Pošto je čovjek društveno biće, prirodno je da se udružuje i stupa u odnose sadrugim ljudima. Kroz historiju, osnovu ljudskog udruživanja čine: zajedničko porijeklo,krvno srodstvo, zajednički interesi i potrebe. Otuda i prizilazi čovejkova potreba zadruštvom. Osnovni put nastanka društva vodi od krvnog srodstva. Veze krvnog srodstvačine osnovu stalne solidarnosti i udruživanja. Svaki pojedinac, rođenjem u nekoj zajednicismatra se da ima ''nešto dato'', tj. nešto što mu pripada i čemu on pripada i što ga činidijelom neke zajednice. To udruživanje i zajedništvo, odnosno društvenost proizvodiodređenu tradiciju, navike, običaje, kulturu, običaje, vjerovanje itd. Iz zajedničkog života istvorenih navika nastaje potreba za udruživanjem i na široj osnovi, što naročito dolazi sapodjelom rada i razvojem proizvodne osnove društva.

Weber u shvatanju društva polazi od pojedinca. Društvo svodi na zbir pojedinacai uzroke svih društvenih pojava traži u ravni pojedinačnih radnji čovjeka. Zalaže se zaredukciju društva, svodi ga na društvene pojave. Smatra da društvo nema nikakvihposebnih svojstava koja bi bila nezavisna od pojedinaca i da se u potpunosti možerazumjeti i objasniti pomoću pojmova koji upućuju na specifične individualne radnje.

Max Weber (Erfurt, 21. travnja 1864 - München, 14. lipnja 1920)1, njemački politički ekonomist i sociolog. Zbog svog iznimnog doprinosa u shvaćanju suvremenog društva, Weber se smatra ocem moderne sociologije.

Max Weber sin je kasnijeg berlinskog gradskog vijećnika i nacionalnoliberalnog zastupnika dr. Maxa Webera st.

Stalno u nesporazumima i sukobima s ocem, privržen majci, rano je pokazao intelektualnu briljantnost. Studirao pravo u Heidelbergu a doktorirao na Pravnom fakultetu u Berlinu 1889. tezom o povijesti trgovačkih društava u srednjem vijeku. Na istom je fakultetu 1892. habilitirao radom o značenju rimske agrarne povijesti za državno i privatno pravo i postao docentom. 1893. u 29. god. postaje redoviti profesor na sveučilištu u Freiburgu, a 1895. preuzima profesuru u Heidelbergu2.

1 http://www.vikipedia.hr2 Max Weber, web prezentacija profesora Slavena Ravlića

U krugu takozvane građanske ljevice, Weber je zastupao zanemarena gledišta "desnih", kao, recimo, prvenstvo nacionalne moći pred idealima socijalne pravednosti, narodnog blagostanja, ljudske sreće.

Weber je u "Protestantskoj etici" pokušao pokazati da duh u obliku religioznih predodžaba ima moć da bar presudno utječe na nešto tako materijalno kao što je kapitalistički gospodarski sistem, ako ga već i ne može izravno proizvesti.

Weber je uvjeren da Njemačka svoju svjetskopovijesnu ulogu kao nacionalna sila i središte europskog poretka ne može sačuvati ili ponovno steći okupacijskom politikom nego samo politikom slobodnog savezništva. Smatrao je neodgodivima uvođenje demokratskog izbornog prava i parlamentarne reforme. Njegovi prijedlozi u bitnome su se svodili na preobrazbu monarhije u parlamentarnu demokraciju po engleskom uzoru.

Weberov posljednji iskaz o problemima političkog predstavlja njegovo izlaganje "Politik als Beruf" (Politika kao profesija), održano pred münchenskim slobodnim studentima revolucionarne 1919. godine.

Kad Weber definira državu kao organizaciju vlasti što nastaje samo specifičnim zajedničkim djelovanjem ljudi koji se orijentiraju po određenim povijesno promjenjivim vrijednosnim predodžbama, tada to najprije znači da država kod Webera nema ništa s Hegelovim objektiviranim duhom ili bilo kakvim supstancijalno shvaćenim principima, da politika primarno nema ništa s težnjom za ispravnim zajedničkim životom ljudi.

