ELJKO KALUEROVI1
PLATONOVO POIMANJE PRAVEDNOSTI
Rezime: Platon je mislilac koji pojam pravednosti stavlja u samo
središte fi lozofske diskusi- je. Njegovo poimanje dikaiosyne, kao
vrline koja je u suštastvenom smislu vezana za bit drave, elaborira
se detaljno u dijalogu Drava, iako se i u drugim delima (Harmid,
Protagora, Gorgija, Gozba) mogu otkriti stavovi znaajni za njeno fi
lozofsko zahvatanje. Platon posebno naglašava univerzalnost i
trajnost pojma pravde, njenu bivstvenu vanost za ispravno stanje
ljudske duše i sklad tri dela duše, kao i vezu sa trostrukom
staleškom zasnovanošu najbolje politeje, te di- ferenciranim
oblicima vladavine, razvijanim, osim u Dravi, u Dravniku i
Zakonima. Naješe pominjano odreenje pravednosti, koje sublimira
njeno vienje „u velikom”, izloeno je u Δ knji- zi Drave: „Obavljati
svoj posao” – u tome je, o prijatelju, po svoj prilici, nain
postojanja pra- vinosti”. Platon zagovara sofokratiju, tj.
vladavinu najmudrijih, smatrajui da jedino u takvom obliku
vladavine moe biti realizovana potpuna harmonija, jedinstvo sfera
praktikog ivota, ali i adekvatnost i ekvivalencija davanja i
primanja od strane slobodnih graana nekog polisa i samoga polisa.
Pravednost u kraljevstvu odnosno aristokratiji treba da bude
primenjena, pre sve- ga, na osnovu naela geometrijske jednakosti,
dok bi aritmetika jednakost bila samo pomono sredstvo ublaavanja
naraslih tenzija u klasinom polisu Platonovog vremena.
Kljune rei: Platon, pojam, pravednost, ekvivalencija,
korelativnost, geometrijska jedna- kost, aritmetika jednakost
Platon pojam pravednosti stavlja u samo središte fi lozofske
diskusije. Njegovo poimanje dike tj. dikaiosyne,2 kao vrline koja
je u najsuštastvenijem smislu vezana za bit drave, elaborira se
reprezentativno u dijalogu Drava.3 Naravno, i u drugim Platonovim
delima (Harmid, Protagora, Gorgija, Gozba) mogu se otkriti stavovi
koji podupiru neke ideje iz Drave, osobito noseu ideju ovog uvenog
spisa. Ipak, da se
1 e-mail adresa autora:
[email protected] 2 Imenica
enskog roda δικαιοσνη prevodi se kao „pravednost”, „pravinost”,
„pravda”; potom kao „pravi kvalitet”, „pravo stanje”; i konano kao
„pravosue”. 3 Kremer (H. Krämer) smatra da se neki od Platonovih
temeljnih uenja u Dravi daju svesti na dublje poloeni kontekst
ontološkog utemeljenja. On zatim dodaje da Atinjanin: „svodi
obiajne vrline ovjeka (pravednost i razboritost), koje su postale
upitnima, na njihov zapravi bitak, i tako putem ontologije poku-
šava zahvatiti i misaono prevladati krizu etike grkog polisa”. H.
Krämer, Platonovo utemeljenje metafi zike, DEMETRA, Zagreb 1997,
str. 157.
50 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
istraivanje u ovom radu ne bi rasplinulo u mnogobrojnim
elaboracijama pravednosti u dvadesetak ili više autentinih
Platonovih dijaloga, najviše panje bie posveeno pojmu pravednosti u
Dravi,4 kao fundamentalnom i konstituirajuem faktoru valjane
politeje i valjanih graana.
Formulišui svoje pitanje o pravednosti na poetku prve knjige Drave
Platon je upotrebio izraz dikaiosyne,5 iako je mogao upotrebiti i
re dikaion, i u nastavku izloio njeno tradicionalno odreenje
(Rep.331c):6
Da li se ona jednostavno sastoji u tome da se kae istina, i u tome
da svakome vratimo ono što smo od njega dobili.6
πτερα τν λθειαν ατ φσομεν εναι πλς οτως κα τ ποδιδναι ν τς τι παρ
του λβ.
Atinjanin je odmah polemiki dodao primer koji na samom startu
diskusije relativi- zuje poetnu odrednicu (Rep.331c):
4 Originalni naziv Drave je ΠΟΛΙΤΕΙΑ. Naješi prevodi Drave na
engleski jezik su The Republic i Politeia, a na nemaki jezik Der
Staat. Ako se ve hoe ova teško prevodiva imenica enskog roda
preneti na naš jezik, onda se mora uzeti u obzir injenica da je u
njoj sublimirano znaenje koje podrazumeva odnos slobodnog graanina
prema dravi, dakle nekakvo „graansko pravo”; druga nijansa znaenja
odnosi se na „javni ivot”, „politiku”, „dravniku veštinu”, „dravnu
upravu”, „vladu”; na koncu, ona ima veze i sa „ustavom neke drave”,
„graanstvom” i sa samom „dravom”. Bolje je zato ili zadrati
transliteriranu grku re politeja, ili upotrebiti neki drugi od
navedenih izraza, uz obavezno objašnjenje mnogoznanosti same rei u
grkom iskustvu politikog delanja i uopšte u helenskom poimanju
praktike sfere. Profesor Perovi navodei mnogostruka i kompleksna
odreenja politeje dodaje da ovaj pojam treba da „bude shvaen u
potpunoj odreenosti opreke s pojmom stasioteia (stranako ureenje,
tj. vlast stranaka bogatih ili stranaka siromašnih graana)”. M. A.
Perovi, Praktika fi lozofi ja, Grafomedia, Novi Sad 2004, str. 31.
Mogue je da je podnaslov Drave περ δικαου, πολιτικς izvorno
Platonov, a njegov prvi deo se prenosi na naš jezik kao „o
pravinosti” ili „o pravednosti”, premda se moe prevesti i manje
apstraktno, „o pravednom”. Drugi deo podnaslova, πολιτικς, znai
„graanski”, „dravni” tj. „koji se odnosi na dravu”, „politiki”,
„dravnim poslovima vešt”, a supstantivirano πολιτικς je „dravnik”.
Pravednost dakako nije samo puki podnaslov ovoga dela ve i njegova
centralna tema kojoj se Platon stalno vraa, bez obzira na manje ili
više znaajne digresije i teme koje povremeno izbijaju u prvi plan.
Razliiti istoriari fi lozofi je u Dravi pronalaze i metafi zike
teme (vezane za ideju Dobra), etike teme (vrlina), paideutike teme
(zbog kojih je Ruso i rekao da ovaj spis nije rad o politici, nego
najtananije razmatranje o obrazovanju koje je ikada napisano), i
teme o politici (oblici vladavine). Naravno, spisak moguih oblasti
za izuavanje se ovim kratkim napominjanjem nikako ne iscrpljuje. 5
Platon nije uveo u upotrebu sam izraz dikaiosyne, jer se on
pojavljuje ve kod Herodota. Neki komentatori (npr. Adkins (A. W. H.
Adkins), smatraju da je mogue registrovati upotrebu termina
dikaiosyne u homersko i arhajsko doba. O ranijoj upotrebi
dikaiosyne piše i Gagarin. On smatra da δικαιοσνη, ako se uopšte
pojav- ljuje pre 480. god. pre n. e., mora znaiti „praktikovanje
dike, pokoravanje zakonima”. M. Gagarin, „Dike in Archaic Greek
Thought”, p. 189, u: Classical Philology, Vol. 69, No. 3 (Jul.,
1974). 6 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd
1993, str. 7, 331c. Original Drave preuzet je iz: Platon, DER
STAAT, Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G.
Eigler, Darmstadt 1990, s. 14, 331c.
51 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
Ili bi to bilo ponekad pravino, a pone- kad nepravino, ve prema
okolnostima? Na primer, ako bi neko uzeo od svog pri- jatelja
oruje, a ovaj bi potom poludeo i traio ga natrag, svako bi kazao da
mu se oruje ne bi smelo vratiti i da ne bi bio pravian onaj ko bi
to uinio. Svako bi se isto tako sloio da se tom oveku, s obzirom na
stanje u kojem se nalazi, ne sme rei cela istina.7
κα ατ τατα στιν νοτε μν δικαως, νοτε δ δκως ποιεν; οον τοινδε λγω
πς ν που εποι, ε τις λβοι παρ φλου νδρς σωφρονοντος πλα, ε μανες
παιτο, τι οτε χρ τ τοιατα ποδιδναι, οτε δκαιος ν εη πο- διδος, οδ’
α πρς τν οτως χοντα πντα θλων τληθ λγειν.
Sokratovi komentari potom i analogije, povezani su sa poznatim
uporeenjem pra- vednosti sa razliitim techne, odnosno sa razliitim
zanimanjima poput lekara, kuvara, krmanoša i sl. U stvari, pokazuje
se da znanja odreenih zanimanja sadre u sebi i mogunost injenja zla
a ne samo dobra, i da e što je neko bolji znalac svoga zanata, u
isti mah potencijalno biti i „bolji” prestupnik u stvarima koje se
tiu njegovog znanja. Odrednice pravednosti koje Sokrat u nastavku
teksta razmatra više slue samo kao po- lazna hipoteza, iz koje se
potom na osnovu odgovarajuih naela demonstracije izvode zakljuci,
koji, ako se pokae da su neodrivi, onda ukazuju da je i u
razmatranju uzeta pretpostavka oborena. Ova metoda rauna sudova,
koju su u razliitim varijantama koristili Zenon i Melis, kasnije je
nazvana reductio ad absurdum.7
Pogreška u izjednaavanju technai i vrlina pokazana je još u Harmidu
(165c-166c), prilikom razgovora o umerenosti izmeu Sokrata i
Kritije, i to od samoga Kritije. Ta- koe je poznato mesto iz Hipije
Manjeg (372d), da su bolji oni ljudi koji ošteuju druge ljude i
pogrešno postupaju, lau, varaju i greše namerno, nego oni koji to
ine nenamerno. Brino i pedantno planiranje Drave kao celine ne
dopušta da se olako za- kljui, kao što su neki interpretatori
inili, da epizode iz prve knjige jesu samo segmenti Platonove rane
faze, pa je stoga u njima sasvim dopušteno postojanje
kontradiktornosti i nesaglasja. Druga verzija istoriara fi lozofi
je glasi da Platon itaoce vodi kroz neke od svojih razvojnih faza,
poevši od iznošenja stavova obinih pristojnih graana, koje ponekad
Sokrat pobija prilino grubo, preko sofi stikih vienja i Sokratovih
reakcija na njih, pa sve do vlastite pozicije.8 Ovde nije re samo o
Platonovom misaonom ra- zvoju i evoluciji, ve i o konstituisanju
pojma politeje, koje se odvija traenjem pojma pravednosti. Prva
knjiga Drave je sokratovski usmerena i sledi njegov put spoznajnog
samoudubljivanja svesti. Takav put se pokazao primerenim prilikom
razaranja starih spontanih obiajnosnih predstava o pravednosti, od
poetne o kazivanju istine, pa sve
7 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993,
str. 7, 331c. Original Drave preuzet je iz: Platon, DER STAAT,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G. Eigler,
Darmstadt 1990, s. 14, 331c. Ovu konstataciju Sokrat ignoriše u IV
knjizi Drave paragraf 433e, kada kae da se pravednost sastoji u
tome da svako ima svoje tj. da pojedinci ne poseduju ono što im ne
pripada i da ne budu lišeni onoga što im pripada. 8 Razliite
poglede o toj temi iznosi Jozef (H. W. B. Joseph) u svojoj knjizi.
