KRLEIN ESEJ O PROUSTU 1 Eseje je Miroslav Krlea poeo pisati sredinom dvadesetih godina. Nefikcionalni tekstovi koje je do tada objavljivao imali su drugaiji karakter: bile su to ili recenzije, ili polemike, ili programatske deklaracije1. Sad je, meutim, uzeo uobliavati due i sustavnije oglede koji ponajvie govore o likovnim umjetnicima ili o piscima. Primjer bi za to bili eseji o Goyi ili Groszu, odnosno napisi o Adyju ili Krausu2. Takva pieva nova orijentacija ima zacijelo barem djelomino praktinu pozadinu, jer Krlea u to doba da ureuje pokae "Knjievnu koje republiku": u s jedne i strane, asopis treba neim napuniti, a s druge strane on daje uredniku javnosti. Ipak, pisati o Proustu3 moda se Krlea nije odluio toliko zbog vlastite poetike, koliko zbog poetike autora kojim se bavi. Proustov ugled, naime, u dvadesetim godinama konstantno raste: premda je on i za ivota bio slavan, nakon njegove smrti (1922.) poelo je postajati sve jasnije kako je rije o modernom klasiku. S druge strane, Proust u ono doba nije u nas jo bio prevoen (prvi prijevod datira iz tridesetih godina)4, a nije se o njemu mnogo ni znalo, s obzirom na jo uvijek jaku dominaciju njemakoga jezika i kulture u naoj sredini. Tako je svaki napis1

mogunost

pojave

knjievnosti

likovnoj umjetnosti smatra vanima, te da ih prezentira hrvatskoj

Kao primjer neka poslui godina 1919.: tada Krlea publicira recenziju VI. izloba proljetnog salona, polemiku Pismo gospodi od crvene olovke te proklamaciju Hrvatska knjievna la, sve u "Plamenu" (izvor: Stanko Lasi, Krlea, kronologija ivota i rada, Zagreb 1982. 2 Sve je to objavljeno u "Knjievnoj republici"; usp. ediciju Miroslav Krlea, Eseji I., Zagreb 1961.; po tom se izdanju ovdje donose i svi navodi. 3 Esej je objavljen u "Knjievnoj republici" 1927. godine, u dva nastavka, u brojevima 2 i 3-4. 4 Bergotteova smrt, u izdanju 1000 najljepih novela, sv. 26., Zagreb 1931.; prvi romani iz znamenitog ciklusa izlaze istom pedesetih godina, u prijevodu Miroslava Brandta, Tina Ujeva i Vinka Tecilazia.

o tom autoru imao dvije funkcije: prvo, donosio je

informaciju o

piscu, i drugo, afirmirao je njegovu umjetnost. I jedno i drugo ukljuivalo je hrvatsku knjievnost u aktualne evropske literarne tokove. Ti onda su motivi temi zacijelo udario stajali osobni i iza Krleine i dao odluke da Proustu posveti zaseban esej. A samo se po sebi razumije da je on toj peat specifinu interpretaciju, to se vidi po duini toga rada, koji je k tome i ambiciozno pisan5. Upravo je to dvoje vrijedno panje kad se danas osvremo na taj Krlein pomalo zaboravljeni tekst. Upitat emo se ovdje najprije koje osobine Proustova djela Krlea uoava i istie, potom kojom se metodom slui u prikazu tih osobina, a napokon i kako vrednuje pisca ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom. 2 Krleu, ini se, najvie zanima socijalni ambijent u kojem se zbiva radnja Proustovih romana. To je, dakako, u skladu s njegovom socijalistikom, odnosno komunistikom orijentacijom. Ipak, zapaa se ve od samoga poetka da njegov odnos prema tome ambijentu nije ni borben ni ispunjen osudom; negativni stav prema viim drutvenim krugovima osjea se tu izrazito slabije nego u ostalim Krleinim tekstovima, beletristikim i drugim. Neto od te blagosti treba zacijelo pripisati borbe. U injenici drugu da se radi o on u francuskom viem drutvu, koje je daleko od nas, pa i nije pravi objekt cijeloj zemljama, Krleine dobro Evropi, pa se socijalne uvia kao i u Ali, i ona ruku, meutim, slojeva u neto oduvijek sveopu ovom je povezanost meu moglo socijalnih situacijama oekivati pa e

analogije eseju

raznim vie takva

naroguenosti.5

izostala,

razloge

U izdanju kojim se sluim zaprema on gotovo etrdeset stranica, a izuzetno je bogat knjievnim i likovnim referencijama.

ublaenog

stava

trebati

jo

potraiti.

Sada

je

potrebno

ustanoviti to u socijalnom okruju Proustovih romana privlai Krleinu panju. Reklo bi se da su to dva aspekta: s jedne strane materijalni, a s druge duhovni. Materijalni aspekt francuskoga visokog drutva na pisac evocira tako to nastoji doarati interijere i eksterijere po kojima se pripadnici toga drutva kreu. Govori on, dodue, i o porijeklu njihova i o bogatstva, trinoj o mehanizmima ipak, kapitalistikog to uzgred i rentijerstva utakmici; ini

