Nema vremena za uljepšavanje

Nema vremena za uljepšavanje

ZBORNIK PJESAMA


BIBLIOTHECA SALONITANAKnjiga 12

NakladnikGradska knjižnica Solin

UrednicaKarmen Borković

Izbor radovaKarmen Borković, Slavica Čilaš, Irena Delonga, Nada Topić

Grafički dizajnMelita Bučan

TisakRedak - Split

ISBN 978-953-7851-01-9CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 140506067

© GRADSKA KNJIŽNICA SOLINNijedan se dio ove knjige ne smije, bilo kako, umnožavati ni preslikavati bez nakladnikova dopuštenja.


Solin, 2012.

ZBORNIK PJESAMA

S NATJEČAJA ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU

U ORGANIZACIJI GRADSKE KNJIŽNICE SOLIN

Poezija je bliža istini nego povijest.Platon

Pjesnici su svjedoci prostora i vremena u kojem stvaraju, a njihovi zapisi univerzalno svjedočanstvo ljudskog života u svoj svojoj kompleksnosti. Čitati poeziju znači ogledati se kroz drugoga u onome u čemu jesi, prepoznavati, spoznavati, otkrivati... U Mjesecu hrvatske knjige, koji je u prošloj godini bio posvećen poeziji, kroz Natječaj za najbolju neobjav-ljenu pjesmu željeli smo otkriti tko su pjesnici oko nas i o čemu pišu. Od ideje do realizacije dijelilo nas je čak 78 autora (!) koji su se prijavili na Natječaj ponudivši nam s povjerenjem svoje stihove. Hvala im na iskazanom povjerenju i na poeziji koja nas je oduševljavala originalnošću, iskrenošću i iznad svega ljudskošću! Bilo nam je posebno zadovoljstvo čitati pjesme među kojima su neke, vjerojatno, po prvi put izvučene iz ladica ili skrivenih foldera na računalima. Izabrati najbolje bilo je teško, zato smo neke i pohvalili, ali dobrih pjesnika je bilo previše i za nagrade i za pohvale, te se rodila ideja o tiskanju zbornika u koji bismo uvrstili sve one stihove koji su poškakljali naša srca, oči i uši. Pjesme objavljene u ovom zborniku različite su po svojoj tematici, formi i izrazu, kao i njihovi autori po svojim zanimanjima, interesima i senzibilitetima (profesori, znanstvenici, studenti, učenici, domaćice, umirovljenici, novinari, glumci, slikari…), ali zajedno svjedoče komadiće života kojeg svi u nekom trenutku živimo. I to bez uljepšavanja!

Nada Topić

9

Stari kapetan

Klepeću škurena rastočenoj funjestriuznemirene burombude korakena uskoj kaliraznoseći miris ružmarinaukradenog škrtoj zemlji.Pogled goreupi naborano licestučeno morem,soli i neveramai miris luleizlizane prošlosti.Dobro jutro Gosparu,zazovem tihouz naklon godinama.Dobro Vam jutro Sinjora, dobro mi stojte,vrate mi se riječisa stručkom lavandedok sklanjaumorne očiu tišinu zaustavljenih vapora.

Mirta Abramović

10

Tijat

Na daskama stotine nogu;svaki par nosi svoga čovjeka.A paluba kriči pod sudbinama,motorom prolaze trnci,cima prepušta obalu moru,u prsima lome se valovi…! Slano ljulja se brod…

Maja Aralica3. nagrada

11

Koncert za gitaru

Euterpa glatko klizizmijskim tijelom po strunama,u duetu s ptičjim pjevomupliće se u topli zrak.

Pod dodirom njene rukei tvrdo drvo se svija:polako, iz šeste žicepo podu kaplje Bach.

Ubojica oblaka

Zarila sam prste U njegovo meko tkivoRasporila mu utrobu

Nije pustio ni glasa(Pustio je zraku svjetlosti)Kišnom krvlju poprskao mi prozor

Obrisala sam otiske prstijuS drvene ručke kišobranaNebo opet nosi crninu

3. nagrada

12

Ludost

Treba proći kroz ralje užitkaBez imalo stidaZanemariti rukohvate i ljuljati se na iglici svijestiBez imalo strahaPropustiti svjesno posljednji vlakZa miran sanI hvaliti se propustimaU želji za osudom.Smrt je najljepša kad je izigranaMoja je ljepša od svih najljepših lijepihI gruba.I svakodnevna.Ne pravdajte moje rukeJa priznajem:Po svoj gorčini ludostiValjam seGolog tijela.

Katarina Botica

13

Družba palih sanjara

Između četiri zida prigušena svijećaOko nje lica bez imena, bez glasaUmiranje njeno jedini je životU sobi toj crnoj bez nade, bez spasa.

