RAZVOJ PENOLOGIJE KAO SAMOSTALNE NAUCNE DISCIPLINE

Rijec penologija potice od latinske rijeci poena – kazna, i grcke rijeci logos – nauka. Doslovno prevedeno znaci nauka o kazni. Pojam penologija prvi put je upotrebljen u 19. vijeku, 1845. u jednom radu njemackog teoreticara Franca Libera. On je penologiju oznacio kao disciplinu koja se bavi naucnim proucavanjem kazni, njihovom primjenom i dejstvom. Kao samostalna autonomna naucna disciplina pojavljuje se tek prvih decenija 20. vijeka.

Prva fazaNajprije se penoloska materija proucavala u okviru krivicnog prava. Osnovna predpostavka za ovo proucavanje je bila pojava kazni lisavaja slobode, koje tek poslije Francuske burzoaske revolucije postaju dominantne kazne. Glavni problemi su se pojavili oko organizacije ztvora i nacina izvrsenja ove kazne. Zato se penologija u to vrijeme svodila na tzv. Nauku o zatvorima. Franc Libera je prvi spomenuo izraz penologija i insistirao da se ona proucava na naucan nacin. Holcendorf je istakao da je nauka o zatvorima penologija u uzem smislu, dok sama penologija predstavlja nauku o kaznama uopste.

Druga fazaKrajem 19.vijeka sa razvojem prirodnih nauka i drugih naucnih disciplina nastaje mogucnost sireg naucnog pristupa problemima kriminaliteta. Tako se medju mnogim naucnim disciplinama pojavljuje kriminologija, kao nauka o uzrocima tj.etiologiji kriminaliteta. Bavi se i fenomenologijom koja izucava oblike u kojima se ispoljava kriminalitet, kao i strukturu i dinamiku kriminaliteta. Pocela se interesovati i za probleme izvrsenja kazne,orecuci pogled nauke prema covijeku-delikventu.

Treca faza Je savremena faza osamostaljenja penologije kao autonomne naucne discipline. Od kad je u prvi plan izbila licnost delikventa , moderno zaknodavstvo pocinje se sve vise baviti regulisanjem izvrsenja kazne. Pojavljuje se samostalni zakon o izvrsenju krivicnih sankcija . Posebna incijativa data je na Trecem medjunarodnom kongresu za krivicno pravo koji je odrzan u Palermu 1933., gdje je istaknuta opravdanost i nuznost izdvajanja propisa o izvrsenju krivicnih sankcija u posebnom zakonu.

POJAM, PREDMET I METOD PENOLOGIJE

DEFINISANJE POJMA PENOLOGIJEPenologija je moderna naucna disciplina koja se koristi metodama drugih nauka.

Definicija penologije:Penologija je nauka o postupanju sa delikventima koja svojim proucavanjem nastoji da u skladu sa svojim normama i principima koje nalazu pravo i pravna nauka, kao i u skaldu sa dostignucima drugih drustvenih prirodnih nauka iznadje

najbolja sredstva I nacine tog postupanja radi sto uspjesnije resocijalizaciije delikventa I sprecvanja delikventnog ponasanja uopste.PREDMET PENOLOGIJEPrema klasicnom, tradicionalnom misljenju predmet penologije obuhvata samo kazne i njihovo izvrsenje. Sa razvojem krivicnog prava, razvija se i ucenje o dualitetu krivicnih sankcija. Prema ucinocima krivicnih dijela koji su ispoljili tzv.opasno stanje terba primjeniti mjere bezbjednosti,a u novije vrijeme se javljaju poseben mjere prema maloljetnim uciniocima-vaspitne mjere. Sire shvatanje perdmeta penologije zastupa Pinatel, Grasberg, Kornil,.. Pinatel smatra da se penologija bavi “proucavajem sredstava i metoda svih krivicnih sankcija kojima jedno drustvo reaguje na izvrsenje krivicnih djela i njihove ucinioce”. Milutinovic definise penologiju kao “nauku koja proucava evoluciju krivicnih sankcija, evoluciju shavtanja o ciljvima krivicnih sankcija ,tretman osudjenih delikvenata, organizaciju, sredstva i metode pervaspitanja I postpenalane mjere”.Unosenjem postpenalne faze ona prestaje biti samo nauka o izvrsenju kazne,vec kako kaze Pinetal nauka koja proucava odnose osudjenog u drustvu.

METOD PENOLOGIIJEPravni metod je jedan od metoda kojim se koristi penologija. Medjutim,ozbiljne sudije penoloskim problemima prilaze i sa socioloskog aspekta,gdje se prvi rad iz sociologije ztvora pojavio 1940. godine. To je poznata studija Donalda Klemera pod nazivom Zatvorska zajednica . Ona se bavi pitanjem uticaja zatvorske sredine kao jednog specijalnog socijalnog miljea na formiranje misljenja,stavova,osjecanja i uvjerenja osudjenika od koga mnogo zavisi njihovo ponasanje i odnos prema drustvenim normama i virjdnostima. Proucava samo licnost osdudjenog u solpu socijalnih i realnih uslova zivota u zatvorskom ambijentu. Govori se i o tzv.klinickom pristupu, u okviru kojeg bi dosla u obzir primjena raznih metoda upoznavanja licnosti osudjenog radi iznalazenja najpogodnijih mjera u ppostupku resocijalizacije.

ISTORIJSKI KORIJENI KAZNE

PRIVATNA REAKCIJA NA KRIMINALITET

PROGONSTVOProgonstvo iz zajednice primjenjivalo se kao reakcija na najteze povrede normi,bilo je ravno smrti. Plemenska zajednica je bila zasnovana na krvnom srodstvu, zbog toga se ekces smatrao ne samo kao akt upravljen protiv pojedinca ili plemena,nego i protiv bozanstva. Za laksa dijela reakcija je bila manje stroga(oduzimanje oruzja..). Odogovornost nije bila individualna i licna,pa bi se moglo govoriti o kolektivnoj reakciji koja je u osnovi privatna.OSVETAJe oblik privatne reakcije prema drugom rodu ili njegovim pripadnicima. Sastojala se u ubistvu, tjelesnim ozljedama, kradji,.. Osnovna karakteristika osvete u prvoj fazi je nesrazmjernost, kolektivnost i grubost,preazila je na potomke i izvrsavali su je samo muski clanovi. Postepeno je presla na sistem taliona kojeg karakterise srazmjernost (oko za oko,zub za zub). Sa jacanjem drzavne vlasti,zainteresovani su

2

morali prethodno da se obrate drzavnoj vlasti, a onda utvrdi pravo na osvetu. To je tzv. Sudski talion.KOMPOZICIJAJe izmirenje putem naknade,a osnovni uslov za njenu pojavu je pojava viska proizvoda. Kada su plemena pocela da proizvode vise nego sto im je bilo potrebno,pocela su da vrse razmjenu svojih dobara za dobra koja su se proizvodila u drugim plemenima. Tko je doslo do napustanja krvne osvete. Kompozicija se u sustini sastojala u tome sto je ucinilac delikta i njegovi srodnici placali srazmjernu naknadu povrijedjenom ili njegovim srodnicima. Velicina naknade se formirala putem ugovora, obicaja ili borbom,a drzava je uzimala jedan dio za sebe. Vremenom je pocela drzava da predvidja kolika ce biti otkupnina za pojedine delikte, tako da je iz kompozicije nastala novcana kazna.

JAVNA REAKCIJAOsnovna razlika izmedju ekcesa prvobitne zajednice I kriminaliteta u klasnom drustvu lezi u tome sto su: delikti prvobitne zajednice bili upereni protiv cijelog drustva,zajednice,roda,plemena,dok sudelikti klasnog drustva upereni protiv interesa vladajuce klase. Kazne su bile veoma surove (smrtna I tjelesna kazna). U starom Rimu primjenjivane su razne metode pogubljenja(sahranjivanje zivih,pogubljenja,..), a od tjelesnih kazni (odsjecanje jezika,vadjenje ociju).U starom germanskom pravu primjenjivane su: samozapaljivanje,rastezanje konjima,sakacenje. U srednjem vijeku odmazda i zastrasivanje su osnovni ciljevi kazne. To je period samovolje sudova,koji su bili “predvorije za mucenje”. Tome je doprinjela katolicka crkva i njen inkvizitorski postupak koji je trajao do kraja 18.vijeka.Inkvizitorki postupak je polazio od predpostavke da je okrivljeni kriv i da se mora iznuditi njegovo priznanje, putem torture koja je uvedena papskom deklaracijom. Vec od 14.vijeka javlja se ideja o humanizaciji krivicnog pravosudja i taj period do 18.vijeka oznacava se humani period(Tomas Mor,Hobs,Didro,Monteskje,Volter,Ruso,Lok..). Do prve reforme kazne i kaznjavanja dolazi tek sa pojavom burzoazije

TEORIJE O OSNOVU PRAVA NA KAZNJAVANJE

IDEALISTICKE TEORIJEPrema ovoj teoriji osnov prava na kaznjavanje lezi u pravdi koja se mora kaznjavanjem zadovoljiti. Prema ovim teorijama izvrsenjem krivicnog djela se narusava apsolutan pravda. Postavlja se pitanje odakle potice apsolutna pravda:

1. prema teoriji bozanske pravde porijeklo apsolutne pravde lezi u bozanstvu.Osnov prava na kaznu je bozanska zapovijest koju drzava mora da izvrsi.

2. po teoriji moralne pravde osnov prava na kaznjavanje je u imperative koji nalazu moralne norme. Ovo shvatanje je poteklo od Platona,a detaljno ga je razradio Emanuel Kant.

3. teorija zakonske pravde potice od Hegela. Po njemu apsolutna pravda ne lezi u moralu vec u samom zakonu.Svaka povreda zakona se mora neutralisati

3

drugom povredom da bi se ponovo uspostavio zakon.Tu dolazi do izrazaja Hegelovo ucenje o negaciji negacije.

TEORIJA DRUSTVENOG UGOVORAOva teorija potice iz Grocijusove teorije prirodnog prava,a dalje ju je razradio Zan Zak Ruso.Po Grocijusu svaki covijek se radja sa prirodnim pravom koja mu nikakva vlast ne moze oduzeti.Po Zan Zak Rusou drzava je nastala na osnovu drustvenog ugovora izmedju pojedinaca koji su se dobrovoljno podvrgavali zakonima u cilju zastite svojih prava. Teoriji drustvenog ugovora se moze staviti zmjerka prenebregava klasnu sustinu rzave i prava I da polazi od istorijski neutvrdjene hipoteze da su ljudi medjusobom zakljucivali ugovor o zajednickom zivotu u drustvu .

PRAVNA TEORIJAOsnov prava na kaznu prema ovoj teoriji je u samom vazecem zakoodavstvu, odnosno pravo drzave na poslusnost gradjana. Prema njemackom teoreticaru Bindingu,samim tim sto postoji drzava I ravo, postoji I pravo drzave da kazni.

SOCIOLOSKA TEORIJAJe izgradjena na koncepciji engleskog teoreticara Bentama koji je poznat po svojoj teoriji utilitarizma(korisnosti).Prema kojoj se kazna pravda njenom korisnoscu za zastitu drustva od kriminaliteta.

Predstavnik socioloske skole Franc fon List kaznu tertira kao nuznu za odrzavanje bezbjednosti drustva I pravnog poretka.

TEORIJE O SVRSI KAZNJAVANJA

APSOLUTNE TEORIJEPo ovim teorijama svrha kaznjavanja je odmazda(osveta) za onog koji kaznjava, odosno ispastanje za onog ko je kaznjen. Kaznjava se zato sto se zgrijesilo,a ne da se ne bi grijesilo. Kazna je vezana za proslost ali je upucena sadasnjosti,a ne buducnosti:1.po teoriji bozanske pravde,odmazda sluzi zadovoljenju bozanske pravde2.po teoriji moralne pravde,odmazda sluzi zadovoljenju moralne pravde koja je kategoricki imperativ ljudskog uma I zdravog razuma.Taj kategoricki imperative zahtijeva kaznjavanje bez obzira da li to kaznjavanje ima bilo kakvog znacaja za drustvo koje tu kaznu sprovodi.Kant tvrdi da je jedini zadatak kazne da uspostavi moralni poredak.3.teoriju zakonske pravde,zastupa Hegel.Svrha kaznjavanja lezi u uspostavljanju zakona koji je narusen krivicnim djelom. Kazna kao negacija negaciji zakona predstavlja jednulifalekticku nuznost.Hegel kaznu smatra pravom krivca jer krivac izvrsavajuci krivicno djelo dobrovolno prihvata da bue kaznjen.

4

RELATIVNE TEORIJEHegel i Kant su bili filozofi 18. I 19. vijeka, a njihova filozofska misao bila je inspirisana reakcionalnim shavtanjima njemacke feudalne aristokratije. Relativne teorije se jos nazivaju i teorijama prevencije, jer smatraju da osnovni smisao i cilj kazne lezi u njihovom djelovanju na ljude da ubuduce ne vrse krivicna djela. Ove teorije se djele na:Teorije specijalne prevencije -svrha kazne je da djeluje na ucinioca krivicnog djela da vise ne vrsi krivicna djela

Teorjia zastrasenja putem izvrsenja kazne- svrha je da se uciniocu ulije strah ,i da se time motivise da vise ne vrsi krivicna djela, da se nebi morao ponovo vrsiti ovaj rezim.

Teorija starateljstva- polazi od toga da svako lice koje izvrsi krivicno djelo pokazuje svoju nedoraslost da se ponasa na drustveno prihvatljiv nacin,stoga se treba staviti pod starateljstvo drzavni organa dok nestekne kontrolu svog drzanja.

Teorija popravljanja – polazi od predpostavke da kod ljudi koji cine krivicna djela nisu u dovoljnoj mjeri razvijena moralna osjecanja, I smatra da ucinilac treba da ostane u zatvoru sve dok se moralno ne popravi.

Teorija resocijalizacije – plazi od toga das u uzroci kriminaliteta raznovrsni i da kriminalno ponasanje moze biti uslovljeno raznim psihofizickim I socijalnim faktorima. Zato je neophodno opservirati licnost osudjenog i njegove osobenosti prouciti kao bioloske i kao socijalne. Treba odrediti tretman koji ce najbolje odgovarati.U vezi s tim se istice i princip individualizacije. Ideja prevaspitanja se bazira na povjerenju prema delikventu koji se vise ne smatra objektom, vec subjektom nad kojim se vrsi tretman.

Teorija generalne prevencije

-svrha kazne je da se djeluje na sve ljude da ne cine krivicna djela. Teorija opsteg zastrasenja predvidjanjem kazne – potice od njemackog

teoreticara Anselma Fojerbaha , prema kojoj treba svakom predociti zlo koje ga ceka ako izvrsi krivicno djelo,da bi se otklonili motivi koji ga vode ka kriminalnom ponasanju. Motivi su culne prirode.

Teorija opsteg zastrasivanja izvrsenjem kazne- zastrasivanje potencijalnih ucinilaca krivicnog djela treba vrsiti javnim I svirepim izvrsenjem kazni. Ljudi terb da vide sta ih ceka ako izvrse krivicno dijelo I da ih odvrati od tog izvrsenja.

Teorija opomene- po kojoj se samim predvidjanjem kazne postize svrha kaznjavanja .

SPOLJNE ILI EKLEKTICKE TEORIJE

Predstavnici ove teorije su autora koji smatraju da je cilj kazne odmazda I koji pokusavaju da izmire apsolutne I relativne teorije . Kazna po svojoj unutrasnjoj prirodi predstavlja odmazdu ali to nije njen cilj, vec su njeni ciljevi drugi(npr.odrzavanje pravnog poretka). Pravo kazjavanja proistice iz drugih ciljeva.

5

UTICAJ UCENJA POJEDINIH SKOLA U KRIVICNOM PRAVU NA REFORMU KAZNENOG SISTEMA-NEMA U KNJIZI-ne treba uciti

VRSTE KAZNI DO POJAVE KAZNE LISENJA SLOBODE

*KAZNA ELIMINACIJE

SMRTNA KAZNA Istorijat smrtne kazne:U starom vijeku najcesci nacini izvrsenja kazni bili su:nabijanje na kolac,spljivanje na lomaci,..Razvojem humanizma nastojalo se da se osudjeniku nanese sto manje fizickih i psihickih patnji prilikom izvrsenja smrtne kazne.Danas se najcesce izvrsava streljanjem i vjesanjem,a u SAD-u putem elektricne stolice ili trovanja gasom. U Francuskoj je vrsena putem sprave za odsjecanje glave koja se nazivala giljotina-prvi put upotrebljenja 1792.god. Pokret za ukidanje smrtne kazne je abolicionisticki pokret koji datira iz 18vijeka,a osnivac je Cezare Bekarija.

Argumenti protiv smrtne kazne:- Drzava nema pravo da primjenjuje smrtnu kaznu,jer drzava nije dala

covijeku zivot pa nema pravo ni da ga uzme- Smrtna kazna je anahronizam varavarstva, i vrijedja civilizovanog

covjeka - Njom se ne moza postici resocijalizacija ucinioca- Ona je neispravljiva,jer nije iskljucena mogucnost da neko bude

neopravdano osudjen - Tvrdi se da smrtna kazna nema zastrasujuci karakter kakav joj se

pripisuje,jer okorjeli zlocinci nemaju strah od smrtne kazne- Ona stvara kod ljudi nepozeljne psihicke efekte

Argumenti u prilog smrtne kazne:- Nije mjera koja je potpuno lisena morala I pravnog osnova,ako je poslednja

sredstvo da se zastiti moral I ljudska dobra.- Socijalo-eticki principi opravdavaju smrtnu kaznu- Proizvoljan je zakljucak koji kaze da smrtna kazna ne utice na sprecavanje

porasta kriminaliteta.Smrtna kazna se ukida onda kada inace nije bilo uzroka za povecanje kriminaliteta,a uvodi se onda kada su uzroci poceli intenzivnije da djeluju

- Proizvoljan je I zakljucak da smartna kazna nema zastrasujuce dejstvo- U vezi sa neispravljivoscu,postoje osim pravosudja i druge djelatnosti kojima

se mogu dogoditi neispravljive greske(npr.greska ljekara moze dovesti do smrti)

- Negativni psihick efekti koje kazna moze da prizvede nastaju samo ako se smrtna kazna izvrsava javno

6

PROGONSTVO,DEPORTACIJA I RELAGACIJA

Nastankom drzave progonstvo je dobilo karakter kazne.Deportacija se sastojala u oduzimanju osudjeniku pravai slobode kretanja i zivljenja u odredjenoj zemlji.Prve zacetke kazne deportacije nalzimo u Portugaliji, Italiji i Spaniji.Holandija je osudjenike slala u istocnu Indiiju,a Engleska u Virdjiniju i istocnu Indiju, u cilju naseljavnja kolonija. Poslije oslobadjanja Amerike od kolonija, deortacija osudjenika se usmjeravala prema Australiji.Uslovi rada I zivota su bili dosta teski, a osudjenici za teska krivicna djela su radili vezani u lancima. Sve to je izazivalo bjeg, pobune,ubistva..i zbog toga je Engleska ukinula 1857. deportaciju,ali je zato Francuska uvela dektretom od 1859. Da bi osudjenike zadrzali u kolonijama davali su im odredjene olaksice(dozivotno progonstvo). U Francuskoj je bila poznata i kazna relegacije koja se odredjivala poslije izvrsenja glavne kazne prema povratnicima. Postojale su dvije vrste:Individualna relegacija-upucivanje osudjenika na odredjeno mjesto sa ogranicenom slobodom kretanjaKolektivna relegacija-osudjenici su slani u Novu Kaledoniju, da rade odredjena poslove.Ova kazna je ukinuta 1942.godine

*TJELESNA KAZNA-spadaju u red najstarijih kazni i danas su gotovo iscezle, primjenjuju se jos u neki djelovima Azije i AfrikePostojale su dvije vrste:sakacenje i sibanje

SAKACENJE -proisteklo je iz talionskog pravila “oko za oko, zub za zub”, jer se uciniocu nanosilo ono isto zlo koje je on ucinio. Bilo je i sakacenje koje nije bio u vezi s izvrsenim krivicnim djelom,npr.primjenjivano je odsjecanje usiju bez obzira na vrstu delikta.Sakacenje je vrseno javno,na trgu, pred upravnom zgradom,crkvom ili na pijaci.