H. W. B. Joseph, Essays in Ancient and Modern Philosophy, Oxford,
1935, p. 1-14.
52 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
do poslednje o pravednom injenju dobra prijatelju zato što je dobar
i injenja zla ne- prijatelju jer je rav.
Sa Trasimahovim „uskakanjem” u razgovor izmeu Sokrata i Polemarha,
kao da se itava atmosfera menja iz poetnog ambijenta ranih dijaloga
ka onoj iz Protagore i Gorgije, gde sabesednik Sokrata više nije
blagi i pomirljivi prijatelj ili sledbenik, ve samosvojni i opasni
sofi sta, koji je spreman da se energino obruši na konvencional- na
odreenja pravednosti i da podrugljivo komentariše Sokratovo umee.
Trasimah prekida razgovor grubo govorei Sokratu da „brblja
gluposti”, dodajui da on zna šta je pravednost. Nakon kratkog
ubeivanja, Trasimah daje vlastito vienje pravednosti
(Rep.338c):9
Slušaj – ree on. – Ja tvrdim da pravi- no nije ništa drugo nego ono
što koristi jaemu.9
κουε δ, δ’ ς φημ γρ γ εναι τ δκαιον οκ λλο τι τ το κρεττονος
ξυμφρον.
Ova teza argumentuje se reima da bez obzira na oblik vladavine sve
drave jed- nako sude o pravednosti, u smislu da je pravednost nešto
što je od koristi za dravnu vlast. Pošto dravna vlast dri poluge
moi u svojim rukama, pravednost nee biti ništa drugo do ono što
koristi jaem. Sokrat na to kae da vladari ponekad protiv svoje
volje izdaju zakone koji njima škode, i da ako je pravedno da se
potinjeni upravljaju po tim zakonima, onda ispada da je pravedno ne
samo ono što koristi ve i ono što škodi jaem. Trasimah se slae sa
konstatacijom da vladari mogu da pogreše, ali dodaje da oni
striktno govorei ne greše kao vladari, pravei poreenje sa greškama
matematia- ra, lekara i graditelja, koje ih ipak ne ine manje
umešnicima u pomenutim oblastima. Vladar kao vladar je nepogrešiv,
pa stoji poetni stav da raditi pravedno znai raditi u korist jaega.
Sokrat i ovaj stav obara pokazujui da nijedna veština nije radi
toga da koristi jaem, ve naprotiv da koristi slabijem i onome ko od
nje zavisi. Odgovor na ove rei ilustrovan je primerom po kome
pastir takoe brine o svom stadu, ali ne zbog dobra ovaca ili
volova, ve zbog vlastitog interesa ili zbog interesa gospodara
stada.10
9 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993,
str. 16, 338c. Original Drave preuzet je iz: Platon, DER STAAT,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G. Eigler,
Darmstadt 1990, s. 38, 338c. U diskusijama potom sueljavala su se
mnoga stanovišta o tome šta treba razumevati pod ovom Trasimahovom
odredbom. Objekcije su se kretale od toga da je re o naturalistikoj
defi niciji, nihilistikom stanovištu, uzgrednom komentaru,
suštinskoj analizi, pa do toga da se u njoj mogu pronai elementi
etikog nihilizma, legalizma, prirodnog prava i psihološkog egoizma.
Poslednja etiri stava elaborira Kerferd (G. B. Kerferd) u svom
lanku. G. B. Kerferd, „The Doctrine of Thrasymachus in Plato’s
Republic”, p. 19, u: Durham Univ. Journal, 1947. 10 Kros (R. C.
Cross) i Vuzli (A. D. Woozley) postavljaju pitanje, u svojim
komentarima Drave, da li je Sokrat zaista spreman da tvrdi da se
odgajivai ovaca brinu o zdravlju i unapreenju svoga stada zbog
interesa samog stada, a ne zbog vlastitog interesa. Isto, zakljuuju
oni, rade i vladari starajui se o sebi samima a ne o svojim
podanicima. R. C. Cross, A. D. Woozley, PLATO’S REPUBLIC, London,
1971, p. 48-49. U Sokratovu odbranu moe se navesti da je on samo
sledio Trasimahov diktum da se posmatrajui pastira kao pastira,
njegov zadatak sastoji iskljuivo u tome da vodi rauna o dobru stada
koje mu je povereno (Rep.345b-c).
53 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
Slino, po Trasimahu, i pravednost treba videti kao tue dobro, kao
korist onome ko je jai i ko vlada, a kao štetu onome ko je potinjen
i ko se pokorava.11
Upitan potom da li smatra nepravednost vrlinom12 a pravednost
porokom, Trasimah odgovara da bi on radije nepravednost imenovao
kao „razboritost”, „dobru odluku” (εβουλα), a pravednost kao
„plemenitu jednostavnost”, „plemenitu dobrodušnost” (γεννααν
εθειαν).13 Nešto kasnije on potvruje da nepravednost jeste nešto
lepo i silno, predstavivši je ak kao vrlinu i mudrost. Pravednog
oveka Trasimah naziva „dobrodušnim i estitim”, a nepravednog slinim
onom ko je „razuman i dobar”. Sokrat je potom nizom primera i ve
pominjanom techne analogijom14 dokazao da je validna suprotna teza,
da je pravedan ovek dobar i mudar a nepravedan da je neznalica i
rav. Dodatna potpora i legitimitet ovoj argumentaciji bie traeni u
poznatoj injenici da su i bogovi pravedni, što e automatski znaiti
da e nepravedan ovek biti i neprijatelj bogova a da e pravedan ovek
biti njihov prijatelj.15 Zakljuak koji se izvodi je oeki- van:
pravedni ljudi su bolji, mudriji i sposobniji od nepravednih.
Konani udarac koji Sokrat zadaje Trasimahu vezan je za sudbinu
pravednih, koja je, po njemu, bolja i srenija od sudbine
nepravednih. Istraivanje postupno ide od ispi- tivanja namene
pojedinih predmeta, pa i odreenih ivotinja, da bi se potom prešlo
na ovekovu dušu, gde se pokazuje da ni ona ne predstavlja nikakav
izuzetak. Sagovornici su se, naime, saglasili da i duša ima sebi
svojstvenu vrlinu, i podudarili u mišljenju da je pravednost vrlina
duše, a nepravednost njen porok. Konsenzus je zatim uspostavljen i
oko stava da e pravedna duša i pravedan ovek iveti dobro, a
nepravedna duša i ne-
11 Osim ovoga stava Trasimah iznosi još dva argumenta u prilog
nepravednosti: prvi, da ona donosi veu materijalnu korist u
privatnim i dravnim poslovima od pravednosti, i drugi, da
nepravedan ovek ivi bolje od pravednog oveka. 12 Iako se grko ρετ
naješe prevodi kao „vrlina”, ono ne mora uvek imati implikacije
moralne prirode. Njeno znaenje moe biti i povezano sa
karakteristinim odlikama koje omoguavaju bilo kome, ili emu, da
obavi svoje specifi ne funkcije. U Rep.353a-b Sokrat tako govori o
ρετ oiju i ušiju, ak i no ima svoju ρετ ako je dobro oblikovan i
oštar. 13 Naši prevodioci Drave su εβουλαν preveli sa
„promišljenost”, a γεννααν εθειαν sa „obina glu- post” (Rep.348d).
Prevod koji pravednost tretira kao „obinu glupost” (γεννααν εθειαν)
je preoštar, iako moe nai svoju potporu u izvorniku. Nemaki prevod
pomenute sintagme je „gutartige Einfalt”, a engleski prevod glasi:
„most noble simplicity or goodness of heart”. 14 Pari (R. D. Parry)
pokazuje u svom lanku da je techne analogija kljuna za razumevanje
moralne fi lo- zofi je koja je skicirana u prve etiri knjige Drave.
R. D. Parry, „The Craft of Justice”, p. 19, u: New Essays on PLATO,
Ontario, 1983. 15 Zanimljivo je mesto iz DK85.8 koje predstavlja
svojevrsni odgovor Sokratu, ali i pokazuje Trasimaha kao oveka bez
iluzija koji, za razliku od lika iz Drave, prepoznaje i ceni
pravednost. Evo tog mesta:
Napisao je [Thr.] u svom govoru ovako nešto: „Bo- govi se ne
obaziru na ljudska djela, jer ne bi previ- djeli najvee ljudsko
dobro – pravednost. Vidimo, naime, da se ljudi njom ne slue.
γραψεν [Th r.] ν λγωι αυτο τοιοτν τι, τι ο θεο οχ ρσι τ νθρπινα ο
γρ ν τ μγι- στον τν ν νθρποις γαθν παρεδον τν δι- καιοσνην ρμεν γρ
τος νθρπους τατηι μ χρωμνους.
Prev. D. Salopek. H. Dils, Predsokratovci fragmenti II, Naprijed,
Zagreb 1983, str. 305, 8. Nem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die
Fragmente der Vorsokratiker II, Weidmann 1985, s. 326, 8. Mogua
rezerva u vezi ove beleške je to što je ona, prema Dilsu, preneta
preko Hermije iz nepouzdanog spisa.
54 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
pravedan ovek ravo. Na kraju Sokrat kae (Rep.354a): „A onaj ko ivi
dobro, blaen je i spokojan, nasuprot onome ko je u ivljenju zao”16
(λλ μν γε ε ζν μακρις τε κα εδαμων, δ μ τναντα).