Pokreti već mrtvi, srasli smo u misliU ratu za vječnost bez daha smo paliNapadali riječju, branili se pjesmomA nikad nas nisu borcima zvali.

Bezimen je čas kad pognuli smo glavuMeđu četiri zida prosuli svoj zrakOdrekli se neba beskrajno plavaIzmučenim tijelom prigrlili mrak.

A ti kad kreneš ulicom izgubljenih dušaZa nama ne tuguj, nismo tu u patnjiTek čuvamo plamen da u vječnost piriJer dok vide svijeću misle da smo živi.

14

Susret

Doći ću.Jednom nekada.Kad mrena raširi svoje ruke podno mojih kapakaKad bore prospu svoje priče preko mojih obrazaA godine izliju sve svoje dane niz moje tjemeI krenu kliziti u srebrnim bojama.

Doći ću.Pomalo umorna.Kad slova ostave žuljne pečate među mojim prstimaKad prašnjave tajne budu stršile iz mojih zjenicaA život ureže sve svoje kretnje u čitke brazde moga čelaI odriješi usne od govora.

Doći ću.Pomalo sjetna.Pomalo spokojna.Kad svi pejzaži budu već viđeniKad svi betoni budu već poznatiKad sve slobode postanu okoviA ljubavi ne budu imale lice, tek nogeDa dođu i odlutaju.

Doći ću.Pomalo ista.Premalo drugačija.I opet ću tražiti da se odrekneš svijestiZnam. Nećeš moći.I opet ćeš tražiti da postanem svjesnaZnaš. Neću htjeti.

Doći ću.Al mi se opet nećemo sresti.

15

Ljubav života

Otac se moj oženi sa lozonMaslina i smokva kumovi biliU dotu mu donila valižu mukeZa cilo lito posla pune rukeA što je loza starija bilaViše je pažnje i brige tilaKa stara cura grintat bi znalaČim bi karenca dva dana pasalaZlatni pir s lozon moj otac slaviSkrivjenih leđa i žuljavih rukuU srcu je vas život on mora nositSvaki dan od nje jubav isprositMa opet kad uvečer on kraj nje sidneUmoran od dana godine životaTješi sebe dok gleda grozd što visiNikad me s nikin privarila nisi

Miki Bratanić

16

Hrvatski kameni ratnici

Prigodom otkrivanja spomenika Hrvatskim braniteljima u Krstati-cama, općina Zagvozd 30. lipnja 2011. (pročitao Vedran Mlikota)

Okupili smo se ovdje otkriti kamen – kameni,Spomenik našim junacima Domovinskog rata,Koji su sanjali Hrvatsku.Mi moramo bdjeti da im snove ne pokradu.

Zašto kamen? Pa oni su u kamenim kućama rođeni,U crkvi kamenoj i krstionici kamenoj kršteni,Kameni im oltari, križevi i sveci, zdenci, žrvnja, čemeri i ograde.Kamena im brda i planina rascvjetana,Koja za njih pletenice mirisne spliće.

Odoše ponosni, veliki kao razlistana im Biokova,Dragi kao domovina koju su u srcu ljuljali.Svoju ljubav za slobodom su krvlju iskupili.

Poslije sebedarja su vraćeni putevima kamenin – kamenitim,Ovdje u Krstaticama pod kamenom počivaju u utvrdama tuge,Čistim suzama obliveni, Hrvatski kameni ratnici.

Otišli su dragovoljno, u hrabrost obučeni,Po poprsju domovine povezati konce,Otimati mraku po komadić ljepote,Umiriti vjetrove nemirne.

Ugasili su se s danom i suncem crvenim,Koje se u more njihovo utapa.Nisu više mogli oči držati budne,Neće više moći kriknuti zori i njenoj mekoći.

Mate Buljubašić

17

Putniče s puta kamenog siđi, stani!Prepolovi lagane korake, dah neka ti zastane u grlu,Šutnja na usni, srce neka ti se razigra,Kada iz kamena začuješ domoljubni šapat onih,Koji su kao ptice odletjeli u nebo.

A onda lagano podigni čelo,Nježnim pogledom poprati,Kako se iznad tebe danas rađaju nova sunca,Koja su u vatri iskovali,Pretvorivši se u zvijezdu Hrvatsku,Koju su izrodili ispod nebeskih modrina.

Zato neka žive u nama,Sve dok se planina njihova ponosno uzdiže,Dok cvjeta nova proljeća iznad orošenih zora,Koja su nam u okrilju usnuli nakon Uskrsa.

Split, 28. lipnja 2011.

