0

FINANCIJSKE

INSTITUCIJE I TRŽIŠTA

PITANJA &

ODGOVORI 2

Za 2. kolokvij

ID: 20109

1

Bok!

Drago nam je što si odabrao SKRIPTARNICU za pronalazak materijala koji će ti pomoći u učenju.

Što je SKRIPTARNICA?

Skriptarnica je projekt Štreberaj tima i Urbana, a nastala je u želji da ti olakšamo studiranje. Sve

skripte možeš pogledati na stranici www.referada.hr, a kupiti u SKRIPTARNICI u Urbanu. Sjedi na

kavu i uz svoju narudžbu naruči i skriptu. Simple as that!

Tko je napisao skripte?

Skripte koje nađeš kod nas nisu naše autorsko djelo. To su razne skripte koje nam studenti donesu.

Mi smo ih samo malo uredili, da ti je ljepše učiti iz njih.

Želimo ti puno sreće s učenjem!

Štreberaj instrukcije

Ako negdje zapneš s učenjem, mi ti možemo pomoći.

Prijavi se na naše instrukcije i položi teške ispite bez muke.

Sve info možeš pronaći na www.referada.hr/instrukcije.

2

1. BANKOVNI POSLOVI

To su oni poslovi koje banka obavlja na zahtjev klijenta ili temeljem zakonskih propisa. Postoje 3

temeljne podjele:

I. PO ROČNOSTI:

1. kratkoročni

2. dugoročni

II. PO NAČELU FUNKCIONALNOSTI:

1. poslovi mobilizacije i koncentracije sredstava

2. kreditni poslovi

3. posredničko-komisioni poslovi

4. vlastiti poslovi

5. kontrolno upravni i administrativni poslovi

III. PO BILANČNO - ANALITIČKOM OBILJEŢJU (klasični model):

1. pasivne poslove oni kojima banka prikuplja sredstva, stvarajući financijske obveze prema

klijentu, nastupa kao dužnik, a mogu biti:

a) kratkoročni: emisija novca; depoziti po viđenju; zaduživanje kod drugih banaka;

blagajnički zapisi i druge zadužnice; eskontiranje vlastitih mjenica

b) dugoročni: emisija dionica; oročeni depoziti; dugoročni depoziti države, javnih ustanova i

institucija; izdavanje obveznica; dugoročni krediti iz inozemstva

2. aktivne poslove oni kojima banka stvara financijska potraživanja prema klijentima,

nastupa kao vjerovnik, a mogu biti:

a) kratkoročni: kontokorentni kredit; eskontni – diskontni kredit; lombardni; rambursni;

akceptni i avalni kredit

b) dugoročni: hipotekarni; investicijski – razvojni; potrošački (fakultativni) krediti U aktivnim

bankarskim poslovima banke kao vjerovnici preko kredita, eskonta, akcepta, jamstva i

drugih oblika financijske aktive plasiraju raspoloživa sredstva svog financijskog

potencijala, obračunavajući i naplaćujući aktivne kamate, koje su u pravilu veće od

pasivnih.

3. neutralne ili komisijske poslove oni koje banka kao posrednik obavlja za račun klijenta.

Oni su najobuhvatniji i od njih svaka banka živi. To su: depo poslovi; platni promet; kupnja i

prodaja VP, deviza, valuta i dragocjenih kovina za tuđi račun; preuzimanje jamstava i

posredovanje kod izdavanja; izdavanje akreditiva i garancija. U neutralnim poslovima banke

naplaćuju proviziju na usluge klijentu u platnom prometu, prodaju različitih vrijednosnih

papira i mjenjačkih poslova.

3

2. PASIVNI BANKOVNI POSLOVI

To su oni koje, u osnovi, banka ima u svojoj pasivi. Njima banka prikuplja sredstva, stvarajući

obveze prema klijentima. U pasivnim bankarskim poslovima banke kao dužnici kreiraju

financijske obveze na osnovi kojih obračunavaju i isplaćuju pasivne kamate klijentima.

KRATKOROČNI PASIVNI BANKOVNI POSLOVI su oni kojima banka prikuplja sredstva, stvarajući

financijske obveze prema klijentu. Kratkoročni pasivni bankovni poslovi su: 1) emisija novca, 2)

depoziti po viđenju, 3) kratkoročno zaduživanje kod drugih banaka, 4) blagajnički zapisi i druge

zadužnice, i 5) eskontiranje vlastitih mjenica.

DUGOROČNI PASIVNI BANKOVNI POSLOVI

Pasivni bankovni poslovi su poslovi prikupljanja i koncentracije novčanih sredstava od brojnih

subjekata u bankovno-kreditni sustav. U tim je poslovima banka u ulozi dužnika te je u obvezi

prema vlasnicima sredstava. Prema kriteriju funkcionalnosti ti su poslovi izvori sredstava s

kojima banke posluju i iskazuju se u pasivi njezine bilance. O iznosu i ročnoj strukturi pasivnih

bankovnih poslova ovisi iznos i ročna struktura aktivnih bankovnih poslova. Dugoročni (banci su

na raspolaganju duže od jedne godine) pasivni bankovni poslovi su: 1) emisija dionica i

dugoročnih zadužnica, 2) oročeni depoziti, 3) dugoročni depoziti države, javnih ustanova i

institucija, 4) izdavanje obveznica i 5) dugoročni krediti iz inozemstva.

3. DEFINIRANJE I OBJAŠNJENJE BANKOVNOG KREDITA

Bankovni kredit je ustupanje novčanih sredstava od strane banke ili kreditora dužniku ili

debitoru na određeni rok uz obvezu povrata i plaćanja pripadajuće kamate. Kod odobravanja

kredita javlja se kolateral (instrument osiguranja vraćanja kredita) u obliku depozita ili hipoteke

(„kredere“ – vjerovanje).

Bitni elementi kredita su: 1) formalni oblik – ugovor, 2) rok (u rijetkim slučajevima ga nema), 3)

objekt je novac, 4) naplatan je, 5) sa ili bez namjene i 6) kamata.

Vrste kredita su: 1) krediti po ročnosti (kratkoročni, dugoročni i srednjoročni samo u

literaturi), 2) krediti po vrsti kreditnog osiguranja (pokriveni, nepokriveni, djelomično

pokriveni), 3) krediti po namjeni (za tekuća sredstva, za kapitalna sredstva i sezonski krediti), 4)

krediti po valuti (kunski i devizni), 5) krediti prema vrsti angažmana banke (novčani i nenovčani

banka ustupa svoje ime, svoj ugled), 6) krediti po obliku (kontokorentni, eskontni, lombardni,

rambursni i avalni), 7) krediti prema mogućnosti korištenja (odjedanput u cjelini, u tranšama i

obrćući, revolving), 8) krediti prema dužnicima (poslovni i stanovništvu), 9) krediti prema

kamatnoj stopi (s fiksnom KS, s promjenjivom KS i s prilagodljivom KS), 10) krediti prema

organizacijskom obliku (pojedinačna banka, sindicirani i bankarski konzorcij) i 11) krediti prema

rizičnim skupinama (nerizični, rizični i ugroženi „nezdrave banke“) prema subjektima koji

4

odobravaju kredite: komercijalni odobrava se u robi, a vraća u novcu, bankovni kredit prema

predmetu na koji glase krediti: naturalni i novčani prema svrsi: proizvođački i potrošački prema

načinu osiguranja: otvoreni temelje se na povjerenju i pokriveni polog može biti VP,

hipoteka, pokretna imovina prema državnom domicilu: tuzemni i inozemni

4. KONTOKORENTNI KREDITI

Kontokorentni kredit (conto corrento) je kratkoročni kredit banke odobren po tekućem računu

komitenta. Odobrenjem kredita banka dozvoljava korisniku izdavanje naloga za plaćanje do

određene svote preko raspoloživog pokrića na tekućem računu (ulaz u „crveno“). Kamatu

korisnik plaća na iskorišteni dio kredita, a na neiskorišteni dio proviziju. Osnova kredita je

poseban ugovor tj. pristanak banke. U RH se primjenjuju kod tekućih računa građana, a naziva se

kredit po tekućem računu. On je među najvažnijim kreditima, a izdaje se stalnim i dobro

poznatim komitentima. Značajan je i po tome što je to jedini krediti koji nema kolaterala.

Kontokorentni kredit je prisutan kod: 1) sezonskih prilagođavanja komitenata i 2) neujednačenih

priljeva i odljeva sredstava.

Najčešći rok je 3 mjeseca i taj se rok onda obnavlja. Iz prvog sljedećeg priljeva se kredit isplaćuje.

Korištenje kredita se obračunava po danima. Na korišteni dio kredita pravna osoba plaća

kamatu, a na neiskorišteni dio kredita komitent plaća banci proviziju u iznosu od najčešće 1,5%.

5. ESKONT I REESKONT

Eskontni (diskontni) kredit je kratkoročni bankovni kredit na temelju zaloga (najčešće robne)

mjenice, kojom banka kupuje određeno potraživanje prije njegova dospijeća uz istodobnu

naplatu eskontna, tj. kamata, provizije i troškova za svoje usluge. Kamata koja se pritom

obračunava odnosi se na razdoblje od dana isplate eskontnoga kredita do dana dospijeća

mjenice. Eskontiranjem mjenice robni kredit pretvara se u bankarski kredit, čime se potraživanje

prema kupcu pretvara u potraživanje prema banci. Eskontni krediti odobravaju se na kraće

rokove (u pravilu nekoliko mjeseci), tj. do dospijeća mjenice. Kada mjenica dospije, dužnik po

eskontnom kreditu mora vratiti banci odobreni iznos kredita. Ako se to ne dogodi, banka će

protrestirati mjenicu i naplatiti traženi iznos od bilo kojega mjeničnoga dužnika. Budući da

eskontiranu mjenicu banka može reeskontirati kod središnje banke ili neke druge komercijalne

banke, mjenični kredit, sa stajališta likvidnosti, povoljnije je za poslovnu banku nego ostali oblici

kredita.

Reeskont je oblik kratkoročnog zaduživanje banaka kod drugih banaka. Banka uzima kredit

eskontirajući mjenice koje je prethodno stekla iz poslova eskontnog kreditiranja. Na taj način

pretvara aktivni-eskontni u pasivni-reeskontni posao. Eskontiraju se i reeskontiraju mjenice

prvoklasnih dužnika. Ovi poslovi karakteristični su za banke kojima je eskontno kreditiranje

značajan dio plasmana, tako da kroz reeskont lako održavaju likvidnost. Motiv može biti zarada u

razlici kamatne stope pri eskontu i reeskontu ili prijenos mjenice na drugu banku. Mjenicu

reeskontiraju druge (eskontne banke) ili centralna banka. U nas se ovaj oblik (pogrešno)

5

upotrebljava za sve oblike refinanciranja poslovnih banaka kod centralne banke, a posebice za

selektivno kreditiranje centralne banke na osnovi određenih dokumenata. Rediskontna politika

se upotrebljava kao sinonim za reeskont. Rediskontna politika je instrument centralne banke za

reguliranje kreditne aktivnosti poslovnih banaka: 1) utvrđivanje kvalitete mjenice i 2) utvrđivanje

reeskontne/rediskontne stope. Kod rediskontne politike važan je rok dospijeća mjenice, broj

avala, poslovi iz kojih proizlaze i visina - plafon mjenice. Rediskonta stopa po kojoj CB prima

mjenice poslovnih banaka je referentna kamatna stopa za kredite poslovnih banaka. Osim

poslovnih banaka i CB, ove poslove mogu obavljati i diskontne kuće. Komercijalna metoda

diskontiranja je u uvjetima visoke inflacije neupotrebljiva.

