POVIJEST ETIKE

7/27/2019 POVIJEST ETIKE

1/89

POVIJEST ETIKE

Ivan Koprek

(potsjetnik za studente FFDI)

SADRAJ

1. Rani grki eudajmonizam


3. Stoika etika

4. Epikurejska etika

5. Neoplatonika etika

6. Patristika i rana srednjovjekovna etika

7. Grki kranski komentatori moralnih teorija

8. Latinski komentatori moralnih teorija


2/89

9. Teorije ispravnog razuma i humanistika etika renesanse

10. Engleski egoizam i kontinentalna racionalistika etika

11. Utilitaristika i subjektivistika etika u Engleskoj

12. Etika njemakoga idealizma

13. Posthegelovske etike

14. Francusko-talijanska spiritistika etika

15. Aksioloka (vrijednosna) etika

16. Utilitaristika etika i etika samoostvarenja

17. Naturalistika etika

18. Analitika etika i metaetika

19. Etika egzistencijalizma i fenomenologije

20. Neki suvremeni pravci u etici

Literatura


3/89

Plemenito je biti dobar.

Jo je plemenitije druge pouavati

kako biti dobar.

Ovo drugo je ipak lake od prvoga.

M. Twain

Uvodna napomena

Sudbina je svim povijesno-filozofijskim promiljanjima da se u njima otkriva onoza ovjeka uvijek jednako vano. Svaka je povijest uiteljica ivota. To je ipovijest etike. U ovoj skici (zapravo podsjetniku za studente na FFDI da bi lakepratili sustavna predavanja) jedne budue knjige o povijesti etike nastojimobjektivno predstaviti misao pojedinih filozofa ili kola. Svjestan sam da je odvremena prvih grkih filozofa etika zadrala samo jedno znaenje: sustavnorazmatranje i razumijevanje onoga to je dobro a to zlo. Veina teorijaprikazanih u ovoj povijesti imaju izravan utjecaj na kulturalni razvoj Zapada.

Veinom sam se u pripremi teksta sluio knjigom A. MacIntyrea A Short Historyof Ethics, New York 1996. Proireni popis literature navodim na kraju.


Prvotni interes ranih grkih filozofa nije bila etika nego rasprave o ureenjusvemira. Ipak, neki prethodnici Sokrata su nam ostavili fragmentarni doprinosmoralnoj teoriji. Meu prvima su bili pitagorejci okupljeni u vjerskoj bratovtini

tijekom estog stoljea prije Krista a koji su nastavili svoje djelovanje i u kasnijemrazdoblju. Osniva pitagorejske kole bio je Pitagora sa Samosa (530. pr.K) o


4/89

kome niti danas nemamo mnogo injenica usprkos biografskim doprinosimaProfirija i Diogena Laercija. U njegovim je mislima nemogue razlikovati osobnestavove od etikih stoga to su izvornici naih informacija fragmentarni citati isaeci pronaeni u kasnijim grkim spisima.

Matematika i glazba sredinje su studije u pitagorejskoj koli. Brojevi i harmonijaine sveukupnu stvarnost prema fundamentalnom uvjerenju pitagorejaca.Pitagorejci su ljudsku duu doivljavali kao duh ivota koji je besmrtan i moe seponovno nakon smrti utjeloviti u ljudskom ili ivotinjskom tijelu. Ova teorijametempsihoze ili transmigracije dua odnosi se na etiku ukoliko jer nakon smrtiza dobra djela osigurava nagradu a za zla kaznu. Najvei doprinos pitagorejskeetike dolazi nam iz njihovih studija matematike. Matematiki gledano sredstvo jebila funkcija sredine izmeu dva ekstrema, kombinirajui i harmonizirajuinajbolje odlike obiju. U praksi, pitagorejci su koristili ideju sredstva kako biodredili dobro zdravlje kao posredni uvjet izmeu irenja i skupljanja vode u tijeluna odreenoj temperaturi prilikom kretanja. Logino je stoga bilo za pitagorejceda dobro moralno ponaanje promatraju kao sredstvo izmeu dva ekstrema.Kada je Aristotel kasnije razvio svoju sloenu nauku moralnog udorea kaozlatne sredine izmeu krajnosti poroka dao je puno priznanje tom pitagorejskomstajalitu.

Sljedbenici Pitagore zasluni su jednako tako za nastanak i razvoj teorije

nasuprotnosti gdje graninost i bezgraninost smjetaju u sam vrh.Graninost je kod njih shvaena kao odreena i mjerljiva karakteristika neega, abezgranino kao opovrgljivost odredljivosti i mjerljivosti. Klasini geometrijskiprimjer toga bila je dijagonala pravokutnika kome je nemogue izraziti duljinudijagonale u vrijednostima stranica. Dijagonala stoga predstavlja iracionalan broj.Pogrenost i zavidnost su prema tome otkriveni s pitagorejcima kroz bezgraninoi iracionalno. Ovo je bio zaetak miljenja i pristupa etikim problemimarazumijevajui dobro kao racinalno i inteligibilno. Stoga je, u etvrtom stoljeu pr.K., Arhitas Tarentski, prvi oblikovao princip ispravnog razmiljanja kao kljudobrog ponaanja: Kada otkrijemo ispravni pristup i razmiljanje, moemoprovjeriti svoje tenje i poveati slonost (to je) pokazatelj i odvratitelj od loihina. Mogue je jednako tako da su aristotelike i srednjovjekovne teorijeispravnog razuma (recta ratio) kao norme ispravnog djelovanja izravnonasljeene od tog pitagorejskog intelektualizma.

Klasina Grka priznaje i potuje postojanje razuma (logos) kao oiglednuinjenicu koja se pojavljuje u ranim pitagorejskim uenjima. Suvremenicipitagorejaca, ali ne i sljedbenici, bili su odreeni filozofi koji su manje doprinjelimoralnoj teoriji: Heraklit, Demokrit, Anaksagora. Prvi od njih Heraklit Efeki (500

pr. K.) poznat je po svojem kozmolokom pristupu da sve stvari opstoje u svojojstalnoj promjenjivosti. Zapravo, mnogi Heraklitovi fragmenti naznauju da postoji


5/89


6/89

moe uiti i pouavati. Na kraju dijaloga, suprotstavljene strane u dijaloguzamijenjuju stavove kada Protagora tvrdi da se vrlina nemoe uiti niti pouavati.No, najpoznatiji Protagorin stav je iskaz da je ovjek mjerilo svih stvari. Kakogodga danas tumaili ovaj je stav prva vana zamjedba u povijesti filozofijehumanizma. Neki prevodioci danas smatraju da Protagorin pojam ovjek treba

razumjeti u smislu vrste jednostavno izraavajui viziju stvarnosti i ina gledanusa stajalita ljudskosti. Protagora je pod time mislio kako svaki individualni ovjeksam prosuuje i sudi to je dobro a to zlo za njega samoga. U okvirima etikeovakav stav izravno implicira stav da ne postoje utvreni zakoni i pravila iliprosudbe, odnosno da su u zavrnoj analizi sva miljenja jednako vrijedna.Ovakvo se miljenje prema Aristotelu izravno suprotstavlja principu neproturjejai jednako je miljenju da ne postoji znanstveno utemeljenje etike.

Jo jedan od velikih sofista Trasimah navodno je nauavao da je mo ispravna. Usvojoj prvoj knjizi Drave Platon predstavlja Trasimaha kao mislioca koji dri da

je: ispravno i pravedno znai biti u slubi jae strane. Kasnije, ne spominjuiTrasimaha, Platon pretpostavlja da je ovakvo miljenje posljedak opovrgavanjanaravno-zakonskog pristupa pravdi: sofisti kau da je jedna stvar asna ponaravi, a druga po zakonu, tako da principi pravde nemaju svoje mjesto u naravi,nego ih stvaraju ljudi raspravljajui o njima i mijenjajui ih Po njimazakljuujemo da je vrhovni princip mo Kaliks kojeg spominje Platon nauavadrukiju verziju prethodno izloene nauke. Prema njemu zakoni stvaraju slabiljudi kako bi stekli kontrolu nad jakima. Pravedno i ispravno predstavljaju samokonvencije nametnute od veine. Rani grki pjesnik Pindar iznosi miljenje kako

bi prema prirodnom pravu, bez mijeanja ljudskih zakona, zakon moi bioispravan i poeljan jer bi moni mnogo lake mogli postii svoj cilj. Hipija je istotako jo jedan predstavnik sofista koji je isticao konvencionalni i umjetni karaktermoralnog zakona zagovarajui samo-zadovoljstvo kao etiki ideal.

Usprkos injenici da iza sebe nije ostavio pisanih tragova ili formalno uenje,Sokrata moemo smatrati zaetnikom i osnivaem etikih studija. Sokrat je uAteni (470.- 399. pr. K.) vrlo esto bio zaetnik neformalnih rasprava na javnimmjestima ili pak privatnim kuama. Ponekad se raspravljao sa sofistima ili starijimpoznavateljima filozofske misli; no, Sokratova se publika u veini sastojala odmladih ljudi koji su bili znatieljni i zadivljeni njegovim umijeem i sposobnouda razotkrije najskrivenije namjere njihovih uitelja. O Sokratovim mislima danasmoemo djelomino otkriti izvore kod Ksenofona, Aristofana, i Platona. Kasnijaklasina objanjenja njegove mudrosti (od Aristotela sve do ranih kranskihfilozofa) su naputena i neujednaena. Meutim, on je bio i jest osoba koja je unajboljem svjetlu dala viziju kakav filozof treba biti. Aristofan ga je prikazao (uOblacima) kao poluludog ovjeka, Ksenofon pak (u Memorabilia) biljei nekolikoSokratovih rasprava, divei se njegovoj otrini osobnosti, no vjerojatno isto takopojednostavljujui njegovu misao. Platon je prema dananjim miljenjima moda

jedini svjedok koji je bio u mogunosti doslovno razumjeti i prenijeti njegovumisao. Problem s Platonovim pristupom je da iznosi mnogo podataka: Sokrat je


7/89

glavni pripovjeda u veini njegovih dijaloga. Teko je prepoznati gdje izvorniSokrat zavrava a Platon zapoinje. Platonova Apologija, Kritija i Fedoniznose dirljiv prikaz Sokratovih posljednjih dana, njegovog suenja na temeljuizmiljenih optubi i smrti u zatvoru.

Postoje izvornici koji prikazuju Sokrata kao etiara koji govori o veini kljunihpitanja koja se odnose tradicionalnu etiku. Sustav Sokratovih raspravaobiljeavaju tri elemnta: postavljanje pitanja, ironija, majeutika. Sokrat jenajvjerojatnije drao da konano znanje o ovjeku ili hrabrosti i drugimkrepostima upuuje na samostalnu egzistenciju formi, kao to su muevnost ihrabrost. Ako je tome tako onda je Sokrat zaetnik teorije idealnih formi, to jedjelomino preuzeo i razvio Platon. Sokrat je doista smatrao da su moralnevrijednosti ukorijenjene u praktinoj mudrosti. Oigledno je, tvrdi Sokrat, da jepravda i svaka druga krepost mudrost. Veina njegovih iznesenih rasprava istiuvanost samoispitivanja, zamjeivanja drugih vrijednih ljudi, razmiljanja oznaenju vlastitih moralnih osuda, i umjerenosti u osjeajima i inima. Doista,kako nam Platon svjedoi, Sokrat je personificirao dva moralna imperativasadrana u Delfijskom proroanstvu: spoznaj samoga sebe (gnothi seauton) iizbjegavaj krajnosti (meden agan).

Ponekad Sokrat kao da govori da ako netko zna to je ispravno i dobro, onda eto zasigurno i initi. Ova vrsta moralnog intelektualizma oito je preoptimistina u

okvirima ljudskog ponaanja. Moemo sa sigurnou tvrditi da je ovo miljenjezastupao i Aristotel jer: Sokrat je potujui njegov nauk bio na pravom putu, dokje nasuprot tome na drugom zastranjivao; u miljenju da su sve kreposti formepraktine mudrosti zasigurno je bio u krivu, ali u tvrdnji da one podrazumijevajupraktinu mudrost u potpunosti bio u pravu.

