ODREĐENJE I GLAVNA OBILJEŽJA ODGOJA

Autor Prof.dr. Ante Vukasović   

Petak, 05 Ožujak 2010 12:39Od pojave (1995.) redovito pišem u svakom broju našega „Zova rodnih ognjišta“. Objavljeno je tridesetak mojih tekstova. Tematski su, najvećim dijelom, vezani uz moje znanstveno i stručno područje, područje znanosti o odgoju. U njima se razmatraju različita pitanja odgoja i odgajanja, pedagogijske znanosti, morala, vrijednosti, zaštite hrvatske djece i mladeži sa svrhom pomoći roditeljima, učiteljima i svim odgojiteljima da njihovo odgajanje bude što uspješnije. Baveći se tako vrlo konkretnim i aktualnim zadaćama odgajanja, još nije razmatran sam fenomen odgoja, nije dan podrobniji, cjelovit odgovor na pitanje: što je odgoj? Stoga ovu malu raspravu posvećujem stručno-pedagoškom određenju odgoja i njegovih bitnih obilježja.

 

Što je odgoj?

Odgoj je proces izgrađivanja i oblikovanja ljudskog bića sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. To je vrlo složen proces u komu djeluju brojni činitelji. Najvažniji je čimbenik u razvitku čovjeka i svekolike ljudske zajednice. Ima svoje općeljudsko, univerzalno, povijesno i individualno značenje. Star je koliko i čovjek. Pojavio se na samom početku povijesti ljudskog društva i prati čovjeka na putu njegova očovječenja i društvenoga napretka. Prenošenjem povijesnih iskustava – stečevina kulture i civilizacije na nove naraštaje – ostvarena je povezanost, kontinuitet generacija. Čovjek je stalno radio , istraživao, otkrivao nove spoznaje, obogaćivao postojeće i ukupan fond ljudskoga znanja i umijeća, shvaćanja, uvjerenja i stavova prenosio na mlađe naraštaje. Time je omogućen razvitak, stalni napredak ljudskoga rada, znanosti i tehnike, kulture i civilizacije, filozofije i umjetnosti, ljudskoga društva i samog čovjeka.

Odgoj je čvrsto povezan s razvitkom i usavršavanjem ljudske zajednice. Ugrađen je u temelje društvenog napretka. Bez odgojne djelatnosti razvitak ljudskoga društva ne bi bio moguć. Bez odgoja i odgojne funkcije ne bi bilo ljudskoga društva ni njegove povijesti. Odgoj je jedan od temelja razvijanja i održanja ljudske vrste. Stoga je on bitna i stalna društvena kategorija.

Isto tako fundamentalno i bitno značenje ima odgoj i u razvitku svakog pojedinog čovjeka: razvitku njegovih tjelesnih, intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih sposobnosti, razvitku racionalne, emocionalne i voljne sfere čovjekove osobnosti. Stoga odgoj i jest proces izgrađivanja, očovječenja čovjeka kao humanog ljudskog bića. Možemo reći da su naša znanja, umijeća i navike, naše sklonosti i sposobnosti, naš pogled na svijet, naš osjećajni i voljni život, naša osobnost i karakter (značaj) – u velikoj mjeri rezultati odgoja.

Temeljni smisao odgoja je u prihvaćanju svih tekovina ljudske kulture i civilizacije. Mladi naraštaji, u relativno kratkom razdoblju, usvajaju bogatstvo ljudske spoznaje ali i bogatstvo vrijednosnih opredjeljenja, uvjerenja i stavova o dobru i zlu, o smislu čovjekova života, o ljudskim težnjama i idealima, pravima i dužnostima, o biti čovječnosti i ljudskoga dostojanstva. U procesu odgajanja pojedinac upoznaje i prihvaća ljudske vrijednosne kriterije i tako se izgrađuje kao osobnost. Time se odgoj manifestira kao proces personalizacije, ali i socijalizacije, odnosno kao proces moralnoga sazrijevanja pojedinca.