ovlano. Vie ga zanima da prikae implikacije toga bogatstva, da naznai kako ti ljudi ive i to misle. Pri tome se - moda zato to govori itatelju koji nije osobno imao u ruci Proustove knjige - ponaa poput romansijera: ne prenosi, dakle, ono to Proust o bogatakom nainu ivota kae, nego nastoji sm prikazati taj ivot. Zato opisuje pokustvo u sobama po kojima se kreu likovi romana, govori o njihovoj odjei, o vozilima, frizurama i mirisima, a onda i o drutvenim ritualima koji u tom krugu vladaju. Osobina koja jako pada u oi u kasnijoj Krleinoj prozi naime sklonost da se podrobno izvijesti ne samo o ljepoti i skupocjenosti pojedinih predmeta, nego da se progovori i o njihovu podrijetlu i o nazivu njihova proizvoaa ovdje na potpun nain dolazi do rijei. Tako na pisac opisuje sobe, salone, vrtove, perivoje, i to vrlo podrobno i putajui da ga ponese vlastita narativna ica. Na trenutke Krlea ne komentira Proustovu prozu, nego pie svoju vlastitu. A budui da je opis materijalne zbilje i inae njegova jaka strana, takvi se pasai doimaju najboljima u cijelom eseju, a i najdulje se pamte. U drugu ruku, naeg pa pisca i zanima njoj i duhovna strana toga drutvenog okruja, zato posveuje mnogo panje.

Konstatira on, naime, da je ljudima koji nemaju nikakva drugog posla nego da izrezuju kupone i konverziraju, glavna razbibriga

umjetnost.

Zato

nastoji

pokazati

kakvom

se

umjetnou

ti

ekonomski aristokrati bave, koje je porijeklo te umjetnosti i na kojim estetskim vrijednostima ona inzistira. Vie tu ima slikarstva nego knjievnosti i vie glazbe nego teatra. O kojoj se god umjetnosti radilo, meutim, uvijek je u njoj najvanija nijansa, suptilnost, ono to se ne vidi na prvi pogled. Kao to su sami dekadentni, tako ti ljudi vole i dekadentnu umjetnost: njezin aristokratizam, njezinu boleivost, njezin odmak od svakodnevice i aktualnosti. U nekoliko se navrata Krlea vraa na Swannovo bavljenje nizozemskim slikarstvom i na njegovu amatersku studiju o Vermeeru. ini se da on smatra kako tip umjetnosti to ga ti ljudi vole bolje no ita drugo svjedoi o tome kakvi su sami. Ipak, to ne kae eksplicitno. Isto tako ne uspostavlja na eksplicitan nain vezu izmeu materijalne proputa, i duhovne strane toga se socijalnog stvari pejzaa. Ne kroz dodue, zapaziti kako razvijaju

generacije: djed je jo osobno posluivao u duanu, otac je kao kapitalist vodio tvornicu, a unuk vie nema nikakva izravnog dodira s izvorom svojega bogatstva. Ali, niti Krlea izraava kakav zazor prema tim besposlenim bogataima i prema onome to umjetnost ini, i iz postaje meutim, u njihovim neto rukama, niti se od same kako te je Iz umjetnosti kako ograuje. drugo: i iz suptilno njegova sugerira Proustova literatura proizala iz toga socijalnog ambijenta, i to njegova materijalnog duhovnog aspekta. materijalnoga zato to je i sm pisac bio cijeli ivot zbrinut, te se mogao posvetiti promatranju kakvo je za njegov tip proze potrebno, a osim toga je kao graanska osoba stjecao iskustva kakva su svojstvena samo pripadniku njegove klase. U drugu ruku, ni duhovna strana sluajui onakvim toga drutvenog glazbenim okruja kakve nije je nipoto sluao, je zanemariva: prisustvujui onakve razgovore

domjencima

kakvima

prisustvovao, mogao je Proust otkriti u sebi talent koji mu je omoguio da napie svoj veliki ciklus. Ni tu tezu, meutim, Krlea ne naglaava odvie. Teko je razabrati dogaa li se to zbog toga to on smatra kako je ona sama po sebi razumljiva (jer stanovit biografizam bio je u dvadesetim godinama u nas neizostavni sastojak svake recepcije knjievnosti), ili opet zato to je ovaj esej kao i mnogi drugi Krleini tekstovi pisan neuredno, u jednom dahu, i oslanja se vie na Zato sugestivnost se i pieva stila nego na jasnou u je njegovih njegovoj toj temi dokaza. vanost vie socijalnog po okruja koji argumentaciji razabire prostoru

posveen, nego po dokazima koji su za takvu tezu ponueni.

3 Druga vana tema koja Krleu zaokuplja u Proustovu djelu svakako je psihologija. I za nju se, meutim, hrvatski pisac zanima selektivno: premda Traganje za izgubljenim vremenom poiva na ideji o presudnoj vanosti sjeanja, Krlea se na tome ne zadrava. Zanimljivo je da ak jedva i spominje glavnu dosjetku romana, onu s kolaiem madelaine, kad cijeli jedan svijet izae iz alice aja. Oito, motiv memorije i njezine moi nije za Krleu tada sredinom dvadesetih godina jo onoliko vaan koliko e biti poslije, kad pisac bude stvarao Povratak Filipa Latinovicza koji svijest ili Djetinjstvo na u Agramu. Dok pie nain o na Proustu, koji ih meutim, njega vie zanima odnos svijesti i svijeta, nain na reagira vanjske podraaje, selekcionira, tumai i pohranjuje, te time utjee ne samo na strukturu osobe nego i na njezinu sudbinu. Ukratko, osobito Proustove psiholoke su teme na tema kojima se i Krlea tema zadrava svakako dvije: ljubavi

djetinjstva. Pri tome zacijelo nije nevano premda na pisac to ne kae izravno pa to su i ljubav i djetinjstvo odreeno socijalno ambijentirani, tako djetinjstvo biva materijalnim