Sokratovska srea (eudaimonia) se satoji u izravnom injenju onoga to je dobro,to u cjelosti ini dinaminu teoriju sree i moralnog uspjeha. initi dobro (eu-prattein) znai osjeati se dobro. Sokrat je izbjegavao formalno normirati to je

dobro a to ne, no zagovarao je raprave koje mogu razotkriti prave idealeumjerenog, pravednog i smjelog ivljenja. Kierkegaard je bio u pravu kada jekazao: Sokrat je prema tome ovjek koji je svoje snage predao predanommiljenju; ali je reducirao sva druga znanja do beznaajnosti naglaavajui znanjeo etici. Vie nego njegovo formalno nauavanje u etici, pripovijest o Sokratovuivotu imalo je neizmjeran utjecaj na razvoj etike. Mnogi su se divili i klanjalinjegovom umijeu samokontrole, razumnosti, superiornosti u prevladavanjuugode i neugode, njegovoj otpornosti na zlo svojim duhom (daimon). Sokrat jeprema svemu sudei personifikacija poganskog sveca, neki ak misle da su ga ikrani tovali kao svetog Sokrata.


8/89


9/89


10/89

dobroga ivota trebale posvetiti vie pozornosti ugodi i boli i kako znanje nijejedini imbenik moralnog karaktera. Sokrat zavrava u svojim dijalozimatvrdnjom kako niti jedan ovjek dragovoljno ne izabire zlo: izabrati zlo a nedobro nije u ljudskoj prirodi. (Protagora, 358.) To je naznaka kako e netkoiniti uvijek ono to smatra za dobro i da uenje pomae u donoenju pravilne

prosudbe onoga to je dobro. U ostalim dijalozima ova se rasprava odnosi naistraivanje dobroga ivota (u Gorgiji) i na problem dobrovoljne ili namjerenepogreke (Hipija Minor).

Skupina dijaloga koja se protee na razdoblje od srednjeg do razvijenogPlatonovog stvaralatva, izraava njegovo osobno miljenje o naravi etikihproblema. Platon ne odbacijuje moralni intelektualizam Sokrata ali ga proiruje ismjeta u kontekst stvarnosti i ljudske due. Ovi dijalozi ukljuuju Simpozij (odobrom i lijepom), Dravu (o pravednosti, osobne i drutvene, i o mnogimdrugim stvarima), Fedar (o ljubavi i ovjekovom odnosu spram razuma), Fileb(o uicima i dobru za ljude), i Dravnik (o podjeli znanosti na praktine iteorijske, o problemima politike vladavine, o uporabi sredstava, porijekludravnih zakona, i o vanosti razuma u svim podrujima kreposti). Konano,najdulji i posljednji Platonov dijalog su Zakoni, koji predstavlja manje idealistikia vie praktini odnos spram veine pitanja koja se postavljaju u Dravi. Politika

je (Zakoni, I, 650 b) indentificirana sa umijeem upravljanja prirodom inavikama ljudskih dua - miljenjem koje vrlo lako dovodi do totalitarizma. Mnogismatraju da Zakoni predstavljaju misao starog, senilnog Platona.

Raznolika je pozadina Platonove etike teorije o dijelovima ljudske due. Dijelovinisu izravno ini ili funkcije; nego podjele duevne stvarnosti i aktivnostinetjelesnog oblika. U Fedru (246, 253) se usporeuje duu s parom konja uzaprezi kojima upravlja koija. Jedan konj je neobuzdan i podloan strastimapredstavljajui strastvenu i poudnu stranu due (to eupithumetikon). Drugi konj

je obuzdan i plemenit, usmjeren na postizanje asti i slave predstavljajuiduhovni dio (thumos) due. Oigledno oni predstavljaju dvije ljudske strasti -naravi, elju za zadovoljenjem tjelesnih pouda i za postizanjem uspjeha i slave.Upravlja ovim konjima mora znati kamo ide, voljeti bolje stvari, i upostavitikontrolu nad razumom (logos, to logistikon) u svom najviem dijelu due.Filozofija je stvorena kako bi sva tri dijela ljudske due teila istom cilju, srei(Fedar, 254-256).

Jednaku podijelu na tri dijela nalazimo i u Dravi (Knj. IV, 431-439), gdje serazlikuju dvije razine duevnih aktivnosti; razumska i nerazumska. Razumska (tologistikon) je onaj dio koji se razmilja i stjee znanje. U nerazmskom dijelurazlikujemo dva dijela: dio koji osjea bijes, potrebu za uzdignuem kao duhovni

element (thumos); i pouda, strast i uici kao poudni ili strastveni dio (toepithumetikon). Svaki od ovih dijelova due posjeduje zasebno savrenstvo ili


11/89


12/89


13/89

Zakoni nas navode na totalitarni poredak. U Dravi Platon jednako smatra davladari smiju lagati ako time tite dobro drave u cijelosti. Ovo je jedan odnajneprivlanijih dijelova Platonove drutvene etike.

Druga dimenzija Platonove etike odnosi se na zagrobni ivot. Nesumnjivo je da jePlaton smatrao da je ljudska dua besmrtna, naime ve smo spomenuli kako se uFedru izlae dijalektiki argument kako psyche ne umire s fizikim opstojanjem.Neki dijalozi (Gorgija, Simpozij, Fedar i Drava) sadre mitske naznake obesmrtnosti ili zagrobnom ivotu due. Moda je najdomljivija pripovijest o Eru,koji se spominje u posljednjoj knjizi Drave. Er je prikazan kako nakon smrtiodlazi na mjesto suenja s kojeg se na kraju vraa na zemlju kako bi prenio svojuporuku. Er je vidio mnogo dua kojima se nude razliiti oblici postojanja, dakleslobodni su birati onaj oblik koji smatraju najboljim. Taj izbor je ovisio o tomekako je tko razumijevao smisao dobroga ivota. Oigledno je Platon smatrao kako

je najvanije napraviti taj izbor: Svaki od nas treba staviti na stranu sva drugauenja i posvetiti se prouavanju kako stei znanje kojim e moi razlikovatidobar ivot od loeg.

Platonov naglasak na dobar ivot svakog pojedinca nastavio je i proirio njegovuenik Aristotel. Aristoteliki je eudajmonizam naime, teleoloki; naglaavasvrhovitost ljudske naravi. Za Aristotela je cilj moralnog ina postignut onda kadaovjek razvije svoje sposobnosti i razumijevanje kako bi po svom habitusu

djelovao u skladu s moralnim vrijednostima. Aristotelov otac je bio dvorski lijenikna makedonskom dvoru u gradu Stagira na sjeveru Grke gdje se 384 pr. K. rodioAristotel. Nakon studiranja kod svojega oca, Aristotel je otiao u Atenu sosamnaest godina kako bi radio u Platonovoj koli iduih dvadeset godina.Aristotel je na kraju osnovao svoju vlastitu kolu u Ateni u kojoj je pouavao od335. do 322. pr. K.

Aristotelovi filozofijski spisi su opseni i mnogobrojni, pokrivajui gotovo svapodruja poznata klasinoj filozofiji: logika, filozofija prirode, psihologija,

metafizika, etika, politika, retorika, i poetika. Doista, za veinu ovih nazivazasluan je Aristotel. On je jednako tako i izvornik termina koji se i danas koristeu raspravama o etici. Nekoliko etikih spisa pripisano je Aristotelu pri emu senjegova razmiljanja razlikuju, ovisno o kojem se etikom spisu radi. Tripopularna spisa potjeu iz razdoblja njegove mladosti (335. pr. K) i po svojojtematici se odnose na etiku. Protreptikus je djelo napisano u ast filozofije kaonaina ivljenja, naglaavajui gledite da se srea sastoji od intelektualnekontemplacije. U dijalogu Edems Aristotel raspravlja o prirodi, porijeklu i sudbiniljudske due u platonikom smislu. Sadraj drugog djela O pravdi nije poznat.Zapravo, posjedujemo samo fragmente i indirektne izvjetaje o njegovim ranim

djelima.


14/89


15/89

Psihologija Aristotelovog djela De anima je uvod u detaljno razmatranjeljudskog naina djelovanja. Dua (psyche) u ovjeku je princip ili izvor njegovihvitalnih aktivnosti: rasta, hranjenja, osjeanja i spoznavanja. Ljudska dua nije

nikada u cjelosti razjanjena kod Aristotela; neki od njegovih neposrednihsljedbenika su smatrali kako je pod pojmom psyche Aristotel razumijevaoureenost ili harmoniju tijela koje nestaje nakon smrti. Drugi tumai (posebicesrednjovjekovni krani) istiu kako trea knjiga De animae govori o ljudskojinteligenciji kao odvojenoj i nepomijeanoj a kada osloboena svojihuvjetovanosti ostaje samo ono to ona jest i nita vie: besmrtna i vjena (III, 5,430a17-24). Kada govori o besmrtnosti Aristotel govori o mogunosti, nedajui jojpreveliku vanost u svojoj etici; naime, njegova etika je posveena dobrom ivotuljudi na zemlji. Nasuprot Sokratu i Platonu, Aristotel nije govorio o nagradi ili kazniu zagrobnom ivotu.

Meutim, postoji vaniji element Aristotelovog teoretskog gledita ljudskeprirode, koja je prema njemu kao i sve ostale prirode naklonjena aktivnosti kojastremi svojem cilju. Ovo je ujedno i Aristotelova teologija. Kao biolog Aristotel jeprvenstveno razmiljao o ivim biima, uvjeren kako svako ivo bie ima svoj ciljkojem tei u ostvarenju (telos). Svako se ivo bie raa s nekoritenim inerazvijenim sposobnostima i mogunostima kako se kree kroz svoj krug ivota,ostvaruje svoje tenje prema zrelosti, savrenstvu i reprodukciji. Taj kontinuiraniproces ukljuuje smisao unutarnje svrnosti: posljednjeg uzroka (svrhe) svakog

ovjeka u slijedu koritenja vlasitih aktivnosti kao kontinuiranog koritenjavlastitih mogunosti. Ovaj cilj nije neto to se nalazi izvan ljudske prirode, negopredstavlja stanje enteleheie, stanja u kojem je postignuta potpuna savrenosttelosa unutar individue. Takva samo-savrenost, nije inkompatibilna s dobrobiti isavrenstvom ljudske vrste i drutva.

Moemo se u skladu s tim prisjetiti uvodne reenice Nikomahove etike: Svakaumjetnost i upitnost, slino tome svaki in i posjedovanje, tei nekom dobru; i izovog razloga dobro se pravedno odreuje kao neto emu sve stvari tee.

Aristotel nastavlja argumentacijom kako su pojedini ciljevi ili dobra vanjskiposljedak dok su drugi imanentne aktivnosti. Openito se dri kako je cilj svakogovjeka iznad svega eudaimonia; to u sebi ukljuuje smisao injenja dobra, kao idobrog ivljenja. Kako je naglaeno u Sokratovoj i Platonovoj terminologiji, grkarije eudaimonia esto je prevoena s ekvivalentnim pojmom srea. Doslovno,ona znai biti u doborm duhu ali joj Aristotel pridaje dinaminije znaenje. Zanjega eudaimonia nije stanje mogunosti uivanja ili skladnosti nego je onasavrena aktivnost (energeia) samo sebe same radi. Proputamo smisaoAristotelove etike ako ne zamijetimo kako je potraga za neposrednim djelovanjepoetak i kraj u samom sebi. Ono emu svi ljudi tee, prema Aristotelu, nije

posljedak ili plod djelovanja, niti konformnost aktivnosti u smislu zakonitosti ilidunosti, niti plodonosnost ugode. Aristotelova eudaimonia je (1) ono emu svi


16/89


17/89


18/89


19/89


20/89

autora ovih spisa. Veina ih u potpunosti nepoznata, i imali su maleni utjecaj narazvoj povijesti etike.

Latinski komentari na dijelove Nikomahove Etike poeli su se pojavljivati udvanaestom stoljeu. etrdesetih godina dvanaestog stoljea, RobertGrosseteste je napisao cjelokupnu latinsku verziju Nikomahove Etike s dodatkomobjanjenja Notule. U daljnjim destljeima trinaestog i etrnaestog stoljeamnogi su kranski pisci (Albert Veliki, Toma Akvinski, Siger iz Brabanta, GilesRimski, Antonije Parmski) napisali svoje formalne komentare na mnoga pitanjakoja se spominju u Nikomahovoj Etici. Utjecaj Aristotela na dananju etikuoigledan je u nekim tomistikim djelima, a posebice u misli i stvaralatvu W. D.Rossa i Henrya B. Veatcha.

sadraj

2. Stoici, epikurejci i neoplatonici

Posljednja tri stoljea prije Krista posvjedoila su razvoj triju razliitih etikihkola: stoicizma, epikurejaca i neoplatonizma. Helenistiko se razoblje nastaviloduboko u povijest nakon Kristova roenja. Posljednja velika osoba poganskegrke filozofije, Prokulo, ivio je sredinom petog stoljea poslije Krista. Nakonnjega se nastavlja osam stoljea ispunjenih raznolikim tumaima i uiteljimaetike. Mnogi su znanstvenici napisali komentare na djela i misli prvih grkihfilozofa, no dodali su i svoje izvorne misli. S razvitkom rimske kulture, grka jefilozofija prevoena na latinski jezik i prilagoena problemima i prohtjevimaRimskog Carstva. Kranstvo koje se rodilo u sreditu novoga svijeta ponudilo jenov pogled na dobro i dobar ivot ovjeka. U ovom dijelu naeg izlaganja sreditenaeg zanimanja biti e posljednje razdoblje grke filozofije.