Odgoj mora težiti najvišim i uzvišenim ljudskim idealima. Njegova svrha je potpuni čovjek, cjelovita osobnost. Zato su odgojna nastojanja usmjerena prema razvijanju svih čovjekovih sposobnosti, postizanju svih njegovih stvaralačkih mogućnosti, prema ostvarivanju mnogostrano razvijene ličnosti. Konačna svrha uvijek mora biti čovjek, bogatstvo uljuđene osobnosti. U suglasju s tim pedagoška nastojanja teže izgrađivanju čovjeka u komu se povezuju i dopunjuju tjelesna skladnost, ljepota i zdravlje, duhovno bogatstvo i samostalnost, moralna snaga i dobrota, estetski smisao za skladno i lijepo, kultura rada i tehnička kultura. Takav odgojni ideal odražava težnje čovječanstva u prošlosti i danas. U tomu je njegova snaga.

Odgojem želimo utjecati na izgrađivanje i oblikovanje osobnosti tako da u skladu s čovjekovim dostojanstvom obavlja svoje ljudske dužnosti. To je dugotrajan i vrlo slojevit proces. Zbiva se u svim manifestacijama života: u obitelji i školi, u drugim odgojnim ustanovama i izvan njih. Na njega djeluje način života, društvena shvaćanja i odnosi, literatura, sredstva javnog obavještavanja, kulturne ustanove, ali i ukupna angažiranost odgojenika, njegovi osobni stavovi, različite aktivnosti, djelovanje u slobodnom vremenu.

Odgoj nije ni svemoćan ni nemoćan, ima svoje granice i mogućnosti. Ovisan je o prirodnim dispozicijama, društvenim uvjetima i o odnosu odgojenika prema obrazovnim dobrima, odgojnim vrjednotama i odgojiteljima. Uz pretpostavku da nasljeđem i nepovoljnim društvenim okolnostima nisu postavljena veća ograničenja, odgoj ima velike mogućnosti u izgrađivanju ljudske osobnosti i u oblikovanju čovjeka. On je imanentno vrijednosna

kategorija i od presudne je važnosti za sve ljude. Bez njega se ne može ni zamisliti čovjekov život. Nikada nije postojalo, ne postoji i nikada ne će postojati ljudsko društvo bez odgojne funkcije. Odgoj je sastavni dio života. Stoga mu u ljudskoj zajednici i u svakom konkretnom društvu pripada izuzetno važno mjesto i značenje.

 

Temeljna obilježja odgoja

Zakonita pojava da se roditelji brinu za svoju djecu nije samo ljudska odlika. I životinje se brinu za svoju mladunčad. Mačka hrani i „njeguje“ svoje mačiće, koza - kozliće, kokoš - piliće. Istu pojavu nalazimo među šumskim životinjama pa i divljim zvijerima. Briga roditelja za mlade u životinjskom svijetu je biološka potreba, a ne svrhovita odgojna djelatnost. Njihova briga je isključivo instinktivne naravi, bez bilo kakvog svjesnog i namjernog djelovanja i, stoga, ne možemo govoriti o odgoju u životinjskom carstvu. Svijest o potrebi i namjera odgajanja, bitne su odlike odgojne djelatnosti. Time smo upozorili na temeljnu razliku između čovjekova odnosa prema potomstvu i odgovarajućeg odnosa među životinjama. Čovjek odgaja svjesno, planski i sustavno, a životinje se nagonski brinu za biološki opstanak mladunčadi i cijele vrste.

Znači li to da je ljudska briga za mlade potpuno svrhovita, svrhom određena i organizirana djelatnost, bez bilo kakvog instinktivnog, biološkog udjela u tomu? To se, ipak, ne bi moglo reći. I čovjek je biološko biće. I njegovo roditeljsko čuvstvo jednim je dijelom uvjetovano biološkom i nagonskom prirodom. Stoga možemo reći da odgoj ima i svoj prirodni biološki korijen. Ali za odgojnu funkciju nije on ni dostatan, ni karakterističan. Odgoj je svjesna i planski organizirana djelatnost, ima svoju svrhu i zadaće, svoj sadržaj i organizacijske oblike, metode i sredstva odgoja. Svrhovitost i namjernost su bitne odlike odgoja. On je u biti namjerna djelatnost. Namjera ili intencija je bitno svojstvo i prvo temeljno obilježje odgoja.