statusom porodice (obiteljski rituali, duga ljetovanja), dok je ljubav presudno obiljeena duhovnom stranom toga ambijenta, prije svega umjetnou. I doista, to se sasvim dobro vidi u nainu na koji Krlea eksplicira motiv Swannove ljubavi prema Odetti: njega tu fascinira upravo uloga koju u cijelom zbivanju igra umjetnost. Nije mu, dakle, vaan toliko drutveni raskorak izmeu Swanna i Odette, nije mu presudan ni raskorak intelektualni, pa ak ni apartna psiholoka situacija u kojoj se Swann zaljubljuje u osobu koja mu se zapravo ne svia. Krlei se ini da je u cijeloj stvari bitno to to Swann promatra svijet oko sebe kao da je dio kakva umjetnikog djela. Ta je njegova potreba toliko jaka, da se on zaljubljuje u Odettu zato to ga ona podsjea na neki lik s Botticellijeve slike: ini mu se da e, ako dobije Odettu, dobiti umjetnost samu, njezinu ljepotu. Na taj se motiv Krlea viekratno vraa, i po svemu se jasno vidi kako upravo njega smatra bitnim dostignuem Proustova romansijerskog umijea: ne radi se tu kao da on misli samo o vrijednu psiholokom zapaanju, nego i o neemu to karakterizira cijelu jednu vrstu ljudi, pa i samu klasu kojoj Swann pripada. Ljubav (odnosno umjetnost), dakle, nije tek dio privatnog ivota lika, nego je pokreta njegove sudbine. Drugi je kompleks koji Krleu zanima kompleks djetinjstva. Premda se jedva ikako zadrava na tome kako Proust to djetinjstvo evocira i na tome kakvu ulogu ta evokacija ima u cjelini romana, on tome motivu pridaje veliku vanost. Nairoko predouje ono to ini temelj Proustova opisa vlastitog djetinjstva: obiteljske promatranje skupove, konverzacije, glazbena poslijepodneva,

materijalne zbilje u kui i oko nje.

Ali, hrvatski pisac takoer nepogreivo izabire onaj motiv koji je u Proustovu prikazu djetinjstva najoriginalniji, a ujedno i prepun znaenjskoga potencijala. Rije je o spletu privlanosti i odbojnosti to je djeak isprva osjea prema Swannu: taj mu je ovjek zanimljiv, ali mu je i neprijatelj, jer kad on doe, onda majka ne stie poljubiti sina za laku no, i ovaj zato ne moe zaspati. jedanput, sjeanja Na tom se motivu Krlea kako takoer je ali u zadrava njemu i sav vie nego sva dobro koji, zapaajui upravo zbijena

kompliciranost

djejih

osjeaja,

ujedno

intenzitet emocijama,

zahvaljujui

proturjenim

postaje dramatian, a time i pogodan za evokaciju i opisivanje. Oba motiva i motiv ljubavi i motiv djetinjstva spajaju se u temi Marcelove ljubavi prema Swannovoj keri Gilberti: tu se djeak zaljubljuje u djevojicu, i to intenzivno i duboko, pa se o tome u romanu govori ozbiljno i bez uobiajene ironije. Pri tome dolazi do punoga izraaja i kompleksnost djetinjstva i kompleksnost ljubavi, pa se uspostavlja i neka analogija izmeu prije opisane Swanove ljubavi prema Odetti i Marcelove prema Gilberti, i na to Krlea takoer ukazuje. Njegov interes za taj motiv pa ak, moglo bi se rei, i njegova fascinacija tom Proustovom dosjetkom moe se vidjeti po tome to on nairoko i uz dosta truda opisuje scenu iz romana kada djeak prvi put susree djevojicu. ini to s mnogo beletristikog ara, i gotovo da bi se reklo kako svome itatelju nastoji prenijeti neto Proustove umjetnosti. Pa premda je na taj nain glavne psiholoke motive Proustove proze Krlea vie doarao nego to ih je eksplicirao, nema nikakve sumnje da je tono uoio to je u velikom romanu vano, te da je u tu vanost bio kadar uvjeriti i svojega itatelja. Pitanje je jedino kako je to i uz pomo kojih sredstava inio. Do sada smo ve zapazili da on pie neuredno i bez prethodnoga plana; sad je potrebno rei da se i u analizi slui prirunim

sredstvima. Da, dakle, ni metodu ne izabire unaprijed, nego za njom posee onako kako ga vlastita misao i ar vlastitoga pera u danom trenutku povede. Ipak, to ne znai da njegove metode nisu razaznatljive. Njima emo se sada pozabaviti.

4 Krlea dvostruka: razlike. itatelja itatelj meutim, se jednom koji moda on vjeto da a donekle slinosti, na to i sustavno put da slui pokae na slui potom, komparacijom. Uloga je njezina u njegovu esejistikom postupku pokae s ne a po drugi da se Jo tonije, Prousta znade, istie obzirom mora raunati

poznaje, neemu da

Krlea su bi

najprije Proustu; jo

poredbom da bi predstavio tog pisca, spominjui one autore koje bliski tako razlike, preciznije

okarakterizirao Proustovu prozu6. Dometi komparacije i njezini ciljevi pri tome su u raznim sluajevima razliiti. Na primjer, kad na poetku eseja nastoji doarati u kojem se drutvenom sloju zbivaju Proustovi romani i kakvi se ljudi ondje prikazuju, Krlea se kratko osvre i na druge pisce koji se zanimaju za dekadente i umjetnike amatere. Tu mu je prvi pri ruci Oscar Wilde i krug kojemu je ovaj pripadao; spominje zato koji su interesi tih ljudi, kakvu umjetnost vole i koji su im estetski ideali7. Odmah potom, meutim, upozorava i na razlike:6