SIBANJEPimjenjivala se kako kazna za krivicna djela,tako i za disciplinske postupke.Muskarci su sibani po cijelom tijelu,dok su zene samo po debelom mesu.Kazna je vrsena javno na mjestu izvrsenja krivicnog djela,vasaru ili ispred crkve.Najduze se odrzalo u drzavi Delaver do 1952.godine

*KAZNA TESKOG FIZICKOG RADARAD VESLACA NA GALIJAMA

U prvo vrijeme,kada tehnika velikih jedrenjaka nije bila poznata,kao pogonska snaga za kretanje brodova koristio se rad veslaca.Najveci broj veslaca bio je regrutovan iz redova ratnih zarobljenika I osudjenka na smrt. Smrtna kazna

7

bila je zamjenjena slanjem na galije,sto je bilo ravno smrti, jer galije nisu napustali sve dok nisu od iscrpljenosti umrli ili oboljeli od teske bolesti.Bili su vezani lancima. Rasporedjeni su na klupe na kojima su takodje bili okovani, a na svakoj klupi sjedjelo ih je 6 I veslali su veslom duzine 17metara. Veslali su nagi do pojasa,da bi pruzili odkrivena ledja nadzornicima koji su ih povremeno bicevali.

OSTALI VIDOVI RADA KAO KAZNE

Osnovna odlika rada kao oblika kazne je njegova surovost,a kao osnovne karakteristike mozemo navesti:

Rad je bio prisilan Obavljao se pod surovim i neljudskim uslovima Bio je besplatan

Ponekad je rad sluzio samo za maltretiranje, mucenje i nije imao nikakve ekonomske efakte.U novije vrijeme zabiljezeno je slanje osudjenika na krcenje presume. Komitete Lorda Gledstona u Engleskoj je predlozio ukidanje beskorisnig rada u njegovu zamjenu produktiuvim radom. Korist od tog rada imala je samo zatvorska uprava, dok sami zatvorenici nisu imali nikakvu korist.

*BESCASTECE KAZNE ZIGOSANJEU Rimu su prvo zigosani robovi i ratni zarobljenici, a kasnije osudjenici. Jedino je zigosanje osudjenika bio kazna. Obezbjedjeno je: trajni prezir okoline prema njima, da se druga lica cuvaju obiljezenih osudjenika I efekti generalne prevencije. Vrsena je javno, usijanim gvozdjem je utiskivan neki znak na vidnom mjestu. U Francuskoj je taj znak bio kraljev amblem, a u Engleskoj pocetno slovo krivicnog djela.

IZLAGANJE NA STUB SRAMAOva kazna je imala za cilj da omalovazi osudjenog. On je vezivan za stub u raznim polozajima neugodnim za tijelo ili su mu povlacene ruke i glava kroz rupe na daskama. U nekim drzavama osudjenicima su bile zakivane usi za drvo,a prilikom pustanja trgli bi mu glavu i pokidali usne skoljke.

*IMOVINSKE KAZNEKONFISKACIJA

Je oduzimanje pokretne i nepokretne imovine bez naknade. U nekim zemljama oduzimanje moze biti potpuno ili ogranicena. Ogranicenje se moze odnositi samo na vrstu imovine ili na vrijednost imovine bez obzira koje stvari ulaze u konfiskaciju. Konfiskacja imovine nastala je iz kompozicije.

NOVCANA KAZNA

8

Novcana kazna se sastoji u obavezivanju osudjenog da plati odredjeni iznos novca. Ukoliko sudjeni nece da izvrsi isplatu, dolzi do prinudne naplate. Ako osudjeni nema imovinu, dolazi do zamjene novcane kazne kaznom zatvora. U rimskom pravu su se najprije naplacivale u korist bozanstva za delikte koje nisu imli privatni karakter.Zatim su se naplacivali u korist drzave, cara, pa i u korist lokalnih vlasti. Kod tzv. popularnih tuzbi ,koju je mogao podici svaki gradjanin u svoje ime ili u javnom interesu, novcana kazna je cesto izrecena u korist tuzioca ili je tuzilac dobio nagradu koju je osudjeni placao. U srednjem vijeku su se najcesce primjenjivale prema trgovcima I falcifikatorima robe.

Glavni argumenti koji se danas isticu protiv novcane kazne su: Novcana kazna ne pogadja samo ucinoca krivicnog djela,nego i druga lica

koja ucinilac izdrzava Ne pogadja jednako svakog ucinioca,teze pogadja onog slabijeg imovinskog

stanja Placanje novcane kazne se moze izigrati, tako sto ce uciniac sakriti,otudjeiti

ili unistiti svoju imovinu Novcanom kaznom se ucinilac ne moze resocijalizovati

Glavni argumenti u prilog novcanoj kazni su: Ni druge kazne ne pogadjaju iskljucivo licnost ucinioca,npr.kazna lisenja

slobode moze dovesti do toga da lice koje ucinilac uzdrzava ostanu bez sredstava za zivot-smatra se da treba voditi racuna o licnosti ucinioca prilikom izricanja novcane kazne

Postoji mogucnost zamjene novcane kazne –kaznom zatvora,ukoliko ucinilac novcanu kaznu ne isplati

Novcana kazna je najpogodnija za sprecavanje recidivizma,najcesce se izrice uciniocima koji su krivicno djelo izvrsili iz pohlepe za koriscu

KAZNA LISENJA SLOBODE

POJAVA PRVIH ZTVORA

Zatvaranje ljudi poznato je od najstarijih vremena. Zatvori kao sto su podrumi,kula,tvrdjava,bunari sluzili su samo da se ucinioci krivicnih djela cuvaju od bjekstva do sudjenja ili izvrsenja neke druge kazne. U srednjovijekovnom periodu bilo je nekih zatvaranja koja su sama po sebi predstavljala kaznu.Tako je npr. poznati srednjovijekovni zakon Karla V iz 1532. pod nazivom Constitutio Criminalis Karolina-krace nazvan Karolina , predvidjao je kaznu dozivotnog ztvora, kao prvi zatvor koji nije imao namjenu sprecavanje bjekstva, vec za zadrzavanje ljudi u njemu kako bi se navikli na rad. To je zatvor u Londonu, osnovan 1553. I bio je smjesten u dvorcu Brajdvel. U ovaj zatvor nisu smjesteni kriminalci, nego skitnice,prosijaci i neradnici. Kao zatvor u kojem su bili zatvarani kriminalci spominje se zatvor u Amsterdamu, gdje je najprije osnovan zatvor za maloljetnike 1595. koji nisu htjeli da rade,a 1596. zatvor za zene prostitutke i one koje su se odale razvartnom zivotu. Papa

9

Kliment IX 1703. osniva u Rimu djeciji zavod Svetog Mihajla. Marija Terezija osniva 1759. u Milanu popravni dom sa 140 celija. Tek poslije francuske burzoaske revolucije stvaraju se puni uslovi za formiranje zavoda za izvrsenje kazni lisenja slobode. Sve dotle stanje u zatvorima je bilo tesko.

USLOVI KOJI SU DOVELI DO KAZNI LISENJA SLOBODE

Uslov koji je bitno uticao na pojavu kazni lisenja slobode jeste nesumnjivo kapitalisticki nacin proizvodnje koji je bar formalno doveo proizvodjace u ravnopravan polozaj sa vlasnikom sredstava za proizvodnju. Rdanik se slobodno pojavljuje na trzistu kaoprodavac svoje robe-radne snage.Sloboda covjeka i gradjanina postaje jedna posebna vrijednost i pravo covjeka kao clana drustvene zajednice. A posto se kaznjavanje uvijek sastojalo u ogranicavanju ili oduzimanju nekog prava covijeka, razumljivo je sto su u tom momentu ostvarene predpostavke da lisenje slobode postane kazna. Promijene u sistemu drustvenih vrijednosti ustvari znaci promijene u ideoloskoj nadgardnji koja je rezultat novih odnosa u kapitalistickom drustvu,i te promjene se reflektuju u drugim pravcima koji su imali dosta uticaja na uvodjenje kazne lisenja slobode. Tu se prije svega radi o jacanju humanitarnih ideja,koje su rodjene jos u starom feudalno drustvu,ali su uslovi za njihovu realizaciju nastali tek u burzoaskom drustvu.Burzaosako drustvo je svoju pobjedu nad feudalnim izvojevalo na principima zakonitosti, jednakosti, i zastite covjeka od samovolje i arbitrarnosti drzavnih organa. Zato su svirepe kazne srednjeg vijeka zamjenjene za kaznu lisenja slobode.

DzON HAUARD I REFORMA KAZNENOG SISTEMA U XVIII VIJEKA

Iako je sama pojava zatvora ila humana, stanje u zatvorima nije bilo zadovoljavajuce. Kaznjavanje je jos uvijek bilo zasnovano na ideji odmazde pa su zato zatvorenici bili maltretirani od strane cuvara. Ovakvo stanje bilo je izlozeno kritici od strane mnogih pisaca. Najostriju kritiku dao je Dzon Hauard, koji je prvi imao prliku da se upozna sa stanjem u ztvorima u Engleskoj i Velsu. Zatim je od 1779 do 1790.preduzeo putovaja po evropskim drzavama da bi se na licu mjesta upoznao za stanjem u zatvorima. Na osnovu svojih zapazanja postavio je sledece zahtjeve za reformu kaznenog sistema :

Zalagao se za poboljsanje higijenskih prilika, da zatvori budu podignuti na zdravim mjestima i u blizini tekuce vode

Da se ishrana zatvorenika neizostavno popravi Da se uvede posebna disciplina za pritvorenike-posebno onim koji su na

izdrzavanju kazne Da sva osudjena lica imaju jednaku uniformu,radi sprijecavanja bjekstva

,i lakseg odrzavanja higijene Obavezno moralno vaspitanje sa posebnom ulogom vjere Obavezi rad osudjenih lica Celijski sistem Vec u prvi aktima revolucije proklamuje se jednakost svih u pogledu

izvrsenja kazne, ukidaju se tjelesna kazna i sakacenje,a smrtan kazna se ne izvrsava na

svire nacin i sa mucenjem

10

Hauard je svojim idejama imao veliki uticaj na Bentama,koji je razradio i realizovao sistem tzv.kaznenog zavoda. Rijec je o jednom posebnom arhitektonskom rjesenju po kome krila zatvorske zgrade prolaze iz tog jednog centra sa koga se mogu jasno i pregledno kontrolisati. Zalagao se i za moralno vaspitanje osudjenika, celijski sistem i obavezan rad. Zatvorska problematika je pocela da se obardjuje i na medjunarodnim kongresima. Osnovana je medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode koja je pocela da organizuje medjunarodne konrgrese.

SISTEMI IZVRSENJA KAZNE ZATVORASve do pojave Hauarda u 18.vijeku nisu poatojali nikakvi sistemi izvrsenja kazne zatvora. Stanje u zatvorima je u to vrijeme bilo ocajno,ljudi su umirali od gladi i raznih bolesti izazvanih nehigjenskim uslovima i zarazama,nisu imali svjezeg zraka niti prirodne svjetlosti. Zbog mjesanja svih kategorija zatvorenika zatvor se nazivao zajednickim zatvorom. Ostre kritike zajednickog zatvora od strane Hauarda i njegovih sljedbenika dovele su do pojave sledecih sistema:

CELIJSKI ILI FILADELFIJSKI SISTEM

Ovaj sistem je prvi put nastao u SAD-u. Prvi zatvor celijskog tipa izgradjen je u Filadelfiji 1790.,a zatima je u Pensilvaniji izgradjen jos jedan takav 1828. Kasnije je prenijet u Belgiju i druge zemlje. Bilo je izgradjeno preko sto zatvora ovog tipa ali je njihovo napustanje pocelo 1850.zbog brojnih ndostataka koje je imao. Ovaj sistem se sastojao u potpunom usamljenju osudjenika u toku dana i noci. Njegovim uvodjenjem htjele su se izbjeci sve negativnosti zajednickog zivota u zatvoru,a smatralo se da je ovakav nacin humaniji od zajednickog zatvora. Ova ideja je potekli I iz kvekerske religije,po kojoj i najokoreliji zlocinac moza da dozivi moralni preporod i kajanje ako se drzi usamljen. Ova izolacija je bila praktikovna I onda kada su zatvorenici izlazili na misu ,setnju,ljekarski pregled…jer sui m tada stavljali maske na lice. Usamljenicki sistem nije pokazao zadovoljavajuce rezultate vec naprotiv,osudjenici su padali u moralne i drustvene krize i njihov zivot je bio osiromasen.

OBURNSKI SISTEM ILI SISTEM CUTANJA

U Oburnu, u drzavi Njujork 1823.,celijski sistem je modifikovan tako das u osudjenici u toku noci bili u celijama, ali su danju bili na zajednickom radu. Za vrijeme rada nisu smjeli medjusobno komunicirati,cak nisu smjeli ni da se gledaju. Zabrana medjusobnog komuiciranja uvdena je da bi se sprijecila “kriminalana infekcija”. U ovom sistemu je bilo moguce bolje organizovati rad osudjenika,i oni su bili u mogucnosti da se uce raznim zanatima koji ce im omoguciti egzistenciju na slobodi. Oburnski sistem imao je i nedostatke: -zabrana komuniciranja dovela je do komplikovane organizacije unutrasnjeg zivota. -dovela je do povecanja surovosti u postupanju sa zatvorenicima,posto su kazne za prekrsaj zabrane komuiciranja bile tjelesne kazne..zbog svega toga oburnski sistem nije dozivio neku siru primjenu.

11

PROGRESIVNI SISTEM

Osnovna ideja ovog sistema se sastoji u tome da se osudjenik izdrzavanja kazne treba stalno da poboljsava svog polozaja u zatvoru,tj.da prelazi od strozeg ka blazem rezimu. Osudjenik se dovodi u situaciju da ostvaruje progress u pogledu rezima pod kojim izdrzava kaznu. Prvi pocetci ovog sistema zabiljezeni su u Engleskoj,pa se on naziva jos i engleskim sistemom. Engleski progresivni sistem uveden je 1853.prema zatvorenicima koji su osudjivani na duze vremenske kazne. Izvrsavanje kazne se odvijalo u 3 faze: Prva faza:bila je zatvaranje u celiju. Medjutim,i ovdje je moglo doci dopromjene od goreg ka boljem,kao sto je pobolsanje hrane,citanje knjiga, ucenje zanata,rad u celiji sa otvorenim vratima u toku dana…. Za vrijeme boravka u celiji svaki osudjenik je izlazio iz celije samo radi setnje ili odlaska u crkvu. Druga faza: je faza zajednickog izdrzavanja kazne. Danju rade zajedno,a nocu se razdvajaju u posebne celije ili pregradama izmedju keveta. U ovoj fazi je postojala mogucnost napredovanja. Osudjenici su bili djeljeni u razrede i podrazrede prema stepenu njihove pokvarenosti,starosti,tezini djela,pobudama,duzini kazne,.. Rasporedjivanje je vrseno po odredjenim propisima koji su predvidjali skalu uslova koje osudjenik treba da ispuni da bi bio rasporedjen u odredjeni razred ili podrazred. Cesto se glavni kriterijum za promjenu razreda ili podrazreda uzimala zarada na radu.Treca faza: je uslovni otpust. Ova faza nije obavezna jer se uslovni otpust davao samo onima koji su se izrazito dobro vladali i posebno zalagali na radu. Uslovni otpust je moga biti i opozvan u slucaju da osudjenik izvrsi novo krivicno djelo. Sustina uslovnog otpusta je to sto se osudjenikpusta na slobodu,da na slobodi nastavi sa izdrzavanjem kazne.Progresivni sistem je imao i nedostatke:istice se da on u stvari nije dovodio do sustinske izmjene licnosti,da su se zatvorenici ponasali sasvim racionalno i da su iz licnih interesa ispunjavali uslove za prelazak u povoljniji rezim. Kod osudjenika su se budili licemjerje,neiskrenost, jer su se oni samo pretvarali da su se popravili,da bi dobili povoljniji tretman ili pustanje na slobodu.

IRSKI SISTEMIrski sistem predstavlja varijantu progresivnog sistema. On je takodje zasnovan na ideji da se osudjenici motivisu da svojim ponasanjem i radom izdejstvuju poboljsanje rezima pod kojim izdrzavaju kaznu. Ovaj sisitem ima 4 faze:usamljenje,zajednicko izdrzavanje kazne,upucivanje na odjeljenje za slobodnjake I uslovni otpust. Osnivac ovog sistema je engleski kapetan Valter Grofton,na osnovu njegovog prijedloga,ovaj sistem je uveden zakonom od 07.04.1854. Uvodjenje faze upucivanja u odjeljenje za slobodnjake imalo je za cilj da ispravi neke nedostatke engleskog sistema. Potrebno pripremanje osudjenika za slobodan zivot,se moze postici ako se osudjenik prije otpusta,drzi jedno vrijeme u odjeljenju za slobodnjake. U tom odjeljenju nema straze i stalnog nadzora nad osudjenicima. Upucivanje u odjeljenju za slobodnjake vrsi

12

savjetodavni odbor kaznenog zatvora. Uvodjenjem ovog odjeljenja,irski sistem je otklonio prigovore koji se cine engleskom sistemu. Ovaj sistem je omogucio realnu procijenu stvarne osposobljenosti osudjenika da se korektno vlada na slobodi.

MAKONOKIJEV BODOVNI SISTEM

Ovaj sistem je primjenjen u kaznenom zavodu na ostrvu Norfolk koji je osnovan 1840. Zasluga pripada kapetanu engleske kraljevske mornarice Aleksandru Makonokiju. Osnovna njegova ideja je bila da se osudjenici sami motivisu,navedu da rade. Makonoki je cjelokupnu kaznu osudjenika pretvorio u bodove. Osudjenici su svojim radom zaradjivali bodove. Onog trenutka kada zarade sve bodove,bili su otpusteni iz zatvora. U prvoj fazi osudjenici su zivjeli i radili pod uslovima ostre discipline. U drugoj fazi bilo im je dozvoljeni da formiraju grupe za rad,koje su obicno brojale po 5 clanova. Unutar grupe su osudjenici sami vrsili podjelu rada prema svojim sposobnostima i fizickim mogucnostima. Clanovi grupe zavisili su jedan od drugog,jer se rad svakog pojedinacnog reflektovao na broj bodova koji ce dobiti cijela grupa. Na taj nacin se razvija osjecaj za kolektivni zivot i rad,osjecaj medjusobnog prijateljstva,medjusobne pomoci i saradnje. Bodovi su koristeni i za troskove njihove ishrane,kao i za pojacanje ishrane. Za prekovremeni rad dobijali su dodatne bodove. U trecoj fazi grupa osudjenika bila je reformisana i svaki osudjenik bi dobijao svoju kolibu sa zemljistem gdje je mogao da se bavi poljoprivrednim radovima i gajenjem zivine. Osudjenik je bio Slobodan u svojoj kuci i na svom zemljistu,ali je ipak morao da ide na rad da bi zaradjivao bodove. Na taj nacin Makonoki je nastojao da stvori osjecaj vezanosti osudjenika za svoju imovinu i da razvije postovanje za tudju imovinu i tudja prava.