Nije svaki utjecaj odgojni utjecaj. Odgoj je svjesna i svrhovita djelatnost. Već smo utvrdili da je namjera ili intencija bitno svojstvo i prvo temeljno obilježje odgoja. Nesvjesni odgoj uopće nije odgoj. Odgoj je namjerni, organizirani proces sa svrhom da se ljudski pojedinci preobraze u uljuđene osobnosti. Obično se objašnjava kao svjesno i namjerno, planski i sustavno organizirano djelovanje na svekoliki razvitak, izgrađivanje i oblikovanje čovjeka u suglasju s određenom svrhom. Neovisno o tomu gdje se i kad ostvaruje, njegovo bitno obilježje je svjesnost cilja, točno određena namjera, svrha, intencija. Takvu organiziranu, pedagoški osmišljenu i cilju usmjerenu djelatnost nazivamo intencionalni odgoj.

Za razliku od namjernog, intencionalnog odgoja, nenamjerne i slučajne utjecaje nazivamofunkcionalni odgoj. On predstavlja sve one činitelje koji stihijski utječu na djecu i sve ljude. To je proces u komu djeluju nekontrolirani „suodgojitelji“. Postoji djelovanje, ali bez pozitivnih usmjerenja, bez pravog smisla pa rezultati često odstupaju od istinski ljudskih nastojanja. Umjesto da podupiru ti utjecaji više koče proces izgrađivanja pozitivnih ljudskih odlika.

U tom funkcionalnom značenju odgoj je shvaćen jako široko, toliko široko da gubi bitna obilježja namjerne i organizirane odgojne djelatnosti, a samim time i pedagoški smisao. Unatoč tomu pedagogijska znanost se mora baviti i proučavati područje funkcionalnog odgoja da bi predusrela i ublažila njegovo moguće negativno djelovanje, da bi ga osmislila i oplemenila ljudskim vrjednotama i tako područje funkcionalnog preobrazila u područje intencionalnog. Tako pedagogija slobodnog vremena proučava odgoj u slobodnom vremenu sa svrhom da nekontrolirano postane više kontrolirano, ljudski osmišljeno, društveno i individualno vrijedno i korisno.

Odgoj je ljudski angažiran. Sastavni je dio ljudske kulture i zato mora biti namjeran, osmišljen, mora imati pozitivno značenje. On sadrži pozitivna nastojanja, istinske ljudske vrijednosti. Time se uključuje u stečevine kulture i civilizacije. Negativni odgoj, u smislu postizanja negativnih rezultata i negacije ljudskih vrijednosti, nespojiv je s pojmom odgoja, jer je odgoj izgrađivanje, formiranje čovjeka kao ljudskoga bića u skladu s prihvaćenim vrijednostima života i u funkciji afirmiranja novih vrijednosti. Sve što proturiječi istinski ljudskim vrijednostima, što sputava čovjekovo očovječenje, ne može se smatrati odgojem, jer bi takav negativni odgoj kočio razvitak čovjeka i ljudske zajednice, brisao bi granicu između pozitivnih i negativnih nastojanja, značio bi negaciju čovječnosti, društvenog napretka, svekolike kulture i civilizacije. Pokojni Vladimir Filipović je pisao: „Bez svjesnog programa i s njim povezane organizacije svih svjesnih moći i danih sposobnosti nema garancije napretka. Taj napredak nije upisan u zvijezdama ni nuždan po zakonima neminovnog povijesnog zbivanja, nego ovisi o svjesnoj odluci i jakoj volji da se on kao sadržajno određeni zadatak – ostvari“.

 

Dva značenja termina odgoj i odnos prema obrazovanju

Razmotrili smo međusobni odnos intencionalnoga i funkcionalnog odgoja i prihvatili motrište da pedagoško

značenje ima samo onaj odgoj koji je pozitivno usmjeren i koji teži prema očovječenju čovjeka. Time pedgoški dignitet dobiva samo intencionalni odgoj. Zbog nedostatka termina, međutim, i na području intencionalnoga postoje dva, sadržajno različita pojma odgoja. Jedan ima šire, a drugi uže značenje.

Pojam odgoja u širem značenju obuhvaća sveukupnost pedagoškog djelovanja na sve sfere čovjekova bića. On se tiče čitava čovjeka, upućen je na izgrađivanje cjelovite ljudske osobnosti, svih njezinih pozitivnih svojstava, razvijanje i oplemenjivanje intelekta, emocija, volje i značaja. Njegovi sastavni dijelovi su: tjelesni, intelektualni, moralni, estetski i radni odgoj. Odgoj u širem značenju obuhvaća tri procesa: proces usvajanja znanja, umijeća i navika, proces razvijanja tjelesnih i intelektualnih snaga i sposobnosti i proces izgrađivanja i oblikovanja osobnosti i karaktera, pogleda na svijet, osjećajnog i voljnog života. Na temelju tih procesa postavljaju se tri odgovarajuća zadatka odgajanja: materijalni (stjecanje znanja), funkcionalni (razvitak sposobnosti) i odgojni (izgradnja ljudskih odlika i osobnosti).