Zanimljivo je da na pisac za poredbom posee gotovo iskljuivo onda kad govori o drutvenim aspektima Proustova djela; kad se pak bavi psiholoklim aspektima velikog ciklusa, onda mu poredba nije potrebna. Iz toga se ve moe poneto zakljuiti i kako Krlea smjeta Prousta meu druge pisce: po drutvenom okruju koje opisuje pa donekle i po stavu prema tom okruju Proust je srodan drugim nekim autorima; po nainu na koji slika psiholoke nijanse on je specifian, pa je i za prikaz te specifinosti Krlei potrebna druga metoda. 7 "Te izgubljene i nagriene ljude, ljude lutalice i utopljenike, koji umiru u samoama bogatstva, njihove osjeajne probleme, njihove moralne i estetske horizonte, dao je ve jedamput Oscar Wilde u svom Dorianu Grayu, u svojim komedijama i u svojim estetskim aristokratskim tezama (...) Tu se sviraju Dvoak i Schumann (1880. godina!), tu stoje srebrni fauni i Hermesi od slonove kosti, a madridski Valiki ambasador sjedi u masivnom naslonjau i pria o Doi

dok je u Prousta sve proeto graanskim duhom, dotle je kod Engleza jai aristokratizam, ivota, vie pa zato to kod je Francuza ekonomsko, ima vie svakodnevnoga onoga stvarno,

opipljivo, a kod Engleza vie umjetnosti i dekadencije. Ponekad se, rekosmo, poredba uvodi zato da bi se istakla razlika. Osobito je to oito ondje gdje Krlea usporeuje drutvene aspekte Proustovih romana s drutvenim aspektima romana Dostojevskoga i drugih Rusa. Temeljna je njegova teza otprilike ova: onaj obiteljski ivot, oni drutveni rituali to ih opisuje Proust, sve je to proeto skladom, smirenou, tradicijom. Isti takvi ambijenti (selo, seosko plemstvo, ljetovanja, konverzacije) kod Dostojevskoga su nabijeni napetou i drutvenim elektricitetom, pa se osjea da se iza horizonta valja neto runo i prijetee. Takav ton Proustovih romana Krlea pripisuje njihovu specifinom romanskom karakteru, pa se zato na slinu temu vraa jo jednom u eseju, kad govori o odnosu prema motivu enstva na jednoj strani u Francuza, a na drugoj u Slavena (kojima ovaj put pridruuje i Germane). Opet je rezultat slian kao i prvi put: za francuski o grijehu, je duh karakteristina grinji ivotna i o radost, slinim lakoa, velikim neobaveznost, dok Slaveni (a s njima i ostali) neprestano govore poslanju, savjesti temama8. Iz toga se ve vidi da su Krleine komparacije esejistiki plodonosne, jer su efektne. Ali, imaju one i druge kvalitete, koliko god da su prilino odreene situacijom u kojoj Krlea pieIsabelli (...) Svaki od tih lordova i artista amatera njeguje po jednu svoju veliku i tajanstvenu strast: une grande passion, i tu livrirani batleri serviraju ledenu oranadu, kavu ili whisky" (str. 62-63). 8 "Slaveni, hiperborejski barbari, a i germanski analitici erotike patnje (Strindberg) kod takva sudara spolova uvijek osjeaju traginu teinu, i te bludnice petrogradske i moskovske i stockholmske, to ih bolesni studenti ubijaju u predveerje, kada su magle ute a ivot beznadan, i te Wedekindove ene zvijeri spram Flaubertove defloracije znae u ljubavi, kao i u ivotu, neuravnoteeno, anarhino stanje. Te slavenske anarhije u Proustu kao ni u Flaubertu nema" (str. 86).

(on ne moe za usporedbu s Proustom uzeti bilo kojega pisca, nego onoga za kojeg njegov itatelj zna). Te druge kvalitete njegovih poredbi sastoje se u njihovoj funkcionalnosti: uz pomo komparacija uspijeva Krlea odrediti evropski kontekst Proustovih romana, a onda naznaiti i odnos izmeu romana i konteksta. A ako se jo tome doda da on stalno posee i za unutarfrancuskim Prousta prema poredbama (pa zato neprestano orijentira

romanesknoj tradiciji koja mu je prethodila)9, bit e jasno da na pisac ne usporeuje zato da bi paradirao erudicijom (koliko god da se u eseju javlja izuzetno mnogo imena)10, nego zato to mu je stalo da to preciznije ocrta predmet o kojem pie. 5 Drugi je vaan aspekt Krleine esejistike metode parafraza. Komparaciju, vidjeli smo, koristi onda kad treba opisati socijalne koordinate Proustove proze; parafrazom se pak slui onda kad zaeli doarati psiholoke koordinate velikoga romana. On, dakle, iznova pripovijeda pojedine svome pasae iz Potrage za izgubljenim vremenom, nastojei itatelju doarati

atmosferu toga teksta. Pri tome je moda najvanije to to Krlea ne posveuje mnogo panje fabuli (koliko god da i nju ukratko naznauje), ambijenta je ve u nego kojem samog kljuna ga se vie zanima da oslika njegove kako likova, su i okolnosti, estetske upravo kako izgled valere, radnja zbiva,

dajui pri tome maha i vlastitoj invenciji. ini to s pravom, jer od poetka za ustvrdio obiljeja ambijenta psihologiju interakcija