Kao središnji politički problem za njega proizlazi pitanje o političkom vodstvu. Weber je u svojoj sociologiji vlasti posebnu pozornost posvetio tipu karizmatske vlasti, onom obliku vlasti koji se od dvaju drugih - tradicionalne i od legalne vlasti - razlikuje visokim stupnjem vezanosti uz osobu.

Kao primjeri karizmatskih likova u povijesti ne navode se samo političari, nego i tvorci religija kao Isus, ali i revolucionarni radnički vođe i socijalisti njegova vremena poput teokratskog vladara Tibeta Dalaj Lama. Karizmatske osobe koje su se pojavile u povijesti: tu se ne navode samo prorok, čarobnjak, vrač i prizivač kiše, dakle, "zanimanja" kod kojih bi se mogla priznati danost nekih karizmatskih sposobnosti, nego u istom dahu i pomorski razbojnik, vođa stranke, umjetnik i poznavalac prava. Svi se oni kao "nosioci specifičnih darova tijela i duha koji se misle kao natprirodni (u smislu: ne svakome dostupni)"

U karizmatskoj je vlasti Weber vidio mogućnost da se izbjegne opasnost totalne birokratizacije.

Sila nije ni jedino, ni samo normalno sredstvo upravljanja.

Sila nije normalno ili jedino sredstvo države, ali je zato ono koje je za državu specifično. "Država je ona ljudska zajednica koja unutar određenog područja... za sebe (s uspjehom) polaže pravo na monopol legitimne fizičke sile. Jer ono što je specifično za naše doba je da se svim drugim savezima ili pojedinačnim osobama pravo na fizičku silu pripisuje samo ukoliko je sa svoje strane dopušta država: ona važi kao jedini izvor "prava" na silu3."

3 http://www.vikipedia.hr

Weber svjesno odustaje od definicije države koja bi polazila od njezinih sadržajnih ciljeva i zadaća. On - suglasan s velikim naucima o državi prethodnog stoljeća - pita o specifičnim sredstvima moderne države koja je mogu definirati. Među ta sredstva s gledišta političke sociologije svakako pripada i fizička sila. Nije rečeno da bi se država mogla definirati samo tim sredstvom.

DRŽAVADržava je institucionalni oblik organizovanja društva. Nastala je kao rezultatljudskih potreba za zajedničkom egzistencijom, zajedničkim pravilima itd. U svojimnajranijim oblicima, država je oblik uspostavljanja i posredovanja u ostvarivanjuzajedničkih interesa članova zajednice, u interesu zajedničkog opstanka. Nastankomdržave prestaju biti dominantne rodbinske veze kao osnova udruživanja na određenomprostoru plemena ili naroda. Uvode se zajednička pravila ili norme, kojih su svi članovizajednice dužni da se pridržavaju i da im se pokoravaju. Da bi se članovi zajednicepridržavali tih pravila i normi u rukama vladara se javlja i aparat sile tj. prinude.Nastanak države:• Ujedinjavanjem naroda• Napuštanjem nomadskog života nekih plemena• Udruživanjem naroda, plemena ili već formiranih država• Osvajanjem novih teritorija ili potčinjavanjem drugih narodaRazne teorije o nastanku države:• Religijsko – mistična: država je neposredno dijelo Božije, a vladar vladaBožijom milošću• Teorija prava jačeg: država je nastala iz potčinjavanja slabijih putem sile• Ugovorne teorije: država nastaje na osnovu ugovora između vladara i naroda,dobrovoljnim potčinjavanjem pojedinaca volji vladara• Teorija naturalističkog pravca: država postoji od samog početka ljudskogdruštva• Pravna teorija: država je organizam, živo biće, ličnost• Hegelova teorija: država je ''ćudoredni duh'', koji se razvio od organske zbiljosti• Marxova teorija: država je izraz klasnih suprotnosti nastalih na određenomstepenu ljudskog razvoja4.