Pojam odgoja u užem značenju usmjeren je na njegovanje i oblikovanje osobnosti i značaja, na ostvarivanje onih pozitivnih ljudskih osobina zbog kojih poštujemo određene osobe. Težište je na osjećajnoj i voljnoj sferi čovjekova bića, a odgojni rezultati očituju se u čestitim ljudskim uvjerenjima i stavovima, u pozitivnom odnosu prema ljudima i ljudskim vrijednostima, u poštenim, pravednim, humanim, plemenitim ljudskim postupcima. Sadržaj odgoja u užem značenju oslanja se na odgojni zadatak, tj. obuhvaća formiranje znanstvenog pogleda na svijet, moralnih shvaćanja i uvjerenja, razvijanje pozitivnih osjećaja, osobina, volje i značaja. U odnosu na pojam odgoja u širem značenju, odgoj u užem značenju je njegov sastavni dio, subordinirani pojam.

Isto tako podređen, subordinirani pojam u odnosu na odgoj u širem značenju je obrazovanje. Obrazovanje je proces usvajanja znanja, umijeća i navika. Težište je na osposobljavanju za radne i šire životne zadaće uz pomoć znanja iz različitih područja i praktičnih radnih sposobnosti. Kao što je odgojni zadatak podloga odgoja u užem značenju, tako je materijalni zadatak osnovni i glavni sadržaj obrazovanja.

Neki ne vide razliku između obrazovanja kao procesa usvajanja određenog sustava znanja, umijeća i navika i odgoja kao procesa izgrađivanja pozitivnih ljudskih svojstava u vrijednosnom smislu. Oni u dinamici odgojnog procesa ne razlikuju obrazovne sadržaje od odgojnih vrijednosti, materijalni zadatak od funkcionalnog i odgojnog. Širi odgojni proces svodi se na obrazovni, na stjecanje informacija, a pedagogiju izjednačuju s komunikologijom. U odgoju, razumije se, postoji i stjecanje informacija, obrazovanje, u stanovitoj mjeri odgoj je i komunikacija, ali se ne može svoditi samo na stjecanje informacija, na obrazovanje i komunikaciju. Takvo svođenje šire i svestranije cjeline na samo jedno njeno obilježje logički je nedopustivo, jer je to pogrješka pars pro toto (dio mjesto cjeline).

Zanemarivanjem odgojnog zadatka znanja i sposobnosti mogu se pretvoriti u sredstvo zadovoljavanja samo svojih sebičnih ciljeva, mogu se pretvoriti u rušilačku snagu uperenu protiv općih, društvenih interesa, općeljudskih ideala i vrijednosti. Pojedinac može mnogo znati i pored toga može se vladati nečovječno. Stoga se specifično odgojni zadatak ne smije nikada i nigdje zanemariti. On daje ljudski smisao sveukupnom odgojnom radu. Čovjek je čovjek po svojim ljudskim odlikama. Ta ljudska svojstva, kvalitete čine pojedinca čovjekom. Ljudski izgrađeni čovjek odlikuje se ljudskim osobinama, ljudskim dostojanstvom, poštenjem, čestitošću, humanizmom, ljudskošću. Stoga proces obrazovanja mora biti prožet odgojnim procesom, a obrazovni sadržaji – odgojnim vrijednostima.

 

Odnos odgoja prema nekim srodnim pojmovima

Ponekad pedagozi i neke srodne pojmove kao: njega, zaštita, zbrinjavanje, inkulturacija, socijalizacija i personalizacija ubrajaju u osnovne pojmove u području odgoja. Istina je da ti pojmovi imaju dodirnih točaka s odgojem, ali oni nisu „osnovni pojmovi u području odgoja“, jer primarno nisu odgojni, nisu pedagoški.

Njega izražava brigu o maloj djeci, bolesnima ili starim osobama. Njome se osiguravaju određeni uvjeti, materijalne i osjećajne pretpostavke prijeko potrebne za održanje pojedinca, za njegov tjelesni i psihički život i razvitak. Težište je na biološkom održanju i razvitku, a ne na odgajanju, ali su to održanje i razvitak potrebni i za odgajanje, primjerice male djece. Njegom se, dakle osiguravaju preduvjeti za odgojno djelovanje u ranom djetinjstvu, ali ona nije izvorno pedagoški pojam.