9

Vie se puta vraa na Flauberta, a ima i ekstenzivnu poredbu Proustove slike djetinjstva sa slikom koja se javlja u Andra Gidea (str. 77). 10 Na samo tri prve stranice eseja spominju se, recimo, od umjetnika: Hoffmannstahl, Zola, Mann, Hamsun, Verlaine, Kierkegaard, D'Annunzio, Wilde, Bunjin, London, Sinclair, O'Neill, Kraus i Galsworthy, a da se pri tome nita ne nabraja, niti se daju openiti pregledi; na daljim stranicama ima imena jo i vie.

izmeu svijeta i svijesti ini temelj Proustove literature. Zato parafraze zauzimaju vaan dio njegova eseja. Navest u ovdje ulomak jedne od njih, da bi se vidjelo koliko su minuciozne, i ujedno koliko dobro izvedene, pa i funkcionalne s obzirom na ono to Krlea eli postii: doarati itatelju vrijednosti Proustove literature, i to tako to e ih reproducirati, a ne tako to e ih definirati. Kad se opisuje Swannov karakter, kae se ovako:U prelijevanju ruiaste svile i lakiranih panjolskih paravana s vrpcama i lepezama, tu, gdje u predveerje livrirani kamerdiner pali svjetiljke u pravom kineskom porculanu, tu miriu orhideje, to nalie na satensku postavu veernje mantilje gospoe Odette. Iz porculanskih kineskih imera liu tajnoviti plameni jezici, svijenjaci su prevjeeni ipkastim abaurima, blistaju srebrni dromedari s oima od rubina i mramorne kornjae i zlatnouokvirena Madonna od Legheta, i u takvoj intimnoj prostoriji osjea se umorni i blazirani gospodin Swann sasvim prijatno. Tu se budi u njemu dekadentna iluzija o nekim novim ivotnim mogunostima, te srui tako aj sa slatkim vrhnjem, u drutvu mekane enke, u smeoljubiastom crpe de Chineu, s tekim ipkama na dekolteu, kineskih razgovarajui svjetiljaka, u o starim bakrorezima, Swannu u svijetlu sve vie ruiastih iluzija o gospodinu raste

Odetti, toj divnoj Botticellijevoj freski!

Zapravo se na takvim mjestima dogaa neto pomalo neobino. Krlea pripovijeda u Proustovo ime, opisuje itatelju kako tee Proustova naracija, ali to ini na svoj nain, onako kako stvara i vlastitu je Proustov prozu, i i za jo vie onako kako e je jednoga dana nain opisivanja oko za za prilino slian, jer pisati, kad se lati romana. A u isto vrijeme, time se otkriva da Krlein izuzetno slikanje obojica imaju dobro materijalne intenzivan aspekte doivljaj

stvarnosti,

atmosfere,

interijera i eksterijera. I, te je srodnosti moda i sm Krlea svjestan, pa zato i parafrazira s toliko oduevljenja. Pri tome je moda zanimljivo jo i to to on ne prihvaa Proustov stil, niti proceduru opisa, nego tek predmet toga opisa i hijerarhiju

pojava koje treba opisati. On, ukratko, ne pie u tim parafrazama kao Proust, nego iste pojave i ambijente opisuje punim intenzitetom na vlastiti nain, i to s uvjerenjem da e itatelj iz toga shvatiti kako izgleda Proustova proza. Po tome se vidi da je Krlei vaniji predmet opisa i stav prema njemu nego stil. U svakom sluaju, veliki afinitet to ga on osjea prema francuskom piscu ne bi smio ovdje ostati nezapaen. A da taj afinitet doista postoji, dobro se vidi onda kad esej o Proustu usporedimo s Krleinim esejima o drugim evropskim piscima. Tada se zapaa da ondje parafraza igra neizmjerno manju ulogu. Mnogo su vanije dijagnoze, kratke definicije pisaca i njihovih opusa. Usporedba se ondje esto javlja, ali je parafraza rijetka. A to pokazuje da Proust zauzima povlateno mjesto u Krleinu knjievnom panteonu, barem u vrijeme kad je pisao ovaj esej. Zato su dijelovi toga eseja prava pravcata umjetnika proza. Neke bismo od tih pasaa lako mogli zamisliti u izvornoj Krleinoj novelistici. I to manje u onoj koju je pisao do toga asa, a vie u njegovim romanima iz tridesetih godina, pa i u Davnim danima (koji su bitnu redakturu doivjeli pedesetih). Dobro to pokazuje sljedei ulomak:U travi pokraj ribnjaka lei neija zaboravljena koarica i jedna udica, a pluto pliva na mirnoj horizontali ustajale vode ribnjaka. Tiina, pak glas ptice; praznina parka s tom zaboravljenom udicom, taj prostor pun samotne utnje, ta mirna uspavana voda sa zujanjem kukaca, jednolino titrava igra sjena i svjetlosti, onaj natruli vonj vlage to se isparuje s mirne vodene plohe, glogov i jorgovanov miris, rondoi tulipana i eboja, sve je to impresionizam i na mjestu primijenjen slikarski motiv. Nebo se zrcali u ogledalu jezera i pluto udice mie se na vodi i nemirno se trza trebalo bi javiti gospoici Swann da riba grize a tamo ve nestaju u dnu parka djed i otac, treba potrati za njima u stvarnost iz ovoga prostora, gdje je vrijeme stalo u okviru jedne umjetnike realizacije.

Postavlja se,

dakako, jo i pitanje koliko je parafraza

uistinu efikasno esejistiko sredstvo. Uspijeva li Krlea doista

svome

itatelju

doarati

Proustovu

prozu?