Društvo je specifična i složena historijska zajednica ljudi. Nastalo je kao procesljudskog udruživanja i ostvarivanja potreba za opstanak čovjeka kao ljudske vrste.Država je proizvod društva, izraz potreba ljudi nastalih na određenom stepenu razvoja.Bitne razlike između društva i države su:• Država je konstruisana na teritotrijalnom načelu, a ne po načelu krvnog srodstva• Država je izraz potrebe za zajedničkim opstankom i egzistencijom društva. Onaje organizovana ustanova vlasti sa funkcijama i pravima prema građanima.• Država ima jaku i čvrstu organizaciju, na suprot društvene. Država ima prava iobaveze da štiti svoje građane od vanjskih i unutrašnjih nasrtaja• Država za razliku od društva uspostavlja i izvore za svoje funkcionisanje:dadžbine, poreze, priloge koji su obavezni za njene građane.Raspad prvobitnih društava, podjela rada i veća pokretljivost ljudi uveliko su doprinjelinastanku država.

Weberovi postulati

4 Bilješke s predavanja - sociologija

Metodologiju društvenih znanosti po Weberovom sudu, bitno odlikuju tri metodološka postulata5.

To je prije svega, kriterij odnosa prema vrijednostima, odnosno izdvajanje pojava u izučavanju društvene stvarnosti koje su relevantne s obzirom na određene vrijednosti. Pri tome on i priznaje da orijentacija na vrijednosti pri izučavanju društvene stvarnosti ima za posljedicu, s jedne strane, i nepouzdanost društvenih znanosti s aspekta objektivnosti postignutih rezultata, a s druge strane, nemogućnost osiguravanja njihova kumulativnog razvoja, tj. nemogućnost korištenja prethodnih rezultata društvenog izučavanja kao temelj novih istraživanja.

Ali, to je i razlog zbog čega Weber, na izvjestan način, relativizira, odnosno reducira značenje kriterija odnosa prema vrijednostima. Navedeni kriterij služi samo kao sredstvo određenja predmeta znanstvenog interesa a nikako i kao sredstvo vrijednosnog procjenjivanja.

Drugi je postulat razumijevanja. Naime, društvene se pojave ne mogu izučavati na isti način kao i prirodne – traženjem uzročno-posljedičnog odnosa među njima – jer ih za razliku od prirodnih pojava, bitno određuje čovjek, biće obdareno sviješću i voljom. Stoga se u odnosu na njih mora primijeniti i načelo „razumijevanja“ njihova značenja. Dvije, izvana gotovo istovjetne pojave mogu biti veoma različite upravo zbog toga jer imaju različito značenje. Razumijevanje toga značenja i jest jedan od glavnih ciljeva sociologije.

Mora se naime priznati da je Weberovo shvatanje društva izrazito individualističko. Društvo se po tom pristupu može shvatiti samo kao proizvod ili način organizacije pojedinaca, zbog čega i osnovna jedinica sociološke analize može biti samo čovjek i njegovo djelovanje. Otuda se i u određivanju društvene pojave može poći samo od pojedinca i njegovesvijesti. Ali nije svaklo ponašanje pojedinaca istovremeno i društvena pojava. Društvena pojava može biti samo ona pojedinačna radnja koja ima značenje za ponašanje drugog i koja se odnosi na ponašanje toga drugog.

Konačno, treći Weberov postulat po kojemu se ovaj svjetski poznati sociolog najčešće i prepoznaje jest metoda idealnih tipova u izučavanju društvenih pojava. Naime, da bi izučila društveni život, ono što se u društvu događa, sociologija u pravilu konstruira idealnotipske slike koje ne postoje u stvarnosti. Kategorija idealnog tipa je, zapravo misaona konstrukcija modela ponašanja kakvo bi ono bilo kada bi se pojedinci rukovodili samo racionalnim motivima.

Weberova analiza vlasti

Weber je najpoznatiji po analizama vlasti, u kojima se među ostalim pojavljuje logika idealnih tipova. Vlast, smatra on, uvijek postoji u okviru društvene organizacije. Ona označavba institucionalni odnos gospodarenja i potčinjenosti i uvijek je nameće, održava i štiti društvena organizacija.