Slično možemo reći i za zaštitu ili skrb o tjelesnim i psihičkim oštećenjima. I tu je težište na biološkom održanju i razvitku pojedinca, što može biti preduvjet za odgojno djelovanje. Stoga ni zaštita nije pedagoški pojam, ali često je pretpostavka uspješna odgajanja.

Zbrinjavanje ima nešto šire značenje. Ono obuhvaća oba prethodna pojma, tj. i njegu i skrb pa izvodi koji se odnose na te pojmove vrijede i za zbrinjavanje.

Inkulturacija je proces ulaženja u kulturno područje, proces prihvaćanja kulturnih postignuća. Odgojem uvodimo

nove naraštaje u kulturno područje, odgojenici prihvaćaju rezultate kulturnih postignuća, ali je to namjerno, svrhovito, planski-organizirano uvođenje u područje ljudske kulture. Inkulturacija ima šire značenje, jer zahvaća i nenamjerne kulturne utjecaje iz područja funkcionalnog odgoja. Samim time prelazi granice odgoja kao svrhovite djelatnosti. To znači da u biti nije pedagoški pojam.

Pedagoški shvaćena socijalizacija označava svjesno uvođenje pojedinca u društveni život, prihvaćanje normi zajedničkog života, odgoj za uljuđene društvene odnose. Tako shvaćena socijalizacija je rezultat odgojnih nastojanja. Ali sociološko poimanje socijalizacije (a socijalizacija je ipak sociološki pojam)

ima šire značenje. Ono obuhvaća ulaženje pojedinca u društveni život pod utjecajem svih – namjernih i nenamjernih, pozitivnih i negativnih društvenih utjecaja. Takva socijalizacija, kao i inkulturacija, prelazi granice odgoja kao intencionalne djelatnosti, nije izvorno pedagoški pojam i ne ulazi u osnovne pojmove u području odgoja. Ali uže pedagoški gledano, socijalizacija je jedan od važnih zadataka odgoja. U tom značenju se ponekad u slobodnoj interpretaciji pojavljuje i kao sinonim za odgojni proces.

To još u većoj mjeri vrijedi za personalizaciju. Personalizacija je proces oblikovanja osobnosti, proces transformiranja pojedinca u ličnost, proces samoostvarivanja pojedinca kao potpune osobnosti. Tako shvaćena personalizacija je rezultat i jedna od temeljnih zadaća odgoja. Ni taj pojam nije izvorno pedagoški, ali u vrlo slobodnoj uporabi i personalizacija se pojavljuje kao sinonim za odgojni proces.

Ukratko, njega, skrb, zbrinjavanje, inkulturacija, socijalizacija i personalizacija, preciznije znanstveno promatrano, nisu izvorno pedagoški pojmovi, ne spadaju u „osnovne pojmove u području odgoja“, ali su povezani s odgojnim radom i njegovim nastojanjima. Radi se, dakle, o nekim srodnim pojmovima koje odgojitelji-učitelji, roditelji trebaju poznavati, uvažavati i ostvarivati u procesu odgajanja.