Platon ipak nije bio zadovoljan pomenutom argumentacijom, premda
ona na prvi pogled deluje relativno uverljivo.17 To je vidljivo iz
zakljunog paragrafa prve knjige Drave, u kome on kae da se upustio
u razmatranje pitanja da li je pravednost porok ili vrlina, neukost
ili mudrost, šta je korisnije pravednost ili nepravednost, a da
prethodno nije dat odgovor na krucijalno pitanje: šta je
pravednost. Sokratovski zakljuujui da nakon itavog razgovora ništa
ne zna, Platon konstatuje da e teško bez odgovora na pitanje o
bivstvu dikaiosyne18 moi diskutovati o tome da li je ona vrlina ili
ne, i da li je srean ili nesrean onaj ko je poseduje. Ovom pitanju
on e se vratiti tek u IX knjizi Drave (576b), preciznije temi da li
pravedan ili nepravedan ovek imaju bolji ivot, naravno nakon što je
ponudio odgovor na pitanje o bivstvu same pravednosti.
Moe se rei da se u prvoj knjizi Drave na polemiki nain razvija
svojevrsna po- vest razumevanja pravednosti. Najpre je izloeno
staro aristokratsko shvatanje praved- nosti kroz stavove Kefala i
Polemarha. Potom se elaborira sofi stiko stanovište koje je branio
Trasimah. Konano, tree po redu je Sokratovo vienje pravednosti.
Meutim, itavo ispitivanje pravednosti prekida se u onom momentu
kada se shvati da sokratska individualizovanost spoznajnog misaonog
kretanja prema pojmu pravednosti ne daje oekivani rezultat, jer se
celina pojma ne moe dobiti defi nisanjem pravednosti na „mi- kro
nivou”, tj. odreivanjem onoga što bi konkretnog pojedinanog oveka u
njegovoj delatnoj pojedinanosti inilo pravednim. Na sokratskoj
paradigmi Platon je u I knjizi Drave stigao do formalnog pojma
pravednosti i shvatio da to naprosto nije dovoljno.19 Pokazuje se,
drugaije reeno, da rezultati etikog poimanja pravednosti nisu
dostatni, ukoliko im ne prethodi istraivanje na „makro nivou”, tj.
politiko poimanje pravedno- sti. Platon, naime, premešta teište
spoznajnog traenja pojma dikaiosyne s pojedinca
16 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993,
str. 35, 354a. Original Drave preu- zet je iz: Platon, DER STAAT,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G. Eigler,
Darmstadt 1990, s. 92, 354a. Grka re εδαιμονα ima nekoliko znaenja,
poput „srea”, „blaenstvo”, „sreno stan- je”, „srean poloaj”, „dobro
stanje”, „blagostanje”, „imunost”. Moda je stoga bolje prevesti
kovanicu μακρις τε κα εδαμων kao „blaen je i srean”. Sintagma ε ζν,
koja je ovde prevedena sa „ivi dobro” (videti i Prot.351b), nije
jednoznana. U grkom jeziku ona moe oznaavati ivot u prosperitetu i
srei, pa i lagodan i raskošan ivot (Od.XVII,423; Soph. Ph.505),
jednako kao i moralno ispravan i valjan ivot, na šta Sokrat ovde po
svoj prilici cilja. 17 Barker kae da je Platon pobedio sofi ste
uestvujui u njihovoj sopstvenoj igri reima, ali da se time u
konanom samo pokazuje zašto ne treba prihvatiti Trasimahovo vienje
pravednosti, ali ne i kakvu koncepciju pravednosti treba usvojiti.
E. Barker, The Political Thought of Plato and Aristotle, New York,
1959, p. 98. 18 Razlog zbog kojeg je dikaiosyne upotrebljena umesto
oekivanog dike, dilema koja se pojavila na poetku ispitivanja u
ovom radu, moda lei u proširenju polja moguih znaenja „pravde”,
koja postaju kompleksnija i plodotvornija s ukljuivanjem dodatnih
referenci u njen opseg. Pravednost, naime, zadrava svoje znaenje
koje se odnosi na zajednicu, ali dobiva i dodatnu specifi kaciju
regulacije odnosa unutar samog oveka. Sa Platonom je dakako
nastupila i konceptualizacija jezika, pa upotreba pojma dikaiosyne
umesto nekih od verzija termina dike nikako ne treba da udi s
obzirom na snanu refl eksivnost velikog atinskog fi lozofa. 19 Zato
se on problemu pravednosti i vratio kasnije, napisavši knjigu koja
je bila gotovo pet puta obimnija od bilo kog do tada napisanog
njegovog dijaloga.
55 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
na celinu, odnosno politeju.20 To je jedini put da se dosegne
suština klasinog polisa, pošto pravednost celine moe i mora biti
mera pravednosti onog partikularnog.
Glaukon21 se nije zadovoljio Trasimahovim lakim porazom u raspravi,
ve je zah- tevao od Sokrata da dokae svoju tvrdnju da je pravednost
dobra, kako po sebi, tako i po svojim uincima.22 Njega je pre svega
zanimalo šta pravednost i nepravednost jesu i kakav je njihov
uticaj na ovekovu dušu. Prethodno su radi podseanja i kompariranja
izneta uobiajena stanovišta o prirodi i poreklu pravednosti. Poetna
teza vezana je za stav da je po sebi dobro initi nepravdu, a da je
loše trpeti je. Pošto je vee zlo trpeti nepravdu nego što je dobro
initi je, kao rezultat iskustva i plod kompromisa ljudi su stvorili
zakone i ugovore, dogovorivši se da ubudue niti ine niti trpe
nepravdu. Ono što su potom zakoni i ugovori propisivali, nazvano je
zakonitim i pravednim. To bi, po ovoj interpretaciji, bilo poreklo
i suštastvo pravednosti, a njena vrednosna komponenta nije se
sastojala u tome što je ona dobro po sebi, nego zbog odsustva moi
da se zlo ini nekanjeno. Pravda se stoga ne upranjava kao rezultat
neijeg izbora, nego kao posledica nunosti i zbog straha od
trpljenja neijeg povreivanja.23
Iz Drave 368e vidi se da je relativno lako usvojena poetna
pretpostavka da pra- vednost pripada kako pojedincima tako i
dravama, i da je meu njima mogue uspo- staviti odgovarajui
paralelizam. Treba podsetiti da je po Helenima pojedinac samo u
sadejstvu sa drugima mogao ispuniti vlastitu svrhu, te da je
zajednica ta koja je imala ontološki prioritet. Polis se od
pojedinca i domainstva razlikovao ne samo kvantita- tivno, ve i
kvalitativno i specifi ki. Drava je za Grke bila natura prior (a
to, svakako, treba razlikovati od tempore prior); ona za njih nije
bila puko sklonište, ili neko za- jedništvo stanovanja, ve je
predstavljala nešto mnogo znaajnije – zaviaj slobodnih graana.24
Bilo bi pogrešno grko poimanje zajednice dovesti u vezu sa
mravinjakom, košnicom, oporom ili hordom, pošto su Grci bili
individualisti i agonisti sve do samog praga obesti. Taj
individualizam, ipak, nije nikada imao znaenje pobune protiv zajed-
nice kao takve, jer ju je pretpostavljao kao nešto
samorazumljivo.
20 Iz takve Platonove odluke stanovište moralne svesti moi e da se
razvije u stanovište politike svesti, a Sokratova etika refl eksija
razvie se u politiku refl eksiju. 21 Od poetka druge knjige Drave
postoje samo tri sagovornika, Sokrat, Glaukon i Adeimant. Pošto
Adei- mant ima malo zapaenu ulogu, praktino se ceo dijalog svodi na
konverzaciju Sokrata i Glaukona. Još jedna promena je nastupila na
prelazu iz I u II knjigu Drave. Oito je da je, za razliku od
sokratskog metoda prve knjige, u drugoj knjizi Glaukon taj koji
postavlja pitanja a Sokrat onaj koji odgovara. 22 U X knjizi
paragraf 612b Sokrat kae da su dokazivali da je pravednost dobra
sama po sebi i da nakon toga mogu da krenu da utvrde da je ona
dobra i po svojim uincima. O vezi pravednosti i njenih uinaka
govori se na nekoliko mesta u Dravi: 367b, 367d-e, 392c, 457b,
505a. 23 U razgovor se u meuvremenu ukljuio i Adeimant sa razliitim
varijacijama na pomenutu temu, ali uglavnom sa namerom da dodatno
ojaa poziciju vlastitog brata. 24 Hegel piše da je: „Platon pokazao
da se ono što je pravednost po sebi i za sebe, takoer ukoliko pod
pra- vom duha obuhvaa cijelu njegovu prirodu, moe se istinskim
smislom prikazati samo u objektivnom obliku pravde, tj.
konstrukcije drave kao udorednog ivota”. G. V. F. Hegel,
Enciklopedija fi lozofi jskih znanosti, „V. Masleša” - „Svjetlost”,
Sarajevo 1987, str. 406, prim. uz par. 474.
56 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
U nastavku druge knjige Drave25 govori se o selekciji uvara26 drave
i o njiho- voj paideutici,27 imajui u vidu postavljeni zadatak
utvrivanja naina javljanja pra- vednosti i nepravednosti u dravi.
Detaljno izlaganje ureenja domova uvara prekida Adeimant tvrdnjom
da mu se ini da uvari, nemajui nikakvih materijalnih dobara niti
odgovarajue satisfakcije od strane drave, nee biti ni osobito sreni
ljudi. Sokratov odgovor glasi (Rep.420b-c):28
Ali mi nismo sagradili svoju dravu zato da u njoj samo jedan stale
(ethnos) bude naroito srean, nego da cela dra- va bude to u najveoj
meri. Mi smo mi- slili da emo u takvoj dravi najpre nai pravinost,
a u dravi, opet, kojom se najgore upravlja, nepravinost, pa, pošto
bismo videli i jednu i drugu, mogli bi- smo prosuditi o onome što
ve odavno traimo.28
ο μν πρς τοτο βλποντες τν πλιν οκζομεν, πως ν τι μν θνος σται
διαφερντως εδαιμον, λλ’ πως τι μλιστα λη πλις θημεν γρ ν τ τοιατ
μλιστα ν ερεν δικαι- οσνην κα α ν τ κκιστα οκουμν δικαν, κατιδντες
δ κρναι ν πλαι ζητομεν.
