UvA-DARE is a service provided by the library of the University of Amsterdam (http://dare.uva.nl)

UvA-DARE (Digital Academic Repository)

O žminjskom govoru

Kalsbeek, J.

Published in:Libri žminjski. - I

Link to publication

Citation for published version (APA):Kalsbeek, J. (2008). O žminjskom govoru. In S. Krajcar, E. Orbanić, & A. Mutnjaković (Eds.), Libri žminjski. - I(pp. 165-175). Žminj: Katedra Čakavskog sabora.

General rightsIt is not permitted to download or to forward/distribute the text or part of it without the consent of the author(s) and/or copyright holder(s),other than for strictly personal, individual use, unless the work is under an open content license (like Creative Commons).

Disclaimer/Complaints regulationsIf you believe that digital publication of certain material infringes any of your rights or (privacy) interests, please let the Library know, statingyour reasons. In case of a legitimate complaint, the Library will make the material inaccessible and/or remove it from the website. Please Askthe Library: https://uba.uva.nl/en/contact, or a letter to: Library of the University of Amsterdam, Secretariat, Singel 425, 1012 WP Amsterdam,The Netherlands. You will be contacted as soon as possible.

Download date: 16 Feb 2020

O žminjskom govoru

Janneke Kalsbeek, Sveučilište u Amsterdamu (UvA)

1. Položaj žminjskoga govora u okviru istarske jezične situacije

Jezična karta Istre prilično je šarena. Kad pogledamo poznatu kartu Josipa Ribarića ili kasniju

kartu poljskog dijalektologa M. Małeckog, očito je da se bogata povijest Istre kao područja

koje je tijekom stoljeća privlačilo stalno nove doseljenike odražava u kompliciranoj slici koju

pruža sklop raznih lingvističkih entiteta koji su tu zastupljeni.1

Složene su povijesne okolnosti s vremenom rezultirale u sadašnjih šest skupina

slavenskih govora i tri skupine romanskih govora u Istri. Najstariji je romanski tip govora

istroromanski dijalekt Rovinja, Vodnjana, itd, koji se smatra direktnim potomkom istarske

varijante vulgarnolatinskoga. Kasnijim migracijama su doseljene dvije druge grupe romanskih

govora: mletački govori koje nalazimo u brojnim gradićima po cijeloj Istri, pa tako i u

Žminju, i istrorumunjski govori, koji se govore u selu Žejane na Ćićariji i jugozapadno od

Učke u Šušnjevici i okolici. Slavenski se govori mogu podijeliti u dvije različite grupe

slovenskih govora (šavrinski i brkinski), perojski doseljenički (crnogorski) štokavski, i tri

skupine govora koji su čakavskog tipa:

(1) sjeverozapadnočakavski govori: u Buzeštini (sjevernoistarski tip), u Boljunštini,

Pazinštini, Labinštini i u Žminjštini (centralnoistarski tip) te u sjeveroistočnoj Istri (liburnijski

tip);2

1 Ribarićeva je knjiga prvi put objavljena 1940., ali je u rukopisu već davno prije bila poznata u širim krugovima slavista. Pregled slavenskih istarskih govora objavio je poljski dijalektolog Małecki 1930. (v. dalje popis korištene literature i skicu uz ovaj prilog). Obadvije karte inače prikazuju samo slavenske govore u Istri.2 Temeljna karakteristika sjeverozapadnočakavskih govora jest postojanje neocirkumfleksa, dugosilaznog akcenta u slogu ispred sloga u kojem je skraćena dužina, u akcenatskom tipu s akcentom dosljedno na osnovi, u pridjevima, usp. stari, i u glagolima s e-prezentom, usp. plače. Za pregled glavnih karakteristika ovih govora i za prikaz literature o njima v. Vermeer, W.R. «On the principal sources for the study of čakavian dialects with neocircumflex in adjectives and e-presents», Studies in Slavic and General Linguistics, 2/1982, 279-341.

(2) centralnočakavski ikavsko-ekavski govori: u jednom području sjeverne Istre (Mune) i u

dijelovima srednje Istre (na primjer Sv. Petar u Šumi);

(3) jugoistočnočakavski ikavski govori: u južnoj i zapadnoj Istri te u sjevernoj Istri oko

Vodica.

Govornike centralnočakavskih i jugoistočnočakavskih govora dovele su u Istru

migracije vezane uz turska osvajanja između 16. i 18. stoljeća. Sjeverozapadnočakavski

govori (zajedno sa šavrinskim, a možda i s brkinskim slovenskim, i s istroromanskim),

pripadaju najstarijim preživjelim jezičnim slojevima Istre. Žminjski govor dakle spada u

najstariji sloj slavenskih govora u Istri.

Žminjskom govornom području pripadaju sljedeća naselja3: Pamići (Žminjski),

Marinčevina; Križanci, Kuhari, Jurići, Donci, Kablari, Petešljari; Laginji, Dolenji Tankovići,

Gorenji Tankovići, Hrusteti, Šoštari, Tončaki; Domijanići, Andrijaši, Kmeti, Patrići;

Prkačini, Paladnjaki; Pifari, Blagari; Matijaši, Antončići, Blažučići, Dolenji Pucići, Jurkoti,

Petešići; Orbanići; Žminj; Krculi, Galanti, Matkići, Slivari, Stancija Žufić; Pucići; Žagrići,

Petrcoli; Vidulini; Kršanci, Gužini, Maraškini, Milaneži, Roži, Stancija Batista, Švogari,

Tudori; Krničari, Zahariji, Zamudići; Kresini; Vadediji, Matiki, Potreti, Stancija Napulion;

Debeljuhi, Baštijanići, Dolenji Hrelji, Fradelani, Kosići, Sandari, Stancija Reti, Vlašići;

Modrušani, Mačini, Škopljani; Karlovići, Črnji, Dončići, Humnjani; Šivati, Dolenji

Krničari, Kranjčići, Križmani, Otočani; Tomišići, Dolenji Haluzi, Kadrijol, Lucijani; Mužini,

Folići, Grižili, Leprinčani; Gradišće, Krnevali, Mengići.

2. Radovi o žminjskom govoru

Nedavno je objavljena temeljita studija Silvane Vranić o ekavskim sjeverozapadnočakavskim govorima: Vranić, Silvana, Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi, Rijeka 2005.3 Navodim naselja po službenim nazivima iz rada Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971., Zagreb 1979. Redoslijed je od sjevernog pojasa prema južnijima. Nazivi većih naselja štampani su debelim slovima, a nazivi Korenčićevih “dijelova naselja” običnim slovima. Kurzivom su označena naselja za koja se iz postojeće literature zna da je tamo govor žminjskog tipa, i naselja za koja to znam iz vlastitih opservacija; ostala navedena naselja po pouzdanom mišljenju izvornih govornika također pripadaju tom tipu.

2

Prije točno sto godina, 1905., objavio je Martin Zgrablić, profesor u pazinskoj gimnaziji, prvi

dio svoje važne rasprave “Čakavski dijalekat u Sv. Ivanu i Pavlu te Žminju u Istri”. U tri

uzastopna nastavka školskog programa, Zgrablić je opisao fonologiju i morfologiju govora

Žminja. Međutim, u istoj studiji opisuje i - doseljenički centralnočakavski - govor susjednog

područja, koje je nazvano po crkvici Svetog Ivana i Pavla, a obuhvaća nekoliko sela duž

pazinske ceste, između ostalog i njegovo rodno selo Zgrablići. To je nužno prouzročilo

teškoće: na više mjesta dolazi do brkanja podataka iz jednog i iz drugog govora. Osim toga,

Zgrablić nažalost ne označuje tonski akcenat, a u kvantitete nije potpuno siguran. Unatoč

tome, u radu ima obilje podataka, a k tome je decenijima bio jedini opis kako jednog

sjeverozapadnočakavskog istarskog govora tako i jednog centralnočakavskog istarskog

govora. Vrlo često je citiran u slavističkoj literaturi.