OPSTI OSVRT NA RAZVOJ PENOLOSKIH IDEJA U XIX VIJEKU I NJIHOV UTICAJ NA SAVREMENO STANJE PENOLOSKE MISLI

Razvoj penoloskih ideja bio je uslovljen razvojem naukakoje su se bavile kriminalitetom, u prvom redu,razvojem krivcnog prava i kriminologije. Stalna konfrotacija ucenja pojedinih skola imala je uticaj i na rijesavanje samog pitanja kaznjavanja i izvrsenja kazni,narocito u oblasti ucenja o svrsi kaznjavanja. Shvatanja o svrsi kazne tog vremena nisu mogla da private Makonkijeve napredne ideje o popravljanju i drustvenoj rehabilitaciji. Te ideje su ostale usamljene u vrijeme kada je bila vladajuca filozofija retribucije,odmazde i zastrasivanja. Pojava celijskog i oburnskog sistema predstavljala je znacajan korak u humanizaciji izvrsenja kazni lisenja slobode,ali je bila i zasnovana na retributrivnoj ideji. Progresivni sistem je nastao kao rezultat kompromisa izmedju ucenja o retributivnim i preventivnim mjerama. Tokom vremena je sve vise ispunjavan sadrzajem koji je odgovarao ostvarenju preventivne svrhe kaznjavanja. Pluralizam ciljeva koji je stavljen pred kaznu lisenja slobode zbunjivao je

13

penitensijarnu praksu,a koja se kolebala izmedju zelje nanosenja zla i zastrasujuceg efekta kazne na jednoj strani i zelje da se osudjenik popravi i ucini korisnim za zivot na slobodi,na drugoj strani. Pocetkom 20.vijeka nije doneo nista novo,a svi problemi iz 19. vijeka su nasljeden. Zbog toga mnogi penolozi kriminolozi zakljucuju da ljudski um ne moze da pronadje takav zatvor koji osim tijela nebi ranjavao I dusu zatvorenika,pa smatraju da bi najprakticnija reforma zatvora bila kao se ljudi drze potpuno van zatvora.

ARGUMENTI PROTIV LISENJA SLOBODE UOPSTE:

Po svojoj unutrasnjoj prirodi su ove kazne retributivnog karaktera. One se sastoje u oduzimanju jednog vaznog dobra-slobode kretanja covjeka.

Ova se kazna u potpunosti zasniva na ideji odmazde, zasnovanoj na indeteministickom shavtanju o slobodi volje. Generalno prevntivni efekti su mali. Zlocinci racunaju ponekad da im

se vise isplati da izvrse krivicno djelo,pa cak ako odu u ztavor izvjesno vrijeme. Vagabunde i skitnice vide rijesenje svojih egzistencijalnih problema odlaskom u zatvor.

Tvrdnje da izolacija zlocinaca putem kazne lisenja slobode predstavlja sredstvo zastite drustva od kriminaliteta nije osnovana. Ucinilac moze da vrsi krivicno djelo protiv osoblja i zatvorenika,kao i poslije izolacije.

Zatvorom se ne postizu efekti specijane prevncije,koja podrazumijeva da osudjeni aktivno ucestvuje u postupku resocijalizacije. Od onog koji je prinudno doveden to se tesko moze ocekivati. Mnogi od njih nisu socijalno devijantna lica koja bi se trebala lijeciti posebnim tretmanom.

Usljed stalnog dirigovanja ,oni se sve vise ponasaju automatski,tako da slabe intelektualno I gube moc prilagodjvanja. Ucinioci krivicnih djela se izdvajaju iz drustva i prekida se njihova veza sa drustvom,umijesto da je i dalje odrzavaju.

Posebno lose dejstvo na psihu imaju duzevremenske kazne. Jednolicnost zatvorskog zivota,pracena stalnim frustracijama stvara kod osudjenika stanje apaticnosti i bezvoljnosti.

Odlazak u zatvor znaci razbijanje braka i porodice. Djeca ostaju bez brige,nadzora i izdrzavanja. Ona osjecaju prezir i mrznje prema drustvu.

Drzava ima uvijek negativan stav prema zatvoru. Covjek zbog toga tesko moze da nadje svoje mjesto u drustvu, aprije svega tesko moze da se zaposli. Zbog svih tih teskoca lica koja si izasla iz zatvora ponovo zapadaju u kriminalitet.

ARGUMENTI PROTIV LISENJA SLOBODE KOJI LEZE U ZATVORSKOJ ATMOSFERI

14

Zatvor je jedna posebna drustvena zajednica. Oni imaju svoj unutrasnji moral,svoje zakone,svoja pravila ponasanja,a za nepostovanje tih pravila slijedi sankcija samih zatvorenika-bojkot,tuca…To su faktori koji negativno djeluju na psihu zatvorenika. Tu veoma vaznu ulogu igra sugestija,jer je njena moc veoma velika narocito ako je nametljiva,ako je spontana. Izvjesni osudjenici se snagom svoje volje i fizickom nadmocnoscu pojavljuju u ocima drugihosudjenika kao heroji.

Snaga sugestije koju koriste odredjeni osudjenici da zavladaju druugim mogla bi se iskoristiti u suprotnom pravcu.

Ako bi osoblje zadobilo njihovo povjerenje i pokusalo da shvati osudjenicke odnose,tada bi moglo da sugerira osudjenicima odredjena pozitivna osjecanja i da tako utice na njihovu resocijalizaciju. Osoblje pokusava da uspostavi odredjene kontakte sa osudjenicima. Oni

medju osudjenicima traze svoje saradnike. Kao nezeljini rezultat ovog priblizavanja javlja se i korupcija samog osoblja. Osudjenici pokusavaju da iskoriste povjerenje koje im osoblje daje i od osoblja traze razne protivusluge u pogledu raznih povlastica. Zato je potrebna odredjena kultura profesija koja nece dozvoliti “intimiziranje” sa osudjenicima i rusenje svakog autoriteta.

Negativno dejstvo zatvorske sredine na proces resocijalizacije moze se ogledati i u uticaju zatvorske atmosfere i na samo osoblje. Osoblje se nalazi u nezavidnoj situaciji:da postuje formalin normativni sistem I da istovremeno postuje neformalni osudjenicki normativni sistem. Provodeci najveci dio vremena sa osudjenicima,osoblje se nalazi u stalnoj napregnutosti i iscekivanju raznih neprijatnosti,sto dovodi do anksioznosti i preduzimanja mjere predostoznosti.

Neformalni sistem osudjenickih normi i pun konfliktnih situacija. Osudjenici imaju razlicite sposobnosti,interese i mogucnosti,sto dovodi do pakosti,egoizma,zavisnosti.

Sledeca negativna strana je “kriminalna zaraza”. Zatvorenici se cesto hvale svojim “podvizima” u vrsenju krivicnih djela,a to moze da zarazno djeluje na mladje i nestabilne licnosti. Na taj nacin zatvori postaju “skole kriminala”.

Visok procenat recidivizma pokazuje da zatvorska atmosfera negativno djeluje na resocijalizaciju i da ustvari ima kriminogeno dejstvo. Medjutim ipak se smatra da uzroci ovog recidivizma ne leze u kazni lisenja slobode kao takvoj,vec u nacinu njenog izvrsenja.

U literature se navodi da je polozaj osudjenika veomalos, s’njima se nepostupa humano,primjenjuju se razni metodi maltretiranja I ponizavanja. U zatvorima nekih zemalja ne postuju se ni osnovni medicinski principi. U odredjenim kazneno-popravnim ustanovamaprema zatvorenicima se primjenjuju elektrosokovi ii psihohirurgija radi izazivanja promjena u njihovom ponasanju,zatim se vrse razna eksperimentisanja sa zatvorenicima(uz njihov pristanak da bi izborili bolji polozaj ili bili pusteni na slobodu).

ARGUMENTI PROTIV KRATKIH KAZNI LISENJA SLOBODE

15

Kratke kazne zatvora ne mogu imati zastrasujuci karakter. One upravo smanjuju strah od zatvora kod primarnih delikvenata,tako da se oni lakse odlucuju da izvrse novo krivicno djelo.

Kratke kazne zatvora ne postizu ni specijalno-preventivnu svrhu jer za kratko vrijeme ne moze preduzeti bilo kakav tretman radi resocijalizacije. Moguce je izvrsiti opservaciju ali to nema nikakve svrhe jer nedostaje vrijeme da se rezultati opservacije iskoriste,odnosno da se izvrsi klasifikacija I sprovede postupak resociijalizacije.

Nemoguce je sprovesti ni bilo kakvo strucno obrazovanje osudjenih lica. Ne isplati se investiranje u nabavku masina i stvaranje industrijskih pogona. Rad se svodi uglavnom na odrzavanje higijene.

Besposlicarenje stetno djeluje na prevaspitavanje i odrzavanje discipline u zatvoru.

Zbog besposlicarenja i nerada opasnost od kriminalne zaraze se jos vise povecava,nego sto je slucaj kod duzevremenskih kazni. Iako je vrijeme boravka kratko,osudjenici imaju vise vremena da razmjenjuju iskustva.

Istrazivanja su pokazala da kratke kazne lisenja slobode imaju niz negativnih posljedica u pogledu vaspitanja i psihickog razvoja maloljetnika i mladjih punoljetnika. Za lica sa socijalnim poremecajima zatvora ne predstavlja nikakvo pogorsanje,jer i sami inace ne cijene svoj ugled,dostojanstvo. Materijalno nisu pogodjeni,a obicno su neradnici,a i u zatvoru nista ne rade.

Osudjenik ima znacajne posljedice po izlasku iz zatvora. Gube posao,a cesto dolazi do poremecaja u porodici.

ARGUMENTI U PRILOG KAZNE LISENJA SLOBODE Zahtjev za ukidanje kazne lisenja slobode nije prihvatljiv,jer bi onda to

ukidanje znacilo povratak na tjelesne kazne i smrtnu kaznu. Protivnici kazne lisenja slobode predlazu neke druge sankcije,kao sto su:uslovna osuda,sudska opomena i novcana kazna. Ali postavlja se pitanje,kako postupiti sa uciniocima teskih krivicnih djela?! Ocigledno je da bi se u takvom slucaju morala upotrebljavati smrtna kazna.

Samo ako se ucinilac izoluje i stavi pod kontrolu nadleznih organa,moguce je organizovati strucno i plansko pristupanje prevaspitavanju. Eventualni neuspjesi u resocijalizaciji ne mogu se pripisati kazni lisenja slobode.

Mogu se ciniti samo u pogledu nacina izvrsenja kazne,tretmanu i izboru metoda resocijalizacije. Do recidivizma moze doci zbog propusta u post-institucijalnom tretmanu u fazi kada je lice izaslo iz zatvora ali nije pruzena adekvatna postepena pomoc i zastita. Ako se ima u vidu cinjenica da su se osudjenici teze ogrijesili o drustvo,onda se lisavanje slobode pojavljuje kao opravdan akt.

POSEBNI ARGUMENTI U PRILOG KRATKIH KAZNI LISENJA SLOBODE

16

Razlozi pravicnosti i humanosti nalazu da u registru krivicnih sankcija egzistira i kratka kazna lisenja slobode

Postojanje kratkih kazni zatvora zahtjeva i princip individualizacije krivicnih sankcija. Kada se ima u vidu da je struktura kriminaliteta u savremenom drustvu takva da je broj teskih krivicnih djela relativno mali i da se zapravo vrse najvise laksa krivicna djela,onda je jasno da bi ukidanjem kratke kazne zatvora,sudovi ili liseni jednog od najcescihinstrumenata borbe protiv kriminaliteta.

Primjedba je da bi se u ovakvim slucajevima mogle koristiti uslovna osuda,sudska opomena i novcana kazna,u izvjesnoj mjeri stoje,ali kod nekih krivicnih djela samo krivicno djelo je lako, ali priroda je takva da na njega uslovna osuda,nebi imala nikakvog pozitivnog dejstva. Stoji cinjenica da je kod kratkih zatvora tesko ostvariti postupak

resocijalizacije. Medjutim,ovo pitanje bi se moglo povoljnije rijesiti ako bi se sa lokalnih zatvora preslo na vece regionalne zatvore,koji bi se specijalizovali za izvrsenje kratkih kazni

Ima ljudi kod kojih sam odlazak u zatvor bez obzira na duzinu predstavlja moralni sok. Kod takvih ucinioca ove kazne su veoma povoljne za odvracanje od vrsenja krivicnih djela.

Postoje odredjene kategorije delikvenata za koje su kratke kazne lisenja slobode veoma pogodne kao sto su:lica sklona izbjegavanju svojih obaveza,silovatelji,nedisciplinovani vozaci…

STANDARDNA MINIMALNA PRAVILA ZA POSTUPANJE SA ZATVORENICIMA

NASTANAK STANDARDNIH MINIMALNIH PRAVILA

Istorija pokazuje da su se tokom vremena mijenjali stavovi po pitanju postupanja sa zatvorenicima i da su se u skladu sa tim mijenjali i nacini i rezimi izvrsenja kazni lisenja slobode. Savremeno covjecanstvo nije moglo ostati ravnodusno po pitanju kako se u pojedinim zemljama danas izvrsavaju kazne lisenja slobode. Zato se jos prije Drugog Svjetskog rata osjetila potrba da se na medjunarodnom planu odrede minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima koja treba da postuje sve zemlje. Poslije Drugog svjetskog rata na prvom kongresu UN-a odrzanom u Zenevi 1955.god. usvojena su Standardna minimalna pravila o postupanju sa zatvorenicima. Medjunarodna zatvorska komisija je prije svog reformisanja podnijela UN-u novi,revidirani tekst koji je potom usvojen. Zatim su ova pravila potvrdjena od strane Ekonomsko-socijalnog savjeta UN-a rezoluciom od 1957.godine.

SADRZAJ STANDARDNIH MINIMALNIH PRAVILA

Pored posebnih sadrzi jos dva djela:prvi dio-koji sadrzi opsta pravila koja se primjenjuju na sve zatvorenike drugi dio-sadrzi pravila koja se primjenjuju na posebne kategorije zatvorenika

17

U uvodnim odredbama se istice da pravila nemaju za cilj da detaljno odrede model po kome treba da bude izgradjene penitersijalne institucije,vec da je njihov cilj samo da peuze osnovne smjernice u tom pogledu,da iznesu ono o cemu postojiopsta saglasnost.

Prvi dio sadrzi nekoliko oblasti: Osnovni princip-registracija zatvorenika,kategorizacija i smjestaj. O

svakom zatvoreniku se mora voditi posebna evidencija. U ustanovu se mora primati lice bez zakonskog osnova za lisenje slobode. Razlicite kategorije zatvorenika moraju biti smjestene u odvojenim ustanovama ili u odvojenim odjeljenjima u ustanovi. U tom smislu treba narocito muskarce i zene smjestiti u posebne ustanove,odnosno prostorije,a mladje zatvorenike odvojiti od odraslih,zatvorenika koji su osudjeni odvojiti od ostalih kategorija zatvorenika.

U tom pogledu smjestaja zatvorenika predvidjena su sljedeca pravila:svaki zatvorenik treba po pravilu da ima svoju sobu za spavanje, sve prostorije u kojima osudjenici zive i rade moraju ispunjavati odredjene zdravstveno-tehnicke uslove koji se ticu kolicine i kvaliteta vazduha,inspekcije moraju biti odrzavane u ispravnosti i cistom stanju i da stoje na raspolaganju svakom zatvoreniku u svako doba. Licna higijena zatvorenika,njihova odjeca i posteljina,hrana,vjezbanje i

sportske aktivnosti,medicinska pomoc zatvorenicima. U pogledu licne higijene,zatvorenici su duzni da odrzavaju licnu cistocu i da im se u tom smislu moraju pruziti toaletni artikli… Odjeca mora odgovarati klimatskim uslovima i obezbjedjivati ocuvanje njihovog zdravlja. Hrana mora biti obezbjedjena u uobicajeno vrijeme i u pogledu kvaliteta i kvantiteta,odgovarati potrebama ocuvanja zdravlja i fizicke snage. Voda mora biti na raspolaganju u svako doba. Zatvorenici imaju pravo na jedan sat dnevno kretanja na otvorenom,kao i rekreacijski trening. Potrebno je da budu obezbjedjeni lijekovi,sredstva i medicinski kadar. Bolesna lica kojima je potreban specijalisticki tretman moraju biti prebacena odgovarajuce medicinske ustanove ili civilne bolnice. U zatvorima za zene treba da budu obezbjedjeni svi potrebni uslovi za pretporodjajni i postporodjajni trtman i njegu. Ako su djeca rodjena u zatvoru,to ne smije biti unijeto u maticnu knjigu rodjenih. Zdravstevni radnik je duzan da svakog dana obilazi oboljele zatvorenike i da obavjestava upravnika ustanove ako nade da boravak u zatvoru i neki drugi uslov moze da dovede do ostecenja fizickog ili mentalnog zdravlja zatvorenika.

Disciplina,kaznjavanje i sredstva prinudePropisima mora biti predvidjeno:-ponasanja koja se smatraju disciplinskim prestupim-vrste i visina kazne koja smije biti dosudjene-organ koji je nadlezan za kaznjavanjeNi jedan zatvorenik ne moze biti kaznjen ako prethodno nije obavijesten o deliktu i ne moze biti dva puta kaznjen za isti pretsup. Strogo su zabranjene tjelesne kazne,zatvaranje u mracne celije i ostali nehumani postupci. Zdravstveni radnici ce obilaziti zatvorenike koji se nalaze na izdrzavanju disciplinske kazne i predlagati upravniku obustavu izvrsenja

18

ili zamjenu ukoliko je to zbog zdrvstvenih razloga neophodno. Lanci i okovi dolaze u obzir samo ako je to neophodno radi sprecavanja bjekstva,ako to nalazu medicinski razlozi ili ukoliko primjena drugih metoda nije dala rezultate.

Informisanje i pravo zalbe zatvorenika i njihovo pravo na kontkte sa spoljnim svijetom. Svakih nedelju dana zatvorenik ima pravo da ulaze molbu i zalbe upravniku zatvora,kao inspektoru za vrijeme njegove posjete. Imaju pravo da citaju novine,publikcije i drugu literature.

Mogucnost koristenja biblioteka,ispovjedanja religije,kao i postupanje sa imovinom zatvorenika,obavjestavanje o smrti,bolesti i premjestanju zatvorenika,transport zatvorenika.

Zatvorski personal i inspekcija Pri izboru zatvorenika koji ce se angazovati za zatvorsko osoblje treba posebno voditi racuna o njihovom postenju,humanosti,profesionalnoj I licnoj sposobnosti za rad u zatvoru…. Svako lice mora posjecivati opsti i specijalni kurs i podvrgnuti se prakticnim i teroijskim testovima. U zatvorima za zene personal mora biti zenskog pola.

Drugi dio se moze podjeliti u nekoliko grupa: Rukovodni principi-svrha i opravdanje kazne lisenja slobode

jeste zastite drustva od kriminaliteta. U tom cilju ustanova treba da koristi sva obrazovna,moralna,duhovna i druga sredstva i oblike pomoci koje stoje na raspolaganju. Rezim koji vlada u ustanovi trba da nastoji da smanji rizik izmedju zivota u zatvoru i zivot na slobodi. Prije pustanja osudjenog iz zatvora bilo bi pozeljno da se preduzmu potrebne mjere kako bi se osudjeni postepeno pripremao za zivot na slobodi. Ispunjavanje svih ovih principa trazi individualizaciju tretmana putem kvalifikovanja osudjenika u grupe.

Tretma-treba da bude takav da stimulise samopostovanje i razvija osjecaj odgovornosti. Da bi se to postiglo potrebno je primjenjivati razne mjere prevaspitanja i obrazovanja.

Potrebno je obrazovati i dosije o osudjenom licu u kome ce se nalaziti podaci znacajni za odredjivanje njegovog tretmana.

Klasifikacija i individualizacija-svraha klasifikacije je da se od drugih zatvorenika odvoje oni zatvornici koji su loseg karaktera ili imaju kriminalnu proslost kako ne bi uticali na drue u negativnom smislu. Poslije opservacije licnosti osudjenika, treba pripremiti program tretmana za njega,imajuci u vidu njegove individualne karakteristike.

Privilegije-treba da podsticu dobro vladanje kod osudjenika i njihovu saradnju u primjeni tretmana prema njima.

Rad-rad u zatvoru treba da sluzi pripremi zatvorenika za njegov rad a slobodi. Zatvorenicima treba omoguciti da

19

biraju vrstu posla u granicama mogucnosti. Interesi zatvorenika i njihovog strucnog osposobljavanja ne treba da budu podredjeni sticanju profita od osujdenickog rada. Zastita zatvorenika na radu mora biti ista kao i za slobodne radnike. Maksimum dnevnog i nedeljnog radnog vremena treba da bude odredjen zakonom ili administrativnim propisima. Zatvorenicima treba omoguciti da jedan dio zarade trose na licne potrebe,salju porodici i odvajaju za stednju.

Vaspitanje i rekreacija-ukoliko je izvodljivo vaspitaje zatvorenika treba da budu ukljuceno u vaspitni sistem zemlje tako da zatvorenici mogu da nastave vaspitanje i obrazovanje po izlasku na slobodu.