Platon smatra, takoe, da uvari treba da paze da u dravu krišom ne
uu bogatstvo i siromaštvo, da se nakon toga ne bi stvorile dve
drave unutar iste drave, tzv. drava bogatih i drava siromašnih,
koje bi bile u ratu jedna s drugom. Njemu je bilo jasno da
subjektivna sloboda i individualnost ljudi donose razdvajanje
opštosti zajednice i pojedinanosti individualnog oveka. Zato je i
imperativ uvara da drava ne bude ni velika ni mala, ve tano tolika
kolika treba da bi mogla ostati jedna i jedinstvena, a ne kao skup
mnogih drava. Fundamentalna namera Platonove praktike fi lozofi je
sa- drana je u uverenju da se bivstvovanje klasinog obiajnosnog
polisa moe spasiti od propadanja fi lozofskim traenjem i nalaenjem
najbolje politeje. Gotovo neprimetno,
25 U izvesnom smislu moe se govoriti o tri drave kod Platona:
„jednostavnoj” iz sredine II knjige Drave, „bogatoj ili raskošnoj”
koja sledi sve do kraja IV knjige, i u rasponu od V do VII knjige,
re je o „uzvišenoj” dravi. 26 Platon uvare naziva φυλκων. Grka
imenica φλαξ znai „straar”, „uvar”, „zaštitnik”, „nadzornik”;
„straa”. Ponekad se, meutim, o njima izveštava kao o ρχντων tj. o
poglavarima. Grka imenica ρχς oznaava „vou”, „vojvodu”,
„poglavara”, uopšte nekoga ko je „najugledniji”. 27 Pojam
pravednosti, reeno je, predstavlja kljuni konstituišui faktor
valjane politeje. Sadrinsko is- punjenje tog pojma, tj. podela
odgovarajuih društvenih uloga ljudi, kao i njihova staleška
organizacija, od kojih presudno zavisi ekvivalencija davanja i
primanja, ipak e bitno zavisiti od same paideje. Ona postaje
odluujui faktor u Dravi za odreivanje neije sposobnosti za pojedine
poslove, kao i za ulogu u zajednici i mesto u njenoj staleškoj
organizaciji. 28 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ,
Beograd 1993, str. 103-104, 420b-c. Original Drave preuzet je iz:
Platon, DER STAAT, Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band,
Hrsg. von G. Eigler, Darm- stadt 1990, s. 280, 420b-c.
57 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
Sokratovim voenjem sagovornika uspostavljena je tripartitna
struktura polisa.29 Osim staleške zasnovanosti najbolje drave još
dva momenta moraju biti u središtu razma- tranja. To su poznate
etiri kardinalne vrline i momenti pojedinanog subjekta. Ako se na
trenutak ostavi po strani uenje o vrlinama, ono što po Platonu
donosi disharmoniju u ivot i delanje nekoga polisa jeste
subjektivna sloboda. Njeno onemoguavanje je u Dravi izvedeno kroz
nedopuštanje pojedincima da sami izaberu stale kome e pri- padati,
zatim kroz ukidanje privatne svojine za prva dva stalea (vladara i
uvara), i konano, kroz eliminisanje institucije braka. Sve ovo samo
pokazuje koliko je Platon dosledno bio protiv ivota koji bi se
odvijao prema linim naklonostima, a ne u skladu sa opštim
potrebama.
Konano, kada je grad osnovan, Sokrat se metodiki vraa na prvobitnu
zamisao ot- krivanja pravednosti odnosno nepravednosti, kao i
utvrivanju koju od njih ovek mora stei ako eli da bude srean
(εδαμονα). On smatra da ako je tako napravljena drava pravilno
sagraena, onda e ona biti i savršeno dobra. Naravno, savršeno dobra
drava mora sadravati i sve vrline, koje se eksplicitno nabrajaju u
Rep.427e:30
Prema tome, ona je mudra, hrabra, ume- rena i pravina.30
Δλον δ τι σοφ τ’ στ κα νδρεα κα σφρων κα δικαα.
Ako uesnici u dijalogu uspeju da identifi kuju prve tri vrline,
prema prostoj propor- ciji ili tzv. pravilu trojnom, ona koja bude
preostala bie pravednost. Ovakav postupak nije naišao na
odobravanje potonjih komentatora, koji su manje ili više suptilno
odbaci- vali Platonovu argumentaciju. Osnovni prigovor baziran je
na stavu da Platon nije ni na koji nain dokazao da postoje baš
etiri vrline, što, po njima, automatski ruši validnost njegove
teze.31 Platon je, naravno, mogao naprosto izlagati neku
opšteprihvaenu klasi- fi kaciju ili neku od klasifi kacija koja se
njemu inila najprihvatljivija, ali i dalje stoji ar- gument ex
silentio protiv ovoga stava. Pogledaju li se npr. rani Platonovi
dijalozi videe se da ima i drugaijih „kandidata” za vrlinu, kao i
da njihov broj moe biti razliit od
29 Neki autori su govorili da je inspiraciju za ovu tripartitnu
shemu zajednice Platon dobio znajui za takvu ili slinu funkcionalnu
podeljenost meu indo-evropskim narodima, a da su njeni elementi
bili sauvani i kod Mikenjana. No, to ne znai da je validna npr.
Poperova tvrdnja (OS 49) da Platon prosto rekonstruiše grad iz
prošlosti. Celokupna Platonova namera usmerena je na restauraciju
obiajnosne biti helenskog polisa koji je realno-istorijski postojao
sve do njegovog vremena. 30 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon,
Drava, BIGZ, Beograd 1993, str. 112, 427e. Original Drave pre- uzet
je iz: Platon, DER STAAT, Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter
band, Hrsg. von G. Eigler, Darmstadt 1990, s. 302, 427e. U
Platonovom uenju o vrlinama u Dravi moe se uoiti uzajamno
uslovljavanje i za- snivanje momenata psihološkog, politikog i
etikog. Psihološki momenti vezani su za razmatranje duše, po-
litiki smeraju na zasnivanje valjanog polisa, a etiki aspekt je
usmeren na poimanje vrlina oveka i valjane zajednice.
Sinhronizacijom ova tri momenta treba da se prevlada elementarna
teškoa posredovanja izmeu ideje dobra i neposrednog ljudskog
delanja, odnosno izmeu svrhe kao takve i konkretne praktike svrhe.
Naravno, premeštanje svrhe u ontološku ravan donosi Platonu teškou
u zahvatanju vrline poznatu i iz drugih segmenata njegove fi lozofi
je, naime teškou uspostavljanja odnosa izmeu tzv. idealnog i
realnog sveta. 31 Tako smatraju npr. Kros i Vuzli. Oni kau da se u
ovom Platonovom stavu pretpostavlja nekoliko stvari: a.) da grad
poseduje poznat broj vrlina, u konkretnom sluaju etiri, b.) da su
etiri vrline upravo one etiri o kojima govori Sokrat, i c.) da
etiri vrline tano ispunjavaju strukturu grada. R. C. Cross, A. D.
Woozley, PLATO’S REPUBLIC, London, 1971, p. 104.
58 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
etiri. Eutifron je tako dijalog o svetom, tj. pobonom (σου), Lisid
istrauje prijatelj- stvo (φιλας), dok Hipija Vei raspravlja o lepom
(καλο). Moda najjai kandidat za petu kardinalnu vrlinu jeste
pobonost, jer se ona pominje na nekoliko mesta naporedo sa ostalim
„priznatim” i „stalnim” vrlinama. Ilustracije radi, na najmanje
etiri mesta u Protagori (325a, 329c, 330b, 349b), moe se pronai da
je pobonost eksplicitno pome- nuta kao vrlina. Na prvo i drugo
pomenutom mestu pobonost je u paru sa pravednošu i umerenošu, na
treem (330b) ovim trima se pridodaje i hrabrost, dok se na
poslednje pomenutom mestu (349b) jasno navodi da ima pet vrlina:
mudrost (σοφα), umerenost (σωφροσνη), hrabrost (νδρεα), pravednost
(δικαιοσνη) i pobonost (σιτης). Vidi se da ni sam Platon ne izlae
uvek isti broj vrlina, kao ni vrline o kojima govori (u Lahetu 198a
se tako nabrajaju sledee vrline: hrabrost, umerenost, pravednost „i
tome slino”). Štaviše, dodatnom analizom moe se otkriti da u
Euth.11e-12a moda stoji da je pobonost samo jedna podvrsta
pravednosti, dok se iz Lach.199d uoava niz vrlina jednakog
ontološkog statusa: umerenost, pravednost i svetost. Poseban
problem je ve- zan za Platonovo odreenje pojma vrline, koje se u
Rep.444d-e izlae na metaforian nain: „Dakle, vrlina je, kako se
ini, za dušu nešto kao zdravlje, lepota i snaga; po- rok (kakía) je
pak za dušu nešto kao bolest, runoa i slabost”32 (Αρετ μν ρα, ς
οικεν, γει τ τις ν εη κα κλλος κα εεξα ψυχς, κακα δ νσος τε κα
ασχος κα σθνεια). Kako bilo, u nastavku Drave Sokratu se nudi
prilika da ukae gde se pomenute vrline mogu pronai.
Drava je mudra (σοφ) i voena dobrim savetom (εβουλος), koji je
znanje (πιστμη), ali ne neko tehniko ili specijalizovano znanje
poput zidarskog, stolar- skog, metalskog ili onoga iz
poljoprivrede, nego znanje koje se odnosi na dravu kao celinu, na
najbolji nain njene unutrašnje organizacije i na najbolji nain
njenog od- nošenja prema drugim dravama. Kontrast koji se ovde
osvetljava izmeu posebnih veština i znanja koje poseduje fi lozof,
koje je za Platona „znanje vladanja ljudima koje je najvanije i
najtee stei”,33 predstavlja razvijanje poznatog Sokratovog kreda
„vr- lina je znanje”.34 Drava e ponuditi odgovor na pitanje
postavljeno u Charm.173d, o tome kakvo znanje treba ljudskom rodu
da bi iveo. U Harmidu odgovor izmie sagovornicima,35 pa i samom
Sokratu.36 Znanje je u dravi, zamišljenoj od strane So- krata,
ogranieno na brojano najmanje zastupljeni stale uvara, drugaije
reeno, po delima i znanju uvara cela drava e biti po prirodi mudra.
Slino stoje stvari i kada je u pitanju hrabrost, koja poiva na
borcima koji u sebi imaju sposobnost da u svemu zaštite ispravno
mnenje i zakonom ustanovljeno mnenje, o tome šta je zastrašujue a
šta
32 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993,
str. 134, 444d-e. Original Drave pre- uzet je iz: Platon, DER
STAAT, Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G.
Eigler, Darmstadt 1990, s. 360, 444d-e. 33 Kako Platon piše u
Dravniku 292d. 34 U Menonu (97b-c) se u izvesnom smislu koriguje
Sokratovo identifi kovanje vrline i znanja. Naime, tamo se kae da
je ispravno mnenje (ληθς δξα) jednako dobar vodi u adekvatnom
delanju oveka kao i samo znanje (πιστμη). 35 Iako se kao šesta defi
nicija umerenosti, jer je Harmid dijalog o σωφροσνης, navodi njeno
odreenje kao znanja o dobru i zlu (174c). 36 Tako tvrdi Gatri. W.