Ostala je literatura o žminjskom govoru dosta oskudna. Postoje podaci u raznim

pregledima istarskih govora.4 Petar Šimunović je 1981. godine objavio fonološki opis

žminjskoga govora, a 1983. nekoliko tekstova iz Žminja i okolice.5

U nekoliko svojih ranije objavljenih radova dajem opširniji opis nekih aspekata govora

sela Orbanići, koji je reprezentativan za žminjski govorni tip (v. popis literature). U nastavku

slijedi kratak pregled glavnih fonoloških, morfoloških i semantičko-sintaktičkih značajki

govora. 6

3. Fonološke i akcenatske značajke

4 Npr. Belić, Aleksandar, «Izveštaj o pribiranju dijalektološke građe», Godišnjak Srpske kraljevske akademije. 26/1914., 221-259.5 Šimunović, Petar «Žminj (OLA 22)», Fonološki opisi (urednici Pavle Ivić, Dalibor Brozović i dr.), Sarajevo 1981., 229-234. Šimunović, P. «Žminj (Mittelistrien)», Čakavisch-Deutsches Lexikon III. - Čakavische Texte (urednici P. Šimunović i R. Olesch), Köln-Wien 1983., 284-295.6 Materijal sam prikupila na terenu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Glavni su mi informanti bili Nevenka Erman rođ. Orbanić, koja je objavila svoju zbirku pjesama na žminjskom/orbanićkom govoru (Ma je dušelo, Žminj 2005.), i njezini roditelji Mate Orbanić “Barita” i Vitorija Orbanić rođ. Kuhar (rođena u selu Kuhari), te pok. Mate Orbanić “Šantinin”. Svima njima sam vrlo zahvalna za suradnju i pomoć.

3

Samoglasnički sustav sastoji se od fonema a, ā, e, ē, i, ī, o, ō, u, ū, te vokalnog i r.

Kvantiteta je relevantna kod svih vokala u naglašenom slogu, usp. kratke naglašene vokale u:

brat, maša ‘misa’, čekat, peć, tić ‘ptica’, zapi rat ‘zatvarati’, bos, ro ba, rukof ‘rukovet’, trubas

‘glup’, tr s ‘loza’, kr stimo, prema dugima u: kal ‘bara, lokva’, ma žen, ve li ‘veliki’, te ta, pir,

zapiren ‘zatvaram’, bobica (gruõjza) ‘zrno (grožđa)’, kum, ču jen, tr t ‘tvrd’, sr pi. I u slogu

ispred naglaska kvantiteta je relevantna, usp. kāla t ‘rascjepljivati po dužini’ prema kala t

‘spustiti’, u vīgone ‘u vrijeme izgona stoke na ispašu’ prema vignat ‘izgnati (stoku)’, pūšća t

‘puštati’ prema pušti t ‘pustiti’, kmit ‘hraniti (stoku)’ prema krsti t. Primjeri za dugo ē i za

dugo ō rijetki su: javljaju se u novijim posuđenicama, i to samo u naglašenim slogovima.

Prvobitni dugi parnjaci kratkih e i o diftongirani su u ie i uo, v. dolje. Dugo ā se iza nosnih

suglasnika m, n i nj ostvaruje nazalizirano i uzdignuto, kao [ə], a često i malo diftongirano

(otvorenije prema kraju vokala, otprilike kao nazalizirano [əa]), na primjer nãć [nəãt’], zrman

[zrməa n] ‘bratić’, māčak [məāča k], njāfčĩ [ńəāfčĩ] ‘mijauče’.

Mjesto akcenta u riječi slobodno je i relevantno, usp. rivat ‘gurati’ prema rivat ‘stići’,

množina kokoši prema genitivu jednine kokoši , genitiv jednine breka ‘pas’ prema bre ka

‘kuja’. Ton je distinktivan na dugim naglašenim vokalima, usp. mãšo ‘mašu’ s uzlaznim

tonskim akcentom, prema ma žo ‘mažu’ sa silaznim, plãća prema pla če, pĩše prema bri še, ćũk

prema kus ‘komad’.

4

Suglasnici su: b, p, d, t, g, k, z, s, ž, š, v, f, h, j, l, lj, m, n, nj, r, c, č; ć (ć se ostvaruje

kao [t’]).7 Primjeri: bre men, plovãn ‘župnik’, dno, tla ‘pod’, grat, kras, zet, ses, žera t

‘žderati’, šepat, vetar, feta ‘kriška’, hrāna, jūha, lūtat, lju di, mūkat, nudit, njoki, rubi da

‘kupina’, cu ker ‘šećer’, ču da ‘mnogo’, ćũk.

Najbitnija fonološka razlika između govora žminjskih sela i govora samog Žminja

sastoji se u tome da je govor samog Žminja cakavski, tj. neutralizirane su opreke š prema s, ž

prema z, i č prema c, usp. postuõl [pośtuõl] i genitiv meštra [meśtra ], gdje se u obadva slučaja

izgovora meko [ś], zadnje [źadńe] i želiezni [źelieźni], kalac [ka laċ] i ma cka [ma ċka]

(izgovara se umekšano c).8

Na kraju riječi obezvučuju se zvučni suglasnici b, d, g, z, ž i v. Tako b alternira sa p,

usp. ruop ‘rub’ prema na ruobe, rie t ‘red’ prema va riede, uos (i vuos ‘seoska kola’) prema na

voze, nuõš ‘nož’ prema množini nuōži , kruõf ‘krov’ prema na krove. U toj poziciji g alternira s

frikativom h, usp. prah ‘prag’ prema na pra ge, ruoh ‘rog’ prema množini rogi.

U suglasničkim skupinama u kojima je zadnji suglasnik b, p, d, t, g, k, z, s, ž, š, f, h, c,

č ili ć, opreka po zvučnosti se neutralizira u svim suglasnicima osim u zadnjem; svi se

suglasnici u skupini prilagođuju zadnjemu, usp. glatka prema gla dak, nisko prema nizak,

množina klopki prema klobak, teška prema te žak, ofca prema genitivu množine ovãc, itd.

Na kraju riječi -t ispada u skupinama -st i -št, usp. či s prema či sto, Trs prema va Trste,

guš prema od gušta, jednina gro s prema množini grozdi (gdje djeluje i desonorizacija), itd.

7 Striktno uzevši se ć, c, č, nj i lj moraju smatrati fonemskim sekvencama, v. Kalsbeek, Janneke, The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria, Amsterdam/Atlanta GA , 1998, 43.-44.8 Za govor Žminja informantice su mi bile Mila Zohil i pok. Ana Erman, kojima sam isto vrlo zahvalna za suradnju.

5

Samoglasnici su sljedećeg porijekla: a je nastalo od *a i od poluglasa, npr. stat; dan,

kade ‘gdje’, za la ‘nestašna; zla’; e < *e, *ę, *ě, npr. reć, deset, ses ‘sjesti’; i < *i, *y, npr. pi t,

sin; o < *o, *ǫ, npr. bos, gobica ‘gljiva’, ku hajo; u < *u, *l, npr. būdit, suh, D jd. ocu , jabuka.

Dugo *ē (< dugih i produženih *ē, *ę, *ě) razvilo se u diftong ie, na primjer liet ‘led;

mraz’, mieso, mlieko ; dugo *ō (< dugih i produženih *o, *ǫ) razvilo se u diftong uo, na

primjer: st uõl, nominativ množine r uoki.