Socijalni odnosi i postpenalne pomoc-vladine sluzbe i druge institucije treba da se staraju da se osudjenom po izlasku iz zatvora obezbijede odijelo i licne isprave kao i stan i posao.

DRUGI DIOPROBLEMI INSTITUCIONALNE RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

POJAM RESOCIJALIZACIJE

RAZLICITA SHAVTANJA POJAM RESOCIJALIZACIJE

Da bi se shavtio pojam resocijalizacije,potrebno je poci od pojma socijalizacije. U najsirem smislu pod socijalizacijom se podrazumijeva proces postajanja covijekom tj.proces prihvatanja ljudskih osobina od drugih. U uzem smislu pojam socijalizacije se odredjuje kao proces u kome covijek uci norme,vrijednosti,orijentaciju i modele postupanja grupe kojoj pripada. Postoji razlika izmedju socijalizacije kojim se bave druge nauke i socijalizacije kojom se bavi penologija. Druge nauke se bave socijalizacijom kao redovnim procesom u razvoju ljudske licnosti,dok se penologija bavi socijalnom licnosti koja je devijantna tj.koja je van tokova drustveno prihvatljivog ponasanja. Proces uklapanja drustveno neprilagodjenih licnositi u redovne tokove drustveno prihvatljvog ponasanja naziva se resocijalizacija. Resocijalizacija predstavlja predhodnu socijalizciju. Prema neima autorima pojam resocijalizacije bi u sebi obuhvatao i postupke socijaliziranja licnosti koje su vec bile socijalizirane ali u negativnom smislu. Treba strogo razlikovati pojmove:oformljena licnost i socijalizovane licnosti, kao I pojmove neformirane i nesocijalizovane licnosti. Oformljena licnost moze biti i socijalizovana i nesocijalizovana,a neformirana licnost nikad ne moze biti socijalizovana licnost.Neoformljena licnost predstavlja licnost koje se nalazi u fazi psihofizickog i socijalnog sazrijevanja. Tu je rijec po pravilu o maloljetnicima ili drugim licima cije intelektualne i voluntaristicke moci nisu dostigle puni razvoj. Kada delikventa treba uklopiti u vladajuci sistem drustvenih odnosa,onda tu socijalizaciju nazivamo resocijalizacijom. Posto se neformirane licnosti nalaze jos uvijek u razvoju,njihova resocijalizacija treba da se vrsi putem njihovog izgradjivanja. Proces izgradjivanja licnosti naziva se procesom progresivnog smanjivanja nagonskih i drugih tendencija i razvijanja odredjenih sposobnosti u svrhu boljeg prilagodjavanja drustvu. Kada

20

su u pitanju oformljene licnosti,njihova resocijalizacija se vrsi putem njihove promjene.Promjena licnosti shvata se kao process razgradjivanja pogresnih socijalnih stavova poremecene licnosti i formiranja novih,socijalno opravdanih i prilagodjenih stavova.

RESOCIJALIZACIJA I SOCIJALNA ADAPTACIJA

Za onog osudjenika koji je uspjesno prosao kroz proces resocijalizacije,od koga se moze ocekivati d ace ubuduce uskladiti svoje ponasanje sa drustvenim normama,obicno se kaze da je socijalno adaptiran. Socijalno adaptiran moze biti i onaj osudjenik koje je samo popravljen,jer je i on rehabilitovan da se ponovo integrise u drustvenu zajednicu kao njen koristan clan. Resocijalizacija znaci prevaspitanje,a to opet znaci da osudjenik kroz proces prevaspitavanja treba da dozivi korijenitu promijenu svoje licnosti,tako da vise nece zapadati u devijantno ponasanje. Prevaspitavanje je prihvatljivije ne samo zato sto je takav postupak humaniji, nego i zato sto obecava trajnije rezultate. Desava se,veoma rijetko da je osudjeno lice tasko devijantna licnost sa potpuno izopacenim moralnim stavovima. Na takva lica se ne moze djelovati redovnim mehanizmima resocijalizacije. Njega zato treba prvo popravljati da bi bio u stanju da prima pozitivne uticaje.

RESOCIJALIZACIJA I TRETMAN

Rijec tretman je francuskog porijekla i oznacava postupanje,ophodjenje. Radi se o jednom veoma sirokom pojmu. Za penologiju je od znacaja tretman prema uciniocima krivicnih djela. Najcesce se u penologiji govori o tretmanu u uzem smislu tj.o tretmanu prema licima osudjenim na kaznu lisenja slobode. Pod tretmnom u ovom smislu treba podrazumijevati postupanje prema odredjenom licu u procesu izvrsenja kazne lisenja slobode. Cilj tretmana prema osudjenom licu jeste ostvarivanje svrhe kaznjavanja. U vrijeme kada su cijevi kaznjavanja bili odmazda i zastrasivanje,tretman prema osudjenicima je bio prilgodjen ostvarenju tih ciljeva. Posto je ideja o resocijalizaciji osudjenih kao glavnoj svrsi kaznjavanja i tretman prema osudjenicima se prilagodjava toj svrsi. Pod tretmanom treba podrazumijevati sve postupke prema osudjenicima koji proizilaze iz rezima zivota i rada u kaznenoj ustanovi.

Individualizacija izvrsenja kazne lisenja slobode kao uslov za ostvarenje resocijalizacije

PREDPOSTAVKE ZA SPROVODJENJE INDIVIDUALIZACIJE

Jedan od osnovnih uslova da se resocijalizacija uspjesno sprovede jested a se mjere koje se u procesu prevaspitanja preduzimaju u skladu sa individulanim svojstvima llicnosti osudjenog. Da bi se uspjesno sprovela individualizacija izvrsenja kazne

21

lisenja slobode potrebno je da se ispune odredjene radno-operativne i organizaciono-tehnicke pretpostavke. Prije svega potrebno je izvrsiti opservaciju(ispitivanje) njihove licnosti da bi se otkrila njihova svojstva i karakteristike,da bi se prema osudjenicima istih ili slicnih svojstava mogle primjeniti izvrsne mjere postupanja u procesu resocijalizacije. Potrebno je izvrsiti kategorizaciju zatvorskih ustanova tj.formirati specijalizovane zatvorske ustanove ili posebna odjeljenja u koja treba dobijene osudjenike smjestiti. Ovo je potrebno da bi se mogli realizovati posebni programipostupanja koji odgovaraju prethodno utvrdjenim zajednickim svojstvima i karakteristikama.

OPSERVACIJA OSUDJENIH LICA

POJAM I VRSTE OPSERVACIJE

U literature se govori o dvije vrste opservacija:naucnoj I empirijskoj. Naucna opservacija se sprovodi u posebnim institucijama organizovanim u tu svrhu. Najprije su to bile institucije koje su se bavile antropoloskim i kriminalno-biloskim ispitivanjem licnosti delikventa u cilju otkrivanja individulanih faktora kriminaliteta. Ovakve ustanove se u raznim zemljama nazivaju razlicito(kriminoloski institute,kriminoloska klinika),ali one uglavnom imaju iste zadatke:da vrse naucno ispitivanje licnosti delikventa i da daju elemente za penitensijarnu klasifikaciju osudjenih lica.Empirijska opservacija se vrsi u samim kaznenim ustanovama prilikom prijema osudjenih lica. Tom prilikom se osudjena lica stavljaju u posebne prostorije,prijemna odjeljenja u kojima provode odredjeno vrijeme. Ljekar,psiholog,vaspitac i drugi posjecuju osudjenog i s’njim razgovaraju,obavljaju testove i prikupljaju druge podatke o njegovoj licnosti. Ti podaci se unose u dokumentaciju i sluze kao osnova za klasifikaciju. Dvostepena,naucna i empirijska opservacija povecava efikasnost u izboru adekvatnih nacina postupanja sa licnoscu osudjenog. Pored podjele opservacije po nacinu njenog izvsenja (naucna i empirijska) , postoji i podjela po organizaciji (jednostepena i dvostepena opservacija). Postoji i treci nacin organizovanja opservacije. U nekim drzavama SAD-a postje opservacioni centri i oni su u vecim kaznenim ustanovama. Ovi opservacioni centri vrse dvostepenu opservaciju, s tim sto su oba stepena koncentrisana na jednom mjestu.

METODI OPSERVACIJE

* Psiho-somatska ispitivanjaOva ispitivanja obuhvataju proucavanje stanja,primjenu i medjusobnu uslovljenost. Ovo ispitivanje se djeli na nekoliko ispitivanja:Biolosko ispitivanje:koje se opet djeli na nekoliko vrsta:-prikupljanje amnestickih podataka(podaci o sadasnjem stanju zdravlja,o prelaznim bolestima,o bolesti u porodici,..)-fizikalni pregledi(antropometrijski pregledi-utvrdjivanje velicine rasta,razvijenost,medjusobni odnos pojedinih djelova tjela. Morfoloski pregled-utvrdjivanje stanja pojedinih organa putem posmatranja,opipavanja,kucanja,slusanja. Nuroloska ispitivanja-obuhvataju audio-vizuelnih sposobnost,neuroloski poremecaji.)

22

-paraklinicka ispitivanja(obuhvata laboratorijska ispitivanja-analiza ljudskih seruma,i endokrinoloska ispitivanja,radioloski pregledi).Psihijatrijsko ispitivanje:predstavlja ispitivanje dusevnog zdravlja osudjenog lica i koristi se metodama psihoanalize,narkoanalize i slicnoPsiholosko ispitivanje:nastoji da otkrije stepen emotivnog sazrijevanja licnosti,individualne razlike pojedinih psihickih funkcija,medjusobne odnose ovih funkcija,../ tu spadaju jos testovi i biometrijske metode(stanje svijesti,paznja,pamcenje….)

* Socioloska ispitivanjaOva se ispitivanja se sastoje u istrazivanju socijalnih uslova po kojim je osudjeni zivio i razvijao svoju licnost. Cilj ovog ispitivanja je utvrdjivanje socijalnih faktora delikventnog ponasanja osudjenog lica kako bi se njihovim otklanjanjem u buducnosti sprijecilonjegovo dalje kriminalno ponasanje. Najcesci metodi su ankete i interviju.

OBIM OPSERVACIJE

Pitanje obima opservacije se svodi na pitanje da lisva osudjena lica treba podvrgnuti opservaciji ili samo neka. Sa principijelne tacke gledista odgovor n ovo pitanj bi bio jednostavan. Sva osudjena lica bi bilo korisno i potrebno ispitivati.cim je neko postao delikvent,to je znak da on nije socijalno adaptiran. Iako principijelni razlozi govore u prilog tome da sve delikvente treba ispitivati,razni i prakticni razlozi govore diktiraju drugacija rijesenja. U vezi s’tim govori se o tzv. fakultativnoj opservaciji-(smatra da opservaciji treba da budu podvrgnuta samo ona osudjena lica kod kojih se vec na osnovu obicnog posmatranja mogu utvrditi znaci devijantnosti koji ukazuju na potrebu njihovog detaljnog ispitivanja) i obligatornoj opservaciji-(smatra da se moraju unaprijed utvrditi odredjene kategorije osudjenika koje treba ispitivati). U literaturi preovladava misljenje da ispitivanje treba da bude obligatorno,ali ne postoji saglasnost pod kojim kriterijumima odrediti kategorije osudjenika. Postoji vise misljenja o pitanju koja lica treba podvrgnuti opservaciji: Po jednom misljenju to bi trebalo biti starost. Obavezno ispitivanje bi trebalo sprovesti nad svim maloljetnim uciniocima krivicnog djela. Po drugom misljenju,to bi trebala biti duzina kazne,a smatra se da lica osudjena na kratke kazne netreba opservirati jer vrijeme njenog trajanja onemogucava da se opservacija sprovede. Po trecem misljenju,to bi trebalo da bude recidivizam,jer su oni bez sumnje pokazali svoju kriminalnu sklonost,a samim tim i veci stepen socijalne devijantnosti. Po cetvrtom misljenju to bi trebalo da bude stepen drustvene opasnosti ucinjenog krivicnog djela.

KLASIFIKACIJA OSUDJENIH LICA

Pojam klasifikacijeO pitanju klasifikacije narocito se bavila Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zakone. Na nekoliko kongresa koje je ova Komisija organizovala,pitanju

23

klasifikacije je povecana posebna paznja. To su: Peti kongres u Parizu 1885.na kojem je zakljuceno da glavni kriteriji klasifikacije treb da budu vladanje i disciplina ;Sedmi kongres u Budimpesti 1905,na kojem je zakljuceno da klasifikaciju osudjenika treba vrsiti sa obzirom na njihova moralna svojstva;Deveti kongres u Londonu 1925.,na kojem je zakljuceno da klasifikaciju treba vrsiti prema prirodi i tezina izvrsenog djela, i izrecene kazne;Dvanesti kongres u Hagu 1950.,na kome je data definicija klasifikacije. Pojam klasifikacije glasi:jezicima Evrope obuhvata grupisanje razlicitih klasa prestupnika u specijalizovanim ustanovama na osnovu doba starosti pola, povratnistva,stanja,itd. I zatim daje podjelu na razlicite grupe unutar svakog zavoda. U drzavama SAD-a organizovani process kroz kojih su dijagnoza, tretman,planranje i izvrsenja programa tretmana uzajamno koordinirani i usresredjeni na individualni slucaj.

Ciljevi klasifikacijeMedjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode smatra da je osnovni cilj klasifikacije osudjenih lica sprecavanje krimnalne infekcije. Clan 67. Stadarnih minimalnih pravila kaze da je svrha kvalifikacije osudjenih lica: a) odvajanje od onih zatvorenika za koje je vjerovatno da ce zbog svoje kriminalne proslosti ili loseg karaktera vrsiti negativni utjecaj; b)odvajanje zayvorenika u klase u cilju olaksavanja njihovog tretmana u pravcu njihove socijalne rehabilitacije.

Vrste kvalifikacije

Postoji podjela na: Eksterna klasifikacija oznacava grupisanje na bazi objektivnih kriterijuma kao to su npr: starost,pol,povrat,socijalni polozaj,zdravsteno stanje,itd. Cilj ove kvalifikacije je da se izdoje grupe osudjenika izmedju kojih je potrebno izbjeci medjusobne kontakte radi sprecavanja negativnih kriminalnih uticaja. Eksternu klasifikaciju moze vrsiti i sam zakon.Interna klasifikacija se vrsi na bazi konkretne spoznaje,specijalnih unutrasnjih karakteristika licnosti do kojih se dolazi na bazi naucne i empirijske opservacije. Njen cilj je u tome da se osudjena lica razvrstavaju prema njihovim sposobnostima za rehabilitaciju. Interna klasifikaciju moze da se vrsi samo od starne organa koji ucestvuje u izvrsenju kazne.Eksterna klasifikacija se istorijski javila ranije nego interna. Popovic eksternu klasifikaciju naziva jos i negativnom,posto hoce da izdvoji grupe osudjenih izmedju kojih je nuzno izbjeci sve odnose iz razloga higijene,morala i kriminalne profilakse. Milutinovic poznaje podjelu klasifikacije na pozitivnu i negativnu. Pozitivna,smatra,zasniva se na pozitivnim svojstvima osudjenika, a negativna na negativnim svojstvima(nedostatak radnih navika,agresivnost).

Kriterijumi klasifikacije

Kada je rijec o kriterijumima za internu klasifikaciju onda treba reci da postoji spor oko toga da li osudjenike treba kalsifikovati prema srodnim osobinama ili pak

24

postupiti obratno. Po nekima, neophodno je formiranje homogenih grupa da bi se prema pripadnicima mogle primjeniti istovrsne mjere resocijalizacije. Nasuprot ovom shavtanju, postoji i shvatanje da osudjenike treba klasifikovati u heterogene grupe. Osudjenike treba uciti da se prilagode heterogenoj sredini i da zive u njoj,jer ih takva sredina ocekuje kada izadju iz zatvora. Danas u teoriji i praksi ipak preovladava misljenje da osudjenike treba klasifikovati u homogene grupe. Znacajno pitanje koje treba rijesiti da bi se postigla uspjesna klasifikacija je pitanje strukturiranja samih grupa. Moze se zakljuciti da je osnovni cilj formiranje grupa da se osudjenici drze pod jednakim uslovima i prevaspitavaju slicnim postupcima. Treba pazljivo ispitati kakve to osobine osudjenika treba da bude srodne ili slicne pa da grupa uspjesno funkcionise. Na probleme strukturiranja grupe ukazao je Mirovic,koji istice da su odnosi u grupi od izvanrednog znacaja za uspjeh prevaspitavanja. Mi osudjenike moramo tako razvrstati i tako urediti njihove odnose da atmosfera grupe bude obiljezena snosljivoscu,razumijevanjem, povjrenjem i saradnjom. Znaci da problem lezi u tome kako formirati koplementarne grupe. Pitanje,se dakle ne svodi na to da li osudjenike treba svrstati po homogenim ili heterogenim kriterijumima ili ne,vec na to po kojim kriterijumima ih treba svrstati da bi se dobila komplementarna grupa u kojoj ce skup svih vaspitnih uticaja dovesti do najoptimalnijeg rijesenja.Tucakovic navodi nekoliko primjera zajednickih osudjenika od kojih neke treba da posluze kao kriterijum za njihovo klasifikovanje u iste grupe,a neke upravo kao krierijum za njihovo klasifikovanje u razlicit grupe. On smatra da osudjene za ista krivicna djela ne bi trebalo svrstavati u iste grupe. Medju njima postoji jaci stepen razumijevanja,opravdavanja i tolerantnosti u pogledu zadovoljenja njihovih kriminalnih potreba. U tom smislu vrlo povoljo,je svrstati u istu grupu delikvente protiv zivota i tijela,i delikvente protiv imovine. Isto tako,nije preporucljivo uvijek strogo odvajato dobre od losih osudjenika.Bilo je slucajeva da su visestruki povratnici ubjedjivali druge osudjenike da ne idu njihovim putem,a osudjenici su posmatranjem visesrukih povratnika i njihovog bijednog nacina zivota,i sami donosili odluke da se uzdrze od daljeg vrsenja kriminalnih akata.

Subjekti koji vrse klasifikaciju

Strucnjaci koji vrse opservaciju bi morali da ucestvuju u odlucivanju o rasporedu osudjenih lica u pojedine klasifikacione grupe. To ne iskljucuje mogucnost ucenja u toj komisiji i drugih penoloskih strucnjaka i predstavnika zatvorske administracije.

KATEGORIZACIJA(KLASIFIKACIJA) KAZNENO-POPRAVNIH USTANOVA

Pod kategorizacijom(klasifikacijom) kazneno-popravnih ustanova u danasnjem smislu rijeci podrazumijeva se stvaranje specijalizovanih kazneno-popravnih ustanova ili odjeljenja u okviru kazneno-popravniih ustnova opsteg tipa,kako bi se u njima organizovao poseban tretman za pojedine grupe osudjenih lica formirane

25

na osnovu njihove prethodne opservacije i klasifikacije. Postoje dviije vrste kriterijuma kategorizacije(klasifikacije),a to su:Horizontalna kategorizacija-je prilagodjavanje mreze ustanova postojecoj legalno tipologiji delikvenata.Vertikalna kategorizacija-je prilagodjavanje tretmana pojedinim grupama osudjenika,njihovim psihickim svojstvima i prevaspitnim mogucnostima. Davidovicevi saradnici po horizontalnom klasifikacijom podrazumijevaju klasifikaciju koja ima za cilj da odvoji pojedine kategorije osudjenih lica i obezbjedi potrebne uslove za sprovodjenje tretmana odredjenog za tu kategoriju osudjenih. Ovaj spor trebalo bi rijesiti prihvatanjem koncepcije od Davidovica. Pod horizontalnom klsifikacijom u uzem smislu treba podrazumijevati klasifikaciju ustanova ili odjeljenja na istom nivou,a s’obzirom na specijalne osobine osudjenih lica prema kojima treba primjeniti istovrsne mjere tretmana radi resocijalizacije. Pod horizontalnom klasifikacijom u sirem smislu bi trebalo podrazumijevti i onu klasifikaciju koja se vrsi na bazi objektivnih i zakonom propisanih kriterijuma. Pod vertikalnom klasifikacijom bi trebalo podrazumijevati rangiranje ustanova prema izvjesnim kriterijima koji su odredjeni zakonom ili nekim drugim propisom, a koji su objektivne prirode (prema osnivacu, prema duzini i vrsti izrecene kazne,….).