K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy III, Cambridge, 1969,
p. 464-466.
59 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
ne. Vano je napomenuti da onaj deo drave koji se za nju bori i
ratuje nije jedini koji poseduje hrabrost,37 ali da drugi graani,
bili oni hrabri ili ne, ne odluuju o karakteru drave kao
celine.
Preostalo je da se ispitaju još dve vrline u dravi, jedna je
umerenost,38 a druga je ona zbog koje je celokupno istraivanje i
zapoeto, a to je pravednost. Umerenost, koja izgleda slinija
saglasju i skladnosti nego prethodne dve vrline, jeste i nekakva
ureenost i vladanje nad uivanjima i strasnim sklonostima. Za
razliku od prethodne dve vrline koje borave u jednom odreenom delu
drave, umerenost se rasprostire kroz celu dravu, dovodei u meusobni
sklad sve njene lanove.39
Konano se prelazi na etvrtu vrlinu, koja je još jedina preostala da
bi njen broj i razmatranje bili kompletirani. Sokrat iznenada
izjavljuje Glaukonu da im pravednost ve odavno lei pred nosom ali
da je oni nisu uoili. Pod ovim „ve odavno” verovatno se misli na
ukazivanje na uzroke koji su doveli do nastanka drave (Rep.369b-e),
ili moda na još raniju analizu i tumaenja Simonidove izreke o
pravednosti, s poetka same Drave (332c). Na sledei nain Platon daje
svoje dugo pripremano centralno odreenje pravednosti
(Rep.433a-b):
37 Sama defi nicija hrabrosti detaljnije se izlae u Lahetu, koji je
i dijalog o njoj (περ νδρεας). Tamo se kae da je hrabrost ostati u
stroju i boriti se protiv neprijatelja, i pritom nikako ne beati
(190d). Hrabrost je, zatim, postojanost duše (192c), odredba koja u
dopunjenoj verziji glasi da je hrabrost razborita postojanost duše
(192d). Ona je, dalje, neko znanje ili mudrost (194d). Hrabrost je
i znanje o onom što je strašno i o ono- me što je pouzdano tj.
bezbedno (196c-d; slino u 194e-195a i u 199a-b). Konano, hrabrost
nije samo znanje o strašnom i bezbednom tj. pouzdanom, ve i znanje
o gotovo svakom dobru i zlu, bilo kada da ono postoji (199c-d).
Ovde se ne naglašava distinkcija izmeu ispravnog mnenja (ρθ δξα) i
znanja (πιστμη), ali se podrazumeva da e ratnici instrukcije
dobijati od samih uvara. To je razlog zašto Sokrat govori o πολιτικ
νδρεα kao o neemu što je odsudno za dravu, a podrobnije
elaboriranje obeava da e sprovesti na nekom drugom mestu
(Rep.430c). U strogom smislu govorei hrabrost mora biti utemeljena
na znanju, koje opet jedino uvari mogu posedovati. 38 Najvee
poteškoe prilikom prevoenja na naš jezik zadaje prenošenje grke
imenice enskog roda σωφροσνη. Ona ima tri grupe znaenja: 1.)
„zdrava pamet”, „jasna razboritost”, „pravo spoznanje”; 2.)
„razborito uzdravanje”, „zauzdavanje strasti”, „umerenost”,
„trezvenost”, „pristojnost”, „poslušnost”, „ed- nost”, „moralnost”;
3.) „slava razboritosti ili umerenosti”. U prevodima se pojavljuju
sledee rei: „trezve- nost”, „skromnost”, „razboritost”, i relativno
naješe „umerenost”. 39 Guld (J. Gould) belei da se u dravi σοφα i
νδρεα pripisuju pojedinanim elementima, dok se σωφροσνη i δικαιοσνη
pronalaze u pravim odnosima u svim elementima. J. Gould, The
Development of Plato’s Ethics, Cambridge, 1955, p. 150-151.
Razliita pominjanja umerenosti mogu se pronai dakako i na drugim
mestima kod Platona. U Zakonima 710a-b se tako pravi razlika izmeu
onoga što narod podrazumeva pod umerenošu i „otmene i uzvišene”
umerenosti, koja je izjednaena sa razboritošu. Dodatne ilustracije
mogu se pronai u Men.88b, Gorg.491d, Symp.196c, Phaedr.237e.
60 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
A odredili smo, naime, i esto ponavljali, ako pamtiš, da svaki
pojedinac u dravi treba da obavlja samo jedan posao, i to onaj koji
njegovoj prirodi najviše odgo- vara. Doista, tako smo govorili. A i
to smo od mnogih drugih slušali, i sami smo esto nagoveštavali da
je pra- vino da svako obavlja svoj posao i ne meša se u mnoge druge
poslove. Doista, i to smo nagoveštavali. „Obavljati svoj posao” – u
tome je, o pri- jatelju, po svoj prilici, nain postojanja
pravinosti.40
θμεθα δ δπου κα πολλκις λγο- μεν, ε μμνησαι, τι να καστον ν δοι
πιτηδεειν τν περ τν πλιν, ες ατο φσις πιτηδειοττη πεφυκυα εη.
Ελγομεν γρ. Κα μν τι γε τ τ ατο πρττειν κα μ πολυπραγμονεν
δικαιοσνη στ, κα τοτο λλων τε πολλν κηκαμεν κα ατο πολλκις ερκαμεν.
Ερκαμεν γρ. Τοτο τονυν, ν δ’ γ, φλε, κινδυ- νεει τρπον τιν
γιγνμενον δικαι- οσνη εναι, τ τ ατο πρττειν.
40
Kada Platon na samom poetku ovog pasusa kae „A odredili smo, naime,
i esto ponavljali”, izvesno je da misli na veliki broj mesta iz
Drave gde je pomenuta odred- nica pravednosti anticipirana i
nagoveštavana (Rep.370b, 374a-d, 394e, 395c, 420d i dr.). U Dravi
370a Sokrat postavlja pitanje Adeimantu da li je lakše da u tek
for- miranoj dravi jedan zemljoradnik nabavlja hranu za etvoricu i
da je onda podeli sa drugima, ili da po etvrtinu svoga vremena
posveti pribavljanju hrane, graenju kue, spremanju odela i
pravljenju obue, ne dajui ništa ostalima. Odgovor Adeimanta ide
svakako u prilog prvo pomenutom predlogu i sugestiji, ali je
zanimljivo da predlaui drugu opciju, Platon pita Adeimanta treba li
ne dajui drugima da „radi sam za sebe” (τ ατο πρττειν). U pitanju
je, kao što se iz originala vidi, identina sintagma koja se
pojavljuje u Rep.433b da defi niše bivstvo pravednosti, i koja je
tamo prevedena kao „obavljati svoj posao”.41
Nešto dalje u istom pasusu Platon e izjaviti „A i to smo od mnogih
drugih sluša- li, i sami smo esto nagoveštavali”. Ovaj poetak
reenice najverovatnije upuuje na rani Platonov dijalog Harmid
(161b), koji se, istina, bavi umerenošu, ali koji u treoj od šest
defi nicija umerenosti ponavlja gotovo istovetne rei, tj. kljunu
kovanicu, τ αυτο πρττειν, koja odreuje pravednost: „Upravo sam se
setio da sam uo od ne-
40 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993,
str. 119, 433a-b. Original Drave preuzet je iz: Platon, DER STAAT,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G. Eigler,
Darm- stadt 1990, s. 320, 433a-b. Jeger piše sledee: „Ovaj princip
da svako treba da obavlja svoj posao (τ ατο πρττειν) povezan je za
Platona sa suštinom arete koja se sastoji u savršenstvu specifi nog
postignua sva- kog bia i svakog njegovog dela”. V. Jeger, PAIDEIA,
Knji. zajed. N. Sada, Novi Sad 1991, str. 343. 41 Ovo pominjanje
iste sintagme u dva razliita konteksta, sa dodatnim pozivanje na
Harmida 161e-162a i Hipiju Manjeg 368b-c, nagnalo je Donovana (B.
R. Donovan) da pomisli da kljuni izraz ta hautou prattein ima dva
oprena znaenja u Platonovoj Dravi. B. R. Donovan, „THE
DO-IT-YOURSELFER IN PLATOS REPUBLIC”, p. 1, u: American Journal of
Philology, 124 (2003).
61 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
koga da je razboritost raditi svoj posao”42 (ρτι γρ νεμνσθην δη του
κουσα λγοντος, τι σωφροσνη εη τ τ αυτο πρττειν).
Premda pravednost po ovoj defi niciji nalii umerenosti, ona u
stvari zauzima znat- no drugaiji poloaj. Ona je, štaviše, omoguila
ostalim trima vrlinama da nastanu, a kada su ve nastale prua im
zaštitu dok se nalaze u dravi. Pravednost nije dakle samo etvrta po
redu vrlina u njihovom nabrajanju, ve ona ima za cilj da svako na
najbolji nain naui da radi i radi ono za ega je obdaren, jer je
samo na toj osnovi mogue utemeljiti skladnu zajednicu. Ona omoguava
da svako zauzme mesto koje mu pripada i da realizuje vrlinu koja mu
kao staleu pripada, a u krajnjoj instanci Platon eli da omogui
zasnivanje restaurisane obiajnosti. Na temelju ovog kljunog
odreenja pra- vednosti „u velikom”, mogue je principijelno
zasnovati egzistenciju polisa na naelu graanstva, kao i opstojanje
individualne duše.43
Nakon što je pravednost etablirana u najboljoj dravi, Sokrat eli da
njene atribute proveri i na svakom pojedincu, što je bio i
prvobitni zadatak ispitivanja ove vrline. Na poetku se utvruje da e
valjan postupak biti onaj koji pojedinca, koji u svojoj duši ima
istu strukturu i dranje kao drava, bude tretirao kao dostojnog
obeleja otkrivenih u dravi. Odmah zatim sledi i upozorenje da
postojei metod vodi samo do aproksima- tivnih odgovora, a da konani
odgovori zahtevaju „vei i dui put”. U VI knjizi Drave Platon se
vraa uslovno na ovaj „dui put” i objašnjava da je on usmeren ka
„najvišoj nauci ideji o dobrom”, koja je višeg ontološkog statusa
od same pravednosti, tj. da tek kroz nju pravednost i sve što je sa
njom u vezi dobijaju vrednost i postaju korisni.44 Reeno je ve da
je, po Platonu, iz ontološkog odreenja dobra mogue izvesti njegovo
praktiko-fi lozofsko odreenje. Pravedno se takoe izvodi iz višeg
duhovnog i vred- nosnog poretka, iz ideje pravednosti, iz koje se,
posredstvom orthos logos-a, dobiva merilo prosuivanja ljudskih dela
kao i opšti kanon delanja.