Refleks jata redovito je e, odnosno ie, na primjer leto, mesto, beseda ‘riječ’, mesec,

bežĩ, sedet, snieh, mieša, dieli t. Ima priličan broj leksičkih ikavizama, na primjer di ca,

divojči na, šinoko ša (ali sieno), proli ć, gnjīzlo , nigde ‘negdje’, prezent glagola jes ‘jesti’: jĩn (i

ĩn), jĩš (i ĩš), jĩ (i ĩ), jīmo (i īmo), jīte (i īte ), ali ied uõ, prezent glagola pove dat ‘ispričati’:

povĩn, povĩš, povĩ, povīmo , povīte , ali povied uõ.

Refleks nazala stražnjeg reda redovito je o odnosno uo, na primjer klo bak, doga ‘duga

(dio bačve)’, akuzativ ruoko, zuop ‘zub’, muoš ‘muž’, guos ‘gust’, pekuõ ‘peku’, nuõtre ‘unutra’.

U nekoliko slučajeva *ǫ je prešlo u u, na primjer u ću ‘hoću’, u nenaglašenom nastavku

glagolskog priloga sadašnjeg: pla čuć, kanta juć itd. (ali naglašeno: tekuõć itd.), u glagolima na

-nut, npr. preki nut, maknut. U osnovi *ǫ je prešlo u u na primjer u sljedećim slučajevima:

imperativ budi (ali prezent buoden); puknut, bubnut, dup, na rūgo , ku s ‘komad’, kuća, guska,

pauk, Supe tarac ‘stanovnik Sv. Petra u Šumi’, Sutiva nac itd. Nazal *ę svugdje prelazi u e

(usp. i počiẽt, žetva), osim u zaji k (<*jazik) i jačmik ‘ječmenac’.

6

U nizu slučajeva, ali nedosljedno, nenaglašeno je *o prešlo u u, usp. na primjer ureh,

ūkno ‘prozor’, ubra s ‘lice’, ugnjišće, punja va, ve ruvat (ali npr. kovãt), u glagolskom prefiksu

*o-, npr. usta t ‘ostati’, užiẽt (alternira s naglašenim o: san ožela) te u prefiksu *ob-, npr. ubãć

‘pretražiti’, ubũć. Ali, čuje se samo o na primjer u leksemima ota c, otrok, orat, ocat, ofca.

*dj > j, usp. mlaja, ro jen; *skj, *stj > šć, usp. ĩšćen ‘tražim’, kr šćen.

Prvotno *v je ispalo na primjer u storit, tr t ‘tvrd’, četr ti, se pored sve, saki pored svaki;

*vъ na početku riječi obično ispada, usp. nuõtre, nuk, čier ‘jučer’, ziet ‘uzeti’, šenac ‘uš’; *vъ-

se pak reflektira kao u- samo u primjerima udovi ca, uto rak.

U ranijoj fazi govora, opreka m prema n na kraju riječi je bila neutralizirana, *-m > -n,

usp. Vazãn ‘Uskrs’ (prema lokativu Vazme ), hodin, dativ množine sestrãn. Međutim, opreka

se ponovo uspostavila, usp. na primjer Beram, sam prema dan.

*k > h u prijedlogu *kъ, usp. puõć h maše, h Orbanićen (jedini je izuzetak izraz k le tu,

doslovno ‘do godine’, ‘vidimo se (do godine)’), i npr. u riječima hći i nohti.

Prijedlog *sъ izjednačio se s prijedlogom *izъ u z (s genitivom ‘s, od; iz’, usp. z onega

kraja, z vr ta, a s instrumentalom ‘(zajedno) s; pomoću’), usp. z metlon, z nogami. Izuzetak su

kombinacije s ličnim zamjenicama s manun, š njega , š nji mi. Ispred bezvučnog suglasnika z

se obezvučuje u s: s ku hinji, s Pa zina; s cedilon; ispred palatala je š: š česti ‘s ceste’.

7

Čuva se staro mjesto akcenta.9 Kvantiteta se čuva pod akcentom i ispred njega;

poslijeakcenatske dužine su skraćene. Vokali su produženi ispred sonanta, uključujući v, npr.

Beram, z Biẽrma, palac, mn. pãlci, čaval, I jd. čãvlon. Kvantitetska se opreka u toj poziciji u

ograničenoj mjeri ponovo uspostavila, usp. raj ‘radije’ prema rãj ‘raj’ i sl. Ton se izgubio u

kratkim slogovima. Od ostalih promjena u akcenatskom sustavu valja spomenuti

neocirkumfleks (v. bilješku 2.), i dužinu gdje bi se očekivala kratkoća u primjerima kao siẽla

(prema selo ), imiẽna (prema ime) i sl., te u glagolskim infinitivima i radnim pridjevima tipa

bežãt, bežãla (i bežala); diguvãt (i digovãt); bivãt (pored bīvat), prodavãli (pored prodāvali).

4. Morfologija

4.1. Imenice

Imenice se sklanjaju po tri vrste, kroz šest padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ,

instrumental, lokativ, dalje u tekstu N, G, D, A, I, L). Vokativ je sačuvan samo u vrlo malom

broju imenica: ma mo, ća ćo ‘tata’, Bo že, kume.

Primjeri padežnih oblika prve vrste (nastavci za muške imenice i za imenice srednjeg

roda različiti su jedino u nominativu i akuzativu jd. i mn.): N jd. imenica m. r. -ø, -o, -e: kla s,

brek, konac, nuono, Ma te (imena i osobne imenice na -o i -e u kosim padežima imaju

proširenu osnovu na -et-, v. dalje), za imenice sr. r. -o, -e (rijetko -ø): leto, mlieko, ūkno

‘prozor’, ulje, līce ‘obraz’, ramen; G -a: klasa, breka, nuoneta, Ma teta, le ta, ulja, līca ; D -u:

breku, nuonetu, bla gu ‘stoci’; akuzativ je jednak nominativu kod imenica sr. r. i kod imenica

9 Nema nikakvog fonetskog prenošenja akcenta, ali u nekoliko slučajeva akcenat je po analogiji na osnovi gdje je u praslavenskome akcenat bio na nastavku, kao daska, suza; I mn. rogi, G mn. nohti; glagolski pridjev radni ž.r. jd. počela, zaklela i sl.

8

m. r. koje ne označuju živo biće: klas, leto, mlieko , līce , a kod imenica m. r. koje označuju

živo biće jednak genitivu: breka , Ma teta; I -on, -uõn odnosno -en, -ien (ovisno o zadnjem

suglasniku osnove): sinon, čepuõn, mliekuõn, uljen, Žmi njen, nuožien; L -e: konce , Žminje,

mlieke ; N mn. imenica m. r. -i: kla si, breki, za imenice sr. r. -a: ũkna; G mn. -ø, -i: konãc,

čepi, bre ki, lie t, ũkan, gnjĩzli; D mn. -on, -uõn odnosno -en, -ien (ovisno o zadnjem suglasniku

osnove), -an: Kuharon, Debeljūhuõn, Orbanićen, Matijāšien, vrãtan; akuzativ je jednak

nominativu i kod imenica m. r. i kod imenica sr. r.: breki, ku mi, leta, vrãta, drva ; I mn. -i,

-ami: pr sti, malini ći/malinićami ‘mlincima (za kavu)’, vrãti, zr nami; L mn. -ah, -eh:

prstah/prsteh, vlãseh, ra menah, pleća h, vrãtah/vrãteh, nastavak -ieh je atestiran kod samo

dvije imenice: u adverbijaliziranoj kombinaciji na mestieh ‘tu i tamo’, i na tlieh ‘na podu’.