Openito, grka je filozofija bila manje spekulativna a vie praktina u interesimanego to je to bila misao ranih Grka. Kako su spoznajni problemi i zbilja jo uvijekzaokupljali helenistiku filozofiju uporite filozofije je stavljeno na problem kakoovjek moe dobro ivjeti. Religiozna uenja i nauavanja time su postalasastavni dio ovih filozofija. ovjekova sudbina i mogui odnos prema boanskomnovi je nezaobilazni interes. Neki filozofi, posebice stoici i nepolatonici, postajureligijski voe. U prvim stoljeima poslije Krista, pojavljuje se vrsta intelektualnogpoganstva, kao privremeni rival kranstvu, i sa sigurnou moemo tvrditi kakosu sve ove pojave ostavile duboki trag na razvoj povijesti etike.


21/89


22/89

prirode, koji upravlja svim stvarima prema zakonu. ivio! Jer pravedno je da sesvi smrtnici obraaju tebi. Zato jer smo darovani tebi, primajui sliku tvojegaglasa, kao i sve smrtne stvari koje ive i kreu se po zemlji. Zato pjevamo tebi uast i pjevat emo zauvijek. Tebi se cijeli svemir oko zemlje pokorava, kreui se.

Ti ga vodi, i dragovoljno ti slui. () Nita se bez tebe ne dogaa na zemlji niti

na nebesima, niti u moru. Zaboravi djela koja zli ljudi ine u svojem neznanju. Da,ti zna pronai mjesto za suvine stvari i urediti one koje su u neredu, jer stvarikoje nisu drage ljudima drage su tebi. Stoga usklauje sve dobre i loe stvarikako bi postojao jedan i vjean razum u njima. A to, zli meu smrtnimaizbjegavaju i o tome ne vode rauna: odvojeni, uvijek eljni posjedovanja dobra,oni ne uju niti vide univerzalni boji zakon, kojem, kada bi se njihova srcapokorila, dobila bi dobar ivot. Ali oni ure bez milosti svojim ciljevima; nekislavei elju za slavom, pobjedu zla, a neki monstruoznim dobicima, neki pakbudalastim uicima tijela, ne trudei se kako bi postigli ostvarenje ne ovih negosuprotnih stvari. Ali ti , Zeuse, svedajui, putnie kroz tamu oblaka, gospodaru

gromova, uva i spaava ljude od njihovih nestretnih gluposti, koje ti, o oe,rastjeruje iz njihovih dua; dajui im snagu da razotkriju mudrost, u ijojsigurnosti ti vlada sa svim stvarima pravedno. Tako darivani, mogu ti bitizahvalni slavei te, pjevajui o tvojim slavnim djelima neprestance, kako ih vidismrtan ovjek. Kako ne moe biti vee slave za ovjeka ili boga od ove, pokornosluiti univerzalnom Zakonu.

U ovom saetku rane stoike etike, moemo zamijetiti nekoliko karakteristika.Naime, po prvi puta je predstavljeno grko etiko nauavanje svevladajueg

zakona. Neki od predskoratika, to je tono, spominjali su nomos kao principureenja i harmonije u promjenjivosti; ali gledite da boanski vladar vlada svimsvim pojavama, ukljuujui ljudske aktivnosti, pod univerzalnim zakonom novost

je koja se do sada nije pojavljivala u grkoj misli. Ovo je najblie gledite teorijiboanske providnosti koju moemo nai izvan judeo-kranskog konteksta.Kleant nam govori kako su sve stvari ureene prema racionalnom planu ili logosukoji je ugraen u materijalni svemir i koji je istovremeno implicitan boanskomumu. Kranski moralni pisci kroz mnogo su stoljea bili dojmljeni ovom stoikomdoktrinom prirodnog zakona, kao jednim od najviih izvora naravno-zakonskeetike.

Trei predstavnik kole bio je Krisip Solijski (280 204), za kojeg se smatra da jepozornost stoika usmjerio na narav ovjeka nasuprot izvorne zamisli interesa zanarav svemira. Ipak, kako ne posjedujemo izvorne materijale, nemogue jesagledati etike doprinose ranih stoika, od kojih su osim ve spomenutih zasluni:Perzej, Aret, Spher, Aristo, Zenon, Diogen i Krat.

Naziv srednji stoicizam nastao je prema skupini grkih mislilaca koji sukombinirali izvorna uenja stoike kole s Platonovim i Aristotelovim stajalitima,


23/89


24/89

koji danas ine etiri knjige Predavanja i manji prirunik nazvan Enchidirion. Kaouenik manje poznatog stoika Usonija Rufusa, Epiktet se vratio epistemiolokim ifizikalnim stajalitima ranog stoicizma: senzistikom objanjenju znanja (sposebnim uvidom u prve principe, syneidesis) i materijalistikom razumijevanjustvarnosti koja ne iskljuuje slobodu izbora i pristanka svijesti svakog ovjeka.

Izvanmentalne i tjelesne aktivnosti nisu pod kontrolom volje i karakteristika jemudrog ovjeka da to uvidi. U uvodnim rijeima Enchiridona pie: Neke sustvari u naoj moi, a neke nisu. U naoj je moi miljenje, kretanje premastvarima, elja, gadljivost, odvraanje, jednom rjeju svi nai ini. U naoj moinisu tijelo, vlasnitvo, ugled, slube jednom rjeju sve ono to nisu nai ini.Stvari u naoj moi su po naravi slobodne, nisu zabranjene ili oteane; dok sustvari koje nisu u naoj moi slabe, ropske i pod utjecajem drugih.

Ipak Epiktet je smatrao kako svi ljudi imaju dovoljno spoznaje kako bi upravljalisvojim unutarnjim stanjima prema zdravom razumu (orthos logos). Izvornarazumijevanja (prolepseis) dobra i zla su nenuna no studij filozofije i etike nuan

je kao bi se osigurao razuman razvoj moralne osude i primjene principa na razneetike probleme u ivotu. Epiktet je zadrao prethodnu nauku o vladajuoj moi(hegemonikon) u ovjeku gdje onaj koji neto ini, poznaje razliku izmeu dobra izla, izabire i kontrolira ine niih duhovnih moi. Upravljajua mo gotovo jeindentina volji. Osobno ispunjenje (ataraxia) dolazi od uenja prihvaanja slijedavanjskih dogaaja i boanskog ureenja ovjeka i svemira. Epiktet uvjereno iznosiovo u svojim Predavanjima: Hoete li biti ljuti i zavidni redu koji je uspostavioZeus, kao i sudbinu koja visi nad vaim glavama? Znate li kako ste maleni u

odnosu na cjelinu? Jer prema tijelu i dui niste inferiorni bogovima, niti su onivama jer veliina razuma nije odreena niti duljinom niti visinom negoodlunou volje. Vrlo slina razmiljanja nalazimo u Meditacijama MarkaAurelija (121 80), no on je vjerojatno manje materijalistian u svojim uenjima oljudskoj prirodi. Aurelije dijeli ljudsku osobu na tri dijela: tijelo (soma), duu(psyche) i um (nous). Posljednja je u nizu vladajua snaga (hegemonikon) zaMarka Aurelija. Ljudski um prema njemu vodi duh (daimon) ili savjest; usuprotnosti ova vodea mo podreena je volji Boga. Praktina etika MarkaAurelija moe biti saeta u sljedeih devet pravila injenja: (1) budi spremanoprostiti susjedu kada te uvrijedi jer svi ivimo u zajednitvu s ljudima; (2)

razmiljaj o posljedicama loih ina drugih i njihovog uinaka; (3) ne sudidrugima; (4) sjeti se vlastitih grijeha; (5) znaj da ne zna to tvoji blinji misle; (6)kada se razdoblje bijesa pojavi znaj da e uskoro umrijeti; (7) ne smetaju nasgrijesi drugih nego nae miljenje o njima; (8) upamti da bijes i tuga mogu imatigore uinke prema tebi nego loa djela drugih ljudi; (9) znaj da je njenost iprisnost najbolja za sve.

U suvremenim verzijama stoika je etika bila dominantna u poganskim rimskimkolama i nastavila je u kranskim kolama prvog i drugog stoljea. Platonizam

je bio prenapuhan i teak; aristotelizam nasuprot tome nije bio dovoljno poznat iinilo se da ima malen izravan utjecaj. Uz stoiku etiku jedina suvremena


25/89


26/89


27/89


28/89


29/89

Platonovih dijaloga, posebice Fedra, Simpozija i Teeteta. Na drugome mjestuPlotin dri kako ovo uzdignue due prema najvioj Ljepoti predstavlja mistinifenomen koji je i sam iskusio. esto sam dolazio k sebi osjeajui kao bjeim iztijela; iako odvojen od drugih stvari, u intimnosti samoga sebe, vidim Ljepotu koja

je velianstvena. Iznad svega, vjerujem kako mi je namijenjena via sudbina; jer

moja je aktivnost najvii stupanj ivota; ja sam u jedinstvu s Bogom, i jednomkada sam postigao taj vrhunac, teim Jednom iznad svih drugih inteligibilnihpostojanja.

U daljnim poglavljima (7.) Plotin je siguran u nepokvarljivost ljudske due(podastirui nekoliko dokaza iz Platonovog Fedona) prema slinostima izmeuivota due i boanskog ivota. Ono to omoguava ljudskom duhu da se uzdignei ujedini s boanskim u oienju (catharsis) od materijalnih stvari je, napredak upoznavanju due same i inteligibilnih pojava, kao i proces samousavravanjavrlina kao to su umjerenost i pravednost. Drugo poglavlje prve Eneade jeekspozicija visoko razvijene teorije moralne vrline (arete). Prema njoj postojeetiri razine: (1) razina vrlina steenih kako bi dobro ivjeli u ljudskom drutvu(aretai politikai): koje ine, umjerenost, hrabrost, pravednost i razboritost; (2)razina vrlina koje su potrebne kako bi se oistila dua od interesa za tijelom iosjetilnim objektima (kathartikai); (3) razina vrlina koje posjeduje ve proienadua; (4) i razina egzemplarnih vrlina (aretai pradeigmatikai), koje omoguavajudui inteligibilnu viziju Jednog. Izvadak iz teksta este Eneade pokazuje kako seova teorija uklapa u etiku uzdignua ili poleta due: Stoga to se vie dua posvojoj prirodi odbija spustiti do potpunog nitavila; kada ponire ide do potpunog

zla, koje je nebivanje, ali ne tako daleko da bi dotakla absolutno nebivanje.Uzdiui se, ne tei postati neto to ve nije, razliito od sebe; nego radije sevraa sama sebi u sebi. Onda kada ivi sama unutar sebe a ne u niem biu,prisutna je u Jednom. Jer to je stvarnost koja nije entitet (uosia) nego nadilazientitete; po kojima je dua ujedinjena. Dok je osoba svjesna svojeg postojanjakoje postaje Jedno, vidi sebe kao sliku Jednog. Ako pak nadie ovu razinu, kreuise od slike prema stvarnosti Jednog, dosee kraj putovanja. Kada ovjek izgubiovo stanje kontemplacije, moe u sebi ponovno oivjeti stanje vrline (arete) koje

je u njemu samom. Tada razumije svoje unutranje ustrojstvo i ponovno otkrivasvoju usmjerenost uma, stoga se kree pomou vrline do uma (nous) doseui

kroz Mudrost (sophia) najvie Jedno. Takav je ivot bogova i bogolikih moralnihljudi (anthropon theion kai eudaimon bios): kako bi oslobodili sebe ovozemaljskihstvari, ne videi vrijednost u njima, u voljnom uzdignuu do Jednog.

Iz dalje reenog bit e jasno kako je Plotinova etika zadivljujua verzija samo-perfekcionizma. To je teleoloka teorija jer kvaliteta dobrih ina ovisi o razumskojusmjerenosti prema stjecanju kontemplativnog i ljubavlju proetog jedinstva svrhovnim Krajem ili Jednim. Kako je savrenstvo postignuto u posljednjemsjedinjenju najvii stupanj utjelovljenog ivota, i kako je ljudska dua ivot sam posebi, konana eudaimonia je konani stupanj savrenstva (arete) due same.Plotinova je etika vizija oduevila mnoge duhovno orijentirane mislioce kroz


30/89


31/89


32/89

filozofije uklapanjem u svoju nauku misli popularnih kranskih pisaca svojegarazdoblja.