6. LOMBARD i RELOMBARD

Lombardni kredit je kratkoročni kredit odobren na podlozi realnih pokretnih vrijednosti kao što

su zlato i predmeti od dragocjenih kovina, umjetnički predmeti, vrijednosni papiri (dionice,

obveznice, blag.zapisi) i komercijalni papiri (skladišnice i teretnice). Banka ili zalagaonica

odobrava kredit kao postotak (50-70%) od procijenjene ili prometne vrijednosti založenih dobara

koje preuzimaju do njihova iskupa tj. do konačne otplate kredita, kada ih vraćaju dužniku. Dužnik

stalno ostaje vlasnikom predmeta. U slučaju kada dužnik nije u stanju vratiti kredit, banka ima

pravo prodati založene stvari i naplatiti dug. Ako cijena stvari padne ispod visine odobrenog

kredita, kreditor ima pravo tražiti nadopunu zaloga. Uz to dužnika terete i troškovi čuvanja

založene stvari. Rokovi kredita su kratki, od nekoliko dana do 90 dana, a najčešće 15 – 20 dana.

U slučaju ne vraćanja kredita, kreditor se namiruje prodajom založenih predmeta. VP koji se

zalažu obično su oni kojima se dnevno trguje na burzama i imaju dnevnu predvidivu cijenu.

Ponekad se ovi krediti nazivaju „kreditima iz nužde“, ali ih treba smatrati uobičajenim poslovnim

kreditima kojima se lako mogu pribaviti obrtna sredstva. Stanovništvu ove kredite odobravaju

posebne financijske ustanove – zalagaonice.

Relombard je kratkoročno pasivna operacija zaduživanje banaka kod drugih banaka ili kod

središnje banke, na temelju zaloga po odobrenom lombardnom kreditu. Banka koja je

prethodno odobrila lombardni kredit zadužuje se kod druge banke lombardirajući iste one

vrijednosti po kojima je već odobrila kredit. Relombardni kredit je značajan način na koji banke

pribavljaju likvidna sredstva. Lako se, bez posebne procedure, sklapaju i otkazuju. Kratkog su

roka, obično 1-2 tjedna. Posebno značenje imaju za one banke kojima lombardno kreditiranje

predstavlja osnovu poslovanja, jer im omogućavaju lako održavanje likvidnosti. Relombardni

krediti redovito su jedan od načina na koji središnja banka elastično regulira količinu novca u

optjecaju i vodi politiku monetarnog rasta.

7. AKCEPTNI I AVALNI KREDIT

Karakteristika akceptnog kredita je da banka ne stavlja komitentu na raspolaganje novčana

sredstva nego bančin ugled i kreditnu sposobnost pa se zato još nazivaju i „krediti za

preuzimanje obveze“. Banka akceptira mjenice koje na nju trasira korisnik kredita. Akcept se

daje u pisanom obliku na licu mjenice (akceptirano, prihvaćeno, žig, mjesto, datum, potpis

6

akcepta). Na pozajmljivanje banka naplaćuje proviziju. Banka se obvezuje da će isplatiti mjenicu

ako trasant ne izvrši svoju obvezu - ne iskupi mjenicu o dospijeću. Akcept se koristi u trgovinskim

transakcijama gdje banka pojačava bonitet.

Kod avalnog kredita banka daje aval (bezuvjetno jamstvo banke) komitentu na njegove

mjenične obveze do ugovorenog avalnog limita. Takvoj mjenici se podiže vrijednost i lakše

cirkulira. Banka određuje „avalni plafon“ do kojeg će tražitelju avalirati mjenicu. Isto kao i

akceptni kredit, avalni kredit ulazi u kategoriju „kredita za preuzimanje obveze“. Karakteristike

avalnog kredita su: 1) nenovčani kredit (nije klasičan kredit), 2) tražiocu avala banka osigurava

jamstvo, 3) služi samo za plaćanje robe, a takva mjenica se ne upotrebljava za diskontiranje, 4)

obveza banke je samostalna i neovisna, 5) na njega se ne plaća kamata nego provizija i 6) što je

veći avalni limit, i mjenica je kvalitetnija.

8. POTROŠAČKI KREDIT

Potrošački ili konzumni kredit je pojam koji obuhvaća raznovrsno i rašireno potrošačko

kreditiranje građana ili domaćinstva. Iako ga narod spominje kao „sirotinjsku majku“, ovaj je

kredit važan instrument ekonomske politike. Gosp. mu je značenje u tome da omogućava

potrošnju iznad raspoloživih sredstava građana čime je omogućena veća prodaja robe i oživljava-

podržava privrednu aktivnost. Predmet potrošačkog kreditiranja su tzv. trajna dobra veće

vrijednosti (namještaj, automobili, bijela tehnika) – u pravilu roba za čiju se kupovinu mora

štedjeti duže vrijeme. Kredit omogućava kupovinu takve robe bez ušteđevine, s tim da

otplaćujući kredit građani prisilno i naknadno štede.

Odobravaju se u novcu, s tim da se mogu koristiti za kupovinu točno određene robe – namjenski

su. Trgovačke kuće ili proizvođači odobravaju ih kroz prodaju robe na otplatu u mjesečnim

obrocima otplata kroz vrijeme, rokovi ovih kredita su uobičajeno od 2,3-5 godina. Iako

odobravanje ovakvih kredita ovisi o raspoloživim sredstvima kreditora i stanja na tržištu,

nerijetko je pod utjecajem državne regulacije i ovisi o ekonomskoj politici države. Potrošački

kredit sredstvo je konkurentske robe. Prodaja robe na kredit je konkurentska prednost, a

dodatne prednosti osiguravaju se dužinom roka kredita, visinom kamatne stope, uvjetima

korištenja kredita, osiguranjem vraćanja i naročito visinom udjela ili depozita zajmotražioca.

9. DUGOROČNO KREDITIRANJE

Dugoročno kreditiranje je kreditiranje investicija, a ova vrsta kreditiranja ima rok dospijeća

iznad 5 ili 10 godina (po nekima i iznad jedne godine). Kod ovih kredita bitna je namjena (razvoj,

modernizacija i ulaganje u opremu). Najčešći oblici ovog kredita su investicijski krediti i

hipotekarni krediti. Ovi krediti imaju posebna obilježja: 1) veća kamatna stopa osigurava

rentabilnost ulaganja u investiciju, 2) imaju drukčije realno pokriće; najčešće je to zalog banke na

izgrađeni objekt, zemljište ili na realnu hipoteku, 3) ovi krediti su rizičniji zbog dugog roka otplate

i 4) tehnika odobravanja ovih kredita je drugačija i zahtijeva poseban stručni kadar. Kod velikih

projekata uključuju se međunarodne financijske institucije ili prvoklasne inozemne banke. Kod

7

ove vrste kreditiranja rizik je velik (mogućnost da dužnik ne plati glavnicu, kamatu ili oboje) te se

zbog toga analizira bonitet i kreditna sposobnost tražitelja kredita (banke to rade same ili preko

vanjskih ugovornih rejting agencija).

10. POSREDNIČKI BANKOVNI POSLOVI ???

Posrednički bankovni poslovi (neutralni ili uslužni bankovni poslovi) su oni poslovi koje banka

kao posrednik obavlja za račun klijenta. Oni su najobuhvatniji i od njih svaka banka živi.

Posrednički bankovni poslovi su: 1) depo poslovi, 2) platni promet, i 3) kupnja i prodaja VPa,

deviza, valuta i dragocjenih kovina za tuđi račun. U posredničkim poslovima banke naplaćuju

proviziju na usluge klijentu u platnom prometu, prodaju različitih VPa i mjenjačkih poslova.

Cjelokupni posrednički bankovni poslovi su: 1) usluge po transakcijskim računima, 2) upravljanje

tuđom imovinom, 3) platni promet, 4) vođenje investicijskih fondova, 5) vođenje mirovinskih

fondova, 6) brokeraža vrijednosnica, 7) prodaja polica osiguranja i udjela u investicijskim

fondovima, 8) usluge investicijskog bankarstva, 9) usluge uz stambeno kreditiranje, 10)

pribavljanje informacija i podataka, 11) kupnja i prodaja deviza, 12) kreditne kartice, 13) čuvanje

i upravljanje vrijednostima, 14) naplaćivanje za druge i 15) putne usluge (putni čekovi,

osiguranje, devize,...).

11. „CJENICI“ BANKE

Svaka banka ima 2 cjenika u pisanom obliku: 1) pravilnik o kamatnim stopama gdje je kamatna

stopa cijena bankovnih usluga; pasivne kamatne stope formiraju se po troškovnom principu, dok

se aktivne kamatne stope formiraju po tržišnom principu; razlika između pasivnih i aktivnih

kamatnih stopa je kamatna marža i odlazi u bilancu uspjeha i 2) tarifa ili naknada za usluge –

provizije koje banka naplaćuje za obavljanje uslužnih poslova, a sastoje se od fiksnog iznosa,

postotaka ili promila; između banaka su veće razlike u tarifama nego u kamatnim stopama.

12. KREDITNI ODNOSI S INOZEMSTVOM I VRSTE KREDITA

Da bi se radilo o kreditnom poslu, rok naplate potraživanja mora biti duži od 90 dana (sve kraće

od toga značilo bi da je plaćanje promptno). Kreditni posao s inozemstvom je pravni posao

između domaće i strane osobe kojim se obavlja i odobrava davanje i pribavljanje kredita (uvijek

je pod nadzorom HNB-a – HNB može postaviti ograničenja u zaduživanju s inozemstvom a

potrebno je i prijaviti kreditni posao).

Sudionici kreditnih poslova su: 1) domaće pravne osobe (poduzeća), 2) država (vlada) i centralne

banke, 3) obrtnici i fizičke osobe i 4) banke.

Vrste kredita s inozemstvom su: 1) komercijalni krediti dobavljača ili trgovački krediti, 2) robni

krediti – dijelimo ih na kredit banke kupcu (buyers kredit) i na kredit banke banci kupca (bank to

bank kredit), 3) financijski krediti, 4) bankovne kreditne linije, 5) lombardni kredit i 6) hipotekarni

kredit.

8

13. SUSTAVI FINANCIRANJA IZVOZA

Kredit dobavljača - u međunarodnoj razmjeni predstavlja odobravanje kredita izvoznika izravno

kupcu – uvozniku prema ugovoru o isporuci robe uz odgođeno plaćanje. Po odobravanju kredita

izvoznik redovito ima mogućnosti lakog i povoljnog refinanciranja kod državne agencije za

financiranje izvoza ili kod poslovne banke. Krediti dobavljača manje su konkurentni od ostalih

eksportnih kredita jer svi troškovi i cijene kredita, na što se nadograđuju carine i sl. troškovi,

terete inozemnog kupca. S dr. strane, izvoznik kod ovakvog kreditiranja osim proizvođačkih i

komercijalnih elemenata mora poznavati i praksu međunarodnog financiranja, što zahtijeva i

eksperte za financijska i pravna utanačenja posla. S pravne strane otežavajuća je činjenica što

kredit nije odvojen od osnovnog posla. Ovaj kredit se naziva i „contractor credit“.

Kredit banke kupcu – tehnika kreditiranja u sustavima financiranja izvoza.

Komercijalne (poslovne) banke ili državne agencije za financiranje izvoza odobravaju ovaj kredit

izravno inozemnom kupcu-uvoznika ili njeg.banke, bez sudjelovanja izvoznika ili izvođača radova.

Na taj način izvoznik prodaje robu za gotovo jer mu je osigurana naplata po obavljenom poslu ili

po situacijama. Cjelokupnu brigu o financiranju preuzima kreditor pa se izvoznik može usmjeriti

na komercijalne uvjete prodaje jer izvoznik je oslobođen bilo kakve brige. Ova tehnika se

primjenjuje kod velikih izvoznih poslova. Da bi kreditor bio siguran da će uvoznik vratiti kredit,

kreditor traži da kupac pribavi kontra-garanciju neke poznate banke u zemlji uvoznika.

Pribavljanje kontra-garancije otežava realizaciju kreditiranja kupca. Krediti kupcu nazivaju se

financijski krediti.