VRIJEDNOSTI I ODGOJ ZA VRIJEDNOSTI

Autor Prof.dr. Ante Vukasović   

Ponedjeljak, 27 Srpanj 2009 07:19            Živimo u doba naglog razvitka znanosti, tehnike i tehnologije, u doba postizanja materijalnih dobara, ali i postojanja teških zločina, širenja mafije, nepravde, genocidnih ratova i gaženja ljudskoga dostojanstva. Čovjek postaje sve moćniji ali i nečovječniji. Opsjednut mogućnošću ljudske spoznaje i lagodnog života, zanemaruje vrijednosti. Homo sapiens počinje zaboravljati da je i homo moralis. Proces obezvrjeđivanja vrijednosti rezultirao je vrijednosnom krizom, koja prijeti nesagledivim negativnim posljedicama.           Vrijednosno utemeljenje demokracije             Demokracija u značenju suverenosti i vladanja naroda izraz je ljudskih težnji za postizanjem sveopće pravde. Njezina bit je u poštovanju općeljudskih vrijednosti, slobode, bratstva i jednakosti za sve ljude jer su, po svojoj ljudskoj naravi, jednakovrijedni i jednakopravni. U demokratskom društvu iznad svega cijeni se ljudsko dostojanstvo, sloboda, pravda, stvaralačko angažiranje, rad, poduzetništvo. Tako bi trebalo biti. Demokracija znači višu kakvoću života, uljuđene međuljudske odnose. Ona je duboko vrijednosno utemeljena.            Životna stvarnost se, međutim, često razlikuje od stanja kako bi trebalo biti. Demokracija ima i svoje naličje. Proces demokratizacije afirmira i širi čovjekovu slobodu, a ona se često shvaća kao apsolutna sloboda čime se pretvara u samovolju, nasilje i anarhiju.            Sloboda nije i ne može biti apsolutna sloboda koja bi pojedincima omogućavala da rade što žele. Tako shvaćena sloboda bila bi pravo jačih da rade što hoće, da čine zlo, podčinjavaju, zlostavljaju, ugnjetavaju, vrijeđaju, iskorištavaju pa i uništavaju slabije. Takva bi sloboda bila negacija slobode za sve one koji se ne mogu oduprijeti samovolji i nasilju silnika. Riječju, apsolutna sloboda nije sloboda nego nasilje, anarhija, a istinski ljudska sloboda je etička sloboda. Ona je moralno ograničena, a granica joj je sloboda drugih ljudi. To znači da naša sloboda ne smije narušiti ili ograničiti slobodu drugih. Etički i vjerski normativ glasi: «Ne čini drugima što ne bi želio da i oni tebi čine!» Kada se to zanemari nastupa moralna kriza sa svim strahotama naličja demokracije. Ona obilježava i doba u kome živimo.            Čovječanstvo se nalazi pred opasnošću samouništenja. Zabrinutost je velika, upozorenja brojna. Humanistički orijentirani mislitelji upozoravaju suvremenike da trezveno analiziraju, i s ljudskog motrišta valoriziraju, sve svoje postupke i planove razvitka, jer nije posve jasno kuda nas vode – prema blagostanju ili u katastrofu. Očito je da put ljudskoga napretka nije bez rizika i da treba odgovorno ljudski vrednovati svaki slijedeći korak da se kretanje ne pretvori vratolomno rušenje u provaliju bez dna.            Unatoč tomu, neki se znanstvenici i pedagozi, zaneseni bogatstvom znanstvene spoznaje, bave samo