Postoje po Weberu tri idealnotipska oblika vlasti: racionalna ili zakonska, tradicionalna i karizmatska. Racionalna ili zakonska vlast počiva na općim pravilima koja vrijede za sve članove društva, bez obzira na njihov status i društvenu ulogu. To je tip vlasti koji bitno određuje suvremena društva. Tradicionalnu vlast bitno određuje „vjera u svetost postojećeg poretka i najviše vlasti“ i „svetost tradicija koje postoje oduvijek i vjerovanju u legitimitet osoba koje su na osnovu njih pozvane da uživaju autoritet. Konačno, karizmatska se vlast temelji na afektivnoj „predanosti svetosti ili heroizmu ili uzornim osobinama neke osobe ili poretku koji je ova otkrila ili stvorila“,

5 S. Kukić, Sociologija, Kiseljak 2008

dakle, na afektivnoj predanosti ličnosti vođe i njezinim božanskim svojstvima, tj. karizmi.

Suvremeno društvo obilježava prije svega racionalna, dakle, zakonska vlast. Za nju je karakteristična i birokratska organizacija. Međutim, pod birokratskom organizacijom, Weber ne shvaća birokraciju u značenju u kojem se taj pojam danas često koristi – kao glomazni, tromi, i nedjelotvorni, od čovjeka otuđeni činovnički aparat. Pod birokracijom on podrazumijeva najracionalniji oblik društvene organizacije, mehanizam koji usklađuje rad velikog broja pojedinaca i s „najvećim uspjehom ostvaruje postavljene zadatke“, kako u okviru državne uprave tako i u okviru gospodarstva, vojne organizacije i tako dalje. Ona je najsavršeniji način upravljanja društvenim poslovima.

Ali, suvremeno društvo obilježava i sve veći stupanj racionalizacije. Racionalizacija zahvata sve oblasti društvenog života, ima ogromno značenje za povećanje proizvodnosti ljudskog rada i ovladavanje čovjeka prirodom. Doduše, isto tako su fanscinantni, gotovo zastrašujući i njeni negativni učinci. Sve je podvrgla kalkulaciji i predviđanju. Osjećaji, strasti i čovjekova osobnost su potpuno istisnuti.

Mnogi sociolozi, kao jedno od središnjih mjesta Weberovog teoretskog sustava, ističu i religioznu svijest kao glavni psihički činitelj društvenih zbivanja. On, naime, polazi od teze da je bitna komponenta svake religije i određena ekonomska logika koja utječe na oblikovanje ekonomskog života nekog društva. Tu tezu Weber dokazuje na primjeru kapitalističkog sustava, za koji je uvjeren da je nastao i razvijao se na prostorima Zapadne Europe zahvaljujući karakteru vladajućeg tipa religije6.

Moć, vlast i država po Weberu

Moć je stupanj vjerojatnosti da se unutar određenog društvenog odnosa nametne vlastita volja unatoč otporu, bez obzira na čemu počiva ta vjerojatnost. Vlast je vjerojatnost da će se određene osobe poslušati zapovijed određenog sadržaja.

Bitna razlika između moći i vlasti je u tome što se kod moći odnos gospodstva i podčinjenosti uspostavlja faktičnim putem, a kod vlasti taj je odnos utvrđen normativnim poretkom društvene organizacije. Vlast je institucionalizirana moć, postoji u okviru određene društvene organizacije i zasniva se na njezinom normativnom poretku, razumijeva obostranu raspodjelu prava i dužnosti (bez samovolje, u granicama ovlasti oni na višim položajima naredbama, upozorenjima ili zabranama nadziru ponašanje onih na nižim), kreće se u određenim granicama, a nameće je, održava i štiti društvena organizacija, tj. oslanja se na prisilu (neposlušnost se kažnjava po određenom postupku)

Vlast je odnos gdje je pravo naređivanja sankcionirano normativnim poretkom, a sudionici u odnosu vjeruju u njegovu legitimnost. Oni koji obnašaju vlast drže da imaju legitimno pravo naređivati, a oni koji se pokoravaju drže da je ta vlast dio normativnog poretka kome duguju poslušnost.Tri idealna tipa legitimne vlasti7:1. Tradicionalna vlast – počiva na vjerovanju da vlast proizlazi iz posvećenosti i “vječite važnosti” tradicije (“uvijek je tako bilo”)2. Karizmatska vlast – počiva na privrženosti posvećenom karakteru ili iznimnoj vrijednosti neke osobe ili poretka što ga on stvara; slabosti karizmatske vlasti