Kredit banke banci kupca - 3 temeljna tehnika financiranja izvoza. Banka izvoznika, državna

agencija za financiranje izvoza ili koja druga banka iz zemlje izvoznika izravno kreditira inozemnu

banku, kako bi ova za račun kupca-uvoznika na teret odobrenog kredita odmah platila izvozniku.

Ova tehnika omogućava izvozniku naplatu neposredno po izvozu robe ili po izvršenju određenog

posla, oslobađajući ga pritom rizika financijskih i pravnih aranžmana, rizika naplate, prigovora iz

osnovnog posla i osiguravanja kadrova iz područja međunarodnog prava i financiranja. Kreditni

odnos uspostavljen je između banaka uvoznika i izvoznika, što one kao specijalisti uglavljuju i

izvršavaju lakše, brže i sigurnije. Naši izvoznici rijetko uživaju ovakvu podršku banaka, nasuprot

financijskim mehanizmima razvijenih zemalja gdje je ova tehnika uobičajena, što njihovim

izvoznicima osigurava značajne prednosti u izvozu.

14. KREDITIRANJE IZVOZA

Pod kreditiranjem izvoza podrazumijevamo kunsko dopunsko kreditiranje izvoza u zemlji.

Nazivamo ga još i selektivno kreditiranje. Ono obuhvaća 2 posla: osiguranje izvoznih kredita i

financijsku podršku izvozu. Sudionici izvoznog kreditiranja su: 1) izvoznici, 2) poslovne banke, 3)

specijalizirane financijske institucije i 4) centralne banke (kroz sustav selektivnog kreditiranja).

Kod kratkoročnog financiranja (do jedne godine, naplata u gotovini kroz 60 – 90 dana) izvozniku

se nadoknađuje postotak sredstava koji je zaleđen u robi. Instrumenti kratkoročnog financiranja

su diskont, garancija, lombard, akcept i forfaiting. Kod dugoročnog financiranja osnovni problem

9

je nalaženje slobodnih sredstava. Za dugoročno financiranje se najčešće osniva posebna

financijska institucija sa velikim inicijalnim kapitalom. Te institucije mogu biti dio državnog

aparata, državne agencije, privatna institucija uz potporu države ili javno-privatna firma. Izvori

sredstava za izvozno financiranje su državni proračun, centralna banka, državni fondovi, sredstva

socijalnog osiguranja, pozajmice na financijskom tržištu, sredstva iz diskonta mjenica itd. Oblici

financiranja su: 1) refinanciranje nacionalnih izvoznika, 2) izravno odobravanje kredita

zajmoprimcima u inozemstvu, 3) garantiranje izvoznih kredita, 4) kreditiranje inozemnih vlada,

5) mješovito kreditiranje, 6) tehnička pomoć i 7) osiguranje izvoznih poslova. Karakteristike

kredita kod kreditiranja izvoza su niža kamatna stopa i niža provizija. Razlikujemo nekoliko vrsta

ovih kredita: 1) krediti za izvoz robe i usluga, 2) krediti za proizvodnju i pripremu robe za izvoz, 3)

krediti za izvoz robe na komercijalni kredit i 4) kredit za izvoz robe na konsignacijska skladišta. Svi

ovi krediti spadaju u reeskontne kredite.

15. POJAM I VRSTE PLATNOG PROMETA

Platni promet je najvažniji neutralni bankovni posao, a obuhvaća sva plaćanja izmeću pravnih i

fizičkih osoba sa svrhom naplate potraživanja i podmirenja tražbina. Pomirba može biti

nenovčana: 1) kompenzacija (prijeboj), 2) cesija (ustup), 3) asignacija (uputa) i 4) plaćanje tuđeg

duga deponiranjem kod suda.

Platni promet se dijeli na domaći (tuzemni) plaćanje domaćih osoba u jednoj zemlji u

nacionalnoj valuti i na međunarodni platni promet između rezidenata i nerezidenata

(složeniji je od domaćeg, pazi se na valutna područja radi konverzije).

Podjela platnog prometa prema načinu plaćanja: 1) gotovinski – platni promet koji se provodi

isključivo fizičkim prijenosom gotovog novca dužnika vjerovniku; karakterističan je za

stanovništvo, 2) polugotovinski – sustav uplata na račun ili isplata sa računa; uvjet

polugotovinskog sustava plaćanja je postojanje barem jednog računa, 3) bezgotovinski –

dominantan sustav plaćanja koji se obavlja knjižnim, elektroničkim prijenosom određenih

novčanih iznosa s računa na račun a obavlja se preko banaka, ali i svih drugih depozitno kreditnih

institucija.

Instrumente plaćanja dijelimo na dužničke (instrumenti kod kojih inicijativu plaćanja ima dužnik)

i vjerovničke (inicijativa plaćanja polazi od vjerovnika).

16. SREDSTVA PLAĆANJA

Sredstva plaćanja u platnom prometu su: 1) gotovina – ima svojstvo primarne likvidnosti, postoji

u obliku novčanica ili kovanica; gotovina je zakonito sredstvo plaćanja, 2) depozitni novac –

jednak je gotovom novcu (novac na transakcijskim računima ili na računima plaćanja); to su

depoziti po viđenju i predstavlja zakonito i definitivno sredstvo plaćanja (depozit novca je ujedno

i novac) i 3) prenosivi vrijednosni papiri – imaju svojstvo sekundarne likvidnosti i nisu sredstvo

konačnog izmirenja obveza (može se izvršiti monetizacija prodaja na tržištu kojom se VP

10

pretvaraju u novac); nisu zakonito sredstvo plaćanja, njihovo prihvaćanje je fakultativnog

karaktera; manje su likvidni nego gotovina.

17. ZAMJENICE NOVCA

Zamjenice novca su sve ono što može poslužiti za plaćanje i podmirenje tražbine umjesto novca.

One imaju osobine sekundarne likvidnosti a najčešće su to vrijednosni papiri. Razlikujemo 2 vrste

zamjenica novca: 1) zamjenice novca u širem smislu – VP koji se u platnom prometu primaju kao

sredstvo plaćanja umjesto novca, ali iza njih stoji novčano pokriće; najvažnija takva zamjenica

novca su Čekovi a ostale zamjenice te vrste su blagajnički zapisi, komercijalni papiri, obveznice,

depozitni certifikati, taksene marke, certifikati o dugu, bonovi, pozajmice, poštanske marke,... i

2) zamjenice novca u užem smislu – postoje u platnom prometu kao nezavisna i samostalna

sredstva bezgotovinskog plaćanja; najvažnija zamjenica te vrste je mjenica (mijenja novac od

trenutka izdavanja do trenutka dospijeća; nema novčano pokriće i može nebrojeno mnogo puta

biti upotrijebljena kao sredstvo plaćanja) a tu još nalazimo i overcheck (ček koji je sličan mjenici).

18. UNUTRAŠNJI PLATNI PROMET

Unutrašnji platni promet je sustav plaćanja između rezidenata istog državnog područja u

nacionalnoj valuti, prema domaćim propisima i jedinstven je za cijelu zemlju. U RH ga obavlja

FINA (najvećim dijelom) a obavljaju ga i HNB, banke uz ovlaštenje HNB, štedionice i ostale štedne

ustanove. Osnovna načela unutrašnjeg platnog prometa su: 1) primjena propisa, 2) zaštita

interesa vlasnika novca, 3) slobodno kretanje novčanih sredstava, 4) ravnopravnost sudionika, 5)

racionalnost plaćanja, 6) korištenje propisanog oblika plaćanja i 7) elektronička mreža.

Primjenom ovih načela dolazimo do sljedećih rezultata: 1) platni se promet mora obavljati na

jednak način bez obzira na organizaciju i sudionike, 2) vlasnik novca odlučuje o njegovom

korištenju, 3) depozitna i regionalna pripadnost i prostorna udaljenost ne smiju utjecati na

slobodno kretanje sredstava i 4) treba omogućiti obavještavanje sudionika o stanju sredstava i te

podatke koristiti za vođenje monetarne politike. U unutrašnjem platnom prometu razlikujemo

račun za redovito poslovanje, račun za obavljanje novčanog prometa organizacijskog dijela

sudionika, zatim obračunski račun te račun za naplatu javnih prihoda.

Unutrašnji platni promet nadzire FINA, Financijska policija, Državni ured za reviziju i CB (ako ga

obavljaju banke).

19. HRVATSKI SUSTAV VELIKIH PLAĆANJA (HSVP) I NACIONALNI KLIRINŠKI SUSTAV (NKS)

????

11

20. BANKE I PLATNI PROMET U ZEMLJI

Banke i štedionice imaju kod obavljanja platnog prometa nekoliko temeljnih funkcija: 1) vode

račune pravnih i fizičkih osoba te obavljaju platni promet po tim računima (štedionice vode

platni promet samo za fizičke osobe), 2) primaju uplate od fizičkih osoba u korist računa

ovlaštenih organizacija, 3) primaju uplate dnevnog utroška u korist pravnih i fizičkih osoba, 4)

praćenje i iskazivanje stanja sredstava na računu i njihove solventnosti, 5) sudjelovanje u sustavu

velikih plaćanja i nacionalnom klirinškom sustavu i 6) banke drže sredstva koja se evidentiraju

kod FINAe kao depoziti po viđenju. Funkcije HNB-a na području platnog prometa: 1) propisuje

način obavljanja platnog prometa, 2) propisuje uvjete otvaranja računa, 3) propisuje uvjete koje

moraju ispunjavati banke da bi obavljale platni promet, 4) kontrola platnog prometa i rukovanje

gotovim novcem i 5) izvršenje plaćanja putem Hrvatskog sustava za velika plaćanja i Nacionalnog

klirinškog sustava. U zemljama sa razvijenim financijskim sustavom sva se plaćanja vrše preko

banaka. U RH poduzeća sva svoja plaćanja vrše preko FINAe. Svako poduzeće obvezno je otvoriti

račun kod FINAe, pri čemu bira banku koja će raspolagati tim sredstvima. Građani svoja plaćanja

vrše preko tekućih i žiro računa koje otvaraju kod banke. Preko tekućih računa građani podižu

plaće, penzije i doznake a preko žiro računa primanja koja su vezana uz djelatnost osobe i

različiti honorari. Žiro računi fizičkih osoba podložni su kontroli poreznih uprava.

21. RAČUNI SUDIONIKA U PLATNOM PROMETU

Žiroračun je transakcijski račun preko kojeg njegov vlasnika obavlja plaćanja dospjelih obveza i

naplate svojih potraživanja. Po svom saldu je uvijek aktivan, što znači da njegov vlasnik može

raspolagati svojim potraživanjem, i u okviru žiro računa ne može prelaziti u dugovanja, za razliku

od tekućeg na kojem se može prekoračiti granica pokrića. Novac koji se nalazi na tom računu je

depozitni novac. Prema zakonu o platnom prometu, svako poduzeće mora imati otvoren žiro

račun, a transakcijski samo ako to želi. Žiro račun se otvara postupkom kod FINAe tako da se

podnese pristupnica i prilože sljedeći dokumenti: 1) temeljni dokumenti koji su poslužili za upis u

sudski registar, 2) izvadak o upisu u sudski registar, 3) ugovor o deponiranju u sudski registar, 4)

ovjereni potpis osoba i 5) dokumentacija o djelatnosti.

Tekući račun je onaj račun na kojem se kronološki knjiže potraživanja i obveze iz poslovnih

odnosa banke i komitenta, s tim da se u dogovorenom roku to poslovanje saldira. To je račun

koji se ne ukamaćuje. Postoji slijevanje sredstava na tekući račun na 4 načina (iz 4 izvora): 1)

uplata gotovine, 2) žiro doznake, 3) sredstva iz prodaje vrijednosnih papira i 4) otvaranje kredita

(stavljanje kredita u tečaj). Korisnik tekućeg računa može ući u dugovni saldo (do visine

odobrenog kredita ili do razine priljeva u nekom vremenskom razdoblju). Tekući račun se otvara

pristupnicom nakon čega korisnik dobije identifikacijsku i čekovnu karticu. Uz bezgotovinsko

plaćanje, važnost tekućeg računa je i u tome što se na njega isplaćuju plaće. Ovi računi su

instrument bezgotovinskog plaćanja, a s druge strane su izvor za kontokorentno kreditiranje.