Primjeri padežnih oblika druge vrste (nastavci za imenice ž. r. na -a i na suglasnik

različiti su jedino u nominativu i akuzativu jd.): N jd. -a, -ø: krava, žena, grieda , kokoš, holjef

‘čarapa’, kuos ‘kost’; G jd. -i: kravi, ženi , kokoši , kosti; D jd. -e: krave, žene, kokoše ; A jd. -o

za imenice s nominativom na -a: kravo, ženo, a jednak nominativu, na -ø, za imenice s

nominativom na suglasnik: holjef, ko koš; I jd. -on, -uõn: žli con, ženuõn, ni ton, kokošuõn,

košćuõn; lokativ je jednak dativu, -e: žli ce, holjeve , košće; NA mn. -i: kravi, svieći , ho ljevi,

kokoši, a od osnova na -ic-, -in-, -ij-, NA mn. završava na -e: čelice ‘pčele’, crekvi ce,

divojči ne, bubine ‘kukci’, štuorije, pomi je (ali ima i dubleta, kao zmi ji/zmije); G mn. obično

završava na -ø: kraf, višanj, kokuõš, ali neke osnove na dva suglasnika imaju genitiv na -i:

9

česti, ja sli; D mn. -an, -ãn: kravan, ofcãn, kokošãn; I mn. -ami: kravami, ženami, košćami; L

mn. -ah: pljo čah, gredah, rokah, holjeva h, košćah.

Treća vrsta, u koju spadaju sve imenice muškog roda na -a i nekoliko imena na -o, ima

kombinaciju nastavaka prve i druge vrste. N jd.: ćaća, otroči na, kumpiračina, Ma rio; G -i:

ćaći, Ma riji; D -u: ća ću, otroči nu, Ma riju; akuzativ od imenica koje označuju živo biće

jednak je genitivu: A ćaći, ciganči ni, Mariji, a od ostalih jednak nominativu: A kumpiračina,

coči na; I otročinon, Ma rijon; lokativa nema u mom materijalu. NA mn. -i: ciganči ni,

kumpirini10, Matiki; G mn. -i i -ø (raspodjela nije pravilna): Čr nji, otročin, Matik; D mn. -on

ili -en (kao i kod imenica prve vrste, ovisno o zadnjem suglasniku osnove): Matikon, ljudi non,

Črnjen, Laginjen; jedini atestirani instrumentalni su oblici: Barĩti, slončinami; lokativnih

oblika u mom materijalu nema.

U imeničkoj deklinaciji čuvaju se dakle arhaični nastavci. Nastavci ā-osnova potiskuju

nastavke za DL jd. i dativ, instrumental i lokativ mn. i-osnova ž. r. (npr. L jd. košće , L mn.

košćah itd, v. gore), i za I mn. i L mn. izvornih o-osnova m. r. i sr. r. i i-osnova m. r. (npr. I

mn. krelami, L mn. ro gah, nohtah). Alternacija -st-/-šć- itd. (iz instrumentala jd.) kod mnogih

se imenica ž. r. na suglasnik proširila i na L jd. (suol, L jd. solje, mas, L jd. māšće), a kod

imenice kuos i na I mn. i L mn. (košćami, košćah). Nema alternacije k/c itd. ispred i (Be zak, N

mn. Be zaki, ruoh, I mn. ro gi, GA jd. Debeljūha (prezime), A mn. Debeljūhi (selo).

10 Usp. augmentative/pejorative ženskog roda, koji za razliku od velike većine drugih imenica na -a imaju NA mn. na -e (kra vine, ženski ne itd.).

10

Pored deminutiva (npr. sirić, zobi ć ‘zubić’, Zvanić (od imena Zvane), kupči ć, koritica,

debli co, ukni co; kravica, diči ca, travi ca, roči ca) vrlo su česti i augmentativi/pejorativi na -ina

(m. r. i ž. r.), i -ino (sr. r.), usp. stoli na, otroči na; žitino, mesti no, rešetino, kravina, travina,

lozina, diči na, ženski na, A jd. smokvi no, N mn. kokoši ne.

4.2. Pridjevi, zamjenice i brojevi

U pridjevsko-zamjeničkoj promjeni nastavci su za jedninu: N m. r. -ø, -i, na primjer dobar,

stãr, stari, sr. r. -o, -e (ovisno, premda nedosljedno, o zadnjem suglasniku osnove), na primjer

čisto, domãće, naše i našo, G -ega, na primjer dobre ga, či stega, domãćega, D -emu, na

primjer dobremu, našemu, drugemu; akuzativ je kao i kod imenica za sr. r. i za m. r. osim za

živa bića jednak nominativu, a za m. r. za živa bića jednak genitivu; IL -en, na primjer malen,

prven, domãćen; za ženski rod nastavci su u jednini: N -a, npr. debela, ve la; GDL jd. -e, -ie,

na primjer naše, dobrie, A jd. -o, npr. našo, velo; I jd. -on, -uõn, npr. čiston, dobruon. Množina:

NA m. r. -i, sr. r. -a, ž. r. -e, na primjer veli, vela, vele; svi rodovi: GL -eh, npr. ve leh, dobre h,

prveh; D -en, npr. dru gen, va šen; I -emi, npr. mlãdemi, pr vemi.11 Pored nastavka -a, za NA

mn. sr. r. upotrebljava se i ženski nastavak -e, npr. vãjnske stãkla, pored dupla stãkla. Malen

broj pridjeva ima akcenat dosljedno na nastavku, na primjer ljučki ‘tuđi’, G ljučkiega, krsni ,

lofski , i muški , koji se upotrebljava i samostalno u značenju ‘muškarac’.

11Kod nekih pridjeva postoji razlika u obliku između određenog i neodređenog vida, ali samo u nominativu, na primjer mlat čovi k prema ta mlãdi čovi k. Upotreba vidova nije sasvim razgraničena, ali u predikatnoj se službi upotrebljava pretežno neodređeni vid (od onih pridjeva koji ga imaju).

11

Komparativ se tvori sufiksom -ej- (koji je uvijek naglašen), usp. stare ja, teple ji,

blatne je. Od pridjeva s jednosložnom osnovom s dugim samoglasnikom i od pridjeva s

osnovom na -ok- i na suglasnik + k-, komparativ se tvori morfonološkom promjenom zadnjeg

suglasnika u osnovi, često uz umetanje -j- ispred njega, ili umetanjem -lj- iza njega, na

primjer mlat - mlaji, jāka - jača, visok - vi ši, drah - drajži, suho - sujše, težak - tejži i težlji,

tu p - tu plji. Ima naravno i izuzetaka, kao veći, te supletivnih oblika, npr. bolji (od dobar), huji

(od poredan ‘nestašan, loš’). Za superlativ se dodaje prefiks nãj-: nãjle pča, nãjlaglje.

Lične zamjenice i refleksivna zamjenica sebe sklanjaju se: jãs i jã, ti, GDAL mane,

tebe , sebe (nenaglašeni oblici za GA me, te, se, za D mi, ti, si), I manon, tobon, sobon; mi, vi,

GA nas, vas, D nãn, vãn, I nami, vami; uõn, ono, G njega (nenagl. ga), D njemu (nenagl. mu),

A njega (nenagl. ga), ono, IL njiẽn; ona, GD njiẽ (nenagl. je), A njuo (nenagl. jo, ali za njo

itd.), I njuõn, L njiẽ; oni , ona, one, GA njih (nenagl. ih, ali za njeh itd.), D njĩn (nenagl. in), I

njimi, L nji h. Od upitne zamjenice ča, genitiv je če sa, A ča , IL čiẽn. U kombinacijama s

prijedlozima (na, za, va, po), ča se skraćuje u č: zãč, nãč itd. Od zamjenica složenih sa ča

postoje oblici: G ne česa pored nečega, I ne česen pored ne čen (npr. z nečen drugen), ali N

nešto; nič (i ni š), G ničesera, I ni čeren, ni čen i ničesiẽn.