Rekao

bih

da

ne

uspijeva, ali da to i nije vano: funkcija je takvih pasaa vie retorika nego prikazivaka. Krlei je, dakle, manje do toga da pokae kakav je tono pisac Marcel Proust, a vie do toga da itatelja uvjeri kako je Proust dobar pisac. Tako tekst u cjelini ima aksioloku dimenziju, pa zato i nije potrebno da se vrijednosni sudovi i eksplicitno istiu. Ipak, to ne znai da oni ne postoje. Zato se sad treba upitati u emu Krlea vidi vrijednost Proustove proze. 6 Koliko god da u eseju ima vano mjesto, aksioloki aspekt nije osobito istaknut. Razloga su tome, mislim, dva. Prvo, temeljni je cilj teksta da dade prikaz Proustove umjetnosti, da hrvatskog itatelja s njome upozna. Drugo, toj se umjetnosti pristupa kao neemu to ima opepriznatu vrijednost, koju i ne treba posebno dokazivati. Upravo vrednovanja, Proustova zato, gdje u bi Krleinu se a eseju nije vidljiv po postupak emu je nije argumentima pogotovu predoilo kompozicija

proza

vrijedna,

teksta

podreena takvu dokaznom postupku. Isto tako, taj tekst ne donosi eksplicitne sudove o vrijednosti Proustove literature, pa oni ne figuriraju ni u ulozi uvodne premise, ni u ulozi poante eseja. Estetski sud o Proustovu djelu, tako, proizlazi iz cjeline eseja, i javlja se u njemu mjestimice u obliku kratkih naznaka. Ipak, posve se jasno razabire iz te cjeline i tih naznaka to Krlea smatra vrijednim u Proustovoj prozi. Reklo bi se da su to dvije njezine kvalitete. Prvo, to je evokacija. Na pisac duboko potuje Proustovu sposobnost da ocrta atmosferu, da dade suptilna zapaanja, da prizove cijeli mali kozmos materijalnih realija i emocionalnih prisjeanja na kojima poiva njegovo pripovijedanje. Na trenutke

se ini da je Krlea tom Proustovom sposobnou posve opinjen, pa zato toliko prepriava pojedine scene, a jo vie pojedine atmosfere iz njegova djela. Reklo bi se da on najvie cijeni Proustovu sposobnost da kod itatelja stvori dojam kako je i sm osjetilima iskusio onu zbilju koja se u romanu nastoji arolijom literature prizvati. Takav se Krlein stav vidi, recimo, u ovakvim napomenama.Kod Marcela Prousta je flaubertovska analitika metoda dotjerana do vrhunca: popis i opis namjetaja, mrtvih priroda i pejzaa postaje u njegovoj prozi upravo ono neto, to se zvalo u slikarstvu bezidejnom svrhom slikanja kao takvog11.

U drugu ruku kao to se i iz navedenog ulomka vidi Krlea cijeni i Proustovu sposobnost analize. Ta je kvaliteta u eseju istaknuta eksplicitnije i izravnije, i to iz dva razloga. Prvo, zato to literarna analitinost ima i do Prousta stanovitu tradiciju, pa ju je lake definirati uz pomo komparacije, to Krlea i ini orijentirajui pisca Izgubljenog vremena ponajvie prema Flaubertu. Drugo, pod analitinou se uvijek podrazumijeva ralamba drutvenih pojava i meuljudskih odnosa, a to je pak u skladu s Krleinom proklamiranom socijalistikom orijentacijom. Zato on istie Proustovu analitinost, pa ponekad analizom naziva i ono to i nije analiza nego opet evokacija. Njegov se stav prema toj kvaliteti vidi u ovakvim ulomcima:Proust freudovski i bergsonovski analizira itav kompleks ivota, od djetinjstva do tihe i smirene zrelosti gledanja, to se formira u zdravim mozgovima postepeno i sve jasnije, do potpune rekonstrukcije nestale stvarnosti u jakom i neobino intenzivnom osvjetljenju Sjeanja, kad se svi dogaaji vraaju na svoje mjesto u svijetlom, viem skladu i umjetnikoj transfiguraciji12.

Ali, evokacija i analitinost to ih Krlea zapaa u Prousta ne ostaju samo kvalitete koje on priznaje francuskom piscu i na njima temelji svoj sud o vrijednosti Proustova opusa, nego to11 12

Str. 76. Str. 72.

postaju i kvalitete njegova vlastitog teksta. Doista, kad se malo bolje pogleda, upravo su evokativnost i analitinost glavna obiljeja ovog Krleina eseja. Tako on zapravo provodi princip est modus in rebus: vlastitu metodu prilagoava onome to smatra za najbolje u predmetu o kojem pie. A da se ovaj Krlein tekst zasniva upravo na evokativnosti i analitinosti, vidjelo se i iz onoga to je ve do sada o njemu reeno. Na pisac s mnogo ara i s mnogo literarne invencije prepriava Proustove pasae; on, s druge strane, vrlo paljivo ralanjuje drutvenu pozadinu Proustove proze te njegov odnos prema knjievnim prethodnicima i suvremenicima. Ako se malo bolje pogleda, Krlea tu i ne ini nita drugo nego samo evocira i analizira. A stvar je njegove retorike uvjerljivosti to iz toga onda proizlazi i nesumnjiv vrijednosni sud, premda nije izravno izreen. Moglo bi se poi jo korak dalje, pa kazati da je ovaj Krlein esej o Proustu prilino prustovski. To se najbolje vidi onda kad ga usporedimo u jednu ruku s drugim Krleinim esejima, a u drugu ruku s esejima Proustovim. U drugim Krleinim esejima nema ni toliko evokativnosti ni toliko analitinosti kao ovdje, a jai su i eksplicitniji vrijednosni sudovi. S druge strane, ako recimo, bacimo pogled na Proustov esej o itanju13, lako emo se uvjeriti da je i on baziran upravo na snazi evokacije i na minucioznosti analize. Ne moe se, dodue, rei da je Krlea u ovom tekstu pao ba pod se utjecaj pomisao Marcela moda Prousta, mogla ali moe se, i za mislim, pokojim barem smatrati Krleinim u obliku Lauru dokazanim da ga se Proustov nain rada duboko dojmio. A takva bi potkrijepiti beletristikim naslovom13