ljudskim intelektom, zapostavljajući osjećajnu, vrijednosno – doživljajnu i na njoj zasnovanu voljno – djelatnu sastavnicu čovjekova bića. Tako izdvojeni i favorizirani egzaktni racionalitet može se sukobiti, i u životu se često sukobljava, s humanitetom. Nalazimo se pred opasnošću angažiranja čovjekova intelekta protiv čovječnosti, a nerijetko su ga tako i angažirali. Izlaz je u duhovnoj obnovi, a ona predstavlja sustavno i trajno njegovanje smisla za vrijednosti.           Što su vrijednosti?             Čovjek je vrijednosno biće. Vrijednosno stajalište zauzima prema svemu što ga okružuje. Prema vrijednosnim kriterijima procjenjuje, mjeri i usmjerava svoje postupke i tijekove povijesnoga kretanja. Prema njima razlikujemo dobro od zla, pozitivno od negativnoga, humano od nehumanog. Bez vrijednosnih kriterija i doživljaja izgubio bi čovjek sposobnost ljudskog vrjednovanja, nestao bi osjećaj ljudskosti, ljudskog dostojanstva, potamnjeli bi ljudski ideali, iščezla bi čovječnost, to bitno ljudsko određenje. Vrijednosni kriteriji i sposobnost vrjednovanja potrebni su čovjeku isto toliko koliko i sposobnosti i postignuća ljudskog spoznavanja.            Svijet u kojem živimo znakovit je po tomu što istupa kao svijet vrijednosti. Svaka pojava događaj, ljudski čin – ima za nas neku vrijednost. A što su vrijednosti? One su trajni i vječni putokazi duha, kriteriji prema kojima vrjednujemo sve što postoji, prema kojima određujemo smisao svijeta i života. Očituju se u odnosu ljudskoga bića prema dobru. One su poželjna dobra, mete ljudskih čežnji, nešto u čemu čovjek nalazi radost i sreću, smisao i samoostvarenje. One su objektivne odlike stvari i pojava koje se subjektivno doživljavaju i cijene. S njima nam se otkrivaju novi i sve širi vrijednosni horizonti. Vrijednosti osmišljavaju čovjekov život, usrećuju ga izgrađuju, obogaćuju i oplemenjuju. Život bez vrednota doista bi bio bezvrijedan život, prazan, pust, promašen, život u tami vrijednosne noći.            Vrijednosti se manifestiraju kao: dobra potrebna za život i duhovni razvitak, ciljeviprema kojima se krećemo, ideali kojima težimo, krajnje svrhe ljudskih nastojanja. Mogu biti materijalne i duhovne. Prve su vezane uz tjelesni, a druge uz duhovni život i razvitak ljudskoga bića. Osnovicu čine materijalne, što osiguravaju sredstva potrebna za život, a životni smisao i značenje određuju više duhovne vrijednosti. Simbolizira ih istina, dobrota, ljepota, ljubav, pravda, svetost i druge općeljudske vrijednosti. Proučava ih filozofijska disciplina a k s i o l o g i j a ili teorija vrijednosti.            Vrijednosti utemeljuju ciljeve, ideale, svrhe prema kojima usmjeravamo ljudska nastojanja, a spoznaje su u funkciji sredstava pomoću kojih ostvarujemo postavljene svrhe. To znači da su vrijednosni kriteriji i razina vrijednosti iznad spoznajne razine. Oni osmišljavaju i ljudski usmjeravaju spoznajne djelatnosti i rezultate spoznavanja. Nije spoznajno područje nadređeno vrijednosnom, kako se obično misli pod utjecajem jednostranog intelektualizma, nego obratno, vrijednosno je nadređeno spoznajnom. Kada se ti odnosi poremete, nastupa moralna kriza i kriza vrijednosti. Ona je obilježila prilike u kojima smo živjeli. Uvjetovala je pojavu moralnog bezakonja, obezvrijedila ljudske vrijednosti i prouzrokovala moralnu pustoš što je kulminirala u velikosrpskom genocidnom ratu i zločinima protiv čovjeka i čovječanstva.           Vrijednosni sustav             Za vrijednosti je znakovit odgovarajući sustav ili ljestvica vrijednosti. One su po svom vrijednosnom značenju hijerarhijski postavljene pa ih treba razvrstati u ljestvicu, skalu ili vrijednosni sustav. U takvom etičkom sustavu spomenute materijalne vrijednosti su na podnožju, a duhovne pri vrhu vrijednosne ljestvice. Tako npr. H. H e n z promatra vrijednosti s vrha ljestvice ljestvice i postavlja skalu koja se sastoji od osam razina. Na najvišoj razini su religijske vrijednosti, potom slijede etičke, intelektualne, estetske, društvene, političke, ekonomske i biološke. S obzirom na njihovo opće značenje razlikovati treba univerzalne, generičke ili općeljudske vrijednosti, koje postavljaju općeljudske moralne kriterije, socijetalne ili vrijednosti konkretnog društva gdje posebno značenje imaju nacionalne vrijednosti i za pojedinca posebno važne personalne iobiteljske vrijednosti. Socijetalne, nacionalne, personalne i obiteljske moraju poštovati više i njima nadređene općeljudske moralne kriterije.            Tako je izgrađen etički sustav vrijednosti nalik na piramidu široke osnovice konkretnih dobara i visokog vrha koji krase vrijednosti istine, dobrote, ljepote, pravde, svetosti i druge. Na samom vrhu je najviša vrijednost, opće dobro, prema kojem se ravnaju sve druge vrijednosti. Dobro je ono što je upravljeno na više, a zlo što teži prema nižim vrijednostima i u biti je negacija vrijednosti. To je važan kriterij prilikom svakoga ljudskoga odlučivanja, vrjednovanja i djelovanja.            Iz perspektive odgojnih nastojanja posebnu važnost imaju duhovne vrijednosti – etičke (ljudsko dostojanstvo, moral, sloboda, pravda, čovječnost, savjesnost, tolerantnost, rad, dužnost, odgovornost…);