18

O starosti

A možda smo bilii previše darežljiviprema sebiA možda smo sipridavali suviše vrijednostiU ono dobakojeg više ne možemoni da opišemokakve ulicekakva politikakakve ženekaopoplavanastala iz ničegaruši traljavo napravljenezidine naših oklopai udavljeni smood kapimalih vrijednostipokretaslabašnih psovkiTemelji nisu dobro urađenii nitko tu ne može pomoćiAlimožemo dobiti nazadono umrlo samopouzdanjeMožemo dobiti i malohrabrosti koja zadišena konjak i vinoI kada sve to uradimoza vlastito samoodržanjenapravićemo

Ivan Bužančić

19

plan radaneke poražene vojskekoja može opstatiu krajevimapitomimmirnimi bez promjene.Hranit ćemo svakogpopodnevagolubove u parkovimaHranit ćemo sebegolubovimaEto.

Čuvajmo šume

Drvosječe su gradile neboStvarali prazan prostorkoji su kasnije punili betonomKrstili šume i odmah ihpretvarali u regalei barovegdje će sepričati kako jedanas sve suvišehladno i otuđenoA tamo u šumamadrvosječejoš grade nebostvaraju prazan prostorNeboderi dobijaju odlikovanjaDok drveće umire mirno i spokojnorastući uz čovjekabiva prevareno.

20

Gospodar tvojih planova

Gospodar tvojih planovajako je miran ovih danaMožda suze buduljubile tvoje usneMožda se nešto dešava

svi znamo da ludostima svoju snagui svi znamo da pristojnostima svoju slabostAli sadateško je izabratisati koji se ne kažu zvonommožda drugačije tekuIzabrati treba

Čekajući podatkeod ove jeseniod blata na cestiod glasova tuđe djeceNije lako

Naredbe ne dolazei dodira nemačekaš zvuk telefonajoš ovu večerA onda…A onda…Vrijeme je

21

Domina Cikatić Šanić

Moj dida

Sva je ucvitovintrišnjašta jeposadijadida mojoni dankad san serodila.

Tri je putaodondas veseljendida mojsadija trišnje.

Za tri mojesestre.

22

Slapovi vrimena

Zaplela sekliška burau slapoveplave kosekoje mi ječešljala mater,i koje jevolijaotac moj.

Uvik je govorijada su ka Jadroosunčanood izvora do mora.

***Zašto san ihodrizala?

23

Andrija Crnković

Dok Maria Callas pjeva sokolu svoje samoće

Dugo je dugo vježbalaGrkinja ko grlica garavau ljeskutavu arhipelaguuzburkane darovitosti

čežnju je isplakalalijepa kao smokvadok je plakalauplakana u ljubavi – i dostojanstvenau poodmakloj samoći

Grkinjo grlice gugutavagrozim se onog fantoma iz brodogradilištakoji te lajavo snubioisukanim bodežompo usnama dijamantne jave(dok si uživala prvi gutljaj slobode)nedostojan tvoje svečane ljepote

Grlice Grkinjo garavaovaj dar slušanjaiskosa propušten kroz svjetlostobasjava tvoju pjesmu

24

Molitva

Samo oni, što naslućuju vječnost,znaju na koljenima dočekivati stvarnost,i ljubiti joj stope, ko nekad sveci,kad zahvaljivaše zbog nje, držeći onošto im gledahu oči, zbiljom. Ne, ne ću reći,da privilegirani bijaše, u tom svom hoduizmeđu svjetova. Ne, nipošto! Al’ dogodi se,da zaroni život u to nebo visoko i zemno,u puninu1 , skoro i ne htijući, a onda,tako zanesen, na povratak i ne računa.

Pa, ponekad i uzdah, ko miomiris iz tučkaprvog proljetnog cvijeta digne se k nebu.Tučka, oplođena vlastitim peludom.A Bog sluša uspravnog Adama, koji senad izvorom raspjevao2 , ko nekad.I drago Mu je. Drago Mu je zbog njega.Drago Mu je zbog neba, kom polupraznom,nedostaje čovjek. I ugodno je ušima svetimslušat beskrajne hvale sklad. I već snuje,novo nebo i novu zemlju, za nove ljude.

1 J. R. Jimenez: Plavi bijeg2 D. Thomas: I tek rođeno more...

Drago Čondrić

25

Uspomena iz djetinjstva

O, plamičak na stijenju, kako crvenio se,kako je skakao i propinjao se, kada bi matibrižno otvorila vrata, unoseć svijeću u sobu.On ne bí za oči plamen, već svjetlo, kojeko moćni pogled, otkrivaše svaku prijeteću sjenu,koju usudismo se, u strahu i pogledati.U stvari, oči, koje i kroz zidove vide, ulijevajućisigurnost svog gledanja, u sve što gledaju- zbir svega što se, ko bezgranična strpljivost,tad potvrđivalo u duši.