Otvorene kazneno-popravne ustanove i njihov znacaj za dalje usavrsavanje istema kategorizacije kazneno popravnih ustanova

Nastanak i istorijski razvoj

Prvi zaceci kazneno-popravnih ustanova se susrecu u irskom sistemu u njegovoj trecoj fazi koja se sastojala u upucivanju osudjenika u odjeljenje za slobodnjake. Medjutim,zbog tadasnjeg shavatanja o svrsi kaznjavanja,upucivanje u odjel za slobodnjake jos uvijek nije dovelo do osnivanja kazneno-popravnih ustanova otvorenog tipa.Potrebno je bilo da preovlada ucenje o resocijalizaciji kao svrsi kaznjavanja pa da se dodje na ideju o osnivanju otvorenih kazneno-popravnih ustanova. Prvi pocetak istorije ovih ustanova vezuje se za osnivanje osudjenicke zamljoradnicke kolonije u Svicarskom mjestu Vicvil 1885.god. Ona je prva ustanova koja je bila zasnovana na novim koncepcijama da osudjenike treba pribliziti slobodi,da bi se ucili slobodi i da lisvanje slobode treba da sluzi ucenju slobode. Tek u periodu izmedju dva svijetska rata doslo je do osnivanja ovakvih ustanova u svijetu. Najprije je osnovana u SAD-u 1930.,pa u Engleskoj 1933. Prva otvorena kazneno-popravna ustanova u Jugoslaviji osnovana je 1956. u Valturi kod Pule.

Aktivnosti medjunarodnih organizacija u vezi otvorenih kazneno-popravnim ustanovama

Otvorene kazneno-popravne ustanove su prvi put bile predmet raspravljanja sto se tice medjunarodnog kongresa,na XII Medjunarodnom kongresu za krivicno pravo i kaznene zavode u Hagu 1950. Jos veca paznja ovim ustanovama bila je posvecena na Prvom kongresu UN-a za suzbijanje kriminaliteta i postupanje sa delikventima u Zenevi 1955. Na osnovu izvjestaja referata i diskusije donesena je rezolucija o otvorenim kazneno-popravnim ustanovama u kojoj je dat snazan podstrek daljem

26

razvijanju prakse osnivanja ovakvih ustanova. Na ovim kongresima raspravljana su sva pitanja u vezi sa radom I organizacijom otvorenih kazneno-popravnih ustanova,a pozitivne ocjene i preporuke dovele su do velike medjunarodne afirmacije ovih ustanova.

Bitna obiljezja kazneno-popravnih ustanova

1.Odsustvo bilo kakvih materijalnih ili fizickih prepreka za bjekstvo osudjenika 2.Zivot i rad u ustanov se odvijaju na bazi svjesne i dobrovoljne samodiscipline osudjenikaPrvo obiljezje vise ukazuje na formalnu,organizacionu stranu,dok drugo obiljezje otkriva pravu sustinu ovih ustanova. Zato je na Haskom kongresu istaknuto da je drugo obiljezje bitnije od prvoga. Medjutim,postoje i druge karakteristike:izgled ovh ustanova je drugaciji od izgleda starih klasicnih zatvora sa masivnim zgradama,opasanim zidovima,teskim kapijama i naoruzanom starzom. Najcesce imaju izgled manjeg sela sa nizom manjih zgrada poljskog tipa u kojima su smjestene spavaonice,ucionice,kancelarije,radionice,…

Pretpostavke za uspjesno funkcionisanje otvorenih kazneno-popravnih ustanova

Pretpostavke su: duzina kazne,izbor osoblja, broj osudjenika,lokacija i vrsta rada.Prije svega potrebno je izvrsiti pravilan izbor osudjenika koji ce biti upuceni u ovakve ustanove. Neke kategorije osudjenika nisu pogodne za rezim povjerenja koji vlada u ovim ustanovama,kao npr. visestruki povratnici,seksualni delikventi,psihopati,i slicno. Vazan uslov za ocijenu pitanja da li odredjeno lice treba treba uputiti u otvorenu kazneno-popravnu ustanovu jeste njegova opservacija. Kada je rijec o duzini izrecene kazne,misljenja su podijeljena. Po jednom,potrebno je u ovakve ustanove upucivati samo lica osudjena na duzevremenske kazne. Drugi,isticu da problem organizovanja tretmana kod kratkih kazni lisenja slobode ne moze biti razlog da se ove kazne ne izvrsavaju u otvorenim kazneno-popravnim ustanovama. Po trecem misljenju, duzia izrecene kazne ne treba da bude uopste mjerodavna.Vazna predpostavka za pravilno funkcionisanje kazneno-popravnih ustanova jeste i pravilan izbor osoblja koje ce raditi sa osudjenicima. Osoblje mora da raspolaze odredjenim nivoom kulture,opsteg obrazovanja,strucnog znanja i moralnih kvaliteta.Postavlja se pitanje i koliki broj osudjenika treba da bude smjesten u jednoj kazneno-popravnoj ustanovi,pa da ona uspjesno funkcionise. Na kongresu u Hagu zauzeto je stanoviste da taj broj ne bi terbalo da bude veci od 300. Postoje razlicita misljenja i u pogledu likacije ovih ustanova. Po jednom misljenju,ovakve ustanove treba da budu locirane u naseljenjim mjestima,a po drugom misljenju otvorene ustanove treba locirati daleko od naselja. Najprihvatljivije misljenje je da otvorene kazneno-popravne ustanove ne treba locirati u samim naseljima,a ne suvise daleko od njih. Diskusije se vode i o vrsti rada. Osudjenici treba da se osposobljavju za zivot na slobodi ,pa ih treba obucavati industrijskim i zanatskim poslovima koji ih inace cekaju po izlasku iz zatvora.

27

Razlozi za i protiv otvorenih kazneno-popravnih ustanovaKao glavni argument u prilog otvorenih kazneno-popravnih ustanova se istice da one prekidaju sukob izmedju osudjenoga i drustva. Zbog odredjene slobode koju uziva, osudjeni osjeca moralnu obavezu da svojom sobstvenom voljom postuje drustvene i pravne norme. Stalna mogucnost da pobjegne ili ucini neke nezadovoljne postupke, dovodi do jacanja moralnih kocnica i socijalnog osjecanja, sto je od velikog znacaja za resocijalizaciju. Protivnici otvorenih kazneno-popravnih ustanova tvrde da ove ustanove anuliraju generalno-preventivo dejstvo, jer sloboda koju uzivaju ne moze stimulativno djelovati da se uzdrze od vrsenja krivicnih djela. Zatim, istice se opasnost os bjekstva osudjenika, opasnost da oni varse los utjecaj na stanovnostvo i mogucnost da cine krivicna djela nad stanovnistvom. Pristalice otvorenih kazneno-popravnih ustanova tvrde da je jedina razlika izmedju zatvorenih i otvorenih kazneno-popravnih ustanova, u pogledu rada i pravila, lezi u tome sto se u ztvorenim ustanovama to postize putem direktne prinude,a u otovrenim putam dobrovoljne samodiscipline i pojacanih moralnih napora osudjenika.

UCESCE POJEDINIH KATEGORIJE PENITENSIJARNIH RADNIKA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

ULOGA VASPITACA U RESOCIJALIZACIJI OSUDJENIH LICA

Permisivni i autoritativni nacin postupanja

Pod permisivnim nacinom postupanja, Milutinovic podrazumijeva davanje osudjeniku slobode da se ponasa po svojoj volji, tj.da sam odredi svoj nacin zivota i ponasanja,pri cemu mora da postuje minimalna normaitvna ogranicenja. Pod autoritativnim nacinom postupanja podrazumijeva se vrsenje socijalizacije licnosti osudjenika kroz ogranicavanje slobodnog izbora ponasanja. Pristalice permisivnog nacina postupanja polaze od toga da osudjeno lice ne treba prisiljavati na konformisticko ponasanje. Takvo ponasanjen nevodi ciljevima istinske resocijalizacije, jer ga osudjeni u sustini odbacuje tj. neusvaja ga. Jedini ispravni put u odnosu vaspitaca i osudjenoga je u tome da vaspitac pusti osudjenog da se slobodno ponasa u okvirima normativnog sistema i da osudjeni na jedan sponatan nacin u interakciji sa drugim osudjenicima, postane svjestan svojih teskoca, i neugodnosti koje mu stvara njegovo neprilagodjeno ponasanje. Pristalice autoritativnog nacina postupanja smatraju da osudjenog treba ograniciti u izboru ponasanja,zato sto iskustvo pokazuje da on uvijek tezi izboru koji je asocijalan. Cilj ovakvog nacina tretman jeste nametanje osudjenom socijalno prihvatljivog ponasanja i poznatih socijalnih vrijednosti kako bi se on naviko da se ponasa tako i na slobodi. U principu je prihvatljiviji permisivni nacin, buduci da je cjelokupan tretman prema osudjenom treba da bude zasnovan na ideji povjerenja u covijek. Medjutim, ne moze se u potpunosti odbaciti ni nacin autoritativnog postupanja. Ostaje kao zakljucak da jeda i drugi nacin mogu biti opravdani.

DIREKTIVNI I NEDIREKTIVNI NACIN POSTUPANJA

28

Ovi nacini postupanja vezani su za razgovore koje vaspitaci vode sa osudjenim licima. Direktivni nacin postupanja se sastoji u davanju naloga i uputstava osudjenom kakao da se ponasa,odnosno u davanju osudjenom sugestija u pogledu toga kako treba da reaguje i postupa u odredjenim situacijama. Nedirektivan nacin postupanja se sastoji u tome sto vaspitac u toku razgovora sa osudjenim,ovog pusta da sam iznosi svoje probleme i da dolazi do njihovih rjesenja bez izrazavanja sopstvenog misljenja. Koji ce nacin biti primjenjen zavisi od vrste razgovora. U tom smislu Nikolic razlikuje tri vrste razgovora: planirani,neplanirani, informativno-instruktivni razgovor. Kod planiranih razgovora neophodno je upotrijebiti nedirektivni nacin postupanja. Upotreba nedirektivnog nacina je veoma znacajna u prvim razgovorima jer tada osudjenik izrazito odbojan stav prema vaspitacu. Vaspitac mora da se uzdrzi od iznosenja svojih misljenja i treba samo da usmjerava razgovor tako da osudjeni pocne da mijenja svoje stavove i uvidja greske. Kod neplaniranih gresaka moguce je primijeniti i jedan i drugi nacin,kao i njihove kombinacije. Ako se razgovor vodi na incijativu osudjenog primjenit ce se nedirektivan nacin,a ako se razgovor vodi na incijativu vaspitaca primjenit ce se direktan nacin. Informativno-instrukcioni razgovor vode iskljucivo na direktan nacin.

OSTALE PODJELE NACINA POSTUPANJA PREMA OSUDJENIM LICIMA

U sovjetskoj literature se susrecu sledece podjele:-metod povjerenja-koji se sastoji u davanju pvjerenja osudjenim licima pojedinacno ili grupno u cijlu efikasnijek uticanja na njih.-metode evolucije-koji se sastoji u sistematckom I planskom utjecaju na licnost.-metoda eksplozije,koji se sastoji u pokusaju naglog preobrazaja osudjeog lica kroz stvaranje,takvih situacija u kojima ce doci do “preloma’’ u osudjenikovoj licnosti I preorijentacije u pozitivnom smislu.-metod prolaznog djelovanja,koji se sastoji u koristenju odredjenih amaterskih oragnizacija osudjenika za pruzanje pomoci oficijelnim sluzbama u procesu resocijalizacije.-metoda prespektivne linije,to je taktika prevaspitavanja koja se sastoji u pruzanju 3 prespektive:*bliske koja je vezana za davanje pogodnosti u svakodnevnom zivotu*srednje koje se odnose na duze vrijeme *daleke koja je usmjerena na davanje uslovnog otpusta,pomilovanja,…-metoda vaspitanja u duhu kolektivizma,koji tezi razvijanju osjecanja za kolektivni zivot i medjusobno razumijevanje-metodi pohvaljivanja i nagradjivanja, koji se sastoje u direktnom reagovanju na odredjena pozitivna ili negativna ponasanja osudjenika

Po Obrizovicu(u nasoj literature) postoje 4 osnovna metoda postupanja sa osudjenicima:

29

-metod uvjeravanja,koji se sastoji u ubjedjivanju osudjenog u ispravnost odredjenog ponasanja, tako da on postuje pravila zivota i rada u ustanovi iz uvjerenja,a ne mehanicki,bez svijesti o ispravnosti takvog ponasanja ili jos gore sa negativnom svijescu o ispravnosti takvog ponasanja,ali u cilju stvaranja lazne slike o sebi. To se moze postici sa sledecim sredstvima: davanje objasnjenja i davanje primjera.-metod navikavanja,oznacava ucenje i osposobljavanje osudjenog da obavlja odredjene pozitivne radnje bez velikog angazovanja svjesti i volje. To mogu biti npr.kulturne navike,radnje,uradnost i tacnost…. Najvaznije sredstvo navikavanja je vjezbaje.-metod podsticanja,se sastoji u budjenju unutrasnje snage kod osudjenog da se ponasa na drustveno koristan nacin. Tu je obicno rijec o osudjenicima koji su slabovoljniji,koji nisu istrajni u pozitivnom ponasanju,koji nemaju unutrasnjih motiva za odredjene pozitivne aktivnosti,… Sredstva posticanja su:obecanje,ocjenjivanje,pohvaljivanje,nagradjivanje,takmicenje(koje moze biti gurpno ili pojedinacno).-metod sprjecavanja i prisiljavanja Ovo su mejre koje se primjenjuju prema osudjenicima koji imaju takve poremecaje u svom ponasanju da se redovnim metodama postupanja sa njima ne mogu navesti na postovanje normativnog sistema. Tu je rijec o osudjenicima cija svijest nije dovoljna da ih navedena socijalno prihvatljivo ponasanje. Sredstva koja se koricte su:kontrola,opomena,zabrana,naredjivanje,prijetnja,kaznjavanje.

UCESCE STRUCNIH INSTRUKTORA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

*Strucni instruktori rukovode radom osudjenih lica,te organizuju rad i proizvodnju,odnosno ostvarenje proizvodno-finansijskih planova privrednih jedinica kaznen-popravnih ustanova. Organizovanje rentabilne proizvodnje i prevaspitavanje osudjenih lica putem rada moraju kumulativno biti povjereni samo jednoj licnosti. Osudjenici su posebna kategorija ljudi,medju kojima ima dosta i psihicki devijantnih ljudi koji uprkos disciplini odbijaju da rade,sabotiraju posao,stvaraju nered i dezorganizaciju u radu. Ocigledno je da u takvim slucajevima da nije dovoljno da strucni instruktor raspolaze samo strucnim znanjima koja su potrebna za tehnolosko organizovanje rada,vec mora raspolagati odredjenim pedagoskim i psiholoskim znanjima.*Vaspitno djelovanje strucnih instruktora moze biti visestruko. Oni u duzni da preduzmu sve potrebne mjere kako bi se kod osudjenika stvorile,odrzale ili razvijale radne navike. Duzni su preduzeti sve potrebne mjere kako bi se osudjena lica osposobila za rad. Oni su svakodnevno u toku trajanja radnog vremena u neposrednom kontaktu sa osudjenicima. U tom vremenu izmedju instruktora i osudjenika dolazi do kontakata, osim na strucnom planu,i do kontakata koji nisu cisto “poslovne”prirode. Osudjenici su otvoreni vise prema strucnim instruktorima,jer im se ovi ne javljaju u tolikoj mjeri kao vlast nad njima. Sve to otvara vrata izvjesnim ljudskim,neformalnim i iskrenim odnosima.

30

*Strucni instruktori moraju da ispunjavaju sledece uslove: - instruktor mora da ima odredjene kvalitete koji ce ga cinit moralno podobnim za rad sa osdujenim licima-treba da raspolaze socijalnim znanjem iz odredjene struke,odgovarajucim opstim obrazovanjem-treba da raspolaze odredjenim specificnim penoloskim znanjima-mora imati zelju i sposobnost da radi sa osudjenim licima i da im prenosi svoje znanje *Strucni instruktori su prvi koji su u mogucnosti da uoce odredjene promijee u drzanju osudjenih lica. Oni te promijene trebaju odmah da signaliziraju sluzbi za prevaspitavanje kako bi se adekvatno reagovalo na njih. Otpori osudjenih lica se najcesce manifestuju u procesu rada. Ponekad su ti otpori rezultat tzv.zatvorske psihoze,a ponekad nesredjenog stanja u porodici. U takvim slucajevima je nesumljivo potrebna pomoc sluzbe za prevaspitavanje,zdravstvene sluzbe,….*Osim ove saradnje ad hoc izmedju instruktorke sluzbe i drugih sluzbi,a narocito sluzbe za prevspitavanje mora postojati jedna neprekidna i sistematska saradnja. Strucni instruktori treba stalno da prate zivot i rad osudjenog i da daju svoja misljenja i prijedloge. Oni treba da daju ocjenu o radnim navikama osudjenog,oteskocama na koje su nailazili u naporma da osudjeni steknu,odnosno razviju radne navike,kao i o tome da li su i u kojem stepenu dobili strucno znanje.*Vece ili manje ucesce strucnih instruktora u procesu resocijalizacije,ne zavisi samo od njih vec i od objektivnog polozaja u kome se oni nalaze u kazneno-popravnoj ustanovi. Po nekim misljenjima,jedino se u uslovima budzetskog finansiranja kazneno-popravne ustanove moze ocekivati da se strucni instruktori u punoj mjeri posvete vaspitanju i strucnom osposobljavanju osudjenika,jer u takvom slucaju materijalno stanje ustanove ne zavisi od ekonomskih efekata osudjenickog rada. Dosljedno tome, u slucaju potpunog samofinansiranja ustanove, interesovanje strucnih instruktora za rad na resocijalizaciji osudjenih lica je potpuno iskljuceno. Po nasem misljenju,nesumnjivo je da u uslovima budzetskog finansiranja ustanove postoje najbolji uslovi za angazovanje strucnih istruktora u procesu resocijalizacije osudjenika.

UCESCE ZDRAVSTVENIH RADNIKA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

Sam razvoj medicine doveo je do saznanja da se somatski poremecaji vise ne mogu otklanjati jednostavnim medikamentima i drugim fizickim djelovanjem na organizam bolesnika,jer ti poremecaji imaju svoje duboke korijene u psihickoj sferi licnosti. To stavlja ljekar pred duznost da obrate vecu paznju na eventualne psihicke tegobe i razne psihicke sindrome kod pacijenata. Ova opsta duznost ljekara dobija svoje dimenzije i posebnu vaznost kada se kao pacijent pojavljuje osudjeno lice. Izmedju ljekara i osudjenika postoji jedan specijalan odnos povjerenja. Tako npr.ljekar moze mnogo lakse da navede osudjenog na odredjeno ponasanje nego sto to mogu drugi pnitersijarni radnici. U cilju lijecenja,ljekar moze navsti

31

osudjenog,da se u cilju lijecenja ponasa na odredjen nacin. Ljekar moze postaviti osudjenjem i druge zahtijeve koje ce ovaj lakse izvesti nego da mu je postavilo drugo lice. Osudjenik gleda u ljekaru covijeka”sa one strane resetaka”. Ljekar je za njega predstavnik slobodnog svijeta kod koga je on dosao da mu pomogne. Osudenik u toj situaciji gubi osjecaj odbacenosti i osjecaj da se drustvo stara o njemu.Moze se zakljuciti da se ljekar nalazi ne samo pred velikim mogucnostima,vec i pred delikatnim zadatcima,cije neispunjavanje moze da ima dokazane posljedice. Mora se konstatovati da zdravstvno osoblje u kazneno-popravnim ustanovama najcesce nije penoloski obrazovano,tako da mnoge mogucnosti ostaju neiskoristene. Postoji mogucnost angazovanja ljekara i sa drugim sluzbama u kazneno-popravnoj ustanovi. Ta saradnja se najbolje ogleda u procesu opservacije susjednih lica. Najzad, i po izricitim zakonskim odredbama, ljekar je pozvan da daje svoje misljenje u vezi sa primjeno odredjenih mijera prema osudjenom licu.