Transakcijskim računima građanima su omogućena tekuća plaćanja a da ne koriste gotovinu

nego svojim sredstvima raspolažu putem čeka. Danas postoji paralelizam pa građani uz tekući

mogu imati i žiroračun. Žiro račune građana vode banke. Također podliježu nadzoru po osnovi

12

fiskalnih obveza građana. Danas žiro računa građani moraju otvarati za one prihode koje

ostvaruju izvan radnog mjesta i slobodnom profesijom.

22. GOTOVINSKI PLATNI PROMET

Gotovinski platni promet čine uplate i isplate u gotovom novcu. Gotov novac naziva se i frat

novac ili fiducijarni novac (papirnati novac). Država ga je proglasila zakonskim sredstvom

plaćanja a nema pokriće u zlatu ili vrijednostima. Fiducijarnom novcu vrijednost je neznatna ali

se prima se povjerenjem. Primanje frat novca je obvezatno dok se ček ne mora primiti.

Gotovinski platni promet razvijen je unutar sektora stanovništva i između stanovništva i pravnih

osoba. Država nastoji smanjiti gotovinski platni promet jer joj radi teškoće u reguliranju količine

novca u optjecaju. Gotovinu koristimo kod isplata plaća, kod otkupa poljoprivrednih proizvoda i

kod akontacije putnih troškova.

23. BEZGOTOVINSKI PLATNI PROMET I INSTRUMENTI PLAĆANJA

Bezgotovinski platni promet je cilj svakog razvijenog platnog prometa. Obavlja se depozitnim

novcem preknjižavanjem s računa na račun u institucijama platnog prometa. Većina depozitnog

novca koji se nalazi na računima otvorenim kod organizacija zaduženih za platni promet može se

svaki čas pretvoriti u gotovinu – sredstvo primarne likvidnosti. Postoje dvije grupe instrumenata

bezgotovinskog platnog prometa: 1) dužnički instrumenti – inicijativa za plaćanje dolazi od

dužnika i 2) vjerovnički instrumenti – inicijativu ima vjerovnik, a instrumenti su obračunski ček,

mjenica, akreditiv, naplatni nalog i kreditna kartica.

24. KARAKTERISTIKE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM

Ovdje je riječ o platnom prometu osoba različitih država. Problem koji se javlja jest konverzija

jedne valute u drugu a može se obavljati ili u devizama i kunama ili za zemlje s kojima nije

utvrđen način plaćanja u konvertibilnim devizama. Konvertibilnim devizama se obavljaju

plaćanja i naplate sa zemljama s kojima je zaključen multilateralni ugovor i sa zemljama s kojima

je sklopljen bilateralni ugovor (kod njega postoji mogućnost plaćanja u nekonvertibilnim

valutama čime se omogućuje slobodna cirkulacija novčanih tokova). Karakteristike platnog

prometa s inozemstvom su: 1) plaćanje subjekata raznih valutnih područja, 2) sudjeluju rezidenti

dvije ili više različitih zemalja, 3) rješava se bilateralnim, ali sve češće multilateralnim

sporazumima o platnom prometu, 4) obavlja se preko poslovnih banaka i 5) obavlja se preko

tekućih računa koje banke otvaraju jedna drugoj.

13

25. DEVIZE I VALUTE

Devize su sva potraživanja prema inozemstvu koja glase na stranu valutu bez obzira na način

raspolaganja. U RH to su sve vrste efektivnog stranog novca osim kovanog zlatnog novca.

Razlikujemo tri vrste: 1) potraživanja banaka od drugih banaka u inozemstvu – salda banaka na

računima ino-banaka koje glase na stranu valutu; to je depozitni novac koji glasi na stranu valutu

a plativ je u inozemstvu, 2) vrijednosni papiri – prenosivi ino VP koji glase na ino valutu i plativi u

inozemstvu i 3) efektiva – postat će deviza ako se prenese u zemlju podrijetla i deponira u

banku; postoji loro (strana efektiva koja se deponira u naše banke) i nostro efektiva (strana

efektiva koja se deponira u strane banke). Valuta su novčanice i kovanice ino-valute. U užem

smislu to je novčana jedinka zemlje a u širem smislu to je skup zakonskih propisa koji reguliraju

novčani sustav zemlje.

Propisuje se maksimalni iznos koji se smije unositi i iznositi iz zemlje iznos načelno slobodan,

ali se mora prijaviti; pokušava se izbjeći uporabom kreditne kartice.

26. REZIDENTI I NEREZIDENTI

Rezident je pravna ili fizička osoba sa sjedištem (pravna) ili prebivalištem (fizička) u RH koju

zakon tretira kao domaću osobu a na njih se odnose domaće regulacije i propisi.

Kriterij za određivanje domicilnosti jest sjedište kod pravnih osoba ili prebivalište kod fizičkih

osoba.

Nerezident je strana osoba da sjedištem ili prebivalištem u inozemstvu te se na njih odnose

samo dijelovi domaćih propisa.

Račun rezidenta je devizni račun kod banaka koje slobodno odaberu a preko te banke mogu

obavljati platni promet u zemlji a međunarodni platni promet preko druge banke. Izvori deviza

komitenata banke na računima su: 1) ostvarene iz ino-poslova, 2) stjecanje kupnjom na

deviznom tržištu, 3) stjecanje uzimanjem deviznih kredita, 4) ulaganje stranih osoba, 5) emisija

obveznica i zadužnica, 6) transfer dobiti iz inozemstva, 7) nasljeđivanje, 8) potpore i 9) kamate za

zajmove.

Računi nerezidenata se otvaraju u RH bankama u obliku kunskih ili deviznih računa.

Preko kunskih računa vrši se plaćanje a za takav račun potreban je poseban zahtjev i nad njim se

vrši posebna kontrola.

27. KORESPONDENTNE BANKE

Korespondentna banka je depozitna banka za drugu banku (najčešće u drugoj zemlji). Ako banke

zamjene loro ili nostro račune tada se takve banke nazivaju prvoklasnim (direktnim)

korespondentima a ako nemaju otvorene račune tada se nazivaju indirektnim (sporednim)

korespondentima. Za domaću banku korespondentne banke vode račune u domicilnoj valuti i

devizne račune te pružaju bankovne usluge na svome području. U širem smislu, korespondentna

banka je svaka banka s kojom druga banka izvrši razmjenu tzv. kontrolnih dokumenata.

14

28. SUSTAV KLIRINŠKIH PLAĆANJA – CENTRALIZIRANI PLATNI PROMET

Kliring je način plaćanja (sustav dvostranih bilateralnih plaćanja) u međunarodnom platnom

prometu kod kojeg dolazi do dvostrukog prebijanja (prebijanje dugovanja i potraživanja između

dvije zemlje i prebijanje dugovanja i potraživanja između uvoznika i izvoznika iste zemlje).

Vrijednost uvoza i izvoza između zemalja se kompenzira preko klirinškog računa bez uporabe

deviza. Kliring danas više ne postoji u svijetu već su u uporabi multilateralna (konvertibilna)

plaćanja pri kojima se potraživanje mijenja iz jedne valute u drugu. Karakteristike kliringa su: 1)

prijeboj između zemalja – vrši se preko klirinških obračunskih valuta gdje svaka zemlja ima po

jedno obračunsko središte, najčešće CB, 2) obračun unutar zemlje u nacionalnoj valuti – jedina

valuta koja se pojavljuje je domaća valuta i kod uvoznika i kod izvoznika; isključena je svaka

kupnja i prodaja nacionalnih valuta (nekonvertibilnost); vrijednosti se prebijaju između država na

posebnim otvorenim računima, 3) raspoloživi saldo – iskoristiv samo u zemlji ugovornici, 4)

ugovor, 5) sporazum država, 6) sklopljen na određeno vrijeme i 7) određene robne liste –

mogućnost uvoza i izvoza samo tih roba.

29. BANKOVNA DOZNAKA

Bankovna doznaka je nalog ino-banci korespondentu na zahtjev domaće banke i njenog

komitenta za isplatu određenog novčanog iznosa stranoj pravnoj ili fizičkoj osobi. To je ujedno i

posebna pisana forma koja se šalje banci kako bi banka imala više informacija. Nalogodavac u

trenutku pisanja mora imati pokriće na računu (to može biti i kredit od banke za plaćanje). Banka

kreira doznaku sa svim bitnim informacijama a te doznake se šalju SWIFTom. Ino-banka tereti

nostro račun banke u inozemstvu i odobrava računu korisnika. Svaka bankovna doznaka treba

sadržavati: 1) naziv isplatne banke, 2) ime nalogodavca, 3) ime korisnika, 4) iznos, 5) osnovu na

temelju čega se vrši isplata i 6) naziv banke nalogodavca. Bankovne doznake primjenjuju se kod

robnih (robna doznaka) i nerobnih plaćanja (nerobna doznaka) a posebice ih koriste stalni

poslovni partneri te predstavlja jednostavan i široko primjenjiv instrument.

Bankovna doznaka (engl. bank remittance, njem. Banküberweisung) je nalog koji izdaje jedna

banka drugoj za isplatu određene svote novca trećoj osobi. Ovaj nalog banka izdaje na temelju

naloga svog komitenta, koji je upućuje da s osnova njegova pokrića izvrši novčanu doznaku

fizičkoj ili pravnoj osobi koju je on u svom nalogu naznačio. Na temelju primljenog i

kontroliranog naloga koji je primila od komitenta, banka izrađuje nalog za doznaku na posebnoj

tiskanici popunjavajući ga sadržajem koji joj je komitent priopćio te ga usmjerava na

odgovarajuću banku.

Svaka bankovna doznaka treba sadržavati: naziv isplatne banke, ime nalogodavca, ime korisnika,

iznos, osnovu na ime čega se vrši isplata, eventualno uvjete pod kojima se isplata može izvršiti ili

druge napomene i naziv banke nalogodavca. U međunarodnim plaćanjima domaća banka po

15

nalogu svog komitenta nalaže inozemnoj banci isplatu određene novčane svote u stranoj valuti u

obliku odobrenja na računu ili isplate u gotovu korisniku.

Prigodom ispostave naloga za izdavanje međunarodne bankovne doznake komitent može

zatražiti da doznaku u stranoj zemlji izvrši određena banka-korespondent ili korespondent po

izboru domaće banke. U prvoj varijanti domaća banka će biti prisiljena, ako joj kod određene

inozemne banke manjka pokriće, priskrbiti ga radi realizacije doznake. U drugoj pak mogućnost

za domaću banku je povoljnija, jer ona usmjeruje doznaku tamo gdje postoji pokriće ili otprije

uspostavljeni korespondentni odnos. Banka koja izdaje nalog za plaćanje obično ima novčana

sredstva na svom tekućem računu kod isplatne banke (kontokorentnog korespondenta).

Uobičajeno je da banke, po prethodnom dogovoru, jedna drugoj daju kredit onda kada na

računu nema dovoljno sredstava za izvršenje naloga. Tim se kreditima zapravo samo premošćuje

poštansko vrijeme dok se ne dobije pokriće, i nazivaju se postkrediti.

Bankovne doznake u plaćanjima s inozemstvom mogu biti nostro i loro, a koriste se pri uvozu

robe (najčešće po prispijeću), za plaćanje unaprijed investicijskih i raznih drugih isporuka

(avansi), te za nerobna plaćanja (stipendije, darovanja, naslijeđa, pomoći i sl. Mogu biti uvjetne i

bezuvjetne. Kod uvjetnih, realizacija doznake je uvjetovana izvršenjem neke činidbe od strane

njezina korisnika (npr. predajom mjenice, fakture, garantnog pisma, tovarnog lista i dr.).