Zar nije ufanje postajao, dok prizivao sipod pokrivačem, sigurnost u njenom liku,a on, razvaljivao gnijezda, svih strašnih utvara, po zidovima i iza zavjesa,a iz tišine, odron ljubavi, njihove glasove zastirao1?Zahtijevaše gledanje duhom, kao, kad još kao dojenče,gledasmo igru svjetla, ko igru anđelâ u zraku,pa u njemu i nije ni moglo biti strašnog.Kako li je razdirao te krpe mraka, po zidovima.I kako li su pred njim blijedile od straha.

1 S. Beckett: Ravnodušna glazba

26

Ponad jezera duše

Tko još nije, zbunjen, i bez riječi, ostajao ponadjezera svoje duše? I tko se nije još iščuđavao?Jer, sve što se odrazi u njemu, tek samo sličionom što, uistinu jest. Ah, ta zrcala nebeska,šta li u svojoj biti? Svetišta čudotvorna? Ilisamo, hvatači izstrujale snage, onemoćale zbilje,koja više ne pronalazi snage, da se ponovijoš jednom? Kako im ne proziremo prijetvornost.Jer, zaneseni izgledom svojih moranja i htijenja,vidimo samo ono, što ih izvana oblikuje.

Zar, sve što ogleda se, nije već jednom bilo,ali, nekako ljepše, i dostojanstvenije, što sadprepoznajemo tek po tragovima? I, čini se, da nam,koraci odjekuju po putu, kojim krenuli nismo,prema vratima koje ne otvorismo nikad1.I, čini se, da je to, valjda, trebalo biti, a nije bilo,i da se pojavljuje, tek kao propuštena mogućnost,zauvijek potopljena, na dnu njegovu.Mogućnost, koje se više bojimo, no što je želimo.Jer, žalosno je gledati propušteno.

I bude tako, da čovjek nazoči metamorfozisvemirskih sila, u svjetovima, od kojih nijedannije potpuno njegov. I iz osnova života, izroni Riječ,i prevede za srce početne slovke rođenja i smrti2,koje bi mu trebale pristajati. Ali, ni tadmi ne upoznamo, gdje smo, i sve udaljeniji bivamo,od tog života, držeći ga, za neki drugi,koji s našim, nema ničega zajedničkog.Ah, kako se nikad ne upitamo: nismo li robovimnogo očekivanog, u zbilji, koja to ne može biti?

1 T. S. Eliot: Četiri kvarteta - Burnt Norton2 D. Thomas: U početku

27

Dajana Ćosić Šurlin

Koštel

Jutroal ne ranoonako, negdipola bata do 11znamo svi di se žuripod koštel starinajstariji u selustariji i od moje babei babe Đule, i Marašuše,Dujinke,...ma, od svih babatako mi je bar dida rekami dica posidamo oko njione sve brnice i travešezagrnilesamo tad in moš viditbila kolinajel čarape odmado ispod kolina nosetraveša isto do ispod kolinaal nismo dugo bila kolina gledalejel kad one počnupripovidatšudare nahereneke ih i spustu za vratčak i odrišeuberu koju travku

28

ponajbolje ako koja imadnestručak masliđanaono miriše sve oko njiizmiša se s onin vitronšta lipo daška ispod koštelas mirison travebabine travešenama bi to biloki sad dici da iđu u kino

a ja oči raširinka da ću nešta gledatne slušatka da ću slikatono šta vidinda mi ništa ne promaknezaboravin ja da je materposlala po kozeskoro će i ručakevo,ja bi tute mogla danesprovoditispod crnog koštelaladonje našegaseoskog

E, Bože moj,koliko je i onpripovidi čuja

29

Jadranka Gegić Blajić

Pjesma koralja

Zora će, vidim, more je mirnoPlavi se gusto, vodeno stakloBude se alge u dubiniJutro je i morsko dno dotaklo.

Kako su sjajne nada mnom iskreGusta se bjelina spustila do stijenaKao da magla pada u dubineMorska je voda teška i lijena.

Crveni suton na pučinu padaCrvena svila prekriva moreUpijam tijelom crvene zrakeDa su mi bar stijene visoko – gore!

Osjećam, noć se zavukla u moreCrna se tinta razlila po njemuSpavaju alge, sklopljene su školjkeTama je dala smiraj svemu.

Pod vodenim svodom, u dubini,Držim se čvrsto svojih stijenaŽivot na njima nikad nije istiJer more oko mene stalno se mijenja.

30

Sunčeva mlada

Zlatno će sunceSkovati prsten za meneI bit ću sunčeva mladaMorska će mi pjena veo biti,A haljina –Ljubav i nada.