UCESCE PSIHOLOGA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

Uloga psihologa u procesu resocijalizacije se ispoljava kroz njegov rad u okviru ekipe prijemnog djeljenja, a koji se sastoji u ucestvovanju u opservaciji osudjenog lica i odredjivanju dijagnoze koja treba da posluzi kao osnov za klasifikaciju.Tradicionalna kadrovska struktura u kazneno-ppravnim ustanovama cesto zauzima odbojan stav prema psiholozima iz koga rezultiraju razni oblici odbranbenog ponasanja. Uloga psihologa je veoma kompleksna. Oni treba da djeluju ne smo u pravcu prilagodjavanja osudjenika institucionalnom rezimu i nacinu zivota i radu u zatvoru,vec i na prilagodjavanju zatvorske sredine osudjenicima. Sto se tice odnosa psihologa i osdudjenika,psiholozi nailaze na znatne teskoce. Svaka aktivnost psihologa vise frustrira osudjenog. Svaki psiholoski pregled koji je usmjeren u pravcu odkrivanja dubljih sastojaka licnosti predstavlja u sustini krsenje covijekovih prava. Psiholog mora da se nametne svojim stavom osudjenom licu i da obezbjedi n njegovu saradnju. Psiholog mora objasniti osudjenicima sta oni mogu da ocekuju od tih pregleda ili bar njihovu svrhu.

UCESCE SOCIJALNIH RADNIKA U PROCESU RESOCIJALIZCIJE OSUDJENIH LICA

Kada je rijec o osudjenom licu onda je za njegovo uskladjivanje sa socijalnom sredinom potrebno izvrsiti odredjena ispitivanja(istrazivanja). Specificnost tih istrazivanja lezi u tome sto se ovdje radi znacajnom “iskakanju” pojedinca iz redovnih tokova zivota socijalne sredine.Prilikom ovog ispitivanja socijalni radnik ne smije izgubiti iz vida cinjenicu da uzroci ovog “iskakanja” ne mogu lezati samo u pojedincu,vec i u socijalno sredini. Nalaz socijalnog radnika treba da sadrzi nekoliko djelova:

32

prvi dio:koji bi sadrzavao podatke o socijalnim uslovima zivota u sredini u kojoj je delikvent zivio(podatci o odnosima u braku i porodici,materijalnm uslovima,stambenim prilikama,…)drugi dio:koji bi sadrzavao podatke o licnosti delikventa i njegovom prestupnickom ponasanjutreci dio:koji bi predstavljao analizu podataka iz prva dva dijela,zakljucak o socijalnoj zrelostidelikventa i o eventualnim ostecenjima licnosti.Treba praviti razliku izmedju institucionalne i vaninstitucionaln resocijaliacije. Socijalno radnik ima veoma siroko podrucje rada kada je rijec o vaninstitucionalnoj resocijalizaciji:tu socijalni radnik djeluje na svom terenu sto mu omogucava ostvarivanje svrhe njegovog djelovanja,a to je medjusobno prilagodjavanje:prilagodjavanje pojedinca socijalnoj sredini,i socijalne sredine pojedincu. Kada je rijec o institucionalnoj resocijalizaciji,za socijalnog radnika nastaju odredjene teskoce. U zatvorskoj sredini nema spontanog ponasanja pojedinaca,moguce je samo pratiti spnatane manifestacije osudjenika prilikom sportskih aktivnosti. Aktivnosti socijalnog radnika u toku institucionalnog tretmana su:rad na adaptaciji osudjenog u kalsifikacionoj grupi u koju je rasporedjen; rad na rjesavanju konflikata izmedju pojedinaca,izmedju gurpa,i izmedju grupa i pojedinaca;rad na identifikacij i otklanjanju uzroka cescih sukoba izmedju osudjenika i sluzbenih lica.U okviru institucionalne resocijalizacije socijalni radnik nema mnogo mogucnosti da neposredno utice na licnost osudjenika. Socijalni radnika posmatra,zapaza,konstatuje i signalizira,sto omogucava poduzimanje konkretnih akcija resocijalizacije. Najveci doprinos socijalnog radnika resocijalizaciji osudjenih lica ogleda se u timskom radu prilikom opservacije i odredjivanja vaspitno-kolektivnog tretmana

UCESCE STRAZARA U PROCESU RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

U pocetku,poslije oslobodjenja zemlje,nije postojala posebna strazarska sluzba u kazneno-popravnim ustanovama. Ovu sluzbu su vrsili pripadnici Narodne milicije,sve do donosenja Zakona o izvrsenju kazni,mjere bezbjednosti i vaspitno-poravnih mjera 1951. i Pravilnik o strazarskoj sluzbi u kazeno-poprvnim ustanovama 1952. Ovim propisima je prvi put uvedena strazarska sluzba i starza je proglasena izvrsnim organom upravnika kazneno-popravne ustanove.Dugo je vremena proslo dok se nije pojavila ideja o mogucnosti koristenja starze na poslovima resocijalizacije. Glavni razlog zbog koga se smatralo da strazari ne mogu ucestvovati u procesu resocijalizacije,lezao je u njihovom nedovoljnom obrazovanju. Popovic istice da oni imaju zavrsenu srednju strucnu spremu i zavrsen kraci kurs, ili zavrsenu osnovnu skolu i trogodisnju posebnu skolu. Sledeci razlog koji se istice protiv ucesca strazara u procesu resocijalizacije,jeste cinnjenica da strazari nisu u mogucnosti da se angazuju na jednom ovakvom poslu, jer je prakticno nemoguce ostvarivanje potrebnog kontakta izmedju njih i osudjenik,kroz koji bi se ostvario vaspitni uticaj. Protiv ovog se istice da danasnja organizacija strazarske sluzbe upravo omogucava da se ostvari potreban kontakt izmedju strazara i osudjenika. Prema tome,navedena sumnja je neosnovana.

33

Kao jedan praktican razlog u prilog ucesca strazara u procesu resocijalizacije,istice se da su strazari kod izvrsenja kratkih kazni zatvora jedno penitensijarno osoblje preko kojih se moze vrsiti vaspitni uticaj na osudjenike. Ako se hoce postici vaspitno dejstvo na osudjena lica u tom kratkom periodu dok se nalaze u zatvoru,onda je to najefikasnije preko strazarske sluzbe.Strazari saradjuju i sa vaspitacima i penitensijarnim radnicima tako sto saopstavaju svoja zapazanja i daju prijedloge i sugestije o tome kako treba postupati sa osudjenicima.

METODI I INSTITUCIONALNE RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

POJAM I VRSTE

Metod resocijaliacije je planska upotreba skupa faktora odredjene vrste koji djeluju u pravcu postizanja resocijalizacije osudjenih lica. Metod postupanja je nacin ophodjenja prema osudjeniku,stil kojim se pristupa osudjenom; dok je metod resocijalizcije smisljeni metod postupaka odredjene vrste u cilju njenog ostvarenja. Faktor je cinilac,odnosno uzrok ili uslov nastanka neke pojave. Moze da bude i “slijep”,tj.da uzrocno djeluje i bez njegovog iskoristavanja od strane covijeka. U tom smislu se moze reci da na resocijalizaciju djeluju faktori,ali da na process resocijalizacije djeluju metodi. Govoriti o faktorima resocijalizacije znaci govoriti o tome sta sve moze uticati na proces resocijalizacije,govoriti o metodama resocijalizacije znaci govoriti o tome sta se i kako moze nesto uciniti da se iskoristi ono sto moze uticati na resocijlaizaciju.

RAD OSUDJENIH LICA KAO METOD RESOCIJALIZACIJE OSUDJENIH LICA

RAZVOJ PENOLOSKIH KONCEPCIJA O RADU

Rad je u samom pocetku smatran kao kazna. Odlikovao se velikom surovoscu koja je bila motivisana kaznenim efektima koji su se kroz rad htjeli postici(npr.beskoristan rad), mada su i razlozi eksploatacije uticali na surovost osudjenickog rada. Ovakva situacija je trajala sve dotle dok shvatanje o odmazdi kao svrsi kaznjavanja je zamjenjeno shvatanjem o resocijalizaciji kao svrsi kaznjavanja.

Od ukupnih 12 kongresa koje je organizovala Medjunarodna komisija za krivicno pravo i kaznene zavode,na devet kongresu se raspravljalo o radu osudjenika. Poslije prestanka rada Medjunarodne komisije pitanje rada su nastavili diskutovati UN gdje je na I Kongresu koji je odrzan u Zenevi 1955. udaren temelj modrenim koncepciama o osudjenickom radu. Na II(drugom)Kongresu u Londonu 1960. donijeta je rezolucija u kojoj je sadrzana preporuka o ukljucivanju osudjenickog rada u nacionalnu privredu.

34

Napustena je koncepcija o iskljucivoj obavezi osudjenika da rade,i prihvacena je koncepcija da osudjenici kao i svi drugi ljudi imaju pravo da rade,i da to pravo ne mogu izgubiti cak ni osudjivanjem na kaznu lisenja slbode. Ernst Buren istice da se ovakva ideja ne moze prihvatiti jer bi imala krimiogeno dejstvo tako sto bi ljudi koji ne mogu naci zaposljenje,rado vrsili krivicna djela da bi na taj nacin obezbjedili “radno mjesto” ,penziju i ostala prava. Oni ne mogu dobijati istu nagradu za rad,jer im se mora odbiti svaki trosak boravka u zatvoru.

Preovladava misljenje da osudjenike ne treba izjednacavati u pogledu finansijskih prava koji proizilaze iz rada,sa ostalim radnim ljudima. Rad osudjenika treba nagraditi,ali ne u istoj mjeri u kojoj se takav rad nagradjuje van kazneno-popravne ustanove. I nenagradjeni rad bi imao negativno psihicko dejstvo na osudjenike. Nenagradjeni rad osudjenik ne bi osjetio kao drustveno koristan rad. Ako se putem rada hoce djelovati u pravcu socijalne rehabilitacije osudjenika,onda on mora osjetiti drusvenu korist svog rada.Drustvo je obavezan da osudjenicima pruzi iste ili bar slicne uslove u odnosu na uslove rada na slobodi,i to ne samo u pogledu higijensko-tehnicke zastite na radu,nego i u pogledu tehnoloske opreme za rad. To je potrebno i da bi se osposobili da rade na istim postrojenjima na kojima ce raditi i po izlasku iz zatvora.

ORGANIZACIJA RADA U KAZNENO-POPRAVNIM USTANOVAMA

Sistem ukojima ucestvuje privatni interes Sistem zakupa- sastoji se u tome sto drzava ustupa odredjeni broj osudjenika

privatnom poslodavcu,koji potpuno upravlja njihovim radom i vrsi nadzor nad njima. Poslodavac placa drzavi odredjenu sumu novca na ime zakupnine. Ovakva organizacija osudjenickog rada je najrentabilnija i najjeftinija za drzavu,jer se ona ne mora finansijski angazovati. Tretma prema osudjenicima je kod ovakvog sistema potpuno zapostavljen,nema nikave obuke osudjenika niti njihovog strucnog osposobljavanja.

Sistem ugovora- sastoji se u tome sto se osudjena lica stavljaju na raspolaganje privatnom poslodavcu, s’tim da on sam vrsi investivcije u opremu kazeno-popravne ustanove. Osudjenici rade za racun poslodavca i pod njegovim su nadzorom. Kod ovog sistema moguce su dvije varijante po prvoj varijanti uprava kazneno-popravne ustanove odredjuje samogrupu osudjenika za rad kod privatnog poslodavca, o cemu sa poslodavcem zakljucuje poseban ugovor; po drugoj varijanti uprava stavlja cjelokupan broj osudjenika na raspolaganje privatnom poslodavcu. I ovaj sistem sa gledista resocijalizacije ne zadovoljava jer je cjelokupna organizacija rada prilagodjena potrebama sto efikasnijeg eksploatisanja osudjenicke radne snage.

Sistem rada po jedinici proizvoda- sastoji se u tome sto privatni poslodavac narucuje od kazneno-popravne ustanove odredjenu vrstu i kolicinu proizvoda i zato daje svoju sirovinu. Uprava kazneno-popravne ustanove

35

sama organizuje proizvodnju,tako da privatni poslodavac nema nikakvih kontakata sa osudjenicima. Ovaj se sistem pokazao dobrim jer postoji mogucnost obucvanja osudjenika od strane spolja angazovanih strucnjaka. Medjutim,pojacana eksloatacija je i kod ovog moguca narocito onda kada drzava hoce da nadoknadi dobit koju nije ostvarila prilikom smanjenja porudzbina ili za vrijeme dok porudzbina nije bilo. Privatni preudzimac ima korist kao i u drugima sistemima,jer placa jeftinije nego na slobodnom trzistu.

Sistemi u kojima ne ucestvuje privatni interes Sistem rada za racun drzave- ovdje drzava sama organizuje rad i

poizvodnju u kazneno-popravnoj ustanovi,a takodje i sama prodaje svoje prozvode. Neke drzave se kod ovog sistema orijentisu na manje slozenu proizvodjnu da ne bi angazovale spolja radnu snagu sto bi poskupilo proizvodnju.

Sistem rada za potrebe drzave- sastoji se u tome sto drzava kompletno organizuje rad u kazneno-popravnoj ustanovi,s’tim sto proizvodnju orijentise na one artikle koji su potrebni javnoj sluzbi. Za osudjenike je ovaj sistem bolji od prethodnih,jer je asortiman proizvodnje dosta siri,pa je moguce izabrati posao koji najvise odgovara sklonostima i sposobnostim osudjenika.

Sistem javnih radova- sastoji se u angazovanju osudjenika na raznim javnim radovima. Ima dobru stranu sto obezbjedjuje obavljanje radova od opste koristi,a na otvorenom prostoru i cistom vazduhu.

Rad u preduzecu na slobodi- sastoji se u tme sto se osudjenici upucuju na rad u neko preduzece u mjestu gdje se nalazi nalazi kazneno-popravna ustanova. Ovo se najcesce upraznjava pred kraj izdrzavanja kazne radi pripremanja osudjenog za zivot na slobodi.

ODREDJIVANJE RADNOG MJESTA I UVODJENJE OSUDJENOG LICA U RAD

Za pravilan izbor radnog mjesta veoma je vazno da opservacija licnosti osudjenog bude detaljno i strucno obavljen. Izbor radnog mjesta treba prije svega vrsiti na osnovu biopsihickih i psihofizickih osobina osudjenog,kao i na osnovu drugih okolnosti koje karakterisu njegovu licnost. Subjektivne karakteristike su ipak dominantnije za izbor radnog mjesta. Po Ogrizovicu kao glavne kriterije za ocjenu pitanja da li odredjeno radon mjesto odgovara licnosti osudjenika traba uzeti njegove sklonosti,interese i sposobnosti. Problemi su slozeniji ako osudjenik nema profesionalne orijentacije i ne zna sta bi zelio da radi ili negativni stav prema radu. Kada je rijec o intelektualcima,odredjivanje radnog mjesta nema veceg uticaja na njihovu resocijalizaciju putem rada,jer njih ne treba “uciti radu”. Medjutim,kod njih se pojavljuje problem da li im treba dati radno mjesto koje odgovara radnom mjestu na kome su radili prije dolaska u zatvor . po pravilu,na ovo pitanje treba dati pozitivan odgovor.Potrebno je pratiti osudjenog na samom pocetku njegovog rada na izabranom random mjestu i ocjeniti da li je izbor pravilno izvrsen. Glavni kriterijumi za ocjenu su: zainteresovanost,zalaganje i snalazljivost. Medjutim,dok su zalaganje i

36

zainteresovanost okolnosti koje zavise od samog osudjenog,njegova snalazljivost u poslu ne mora zavisiti samo od njega. Od presudnog znacaja je uvodjenje u posao.

Prilikom uvodjenja osudjenog na radno mjesto bilo bi korisno postupiti na sledeci nacin:rukovodilac pogona treba najprije da se obrati osudjenom sa nekoliko ljudskih rijeci, treba da pokaze osudjenom pogon,odnosno radionicu,treba da mu pokaze prostoriju u kojoj ce raditi,treba da pokaze proizvode privredne jedinice ukazujuci na njihov drustveni i ekonomski znacaj,osudjenika treba da upozna sa mjerama zastite na radu i njihovom upotrebom,potrebno je upoznati osudjenog sa njegovim pravima ,obavezama i odgovornostima. Takodje je psiholoski veoma povoljno da se osudjeni upozn sa drugim osudjenicima iz radionice,da mu se stalno daju objasnjenja,ukazuje na zadatke i probleme,…..

FAKTORI KOJI UTICU NA OSTVARIVANJE RADNE TERAPIJE OSUDJENIH LICA

Radna terapija je pojam koji se upotrebljava u medicine,a posebno u psihijatriji i obuhvata primjenu radng tretmana prema bolesnicima radi njihovog lijecenja. Jedan od znacajnih objektivnih faktora koji uticu na ostvarenje radne terapije jeste nacin finansiranja kazneo-popravnih ustanova. U vrijeme uvodjenja samofinansiranja bilo je dosta problematike oko toga kakvog ce uticaja imati na prevaspitanje osudjenih lica putem rada. Mnogi penoloski strucnjaci su izrazili neslaganje sa ovakvim nacinom samofinansiranja. Nesporna je cinjenica da budzetsko finansiranje vise odgovara potrebama resocijalizacije. Medjutim,pod predpostavkom da postoji jedinstven stav cjelokupnog zatvorskog osoblja o tome da je njihov prvenstveni drustveni zadatak resocijalizacija osudjenika,sasvim je moguce da se iz samog osudjenickog rada obezbjedi finansiranje njihove resocijalizacije. Drugi znacajan objektivni faktor koji moze uticati na uspjesno ostvarivanje terapije radom tice se pitanja organizacije rada u uslovima zatvorske sredine. Jedna od osnovnih karakteristika zatvorske sredine jested a tu nema kasnjenja,das u svi uvijek na okupu. Rijec je samo o prelasku osudjenika iz stambenog u proizvodni krug.Zatvorska sredina je i sa penoloske tacke gledista znacajan factor od koga zavisi uspjesno ostvarenje radne terapije. Stoji cinjenic da rad pod uslovima lisenosti slobode ne moze pruziti iste efekte kao rad na slobodi. Saznanje da ga ni poslije isteka radnog vremena ne ocekuje mogucnost ostvarenja zeljenog ponasanja djeluje veoma destruktivno. Imajuci ovo u vidu daleko su veci i ekonomski i prevaspitni efekti osudjenickog rada u poluotvorenim i otvorenim kazneno-popravnim ustanovama nego u zatvorima. Postoje i mnoge subjektivne psihicke smetnje koje osudjenicima otezavaju uklapanje u rad i koje umanjuje terapeutsko dejstvo rada. U tom smislu potrebno je upoznati se kako na radnu terapiju djeluju pojedine kategorije osudjenika:

- Slucajni krivci:najcesce nemaju takvih psihickih poremecenosti koje bi ometalo njihovo normalno ukljucivanje u rad i socijalne odnose na poslu. Medjutim,oni veoma tesko podnose gubitak slobode, koja izaziva depresije,emocionalne konflikte,sto moze dovesti do smanjene zainteresovanosti za rad.

37

- Osudjenici za kradju:kod njih osjecanje lisenosti slobode ne izaziva psihicke tenzije,ali zato kod njih mnogo je vise prisutna psihicka poremecenost koja otezava socijalne komunikacije i odnose na poslu. Kod ove grupe osudjenika karakteristicno je odsusutvo radnih navika i nepostojanosti potrebe za radom. Kad je rijec o strucnoj spremi,vecina ih je zavrsila neki zanat. Medju njima ima i povratnika.

- Osudjenici za ubistva i druge krvne delikte:ovi osudjenici su savjesni i dobri radnici. Ono sto im nedozvoljava da pokazuju dobre rezultate jeste nedostatak strucne spreme,jer se najvecim dijelom regrutuje sa sela. Stoga,kod ovih delikvenata strucno obrazovanje se pojavljuje kao glavni cilj terapije.