Drugi veliki grki pisci bili su: Origen (djelom Protiv Celzusa i O prvimprincipima u kojima izlae svoja miljenja etiki vrlo bliska Plotinu), GrgurNisenski (koji odbacuje pre-egzistenciju due, ali priznaje kako se sve stvari ipakvraaju Bogu, dajui naglasak na milost koja omoguava ovjeku kako bi se vinuodo jedinstva s Bogom), Pseudo-Areopagita (koji je u svojem djelu O boanskimimenima indentificirao dobro sa Bogom, iskazujui time svoju naklonostneoplatonikom miljenju), Pseudo-Dionizije (prema kojem pozitivno objanjenjedobra ljudskog ina proizlazi iz uzdignua due k osobnom ujedinjenju s Bogom),Maksim Scitopolski (nauava kako se ovjek sjedinjuje s Bogom kroz poznavanjedobra i osjeanja ekstatine ljubavi boanske Ljepote), i posljednji IvanDamaanski (u svome djelu Izvori znanja dostupnog u latinskom prijevoduBurgunda Pisanskog De fide orthodoxa, razvija zaseban oblik moralnepsihologije u kojem se smisao naravne privole dobra razlikuje iz izvedenog umskiusmjeravanog kretanja ljudske volje).

sadraj

8. Latinski komentatori moralnih teorija

Meu najpoznatijim autorima latinskog stvaralatva ovoga razdoblja zasigurno suAmbrozije i Augustin, no nita manje znaajni nisu Boecije, Abelard, Tertulijan idrugi.

Afriki pisac Tertulijan bio je snaan zagovornik osobne slobode i trudio se naodreenju ispravnog tumaenja osobe. U svojim moralnim uenjima oslanja se na

rigorozne i striktne odredbe kranskog ivota. Kranstvo prema njemu dajeizravne upute dobroga ponaanja; kao nagradu za pokornost Bogu ovjek dobivasreu, ili kaznu ukoliko se ne pokorava boanskoj Osobi. Laktancije suvremenik

Tertulijana zauzima stav kako se principi kranskog morala temelje na izravnimzapovjedima Boga. Ova nauka predstavlja dobar primjer teoloki potvrene etikerane Crkve. Meutim kako nije bio naklonjen teoretiziranju o etikim problemima,Laktancije daje vanost pouavanja u praktinoj mudrosti. Ambrozije kaopraktini moralist u svojem djelu O funkcijama klera koje je zapravo praktinaprimjena Ciceronovog De officis samo u kranskom duhu, ali i u drugimdjelima otkriva svoju naklonost prema neoplatonizmu, prihvaajui Plotinovumisao kako u zlu nema nieg dobrog, osim nedostatka dobra, to kasnije koristi u


33/89

svojem tumaenju poroka i vrlina. Najznaajniji meu njima koji je najcjelovitijerazvio moralnu teoriju bio je sv. Augustin.

Augustin u svojim Ispovijestima ali i drugim djelima poput primjerice OTrojstvu, saima epikurejsku sklonost udovoljavanju tjelesnim uicima i stoikiideal postojanosti i strogosti duha. Prema njegovom shvaanju ljudska sekonana srea ne sastoji u savrenosti ljudske osobe (kao to su vrlina i znanje)nego u zasebnom ujedinjenju, nakon smrti tijela, s Bogom. Najvaniji dio je duakoja koristi tijelo kao instrument nazivajui je voljom, umom i privolom, ukontinuiranom izvoru fizikih i duhovnih aktivnosti. Nae razumijevanje

jednakosti, reda, ispravnog miljenja (prudentia), umjerenosti (temperantia),snage karaktera (fortitudo), pravednosti (recititudo) i ostalih etikih ideala izvireiz osobne intuicije koju omoguava boansko svjetlo. Drugi pristup tumaenjumoralne iluminacije nalazi ishodite u vjenom zakonu, kao umu i volji Boga (lexest ratio divina et voluntas Dei esto nazivan lex naturalis). Augustinova je etikas druge strane teocentriki eudaimonizam; tumaei ljudsku sreu u okvirimaosobnog razumijevanja Boga, ali naglaavajui legalistiku dimenziju kranskogmorala.

Rimski senator Anicius Manlius Torquatus Severinus Boetius (470.525.) u svojemnajpoznatijem djelu Utjeha filozofije i nekim svojim kraim raspravama navodietiri razine spoznaje; osjetnu kao najniu, kojom zamjeujemo materijalne

kvalitete tijela, imaginativnu kojom zamjeujemo forme tijela odvajajui ih odmaterije, razumsku kojom zahvaamo i spoznajemo univerzalnu prirodu prisutnuu svakom biu, i najviu umsku kojom intuitivno spoznajemo forme odvojene odmaterije. Kako postoje mnoga dobra poput dobra duha, tijela, drutvenosti takopostoji najznaajnije savreno dobro koje je sredinji objektivni pojam ljudsketenje k srei, iz ega zakljuujemo da Bog postoji kao jedno i najispunjenijedobro.

Ivan Scott Eriugena (810.- 877.) unosi u srednjovjekovnu etiku teoriju cjelokupnu

neoplatoniku teoriju uzleta ili poleta due prema Jednom, odnosno svome Izvoru.U svome djelu De divisione naturae iznosi uzrok i smisao povratka ovjekasvojem izvornom boanskom Principu. Plotinijevski emanacionizam u njegovimdjelima dobiva novo znaenje usporeujui se i mjeajui s kranskimsvaanjem stvaranja. ovjek koji ivi moralnim ivotom ujedinjuje se s Bogom i usvojoj krajnosti postaje poput Boga (deifactio). Anzelmo nasuprot njemu iznosikao je volja najznaajniji dio ljudske due, podreena dvijema moguimdispozicijama (affectiones) prethodnim bilo kojem inu. Jedna dispozicija jeaffectio ad commodum, izraavajui naklonjenost svakog ovjeka k traenjunekog dobra, druga dispozicija je affectio justitiae, omoguavajui ljudima voljno

pristajanje viem dobru boanskom milou. Primjenjujui ovo miljenje naproblem moralnosti Anzelmo primjeuje kako je pravednost ispravnost volje


34/89


35/89

Scotusa i Williama Ockhama, stavljaju snaan naglasak na psihologiju. Zafranjevaku je etiku sjedinjenje dobrog ojeka s Bogom zbog njegovih dobrihdjela, fundamentalni in ljubavi, a ne in intelektulnog promiljanja i stjecanjaznanja, kako ga Toma Akvinski tumai.

Albertovo djelo Tractatus de natura boni sadri u sebi veinu etikih ekspozicijakoje obuhvaaju gotovo cjelokupnu moralnu filozofiju. Za Alberta je synderesisumska sposobnost razumijevanja prvotnih principa moralnog razmiljanja,voenih naravnim zakonom (ius naturale), koristei se izrekom : Dobro trebainiti, a zlo izbjegavati.

Albertov suvremenik Toma Akvinski nastojao je detaljnije razviti moralni pristup

utemeljujui ga u razumu odnosno zakonu. Asimilirajui veinu antikih stajaliaposebice aristotelikih Toma je izgradio jedinstveni moralni sustav utemeljen naizvorne etiri antike vrline, obogaenih kranskim pogledima. Tomistika jeetika u svojem originalnom obliku eudaimonizam, ali se razlikuje od Aristotelovogstoga to kao kraj dobrog ljudskog ivota ne vidi samo u unutranjemzadovoljstvu osobe, nego i u pozitivnom pristupu vanjskom zbiljskom imbenikukoji je Savreno Dobro ili Bog.

Drugi teoretiari poput Gilesa Rimskog ponavljaju peripatetiki nauk, Henrija

Ghentskog, Petera Olivia i Dunsa Scota istiu vitalnu ulogu slobodne volje.Meister Eckhart svoju filozofiju i etiku temelji na mjeavini neoplatonikihspekulacija i kranskog misticizma te s prije spomenutima otvara novo razdobljeetikih prosudbi ljudskih ina. Ockhamova djela Ordinatio, Reportatio iSentences zaetak su etikog ekstrincizma i odbacivanja klasine teorije oeudaimonizmu jer je jedini objektiv koji moe zadovoljiti ljudsku volju Bog, noetika nemoe dokazati da takva krajnost za ovjeka postoji. Istaknuti engleskimoralist Richard Hooker ugledajui se na filozofiju Tome Akvinskog tumai daosim vjenog zakona, iji je autor Bog postoji drugi vjeni zakon koji ureujeodnos stvari u svemiru. ovjek moe razumjeti ovaj zakon prirodnim iskustvom i

obinim razumom.

Humanistika etika renesanse obuhvatila je mislioce poput Nikole Kuzanskog,Laurentiusa Valle, Marsilia Ficina, Pica della Mirandole, Giordana Bruna i

Tommasa Campanelle. Ugledajui se na Aristotela i Platona, veina jespomenutih mislioca nastojala humanistikim pristupom ovjeku vratitivrijednosti dobrog ivljenja zaboravljenih u srednjem vijeku. Renesansnioptimizam uvodi u moralne rasprave umjetniki duh u kojem je sve ono to jeljudsko i prirodno doputeno u okvirima ljudske naravi. ivjeti u skladu sa

prirodom, svemirom i ljudima dobiva prednost ispred klasinih srednjovjekovnihteocentrinih razmiljanja. Platonika i aristotelika moralna doktrina nalaze svoje


36/89


37/89

Morgana, Berkeleya, Butlera, Campbella i Hutchesona temelji svoje moralnonaelo poput Clarkea na dobrohotnoj naravnoj usmjerenosti ljudskih ina premadobru oitujui svoje kvalitete u racionalnom samoljublju, ambicioznosti iosobnom dobru.

Kontinentalna racionalistika etika sedamnestog i osamnaestog stoljea nasuprototokom egoizmu i deizmu, razvija zasebnu tradiciju etikih teorija oganiziranih uzaseban znanstveni studij. Nizozemski pravnik Hugo Grotius primjer je novogapristupa etici kao ponovno otkrivenoj nauci. U svojem djelu O pravima rata imira Grotius nastavlja skolstiku tradiciju ispravnog razuma i prirodnog zakona.No, Pufendorfovo krivo tumaenje njegove pravne etike esto je iskazivalo velikuudaljenost od skolastikog katolikog nauka. Grotius je u svojem nauavanju biovrlo blizak Tomi Akvinskom, stavljajui naglasak na naravni zakon ali uklopljen uvjeni zakon, vjeto povezujui skolastiku nauku o vjenom zakonu s temeljnimprincipima drutvenosti.

Pufendorf je preuzeo od svojega uitelja Erharda Weigela viziju novoga pristupaetici kao demonstrativnoj znanosti u matematikom obliku, koju je kasnije razvioRene Descartes. Oslanjajui se na razum, Descartes izvodi slijedee maksimemoralnog ivota: (1) potuj zakone koje donosi drava i uklopi ih u okvirekatolike vjere, (2) ini uvjereno i odluno ona djela koja su ope prihvaena, (3)pokori sebe radije nego vanjtinu ili sreu.

Spinoza u svojem djelu Etika poput Descartesa racionalistikim putem nastojiutemeljiti sustav moralnog djelovanja i prosudbi, ali koristei geometrijskudemonstraciju kroz svoj sustav monistike metafizike (za razliku od Descartesakoji ima dualistiki pristup). Cilj Spinozine etike je omoguiti napredak premaintuitivnom i filozofijskom razumijevanju procesa samousavravanja ovjeka. ZaLeibniza kao Spinozu dobar ovjek je onaj koji voli sve ljude, koliko mu to razumdoputa, priznavajui vanost snage moralne obligacije i moralne nunosti.Leibniz je istovremeno i voluntarist, smatrajui posljednjim temeljem etike

boansku mudrost i razum a ne volju Boga. Smisao moralne obligacije za njegalei u naravnom zakonu koji je poznat razumu (isto miljenje djeli i Ch. Wolf).

Russeau poput Montesquieua smatra da priroda zakona i oni sami proizlaze izprirode stvari, samo to Russeau snanije zagovara moralni naturalizam koji seoituje u poznatom Drutvenom ugovoru istiui vanost osobog i drutvenogdobra kojima svaka osoba po naravi tei kao principima postojanja.


38/89

Vrhunac se kontinentalnog racionalizma u etici oituje u Kantovom moralnomsustavu. Prema miljenju J.Maritain-a tek je u 18. st. Immanuel Kant poslijerenesanse unio neto novo u povijest etike. S jedne strane on dolazi do spoznajeo suverenosti istog uma ali i do uvjerenja o apsolutnoj hegemoniji filozofije kaokritike discipline. Razum prema Kantu ima dvije funkcije: teoretsku i praktinu.

