koji je tu povijesnu godinu zaključio riječima: „Te smo godine tugovali za gubitkom Sirije, a završavamo godinu znamenitim prijenosom Marijine kuće u Europu.“

- 1294. – Nazaretska kućica sv. Obitelji 10. prosinca 1294. odlazi s Trsata i pojavljuje se na talijanskoj obali Jadrana u blizini Ancone, te potom u Loretu. Iste godine knez Nikola I. Frankopan šalje izaslanstvo sa župnikom Aleksandrom u Nazaret provjeriti navode predaje o prijenosu Kućice.

Nastavlja se.

IZ POVIJESTI SVETIŠTAM

ariji

n Tr

sat -

Gos

pa T

rsat

ska

- 201

9.

18

UZA STUBETrsat

Kada će jednom da iz kl’ ješta jakihMog bola sve se suze oslobode,I stuba ovih, što do Tebe vode,

Po jedna kapne na basàmak svaki?

I kad ću moći do hitrih i lakihNogu ponesem uz to t’ jelo svoje

I duh moj k Tebi? – Sve, u njemu što je, Teško je i pl’ jen àla svakojakih.

Daj da pod stubam tvoje kuće sveteZaplačem jednom kao ludo d’ jete!

Jer tad će netom, meni, u polaku

Hodu, što vodi gore u visinu,Bol jedna sahnut pri svakom koraku,

Cv’ jet jedan niknut na svakom skalinu.

Vladimir Nazor

Mar

ijin

Trsa

t - G

ospa

Trs

atsk

a - 2

019.

19

SVETIŠTE MAJKE BOŽJE TRSATSKE

Hodočanički program u Svetištu

Dolazak hodočasnika u Svetište, pozdrav Majci Božjoj Trsatskoj

8.00 – 10.00 sati: Sakrament pomirenja u Perivoju

9.00 sati: Križni put na Trsatskoj kalvariji

10.00 sati: HODOČASNIČKA MISA

Poslije mise je zajednički ophod oko čudotvornog lika Majke Milosti.

Vrijeme odmora i razgledavanja Svetišta.

12.30 sati: Svečani oproštaj u Bazilici sa blagoslovom.

HODOČAŠĆA 2019. GODINE

Subota, 7. rujna u 11.00 satiZAVJETNO HODOČAŠĆE VJERNIKA

POREČKE I PULSKE BISKUPIJEPredvoditelj: mons. Dražen Kutleša, biskup

Nedjelja, 11. listopada u 11.00 satiZAVJETNO HODOČAŠĆE VJERNIKA KRČKE BISKUPIJE

Predvoditelj: mons. Ivica Petanjak, biskup

Nedjelja, 25. listopada u 18.30 satiZAVRŠETAK HODOČASNIČKE GODINE

MISA ZAHVALNICAPredvoditelj: mons. Ivan Devčić, nadbiskup