- Osudjenici za pronevjeru i pljacku: ovi delikventi su sposobni za rad i imaju radne navike. Narocito su sposobni za kancelarijski rad. Medjutim, treba imati u vidu da su im ti radni kvaliteti i omogucili da vrse pronevjere i pljacke.

- Osudjenici koji su krivicno djelo ucinili na prevaran nacin: ovi osudjenici pokazuju veoma dobre kvalitete i zbog toga dobijaju odgovorna mjesta u proizvodnji. Nuzno je voditi racuna o tome da ovi osudjenici cesto u svojim organizacionim ovlastenjima nalaze podstrek za nove oblike prevarantskog ponasanja.

INDIVIDUALNI RAD VASPITACA SA OSUDJENIM LICIMA

Ovaj metod se smatra najvaznijim metodom resocijalizacije osudjenih lica. Ovaj metod se mora permanentno sprovoditi tokom cijelog boravka osudjenog u zatvoru i moze biti prisutan i kod primjene drugih metoda. Popovic istice da je prvi zadatak vaspitaca da upozna licnost osudjenog,da prati rad osudjenog lica,da se stara o skolovanju i ponasanju osudjenog, da prati odnose osudjenog sa porodicom,da prikuplja podatke o osudjeno koji mogu biti od znacaja za davanje uslovnog otpusta,pomilovanja,….,da priprema osudjenog za povratak u drustvo,da preduzima druge mjere koje ce osudjenom pomoci u rijesavanju njegovih konflikata. Ove akcije vaspitac mora da preduzima zavisno od psihofizicke i biopsihicke strkture osudjenog. Individualni rad je put kojim se osudjeni vodi u procesu resocijalizacije. Taj put ide kroz odnose pojedinca prema kolektivu,pojedinca prema pojedincu,pojedinca prema amom sebi. Prilikom obavljanja individualnog rada,Ogrizovic istice da se vaspitac mora rukovoditi sledeci principima:

a) Princip poznavajnalicnosti osudjenog- prvo upoznavanje licnosti osudjenog moguce je izvrsiti kroz dokumenta,a zatim u toku njegovog boravka u prijemnom odjeljenju.

b) Princip povjerenja u covjeka- iskustvo pokazuje da i najokorjeliji zlocinci imaju potrebu da pokazuju i svoje dobre osobine.

I oni pokazuju izvjesna osjecanja svog morala tako da nema toliko pokvarenih ljudi da u njima ne bi bilo prisutno bar nesto ljudsko.c) Princip autoriteta- autoritet proizilazi iz ugleda i dostojanstva licnosti vaspitaca. Autoritet ne treba upotrebljavati da bi se osudjeni naveo da nesto ucini ili da se uzdrzi od nekog ponasanja. Autoritet ne treba da

38

bude stalno prisutan u odnosima vaspitac-osudjeni. Naglasavanje autoriteta ne bi trebalo biti cesto jer se u tom slucaju on postepeno gubi.d) Princip postavljanja zahtjeva uz istovremeno postovanje covjeka- za ovaj princip se zalagao sovjetski penolog Makarenko,koji je imao puno uspjeha u prevaspitanju maloljetnika. On je stajao na stanovistu da osudjenom treba postavljati sto vise zahtjeva uz izrazavanje sto veceg postovanja prema njegovoj liznosti. Upravo se u zahtjevima ogleda i postovanje licnosti osudjeog,jer se time izrazava vjerovanje u to d ace on sa uspjehom ispuniti te zahtjeve.e) Proces prevaspitanja mora biti idejno-politicki usmjeren: ovaj princip znaci da vaspitanje osudjenog mora biti u skladu sa opstim principima vaspitanja u nasem drustvu.f) Proces prevaspitanja mora biti svjestan i aktivan: osudjeno lice mora biti svjesno sta je cilj njegovog boravka u kazneno-popravnoj ustanovi. Vaspitac je duzan da djeluje na svijest osudjenog i da u njoj budi snagu za odredjene aktivnosti.g) Proces prevaspitanja treba da bude sistematski i postupan: cjelokupan tretman prema osudjenom licu treba da bude zasnovan na odredjenom sistemu. Treba odrediti etape rada sa osudjenim licima i ocjenjivati njihove rezultate. Rad sa osudjenim licima mora biti i postupan. To znaci da mjere koje se preduzimaju radi vaspitanja treba da slijede jedna iza druge po jednom logicnom redu.h) Potrebno je ostvariti jedinstvo svih vaspitnih uticaja: to znaci da postupci koji se poduzimaju u procesu resocijalizacije osudjenih lica ne smiju biti protivrjecni. Odnos prema osudjenom moze da se mijenja,ali ne smije biti promjenjljiv.

GRUPNI RAD SA OSUDJENIM LICIMA KAO METOD RESOCIJALIZACIJE

NACIN ORGANIZOVANJA GRUPNOG RADA I EFEKTI KOJI SE NJIME POSTIZU

Grupni rad se obavlja sa relativno malim brojem lica. Optimalan bro ucesnika u razgovoru je 12,ali moze biti veci ili manji. Prostorija u kojoj se razgovori odrzavaju treba da bude van paviljona za stanovanje osudjenika,sa stolicama postavljenim u krug,da bi se ucesnici gledali lice u lice. U njoj treba da bude dozvljeno pusenje i ponasanje koje ce dovesti do opustanja osudjenika. Razgovori treba da budu spontani i da se vode o svim zivotnim pitanjima. Rukovodilac traba da bude prijateljski raspolozen i da blago usmjerava tokove razgovora u pozeljom pravcu. Efekti ovakvog razgovora mogu biti veoma visoki,jer neki ljudi se lakse opustaju uz prisustvo drugih. Kroz ove razgovore osudjeni emocionalno sazrijeva,sto ce mu omoguciti da se u buducnosti lakse suocava sa problemima. Veliku ulogu igra i konstruktivni uticaj grupe. Taj uticaj se ogleda u tome sto osudjeni raspravljajuci o sopstvenom problemu saznaje i za njegove druge strane,kojih ranije nije bio svestan,sto mu omogucava da trazi nove puteve i nacine njihovog rjesavanja. Svi ucesnici u rzgovoru imaju osjecaj potrebe da razumiju drugog i da mu pomognu,a to

39

nesumnjivo doprinosi jacanju njegove vezanosti za drustvo i zelje da bude koristan clan.

USLOVI KOJI UTICU NA USPJEH GRUPNOG RADA

Jedan od vaznih uslova je dobrovoljnost. Po Miticu postoje tri mogucnosti da se ova dobrovoljnost obezbjedi: -da se bez prethodnog obavjestenja pozovu svi osudjenici na sastanak grupe i da im se predoci da na sledece sastanke nisu obavezni da dolaze; -da se prethodno razgovara sa osudjenicima i da im se predoci sta grupni rad znaci,pa da se potom pribavi njihov pristanak za ucesce u grupi; -da se pocne sa gurpnim radom pa da se zatrazi od osudjenika da se dobrovoljo prijave za rad u grupi.

Drugi uslov jeste povjerljivost. To znaci da penitensijarni radnik koji vodi grupu ne smije niti koristiti niti drugom saopstavati cinjenice koje je saznao u toku vodjenja razgovora.

Odrzavanje kontinuiteta u odrzavanju sesija. Sesije treba da se odrzavaju jednom nedeljno i da traju 45minuta do 1,5 sat.

Zatvorenost i homogenost je sljedeci uslov. Smatra se da zbog uspostavljanja i odrzavanja potrebne emotivne komunikacije i odnosa povjerenja medju clanovima grupe,ona treba da bude od pocetka do kraja rada u istom sastavu.

Jedan od vaznih uslova jekvalifikacija penitensijarnog radnika koji rukovodi gurpu. Po nekima to moze biti svaki radnik,a po drugima cak ni nastavnik nije sposoban da vodi grupu bez dodatnog obrazovanja.

Pitanje da li su sva lica pogodna za gurni rad. Fenton smatra das u sva osudjena lica pogodna za grupni rad;dok Bosnjak istice da nisu sposobni da se adaptiraju na rezim grupnog rada lica koja su izrazito anksiozna,depresivna ili agresivna.

VRSTE GRUPNOG RADA

U teoriji i praksi se govori o dvije vrste grupnog rada: grupnom savjetovanju i grupnoj psihoterapiji. Postavlja se pitanje u cemu je razlika? Prema Misicu kod gurpnog savjetovanja ne ide se za generickim tumacenjem same neuropatske licnosti,nego se kod te grupe zadovoljavamo odstarnjivanjem samih simptoma. Kod grupne psihoterapije glavni je cilj da se pronadju uzroci promjene licnosti do u djetinjstvo. Prva terapija je povrsinska,a druga dubinska. Prema Harisonu razlika je u tome sto grupno sajetovanje nema za cilj vecu izmjenu licnosti,vec samo razvijanje latentnih snaga krivca pomocu zdravih i konstruktivnih ljudskih odnosa. Fenton istice da gurpno savjetovanje moze voditi bilo koji penitensijarni radnik, a gurpnu psihoterapiju samo psihijatar ili psiholog. Ima i misljenja da nema nikakve razlika. Mitic predlaze da bez obsira na razlike koje mogu postojati dubini zahvata,ipak ovaj metod resocijalizacije osudjenih lica treba nazvati jednim imenom-grupnim radom.

ZAKON

40

1.VRSTA USTANOVA ZA IZDRŽAVANJE KAZNE ZATVORA I KATEGORIZACIJAUstanove za izvršenje krivične sankcije su posebne ustanove republičke uprave u sastavu i pod neposrednim nadzorom Ministarstva. Mogu biti otvorenog poluotvorenog i zatvorenog tipa. Otvorenog tipa nemaju fizičko i materijalno obezbedjenje a organizacija rada i života u ustanovi se zasniva na samodisciplini i ličnoj odgovornosti kontrolisanoj od strane vaspitača.Poluotvorenog tipa imaju materijalno – tehničko obezbeđenje, a služba obezbeđenja radi na održavanju reda i kontroli kretanja osudjenika.Zatvorenog tipa – imaju materijalno tehnička obezbeđenja ogradne zidove, sredstva koja onemogućuju bjekstvo osudjenih i pritvorenih lica kao i fizičko obezbedjenje (naoružane čuvare)Ustanove se organizuju kao popravni zavodi i vaspitno popravni domoviU ustanovama zatvorenog tipa mogu se formirati zatvorena i poluotvorena odjeljenja a u Ustavnovama poluotvorenog tipa otvorena odjeljenja.U sjedištu i van sjedišta ustanove mogu postojati posebna odjeljenja za izvršenje kazne zatvora za lica muškog ili ženskog pola, posebna odjeljenja za izvršenje maloletničkog zatvora kao i odjeljenja za izvršenje mjere upućivanja u vaspitno popravni dom.

2.UPUĆIVANJE OSUDJENIH LICA NA IZDRŽAVANJE KAZNE ZATVORAOsudjeno lice se upućuje na izdržavanje kazne zatvora u Ustanove u skladu sa Pravilnikom o kriterijumima za upućivanje osudjenih lica na izdržavanje kazne zatvora. Pravilnik donosi ministar.Upućivanje osudjenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osudjeni ima prebivalište ili boravište.Ako boravište ili prebivalište nije poznato nadlezan za upućivanje je osnovni sud koji je donio prvostepenu presudu, a ako je prvostepenu presudu donio okružni sud, nadležan je osnovni sud u sjedištu okružnog.Ako je prebivalište ili boravište na drugom entitetu a sud entiteta se oglasi nenadležnim za upućivanje opet upućivanje vrši osnovni sud iz sjedišta okružnog koji je donio 1stepenu presudu. Ako presudu donese inostrani sud, a ona bude priznata presudom nadležnog suda RS, to je ujedno uputni akt za tog osudjenog a donosi ga ministar.Sud je dužan da prilikom upućivanja osudjenog lica na izdrćavanje kazne zatvora najkasnije u roku od tri dana obavjesti ustanovu o datumu kad osudjeni treba da se javi na izdržavanje kazne zatvora.Ako se uredno pozvani osudjeni ne javi u Ustanovu utvrdjenog dana, ustanova o tome obavjestava policiju da se takvo lice prinudno sprovede u ustanovu.Ako osudjeni koji se upućuje na izdrćavanje kazne zatvora ima maloljetnu djecu ili druga lica o kojima se stara, sud o tome obavjestava nadlezni organ socijalnog staranja.

3.ODLAGANJE IZVRŠENJA KAZNE ZATVORAOsudjenom koji se nalazi na slobodi moze se na njegovu molbu ili na prijedlog organa socijalnog staranja odložiti izvršenje kazne zatvora:

41

Ako je obolio od teže akutne bolesti a provjerom se utvrdi da u KP ustanovi nema uslova za lječenje – DOK BOLEST TRAJE.

Zbog smrti ili teške bolesti bračnog druga, djeteta, usvojenika, roditelja, usvojioca osudjenog - NAJDUŽE TRI MJESECA

Ako je odlaganje potrebno zbog neodložnih poljskih ili sezonskih radova izazvanih elementarnim nepogodama, a uporodici nema drugih članova da su sposobni za rad – NAJDUŽE TRI MJESECA

Ako je osudjeni obavezan na izvršenje nekog posla i ako bi usled neizvršavanja nastupila znatna šteta – TRI MJESECA.

Zbog završetka školovanja – NAJDUŽE 6 MJESECI Zbog polaganja već prijavljenog ispita – 2 MJESECA Osudjenici trudnici nakon navršenih 6mjeseci trudnoće i onoj koja ima dijete

mladje od 1 godine, NAJDUŽE DO NAVRŠENJA 1 GODINE DJETETA Ako se supruga osudjenog nalazi pred porodjajem na 3 MJESECA, ili od

porodjaja nije proteklo više od 6 mjeseci a nema drugih članova koji joj mogu pomoći – NAJDUŽE 6 MJESECI.

Ako je osudjeni jedini hranilac porodice, a stupanjem na izdržavanje kazne bilo bi ugroženo izdržavanje porodičnog domaćinstva – NAJDUŽE 6 MJESECI

Molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora podnosi se nadležnom sudu u roku od tri dana od dana prijema uputnog akta.U molbi se navode razlozi za odlaganje i prilažu dokumenti koji potvrdjuju razloge.O molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora rješava predsjednik suda nadležnog za izvršavanje koji je dužan u roku od 3 dana od prijema molbe doneti rješenje. Izvršenje kazne se ne odlaže ako bi zbog odlaganja došlo do zastare izvršenja kazne.

4.PRIJEM OSUDJENIH LICA U USTANOVU, RASPORED I KLASIFIKACIJAOsudjena lica se primaju u ustanovu na osnovu uputnog akta nadležnog suda. Pri stupanju osudjenog lica u ustanovu radi izdržavanja kazne zatvora utvrdjuje se njegov identitet i vrši se kompletan pretres lica i stvari, upis u prijemnu knjigu, kompletan pretres lica i stvari, upis u prijemnu knjigu, oduzimaju se stvari čije držanje nije dopušteno i u roku od 24 sata utvrdjuje se zdravstveno stanje koje se unosi u zdravstveni karton.Osudjeno lice bez obzira na dužinu kazne obavezno se fotografiše i uzimaju se otisci svih prstiju leve i desne ruke. Lice osudjeno na kaznu do 1 godine zatvora moze se zadržati u prijemnom odjeljenju najduže 15 dana,a lice osudjeno na kaznu zatvora duže od 1 godine moe se zadržati najduže 30 dana.U tom odjeljenju osudjeno lice uz pomoć radnika prijemnog odjeljenja se upoznaje sa odredbama ovog zakona i drugim aktima u cilju upoznavanja sa osnovnim pravima, dužnostima i obavezama.Ako je osudjeno lice strani državljanin po prijemu na izdržavanje kazne upoznaje se o pravu da može ostvariti kontakt sa diplomatkso konzularnim prestavnikom svoje države ili države kaja štiti njegove interese.Promjene u programu postupanja prema osudjenim licima vrši rukovodilac Ustanove na prijedlog službe tretmana. 5.STANDARDI SMJEŠTAJA I HIGIJENSKI USLOVI, ISHRANA, OBUĆA I ODJEĆA

42

Svakom osudjenom licu se obezbedjuje smjestaj u zajedničkim prostorijama, za spavanje, osim kad se odredjuje da osudjeno lice izdržava kaznu odvojeno od ostalih, ako to zahtjevaju razlozi bezbjednosti, zdravstveno stanje...Svaki osudjenik MORA imati poseban KREVET, POSTELJINU, DOSTUPNOST PITKE VODE, kao i ostale sanitarne uslove neophodne za održavanje lične i kolektivne higijene. Prostorije u kojima borave osudjna lica moraju da imaju dovoljnu količinu vazduha, grijanje, ventilaciju i NAJMANJE 4m2, ali ne manje od 10m3 prostora na svako lice.Otvori za svjetlost moraju obezbjediti vjetlost, dovoljno za čitanje na dnevnom svjetlu i da omoguće ulaz vazduha.Vještačko osvjetljenje mora odgovarati postojećim standardima. Porodilje i majke koje njeguju djecu moraju biti odvojene od ostalih osudjenica. Sve prostorije gdje borave osudjena lica moraju se propisno čistiti i održavati. Ishrana se obezbjedjuje u pravilnim razmacima, pripremljena u obrocima koji i količinom i vrstom zadovoljavaju prehrambene standarde, a primjereno je dobi, zdravlju i vjerskim i kulturnim zahtjevima.Hrana se dijeli u 3 obroka. Licima koja rade na težim poslovima se obezbjedjuje pojačana ishrana a bolesnim, trudnicama onoliko koliko odredi ljekar. Ustanove su dužne da vrše kontrolu hrane, vode, lične higijene, higijene smještaja.Osudjenim licima se može obezbjediti rublje odjeća obuća koji su prilagodjeni mjesnim klimatskim uslovima i ne smije djelovati degradirajuće. Osudjena lica kad koriste pogodnosti van ustanove koriste vlastitu odjecu. Pravilnikom o kućnom redu se bliže uredjuju pitanja ishrane, odjeće, obuće...

6.DOPISIVANJE I PRIMANJE POŠILJKIOsudjena lica mogu kontaktirati sa članovima porodice i drugim licima koji im mogu pomoći u vezi ostvarivanja prava tokom boravka na izdržavanju kazne zatvora.Osudjeno lice ima pravo na dopisivanje sa članovima svoje porodice bez ograničenja. Rukovodilac Ustanove može uskratiti dopisivanje i telefonske razgovore iz razloga bezbjednosti za vrijeme dok oni traju.Osudjena lica imaju pravo da primaju posjetu članova uže porodice na prijedlog službe tretmana i odobrenju rukovodioca Ustanove izuzetno i druga lica koja mogu pozitivno uticati na tok izdržavanja kazne zatvora.Lice na izdržavanju kazne zatvora ako je strani državljanin može posjetiti diplomatsko konzularni predstavnik njegove države ili države koja štiti njegove interese. Pravilnikom o kućnom redu Ustanove odredjuje se vrijeme, način i dužina trajanja posjete koju primaju osudjena lica.Osudjeno lice po ovom pravilniku ima pravo i na prijem pokretnih pošiljki koje se uz njegovo prisustvo pregledaju prije uručenja.

7. ZADOVOLJAVANJE VJERSKIH POTREBASvako osudjeno lice ima pravo da zadovoljava svoje vjerske potrebe, da prisustvuje vjerskim obredima ili skupovima organizovanim unutrar ustanove, da se moli prema propisima vjerskih zajednica i da koristi vjersku literaturu. Ustanove su duzne obezbjediti uslove za obavljanje vjerskih obreda u dogovoru sa nadležnim predstavnikom odredjene vjerske zajednice. Vrijeme trajanja način korišćenja i druga

43

pitanja od interesa za ostvarivanje prava iz ovog člana uredjuju se pravilnikom o kućnom redu za izdržavanje kazne zatvora.