Doznake mogu biti obične i brzojavne. Obične su one koje se usmjeravaju na odredišnu banku

korespondenta pismenim putem sa zahtjevom da se određena svota isplati trećoj osobi odmah

ili na određeni dan uz potpise ovlaštenih osoba banaka-korespondenata. Ukoliko se nalogodavcu

žuri s doznakom u inozemstvo, on može banci u svojoj zemlji izdati nalog za telegrafsku isplatu

(telegraphic transfer, krat. TT) ili telefaks isplatu (cable transfer; krat. CT).

Pri emitiranju brzojavnih i njima sličnih doznaka potrebno je koristiti šifru, odnosno tzv. kod

(code), tj. brzojavni ključ radi sigurnosti. Te su isplate najčešći instrument plaćanja u platnom

prometu s inozemstvom, jer se doznakama obavljaju i plaćanja po instrumentima koji služe za

osiguranje plaćanja (garancije, akreditivi, inkaso i dr.). Doznake u konvertibilnim valutama

izvršavaju se uglavnom preko uzajamno otvorenih tekućih računa banke nalogodavca i isplatne

banke (banke-korespondenta), a doznake u klirinškim valutama izvršavaju se preko zbirnih

klirinških računa koji se obično vode kod centralnih, emisijskih ustanova.

30. DOKUMENTARNA NAPLATA – INKASO

Inkaso se može javiti kao: 1) robni (dokumentarni) inkaso – koristi se u platnom prometu s

inozemstvom kada između izvoznika i uvoznika postoji izgrađeno, uzajamno povjerenje stečeno

na osnovi dugogodišnjeg poslovanja ili kada su uvjeti na tržištu takvi da uvoznik diktira uvjete

plaćanja, a izvoznik ima interes za plasman na tom tržištu; tehnika se sastoji u tome da izvoznik

nakon otpreme ugovorene robe izdaje inkaso nalog i zajedno s priloženom dokumentacijom i

instrukcijama ga upućuje svojoj banci da sama ili preko svoje korespondentne veze realizira

16

plaćanje; dokumenti mogu biti uručeni izvozniku nakon plaćanja svote na koju faktura glasi,

nakon akceptiranja mjenice ili nakon što izvoznik izda potvrdu o preuzimanju dokumenata uz

prilaganje bankovne garancije; dokumentarna naplata može biti ugovorena kao naplata

komercijalnih papira s VP ili bez njih; razlikujemo dvije vrste naplata; loro naplata (domaća

banka prima od izvoznika ili ino-banke nalog da pozove uvoznika i da ovaj otkupi dokument) i

nostro naplata (domaća banka prima nalog od domaće banke da realizira naplatu u inozemstvu);

osobe u dokumentarnoj naplati su nalogodavac-izvoznik i banka i 2) nerobni (običan) inkaso –

prilikom predaje nerobnih VPa na inkaso, banka koja ih preuzima radi naplate u drugom mjestu

ili inozemstvu preko svojeg bankovnog korespondenta odobrava novčane iznose vlasniku tek

nakon izvršene naplate.

31. KREDITNE KARTICE

Kreditna kartica je instrument bezgotovinskog platnog prometa koji služi i kao pogodno sredstvo

kratkoročnog potrošačkog kreditiranja. Temelj izdavanja kartice je pokriće na računu, odobreni

kredit ili bonitet korisnika kartice. Vlasnik kartice je izdatnik, a korisniku se daje na uporabu.

Izdatnik kartice ima koristi od članarina i upisnina, provizije prodajnih mjesta, obrtaja novčanih

sredstava ili kamata na odobreni kredit. Interes prodajnog mjesta je u pridobivanju kupaca

dobre platežne moći i u povećanom prometu. Korisnik kartice stječe sigurnost i kredit. Kreditne

kartice se pojavljuju u SADu prije 2. svjetskog rata a do ekspanzije dolazi s kompjuterskom

revolucijom koja radikalno snižava troškove operacija s kreditnim karticama (pionir Diners, zatim

AMEX, VISA,...).

Debitne kartice na osnovi pokrića na računu uključene su u posebne sustave plaćanja u kojima se

izravnom terminalskom vezom prodajnog mjesta i kompjutera banke automatski obavljaju

plaćanja i prebacuju sredstva s računa kupca (banke) na račun prodajnog mjesta. Takvi su npr.

sustavi POS (point-of-sale) i ATM. Kartice u uporabi u nas se izdaju na temelju ugovora o

franchisingu s inozemnim vlasnicima. U zadnje vrijeme naša poduzeća počinju izdavati i vlastite

kartice. Uporaba kartica (debitnih, kreditnih, kartica s odgođenim plaćanjem) toliko je raširena

da se shvaćaju kao „plastični novac“ iako to, unatoč mnogim sličnostima, ipak nisu.

32. MEĐUNARODNI DOKUMENTARNI AKREDITIV

Međunarodni dokumentarni akreditiv je instrument plaćanja, ali je praktično i pravno

sankcioniran i općeprihvaćen kao najrašireniji instrument međunarodnih plaćanja. On

predstavlja svaki sporazum bez obzira na naziv ili opis prema kojem neka banka

(akreditivna banka) postupajući na zahtjev ili po nalogu svog komitenta (nalogodavca akreditiva)

treba platiti u korist ili treba akceptirati ili platiti mjenice koje vuče korisnik. Banka može ovlastiti

bilo koju drugu banku za isplatu (tzv. uvjetovana isplata gdje klijent mora ispuniti sve uvjete).

Akreditivi su originalne transakcije odvojene od posla iz kojeg su proizašli. Akreditiv je skup

instrument 1% provizije ide akreditivnoj banci i još 1% za akcept (ali rijetko). To je najsigurniji

17

instrument u međunarodnom prometu ali nužna je predaja dokumenata (dokaz da je roba

zapakirana, otpremljena,...).

33. SUDIONICI I NJIHOVE OBVEZE U AKREDITIVNOM POSLU

U poslovima s akreditivima susrećemo nalogodavca, korisnika i banke: 1) nalogodavac – u

pravilu je uvoznik koji izdaje nalog svojoj ili kojoj drugoj banci za otvaranje akreditiva, 2) korisnik

– obično je prodavač (izvoznik) koji će prezentiranjem ugovornih dokumenata na naplatu i

ispunjenjem ostalih uvjeta navedenih u akreditivu steći pravo naplate akreditivnih iznosa, 3)

akreditivna banka – banka uvoznika, banka izvoznika ili banka u trećoj zemlji koja otvara

akreditive, 4) akvizirajuća banka – izvještavajuća banka koja korisniku šalje izvješće o otvorenom

akreditivnu i njegovim uvjetima, ne preuzimajući nikakvih obveza u pogledu isplate akreditiva, 5)

isplatna banka – isplaćuje akreditiv po nalogu akreditivne banke, 6) potvrđujuća banka –

posrednička banka koja prema korisniku preuzima čvrstu obvezu isplate akreditivnog iznosa pod

uvjetima iz akreditiva i 7) negocirajuća banka – banka ovlaštena korisniku isplatiti akreditivni

iznos uz prezentaciju uvjetovanih dokumenata. Broj uključenih sudionika ovisi o dosadašnjoj

suradnji uvoznika i izvoznika, o povjerenju i bonitetu partnera. Primjena dokumentarnih

akreditiva omogućuje zaštitu interesa stranaka u akreditivnom poslovanju. Izvoznik je osiguran

da će naplatiti izvezenu robu jer mu takvu isplatu osigurava banka. Kupac je osiguran da će

banka honorirati samo one dokumente koji su izričito propisani a koji mu osiguravaju

raspolaganje predmetom

34. VRSTE MEĐUNARODNIH DOKUMENTARNIH AKREDITIVA

Uobičajena podjela međunarodnih dokumentarnih akreditiva dijeli ih na: 1) odlazeće (nostro) –

otvaraju ih domaći uvoznici u korist inozemnih prodavatelja i dolazeće (loro) akreditive –

otvaraju ih inozemni uvoznici u korist domaćih izvoznika, 2) opozivi – može biti izmijenjen ili

opozvan bez prethodnog izvješća korisnika; ako u nekom akreditivu nije naznačeno da li je

opoziv ili ne, smatra se opozivim i neopozivi akreditivi – predstavlja čvrstu obvezu banke da će

ispuniti preuzete obveze; mora biti naglašeno da je neopoziv, 3) potvrđeni – onaj kojim još neka

banka uz akreditivnu preuzima solidarnu odgovornost i obveze koje je preuzela i akreditivna

banka što ga poskupljuje za 1% i nepotvrđeni akreditivi – u obvezi je samo akreditivna banka, 4)

obični – gase se jednokratnim iskorištenjem akreditivnog iznosa i revolving akreditivi – obrće se,

rotira, iskorištenjem akreditivnog iznosa on se ne gasi nego se vraća na početni iznos, 5)

prenosivi – onaj na osnovi kojeg korisnik ima pravo da banci, koja je pozvana izvršiti naplatu ili

akceptiranje ili bilo kojoj banci ovlaštenoj za negociranje, izda uputstva da akreditiv u cjelini ili

djelomice stavi na raspolaganje jednoj ili nekoliko trećih stranaka; prenosiv je samo ako je

izričito označen kao prenosiv i može se prenijeti samo jedan put i neprenosivi akreditivi – onaj

koji se ne može prenijeti; akreditivi su u pravilu neprenosivi, 6) po viđenju (gotovinski) –

isplaćuje se po prezentaciji dokumenta i terminski akreditivi – između prezentacije dokumenta i

isplate mora proći određeno vrijeme, 7) domicilni u zemlji – ako se isplata obavlja kod nas, uz

prezentaciju ugovorenih dokumenata i akreditivi domicilni u inozemstvu – u svim ostalim

18

slučajevima; ugovarati treba tako da domicil bude u zemlji i 8) specijalne vrste akreditiva:

akceptacijski – umjesto isplate u gotovini, po prezentaciji dokumenta izvoznik dobiva samo

akcept banke iz svoje zemlje na mjenici koju je trasirao na nju; ovakav akcept poznate banke u

uvjetima razvijena eskontna tržišta omogućuje izvozniku eskontiranje mjenice prije roka

dospijeća, plaćanje obveza indosiranjem ili čekanje na naplatu roka dospijeća, reeskportni –

javlja se kod izvoza i uvoza u reeskontnim poslovima; kod ovih akreditiva pojavljuju se zapravo

dva (loro i nostro) akreditiva; loro je akreditiv što ga reeskontnom poduzeću otvara kupac a

nostro akreditiv za reeskontno poduzeće je akreditiv što ga otvara svom dobavljaču,

podakreditiv (kontraakreditiv) – otvara se kad akreditiv nije prenosiv ili ako postoje druge za

korisnika neodgovarajuće okolnosti; novi akreditiv otvoren je na osnovu prvoga, ali u ovom

slučaju postoje 2 akreditiva od kojih prvi akreditiv korisnik ustupa banci a drugi koristi stvarni

isporučitelj robe, negocijacijski – ovdje prodavatelj vuče mjenicu na kupca (ne na banku), ali po

nalogu kupčeve banke ili tražeći potvrdu banke u svojoj zemlji, akreditiv s crvenom klauzulom –

predstavlja odstupanje od pravila da se akreditivni odnos isplaćuje poslije dokumenata ili

isplatom mjenice; crvenom klauzulom se naznačuje da se isporučitelju ima isplatiti dio

akreditivnog iznosa kao avans, bez podnošenja akreditivnih dokumenata i trgovačka kreditna

pisma.