religijske (Bog, svetost, vjera, Crkva, molitva, sveta misa, sakramenti, uskrsnuće, život vječni, ljubav, dobrota…), estetske (ljepota, umjetnost, pjesništvo, glazba, slikarstvo, kultura, umjetničko stvaralaštvo…), odgojne (osobnost, odgoj, zdravlje, istina, dobrota, ljepota, stvaralaštvo…), nacionalne (domovina, sloboda, suverenitet, narod, nacionalni ponos, rodoljublje, domoljublje, nacionalna himna, grb, zastava, povijest, kultura, jezik, običaji, tradicija…), osobne i prijateljske (osobno dostojanstvo, ljubav, brak, obitelj, potomstvo, roditeljstvo, rodbinski odnosi, majka, otac, dijete preci, poštovanje starijih, vjernost, obiteljska privrženost, prijateljstvo, iskrenost, čestitost…).           Odgoj za vrijednosti                       Čovjek ne može živjeti, razvijati se i ljudski djelovati hranjen samo potrošačkim dobrima. Za potpun život i ljudsko djelovanje potrebne su mu i vrijednosti. To poglavito vrijedi za mlade ljude, koji su duboko osjećajni i prijemčivi za vrijednosti. Oni traže smisao života, imaju svoje mladenačke ideale, osjećaju glad i žeđ za vrijednostima. Ali ako im ne pokažemo pravi smisao, ako im ne omogućimo vrijednosno doživljavanje, naći će smisao u besmislu života; umjesto ideala prihvatit će idole i naći se u vrijednosnoj dezorijentaciji. Osjetit će prazninu, usamljenost i napuštenost. Stoga im moramo pomoći, pokazati smisao života i odgajati ih za istinski ljudske vrijednosti.            Mladima su potrebna određena materijalna dobra za podmirenje životnih potreba, ali više svega im je potrebna duhovna hrana i ljudska usmjerba. Potrebni su im životni uzori, ideali, vrijednosti. Potrebno im je bogatstvo vrijednosnog doživljavanja, punoća mladenačkog života i jasnoća smisla življenja. I t je ono najbitnije i najvrjednije što su im roditelji, učitelji i odgajatelji dužni pružiti.            Smisao za vrijednosti je temeljna odrednica moralnog čovjeka (homo moralis). Čovjek kao razumno i vrijednosno biće ne smije dopustiti da njegovo potomstvo luta bez busole i da se opredjeljuje za stavove koji negiraju ljudske stečevine i vrijednosti. Riječju, odgoj nije i ne smije biti vrijednosno neutralan. On je duboko vrijednosno angažiran, a ta angažiranost pretpostavlja i traži da je u funkciji postizanja istinski ljudskih, općeljudskih i nacionalnim vrijednosti. Život mora imati svoje etičke vrjednote i ideale. Oni mu daju ljudski smisao, duboko etičko značenje i ljepotu.            Djeca, mladež, ljudi se odgajaju ne samo time što stječu potrebna znanja i razvijaju sposobnosti, nego i time što se usavršava njihov smisao za vrijednosti i vrijednosno doživljavanje, što se obogaćuju novim vrijednostima. Naime, činjenice i zakonitosti se spoznaju, a vrijednosti duboko doživljavaju. Temeljna svrha odgajanja je u postizanju najviših vrijednosti. Stoga odgojni proces mora biti vrlo bogat vrijednosnim doživljavanjima, mora emocionalno angažirati učenike. Time se budi osjetljivost i njeguje smisao za vrijednosti, tako se izgrađuju ljudske osobnosti kao najviše ovozemaljske vrijednosti.            Duhovna obnova i izlazak iz društvene krize na svim poljima od gospodarskoga do kulturnog i moralnog, pretpostavlja, dakle, reafirmaciju moralnih kriterija i vrijednosti, preispitivanje savjesti, pokajanje i obraćenje, dosljedno životno svjedočenje istine, dobrote, pravde, čovječnosti. A takva vrijednosna preobrazba nalaže sustavno izgrađivanje smisla za vrijednosti i njegovanje vrijednosnih doživljaja u svim odgojnim postupcima.            Odgoj je vrijednosna kategorija i stoga vrijednosne usmjerbe i doživljaju moraju prožimati sva njegova nastojanja. Takvi vrijednosno osmišljeni i osjećajno doživljeni ideali potiču na velika djela. Oni daju čovjeku divovsku snagu kojom pokreće kotač povijesti, mijenja prirodu i međuljudske odnose. Oni su i glavno uporište naše duhovne obnove, odgojne i moralne preobrazbe.