Sve se ostale zamjenice sklanjaju kao pridjevi, na primjer čiguõf ‘čiji’, ž. r. čigo va;

takuõf, G mn. tako veh; nji h pored nji hof ‘njihov’, I mn. nji hemi pored njihovemi; muõj, G mn.

12

mojeh; ki ‘koji’, u samostalnoj upotrebi ‘tko’, GA kiega itd. Pokazne zamjenice ta ‘taj’, ovi,

oni u G i D jd. m. r. i sr. r. imaju akcenat u zadnjem slogu: G jd. m. r. tega , D onemu itd.

Karakteristične su za ovu skupinu govora zamjenice složene s isti: ta jsti, ova jsti,

onajsti, ka jsti, i jena jsti. Od ovih se složenica obadva elementa sklanjaju, usp. D jd. m. r.

onemujstemu; G jd. kegajstega, A jd. ž. r. ko jsto, itd. Česte su naročito u samostalnoj

upotrebi.

Broj jedãn sklanja se kao pridjev (d ispada; G jd. m. r. jenega , D jenemu , itd.). Niječna

zamjenica nijedan (G nijenega, I nijenen itd.) upotrebljava se i u značenju ‘nitko’. Od brojeva

m. i sr. r. dva, o ba, tri , m. r. četi ri, sr. r. četi ra i četi re, ž. r. dvie, obe, tri, četi re, nastavci su za

kose padeže kao u pridjeva, na primjer G dveh, D dviẽn, oben, I tre mi, četire mi. Miljãr

‘tisuća’ sklanja se kao imenica: dva miljāra , deset miljãri.

4.3. Glagoli

Jednostavni glagolski oblici su: infinitiv, prezent, imperativ, glagolski pridjev radni, glagolski

pridjev trpni i glagolski prilog sadašnji. Osim za prilog sadašnji, koji se naravno tvori samo

od nesvršenih glagola, za sve je druge oblike relevantan glagolski vid; mogu biti svršenog ili

nesvršenog vida (za infinitiv, prezent i radni pridjev postoji još i habitualni vid, v. 5.2.).12

Infinitiv završava na -t, na -ć, ili na -s, usp. ju žinat ‘ručati’, čūvat, pla kat, pūhat,

veruvat, kovãt, žīvet, puknut, nāgnut, hi tit ‘baciti’, hrānit, videt, bežãt, le ć, tũć, ses, kras.

Prezentski nastavci su -a n, -aš, -a, -amo, -ate, -ajo (nenaglašeno -an, -aš itd.), odnosno -e n, -

12 Postoji samo jedan (adverbijalizirani) rudiment glagolskog priloga prošlog: na skrĩfši ‘potajno’.

13

eš, -e , -e mo, -ete, -uõ (nenaglašeno -en, -eš itd., 3.l.mn. -o), odnosno -ĩn, -ĩš, -ĩ, -īmo, -īte , -ĩje

(nenaglašeno -in, -iš itd., 3.l.mn. -e, ponekad -o). Primjeri: a-prezent: kopa n, kopajo; čũvaš,

čũvajo; i-prezent: hi timo, hi te (i hito); storĩ, storīmo ; vi diš, vidite; bežĩ, bežĩje; držĩš, držīte ; e-

prezent: pla čen, pla če; pũše, pũšo; kūje , kūjuõ; liežen, lie žo; rečeš, rečete, rekuõ (i, rjeđe,

rečuõ); sieden, sie demo; krāde, krāduõ. Imperativ se tvori od prezentske osnove, s nastavcima:

-j, -jmo, -jte ili -i , -i mo, -ite; kod nekih glagola imperativ može imati nastavke, ø, -mo, -te.

Oblici za 1.lice mn. vrlo su rijetki. Primjeri: čũvaj, pĩtajte, veruj, hiti, nāgni, reči, bežimo,

zamite ‘uzmite’; hoj, homo, hote. Od nekih glagola postoje alternativni imperativni oblici s

akcentom u prvom slogu (emfatična upotreba), npr. drži (ili dr š) pored drži, mu či pored muči.

Glagolski prilog sadašnji tvori se od prezentske osnove. Nije jako čest; ukoliko se

upotrebljava, često mu prethodi prijedlog na. Primjeri: na mučiẽć ‘šuteći’, na sediẽć,

ćakula juć, plačuć, tekuõć ‘trčeći’.13 Glagolski pridjev radni tvori se od infinitivne osnove (koja

se od većine glagola dobiva odbacivanjem infinitivnog nastavka -t), nastavcima -ø (od osnova

na suglasnik nastavak za m. r. jd. je -a), -la, -lo, -li, -le, -la. Primjeri: kopa t - kopã, kopa la;

hitit - hi ti; hitila, plāti t - pla ti, plāti la; vīka t - vīkã, vīka la; rezat - reza, rezala; pi t - pi, pīla ,

pili; le ć - le ga, legla; reć - reka, rekla , reklo; zapriẽt - za pra, za prla. Glagolski pridjev trpni

tvori se od infinitivne osnove, sufiksima -n-, -en- (uz morfonološku promjenu osnove), ili -t-,

a ima pridjevske nastavke. Primjeri: ku hat - N jd. ž. r. kuhana, I kuhanon; zrešetat - m. r. jd.

zrešetãn, sr. r. zrešeta no; zre zat - sr. r. jd. zre ženo i zrezano; dopelja t ‘dovesti’- N mn. m. r.

13 U žminjskom govoru prijedlog na često stoji i uz priloge izvedene od pridjeva, usp. na tiho, na gošće ‘češće’.

14

dopeljeni; preki nut ‘slomiti’ - prekinjene; nāgnut - m. r. jd. nãgnjen; prociedit - sr. r. jd.

prociẽjeno; kūpit - m. r. jd. kupljiẽn, sr. r. kuplje no; spe ć - m. r. mn. spe čeni; zliẽć ‘oteliti se

itd.’ - G mn. m. r. zleženeh; načiẽt - ž. r. jd. načeta; zapriẽt- I mn. sr. r. zaprtemi. Od glagola

na -s, morfonološku promjenu osnove imaju samo glagoli s osnovom na -s- ili -z-: prenes - sr.

r. jd. prene šeno; pomus - ž. r. jd. pomu žena, ali uples - G jd. sr. r. upletenega, ugre s - sr. r. jd.

ugrebeno. Nekoliko nepravilnih glagola tvori trpni pridjev od prezentske osnove sufiksom

-en-, npr. pognat - ž. r. mn. pore njene; pobrat - ž. r. mn. pobe rene i pobrane.

Složeni su glagolski oblici: perfekt, pluskvamperfekt, kondicional, kondicional II,

futur, futur II i prohibitiv. Perfekt se tvori od prezenta glagola bit i radnog pridjeva glagola

koji se spreže, npr. san rekla , je zaspa, je ustalo, si videla, so po čeli. Pluskvamperfekt se tvori

od perfekta glagola bi t i radnog pridjeva glagola koji se spreže, npr. je bi za bi, smo se bile

štufale ‘dosadilo nam je’. Futur se tvori pomoćnim oblicima ću, ćeš, će, ćemo, ćete, te i

infinitivom, npr. ću prĩt; te puõć ‘ići će [oni]’; ćemo umiesit. Futur II se tvori pomoćnim

oblicima buoden (ili buodeh), buodeš itd. i radnim pridjevom, npr. kad buodemo šle ta mo.