Zlatnim ću pijeskomŽuriti suncuMoje će lice sjati na svjetlu,Putem ću suncu pružati rukeDok će mi srceTitrati na vjetru.

Onoga trenaKad mi na prstuZasja svemir od zlataMoja će nadaPostati ljubavŠto iz sunčevog srcaU moje srce pada.

31

Lili Gluić

Ljeto.Žega.Skok u more!Lipo!Laganim pokretima probijam zelenkastu površinu.More se ljeska…Blješti. Srebrne točkice plešu po površini.Doplivam do sike.Čeka me!Mala arkina stoji na tankim kožastim nožicama.Promatra me, naginje glavu.Nisam opasnost.Još sam bliže.Samo lagani šum zibanja vode…Otvara kljun, drži ga širom – vrućina!Crne oči pažljivo me prate.Sivo – bijela skulptura.Lagan maestral igra se perima u repu.Savršen dan.

32

Tihe koja se ne dvoumi

Tihe vidikrasnog osamljenog muškarcamladogpametnog potentnog i hladnogIako više ne čuje dobro(desno uho odgrickalojoj je vrijeme)ostala je mlada i lijepa

I više joj je dosta te pozeu koju su je smjestili majstori reljefai bedemakoje umjesto krune nosi na glavi

S medija sa žitomispred dojkepokrivene naborima stolediže lijevu rukulijepu kao ljubav

Jer Tihe znada je ovaj krasan muškaracmnogo mudrosloviosebe govorioi već posijedio

I Tihe se ne dvoumiali obnažena desna dojkajoj zadrhtidok muiz roga izobiljaprosipa željuda ne umre dok ne bude volio

Biserka Goleš Glasnović

33

Slobodanka Boba Grljušić

Niza od nezaborava

***Žuti tulipani u čaši

rasute jabuke po stoludo pola ispijeno bijelo vino

nož od srebraizrezbarene drške

i vrčiz davnine

***Poljski makovi u bokalu

tvrdo kuhano jajedva suha kiflićai ostaci šećera

na bijelom stolnjakučekaju povratak

jedine radosti

***U košari od pruća

rukovetrascvale lavande

ostavljenispod suhozida

nebo se ogleda u plavom

***Okrnjen tanjur od porculana

pun vodeza modre ljubice

natrula prozorska daskaima veselo lice

34

Kasja Gruica Kurtović

Vjera u raj

Kada se ponovo desineželjen zaplet i nesretan kraj,ti uporno ustraješvođena snovima, željama, nadom- i vjerom u ... raj.

A život i svijet se zbog tebemijenjati neće,al’ će ti nuditi katkadsvoj lažni, blještavi sjaj;a ti ćeš i dalje ići stazama svojim- s vjerom u ... raj.

Kada te iskustvo i vrijeme učeda na ovome svijetu ne postojibaš čovjek taj,ti ustraješ i nastojiš mijenjati stvarnosti ići dalje- s vjerom u ... raj.

A da li ćeš ipak jednomdosegnuti zvijezde i osjetitnjihov iskonski sjaj,i zanos i ljubav, plemenitost, srećunošena vječnom- vjerom u ... raj?

35

Mirjana Jurić


Izbacila sam iz stihova vulgarnostiOtjerala hladno oružjeTočke zareze upitnikeSva slova koja bodu oči Ostavila sam samo osnovne bojeNemam vremena za uljepšavanjaCrno nije uvijek crnoNiti je bijelo prozirnoIzbacila sam iz stihovaDobrotu i ljepotuOstavila sam samoNedoumiceNeka se u njima tražiI daljeOna druga ja

1. nagrada

36

Jedna

Prestala sam brinuti za svoje stihoveI oni već dugo ne brinu za meneSusretnemo se ponekad po ladicamaPo zagubljenim papirimaNe zanima me više filozofijaSvijet sam upoznalaI življenje prožvakalaSvaku poru rastvorila

ZnamŠto je životI što je poezijaŠto je umiranjeI što je rađanjePreispitivanje više ne trebam

Prestala sam brinuti za stihovePrestala sam brinuti za poezijuPrestala sam brinuti za sveBit će što budeAko budeI kad budePa i ako nas ne bude

Dan miriše na ludilo

Probudi seZora je zaranilaJutro zaronilo pod jastukeMiriše na kišuJužinu ćutimGnijezdo mi svijaNa kapcimaDan već miriše na ludiloA noć na sedative

37

Pored mene prolaze

Pored mene prolaze ljudi usnama nedodirnutidah njihov daljinom rastopljen slutim pri prvom korakui tek kad se za njima okrenemvidim trag ljubičaste jeseni koji za sobom ostavljajukao da prema kraju svijeta iduonamo, gdje nema mjesta za korake i tragovemožda samo za dodir lak u nadi nedosanjana snana kraju, ipak

Pored mene prolaze ljudi usnama nedodirnutia ja im ništa ne znam reći o dodiru usanajer ja sam samo sjena uspomene njegove

Dunja Kalilić

38

U osami

U osami s leđima na stijeninagost svoju nevješto krijemu tamnoj borovoj sjeni.