tekstom. Marcela

Upozoravam

ovdje

hipoteze na samo jedan od njih, iz glembajevskog ciklusa, pod Ljubav Faber-Fabriczyja gospoicu

Journes de la lecture, u knjizi Pastiches et melanges, Paris 1951.

Warroniggovu14. U toj se oduoj novelistikoj skici koja se redovito razumijeva kao dopuna Laurina lika, a on e do punog razvoja doi u drami U agoniji opisuje djeaka ljubav boleivog subjekta prema roakinji koja mladia jedva i zapaa. Gotovo da bi se moglo kazati kako tu nalazimo i tragove Swannove ljubavi prema Odetti, i tragove ljubavi mladoga pripovjedaa prema Swannovoj keri, dok je drutveni ambijent premda je radnja smjetena u zagrebake gornjogradske prostore vrlo nalik onome iz Proustovih romana: to su krugovi krupne buroazije u kojoj su djedovi stjecali bogatstvo, a unuci su ve stigli i degenerirati. A sve bi se to moglo shvatiti kao inteligentna i stvaralaka recepcija Prousta. Dokae li se da takva pretpostavka ima temelja, onda bi ime glavnog junaka novele nesumnjivo trebalo shvatiti kao diskretnu posvetu Proustu. 7 itanje Prousta pribliilo je Krleu viem graanstvu i uope vidike ekonomskoj prema tim aristokraciji drutvenim kao knjievnoj a nije temi. morao Francuski biti ni pisac, dakako, nije morao biti jedini koji je Krlei otvorio slojevima, jedini koji ga je za tu temu uistinu oduevio: moglo je biti i drugih autora, a nastanak ovoga eseja mogao je koincidirati s Krleinim vlastitim razvojem. I za jedno i za drugo nalo bi se argumenata. Ponimo od ovoga drugog, od Krleine autorske evolucije. Vrlo se lako uoava da je sredina dvadesetih godina doba kad na pisac proiruje svoje tematske interese, i to upravo u drutvenom smislu te rijei. Do toga su doba, naime, junaci njegove proze i drame onda kad se one bave suvremenim ivotom, gotovo iskljuivo ljudi iz puka: malograani u ranim novelama, radnici i seljaci u dramama, a dakako i u ratnoj prozi. Pripadnici viih14

Usp. u izdanju Glembajevi: proza, drame, Zagreb 1954.

slojeva, kad se i jave, redovito su ploni, a esto i negativni likovi, kao u Mladoj misi Alojza Tieka ili u Smrti Florijana Kranjeca. Sredinom dvadesetih godina a zapravo ve od drame Galicija iz 1922. poinju se pripadnici viega graanstva i stare aristokracije u Krleinim tekstovima javljati kao puniji, trodimenzionalni likovi, pa ak i kao nosioci autorovih vlastitih misli i ideja. Ukratko, u to je doba Krlea shvatio kako za svrhu koju ima na umu a to je vrijedna knjievnost koja se bori za socijalnu pravdu ne mora nuno prikazivati vie drutvo u negativnom svjetlu, te da ne mora ni pripovijedati iskljuivo iz perspektive puka. Dapae, onda kad se promatra sa stajalita bogatih, to znai obrazovanih, slika drutvenih odnosa moe se u rukama vjeta pisca - uzdii do prave povijesne dijagnoze. Tako u Krleine tekstove poinje ulaziti i drutvena krema, i to ba u vrijeme kad je i ovaj esej napisan. U isto to doba, meutim, Krlea se i inae zanima za nain na koji je visoko graanstvo prisutno u knjievnosti, i privlae ga pisci koji se tom temom bave. Iz otprilike istoga vremena kad i esej o Proustu potjeu jo barem dva slina teksta: esej o Thomasu Mannu i esej o Bernardu Shawu15. O Mannu Krlea pie s dosta ironije: rije je tu o slubenom posjetu njemakoga pisca Parizu sredinom dvadesetih godina, pa zato na autor naprosto nabraja Mannove protokolarne obaveze (ukljuujui kataloge jela i pia), uglavnom ostavljajui itatelju da zakljui koliko sve to ima veze s literaturom. U eseju o Shawu, nasuprot tome, on govori o Shawovim politikim stajalitima i o nainu na koji ona dolaze do rijei u njegovim tekstovima, osobito dramskim. Zanimljivo je, meutim, da se oba ta pisca i u svojim nalijem, djelima bave visokim mu na graanstvom, njegovim licem pristupajui

razliite naine (Mann bez socijalne tendencije, Shaw upravo sa15

Prvi se zove Thomas Mann u Parizu i objavljen je u "Knjievnoj republici" 1927., a drugi George Bernard Shaw i publiciran je u "Jutarnjem listu" godinu dana prije.