Funkcija je teoretskog uma spoznaja i znanje, praktinog pak upravljanje naimdjelovanjima. Teoretski um klasificira i ini spoznatljivima same iskustvenepojave. To on moe initi tek zato jer u sebi apriorno (tj. neovisno od svakogiskustva, "isto" kae Kant) posjeduje izvjesne forme i kategorije. Zadatak je pakpraktinog uma da upravlja naim kategorijama. Budui da upravljanje umanaim djelovanjem moe biti dvostruko Kant razlikuje 1) praktini um i 2) istipraktini um. Praktini um polazi od iskustvenih podataka i uvia da svijet pojava(fenomena) moe biti usmjeren prema nekom cilju. (Neki trgovac uvodi reklamu usvoju trgovinu da bi osigurao bolju prou vlastite robe slijedei cilj poveanjazarade - to je praktina primjena uma!) Um nam osim iskustvenih injenica ve

prije svakog iskustva (a priori) daje opu formu onoga to moramo initi naimepokoravati se moralnom zakonu koji je u njega usaen. Kant smatra da ni talentiduha, ni sranost, odlunost, ni ustrajnost u odluci, a jo manje mo, bogatstvo,ast, pa ak i zdravlje i cijelo blagostanje i zadovoljstvo, premada je to sve dobroi poeljno, nisu takvi da bismo ih mogli proglasiti bez ogranienja dobrima. Kant

je veoma duboko osjeao veliinu moralne vrijednosti, osobito dunosti. Kaojedino dobro na svijetu smatrao je ljudsku volju. Volja je dobra ne samo akodjeluje prema zakonu (gesetzmssig), nego ako djeluje radi zakona i izpotovanja prema zakonu, tj. iz dunosti. A za dunost vrijedi naelo: "Dunost jenunost nekog djelovanja iz potovanja prema zakonu." Velianstvenost

moralnog zakona, apsolutni karakter obligacije ili "kategoriki imperativ"nadahnuli su stranice Kantove filozofije ("Kritika praktinog uma", "Metafizikaudorea" ...) Moralni je zakon openit i apsolutan i kao takav se ne moetemeljiti na pojedinim iskustvenim injenicama. Forme su nam ovoga zakonadane a priori tj. neovisno od svakog iskustva. Budui da su one openite iapsolutne one su i nune. Ukoliko su u istom praktinom umu Kant ih naziva"kategorikim imperativom". to je i na to se odnosi "kategoriki imperativ"?Predodba objektivnog principa, ukoliko je za volju prisilan, zove se zapovijed(uma), a formula se te zapovjedi zove imperativ. Nalog je imperativa hipotetskiako predstavlja praktinu nunost mogueg djelovanja, kao sredstvo da se doe

do neeg drugog za im volja tei; ili kategoriki ako se neko djelovanje samo zasebe predstavlja kao objektivno nuno, bez odnosa prema kakvoj drugoj svrsi.Hipotetski imperativ kae da je djelovanje dobro za kakvu moguu ili zbiljskunamjeru (asertorno praktian princip). Kategoriki imperativ proglaavadjelovanje kao objektivno nuno po sebi (apodiktino-praktian princip).Imperativ udorednosti (moralni imperativ) nalae neposredno samo dranje bezuvjeta ili bilo kakve namjere koja bi se s tim dranjem morala postii. Zato je tajimperativ kategorian. Kategorian imperativ ne moe imati nikakve materije, jerbi onda bio empiriki. Propisano je samo neto formalno, tj. poslunost premazakonu radi danog zakona. Ono to kategoriki imperativ ini nunim jest upravo

openitost zakona. Zato i postoji jedini kategoriki imperativ: "radi samo premaonoj maksimi za koju ujedno moe eljeti da postane opim zakonom".


39/89


40/89


41/89


42/89

ima inteligenciju i slobodnu volju. Um ili osoba, kako ih shvaa Hume, jesu nizzasebnih i odjeljenih zamjedbi koje se pojavljuju na takav nain da nam se inikako jedna zamjedba povlai za sobom drugu. Kad su zamjedbe snane ondagovorimo o utiscima, kad su slabe onda ih nazivamo idejama.

U treoj knjizi Rasprave Hume kae: Razum ili znanost nije nita drugo doliusporeivanje ideja i otkrivanje njihovih odnosa. Tako shvaen razum je potpunonedjelotvoran i ne moe biti izvorom moralnog iskustva. Hume kae: Oni kojipotvruju da krepost nije nita drugo doli suglasnost s razumom; da postojevjena pristajanja ili nepristajanja stvari koje su iste kod svakog racionalnog biakoje iz razmatra; da nepromjenjive mjere ispravnog i pogrenog postavljajuobvezu, ne samo ljudskim biima, ve i samom Boanstvu: svi oni slau se umiljenju da je moral, poput istine, razabirljiv samo pomou ideja, njihovimnizanjem i usporedbom.. Budui da moral, dakle, ima utjecaj na djelovanja iafekcije, iz toga slijedi da one ne mogu biti izvedene iz razuma; i da zbog togasam razum, kao to smo to ve dokazali, nikad ne moe imati takav utjecaj.

Od tog vremena britanski etiari smatraju da je Hume dokazao kako je ludostgovoriti o naravnom zakonu, pravilnom umu ili slinim besmislicama. U istomdijelu Rasprave Hume smatra kako rei da je djelo ili karakter zao jednostavnoznai rei da gledajui ga imamo osjeaj ili sentiment krivnje. Poroci i vrline suzamjedbe u umu, iste kao to su i osjetilne kvalitete (zvukovi, boje, toplina)

zamjedbe i nisu prisutne u samom objektu. Hume daje svoju vrstu moralneosjetilne teorije (moral sense theory). Osjeaj boli kod zamjedbe nekog djelovanjarazlog je zbog kojeg to djelovanje nazivamo zlim, a osjeaj ugode u gledanjudrugog djelovanja je razlog zbog kojeg ga nazivamo kreposnim. Neki su od tihmoralnih osjeaja originalno instinkti te su naravni, drugi kreposni osjeajinastaju pomou umijea iz potreba ovjeanstva i nazvane su umjetnima.Pravednost je primjer takve kreposti.

Druga knjiga Rasprave bavi se strastima (emocijama, udnjama) kao moralnim

principima. Ako razum ne moe biti izvor djelovanja, onda osjeaji mogu. Neke sustrasti primarno i jednostavno osjeaji dok se drugi izvode i slijede iz ideja.Postoje i osjeaji prema sebi i osjeaji prema drugima. Od ovih drugih uHumeovoj etici vanost ima simpatija. Simpatija se pojavljuje kada imamo ideju ouinku koji npr. bolni kirurki zahvat ima u drugome. Te ideje mogu pobuditi jaeutiske koji zauzvrat prethode osjeajem boli u promatrau koji nije podvrgnutzahvatu. Kao nesebini osjeaj koji je usmjeren na druge, simpatija je vaanprincip za moralne osjeaje i djelovanja. Zajedno s vlastitim interesom i navikomsimpatija objanjava rad moralnog osjeaja. Zadnji prinos koji Rasprava ima upovijesti etike moemo navesti u poznatom odjeljku gdje je jasno izloen jest-

treba problem: U svakom moralnom sistemu koji sam do sada susreo uvijeksam zamijetio da autor neko vrijeme razmilja na uobiajen nain te uspostavlja


43/89


44/89


45/89


46/89


47/89


48/89


49/89


50/89


51/89


52/89


53/89

Dunost je za Hegela moralni zakon koji proizlazi iz razumske naravi volje; dok jemoralna svijest jednostavno uinkovita dunost. Zamisao subjektivnosti vrlo jevana za Hegela. Danas se raspravlja o tome jeli dananja fenomenologija vuekorijene izravno iz Hegelove misli. Kako bilo da bilo, fenomenoloki terminsubjektivnost koriten je kod Hegela na osobito etiki nain. To je oito u

navodima poput ovoga: Supstantivna etika stvarnost postie svoje pravo i topravo prima svoj dug, kad individua u svojoj privatnoj volji i svijesti odbacisamopotvrivanje i neprijateljstvo sparm etikog... Subjektivnost je apsolutnaforma i postojee ozbiljenje supstancije. Razlika izmeu subjekta i supstancije,kao objekta, cilja i moi subjekta, smjesta nestaje, kao i razlika izmeu forme imaterije.

Hegel nastavlja govoriti da je subjektivnost temelj za stvarno postojanje zamislislobode, a u etici je subjektivnost postojanje osobnog samoodreenja i moralneslobode.

Drugi vrlo vaan hegelovski pristup zamisli etikog sustava lei u razvojudrutvenog ivota. To je moda najvaniji Hegelov doprinos etici a impliciraposebnu teoriju povijesti i politike. Budui da se moral konkretizira i postajesupstancijalan u obitelji, graanskom drutvu, i eventualno u dravi, tamo ondapostoji i evolucija etikog ivota (Sittlichkeit). Obitelj je sjedinjenje barem dvijeosobe u ljubavi. Graansko drutvo je stanje u kojem postoji meusobna ovisnost

svih o svima, ali ipak skup neovisnih individua. Ono je utemeljeno na sustavuelja. Drava je konkretna institucija koja ujedinjuje i daje viu stvarnost etikomivotu svojih lanova. Katkad postoji svojevrsna tajnovitost vezana uz Hegelovudravu. U njegovoj Filozofiji povijesti reeno je da je drava utjelovljenjerazumske slobode te da je ona ideja duha u izvanjskoj manifestaciji ljudskevolje i njezine slobode. Budui da je Bog isto ideja duha (Geist) to nas dovodi dopretjeranog poboanstvenja nacionalne drave. Samo jedan korak nedostaje dototalitarizma ili etatizma.

Kasniji utjecaj Hegelovih etikih spisa bio je velik. Katkad se (usp. u predgovoruFilozofiji prava) Hegel predstavlja kao filozof protenstatizma i nasljednikomLuthera u reformaciji religioznog ivota Europe. Skupina njemakih teologaprimjenjuje njegovu dijalektiku i etiki sustav u ispitivanju kranske religije. Onisu postali poznati kao desni Hegelijanci. Druga kola je pokupila Hegelovuzamisao da je religija samo stupanj u pokretu prema sintezi te su pripadnici tekole odluili da je kranstvo postalo beskorisno. Ti su lijevi Hegelijanci (David.F. Strauss, Ludwig Feuerbach) posebno isticali materijalistike i ateistikeimplikacije Hegelove misli te utjecali na misli Karla Marxa.


54/89


55/89


56/89

vlasnitvo protest protiv moralnih pravila drutva. Moe ga se oznaiti kaoetikog anarhistu koji zahtjeva da se ovjek mora izraziti bez ikakvih drutvenihogranienja. Njegov etiki imperativ glasi. Budite egoistini! Prezrite iluzijedrutvenog morala! Ne budite robovi ideja! Stirner je najvjerojatnije najviegurnuo etiku u pravcu ekstremnog egoizma.

sadraj

13. Posthegelovske etike

U Frnacuskoj je bila zapaena etika A. Comtea. Zadaa je njegove etike da potie

i razvija sklonosti koje vode jedinstvu drutva. Time je on zapravo reagirano napretjerani individualizam vremena nakon velike francuske revolucijenaglaavajui vanost drutva. Drutvo je stoga za Comtea etiki subjekt,individuum je tek samo apstrakcija. ovjek je tek ovjek ukoliko se ukljui u tijelodrutva. On ni nema drugog prava osim da izvri svoju socijalnu dunost.Drutvena je pak kohezija mogua samo zahvaljujui altruistikim inklinacijama uovjeku. Zadatak je pak etike da te inklinacije sustvano razvija. Zato je vano daovjek u sebi pobjeuje egoistike sklonosti. Usporedno s time mora ii odgojsrca uma i volje. Meu njima mora naime postojati sklad. Ono to um spozna srcemora prihvatiti a volja sprovesti u djelo. Za sprovoenje pak takve koordinacije

srca i volje potrebna je jedna religiozna zajenica. Comte odbacuje sve dotadanjereligiozne zajednice i uspostavlja svoju. Tu mjesto Boga treba zauzetiovjeanstvo. Ono je naime za Comtea bie kojemu treba iskazivati kult.Sredstvo da to u sebi i ostvarimo jest kult velikana. Radi se zapravo o jednojnovoj religiji (Comte se i sam proglasio velikim sveenikom te religije!) u kojoj setuje "le Grand Etre", veliko bie koje objedinjuje ovjeanstvo ukljuujui imrtve. Mrtvi su besmrtni jer ive u sjeanjima ivih. Prema izloenome norma bimoralnosti za Comtea bila altruistiko djelovanje za druge.