Vidi more okom s plavom zjenomda u meni žezlo je sunca,priđe polako pa se propne odjednom.

Ljube, ljube!, glasno me zove,miluje me i bestidno draži,pokazuje neke igre mi nove.

K’o zelen pastuh na mene skačei podatno tijelo u zagrljaj stežes rukama moćnim sve jače i jače.

Cjeliva, ugriza, prelijeva me pjenomi nikad, nikad kao tadatako duboko ne ćutim se ženom.

Krik galeba i moj stope se u jedno,a more sneno pod noge mi legneponovo mirno, tiho i čedno.

Anđelka Korčulanić

39

Maslina

K’o vrijedna naša dalmatinska ženai ona je ostala ista, skromna i čednajoš od vremena kad ju je u zemljuu pravednu bijesu s bačenim kopljemusadila mudra božica Atena,a mogla je kraljica među drvećem biti...

Ne klone kad je sunce nemilo prži,ne predaje se ni stoljećima ni žeđi,od ugriza posolice samo se otrese,s korijenjem čvrsto za kamen golina jugu i buri grčevito se drži.

S inatom u žilama nevolji prkosi,mladi se, od sjekire i vatre jača,plemenita kao majka bolesne liječi,a u kljunu golubice grančica njenado na kraj svijeta poruku mira nosi.

K’o živa pod vještim potezima kista,na slikarskom rastegnutu platnu,tek malo umorna na pozadini modroj,čvornatog debla uz mociru rastei pjeva s krošnjom srebrnoga lista.

Kad god pored masline prođešpokloni joj se, ona zaslužuje takvu čast,mirisna u ognju grije nas od rođenja,zelena i crna na stolu našem je hrana,luč nam je u noći i zlato u kamenicii prije nego li skončamo, zadnja pomast.

40

Milijana Kovačević

Purpurno i sneno

Crveni diskpurpur razlijeva morem,pa čarobnom plohom planuli bi ognjida noć se ne bliži.

Kaplju minute,polako, tromo, u blagom ritmu vala...Dok ognji se gasemetalni sjaj ka zapadu se krade.

Utihnulo sve je,još samo vatreni srsinečujno gibaju,morsku ravan.

Kap po kap mir posve sigurnoosvaja umornu zbiljui more bez drhtajau jesensku noć uranja.

41

Mario Krka

Njoj

Ako sam ti ikad i htio napisati nešto –Zaboravi.Papir trune,A nemam osjećajDa su moje misli dovoljno hrabreUpustiti se u takvu avanturu.Previše mi značiš da bih sebeNapisaoObičnim peromS malo tinteI predao ti sePoput komada nečeg.Pusti,Budimo,Šuti,Dotaknut ću teOčima.

42

Ante Kuštre

Susret

Ne znam te dovoljnozbog vremena tvoje nijemostiTvoji postupci i poneke riječiotkrivaju mi tvoje skrovite misliZnam ponešto višezbog vremena punog tvojih divnih snovau kojima ploviš plavetnim širinamaširom otvorenih nadaVrijeme prolazi tiho nečujno i mijenja nasGledaš me nijemom usplahirenošćuočima suzama natopljenimzbog sreće iznenadnog susreta sa mnomOsvit si pritajenih željasvjesno stopljenih snenih puteva prošlostipretočenih u sadašnji trenutakistinskog ražarenog plamena

43

Mario Leko

Dječak koji je stvarao rubine

Nosnice su tvoje pune rubina;moraju se ponekadrasipati po svemu,preko prstijuniz najdraže rukavesve dok ne zazveckaju,okrhnu stepenice.Još od malih nogugutao si ih umjesto mlijeka;tvoja su jutra bila bijelas par crvenih kapljicana sklizavom najlonu snova.U onim gluhim satimanizao si ih u ogrlice za majku,a neke odvajao na stranu –možda jednom popune rupeu očevom osmijehu. Ponekad i danaskada sklopiš kapkeslutiš ih gdje bljeskajukao ranjeni satelitioko ugašenog sunca.

2. nagrada

44

Vulkan dok spava

Odavno imakako si se spustio s vulkana,no i dalje po svom licuprepoznaješ kada je budna,a kada spavalava.

Prsti u proljećezaudaraju po izmetunekih egzotičnih ptica- jesu li možda oneurezale sve zvijezde po tvom tjemenu?