8. POGODNOSTI I USLOVI ZA ODOBRAVANJE POGODNOSTI KOJE SE KORISTE VAN USTANOVEZa dobro ponašanje i zalaganje na radu osudjenim licima mogu se odobriti odredjene pogodnosti. Pogodnosti su skup podsticajnih mjera usmjerenih na pružanje povjerenja osudjenim licima u cilju održavanja i promovisanja odnosa sa porodicom kao i podsticanja programa postupanja i samopouzdanja radi osposobljavanja za samostalni život u skladu sa pravnim poretkom i normama društva.Pogodnosti mogu biti

U krugu Ustanove i Pogodnosti koje se koriste van Ustanove

Pogodnosti odobrava rukovodilac Ustanove ili lice koje on ovlasti. Osudjenim licima se ne može odobriti pogodnost ako je novčana kazna zamjenjena kaznom zatvora.Ako je osudjeni stranac, a izmedju država nije potpisan sporazum o medjunarodnoj pravnoj pomoći i saradnji u oblasti izvršenja krivičnih sankcija ne može mu se odobriti pogodnosti koje se koriste van kruga Ustanove.Osudjenim licima koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora mogu se odobriti sledeće pogodnosti:

1. slobodan izlaz van kruga ustanove u trajanju do 24 sata nakon svakih 7 dana provedenih u zatvoru

2. slobodan izlaz u grad u čijem je sjedištu Ustanova u trajanju od 5 sati u 1 mjesecu

3. 6 dana u toku jedne godine kao nagrada za dobro vladanje i ponašanje.4. vanredni dopust od 7 dana u toku 1 godine u slučaju teške bolesti ili smrti člana

porodice5. slobodan izlaz van kruga ustanove do 2 dana u toku jedne godine za vjerske

praznike6. 1 dan u toku jedne godine za praznike RS i BiH.7. godišnji odmor u krugu porodice.

Pravilnik o klasifikaciji osudjenih donosi ministar. Nakon izdržane ½ zatvora pogodnosti koje se koriste van kruga Ustanove mogu se odobravati osudjenim licima:

1. koja su osudjena na kaznu zatvora od 10 godina i više2. koja su osudjena na kaznu do 10 godina zbog KD genocida, zločina protiv

čovječnosti, ratnog zločina...3. povratnicima u vršenju KD, alkoholičarima i narkomanima bez obzira na visinu

kazneNakon izdržane 1/3 kazne mogu se odobriti pogodnosti van kruga Ustanove licima osudjenim od 5-10 godinaNakon izdržane ¼ kazne mogu se odobriti pogodnosti van kruga Ustanove osudjenim licima do 5 godina zatvora.Svako neopravdano kašnjenje duže od 24 sata smatra se bjekstvom kao i samovoljno udaljenje. Pogodnosti van kruga Ustanove ne mogu se koristiti van teritorije RS i BiHPogodnosti koje se koriste u krugu Ustanove propisuju se pravilnikom o kućnom redu za izdržavanje kazne zatvora.

44

9.RAD OSUDJENIH LICA I PRAVA PO OSNOVU RADAOsudjenim licima koja su se pozitivno izjasnila za rad odredjuje se vrsta posla u skladu sa potrebama njihovog prevaspitanja i omogućava im se radno angažovanje u skladu sa raspolozivim kapacitetima Ustanove.Licu koje je osudjeno na kaznu zatvora do 1 godine može se u opravdanim slučajevima odobriti da za vrijeme izdržavanja kazne nastavi obavljati poslove u pravnom licu gdje ih je ranije obavljao ako počinjeno KD nije u vezi s tim poslovima i da ranije nije osudjivano.Odobrednje donosi Ministar na zahtjev pravnog lica gdje je osudjeno lice zaposleno uz pristanak osudjenog. Redovno radno vrijeme osudjenih je do 40 sati sedmično. Za osudjena lica koja pohadjaju nastavu opšteg ili stručnog obrazovanja radno vrijeme ne može biti duže od 30 sati sedmično.Rad osudjenog za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ne uračunava se u radni staž. Osudjena lica koja rade imaju: DNEVNI, NEDELJNI I GODIŠNJI ODMOR.

10. ZDRAVSTVENA ZAŠTITAOsudjenim licima tokom izdržavanja kazne zatvora obezbedjuje se zdravstvena zaštita. Troškove lječenja snosi Ustanova osim ako je do lječenja došlo samopovredjivanjem. Lječenje osudjenog sprovodi se uz njegov pristanak. O smještaju osudjenog u stacionar odlučuje ljekar Ustanove. Vrijeme provedeno na lječenju u zdravstvenoj ustanovi uračunava se u kaznu zatvora.Osudjeno lice koje za vrijeme izvršavanja kazne duševno oboli smjestiće se u specijalizovanu zdravstvenu ustanovu. Osudjenici za vrijeme trudnoće, porodjaja i materinstva se obezbedjuje stručna ljekarska njega.Osudjeno lice ima pravo da bude upoznato sa nalazima o njegovom zdravstvenom stanju. Ako zbog ozbiljne ugroženosti zdravlja osudjeni nije u mogućnosti da obavjesti porodicu to ce učiniti uprava Ustanove bez odlaganja.U slučaju smrti osudjenog Ustanova je dužna obavjestiti bračnog druga ili člana uže porodice, matičara kao i sud koji ga je uputio na izdržavanje kazne zatvora. Posmrtni ostaci se predaju porodici. Ako ih porodica ne prihvati Ustanova sahranjuje osudjenog u mjesnom groblju o svom trošku.Ako osudjeno lice štrajkuje gladju o tome se obavjestava rukovodilac Ustavnove, a u roku od 72 sata sud i ministarstvo.Rukovodilac Ustanove preduzima mjere koje mu preporučujuje služba za zdravstvenu zaštitu.

11. PIO OSIGURANJE OSUDJENIH LICAOsudjenim licima koja obole na radu ili u vezi sa radom u toku izdržavanja KZ u Ustanovi pripada naknada za vrijeme sprečenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju, osim u slučaju samopovredjivanja. Osudjena lica slobodno raspolažu naknadom za svoj rad osim ako predmet izvršenja nije polovina mjesečne naknade za rad na osnovu odluke suda da se nadoknadi šteta prouzrokovana KD.

45

Osudjena lica imaju pravo na osiguranje od nesreće na poslu kao i radnici zaposleni u drugim pravnim licima. Mjere zaštite se primjenjuju po opštim propisima. Rad za vrijeme izdržavanja KZ NE ULAZI U RADNI STAŽ.

12.OBRAZOVANJE OSUDJENIH LICAMaloljetna i mladja punoljetna lica imaju pravo na osnovno i srednje obrazovanje do nivoa trećeg stepena, a ustanova je dužna organizovati nastavu u skladu sa propisima o osnovnom i srednjem obrazovanju. Nastava se organizuje i za ostala osudjena lica kojima je to korisno i potrebno.Na rad škola u Ustanovi primjenjuju se propisi o osnovnom i srednjem obrazovanju u RS. Ustanova može organizovati i posebne kurseve, seminarske. Osudjena lica mogu biti vanredni djaci i studenti škola i fakulteta i kurseva van Ustanove.Osudjena lica koja steknu obrazovanje u Ustanovi dobijaju uvjerenje iz koga se ne smije vidjeti da je stečeno u Ustanovi. Troškove obrazovanja snose osudjena lica.

13. DISCIPLINSKI PREKRŠAJI OSUDJENIH LICAOsudjena lica su dužna da se pridržavaju odredaba zakona pravila kućnog reda i drugih propisa, a svako pogrešno ponašanje suprotno ovom predstavlja disciplinski prekršaj. Disciplinski prekršaji se dijele na: lakse i težeLakši disciplinski prekršaji su:

davanje na korišćenje stvari drugom licu koje za to nema odobrenje posjedovanje i uzimanje ljekova bez odobrenja podsticanje drugog na vršenje prekršaja neovlašteno kontaktiranje sa drugim osobama zanemarivanje lične higijene

Teži disciplinski prekršaji su: odbijanje izvršenja zakonitog naredjenja ovlaštenog lica podstrekavanje na pobunu ili bjekstvo pripremanje bjekstva i bjekstvo organizovanje i učešće u pobuni udaljavanje iz ustanove bez odobrenja izrada i posjedovanje nedozvoljenih predmeta medjusobne svadje i tuče kradja, kockanje i igranje nedozvoljenih igara učestalo ponavljanje laksih disciplinskih prekršaja

Teži disciplinski prekršaj je i svako ponašanje koje predstavlja krivično djelo za koje se osudjeno lice goni po službenoj dužnosti.

14. DISCIPLINSKE KAZNEZa učinjene disciplinske prekrsaje izriču se disciplinske kazne

1. pismeni ukor2. oduzimanje pogodnosti3. upućivanje u samicu do 20 dana

pismeni ukor se izriče za lakse disciplinske prekršaje. U slučaju izricanja disciplinske kazne oduzimanja pogodnosti, vrijeme trajanja zavisi od težine učinjenog disciplinskog prekršaja, ne može biti kraći od 1 mjesec, a duži od 6 mjeseci.

46

Disciplinska kazna upućivanja u samicu se izriče samo za teže disciplinske prekršaje. U slučaju izricanja ove disciplinske kazne osudjeno lice gubi pravo na pogodnosti koje koristi van kruga Ustanove za vrijeme koje odredi disciplinska komisija.Ne kraće od 3mjeseca ni duže od 6 mjeseci osim u slučajevima bjekstva i izricanja samice zbog bjekstva tada ne kraće od godinu dana.Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka donosi Rukovodilac ustanove. Upućivanje u samicu se vrši nakon pribavljenog mišljenja ljekara o zdravstvenom stanju osudjenika.Prije okončanja disciplinskog postupka lica se mogu odvojiti u posebnu prostoriju bez opasnih stvari, ne duže od 72 sata i to vrijeme se uračunava u samicu.Ukupna disciplinska kazna ne može biti duža od 20 dana.U toku izvršenja mjere upućivanja u samicu osudjenom licu se obezbjedjuju higijenski i zdravstveni uslovi po potrebi knjige i novine.Obezbjedjuje mu se boravak na svježem vazduhu van zatvorskih prostorija 2 sata dnevno.Osudjenog posjecuje zdravstveni radnik svakog dana, dva puta sedmično vaspitač, a jednom u 7 dana rukovodilac Ustanove i ljekar.Rukovodilac može obustaviti izvršenje i prije ako utvrdi da je postignuta svrha disciplinske kazne a obustavlja ako ljekar utvrdi da je dalji boravak štetan po zdravlje osudjenika.Samica za maloljetnike najduže može trajati 7 dana.

15.POSEBNE MJERE ZA ODRŽAVANJE REDA I BEZBJEDNOSTIU cilju održavanja reda i discipline i očuvanja opšte bezbjednosti Ustanove prema licima koji ugrožavaju red i bezbjednost mogu se odrediti posesbne mjere utvrdjene ovim zakonom:

pojačan nadzor oduzimanje ili privremeno zadržavanje stvari čije je držanje dozvoljeno testiranje na alkohol, drogu ili polne bolesti izdvajanje u prostoriju bez opasnih stvari smještaj u medicinsku prostoriju sa intenzivnim nadzorom usamljenje

Prema osudjenom licu može se koristiti više mjera istovremeno. Primjena posebnih mjera i mjera prinude ne tretiraju se kao disciplinske kazne.

16.MJERA USAMLJENJAO ovoj mjeri odlučuje rukovodilac Ustanove. Ova mjera može biti produžena ako postoje razlozi za to. Ne može trajati duže od 120 dana neprekidno.Osudjeno lice se drži odvojeno od ostalih lica i zajedničkog načina izdržavanja kazne. Može se obustaviti i prije isteka vremena za koje je propisana, ako se utvrdi da su prestali razlozi zbog kojih je nastala.Rješenje o obustavi donosi rukovodilac Ustanove. Za vrijeme trajanja osudjenog posjećuju zdravstveni radnici i vaspitači , ljekar i rukovodilac jednom sedmično. Pravilnikom o kućnom redu za izdržavanje kazne zatvora se bliže odredjuje izvršenje posebne mjere usamljenja i disciplinske kazne upućivanja u samicu.

47

17. MJERE PRINUDE I PRIMJENA MJERA PRINUDEMjere prinude su:

upotreba fizicke snage vezivanje upotreba gumene palice upotreba sluzbenih pasa upotreba smrkova sa vodom upotreba hemijskih sredstava upotreba elektronickog oruzja upotreba kinetickog oruzja upotreba vatrenog oruzja

Mjere prinude se mogu primjeniti i prema licu koje se nalazi van kruga Ustanove a neovlašteno oslobadja osuđeno lice ili protivpravno ulazi u krug i prostorije Ustanove.Nakon primjene mjera prinude obavezan je ljekarski pregled osudjenog. Ako se mjere prinude i vatreno oružje primjene u granicama ovlašćenja tada se isključuje disciplinska odgovornost službenog lica. O primjeni mjere prinude usmeno i jasno se upozorava lice prema kojem se mjera namjerava upotrebiti. Upotrebu pasa, šmrkova, hemijskih sredstava može narediti samo rukovodilac Ustanove.

18. UPOTREBA VATRENOG ORUŽJAPripadnici službe obezbedjenja mogu biti naoružani kada obavljaju dužnost van kruga Ustanove. U krugu ustanove im je zabranjeno oružje osim u slučajevima kada je narušavanje reda takvog intenziteta da je neophodna upotreba vatrenog oružja da bi se uspostavili red i discilina i zaštitili životi osudjenih, zaposlenih i drugih lica u Ustanovi.Oružje u službi obezbedjenja ne mogu nositi pripravnici. Pripadniku službe obezbedjenja dozvoljena je upotreba vatrenog oružja samo ako se drugim mjerama ne može:

zaštititi život ljudi odbiti neposredni napad kojim se ugrožava njegov život ili život službenih lica odbiti napad na objekat koji obezbjedjuje spriječiti bjekstvo osudjenog lica koje sprovodi ili obezbjedjuje spriječiti bjekstvo osudjenog lica u Ustanovi zatvorenog tipa

Pripadnik službe obezbjedjenja koji službu vrši u prisustvu nadredjenog rukovodioca može upotrebiti vatreno oružje samo po njegovom naredjenju.Pripadnik službe obezbedjenja neće upotrebiti oružje ako bi time ugrozio živote drugih lica. On primjenjuje ovlaštenja prema vlastitoj odluci u skladu sa zakonom, podzakonskim aktima i na osnovu zakonite naredbe nadredjenog.ON MOŽE PRIMJENITI SLEDEĆA OVLAŠTENJA:

PROVJERAVA I UTVRDJIVANJE IDENTITETA LICA I PREDMETA IZDAVANJE UPOZORENJA ILI NAREDJENJA PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA PRIVREMENO OGRANIČAVANJE SLOBODE KRETANJA PREGLED LICA, STVARI, PROSTORIJA I PREVOZNIH SREDSTAVA UPOTREBA SREDSTAVA PRINUDE

48

Bez odlaganja preduzima radnje da osudjeno lice onemogući u bjekstvu. U slučaju bjekstva Ustanova odmah obavještava organ unutrašnjih poslova radi preduzimanja mjera pronalaženja hvatanja i privodjenja odbjeglog.O svakom bjekstvu Rukovodilac obavještava Ministra. Vrijeme provedeno u bjekstvu ne računa se u izdržanu kaznu. Troškove sprovodjenja iz bjekstva snosi osudjeno lice.

19. PREMJEŠTAJ OSUDJENOG LICANakon izdržane ½ kazne lice može tražiti molbom premještaj u drugu ustanovu o čemu odlučuje ministar. Ako je molba odbijena nova se ne može podnijeti prije 6 mjeseci od donošenja odluke o prethodnoj ako se radi o kazni većoj od 1 godine zatvora, a ako je kazna manja od 1 godine zatvora onda po proteku 3 mjeseca.Nije dozvoljena žalba i ne može se pokrenuti upravni spor. Rukovodilac ustanove isto može tražiti premještaj o čemu odlučuje Ministar. Ako je predlog rukovodioca odbijen novi se može podneti nakon 6 mjeseci.Odluku o premještaju donosi ministar nakon saglasnosti ministra pravde entiteta gdje se osudjeni premješta. Ministar može izvršiti premještaj i bez obavještavanja rukovodioca Ustanove. Troškove premještaja snosi Ustanova iz koje se lice premješta.

20. PREKID IZDRŽAVANJA KAZNE ZATVORANa molbu osudjenog ministar može rješenjem odobriti prekid izdržavanja kazne zatvora ako su nastupili sledeći razlozi:

1. ako je lice obolilo od teže akutne bolesti – DOK BOLEST TRAJE, a svakih 90 dana se vrši preispitivanje rješenja

2. usled smrti ili teške bolesti u porodici – NAJDUŽE 6 MJESECI3. zbog sezonskih ili poljskih radova ili radova izazvanih elementarnom

nepogodom a u porodici nema članova sposobnih za rad – NAJDUŽE 6 MJESECI4. radi polaganja ispita ili završetka školovanja – NAJDUŽE 6 MJESECI5. za vrijeme trudnoće ako ustanova nema uslove za boravak – NAJVIŠE DO

NAVRŠENE 1 GODINE ŽIVOTA DJETETA.Ako se osudjeno lice ne javi na dalje izdržavanje kazne zatvora smatra se da je u bjekstvu.

21. OTPUŠTANJE OSUDJENIH LICA I USLOVNI OTPUSTO uslovnom otpustu osudjenih lica rješava Komisija za uslovni otpust koju imenuje Ministar. O uslovnom otpustu se rješava na predlog rukovodioca Ustanove ili po molbi osudjenih lica. Uslovni otpust se odredjuje kod ličnih napora osudjenog za uključivanje u život na slobodi ako se od lica može očekivati da neće u budućnosti činiti KD.Kod odredjivanja uslovnog otpusta gleda se:

RANIJA OSUDJIVANOST PONAŠANJE TOKOM IZVRŠENJA KAZNE LIČNO UČEŠĆE U PROCESU PREVASPITANJA STAV PREMA UČINJENOM KD OSTATAK KAZNE

Pri uslovnom otpustu lice navodi mjesto boravka za vrijeme uslovnog otpusta. U slučaju odbijanja prijedloga ili molbe za uslovni otpust novi prijedlog ili molba ne može

49

se podneti prije isteka 4 mjeseca ako se radi o kazni zatvora do 2 godine tj.6mjeseci ako se radi o kazni zatvora 2 godine ili više godina.

OTPUŠTANJE OSUDJENIH LICAOtpupta se dana kada mu kazna istekne i kada mu počne teći uslovni otpust ili na osnovu rješenja o amnestiji ili pomilovanju. Osudjeno lice se oslobadja svakog rada najmanje 3 dana prije otpusta da bi se pripremilo za izlazak na slobodu. Pri otpustu mu se predaju sve stvari, predmeti i novac koji su bili u Ustanovi na čuvanju ako on nema stvari obezbedjuje iz Ustanova bez naknade. Osudjeno lice se smatra otpuštenim kada napusti prostor Ustanove.

22. IZVRŠENJE MJERE PRITVORAMjera pritvora se po rješenjima nadležnih sudova izvršava u posebnom odjeljenju ustanove – pritvorkoj jedinici. Pritvorske jedinice su zatvorenog tipa. U njih se može primiti lice protiv koga je nadležni sud donio rješenje o odredjivanju pritvora.Neposredno po prijemu u Ustanovu vrši se ljekarski pregled pritvorenika, a nalaz i mišljenje se unosi u zdravstveni karton pritvorenika.Pritvorenici koji su zajedno učestvovali u izvršenju KD smještaju se u odvojene prostorije. U slučaju potreba čuvanja pritvorenika za vrijeme boravka van Ustanove po bilo kom osnovu obezbedjenje vrši sudska policija.Pritvorenik se ne može radno angažovati u pogonima i radionicama privredne jedinice koje se nalaze u krugu ustanove uz pribavljenu saglasnost nadležnog suda. Pritvorenik koji radi ima pravo na naknadu i druga prava po osnovu rada koji u skladu sa ovim zakonom pripadaju osudjenim licima.Ako za vrijeme izvršenja mjere pritvorenik učini disciplinski ili bilo koji drugi prekršaj Ustanova o tome obavještava sud koji vodi postupak.Nadležni sud se obavještava i u slučaju bjekstva pritvorenog lica. Nadzor nad izvršenjem mjere vrši predsjednik nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku.

50