Posle nabrajanja osobenosti Traana, Skita, Helena, Feniana i
Egipana, postav- lja se pitanje da li u svemu što ine ljudi odluuje
jedna od karakternih osobina, ili, budui da ih ima tri, svaka od
njih gospodari u odgovarajuoj vrsti delanja. U prilog drugo
pomenutoj konstataciji navodi se princip kontradikcije i utvruje da
ipak nije re o jednoj te istoj sposobnosti duše, nego o više njih.
Opoziti koji se nabrajaju su:
42 Prev. S. U. Blagojevi. Platon, Dijalozi, Grafos, Beograd 1987,
str. 33, p. 161b. Original Harmida pre- uzet je iz: Platon, ION.
HIPPIAS II. PROTAGORAS. LACHES. CHARMIDES. EUTHYPHRON. LYSIS.
HIPPIAS I. ALKIBIADES I, Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., erster
band, Hrsg. von G. Eigler, Darmstadt 1990, s. 308, 161b. Blagojevi
je σωφροσνη na ovom mestu preveo sa „razboritost”. 43 Koliko je
pravednost od suštastvene vanosti za poimanje vrline uopšte,
ilustruje i detalj iz Rep.444d, gde Platon govorei o pravednosti
(δικαιοσνη) u jednom trenutku jednostavno supstituiše ovu re sa
reju vrlina (ρετ), kao da su sinonimi. 44 Kraut (R. Kraut) tvrdi da
je za izjednaavanje pravednosti sa najvišim moguim dobrom od
krucijalnog znaaja Platonova teorija ideja, ali da je precizan nain
na koji ovo uenje doprinosi njegovoj odbrani pra- vednosti teško
prepoznati. R. Kraut, „The Defence of justice in Platos Republic”,
p. 311, u: The Cambridge Companion to PLATO, Cambridge, 1992. Hefe
(O. Höffe) misli da je pravda za Platona sekularni fenomen i pored
toga što je Atinjanin povremeno oznaava i kao „boansku”. On smatra
da na mesto boanskog izvora „u najstarijem delu Zapada koje je
posveeno pravdi” dolazi jedan metafi ziki element, i da „poslednji
legiti- macijski osnov ini ideja dobra.” O. Hefe, Pravda, Akademska
knjiga, N. Sad 2008, str. 20.
62 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
pristajanje i nepristajanje, prihvatanje i odbacivanje neega,
privlaenje i odbijanje, a pominju se i nagoni, elje i htenja (e,
glad). Na osnovu ovih primera došlo se u mogunost da se odrede dve
moi u duši, jedna, kojom duša promišlja, i koja se naziva umnom
(λογιστικν), i druga, kojom duša osea ljubavne slasti, glad, e i
ostale na- gone, koja se imenuje kao poudna (πιθυμητικν). Trea mo
duše koja se, uz nešto Glaukonovog opiranja, navodi je ona koja je
prirodni pomonik svojstvu razumnosti ili umnosti, tj. njen srani
ili „voljni” segment (θυμοειδς). Platon, naravno, nije poznavao
odreenje volje, iako opis sranog dela duše priblino upuuje na
kasnije uspostavljeni pojam volje.
Odreujui da u duši postoje pomenuta tri dela, oblika ili naela
delovanja, Sokrat zakljuuje da su vrline pojedinanih graana, kako
po broju tako i po funkcijama, iste one koje mogu da se pronau u
dravi kao celini. Umnosti stoga pripada vostvo, zato što je mudra i
što se stara o celoj duši. Volji pripada da se pokorava umnosti i
da joj bude borbeni saveznik. Njih dvoje zajedno i u koordinaciji e
dovesti u red i poudnost, pa e se umerenost sastojati u opštoj
saglasnosti izmeu onoga ko zapoveda (umnost) i onoga ko se pokorava
(voljnost i poudnost). Pravednost jeste svojevrsni sklad mo- menata
opšteg (mudrosti), posebnog (hrabrosti) i pojedinanog (umerenosti),
koji pred- stavlja i daje istinu svega, što sve samo još jednom
iznosi na videlo Platonov istanani dijalektiki instinkt.45
Pošto je situirao pravednost, Sokrat se okree pitanjima vezanim za
nepravednost, kako u dravi, tako i u pojedincima. Središte
razmatranja pomera se ka specifi nim modusima upravljanja dravom,
kojih po Platonu ima pet. U jednu kategoriju Platon smešta
kraljevstvo tj. vladavinu jednog (βασιλεα) i aristokratiju odnosno
vladavinu nekolicine (ριστοκρατα), a zatim piše (Rep.
449a):46
Ovakvu dravu, ovakav ustav i ovakva oveka zovem dobrim i pravinim;
ako je ova i po dravnim ureenjima i po ureenjima duše prava, onda
ostale sma- tram ravim i pogrešnim, i one spadaju u one etiri vrste
nevaljalštine.46
Αγαθν μν τονυν τν τοιατην πλιν τε κα πολιτεαν κα ρθν καλ, κα νδρα
τν τοιοτον: κακς δ τς λλας κα μαρτημνας, επερ ατη ρθ, περ τε πλεων
διοικσεις κα περ διωτν ψυχς τρπου κατασκευν, ν ττταρσι πονηρας
εδεσιν οσας.
45 M. N. uri kae: „Tako pravednost postaje osnovna vrlina, na kojoj
se osniva ne samo skladno funk- cionisanje svih stalea u dravi nego
i harmonina sinerginost svih duševnih snaga u oveku pojedincu”. M.
N. uri, Istorija helenske etike, Zav. za udb. i nast. sred.,
Beograd 1990, str. 350. Korespondencija i paralelizam koji se
prikazuju izmeu delova u duši i stalea u dravi, ukazuju, drugaije
reeno, da pravednost moe biti postulirana kao temelj oba segmenta
jedinstvene celine bivstvovanja. O tome piše i Marijas. J. Marías,
History of Philosophy, New York, 1967, p. 54-55. Aristotel u V
knjizi Nikomahove etike 1129b 29- 30, citira staru izreku, koja se
pripisuje i Teognidu i Fokilidu, da „u pravednosti su skupljene sve
vrline” (ν δ δικαιοσν συλλβδην πσ ρετ νι). 46 Prev. A. Vilhar, B.
Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993, str. 136, 449a.
Original Drave pre- uzet je iz: Platon, DER STAAT, Werke: in 8 Bd.;
griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G. Eigler, Darmstadt 1990,
s. 366, 449a.
63 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
Sledee pitanje koje je Glaukon postavio Sokratu, i koje su zatim
sebi postavljali mnogi istoriari fi lozofi je, jeste da li je tako
ureena drava mogua, i ako je mogua, na koji nain je mogua. Sokrat u
odgovoru na ovo teško pitanje najpre podsea sa- govornike da njihov
prvenstveni zadatak nije bio da formiraju dravu, ve da utvrde
bivstvo pravednosti. Kada se defi niše pravednost, naredni zadatak
je da joj se ovek što je mogue više priblii i da uestvuje u njoj.
Uzor (παραδεγματος) je u stvari bio cilj ka kome se teilo kada se
istraivalo šta je pravednost po sebi, a u svemu tome svrha nije
bila dokazivanje da je takvo nešto mogue i ostvariti. Dakle, tako
zamišljena drava ako i ne moe u potpunosti biti realizovana, i
dalje ostaje da oblikuje politike stavove slobodnih graana i da
bude vodi u njihovom delanju.47
Sokrat se ipak pita koja je to najmanja mogua promena koju bi
trebalo izvršiti da bi drave došle do eljenog oblika dravnog
ureenja. Teško se odluujui on izgovara poznate rei
(Rep.473c-e):48
Ako u dravama ne postanu fi lozofi kra- ljevi – rekoh – ili, ako
sadašnji kralje- vi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri fi
lozofi , i ako oboje: politika mo i fi - lozofi ja (ljubav prema
mudrosti) ne po- stanu jedno, i ako se silom ne iskljue one
mnogobrojne prirode koje tee samo za jednim, ili samo za drugim,
onda, moj dragi Glaukone, nee prestati nesree ne samo za drave
nego, kako mislim, ni za ljudski rod, i dravno ureenje koje smo
sada reima opisali nee postati mogue niti e ugledati svetlost
sunca.48
Εν μ, ν δ’ γ, ο φιλσοφοι βα- σιλεσωσιν ν τας πλεσιν ο βασιλς τε νν
λεγμενοι κα δυνσται φιλο- σοφσωσι γνησως τε κα κανς, κα τοτο ες
τατν συμπσ, δναμς τε πολιτικ κα φιλοσοφα, τν δ νν πο- ρευομνων χωρς
φ’ κτερον α πολ- λα φσεις ξ νγκης ποκλεισθσιν, οκ στι κακν παλα,
φλε Γλακων, τας πλεσι, δοκ δ’ οδ τ νθρωπν γνει, οδ ατη πολιτεα μ
ποτε πρτερον φυ τε ες τ δυνατν κα φς λου δ, ν νν λγ
διεληλθαμεν.
U nastavku razgovora odreuje se da je fi lozof onaj ko se ne ustee
da se ogleda u svim vrstama prouavanja, ali da on pritom uvek rado
motri istinu samu. Potom se pre- cizira razlika izmeu znanja i
mnenja sa naglaskom na pojmovnom utemeljenju stvari. Platonove rei
više su nego jasne, jer ako neko vidi mnoge pravedne stvari (πολλ
δκαια) a ne vidi ono što je pravedno po sebi (ατ δ τ δκαιον), i
tako postupa i u svim drugim prilikama, on e imati samo mnenje a
nikako nee posedovati istinsko znanje. Tokom VI knjige Drave, a
posebno na njenom kraju u tzv. liniji koja razdelju- je, Platon
izlae precizno razgranienje podruja mnenja (δξα) i znanja
(πιστμη),
47 Umesto što su se polarizovali i iscrpljivali u navoenju
pojedinih delova Platonovih spisa, da bi zauzeli pro et contra
stavove o mogunosti realizovanja idealne drave, pojedini istoriari
fi lozofi je bi uinili dublje prodore da su se još više usmerili na
celinu Platonove praktike fi lozofi je i njegov pokušaj
promišljanja biti klasinog obiajnosnog polisa, te dovoenja tog
polisa do njemu imanentnog pojma. 48 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi.
Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993, str. 164, 473c-e. Original Drave
pre- uzet je iz: Platon, DER STAAT, Werke: in 8 Bd.; griech. u.
dt., vierter band, Hrsg. von G. Eigler, Darmstadt 1990, s. 444,
473c-e. Sline rei pojavljuju se i u Rep.499b-d, 502c, 540d;
Epist.VII, 325d-326b.