35. BANKOVNA GARANCIJA

Bankovna garancija je poseban instrument osiguranja plaćanja i izvršenja ugovornih obveza u

ugovorenom roku, kojim određena osoba, poduzeće ili banka garantira korisniku bankovne

garancije da će njen komitent o ugovorenom roku izvršiti sve preuzete obveze navedene u

bankovnoj garanciji prema korisniku garancije i ukoliko ih on ne izvrši da će ih izvršiti sama

banka. Bankovna garancija se razvila iz bankovnog jamstva koji se banka “Ugovorom o jamstvu”

obvezuje da će namiriti vjerovnika ako glavni dužnik ne namiri dug. kod bankovnog jamstva

obveza banke je akcesorne (sporedne) prirode i ovisi o izvršenju obveze glavnog dužnika. To je

supsidijarna obveza jer se javlja tek u drugom redu, banka će platiti ako glavni dužnik ne plati, tj.

vezana je uz osnovni dug dužnika – samo pojačava obvezu glavnog dužnika. Kod bankovne

garancije obveza banke je potpuno samostalna i neovisna o osnovnom poslu i njen sadržaj ovisi

isključivo o volji stranaka koje sudjeluju u bankovnoj garanciji. Najznačajniji je sadržaj garancije

jer on predstavlja obvezu banke.

36. VRSTE BANKOVNIH GARANCIJA

S obzirom na izvršenja same obveze banke, namjenu bankovne garancije i ostale specifičnosti,

bankovne garancije se dijele na slijedeće vrste: 1) obična (čista) bankovna garancija - ona kojom

banka-garant jamči korisniku garancije da će obvezu, navedenu u garanciji, izvršiti u potpunosti

ukoliko njen komitent, nalogodavac tu obvezu ne izvrši; prema tome, korisnik garancije traži od

glavnog dužnika izvršenje ugovorene obveze i ukoliko on ne izvrši preuzetu obvezu, obraća se

banci da je ona izvrši, 2) solidarna bankovna garancija - komitent banke-nalogodavac garancije i

banka-garant odgovaraju za preuzete obveze solidarno; kod dospijeća ugovorene obveze

19

korisnik garancije može tražiti izvršenje preuzetih obveza bilo od garantirajuće banke, bilo od

nalogodavca garancije po svom izboru; na traženje korisnika garancije banka izvršava obvezu iz

garancije bez izuzetaka i ispitivanja da li je korisnik izvršio obvezu ili ne, 3) bezuvjetna bankovna

garancija - banka-garant izvršava preuzete obveze u ugovorenom roku na prvi poziv korisnika jer

nalogodavac obvezu nije izvršio; prema tome, korisnik garancije nije obvezan prije korištenja

ispuniti bilo kakav uvjet ili radnju, već garanciju koristi čim nalogodavac nije izvršio preuzetu

obvezu, 4) uvjetna bankovna garancija - korisnik se obvezuje da će prije korištenja ispuniti

ugovorom preuzete obveze; nakon ispunjenja uvjeta korisnika garancije, garancija postaje

bezuvjetna i banka izvršava preuzete obveze ukoliko nalogodavac ne izvrši preuzetu obvezu o

ugovorenom roku i 5) Činidbene bankovne garancije (garancije za dobro izvršenje posla) -

izdaju se za specijalne poslove u kojima banka nalogodavca garantira korisniku da će njen

komitent izvršiti ugovoreni posao onako kako je to u ugovoru naznačeno; ova garancija pruža

korisniku garancije sigurnost u poslu i jamstvo za solidnost i uredno poslovanje poslovnog

partnera koga njegova banka dobro poznaje i za njega garantira na temelju njegovog urednog i

solidnog poslovanja; kod činidbene garancije banka-garant se ne obvezuje da će sama izvršiti

ugovorenu radnju, ako to ne učini njen komitent-suugovarač u poslu, već da će, ukoliko

komitent nalogodavac garancije ne izvrši ugovorenu činidbu, isplatiti ugovoreni iznos, odnosno

nadoknaditi štetu koju pretrpi korisnik garancije zbog neizvršenja ugovorene radnje; iznos koji će

platiti banka-garant može se ustanoviti unaprijed u maksimalnom iznosu, ili u obliku penala koji

će banka isplatiti korisniku garancije. Protu-garancija (kontra-garancija), posredna garancija

javlja se u vanjskotrgovinskom prometu prilikom ugovaranja specijalnih poslova, kao što su

licitacije, izvršenje ugovora, davanje avansa i slično, inozemnim propisima često je određeno da

bankovne garancije za te poslove izdaje banka u zemlji korisnika garancije. U ovakvim

slučajevima domaća poduzeća koja sudjeluju u takvim poslovima, izdaju svojoj banci u zemlji

nalog da njen inozemni korespondent u određenoj zemlji izda garanciju u korist određenog

korisnika u inozemstvu. Na temelju takvog naloga domaća banka daje nalog svom

korespondentu u zemlji korisnika garancije, da pod svojim imenom i pod svojom odgovornošću

izda protu-garanciju na određeni iznos i prema sadržaju njene garancije u korist inozemnog

korisnika – poslovnog partnera njenog komitenta. Domaća banka – nalogodavac za izdavanje

protu-garancije u obvezi je prema inozemnoj banci za izdanu protu-garanciju, dok je inozemna

banka u obvezi prema korisniku protu-garancije. Ovisno o načinu reguliranja pokrića za izdanu

protu-garanciju, bankovne protu-garancije mogu biti: pokrivene, djelomično pokrivene i

nepokrivene. Kada bankovnu protu garanciju izdaje inozemna banka, po nalogu domaće banke u

korist inozemnog korisnika garancije , imamo nostro garanciju, a u suprotnom slučaju imamo

loro garanciju. Super-garancija se redovito javlja kada korisnik garancije nema puno povjerenja

u banku-garanta i traži dodatno osiguranje u super-garanciji određene značajnije banke. Super-

garancija može biti izdana kao jamstvo za već izdanu garanciju određene banke, a može biti i

potpuno samostalna nova obveze druge banke za isti posao. Ovisno o dogovoru i ugovorenim

odnosima nalog za izdavanje super-garancije drugoj banci može dati isti nalogodavac po čijem je

nalogu izdana prva garancija, a može ga dati i banka koja je izdala prvu garanciju. Kada nalog za

izdavanje super-garancije daje isti nalogodavac tada je on u obvezi prema ovim bankama. Ove

20

obveze su potpuno samostalne i međusobno neovisne. Nostro garancije izdaju domaće

ovlaštene banke po nalogu domaćeg subjekta vanjskotrgovinskog posla, odnosno po nalogu

uvoznika, dužnika ili obveznika izvršenja određene činidbe u korist stranog poslovnog partnera.

U okviru nostro garancija najčešće se javljaju garancije za plaćanje i činidbene garancije. Kod

garancija za plaćanje najčešće se javljaju slijedeće vrste garancija: 1) garancije za uvoz sirovina i

drugog reprodukcijskog materijala na kredit, 2) garancije za uvoz opreme na kredit, 3) garancije

za nabavu strojeva i ostale građevinske mehanizacije koju će koristiti u izvođenju investicijskih

radova u inozemstvu i 4) garancije za korištenje financijskih kredita kod inozemnih banaka ili

drugih financijskih institucija u inozemstvu. U okviru činidbenih nostro garancija najčešće se

javljaju slijedeće vrste garancija: 1) garancije za dobro izvršenje ugovorenih obveza ovim

garancijama ovlaštena banka garantira inozemnom suugovaraču u vanjskotrgovinskom poslu, da

će nalogodavac garancije izvršiti preuzetu obvezu na način kako je utvrđeno u samom ugovoru,

2) konsignacijske garancije u ovoj garanciji banka-garant jamči inozemnom vlasniku robe da

će zastupničko poduzeće - nalogodavac za izdavanje garancije, vratiti robu s konsignacijskog

skladišta u slučaju prestanka ugovora o zastupanju, da će platiti prodanu robu s konsignacijskog

skladišta prema ugovorenim uvjetima i o ugovorenim rokovima i da će izvršiti sve ostale radnje

navedene u ugovoru o zastupanju, 3) garancija za vraćanje povratne ambalaže ovlaštena

banka-garant obavezuje se da će kupac robe–nalogodavac za izdavanje garancije vratiti

primljenu povratnu ambalažu i, ukoliko on to ne učini, da će banka nadoknaditi prodavaocu robe

štetu – redovito u visini vrijednosti povratne ambalaže koja nije vraćena prodavaocu, 4)

garancija za vraćanje transportnih sredstava ovom se garancijom banka obvezuje da će kupac

robe vratiti vagone, cisterne i slična sredstva za transport određene robe i ukoliko on to o

ugovorenome roku ne učini, da će banka nadoknaditi odgovarajuću protuvrijednost za

transportna sredstva, 5) licitacijska garancija ona se javlja kod udjela domaćih poduzeća na

inozemnim licitacijama – najčešće prigodom izvođenja investicijskih radova u inozemstvu. Ova se

garancija redovito izdaje u visini propisanog postotka od ponuđene cijene i služi kao kaucija za

kvalitetno izvršenje radova, ukoliko nalogodavac za izdavanje garancije dobiva radove na

licitaciji, odnosno, da će nalogodavac sigurno prihvatiti posao ako ga dobije na licitaciji, 6)

garancija u korist carinarnice ovom garancijom banka se obvezuje da će nalogodavac vratiti u

inozemstvo privremeno uvezenu robu, odnosno da će, ukoliko robu zadrži, platiti odgovarajuću

carinu i 7) špediterske garancije ovim garancijama banka garantira brodaru da će domaći

uvoznik ili njegov špediter u ugovorenom roku predati konosman koji brodarskom poduzeću nije

bio predan prilikom preuzimanja robe.

37. POTREPŠTINE I SADRŽAJ BANKOVNIH GARANCIJA

Kod bankovne garancije forma i sadržaj nisu propisani zakonom i ovise o volji stranaka, ovisno o

konkretnim uvjetima posla za koji se izdaje bankovna garancija. Dugogodišnja praksa u

poslovanju bankovnim garancijama domaćih i inozemnih banaka stvorila je određeni oblik i

sadržaj bankovnih garancija. Prema toj praksi oblik i bitni elementi (potrepštine) bankovne

garancije su slijedeći:

21

a) oblik bankovne garancije - bankovna garancija se redovno izdaje u pismenom obliku;

iznimno se u praksi javljaju i daju bankovne garancije i usmenim putem, telefonski i telegrafski s

oznakom najbitnijih elemenata s tim da se kasnije ovakva bankovna garancija potvrđuje

pismeno, s oznakom svih potrebnih elemenata koji zahtijeva sam posao i ugovorena bankovna

garancija.

b) bitni elementi bankovne garancije su slijedeći: 1) naziv i sjedište banke koja izdaje garanciju

- banka koja izdaje garanciju potvrđuje svoju obvezu potpisom ovlaštenih osoba na način kojim

ona potpisuje svoje obveze, 2) naziv i sjedište korisnika garancije - korisnika garancije treba

navesti u bankovnoj garanciji s punim naslovom, sjedištem i adresom, 3) predmet i opseg

garancije - predmet i opseg garancije predstavlja bitni element bankovne garancije i njime se

točno određuje obveza banke; ovaj element predstavlja u suštini i samu bankovnu garanciju i

treba biti ugovoren i formuliran precizno i sa svim potrebnim detaljima obveze, da ne bi kasnije

došlo do nepotrebnog spora između osoba koje se javljaju u garanciji; tako je u ovom elementu

potrebno istaknuti i osnovne elemente zaključenog posla o kojima se želi učiniti ovisnom obvezu

banke; redovito se u bankovnu garanciju unose slijedeći podaci posla za koje se daje garancija:

datum i broj ugovora, točan naziv robe ili protučinidbe, vrijednost i rok isporuke robe, rok

plaćanja garantirane obveze, visina i uvjeti plaćanja kamata, ugovoreni načini plaćanja, rok

važnosti garancije i svi ostali elementi zaključenog posla koji su zanimljivi za izdavanje garancije i

4) vrijeme trajanja bankovne garancije - rok trajanja bankovne garancije redovito se ugovara u

vezi s rokom izvršenja obveze dužnika po poslu za koji se daju garancije, s tim da je rok trajanja

same garancije redovito dulji za određeni broj dana; kod ugovaranja roka trajanja bankovne

garancije treba u samoj garanciji predvidjeti da li će se ugovoreni rok produljivati ili ne.