Comteovom je filozofijom bila posebno inspirirana misao tzv. francuskesocioloke kole (posebno 19. st. E. Durkheim i L. Levy-Bruhl). Oni naimesmatraju da je drutvo mjerilo i izvor moralnosti ovjekovih ina. Dobro je ono to

je uinjeno za drugoga, ali ne za drugoga kao pojedinca, nego ukoliko gagledamo kroz zajednicu. Drutveno pak dobro nije suma individualnih dobara.Drutvo je stvarnost sui generis. Ono oblikuje ovjeka. Bez njega se ovjek nebirazlikovao od ivotinja. I moralni se progres postie samo upoznavanjem to jedrutvo i njegovo dobro. U tome treba pomoi sociologija. I znanost je socijalnifaktor. Ukoliko je ona djelo razuma to pripada ljudskom rodu i izraava opedrutvo. Tako je za ovjeka izlaz iz drutvenog nemogu. Ba je radi toga

primarni objekt moralne djelatnosti uvijek i samo drutvo koje nadilazi skuppojedinaca.


57/89


58/89


59/89


60/89

pokuao prilagoditi hegelijanizam talijanskoj intelektualnoj sceni. Svaki ovjek,prema Rosminiju, ima uroenu intuiciju ideje bitka koja utemeljuje i prosvjetljujesve druge ideje te koja oblikuje ljudsku duu kao duhovnu stvarnost. To nijesamo pokuaj objanjenja izvora ljudskih misli; to je metafizika ljudske osobe. Unekom smislu, ideja bitka je takoer boanska. To je uenje Rosminija Crkva

cenzurirala. Mnogo se raspravlja o tome to je u stvari Rosmini razumijevao podintuicijom nepromjenjivog objekta neovisnog od svih konanih umova.

Rosminijev fundamentalni etiki imperativ glasi: Slijedi svijetlo razuma.Posebna znanost, eudaeimonologija, bavi se ljudskim dobrom ili sreom.Eudaemonologija se, ograniena na naravna dobra koja mogu zadovoljiti ljudsketjelesne i intelektualne potrebe, razvija pod vidikom subjektivnog dobra(ovjekovo postignue sree). Na drugoj strani nalazi se etika kao znanost oobjektivnom dobru. Moralno dobro definira se kao objektivno dobro (identino sidejom bitka) to je spoznato razumom i eljeno voljom. Kao za Malebrancheatako je i za Rosminija kljuna zamisao poretka. Poredak je odnos izmeurazliitih stupnjeva savrenosti i bitka. Dobra volja voli poredak bia. Njegovogledite opisuje se kao etika u kojoj obveza i dunost pronalaze svojeutemeljenje u poretku bia svijetlom naravnog razuma... slobodna ljubav premadobru priznata i odreena razumom. Danas meu kranskim spiritistima u Italijipostoje mnogi sljedbenici Rosminija. Meu njima se istie M. F. Sciacca.

Rosminijev suvremenik bio je Vincenzo Gioberti (1801-1852) koji je takoer biosveenik. Bog je prvi uzrok dobra kao to je i prvi uzrok bia. On ne postavlja upostojanje samo prvim trenutkom stvaranja, Bog takoer poziva te egistencije upostojanje drugom fazom stvaranja. Stoga je to zamisao moralnog dobra kaopovratka k Bogu.

U sluaju Marie Jean Guyaua (1854-1888) imamo francusku etiku devetnaestogstoljea sasvim odvojene od idovsko-kranskog religioznog morala. PremaGuyau svrha filozofije jest voenje ljudi boljem ivotu. Starije zamisli moralne

obveze i sankcija Guyau su se inile isuvie ovisnima o zastarjelim religijskimuenjima. Umjesto njih on nudi svijest o ivotu i njezinu mogunost razvoja.

Zaudo, tek je mislitelj koji je zapoeo kao biolog, vratio francusku spiritistikuetiku u podruje teistikog morala - Henrie Bergson. Malo je toga u ranim spisimaHenria Bergsona (1859-1941) ukazivalo na etiko stajalite koje je naposljetkuzauzeo u njegovom poznatom djelu Dva izvora morala i religije (1932).Ispoetka Bergson pokazuje veliko nepovjerenje prema radu poimajueg razuma iprema determinizmu fizike. S mnogim svojim suvremenicima naveliko dijeli

antipatiju prema Hegelovu sustavu. ivotnoj sili (lan vital), koju njegovi raniradovi oslikavaju kao progresivno evolvirajuu na sve vie i vie razine ivota i


61/89


62/89


63/89


64/89

Jedan od najznaajnijih likova kole aksioloke etike bio je Max Scheler (1874-1928). Jedno od njegovih najranijih djela nakon dizertacije O logikim i etikimprincipima (1899) bila je studija naslovljena Ressentiment (1912). Posudio jetu rije iz francuskog da bi imenovao neprekinuti osjeaj emocionalne reakcije (ilineprijateljstva) prema osobi ili stvari. Time se uspostavlja Schelerov interes u

podruje emocionalnog iskustva kao izvora moralnih zamisli. Njegov najveidoprinos etici jest knjiga Formalizam u etici i neformala etika vrijednosti (1913-1916). Od kasnijih spisa vana je Narav suosjeanja (1912).

Scheler nije bio Austrijanac (roen je u Munchenu), ali je pao pod utjecajfenomenologije vrijednosti preko Edmunda Husserla. Na Schelera su utjecali i sv.Augustin, Nietzsche i Bergson... Temeljna ideja u njegovoj misli jest Mitwelt(doslovno su-svijet), carstvo iskustva koje dijelimo s drugim osobama (Ja-tiodnos). Scheler opisuje etiri takva interpersonalna osjeaja: (1) zajednicaosjeaja (Miteinanderfhlen), (2) osjeaj sljeenja (Mitfhlen), (3) psihika zaraza(psychische Ansteckung) i (4) osjeajno poistovjeivanje (Einfhlung). Sve su tovidici temeljnog osjeaja - suosjeanja. Sposobnost ulaska u takve odnose sdrugima je dio toga to znai biti osoba.

Takav interpersonalni odnos je smatran vrstom bia: bie-s-drugim subzistira uontikom carstvu bia, iako ne postoji u svijetu fizike prirode. Ta teorija realnihodnosa izrodila je Schelerovu teoriju zajednice koja je vana i za njegovu

metafiziku i etiku. Obini osjeaji tjelesne boli ili gladi itd. nisu tako dijeljeni; onisu potpuno individualni. Primarni fizioloki osjeaj (Gefhl) je neintencionalan, alivii osjeaj svijesti o osjeaju (Fhlen) je iskustvo vrijednosti. Budui da su vii,psihike osjeaje moemo dijeliti s drugima osjeaje poput radosti i tuge,grinje savijesti, oaja i sree na toj razini intuitivno spoznajemo etikevrijednosti. Kao interpersonalna iskustva ti osjeaji omoguuju odreenuobjektivnost, opost i apsolutni karakter njihovim objektima-vrijednostima. Ljubav

je najsavreniji osjeaj zajednitva i ima poseban status u moralnom iskustvu. Onje najvaniji za etiku.

Etika prouava a priorni sadraj toga to je dano u takvom interpersonalnomiskustvu osjeaja. Schelerova etika je materijalna (ili neformalna) u Kantovomsmislu da se bavi sadrajem moralnoga ivota. On misli da je Kant openito bio upravu u svojoj formalnoj etici, ali da je previdio itavo podruje objektivnihmoralnih vrijednosti. Stoga za Kanta ne postoji materijalno a priori dok zaSchelera, koji smatra da postoje mnoge razliite moralnosti meu razliitimljudima i u razliitim vremenskim razdobljima, ono postoji.

Jedno od glavnih otkria koje je napravio Scheler kao etiar jest ljestvicaneformalnih vrijednosti. Krenuvi od najniih prema najviima vrijednostima


65/89


66/89


67/89


68/89


69/89

uine moralnu odluku, ukoliko ve imaju pred sobom jasan cilj. Matematikirauni ne pomau u odreivanju takvih krajnjih ivotnih ciljeva. Druga, dok seneka moralna odluka i moe reducirati na obrazac natjecanje-izmeu-dvije-osobene ini se da je to openito sluaj. Neki moralni problemi ne moraju izravnoukljuivati druge ljude; i druga pitanja mogu ukljuivati mnogo inaica i detalja

tako da jednostavnost Braithwaiteovog sluaja moe biti varljiva. U svakomsluaju, zanimljivo je zamjetiti kako ono to u kasnijoj etici izgleda kao veomaformalni prijedlog u stvari povlai za sobom razmatranje idealnih posljedica uruhu onoga to se podrazumjeva pod pobjediti igru.

Drugi trend u utilitaristikoj etici jest onaj koji se bavi razlikom izmeu procjenaposljedica kako bismo donijeli sud o inu i o pravilu. Utilitaristi ina sadre veinudanas klasinih mislilaca te kole, a znaajniji su Bentham i J.S. Mill. Kako god, oninisu bili svijesni problema o kojima se danas raspravlja. Utilitarist ina nepokuava generalizirati - on pita koji uinak e moje injenje ovog djela u ovojsituaciji imati opu prevagu dobra nad zlom?. Na drugoj strani, utilitaristi pravilamisle da moralno djelovanje treba uvijek biti voeno opim pravilom koje seuspostavlja pitanjem bi li ta opa vrsta djelovanja, ako je svi ine, rezultiralaopim dobrom ili zlom.

Vaan suvremeni predstavnik utilitarizma ina jest australac J. J. C. Smart.Njegovo djelo Nacrt sustava utilitaristike etike (1961) raspravlja obje vrste

etike posljedica i odluluje se za utilitarizam koje se usredotouje na djelovanje.Prema Smartu temeljni prigovor utilitarizmu pravila jest da on moe dovesti dosuda da trebamo posluati pravilo ak i u situacijama gdje to nee donijeti dobra.tovie, Smart inzistira na tome da postoji razlika izmeu osobe koja misli da susva zadovoljstva jednaka u kvalitieti i etiara koji npr. smatra mentalnazadovoljstva vrednijima od tjelesnih. To je idealistiki utilitarizam koji zahtjevakvalitativno razlikovanje zadovoljstava.

U stvari, Smart razlikuje dva momenta u razmiljanju utilitarista ina: utilitarist

prvo mora procjeniti posljedice a potom i razliite ine koji mogu dovesti do tihposljedica. Priznajui da postoje potekoe kod procijene vrijednosti posljedicaSmart uzima primjer eksperimenata na takorima koje se elektrino stimuliratako da se ini da oni beskrajno uivaju. Smartovo najvanije pitanje postajemogu li ljudi, tako umjetno stimulirani da bi osjeali uitak, predstavljati idealnodobro koje etiari trae (envisions).

Kao to to Smart vidi uenje utilitarizma ina, jedini razlog za initi A radije negoiniti B jest da inei A usreujemo ovjeanstvo vie nego da inimo B. On

osjea da e ljudi koji se bave etikom i vrednuju opu sreu biti naklonjenimiljenju da je njegovo gledite najprihvatljivije. Smart ne trai altruizam nego


70/89


71/89


72/89

Nau emo pozornost ukratko usmjeriti na ameriku naturalistiku etiku. Uz toemo spomenuti i neke vrste naturalizma koje ili pridonose toj vrsti misli (poputevolucionaristike i psihologistike etike odobravanja) ili se dodiruju s njom

(poput nekih inaica etike naravnog zakona).

Vodei filozof evolucionaristike teorije bio je Herbert Spencer (1820-1903).Njegovi Principi etike (1892-93) pretpostavljaju da to ovjek vie evoluira tobolje djeluje. Sa Spencerovog gledita ivot je temeljna vrijednost. Ljudskodjelovanje zahtjeva poboljavajue prilagodbe djelovanja ciljevima kaoprimjerice - daljnje produenje ivota. Dobro je, dakle, ouvati i ojaati ivotpojedinca i rase. Ispravno i pogreno imaju znaenje samo u odnosu na stvorenjasposobnih za zadovoljstva i bol. Iako govori o mogunosti apsolutnog morala

Spencer ustraje na tome da etika koju sad znamo nije apsolutno ispravna, negosamo relativno. Moralna se znanost (poput strojne znanosti) razvila izprimitivnih uenja koje su razvili Grci, kroz teoloko razdoblje do njezinadananjeg znanstvenog stanja. Kao posljedicu imamo to da pojedinani ovjek nemoe postii moralno savrenstvo ukoliko ne ivi u okruenju idealne drave.