64 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
tj. vidljivog i natulnog sveta. Osim toga, ovde se verovatno po
prvi put u fi lozofskoj tradiciji uspostavlja jasna razlika izmeu
razumevanja (δινοια) i umovanja (νοσις), kao i distinkcija izmeu
nauka i fi lozofi je.49
Vraajui se na poetku VIII knjige Drave onome što je bila poenta IV
knjige, Platon kae da drava kojom se savršeno upravlja treba da ima
zajednicu ena, dece i celokupnog obrazovanja, kao i zajednike
poslove u ratu i miru, a da kraljevstvo treba da bude u rukama onih
koji su se pokazali kao najbolji, kako u fi lozofi ji tako i u
ratni- koj veštini. U stvari, sagovornici se nakon kratke
rekapitulacije, na Sokratov nagovor vraaju temi koju je on zapoeo
da izlae u momentu kada ga je Adeimant prekinuo i skrenuo tok
razgovora u drugom smeru. Sokrat je ranije napomenuo da je dobar
ili valjan oblik vladavine jedino onaj koji se zove monarhija
(βασιλεα) ili „vladavina naj- boljih” (ριστοκρατα). Ostali oblici
vladavine koji se u ovom novom osvrtu izlau su nedobri i nevaljani
i predstavljaju „bolest drave”. Bolesti drave su najpre
predstavlje- ne kritskim i spartanskim dravnim ureenjem; na drugom
mestu je oligarhija, potom sledi demokratija, i na poslednjem
mestu, kako Platon ironino primeuje, „plemenita tiranida”. Osim
ovih, uslovno reeno, standardnih oblika vladavine, pominju se još
dva meuoblika, i to nasledne kneevine (δυναστεαι) koje su postojale
u Tesaliji, i kraljev- stva koja su se mogla kupiti (νητα
βασιλεαι), poput onih u Kartagini.
Ukupno gledano postoji pet oblika vladavine50 ili dravnih ureenja
tj. drava i isto toliko ljudskih karaktera, jer kako kae Platon ne
raaju se dravna ureenja „iz hrasta ili iz stene” ve iz karaktera
ljudi. Pošto je za oveka koji je slian aristokratiji ve utvreno da
je dobar i pravedan (γαθν τε κα δκαιον), naredni zadatak je posma-
tranje drugih, gorih ljudi. Naravno, kao i u prethodnoj situaciji
istraivanje e zapoeti na onom veem, dravama, pošto je tako jasnije,
da bi se potom prešlo na same poje- dince. Kada se poremeti odnos,
pa oni najumniji koji jedini vide dobro i staraju se o interesima
zajednice nisu više vladari, a uvari i proizvoai ne participiraju u
dravi u skladu sa svojim sposobnostima ve hoe više, tada poinju
problemi. Raspad naj- boljeg dravnog ureenja doveše do stvaranja
spartanskog oblika vladavine, koje je u celini bilo izgraeno prema
merilu asti. Zahvaljujui središnjem poloaju izmeu kraljevstva i
oligarhije, timokratska drava je imala nešto zajedniko sa njih obe.
Kao i u najboljoj dravi i u njoj se poštovala vlast, obedi su bili
zajedniki, a gimnastika i ratna spremnost na visini. Meutim, pošto
njeni graani nisu bili odgojeni ubeivanjem ve prisilom, oni su
pravu Muzu, muzu dijalektike i fi lozofi je, zanemarivali. Sa druge
strane, sa oligarhijskom dravom Sparti je bio zajedniki porok
srebroljublja. Kada se pree na analizu narušavanja harmonine
ravnotee triju delova duše, koja je spoznata
49 Ova podela odmah se nastavlja mitom o peini, koji se, na alost,
kao i brojni drugi vredni Platonovi ontološki i epistemološki
stavovi u ovom radu ne mogu razmatrati. 50 Gde je svaki sledei gori
od prethodnog a Platon ih predstavlja kao niz degeneracija koje
proistiu iz prve i najbolje drave. Barker belei da Platon daje
logiku i a priori sliku smera moguih devijacija, pretpo- stavljajui
da sve poinje od idealne drave, savršenog produkta istog takvog
uma, a da degradacije te drave potiu iz nje same a ne od neeg
akcidentalnog i spoljašnjeg. E. Barker, The Political Thought of
Plato and Aristotle, New York, 1959, p. 176-178. Aristotel u
Politici piše da Sokrat ne govori ništa posebno o promeni najboljeg
i prvog dravnog poretka, dodajui niz interesantnih komentara
(Pol.1316a1-1316b27).
65 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
kao pravednost, uoava se da nevolje naviru u trenutku kada nadmo
ponu da zadobi- jaju oni delovi duše koji nisu pozvani da vladaju,
ve da se pokoravaju.
Kako nesklad u timokratiji biva sve vei, a njena slinost sa
najboljom dravom sve manja, tada se prelazi na oligarhijsku51
dravu, koju karakterišu najmanje etiri stvari: visoko vrednovanje
novca, nestanak jedinstva u polisu, svaštarenje (obeleje koje je
direktno suprotstavljeno principu pravednosti) i etvrto, po Platonu
i najvee zlo, do- puštanje graanima da prodaju svoje celokupno
imanje. Oligarhija je drava velikog nesklada, u kojoj fragmentarno
ima primat nad celinom, pojedinac nad zajednicom, a bogatstvo nad
znanjem. Bezmernost je njena karakteristika, vaspitanje graana je
na veoma niskom nivou, a istinska vrlina koja se sastoji od
doslednosti i skladnosti duše jeste daleko od samog oligarhijskog
oveka. S obzirom da Platon smatra da je nemogu- e u isto vreme
ceniti bogatstvo i sticati potrebnu umerenost, propast oligarhije
je bila neizbena, kao što je bio neizbean i nastanak
demokratije.
O demokratiji Platon nije imao visoko mišljenje, bez obzira što on
ponekad govori da je to „divno” ureenje, jer odmah dodaje da se u
njoj vlasti biraju kockom, da je ona anarhina, šarena, da svakome
bez razlike tj. i jednakima i nejednakima udeljuje nekakvu
jednakost. Platon je apostrofi rao ovaj poslednji segment o
jednakosti, osobito deo koji pokazuje da se u demokratiji jednakost
dodeljuje „svima bez razlike”, kako jednakima tako i
nejednakima.
Na ovom mestu treba prekinuti izlaganje i komentarisanje Drave i
analizirati dve jednakosti koje Platon pominje u svom poznom spisu
Zakoni. U VI knjizi Zakona se nakon govora o inovnicima, uvarima
zakona, komandnom kadru u vojsci i savetu tj. veu, prelazi na
podrobnije razmatranje dve vrste jednakosti. Na samom poetku navo-
di se da robovi i gospodari nikada nee postati prijatelji, kao što
to nee postati ni nes- posobni i sposobni ako im se podjednake
poasti budu javno odreivale (Nom.757a): „Jer kod nejednakih ljudi
iste stvari e postati nejednake ako se ne odri prava mera”52 (τος
γρ νσοις τ σα νισα γγνοιτ’ ν, ε μ τυγχνοι το μτρου). Ponavljajui
potom poznatu poslovicu da jednakost stvara prijateljstvo i
ljubav,53 Platon se slae sa njenim sadrajem, ali postavlja i jedno
mnogo fundamentalnije pitanje, naime, o kakvoj
51 U Ksenofontovim Uspomenama o Sokratu 4.6.12, oblik vladavine gde
se vlast sastavlja prema imanju, nazvan je plutokratija. U korenu
grke rei πλουτοκρατα nalazi se ono πλοτος, koje znai „bogatstvo”,
„imetak”, „obilje”, „punoa”. Plutokratija je, dakle, „vlast
bogataša”, tj. „dravno ureenje koje pogoduje bogatim ljudima”. 52
Prev. A. Vilhar. Platon, Zakoni, Dereta, Beograd 2004, str. 123,
757a. Original Zakona preuzet je iz: Platon, GESETZE, BUCH I-VI,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., achter band erster teil, Hrsg. von
G. Eigler, Darmstadt 1977, s. 356, 757a. 53 Izreka se prethodno
javlja u Nom.716c, samo u nešto drugaijem obliku: „Slino je milo
slinome ako ima pravu meru; dok ono što nema prave mere nije milo
ni meusobno ni onome što ovu meru poseduje” (τι τ μν μο τ μοιον ντι
μετρ φλον ν εη, τ δ’ μετρα οτε λλλοις οτε τος μμτροις). Prev. A.
Vilhar. Platon, Zakoni, Dereta, Beograd 2004, str. 89, 716c.
Original Zakona preuzet je iz: Platon, GESETZE, BUCH I-VI, Werke:
in 8 Bd.; griech. u. dt., achter band erster teil, Hrsg. von G.
Eigler, Darmstadt 1977, s. 256, 716c. Oba mesta podseaju na
Homerovu Odiseju, XVII,218: „Kako jednaka bog udruuje s jednakim
uvek!” (ς αε τν μοον γει θες ς τν μον). Prev. M. N. uri. Homer,
Odiseja, Zav. za udb. i nast. sred., Beograd 2002, str. 323, XVII
pev., stih 218. Edidit G. Dindorf. HOMERI, ODYSSEA, Pars I, LIPSIAE
1875, s. 272, ΟΔΥΣΣΕΙΑΣ Ρ, 218.
66 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
jednakosti je tu re. Postoje dve vrste jednakosti koje su u jezikom
pogledu identi- ne, ali ije je semantiko polje razliito i kako
Platon smatra, esto gotovo potpuno opreno jedno drugom. Jednakost,
koja je kasnije nazvana aritmetikom, veliki fi lozof obrazlae na
sledei nain (Nom.757b):54
Jednu od njih, to jest jednakost po meri, te- ini i broju, moe
svaki zakonodavac i sva- ka drava uvesti pri podeli poasti, ostav-
ljajui kocki odluku o samoj podeli.54
τν μν τραν ες τς τιμς πσα πλις καν παραγαγεν κα πς νομοθτης, τν μτρ
σην κα σταθμ κα ριθμ, κλρ πευθνων ες τς διανομς ατν
Jasno je iz navedenog odreenja jednakosti da je Platon mislio na
demokratski oblik vladavine, u kome su se ljudi birali kockom na
istaknute poloaje i gde su svi slobodni graani bili jednaki, najpre
pred zakonom.55 On nije odobravao pravednost koja je bila bazirana
na aritmetikoj jednakosti i zbog mogue situacije u kojoj bi neko
upravljao polisom, a da pritom nije morao posedovati istinsko
znanje o samom vladanju. U na- stavku, Platon obaveštava da se
najistinitija i najbolja jednakost ne moe lako shvatiti, jer je
Zevs onaj kome pripada presuda, a da je ona ljudima pristupana samo
u neznat- noj meri, ali da sve što drave i pojedinci od nje prime
ima za posledicu iskljuivo i samo dobra. Ovako nagoveštena
geometrijska jednakost odreuje se (Nom.757c):56
Veem ona daje više, a manjem manje, a obojici onoliko koliko im
prema nji- hovim prirodnim sposobnostima pripa- da, dakle i onima
koji su vei po svojoj vrlini daje uvek vee poasti, a onima,
naprotiv, koji predstavljaju suprotnost ovima u pogledu vrline i
obrazovanja daje samo ono što im odgovara, te na taj nain i jednima
i drugima deli u praved- noj razmeri.56
τ μν γρ μεζονι πλεω, τ δ’ λττονι σμικρτερα νμει, μτρια διδοσα πρς
τν ατν φσιν κατρ, κα δ κα τιμς μεζοσι μν πρς ρετν ε μεζους, τος δ
τοναντον χουσιν ρετς τε κα παιδεας τ πρπον κατροις πονμει κατ
λγον.