Prohibitiv se tvori od pomoćnih oblika nemuõj, nemuõjte i infinitiva, npr. nemuõj pla kat;

nemuõjte vrīšćet. Kondicional se tvori pomoćnim glagolom bih, biš, bi, bimo, bite, bi i radnim

pridjevom, npr. ča biš je la?; bi se reklo ; bimo mi rekli . [Trieba] da prĩdete u Božiće, pak bite

videla. Kondicional II se tvori kombinacijom kondicionala glagola bit, i radnog pridjeva

glagola koji se spreže, npr. bi bila spāla; bi bi la za spala.

15

5. Neke sintaktičke i semantičke posebnosti

5.1. Konstrukcije s brojevima

Uz brojeve dva i oba upotrebljava se oblik jednak genitivu jednine imenice, usp. dva

snopa; dva le ta; imate o ba koluora; prĩdo dva vahlja ‘nastanu dva otkosa’. Od ženskih se

imenica uz NA brojeva dvie i obe upotrebljava NA množine, usp. one dvie niti; Tako so bile

dvie griedi. So mi nate čene o be ruoki. Kad uz imenicu stoji pridjev ili pridjevska zamjenica,

upotrebljava se N mn. i od pridjeva i od imenice: dva dugi kolci ; i man dva prteni lancūni .

Primjeri kosih padeža: Z dvemi i glami. To se potiegne z dvemi pr sti. Na obeh lĩcah i maš bla tno

‘prljavo’. Držĩ z o bemi rokami.

Brojevi 3 i 4 ponašaju se kao pridjevi (osim NA tri za ž. r. i sr. r.). Uz NA tri, i četi ri

(m. r.), četi ra (sr. r.), četi re (ž. r.), upotrebljava se NA imenica. Primjeri: tri dani; se pũšti

dva-tri listi; četi ri pr sti; on je imiẽ četi re hće ri; tri goveda; tri vretiẽna; četi ra le ta; četi ra

kriẽla i ma (žīžak). Primjeri kosih padeža: ot teh tre h siẽl ‘od ta tri sela’; ot Treh Krãlji na pret

san na ferijah ‘na odmoru sam od Tri kralja’; kvarat do četi reh ‘3.45 h’.

5.2. Upotreba nekih glagolskih oblika14

14 Ograničit ću se ovdje na neke detalje upotrebe prezenta u glavnim rečenicama, upotrebe perfekta i kondicionala drugog te na glavne karakteristike habitualnih glagola.Vidi i Kalsbeek, Janneke, «Jedno poglavlje iz sintakse istarskih govora: upotreba glagolskih oblika», Hrvatski dijalektološki zbornik 12/2003, 103-113, i Kalsbeek, Janneke, «Izvedeni nesvršeni glagoli u nekim čakavskim govorima», Naučni sastanak slavista u Vukove dane 14/1984, 169-176.

16

Kao i u standardnom hrvatskom, i nesvršeni i svršeni se prezent upotrebljavaju kao historijski

prezent, npr. Prĩden malo više ... I mi vĩčo - Sto j! Dobro. To san ka pi (‘razumio’). Svršeni se

prezent koristi i u funkciji ponavljane, habitualne radnje, npr. Sve zapošta ‘Sve upamti’. Unde

hitimo kako vo grano ‘Tamo bacimo koju granu’. Javlja se u rečenicama gdje je izražen neki

uvjet za radnju koju označuje, npr. Ku jã zva din, ni č ne zustane ‘Ako ja zagrabim, ništa ne

ostane’ (svršeni prezent tu ima funkciju potencijala). Niječni oblik u funkciji potencijala javlja

se i u slučajevima gdje nije izražen neki uvjet, i gdje se svršeni vid ne bi mogao upotrijebiti u

hrvatskom standardnom jeziku, npr. Danas ne storīmo ni č ‘danas nećemo ništa stići’. Ne

pojen š njimi ‘neću ići s njima (ne ide mi se s njima)’.

Perfekt svršenih glagola koristi se, pored funkcija koje vrši u standardnom hrvatskom,

i u funkciji habituala, čak i bez priložne oznake učestalosti. Upotrebljava se i u slučajevima

gdje ga u standardnom hrvatskom ne bi moglo biti, kao npr. To se zove buret. Niso to svi

imeli, to je imiẽ jedãn va sele, to se je pos u odi lo jedãn dru gemu ‘to su posuđivali jedan

drugome’; Jedanpũt se je ubi lo uõfci ve ć ‘Nekad su češće klali ovce’.

Kondicional označuje ponavljanu radnju mnogo rjeđe nego u standardnom hrvatskom,

ali ima primjera tipa Jã bih čūvala po zglãmnice (‘po rubu njive’), unde na kra je, a krava bi

bila zala za zmaknut (‘kadra da nešto ugrabi’). Međutim, kondicional II mnogo je češći nego

u standardnom hrvatskom, a koristi se, osim u funkciji kondicionala u prošlosti (npr. u Bih

bila storila ta brhãn (‘haljinu’), ma mi nĩ riva lo (‘dostajalo’) ro bi) i za označavanje učestale

radnje. Na primjer: Va ono bimo bile nalile vodi , i režentale robo ‘U to bismo stavile vodu, i

isprale rublje’.

17

Među strukturalno najzanimljivija obilježja žminjskog govora spada jedna crta sustava

glagolskog vida: postojanje izvedenih nesvršenih glagola koji tvore poseban habitualni

podvid. Ti se glagoli tvore od nesvršenih glagola plodnim sufiksom -ieva-, npr. spieva t od

spat, čuvievat od čūvat.15 Upotrebljavaju se u infinitivu, prezentu i perfektu; ne mogu se

upotrijebiti u aktualnom prezentu: uvijek se radi o običaju, ili o ponavljanju radnje koju

označuje polazni glagol. Primjeri: Ću jo peljievat puli tete Ma liji to zimo ‘Vodit ću je

(redovito) teti Maliji ove zime’ prema: I san se mogla peljat ‘I mogla sam se voziti’; sestri so

mi spieva le na šufite ‘moje sestre su običavale spavati na tavanu’; Sada spievan va te kamare

‘sad običavam spavati u toj sobi’, prema na primjer: Nuona spĩ ‘baka spava (u ovom

trenutku)’; Smo sku pa čuvievale ‘običavale smo zajedno čuvati (krave)’ prema: uon je čūvã (u

tom trenutku). Ima glagola koji se javljaju u sva tri vida, na primjer hi tit svr. ‘baciti’, hi tat

nesvr. ‘bacati’, hićieva t hab. ‘(imati običaj) bacati’.16

5.3. Klitike

Žminjski govor posjeduje kategoriju klitika, u koju spadaju upitna čestica li, nenaglašeni

oblici za G, D i A ličnih zamjenica, nenaglašene varijante pomoćnih glagolskih oblika san, si,

je, smo, ste, so (prema naglašenim oblicima sãn, si, iẽ, smo, ste , suõ), bin, biš, bi, bimo, bite,

15 -ieva- je jedini plodni sufiks i za tvorbu nesvršenih glagola od (prefigiranih) svršenih glagola, npr. vikopieva t od vikopa t, prerežieva t od prere zat. Nesvršeni glagoli često imaju dubletni oblik na -evat, npr. prereže vat. Od svih glagola-posuđenica iz romanskoga koji su svršenog vida tvore se nesvršeni glagoli sufiksom -ieva-, usp. kalieva t od kalat, finjieva t od fi nit, pasieva t od pasat.16 S. Dickey navodi produktivnost žminjskog habitualnog vida kao oznaku koja potvrđuje (i geografski) prijelazni status hrvatskoga i srpskoga jezika, a posebno zapadnohrvatskih govora, između istočnoslavenskog (ruskog, ukrajinskog, bugarskog) i zapadnoslavenskog sistema glagolskog vida (češkog, slovačkog, slovenskog), v. Dickey, Stephen, Parameters of Slavic Aspect, Stanford 2000, 87.