Pored navedenih bitnih elemenata, javljaju se i nebitni elementi bankovnih garancija, kao što

su: 1) vrijeme stupanja na snagu bankovne garancije, 2) broj bankovne garancije, 3) datum

izdavanja i 4) odredbe o vraćanju bankovne garancije.

38. MJENICA – VRSTE MJENICA

Zakon ne definira pojam mjenice već bitne potrepštine mjenice no za nju možemo reći da je

mjenica VP izdan u zakonski propisanom obliku, kojim je izražena obveza isplate određene svote

novca. Mjenica je također i novčani surogat u užem smislu jer se njome omogućava obračunsko

plaćanje bez potrebe opstojnosti pokrića u vidu bilo kakvih vrsta depozita. Gospodarski značaj

mjenice je taj da se ona pojavljuje kao instrument kreditiranja, plaćanja i jamstva.

Vrste mjenica su:

A) u odnosu na mjenično pravnu formu to su: 1) trasirana (tuđa) mjenica – pismeni nalog

trasanta trasatu da isplati remitentu ili po njegovoj naredbi određenu svotu novaca; dijelimo ih

na trasiranu mjenicu na vlastitu naredbu (ista osoba je trasant i remitent; ona glasi na naredbu

njezina izdavaoca), vlastitu trasiranu mjenicu (trasant ju izdaje na samog sebe, trasat i trasant su

ista osoba; predstavlja zadužnicu) i komisionu trasiranu mjenicu (izdaje ju trasant u svojstvu

komisionara za račun treće osobe komitenta na način da u nastavku klauzule o valuti napiše

22

naslov ili tvrtku te treće osobe – komitenta i 2) vlastita (sola) mjenica – trasant se obvezuje

isplatiti određenu svotu remitentu ili na njegovu naredbu drugom imaocu mjenice i to u skladu s

njezinim sadržajem; ima formu zadužnice;

B) u odnosu na privredne potrebe kreditiranja i plaćanja to su: 1) robne ili trgovačke (mjenica

kojoj je temelj izdavanja isporučena roba i preuzeta na dug, a koju akceptira i uručuje kupac

dobavljaču uz nakanu da time privremeno podmiri svoju obvezu; imaju ulogu novčanog surogata

prvog reda) i poslovne mjenice (podvrsta robne mjenice; obično se koristi kao instrument

osiguranja vjerovnikovih interesa), 2) kreditne (temelje se na odobrenim bankovnim kreditima,

javljaju se kao akceptacijske – njome banka odobrava svom komitentu mjenični akceptacijski

kredit; banka dozvoljava komitentu trasiranje mjenica na nju do određenog iznosa; banka ima

ulogu dužnika i komitent mora doznačiti pokriće mjenice prije njenog dospijeća; postoje dvije

vrste: s pokrićem i bez pokrića, i kao avalirane mjenice – osigurava se pravodobna isplata

mjenice; banka kreditor ima ulogu jamca), financijske (izdane mjenice po osnovi odobrenog

bankovnog kredita; uobičajeno je da se banci za odobrene kredite pruži jamstvo u vidu

mjeničnog akcepta; tako akceptiranu mjenicu nazivamo financijskom mjenicom kojom se na dulji

rok osiguravaju uspostavljeni odnosi banke i komitenta) i novčane mjenice (VP nastali davanjem

na kredit određene svote gotovog novca ili vrijednosti robe u potrošačke svrhe; ima svojstvo

kreditiranja i ne funkcionira kao novčani surogat), 3) dugoročne (zbog nemogućnosti skore

mobilizacije likvidnih novčanih sredstava ne prima se kao novčani surogat; ne koristi se u

platnom prometu, već kao instrument jamstva) i kratkoročne mjenice (upotrebljavaju se u

platnom prometu u cilju skore realizacije odnosno naplate a rok dospijeća im je od 3 tjedna do 3

mjeseca; razlikujemo pokaznu mjenicu (po viđenju) – dospijevaju u trenutku predočenja na

isplatu; mjenica po viđenju ili a'vista se mora honorirati u trenutku predočenja na isplatu a

mjenica koja dospijeva u određeno vrijeme po viđenju dospijeva na naplatu neko vrijeme nakon

dana akcepta, a dato mjenicu – dospijevaju na određeno vrijeme od dana njihova izdavanja i

koriste se u platnom prometu, i dnevne mjenice – dospijevaju na naplatu na točno određeni

kalendarski dan), 4) domicilirane mjenice – u interesu brze i sigurne naplate trasant može

mjenicu domicilirati tj. usmjeriti njeno plaćanje na mjesto i adresata gdje će biti honorirana bez

poteškoća; razlikujemo određene (navedena i osoba koja će mjenicu isplatiti) i neodređene

mjenice (navedeno samo mjesto plaćanja), 5) rekta ili neprenosive mjenice – to su neprenosivi

VP i ne mogu se indosirati nego samo cedirati; ne mogu se eskontirati niti poslužiti kao sredstvo

plaćanja te zato predstavljaju instrument jamstva; mogu biti dugoročne i kratkoročne, 6)

zavratne, povratne ili regresne mjenice – trasirana mjenica s rokom dospijeća po viđenju izdana

od regredijenta tj. od osobe koja ostvarujući svoje zavratno (regresno) mjenično pravo izdaje

odnosno retrasira mjenicu na bilo kojeg prednika plativu samo u prednikovu mjestu stalnog

boravka; ova mjenica se ne domicilira, 7) bianco ili nepotpune mjenice – pravno valjani VP na

kojem se mjenični dužnik u ulozi trasanta potpiše in bianco s nakanom preuzimanja

mjeničnopravne obveze i 8) dobre (sposobne postati novčanim surogatima i primaju se umjesto

isplate) i loše mjenice (na njima se nalaze potpisi kreditno nesposobnih osoba; ne primaju se;

lažne, nepotpune, izmišljene,...).

23

39. MJENIČNE POTREPŠTINE

Zakon o mjenici definira bitne potrepštine trasirane i sola mjenice bez kojih se određena isprava

ne može smatrati mjenicom. Bitne potrepštine trasirane i sola mjenice su: 1) oznaka „mjenica“,

2) bezuvjetni nalog (trasirana) odnosno bezuvjetno obećanje plaćanja određene svote novca

(sola), 3) ime trasata – samo trasirana mjenica, 4) dan mjeničnog dospijeća, 5) mjesto plaćanja,

6) ime korisnika mjenice – remitenta, 7) mjesto i dan izdavanja mjenice i 8) potpis izdavaoca

mjenice – trasanta. Nebitne potrepštine trasirane i sola mjenice su: 1) klauzula valute, 2)

klauzula pokrića, 3) izvještajna avizo klauzula, 4) klauzula „na naredbu“, 5) rekta klauzula, 6)

oznaka „bez obveze“, 7) kamatna klauzula, 8) klauzula „bez protesta“ ili „bez troškova“ i 9)

oznaka duplikata.

40. OSOBE U MJENIČNOM POSLU I NJIHOVE OBVEZE

U mjeničnom poslu sudjeluju osobe kojima taj posao daje određena ovlaštenja (vjerovnici) i

osobe kojima mjenica predstavlja obvezu (dužnici). To su: 1) izdatnik (trasant) – osoba koja

izdaje mjenicu, 2) tezovnik (trasat) – osoba na koju trasant usmjeruje nalog plaćanja mjenične

svote, 3) prihvatnik (akceptant) – glavni mjenični dužnik, 4) korisnik (remitent) – mjenični

vjerovnik, 5) indosant (ţirant) – prenositelj prava, 6) indosatar (žiratar) – novi korisnik, 7) avalist

– mjenični jamac, 8) intervenijent – akceptira mjenicu tj. plaća mjenicu po potrebi, 9) regresat –

mjenični obveznik protiv kojeg se ostvaruje regresno pravo, 10) regredijent – slijednik koji to

pravo ostvaruje, 11) prosvjednik – osoba koja podiže prosvjed kod suda, 12) prosvjedovnik –

osoba protiv koje se podiže protest i 13) domicilijat – treća osoba koja o dospijeću plaća mjenicu

u mjestu trasata ili trasantova prebivališta.

41. PROMESA – PROMISSORY NOTE

Promissory note odnosno promesa (zadužnica) je posebna vrsta vlastite (sola) mjenice kojom se

trasant bezuvjetno obvezuje platiti korisniku ili po njegovoj naredbi ili donosiocu svotu na koju

ovaj VP glasi. Glavni dužnik je njezin izdavatelj. Mogu ih izdavati samo prvoklasne banke i

financijske organizacije i to kao simple (proste) promissory note. Ako ih izdaju poduzeća i

kompanije, moraju imati dodatna osiguranja i to su tada personal promissory note. U trgovačkim

poslovima kupac robe na kredit izdaje promesu u korist dobavljača. Kod bankovnih poslova

korisnik kredita pomoću promese daje obećanje banci. Uobičajeno je priložiti i određene

dokumente (bilanca, podaci o bonitetu...). Jedine bitne potrepštine su bezuvjetno obećanje

plaćanja i potpis trasanta. Promesa može nositi i kamatu. Može biti na jednu a biti isplaćena u

drugoj valuti s time da se svota može isplaćivati i obročno. Dozvoljeni su indosament i predaja a

može se odrediti i rok dospijeća na određeni dan. Promissory nota u širem smislu su svi VP na

osnovi kojih dužnici prihvaćaju apsolutnu obvezu plaćanja u ugovorenom roku. Posrijedi su,

24

dakle, svi prenosivi kreditni instrumenti koji zbog svoje univerzalnosti, prenosivosti i

bezuvjetnosti cirkuliraju na financijskim tržištima.

42. ČEK

Ček je VP izdan u formi propisanoj zakonom kojim trasant nalaže trasatu isplatu određene svote

imaocu čeka tj. remitentu. Izdavanju čeka radi podmirenja obveze prethodi sporazum, i to: 1)

između trasanta i trasata – utanačuje se obveza trasanta da pribavi na svome računu kod

trasata potrebno pokriće uz istodobnu dužnost trasata da isplati na njega izdane čekove, u

okviru postojećeg pokrića i 2) između trasanta i remitenta – remitent se obvezuje primljeni ček

prezentirati na isplatu prvenstveno trasatu, dok se trasantova obveza očituje u dužnosti pomirbe

na čeku naznačene svote uvjetno odnosno samo ako to ne učini iz bilo kojeg razloga trasat.

Gospodarski značaj čeka: 1) sudionici čekovnog prometa oslobađaju se poslovanja s gotovinom i

rizika koje takvo poslovanje donosi i ostvaruju kamate na novčana sredstva deponirana u banci,

2) pohranom raspoloživog novca u bankama, te korištenjem čekova za svrhe plaćanja, oslobađa

se gotovina za depozitno multipliciranje i kreditiranje, 3) zahvaljujući indosiranju, a posebice

verižnom plaćanju, postiže se brža i racionalnija cirkulacija novčane mase, što ima odraza na

emisiju centralne banke i 4) koristeći ček kao novčani surogat stvaraju se zamjenice novca, pa se

time ublažavaju često teške posljedice kreditne restrikcije.