Došao sam tiiako još ne umijempravilno govoritii lako antene u daljinamazamijenim za idolekojima samo najviše domaćiceprinose žrtve u brašnjavim pregačama;

baš takve i neke druge stvaridođu mi na pametkada se dlanovi sakrijuu otvorene rane debla,a iza leđa,poput kakvog grimiznog plaštavuku se posljednje zrake dana.

45

Mađioničar

Miševi se nisu vratili,samo moje lijevo krvavo oko;cviljenje nasukanih sirena u luci,a žene posađene po balkonimaglasaju se poput cirkuskih tuljana.

Moji su džepoviprazni od trikova,od našminkanih osmijehadok zupci pilene zarone u utrobu.

Ispod ovog frakapristaju trošne lađenatovarene lažuo tek otkrivenim kontinentima.

46

Ivan Leo Lemo

Elektro pionir

Moje su misli električne riječiOne su ukopčane u vječnu strujuOne svijetleOne bliješteOne paleOne gaseNajavljujuoluju

Na električnim pučinama vječnog umaja sam samo žicaTankabakrenaspaljenažicakoja sanja da je nekad bila struja

Struja je strujila kanjonima moga bića

Živci i žiceudružiše se i krenušena horizontdo utičnice

47

Tonka Lovrić

Zemja

Niki dan sam kopala poje moga papei vidila san di blida zemja vape,oče ona pit.Dok san ja pila bičerin,itnila san i njoj bičerin,ma njoj se oče više o’čovika.Izgladnila, suva zemjavuče sebi moje ruke.Nisan ni dvaput zabila mašklin u njukad san več na rukan dobila žujei znoj je počeja cidit niz mene,a zemja je pucala pod udaron žejezai lomila se ka’ porcelan običnega plitkega pjata.Nego sriča, na oni zvizdansila san koji sekundau ladovinu smokve.Čuja se vonj friške, privrnjene zemje.Zemja ti svaki dan cidi čovikaka’ naranča ča se štrukat more,a onda ga na kraj vazme sebi ka’ golega kostura.Ona uliza čoviku u krv,začipa mu žile i stegne srce.Niki dan san kopala poje moga papejerbo je on mora poč u svit,a mater je bolilo.Razgovarala san sa suvon zemjoni ona mi je reklada je moja materbolesna radi nje.

48

Besida o Pepu kalafatu iz Komiže

Tega čovika ja ne znan, ma trevila san ga jedan put na jednu izložbui niki dan je ariva tot na veli ekrankod foiste Bibića, našeg Mosora.Majko mila smijati čovik ka’ da federe jema.Skaka je sa katrige,nasmijava Mosora do suz’.Doni’ je niku boršu,svu je kartušinu okolo razbaca,ma ni’ mu ni tribala,jerbo on sve u glavu jema.Boje špjega iz pametivengo kad šti.Ašpert na jaziku,a tek pratnja –cupka nogan, bati, sitno skače, pa zakorakne,a jezikon palaca ka’ jutica zmija.Cokče, pucketa, meketa, diže alabuku,ma svašta čini,čuda čini, ti čovik –Pepe kalafat iz Komiže.Nima tega o’čemu ni’ notava –o balunu, o Splitu, o škoju,o materan i ženan, o Europi,a za kraj ga je Mosor nagovorida mu špjega pismu o dlaki.

49

Gospe moja šušura –skoči je sa katrige ka’ oparenpa sve iz glave špjegaje –o’dlaki u joku,o’dlaki u nosu,uvu, bradi, dlaki pod pa’zu,a onda je upra u stidne dlake, i inšoma,poče’a ispuštat glas ka’ da škripje brod o’ brod,ka’ da se žujadu –i tako iz ti’ dlak dojdu i dica.Ma jema glavu za Ligu naroda, reka bi naš svit i ne bi’ fali.Eto ti ga na!

Besida o Pepu kalafatu iz Komiže

Tega čovika ja ne znan, ma trevila san ga jedan put na jednu izložbui niki dan je ariva tot na veli ekrankod foiste Bibića, našeg Mosora.Majko mila smijati čovik ka’ da federe jema.Skaka je sa katrige,nasmijava Mosora do suz’.Doni’ je niku boršu,svu je kartušinu okolo razbaca,ma ni’ mu ni tribala,jerbo on sve u glavu jema.Boje špjega iz pametivengo kad šti.Ašpert na jaziku,a tek pratnja –cupka nogan, bati, sitno skače, pa zakorakne,a jezikon palaca ka’ jutica zmija.Cokče, pucketa, meketa, diže alabuku,ma svašta čini,čuda čini, ti čovik –Pepe kalafat iz Komiže.Nima tega o’čemu ni’ notava –o balunu, o Splitu, o škoju,o materan i ženan, o Europi,a za kraj ga je Mosor nagovorida mu špjega pismu o dlaki.