18

bi, i ću, ćeš, će, ćemo, ćete, te (u samom Žminju ćo). Ove su klitike podložne pravilima o redu

riječi. Od karakteristika klitika u žminjskom govoru posebno su vrijedne spomena:

(1) Klitike često prethode naglašenoj riječi, pa i na početku rečenice, na primjer: Si ga zvāla ?;

Mu se je šćucalo ‘štucalo mu se’; Ga je ime la ra da ‘voljela ga je’.

(2) Klitika li ponekad dolazi između osnove i nastavka pomoćnog glagola za buduće vrijeme,

a klitika ga između ne i muõj u prohibitivu, na primjer Ki zna ćelimo nãć mesto; Ćeliš jutre

rivat to storit?; Ne ga muõj zvāljat pored Nemuõj ga zvāljat ‘nemoj ga zaprljati’

(3) Uz naglašeni oblik lične zamjenice u rečenici često, ali ne obavezno, dolazi i nenaglašeni

oblik, npr. Mane me je piežala (maneštra) ‘sviđala mi se (juha)’; Mane mi se je frma la ura

‘Sat mi je stao’. Ali i: “kuma”, oni ki so mane dico drža li na krs.

Osim pravih klitika ima i riječi koje se često javljaju u nenaglašenoj varijanti sa

skraćenim samoglasnikom, kao npr. griẽn/gren, npr. Pak onipũt ćete se uve rit ja li gr i ẽn doma

ali ne ‘uvjerit ćete se da li idem kući ili ne’ prema: Dobro, jã gren doma; teta/teta/, npr. teta

Fo ška prema: ta te ta od Orbanić; puõć/poć, npr. ću poć s to bon ‘ići ću s tobom’ prema: n iẽću

p u õć i sl.

6. Leksik

Leksik sadrži više vrlo različitih slojeva, koje bi bilo zanimljivo detaljnije istražiti u posebnoj

studiji. Ovdje ću se ograničiti na samo nekoliko opservacija. Kao periferijsko govorno

područje, Žminjština je s jedne strane i u leksiku sačuvala mnogo starina, a s druge strane

poprimila dosta novih, pretežno romanskih riječi. Arhaizmima pripada npr. glagolski prefiks

vi-, usp. vicika t ‘isisati’, vibrat, vikopa t, visi pat. S druge strane je inovacija što je predmetak

19

*vъ- gotovo izišao iz upotrebe17, usp. samo vade t, važgat; zamjenjuje se konstrukcijama s

prilogom nuõtre, npr. da ne gredo nuõtre s posto li ‘da ne uđu (u kuću) u cipelama’.

Specifičan sloj rječnika tvori kategorija leksema koja je, kako je već konstatirao Ivić,

tipična za šire istarsko jezično područje (a djelimično i za slovensko), a kamo spadaju

mnogobrojne vrlo česte riječi. 18 Na primjer: aš u značenju ‘jer’, čuda ‘mnogo’, jutre ‘sutra’,

valje (često reduplicirano, va lje valje) ‘odmah’, lazno (nĩman la zno ‘nemam vremena’),

postuõl ‘cipela’, otrok ‘dijete; dečko’, bre k ‘pas’, tovãr ‘magarac’, tr s ‘loza’, trukinja

‘kukuruz’, muoka ‘brašno’, la čan ‘gladan’, poredan ‘nestašan; loš’; povedat ‘ispričati’, prĩt

‘doći’, teć u značenju ‘trčati’, pelja t ‘voditi; voziti’, tepli t ‘grijati’, storit ‘učiniti’, zapriet

‘zatvoriti’ i dr. Osim toga, nalazimo znatan broj onih leksema koje Zajceva klasificira kao

specifične čakavske (tj. kojih nema ni u slovenskom ni u štokavskom) 19, npr. tr ‘ta’, bri žan

‘jadan’, tuk ‘mast’. Postoje i slovensko-čakavske paralele riječi kojih nema u štokavskom kao

mi se grũsti ‘nije me volja’, ulĩta ‘crijeva’, lūna ‘mjesec’, sasac ‘dojka’, samãnj ‘sajam’,

skomina ‘utrnjenost (zuba), trpkost’, sos ‘svirati’, sre bat ‘srkati’, ũlj ‘košnica’, vrieda ‘odmah,

brzo’, dūšet u značenju ‘mirisati’, gut u značenju ‘grlo’, ljučki ‘tuđi’, spra vit u značenju

‘spremiti, pohraniti’, žir ‘plod’.

Znatna je količina posuđenica iz venecijanskoga, npr. kandriega ‘stolica’, lužar

‘krunica (za molitvu)’, piruon ‘vilica’ i stotine drugih.

17 *v je u nekoliko slučajeva ispalo fonetskim putem, usp. t. 3.18 Ivić, Pavle, «Prilozi poznavanju dijalekatske slike zapadne Hrvatske», Godišnjak Filozofskog Fakulteta u Novom Sadu 6/1961, 191-212.19 Zajceva, Svetlana, «Specifična slovenska leksika u savremenim čakavskim govorima», Prilozi proučavanju jezika, 3/1967, 69-110.

20

U zadnje vrijeme je, kao neizbježna posljedica utjecaja nastave i masovnih medija,

broj standardnohrvatskih primjesa u svakidašnjem govoru sve veći, i to naročito u

leksiku.Veliki dio stanovništva (uključujući i mlade ljude) još dobro vlada izvornim govorom.

Istina, većina ljudi u toku razgovora prelazi s dijalekta na standardnohrvatski i obrnuto,

naravno ovisno i o predmetu razgovora i o drugim sudionicima u njemu, a često se koristi

mješavina: manje-više čisti mjesni govor u koji se ubacuju standardne riječi i konstrukcije.

7. Tekstovi20

Mora

To so govorieva li jedanpũt, po noće kat ki je šã spa t, da je prĩšla Mora na njega. To da mo re

puõć kros ključa nico, kroz vrãta, i da prĩde, pak valja da se tako slie že na prsa čovi ku, da ne

more di hat, ni ... ni vīka t ni nič. To poviẽdajo tako, jãs ne znan, nisan prova la. To da je ta

Mora. [Kako se more poslat ća…] Moro ? Ne moreš jo poslat ća dokle ona sa ma ne poje. To san

čula povieda t, kat mi je poviedala jena žiẽnska da je prĩšla sa ko jutro kat je je šã muoš na de lo.

Ali moja ma t, ali ja ne zna n ki je to poviedã. Mora, na njo. Je rekla, lie po da je čula, da je

hodila kako māča k, na … na …lie po tackala na lahko, i onipũt kat je šla tu , da nĩ mogla ni

vīka t ni dihat ni nič. I kat je to šla dole, da je liepo ču la kako je skočila na pot, i da je rekla da

je vīka la i “Prĩkas!” i “Vra h!” i sega grdega je je vīka la, i pak da je je ta mo zruõmpala z

nekemi mašte li ča je ime la, za pra t, oni čabri. S tiẽn da je je zruõmpala, i da se je nasmejãla

kat je šla ća.

20 Ovi su tekstovi ranije objavljeni u radu Kalsbeek, Janneke. The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria, Amsterdam/Atlanta 1998. Svi su tekstovi primjeri spontanog govora Nevenke Erman.

21

Pres

Ta teta od Orba nić, va jk smo se smejãli. Di ca smo bi li; kat san jã po čela se samo vadit, se je

to finilo. Se nĩ već prelo. Ma ona je prela, za lancūni se je pre lo, za vreći, za lancūni. Ot

konopãlj, i od lana. I to je triebalo pljukat ono , kat se priede , sako toli ko zmočit. A ona bi bi la

zaspala, pak je (z) zaji kon vane ... Ma mi di ca smo se smejãli. Ona je tako držala, zna te ono,

tako je držala ono , i tu vreteno , ono ... (z) zaji kon vane je za spala. To mi nikat ne po je z glāvi,

kako smo se smejãli za to .