6 S. Kukić, Sociologija, Kiseljak 20087 Max Weber, web prezentacija profesora Slavena Ravlića

3. Racionalno-legalna vlast – počiva na vjerovanju u zakonitost racionalno uspostavljenih zapovijedi i u pravo onih koji na toj osnovi provode vlast (vlast apstraktnih, općih pravila, a ne osoba)

Proces racionalizacije prožima moderna industrijska društva u kojem se sve šira područja društva izložena proračunavanju i planiranju. Taj proces podudara se s tendencijom zamjene tradicionalnog i vrijednosno racionalnog djelovanja s ciljnoracionalnim djelovanjem. U području ekonomije očituje se kao prevlast kapitalističkog djelovanja, u području politike kao afirmacija racionalno-legalne vlasti, a u upravnom području kao birokratizacija. Birokratizacija modernog društva učinak je moderne organizacije, osobito u državi. Načelo učinkovitosti vodi pretvaranju društva u praznu sivu jednoličnost. Weber je prorekao vladavinu birokracije i birokratske organizacije polovicom 20. st.

Weber o birokraciji

Birokracija kao najracionalniji oblik organizacije i način upravljanja društvenim poslovima

Idealni tip birokracije - oblik neosobne vlasti zakona i rezultat visokog stupnja podjele rada: opća pravila utvrđuju odgovornost i odnose svih, svaki član zauzima određeni položaj i ima točno utvrđene zadatke, sfera službene dužnosti odijeljena je od sfere privatnih poslova, hijerarhijski sustav viših i nižih stupnjeva vlasti u kojem član višeg položaja nadzire rad onih s neposredno nižim položajima, služba je poziv koji se obavlja doživotno, redovita utvrđena plaća, prijam i napredovanje prema stručnosti i iskustvu

Racionalno-legalna vlast neizbježno vodi u birokratski apsolutizam. Racionalna organizacija razbija jedinstvo i cjelovitost osobe, odnose konkretnih ljudi svodi na odnose između apstraktnih društvenih položaja, usađuju osjećaj nesigurnosti i bespomoćnosti u ljudske duše.

Weber je u govoru u Udruženju za društvenu politiku 1809. rekao8: “Zamislite posljedice procesa sveopće birokratizacije koji nam se već približava. U privatnim poduzećima krupne industrije, kao i u svim privrednim poduzećima koja su organizirana na moderan način, na svakom koraku srećemo racionalnu kalkulaciju. Pomoću nje svaki se radnik pretvara u točkić ovog stroja i sve više intimno priprema da se tako i osjeća i da se samo pita može li od tog malog točkića postati malo veći. Uzmite za primjer autoritativnu vlast države ili općine u monarhijskom obliku vladavine. To živo podsjeća na stari Egipat, koji je od vrha do dna bio prožet ovim duhom ´malih službenih položaja´…

Isto tako, jasno je da danas nezadrživo idemo u susret jednom razvitku koji je sasvim nalik na ovaj uzor, osim što zasniva na drugim temeljima, na temeljima koji su u tehničkom smislu savršeniji, koji su mnogo više racionalni i mehanički. Pitanje koje nas interesira nije u tome: kako se može izmijeniti taj tok razvitka? – jer to se ne može učiniti, već: što će iz toga proisteći? Mi rado priznajemo da se na čelu našeg upravnog aparata nalaze časni i daroviti ljudi i da unatoč svim iznimkama ti ljudi imaju izgleda da se uzdignu u činovničkoj hijerarhiji, baš kao što i sveučilišta (unatoč svim iznimkama) pružaju mogućnosti za selekciju darovitih. Ali ma koliko bila strašna pomisao da bi svijet jednom mogao biti naseljen samo profesorima – morali bismo pobjeći na pusti otok kad bi se tako što dogodilo – još strašnija je

8 Max Weber, web prezentacija profesora Slavena Ravlića

pomisao da svijet treba biti naseljen samo onim malim točkićima, malim ljudima koji se grčevito drže svog malog društvenog položaja i teže domoći se nešto većeg.

Literatura:

S. Kukić, Sociologija, Kiseljak 2008

Max Weber, web prezentacija profesora Slavena Ravlića