Golem utjecaj na etika gledita praktinih psihologa, psihijatra, sociologa, imnogih drugih pisaca imalo je psihoanalitiko nauavanje Sigmunda Freuda(1856-1939). Taj beki doktor medicine, koji je posljednji dio svog ivota proveo u

Londonu, nije bio etiki teoretiar; ipak, povijest suvremene etike ne bi bilapotpuna bez osvrta na njegovo uenje. Malo toga Freud priznaje da dugujeranijim filozofima, ali on je studirao kod Franza Brentana te je poznavao opastajalita austrijske kole vrijednosti.

Na poetku je Freudova psihoanaliza bila oblik mentalne terapije razvijena za toda lijei emocionalni nered. Ona je izrasla u psiholoko gledite na ovjeka injegove funkcije. Izvorno, moralni stavovi imaju mali udio u Freudovom djelu. Bio

je sklon ignorirati i ak izigrati etika razmatranja kao imbenike u medicinskojpraksi. Stoga Freuda esto svrstavaju u etike skeptike. Kakogod bilo, kako senjegova teorija o ljudskim darovitostima i funkcijama irila, Freud ima dubokuetiku vanost i utjecaj. Primjerice on se suprotstavlja racionalizmuprosvjetiteljstva i njemakog idealizma devetnaestog stoljea s tvrdnjom da seovjek, u konkretnim pronalascima u klinici pokazuje iracionalan i hirovit. Tajnaglasak na iracionalnom preuzima i suvremeni egzistencijalizam. tovie, kaoetika, Freudova kasnija nauka ignorira nadnaravno, drugim rijeima tradicionalnoreligiozno, izgraivanje sustava idealista, i pristaje uz jednostavniji naturalizam.

To je oito u Freudovom kljunom djelu za etiku i kulturu naslovljenomNelagodnost u kulturi (1939).


73/89


74/89


75/89

gdje su razliita sredstva jasno vrednovana pomou njihove prikladnosti zapostizanje eljenog cilja. Uvjerljivo obrazlae da su vrijednosni sudovi, poputprikladnosti odreenih stvari za dane svrhe, praktike generalizacije i da seopravdavaju pomou odnosa cilja i sredstava. Vrijednosni sudovi mogu biti strogoprovjereni promatranjem njihovih ostvarenih rezultata i usporedbom tih rezultata

s namjeravanim posljedicama.

Ta vrsta naturalistike etike jo je uvijek vana u amerikoj misli, iako nijepopularna kao u dvadesetim i tridesetim godinama prologa stoljea. Utjecaj

Johna Deweya u moralnoj prosudbi sociologa i strunjaka u teoriji obrazovanja jejo uvijek jak. Vrijedno je zapaziti, takoer, rastui broj simpatizirajuih studija oDeweyovoj etici koje su napisali ameriki katoliki filozofi.

Veina etike dananjih katolikih mislitelja jest naturalistika u irem smislu terijei. To jest, oni slute da moemo izvesti treba iz jest. U katolikim spisimauobiajeno je razlikovati moralnu teologiju (prouavanje veine tradicionalnihetikih problema s gledita Boje objave i Crkvenoga zakona) od moralnefilozofije i etike (koja je ograniena na informacije dobivene iz obinog iskustva ikoja je interpretirana filozofski). U praksi, naravno, na gledita i stajalita kojezauzima neki katoliki filozof moe posredno utjecati njegovo vjerskoobvezivanje, kao to je to nesumnjivo sluaj sa svim misliteljima koji imaju pro ilikontra stav prema tradicionalnoj religiji.

Jedan od najpoznatijih katoliih filozofa u dvadesetom stoljeu jest JacquesMaritain (1882-1973). Poznata su njegova nastojanja da oivi tomizam usuvremenim krugovima. Jedna od njegovih knjiga, Znanost i mudrost (1935)zauzima poneto razliito stajalite od onog prije navedenog a s obzirom naodnos moralne teologije i etike. U njoj Maritain zastupa miljenje da kranskimislitelj moe i mora posuditi odreene informacije iz onog u to vjeruje da bistvorio prikladniju etiku. To jest, ako netko vjeruje u istoni grijeh i njegovepogubni uinak na ovjeanstvo, i ako vjeruje da se ovjek podie Bojom

posebnom milou tako da moe teiti buduem gledanju Boga u rajuomoguenom dobrim ivotom na Zemlji, onda etika tog ovjeka mora bitipotpunije i praktino razvijena pod utjecajem tih kranskih uenja. Takva bikranska etika, kako je Maritain vidi, bila bolja i praktinija od apstraktneverzije isto filozofske etike.Tako viena Maritainova etika bila bi podreenamoralnoj teologiji. No, takav pristup katolikoj kranskoj etici nije uobiajenogledite katolikih etiara kako je to pokazao J. M. Ramirez strogom kritikomMaritaina.

Najpoznatije ime u polju psihologije i etike jest Erich Fromm (1900-1980), makarje njegovo stajalite zasjenjeno njegovim marksistikim opredjeljenjem. Frommov


76/89

Bijeg od slobode (1941) veoma dobro ilustirira njegovu prilagodljivost u injenjustrogih poopivanja i popularnih saetaka moralnih implikacija znanosti.Primjerice, negativni nain gledanja na slobodu vidljiv je kao odvajanje od majke,lomljenja veze u neposrednoj zajednici, Crkvi, i drutvenoj kasti. Kasnije, onpredlae da su protenstantizam i rast kapitalizma potpomogli razvoj druge i

pozitivnije slobode u moralnoj osobi. Komentirajui sebinost, Fromm kae:Voljeti drugog je krepost, voljeti sebe jest grijeh. Nije uvijek jasno kako ontemelji te svoje uvide u podacima psihologije.

ovjek za sebe (1947) je Frommov najozbiljniji pokuaj prezentiranja njegovihetikih stajalita. etvrto poglavlje je poznata kritika autoritarne savjesti kaoglasa izvanjskog autoriteta (roditelja, drave, ili drugih autoriteta) predstavljenogu initeljevim osjeajima. Tu inaicu moralne savjesti Fromm poistovjeuje sFreudovim superegom. Iako osjeajno pounutranjena (tj. predstavljena moralnimosjeajima unutar initelja), autoritarna savjest u stvari odbija mogunost da saminitelj moe znati to je ispravno ili pogreno za njega. Kad se pojavljuje kaostrah od autoriteta takva savjest se naziva loom; kad je svijest o ugaanjuautoritetu onda je dobra. Psihoanalika e terapija izlijeiti ovjeka od tih osjeajakrivnje i samootuenja. U Frommovoj etici ovjek je razliita vrsta initelja odonog kakvim ga smatra izvorna Freudova psihologija. Moda je glavna razlika uFrommovoj proirenoj ulozi ljudske ljubavi.

Fromm svoju vlastitu poziciju naziva humanistikom etikom jer ini ovjekajedinim sucem njegove etike dobrobiti i postavlja ovjekov osobni razvitak kaokriterij moralnog prosuivanja. Za Fromma vlastiti interes ne iskljuuje altruizam inije istovjetan sa sebinou. Osobito u ovoj inaici psihologijske etike jeFrommovo ustrajavanje na objektivnosti etikih principa: veina psihologijskihetiara odobravanja prihvaa relativistiko i subjektivistiko objanjenje etikihsudova, ali Fromm uvijek inzistira da su zakljuci njegove etike objektivne norme,otvorene javnoj verifikaciji prouavanjem njihovih posljedica i deduktivnimmiljenjem.

Zdravo drutvo (1955) govori o temi humanistike psihoanalize. Frommovnaturalizam je sada oit u njegovoj raspravi o ovjeku kao ivotinji i kao o dijeluevolucionarnog procesa. Ali ovjek nadilazi prirodu i, tako odvojen, pokazujefunkcije razmiljanja, samosvijesti i moralne savjesti. Ljudske potrebe i pravilaponaanja koja iz njih slijede postaju razliiti od onih isto ivotinjskih. To je temaljudske situacije. Fromm koristi pojam totalnih potreba ovjeka kao svojkriterij moralnih vrijednosti: u suoavanju s moralnim problemom pronalazimo dajedan odgovor odgovara vie totalnim potrebama ovjeka te dakle vie pridonosirazvitku njegovih moi i njegovoj srei nego ostali. Na nekim mjestima Fromm

djeluje kao etiar naravnog zakona jer govori da etiki sudovi moraju bitiutemeljeni na naoj spoznaji ljudske naravi i zakonima koji upravljaju njegovim


77/89


78/89

U veini inaica analitike etike postalo je uobiajeno govoriti o tri razinepraktinog diskursa. To nam pomae shvatiti glavne probleme britanske etike.Prvo, tu je praktino miljenje initelja koji pokuava rijeiti svoje vlastite

probleme: to je razina moralnog diskursa. Nekolicina analitikih etiara piu otakvim problemima: razina savjetovanja nesretnima u ljubavi. Na drugom mjestuje filozofsko razmiljanje o principima, obrascima, i metodama odluivanja umoralnim problemima: to reflektivno ispitivanje praktikog miljenja je razinaetikog diskursa. Konano, tu je prouavanje onog to bismo mogli nazvatilogikom i epistemologijom etike, razmatranje nekih veoma opih problema kojinadilaze podruje etikog razmiljanja (poput razlika izmeu etikih i neetikihsudova, naravi i odnosu na slobodu prema etici, usporedba etike i prirodnihznanosti): ta trea razina je metaetiki diskurs. Analitika se etika veinom kreena treoj razini, podrujem metaetike. Ona ne pokuava rei kako dobro ivjeti, ili

omoguiti pravila po kojima moemo odluiti za sebe. Analitika etika pokuavanai i eksplicirati logiku etikog diskursa, ali ponekad prelazi i na etike (drugarazina) probleme da bi ilustirala ono o emu govori te pokazala primjenjivost togao emu govori.

U Cambridgeu George Edward Moore (1873-1958) uvodi novi pristup filozofijisvojom publikacijom (1903) Odbijanje idealizma i knjigom naslovljenomPrincipia Ethica. U prvom poglavlju knjige pojavljuje se svojevrsni kopernikanskiobrat u britanskoj etici. Moore zapoinje s uobiajenom definicijom etike kao

prouavanja onog to je dobro ili loe u ljudskom ponaanju. U prvom poglavljupita to znai tako upotrijebljeno dobro. On smatra da dobro ne moe bitidefinirano zbog toga to ako kaemo da je to bilo to drugo osim dobra mimijenjamo znaenje. Da bi to objasnio on uzima primjer utog to je isto

jednostavna nedefinirljiva kvaliteta. Znamo to je to ili ne znamo. Dakle, moemorei da dobro znai neku kvalitetu koja pripada stvari (tu vrsta realizma osjetnihkvaliteta Moore brani u Odbijanju idealizma). Dobro ne moe znaiti ono toprua zadovoljstvo ili ono to unaprijeuje sreu ili bilo koje slino naravnosvojstvo ili cjelina sastavljenih svojstava. Identificirati dobro s naravnimsvojstvom znai poiniti naravnu pogreku (naturalistku falaciju, naturalistiku

pogreku). Moore zakljuuje da je u intrinsino etikom smislu dobrojednostavna kvaliteta koju ne moemo definirati, koja je jedinstvena i ne-naravna, i koja mora biti spoznata izravno u sebi. Postoji razlika izmeu dobra usebi i dobra kao sredstva - prvo je intrinsino dobro i ono Moore smatranajzanimljivijim.

U predgovoru Principiae Ethicae postavljena su sva pitanja moralnih filozofa:(1) Koja vrsta stvari treba postojati sama zbog sebe? i (2) Koju vrstu djelovanjatrebamo izvesti? Moore se prvim pitanjem bavi u svojoj poznatoj raspravi o

dobru i to je dio njegove etike koji je imao najvei utjecaj pozitivni i negativni.Mnogi nisu uspjeli uvidjeti da, odgovarajui na drugo pitanje, Moore obrazlae da


79/89

takva ispitivanje moemo provesti empirijski. Odredtiti koju vrstu djelovanjatrebamo initi, moemo zasigurno razmotriti koja e proizvesti najvie dobra. tose njega tie svi moralni zakoni su samo iskazi da odreene vrste djelovanjaimaju dobre uinke. Konkretno, dakle, svaka moralna dunost je djelovanje kojee uzrokovati vie dobra u svemiru vie nego bilo koje drugo alternativno.