Vipra t

To van znãči, kat je neka roba, bi lo kakova, dosta bla tna, i prvo ne go bih stavila va makino,

sat, kat se z ma kinon pe re, ono kat se ma lo “istrlja” pr vo nego staviš va ma kino, to je reć

‘viprat’. A kat se je na ruoki pralo, onipũt se je to ro bo namoči lo, i s te vodi kade se je moči lo

se je nãjprvo viprlo, i pak po kle se je pralo va dru ge vode. A za vipra t, stešo se reče , za

kakovo robo, da će se vipra t, kat se jo ču da ču da pere, pak prĩde onako slaba, već kako

razderena, a ne raski njena, ne go sa mo onako tãnka, slaba, pak se reče da je viperena.

Krava Galjardina

Jã san imela jeno Galjardi no, kako čovi k je ka pila sve. (...) Kat smo pelja li (...) kat san jã

pelja la gnuoj (...) na vo ze smo (...) I san rekla: “Ča gremo, moja ? Dãj!” Onipũt, ona ku me je

22

gledala kako se sieden, nĩ mi rābilo do do ma poć do le. Ona je znala ča će stori t. I vãn puõć

tako na široko da ne zvrne, i sve , po liẽpen, po či sten, kako čovi k. Ku je ona bila jādna , ali ku

san jo stũkla, ku je ona tako stopala z noguõn, dokle san ja ... Ona bi bila tekla , do Svetega

Petra se ne bi bila frmala. Mũnjena je bīla , i pra va, ku ćeš. Sa mo, stũć se jo nĩ sme lo. Aš ku

san jo stũkla, ona mi je torna la ono. I kat san čūva la va Vale, po zglãmnice, ono , na primer,

ku je bila sũša, i kade se nĩ čūva lo, sigurno da je trāva narãsla. I kat san rekla : “Galjardina,

ku ćeš bit pra va, ćemo poć va Va lo.” Ku je ona tako z uši vami de lala, onipũt san mogla puõć,

a ku ne, ku je stãla tako , di gnjeno gla vo, nanke nisan jo pognala, aš bi bila sigurno stekla po

Va le. Po arbe te, po kapuze, ča je bi lo posãjeno. A ku je ona tako z uši vami ši škala, onipũt je

jela … je mogla tako , do kapuza, je s, i nĩ ga odgri znula. Ku san bila blĩzu. Ku me nĩ bīlo , bi

bīla , ja . Je bila šegava.

Korištena literatura

Belić, A. Izveštaj o pribiranju dijalektološke građe, potpomognutom sredstvima iz “Velimirijanuma”. //

Godišnjak Srpske kraljevske akademije. 26 (za 1912.) (1914), str. 221-259.

Dickey, S.M. Parameters of Slavic Aspect: A Cognitive Approach. Stanford : CSLI Publications, 2000.

Erman, N. Ma je dušelo. Žminj : Katedra Čakavskog sabora, 2005.

Ivić, P. Prilozi poznavanju dijalekatske slike zapadne Hrvatske. // Godišnjak Filozofskog Fakulteta u Novom

Sadu. 6 (1961), str. 191-212.

Kalsbeek, J. O fonemskom sustavu čakavštine sela Orbanići kod Žminja. // Studies in Slavic and General

Linguistics. 2 (1982), str. 157-175.

Kalsbeek, J. Izvedeni nesvršeni glagoli u nekim čakavskim govorima. // Naučni sastanak slavista u Vukove dane.

14 (1984), str. 169-176.

23

Kalsbeek, J. The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria. Amsterdam/Atlanta GA : Rodopi, 1998.

Kalsbeek, J. Jedno poglavlje iz sintakse istarske čakavštine: upotreba glagolskih oblika. // Hrvatski

Dijalektološki Zbornik. 12 (2004), str. 103-113.

Korenčić, M. Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971. Zagreb : JAZU, 1979. (= Djela JAZU 54)

Małecki, M. Przegląd słowiańskich gwar Istrji. Kraków : Polska akademja umiejętności, 1930. (= Prace komisji

językowej 17)

Ribarić, J. O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih govora na poluotoku Istri s opisom vodičkog

govora. Pazin : “Josip Turčinović”, 2002.

Šimunović, P. Žminj (OLA 22). // Fonološki opisi / uredili Pavle Ivić, Dalibor Brozović i dr. Sarajevo :

ANUBiH, 1981. (= Posebna izdanja 55). Str. 229-234.

Šimunović, P. Žminj (Mittelistrien). //Čakavisch-Deutsches Lexikon III. - Čakavische Texte / uredili P.

Šimunović i R. Olesch. Köln-Wien: Böhlau, 1983. Str. 284-295.

Vermeer, W.R. On the principal sources for the study of čakavian dialects with neocircumflex in adjectives and

e-presents. // Studies in Slavic and General Linguistics. 2 (1982), str. 279-341.

Vranić, Silvana Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za

kroatistiku, Biblioteka časopisa Fluminensia, knjiga 1., 2005.

Zajceva, S. Specifična slovenska leksika u savremenim čakavskim govorima. // Prilozi proučavanju jezika. 3

(1967), str. 69-110.

Zgrablić, M. Čakavski dijalekat u Sv. Ivanu i Pavlu te Žminju u Istri. // Program C.K. Velike državne gimnazije

u Pazinu. 2. (1904.-1905.) Pazin : Naklada C.K. gimnazije, 1905, str. 3-27; 3. (1905.-1906.) Pazin : Naklada

C.K. gimnazije, 1906, str. 3-24; 4. (1906.-1907.) Pazin : Naklada C.K. gimnazije, 1907, str. 3-39.

24

Skica približne rasprostranjenosti refleksa jata u Istri (prema karti br. 4 iz rada Małecki, M., Przegląd słowiańskich gwar Istrji, Kraków 1930). Legenda, odozgo prema dolje: (1) ekavski sjeverozapadnočakavski, (2) ikavsko-ekavski centralnočakavski, (3) slovenski govori, (4) buzetski sjevernoistarski (sa zatvorenim ẹ kao refleksom jata), (5) ikavski jugoistočnočakavski, (6) perojski jekavski štokavski.

25

SummaryThe article deals with the čakavian dialect of Žminj and surrounding villages. After a brief survey of the linguistic setting of the dialect within the Istrian language area, a short overview is given of the synchronic and diachronic phonology, the main characteristics of the morphology, and some peculiarities of the syntax and lexicon of the dialect. Among the special characteristics of the diachronic phonology of the Žminj dialect are the ekavian reflex of Proto-Slavonic *ě (cf. leto ‘summer; year’), the reflex o (uo when long) of the nasal *ǫ (cf. klobak ‘ball (of wool), clew’, ruop ‘hem’), and the existence of neocircumflex in adjectives and e-presents of Stang's accentuation type (a), cf. stari, plače. The nominal inflection is characterized by archaic endings, e.g. Gpl Stareh vrãt ‘the old (city) gate’. For the verbal system, the existence of a considerable number of constructions which can express a habitual action is typical, especially the conditional II, and a separate habitual Aktionsart as a productive category in the infinitive, present and active participle, e.g. smo čuvieva le ‘we were in the habit of herding [cows]’ vs. uõn je čūvã ‘he was herding [the cows, at that moment]’. The lexicon is characterized by the retention of many archaisms on the one hand (e.g. the prefix vi-, cf. vikopa t ‘dig up’), and the presence of numerous loanwords, especially from Venetian, on the other (e.g. kandriega ‘chair’.

Ključne riječidijalektologija; istarski govori; čakavski

26