54 Prev. A. Vilhar. Platon, Zakoni, Dereta, Beograd 2004, str. 123,
757b. Original Zakona preuzet je iz: Platon, GESETZE, BUCH I-VI,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., achter band erster teil, Hrsg. von
G. Eigler, Darmstadt 1977, s. 358, 757b. 55 O jednakosti pred
zakonom u demokratskim polisima dobro govore i sledee Tezejeve rei
u Euripido- vim Pribeglicama (433-435):
A ima l’ zakon pisan gdje, tu ima svak, i bogac i bogataš, pravo
jednako, Te mali velikoga pravdom nadbit e.
γεγραμμνων δ τν νμων τ’ σθενς πλοσις τε τν δκην σην χει, στιν δ’
νισπεν τοσιν σθενεστροις.
Prev. K. Rac i N. Majnari. Eshil Sofoklo Euripid, Sabrane grke
tragedije, Kosmos, Beograd 1988, str. 356, st. 433-435. 56 Prev. A.
Vilhar. Platon, Zakoni, Dereta, Beograd 2004, str. 123-124, 757c.
Original Zakona preuzet je iz: Platon, GESETZE, BUCH I-VI, Werke:
in 8 Bd.; griech. u. dt., achter band erster teil, Hrsg. von G. Ei-
gler, Darmstadt 1977, s. 358, 757c. O geometrijskoj jednakosti
Platon izveštava i u dijalogu Gorgija (507e- 508a).
67 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
Nakon ovih rei Atinjanin zakljuuje da se dravnika mudrost izraava i
sastoji baš u pravednosti (δκαιον). Prilikom formiranja drava i
ustanovljenja zakona, pravednost je jedino na šta se treba
osvrtati, a nikako to ne treba da budu tirani, niti neki drugi po-
jedinci, pa ni snaga i mo samog naroda. Da ne bi bilo nikakve
dileme koja jednakost ispunjava sam pojam pravednosti, Platon u
nastavku teksta ponavlja (Nom.757d):57
A pravinost se, kao što malopre reko- smo, sastoji u tome da se
nejednakima uvek daje prema njihovoj prirodi, pa time i istinski
jednako.57
τοτο δ’ στ τ νυνδ λεχθν, τ κατ φσιν σον νσοις κστοτε δοθν
Platon predlae, sledei vlastito golemo ivotno i fi lozofsko
iskustvo, da drave povremeno primenjuju i aritmetiku jednakost,
koju on naziva takozvana jednakost, da ne bi same iskusile
unutrašnji razdor. Obazrivost koju Platon sugeriše posledica je
krize klasinog polisa njegovog doba, koja nije bila samo
pretpostavljena kategorija, ve realna injenica ivota Helena. Ipak,
stalno je trebalo imati na umu da ovako po- stulirana prividna
pravednost i popuštanje, predstavljaju kršenje momenata savršenosti
i pravilnosti, i da su oni protivni istinskom poimanju pravednosti.
Stoga i kada se zbog potencijalnog nezadovoljstva naroda bude
upotrebljavala kocka, treba prizivati boga i dobru sreu da rukovode
ovim izvlaenjem pomou reba, i da na taj nain pokau i ukau na ono
što je najpravednije. Konano, Platonov stav je da je potrebno, ili
ak neophodno, sluiti se obema imenovanim jednakostima, ali ipak što
ree aritmetikom jednakošu, tj. onom jednakošu kojoj je potrebna
asistencija sree (τχης).
Platonovo protivljenje demokratskom obliku vladavine bilo je,
dakle, zasnovano na tome što on u njemu nije uoavao ono opšte
zajednice, proimanje religijskih pred- stava, obiaja, zakona,
navika i delanja ljudi, kao ni meru, poredak i harmoniju. I dok je
timokratski ovek proizvod pobede voljnog i ambicioznog dela duše
nad umnim, a oligarhijski proizvod pobede poude i nagona nad
voljnim i umnim delom duše, dotle se demokratski ovek rodio iz
borbi koje su se odigravale unutar poudnog dela duše. Demokratski
ovek je, kao i demokratska drava, sadravao u sebi, u svojevrsnoj
hao- tinoj mešavini, najrazliitije karaktere i sve mogue tipove
dravnih ureenja. Kada se ovome doda potpuna vaspitna i obrazovna
dezorganizacija, puno elemenata samovolje i sluajnosti, eto razloga
zašto Platon nije imao puno razumevanja za demokratiju, i zašto je
smatrao da e neograniena i nezasita potreba za slobodom, sledstveno
i nemi- novno poroditi tiraniju.
Tiranija nastaje iz prekomerne upotrebe slobode, vodei neposredno u
preterano ropstvo, kako za pojedinca tako i za dravu. Tiranija se,
spolja posmatrano, najviše pribliava dravi koju Platon smatra
uzornom tj. najboljom, jer i ona poiva na neo- granienoj vladavini
jednog jedinog oveka. Svakako da podatak da je jedan ovek na vlasti
u Platonovim oima nikako nije determinišui momenat prilikom
razmatranja
57 Prev. A. Vilhar. Platon, Zakoni, Dereta, Beograd 2004, str. 124,
757d. Original Zakona preuzet je iz: Platon, GESETZE, BUCH I-VI,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., achter band erster teil, Hrsg. von
G. Eigler, Darmstadt 1977, s. 358, 757d.
68 . Kaluerovi, Platonovo poimanje pravednosti
ARHE god. VII, 13/2010 (49–71)
biti neke drave, nego je samo predstavljao formu najviše
koncentracije i jedinstva vo- lje, koja je dakako mogla biti
savršeno pravedna ali i apsolutno nepravedna. Tiranija je bila
dravno ureenje u kome nije bilo harmonije, gde se vladalo na osnovu
samovolje, hira, sluaja, koje je bilo najudaljenije od ideje dobra,
inei tako najgori mogui oblik vladavine, koji je pritom bio i
baziran na principu nepravde. Analogno Platon vrednuje i tiranskog
oveka. Ako, naime, u kraljevskom oveku vlada potpuni sklad i
harmonija, tiranin je onda paradigma disharmonije. On je, po
Platonu, veoma siromašan, uplašen, svoj ivot provodi u nemiru i
muci, te je stoga i zavidljiv, nepouzdan, nepravedan, ne- mio i
bezboan. Srea i vrlina e, konano, biti raspodeljene tako, da e u
opadajuem nizu od najviše do najmanje, redosled izgledati ovako:
kraljevski ovek, timokratski ovek, oligarhijski ovek, demokratski
ovek i tiranski ovek. Zakljuak koji se svea- no objavljuje glasi
(Rep. 580b-c):58
Hajde da sad najmimo glasnika ili da ja sam javno objavim:
Aristonov sin pro- glasio je za najsrenijeg oveka onoga koji je
najbolji i najpravedniji, a to je onaj koji je najblii kraljevskom
uree- nju i koji vlada nad samim sobom; naj- gori i najnepravedniji
je u isto vreme i najnesreniji, a to je onaj koji najviše od-
govara tiranskom ureenju drave i koji je najsavršeniji tiranin nad
samim sobom i nad dravom.58
Μισθωσμεθα ον κρυκα, ν δ’ γ, ατς νεπω τι Αρστωνος ς τν ριστν τε κα
δικαιτατον εδαι μονστατον κρινε, τοτον δ’ εναι τν βασιλικτατον κα
βασιλεοντα ατο, τν δ κκιστν τε κα δικτατον θλιτατον, τοτον δ α
τυγχνειν ντα ς ν τυραννικτατος ν αυτο τε τι μλιστα τυρανν κα τς
πλεως.
Poreenje u Dravi završava se intrigantnom numerikom operacijom
kojom se utvruje da je kralj-fi lozof tano 729 puta zadovoljniji
nego što je to tiranin, koliko je ovaj drugi istovremeno bedniji.
Ovim komplikovanim i nedovoljno razjašnjenim po- reenjem okonava se
pria o komparaciji pravedne i nepravedne drave i pravednog i
nepravednog oveka. Platon se u X knjizi Drave ograniava na napade
na mimeti- ko pesništvo, ne štedei pritom ni samog Homera.
Naglašavajui njegovu trostruku udaljenost od istine i pominjui
staru nesuglasicu izmeu fi lozofi je i pesništva, Platon ipak kae
da ljude ni slava, ni novac, ni vlast, ni poezija ne smeju odvojiti
od dunosti, niti smeju uiniti da se ne vodi briga oko pravednosti i
ostalih vrlina. Na poslednjim stranicama Drave, moe se uoiti da je
prilikom izbora izmeu pravednosti i nepra- vednosti, ulog bio mnogo
vei nego što se inilo u prvi mah. Nagrada za pravednost,
58 Prev. A. Vilhar, B. Pavlovi. Platon, Drava, BIGZ, Beograd 1993,
str. 278, 580b-c. Original Drave preuzet je iz: Platon, DER STAAT,
Werke: in 8 Bd.; griech. u. dt., vierter band, Hrsg. von G. Eigler,
Darm- stadt 1990, s. 750, 580b-c. O oblicima vladavine Platon
eksplicitno govori još u dva svoja spisa, Dravniku i Zakonima. Uz
sve razlike koje postoje u pristupu, zajednika nit koja spaja sva
tri dijaloga je injenica da je kraljevstvo najbolji mogui oblik
vladavine, i da je ono utemeljeno na znanju i pravednosti.
Konstanta u Platonovom misaonom stvaralaštvu je, takoe, i najnie
mesto na lestvici za tiraniju meu svim oblicima i varijacijama
dravnih ureenja.
69 . Kaluerovi, Pl