Mooreova kraa rasprava Etika (1912) je oiti pokuaj pribliavanja njegovihgledita iroj publici. On posveuje dva poglavlja utilitarizmu, a onda razlaetvrdnju da su moralni sudovi objektivni na nain da jedno te isto djelovanje nemoe biti i dobro i loe, te konano jo jednom izraava svoja gledita o dunostite o ispravnom i pogrenom djelovanju. Sasvim oito Moore sad izraava daispravnost ili pogrenost djelovanja uvijek ovisi o njegovim aktualnimposljedicama. Dok Moore priznaje da naa svijest o dunosti ima odreeneelemente kako osjeaja tako i kognitivne svijesti, on ne priznaje tvrdnju da jedjelovanje ispravno ili pogreno zbog toga to njegovo drutvo ima nekeposebne osjeaje prema djelovanju te vrste, ili da ih neki ljudi imaju. Takvikriteriji (kao drutveni ili subjektivno osobni stavovi) nee nikome omoguitidonoenje objektivnih moralnih sudova. to se tie Mooreovog nauka o znaenjumoralnog dobra Etika iz 1912. samo modificira glavno pitanje iz PrincipiaeEthicae. Moore je spreman braniti tezu da je zadovoljstvo jedino krajnje dobroali kaei da je krajnje dobro razliito od intrinsinog dobra. To posljednje u sebiukljuuje mnogo vie toga od zadovoljstva.

Dvije stvari su razjanjene u Mooreovom prinosu izdanju naslovljenom FilozofijaG. E. Moorea (1942). Najprije, u njegovom Odgovoru mojim kritiarima Mooreraspravlja argumente za i protiv emotivistikog znaenja dobra Charlesa L.Stevensona (za koji Moore zna iz Stevensonova lanka u asopisu Mind 1937).Isprva izgleda da je Moore spreman prihvatiti emotivistiko stajalite, ali ga on nakraju odbija kao neodrivo. To je u skladu s njegovom ranijom odlukom da samiosjeaji ne mogu dovesti do objektivnog suda. Druga stvar koju Moore pokuavarazviti u svojem Odgovoru jest znaenje naravnog i ne-naravnog, budui danijedno nije jasno u njegovim prijanjim spisima. Moore smatra da naravnosvojstvo mora biti opisno objektu kojem pripada. Kako god bilo Moore nastavljainzistirati na tome da nenaravno svojstvo (dobro) ne moemo zamjetitiosjetilima te da nije dio opisa objekta.

Oito je da postoje tekoe i upljine u Mooreovom objanjenju znaenja dobra iispravnog. ini se da mu je potrebna intuicija nenaravne kvalitete koja je dobro,ipak on ne moe prihvatiti Sidgwickovu teoriju intuicionizma. ega je intrinsinodobro svojstvo nikad nije potpuno jasno. Moore najee na stanja svijesti ilistavove gleda kao na nositelje kvalitete biti dobar. Posljednje poglavlje

Principiae Ethicae sugerira ipak da su stvari poput umjetnosti naravi za


80/89


81/89

verzija emotivizma razlikuje se od Stevensonove po tome to iskljuuje etiku izkategorije filozofskih znanosti.

Veoma cijenjena knjiga napisana s modificiranog analitikog gledita jest Etika(1954) koju je napisao P. H. Nowell-Smith koji je studirao u Oxfordu. On zauzimastajalite da su intuicionisti iskrivili etiku situaciju postupajui s moralnimdiskursom kao da je on deskriptivan. Njihov neprestan govor o etikimkvalitetama je, u najmanju ruku, zavodljiv. Ako su oni u pravu (W. D. Ross jeintuicionist kojeg posebno ima na umu), onda je etika vrsta neprihvatljiveempirijske psihologije.

Nakon kritike intuicionizma Nowell-Smith nastavlja s ispitivanjem jezika u kojem

se izraavaju etiki sudovi. On ustraje na velikoj razlici izmeu jezinog izraaja oonom to jest i izraaja o onome to izgleda ili se osjea na odreeni nain. Umoralu je vano uvidjeti da ono to je ispravno moe biti suprotno od onog toizgleda ispravno. Zamoljeni smo zapaziti kako pridjevi imaju razliite uporabe.Haljina moe biti crvena, ugodna, i izazovna. Crvena je D-rije, jednostavnodeskriptivna. Ugodna je P-rije, jer izraava pogodnost (Aptness) za pojavljivanjeodreenih osjeaja za ili protiv. Problematina je G-rije, gerundivna (gerundiv =glagolska imenica) uporaba, koja moe pobuditi na djelovanje. Ne samopojedinane rijei, nego i cijele reenice mogu biti upotrebljane na ova tri naina.Uporaba se esto naznauje kontekstom u kojem je neto reeno. Dakle,

potrebna su tri pravila kontekstualne implikacije. Prvo, kad govornik iskazujeneto u reenici kontekstualno se implicira da on vjeruje kako je to tono. Drugo,kontekstualno je implicirano da govornik ima dobre razloge za svoj iskaz. Tree,pretpostavlja se da je to to govornik govori vano za interes sluateljstva.Vanost je tih oito elementarnih pravila u Nowell-Smithovoj tvrdnji da je posaoetiara da nacrtaju kartu meusobnih odnosa moralnih rijei, reenica iargumenata.

Kljuno je poglavlje posveeno razlozima za odabir. Taj je odjeljak pomogao

potaknuti formulacije tzv. etike dobrih razloga. Nowell-Smith se tu slae sasubjektivistima da su stavovi za i protiv temeljni motivi za odluku. Oiglednaiznimka je izbor odreenih stvari kao sredstava za cilj, prije nego zbog njih samih(tj. zbog toga to imamo stav za prema samim sredstvima). Ponekad iskazi oinjenicama funkcioniraju kao motivi: Stoga, ako sam zapitan zato sam pomogaoovjeku da prijee preko ceste, mogu odgovoriti Zato jer je slijep. tovie,reenica pogodnosti moe slino funkcionirati umjesto motiva. Problemmotivacije je za Nowella-Smitha jezino kompliciran. To nije samo problempsihologije jer on tvrdi da motiv nije dogaaj ili sila unutar teme koja funkcionirakao predhodni uzrok nego je dispozicija ili sklonost ponaanju na odreeni nain

kad se pojave odreeni dogaaji. Nowell-Smith istie vanost kontekstaproblema pa je zbog tog isticanja njegova etika ponekad nazivana


82/89

kontekstualizam. Veina kasnijih dijelova njegove knjige zaokupljena jepraktinim problemom premoivanja jaza izmeu pitanja, to je najboljeuiniti? i ak praktinijeg pitanja to u uiniti?.

Skupina filozofa morala koji imaju poprilino isti pristup kao i Nowell-Smithtraktiraju ono to se danas naziva put dobrih razloga u rjeavanju etikihpitanja. Priznajui da formalna verifikacija moralnih sudova nije mogua, onitvrde da takvi rigorozni postupci nisu nuni. Dovoljno je, misle, pronai iliustanoviti neko prihvatljivo praktino opravdanje za svoj izbor ili djelovanje. Taskupina odacuje jednostavni intuicionizam uglavnom zbog toga to ne nalazeuvjerljiv dokaz za objektivnost moralnih svojstava poput dobrote, ili poniznosti, ilipravinosti. Etiari dobrih razloga se ne slau niti s emotivistikom analizometikih propozicija; jer ako moralni izriaji izraavaju samo osjeaje i bodrenjedrugih, veoma je teko objasniti zato je toliko vremena i papira posveenoupravo etikim raspravama. U pozitivnom smislu to to je kola dobrih razlogauinila je to to je svratila pozornost moralnih filozofa s posla izoliranja iopisivanja nenaravnih svojstava prema konkretnijim zadacima objanjavanjakako temeljito misliti moralno dobro djelovanje. Oni se bave slinim tipomproblema kojima se bavio Aristotel u svojoj teoriji u praktinom silogizmu kojikulminira u zakljuku koji nije sud, nego ispravno djelovanje. Vodei predstavnikgledita dobrih razloga jest Stuart Hampshire koji je, kao i veina mislitelja togakruga, predstavnik Oxfordskog tipa analize obinog jezika.

R. M. Harea u svojoj knjizi Jezik morala donosi opu raspravu o razlici izmeudeskriptivne i preskriptivne uporabe jezika. Za Harea sudovi vrijednosti supreskriptivni te, ako se gleda prema utjecaju na djelovanje, moraju sadravatineki imperativ. Moralni sudovi su jedna vrsta vrijednosnih sudova.

sadraj

19. Etika egzistencijalizma i fenomenologije

Egzistencijalna etika zpravo nije teorija nego vie stav (ili skup stavova) premaljudskom ivotu i njegovim problemima. Tu nije rije o etici u formalnomfilozofskom smislu. Ipak i takve teorije imaju etiku vanost za suvremenogovjeka. Rije je u prvom redu o etikama egzistencijalizma i fenomenologije.injenica je da fenomenologija nije istovjetna s egzistencijalizmom, ali mnogiegzistencijalisti koriste neku inaicu fenomenoloke metode. Od uenika FranzaBrentana jedna skupina uenika razvija austrijsku teoriju vrijednosti a druga


83/89


84/89

Kierkegaard je mislio da postoje tri razine na kojima osoba moe ivjeti: estetska,etika i religiozna. Estetiki ovjek je zaokupljen s kognitivnimj zamjedbama,kultiviranju osjetnog ivota, ak i osjetilnih uitaka. On ivi na povrini stvarnosti.Etiki se ovjek bori sam sa sobom; njegova se pobjeda sastoji u otklanjanjupoude za jedan sat. U spoznavanju samog sebe on vidi dunost. Veina drugog

djela Ili-ili govori o toj etikoj razini ivota, a Sokrat postaje personifikacijaetike osobe. To ni u kojem sluaju nije najvia razina ljudskog ivota. Zavrnineznanstveni postskript (1846) govori o tome kako postati kranin. Zbiljskireligiozan ovjek ivi najvii oblik postojanja. Patnja je tu kljuna: bez neketjeskobe nitko ne moe biti religiozna osoba. Skok vjere dovodi do svijesti osubjektivnosti i o Bojoj unutranjoj prisutnosti unutar subjekta. Tamo gdje Hegeloboava totalnost, Kierkegaard tuje individualnost. Moram li urezati natpis nasvom grobu, neu nijedan drugi doli pojedinac - pie Kierkegaard u svojimDnevnicima.

Oito je da etika za Kierkegaarda ne moe biti krajnji nain ivota. Grijeh jevaniji od svake etike kategorije i ako etika posveti pozornost grijehu ona senadilazi. Kao neoplatonisti i Augustin i Kierkegaard je mislio da ovjek balansirana nesigurnoj crti izmeu zadovoljstva i patnje, vieg i nieg; za ivotne odlukekoje moramo donijeti akademska nam etika malo moe pomoi. Kolika god bilareligiozna vanost Kierkegarrdove poruke, mora se priznati da nam on ne pruaetiku ve antietiku. Ipak, on i dalje utjee na egzistencijalistiku etiku.

Druga osobnost rane egzistencijalistike kole bio je Friedrich Nietzsche (1844-1900). I on je takoer bio odvojen od fenomenolokog pokreta. Kao i Kierkegaard(s kojim se nije susretao) Nietzsche je estoko kritizirao Crkvu i sveuilite. Mrzio

je hegelijanizam i druge sustave njemakog idealizma, ali nije sigurno je liNietzsche dijelio Kierkegaardovu duboku religioznost. Neki tumai ga smatrajuimoralistom dok ga drugi brane kao zagovaratelja vie moralnosti. PravogaNietzschea teko je dohvatiti i zbog injenice da je njegova sestra, ElisabethFrster-Nietzsche, uredila slavno (ili neslavno) djelo Volja za mo (Der Wille zurMacht) iz fragmenata i nepotvrenih privatnih razgovora na takav nain da jeNietzsche predstavljen kao nacist prije samih nacista. Izraz volja za mopojavljuje se u autentinim Nietzscheovim spisima, ali nije toliko istaknut kao toto mnogi komentatori misle. Njegove etike poglede najbolje moemo vidjeti uraspravama Roenju tragedije (1872), Tako je govorio Zaratustra (1883), Sonu stranu dobra i zla (1886), i Genealogiji morala (1887).

Silazei s planina Nietzscheov mudrac Zaratustra susree tradicionalnog svecakoji pita za darove. Zaratustra bjei od njega govorei u sebi: je li to mogue! Tajstari svetac u umi nije jo uo da je Bog mrtav! Ta tema smrti Boga provlai se

kroz mnoga Nietzscheova djela. Sporno je to to znai. Mogue je da Nietzschegovori o tome da je ovjek izgubio kontakt, ili svijest o stvarnom Bogu. U tom


85/89


86/89

pokuao spojiti kantovsku i kransku etiku s moralnim relativizmom. Njegovegzistencijalizam vidljiv

Documents

POVIJEST ETIKE