socijalnom tendencijom), ali obojica otkrivajui da taj drutveni sloj moe biti Krlea silno plodna literarna valjda kao tema. Piui o njima dvojici, istie koncesiju vlastitoj

politikoj orijentaciji - da ive udobnim graanskim ivotom, i da je to donekle paradoksalno. U svakom sluaju, u to su doba vii drutveni krugovi privukli Krleinu knjievnu panju. Dodamo li tome da je na pisac samo godinu dana nakon ovoga eseja odrao znamenito osjeko predavanje16, u kojem je odbacio scensku spektakularnost u ime psihologije, nee biti teko zakljuiti kako je u dozrijevanju tog zakljuka i te promjene knjievnog smjera neku ulogu imalo i pisanje pobrojenih eseja, a navlastito eseja o Proustu. Jer, pisci kojima su ti tekstovi posveeni a meu njima opet najvie Proust otkrivaju Krlei dramatinost psiholokih procesa i njihovu sposobnost da izvanjske dinamike17, Krlea se budu slika drutva u cjelini, pa nije priklonio samo Ibsenu i

ak i slika neega opeljudskog. Kad se, dakle, u Osijeku odrekao Strindbergu, nego i Proustu. Osjeki je govor, uostalom, odran prije itanja Agonije, a Agonija je dio glembajevskoga ciklusa. Taj je ciklus opet sav zaokupljen aristokratskim i plutokratskim krugovima, koji bivaju prikazani u viegeneracijskoj perspektivi, uz pretpostavku da je takva jedna obitelj zapravo slika drutva. A tu situaciju imamo, dakako, i u Prousta, i to je ono to se Krlei u Prousta najvie svia. esto spominjana nerealistinost glembajevskoga bogatstva, moi i kulture u naim prilikama, oito je posljedica fascinacije evropskom aristokracijom kakvu je Krlea upoznao najvie ba u16 17

Objavljeno je ono na kraju prije navedenoga sveska s glembajevskim ciklusom. Kae on u tom predavanju: "Napetost pojedine scene ne ovisi od izvanje dinamike dogaaja, nego obratno: snaga dramatske radnje je ibsenovski konkretna, kvalitativna, a sastoji se od psiholoke objektivacije pojedinih subjekata, koji na sceni doivljavaju sebe i svoju sudbinu. Ne moe dakle biti dobre drame bez unutarnjeg psiholokog volumena kao glazbala i dobrog glumca kao sviraa koji na tom glazbalu svira" (str. 740 nav. izdanja).

romanu U traganju za izgubljenim vremenom. Zapravo bi se moglo rei da je sva glembajevska proza u nekom smislu nastala iz potrebe da se likovima to se pojavljuju na pozornici dade jo dublja i razraenija drutvena pozadina, kako bi se ti likovi uz pomo psiholokih krokija i analiza ocrtali kao pravi pripadnici onoga drutvenog sloja koji u nas moda i ne postoji u tom obliku, ali zato postoji drugdje, pa to Krleinoj literaturi daje evropsku dimenziju. Ako se, dakle, i ne moe dokazati da je Proust izravno utjecao i onih na koncepciju glembajevskog spoznaja ciklusa18, do kojih moe je se barem doao konstatirati kako je ta koncepcija nastala iz onoga raspoloenja knjievnozanatskih Krlea itajui francuskog klasika dvadesetog stoljea19. To je raspoloenje, uostalom, potrajalo godinama. Jer, kao to je Proust potakao ili tek ohrabrio Krlein interes za odreene socijalne ambijente, tako je on podrao i okrijepio upravo onu stranu Krleina knjievnog talenta koja je nesumnjivo najjaa i najvrednija: to je sposobnost evokacije. Tu je vrlinu na pisac imao uvijek, ali kao da se nije usuivao dati joj krila. Zato u njegovoj ranijoj prozi ima mnogo radnje a malo evokacije i zato evokacija s vremenom sve vie dobiva na vanosti. Do punog e se zamaha razviti u tridesetim godinama, kad Krlea bude pisao romane. A u tome e mu, vjerujem, pomoi iskustvo s Proustom, jer ono e mu pokazati kako je evokacija 18

Ima prouavatelja koji dre da je ta veza oita; tako poljski krleolog Jan Wierzbicki u svojoj monografiji u Krlei (Miroslav Krlea, Zagreb 1980), gdje odnosu prema Proustu posveuje veliku panju, kae i ovo: "Upoznavanje s Proustovim romanom U traganju za izgubljenim vremenom znailo je znaajnu etapu na tom putu. Pronicljiv i oduevljen esej o romanu francuskog pisca, koji je Krlea objavio 1926., sadri zapravo na posredan nain cjelovito izloen novi umjetniki program tvorca Glembajevih" (str. 167); i dalje: "Esej o Proustu ini misaonu osnovu glembajevskog ciklusa" (str. 172). Datacija Krleina eseja u 1926. godinu odnosi se na njegovu prvu djelominu - objavu u "Jutarnjem listu". 19 Wierzbicki ak dri da je Krlea prvobitno planirao stvoriti obiteljski roman, pa da je zato nainio i genealogiju Glembajevih i napisao niz proznih skica o njima, ali da je poslije od toga odustao. Usp. str. 176. njegove knjige.

pogotovo ako je onakva za kakvu je on sposoban legitiman dio romaneskne radnje, pa moe biti i sm njezin temelj. Dakako, tvrdnje sve su to na prije pretpostavke Prave i nagaanja nego utemeljene injenicama. dimenzije Krleina

odnosa prema Proustu i s obzirom na irinu i s obzirom na vanost istom bi trebalo istraiti. Pa, ako je ovaj napis uspio ukazati na tu potrebu, on je postigao svoju svrhu.