43. VRSTE ČEKOVA

Vrste čekova su:

A) ovisno o osobi korisnika čeka (remitenta) razlikujemo: 1) ček na donosioca – podvrste su ček

izričite oznake o donosiocu, ček zamjenjive ili alternativne oznake o donosiocu i ček bez ikakve

oznake korisnika (bianco ček), 2) ček na ime – na njemu se nalazi samo ime korisnika ili

remitenta, 3) ček na naredbu – VP na kojem je klauzula naredbe napisana uz ime remitenta; ova

klauzula izrijekom ovlašćuje remitenta da svoje pravo iz čeka može indosamentom prenijeti na

drugu osobu i 4) rekta ček – uz ime korisnika sadrži i rekta klauzulu kojom trasant zabranjuje

prijenos čeka indosamentom; može se prenijeti ali samo u obliku cesije;

B) u odnosu na predmet, način i namjenu plaćanja razlikujemo: 1) novčane čekove – pismene

naputnice s kojima trasant upućuje trasata da isplati određenu svotu na teret njegovih novčanih

sredstava; 5 je vrsta novčanih čekova: blagajnički ili gotovinski ček (platni instrument pomoću

kojega se podmiruju obveze u gotovini), prijenosni ček ili virmanski nalog (uobičajena i najčešća

čekovna forma koja se koristi u razvijenom žiro prometu; imalac žiro računa ili tekućeg računa

nalaže trasatu-banci da se određena svota novca knjižno prenese s njegovog računa na račun

korisnika; nije ček u pravnom smislu ne mora sadržavati oznaku da je ček, nema indosamenta,

izdatnik ga je ovlašten opozvati i prije roka i izdatnik ga šalje izravno banci a ne korisniku),

obračunski ček (koristi se kao sredstvo neodgodivog plaćanja; naplata čekovne svote može se

realizirati jedino obračunom i preknjiženjem svote na koju obračunski ček glasi; može cirkulirati

u obliku indosamenta, sadrži klauzulu da je ček i opozvati se može tek istekom roka), prekriženi,

krosirani, barirani ček (s prednje strane prekrižen dvama usporednim crtama što znači da njegov

25

imalac se može naplatiti samo preko banke; krosirati se može bilo koji ček i bilo koja osoba u

čekovnom prometu a on se može indosirati; razlikujemo općenito prekriženi ček praznina

između dvije crte, isplata od bilo koje banke i posebno prekriženi ček između dvije crte ime

banke, isplata samo od te banke) i cirkularni ček (može se naplatiti u svim sjedištima banke-

trasata te kod svih njenih korespondenata) i 2) efektivne čekove – VP koji ne glase na novčane

svote već na određenu količinu efekata;

C) u odnosu na vrstu pokrića razlikujemo: 1) depozitne čekove – koriste ih banke kontinentalne

Europe, u skladu s odredbama njihovih zakona o čeku, koji propisuju bezuvjetnu opstojnost

novčanog pokrića kod banke-trasata, na temelju kojega imaoci računa mogu trasirati čekove i 2)

kreditne čekove – to su VP koje trasanti mogu izdavati i na temelju fiktivnog pokrića tj.

odobrenog kredita a prakticiraju se u anglosaksonskim zemljama i SADu;

D) u odnosu na količinu isplatne svote razlikujemo: 1) limitirane čekove – za njih banka-trasat

utvrđuje maksimalnu svotu da koje se oni mogu ispostaviti; postoje 4 vrste limitiranih čekova:

limitirani ček u užem smislu (banka ga uručuje onim građanima koji to od nje zatraže zbog

plaćanja roba i usluga; izdaje se onoliko blanketa limitirajućih čekova koliki je saldo njihova

potraživanja kod nje; u visini izdanih blanketa blokiraju se sredstva na žiro ili tekućem računu),

limitirani ček stalne svote (to je podvrsta limitiranog čeka u užem smislu; uvijek je u okruglim

brojkama; izdaje se u zamjenu za gotovinu a ni u svijetu ni u RH nije baš prisutan), limitirani ček s

čekovnom karticom (izdatnik čeka je građanin; prigodom trasiranja čeka i uručenja korisniku

predstavlja se čekovnom karticom kojom banka jamči naplatu čeka uz uvjete navedene u

čekovnoj kartici) i akreditivni ček (više se ne koriste; koristili su se za otkup poljoprivrednih

proizvoda i bili su istovjetni čeku stalne svote) i 2) nelimitirani čekovi – VP koje njihovi izdatnici

popunjavaju na željene svote bez ikakva limitiranja a u ovisnosti o raspoloživom saldu na

računima kod banke-trasata;

E) u odnosu na mjesto izdavanja i plaćanja razlikujemo: 1) mjesni ček – izdan je i naplativ u

istom mjestu i 2) udaljeni ček – mjesto izdavanja je različito od mjesta plaćanja.

44. POTREPŠTINE ČEKA

Bitne potrepštine čeka su: 1) oznaka „ček“, 2) bezuvjetni uput ili nalog trasatu, 3) ime trasata, 4)

mjesto plaćanja, 5) mjesto i dan izdanja i 6) potpis trasanta.

Nebitne potrepštine čeka su: 1) oznaka remitenta, 2) oznaka naredbe, 3) rekta klauzula, 4)

oznaka duplikata, 5) oznaka „donosiocu“ i 6) oznaka „samo za obračun“ i sl.

45. OSOBE U ČEKOVNOM POSLU

Osobe u čekovnom poslu su: 1) izdatnik (trasant) – osoba koja izdaje ček, 2) trasat – onaj koji

treba platiti ček, 3) korisnik (remitent) – korisnik čeka, 4) indosant (žirant, nalečnik) – prenosilac

26

prava, 5) indosatar (žiratar, nalečovnik) – osoba na koju je ček prenesen, 6) prednik i slijednik,

7) zavratnik (regredijent) – osoba koja ostvaruje pravo na regres, 8) regresat – zavratni obveznik

ili svaki njegov prednik, 9) prosvjednik

– osoba koja podiže protest i 10) prosvjedovnik – osoba protiv koje se podiže protest

46. ČEKOVI MEĐUNARODNIH PLAĆANJA

Čekovi međunarodnih plaćanja koriste se za robna i nerobna plaćanja naročito u putničkom

prometu ili kod dokumentirane naplate. Osobe kod takvih plaćanja iste su kao i kod unutarnjeg

poslovanja čekovima samo što posluju na međunarodnoj razini.

Čekovi međunarodnih plaćanja su: 1) bankovni čekovi – ček kod kojeg su trasant i trasat dvije

različite inozemne banke u istoj a rjeđe u dvije strane zemlje; u RH to su čekovi koje strane

banke trasiraju na druge ino-banke u istoj ili rjeđe u dvije strane zemlje, čekovi koje USA-banke

trasiraju na naše iseljeničke organizacije u USA, zatim čekovi koje strane banke trasiraju na naše

banke u zemlji (tzv. loro čekovi) i čekovi koje domaće ovlaštene banke trasiraju na svoje direktne

korespodente u inozemstvu (tzv. nostro čekovi); prema valuti na koju glase dijele se na čekove

na konvertibilne valute, čekove na obračunske (klirinške) valute i čekove na kune, 2) osobni

(personalni, privatni) nebankovni čekovi – čekovi koje osobe u inozemstvu trasiraju na neku

banku u svojoj zemlji; imaju relativno slabu sigurnost pa se u RH preuzimaju samo na in kaso

naplatu; kako bi se povećala likvidnost banka-trasat akceptira ček i na taj način prihvaćeni

privatni inozemni ček postaje certificirani ček; kod njega se koriste određeni surogati akcepta a

to su vidiranje (potvrđuje banka da izdavalac ima pokriće) i markiranje (koristi se poslije

zaključenog dnevnog obračuna u clearing prometu a sastoji se od davanja potvrde na čeku o

opstojnosti pokrića u tom trenutku), 3) putni (traveller's) čekovi – limitirani instrumenti plaćanja

koji se koriste u međunarodnom putničkom platnom prometu; nominalna vrijednost im je

otiskana u okruglim brojkama i mogu se unovčiti u raznovrsnim nacionalnim valutama; za razliku

od drugih čekova, ove korisnik kupuje i plaća ih pri preuzimanju; izdaju ih banke i turističke

agencije), 4) Euročekovi – unificirani bankovni ček koji se upotrebljava u međunarodnom

prometu kao jednostavno sredstvo plaćanja i obavezno ga prati euroček garantna kartica; služi

za bezgotovinsko plaćanje ili podizanje gotovine diljem EU; limit je naveden na poleđini euroček

garantne kartice; mogu se ispunjavati u raznim valutama, 5) specijalni čekovi – dijelimo ih na:

treasurer čekove (koriste se za isplate socijalnih davanja u USA), memorandum čekove (izdaju

zajmoprimci kao garanciju zajmodavcu; uobičajeni u USA), currency credit card (instrument

međunarodnih plaćanja sličan putničkom čeku a glasi obično na $100 s rokom valjanosti od 3

mjeseca; trasira ga Skandinavska banka, Stockholm na samu sebe), bank money order (bankovni

nalog plaćanja od kojih je ista banka i trasat i trasant) i postal money order (poštanska

međunarodna uputnica), 6) loro čekovi – trasiraju inobanke na naše domaće banke; ino-banka je

trasant a RH banka trasat; korisnici su u pravilu fizičke osobe; mogu se trasirati na konvertibilne i

klirinške valute te kune i nostro čekovi – trasiraju naše banke na ino-banke; RH banke trasanti a

inobanke trasati; primjenjuju RH ovlaštene banke pri trasiranju čekova koji glase na

27

konvertibilne valute i 7) kvazi čekovi – dijelimo ih na SOS international cheques (izdaju auto

klubovi), touring bonovi, vaučer (nije ček već obična blagajnička dokaznica) i kreditna karta.

47. PRIJENOS ČEKA ILI MJENICE

U čekovnom prometu prijenos čeka vrši se na dva načina: 1) redovitim ili vlasničkim

indosamentom – korisnik čeka prenosi sva svoja prava iz čeka na novog vlasnika; taj se prijenos

može obaviti na dva načina: potpunom naleđom (dosadašnji vlasnik daje prijenosnu izjavu na

poleđini navodeći ime novog vlasnika nakon čega to potpisuje) i nepotpunom odnosno bijelom ili

bianco naleđom (ne sadrži ni prijenosnu izjavu ni ime indosatara već samo naziv ili tvrtku te

potpis indosanta) i 2) punovlasnim indosamentom – vlasnik čeka ostvaruje svoja prava iz čeka

posredstvom zastupnika. Zakon o čeku određuje da indosament mora biti bezuvjetan a ako je

ograničen nekom klauzulom, ona se smatra nenapisanom. Ako se na određenom čeku koji glasi

na ime obavi onoliki broj indosamenata da više ne preostaje prostora za nove, tada se to rješava

produžetkom ili alonžom (papir istih dimenzija kao i ček koji se na njega zalijepi; mora stajati

napomena da je to nastavak).

U mjeničnom prometu razlikujemo tri vrste indosamenta: 1) redoviti (vlasnički) indosament –

na indosatara se prenose sva mjenično-obvezna prava na mjeničnu tražbinu i to potpunim

indosamentom (zakoniti imalac mjenice ispisuje puni naziv novog imatelja) ili nepotpunim ili

bianco indosamentom (sadrži samo potpis indosanata na poleđini); prava koja indosatar dobiva

vezana su uz učinke pa tako imamo učinak indosabilnosti (svaki stjecatelj dobiva puno pravo

prijenosa), obligatorni učinak (daje indosataru samostalno pravo raspolaganja mjeničnom

tražbinom) i garancijski učinak (omogućuje regresno pravo prema indosamentima prednicima, 2)

punovlasni (prokura) indosament – prijenos mjenice s posebnom nakanom; korisnik mjenice

ovlašćuje novog imaoca indosatara da mu kao njegov opunomoćenik ostvari neko od

subjektivnih mjeničnih prava; uz ime opunomoćenika stavlja se klauzula „vrijednost na naplatu“ i

3) založni indosament – korisnik mjenice prepušta svome vjerovniku tražbinu po odnosnoj

mjenici da bi mu time pružio sigurnost tj. zalog pravodobnog vraćanja duga; uz njegovo ime se

ispisuje klauzula „vrijednost za osiguranje“ ili „vrijednost kao zalog“.