50

Jadranka Marić

I to je sve…

Jutro ditinjstva Divojačko doba Godine zlatne

……………. Žuta brnistra

……………. Dote puna konistra

………….... Put neba otvorena ponistra

51

Sanijela Matković

Zovi me imenom

Molim te,ne započinji rečenice sa „draga“,jer to mi toliko znači,da bi me povrijedilokad bih doznala da je tek navika...

I ne ispovijedaj seu rijetkim sms-ovima,jerpostaješ blizak,a preveć si udaljen za bliskost...

Ne pozdravljaj me u porukama,jer, između redova čitamda želiš neke nove susrete i rastanke,pa nove susrete ...

Ne zovi me „draga“.

Zovi me mojim imenom,al neka ti ono s vremenompostane drago,

neka ti moje oči postanu zrcalou kojem ćeš ogledati dušu,

i neka tvoja udaljenostpostane bliskom blizinom,

u kojoj ćemo sniti i biti...

52

Ina Mihanović

Kad sam bila odrasla

kad sam bila odraslamislila sam da sve znampa ništa nisam ni pitalastalno gladnaali sam trpjelastalno žednauglavnom željnaali nikad vapila

uspravno sam hodala

sada sam opet dijeteznam da ništa ne znampa pitami sretna samkada sam gladnajedempijem sa izvorabez pitanjaželjna vapimna sav glasiznova tražimiz dana u dan

pužempipamupijam

53

kada sam bila odraslasvaka me maska žuljala(a uvijek je neka bila potrebna)svako odijelo neprikladnosvaka postelja tijesnasvakom jelu nešto je manjkalo

od kad sam dijetehodam slobodnobez maskegolabosauvučem se tamo gdje lijepo mi jei sanjam

jerdjeci je to dozvoljeno

54

Zdravko Milišić

Zatražila si pjesmu

Zatražila si pjesmu,a nisam znao u dlanove istresti riječi,kao djetetu zabavljenom novom igrom,izmamiti osmijeh.

Opsjene su naplatile prisutnost, i vješto nas skrile.Ostaju olupine kojima dah sablasno cvili,kosturnom lađom koju smo nasukalina vlastiti korak.Rekla si da ti napišem pjesmu,je li sad prekasno, ne znam,nešto neizvjesno i čudno imau našem drugovanju s trenutkom,vučemo džepove pune zgužvanih papiraprecrtana sadržaja, s gdjekojom čitljivomi upornom riječi,nedostatnom za potpuni smisao.Što očekuješ od čovjekakoji tone sa svojim strahom.

„Hajde, napiši mi pjesmu“, rekla si,ali i umjetnost postaje prodana muza,figurica od stakla na užetu mašterazbijena i prije prvih snovitih redova.I nije neki poklon za tebe,nešto tragova grafita, i par stihova od porculanaosuđenih prvom zalutalom nepažnjom.

55

Zgrčeni i promukli

Zgrčeni i promukli,s neobično razvijenim smiješkomkoji podsjeća na mladost.Ne i najljepši prizor iz lica bez bora,sušičavi stisnuti uz prozor,zagledani u prljavštinu.Kavana nije ostarila,varajuć ih vremenom.

A ti pričaš o sreći,sve manje vjerujem toj slatkoosmjehnoj boginji,mirisa ruža i usana kupine,previše Trnja a premalo krvi za neopreznost smrtnika.Ali ne proturječim joj,i podsvijest je nikad nijeprestala voljeti.Ne proturječim sretnima.Iako je sve kao i ona iza tebe,koja oblači dim cigarete,pretjerano krhka pojava,sitan bi je izdisaj ogoliovratio stvarnosti, ostavio posramljenu, nesretnu.

Ne proturječim sretnima…

Život dogorijeva u ruci,Koliko zaplamsaja, a tek pepeo ostane,brižljivo sklonjen u pepeljari na sredini stola.U pepeljari društvu, na sredini planete.Ovo društvo golema urna čovječanstva,čovječanstva od kojeg niti opušak ne će ostatiza trag, da je nekad bilo.

56

Sumorno se trglo jutro

Sumorno se trglo jutroprošlu noć bijaše kišiloi zemlja još diše tromo, teško.

Ne čuje se ni cvrčak, od prethodnog jutra,njegov neprimjetan žamor u pozadini slike,podsjećajući na kakav stari filmcrno-bijeli i dosadan strancujer ga bojaju tek riječi.

Misao izrađuje origami,od mrtvo rasprostrtih papira. Ondje. Gore.

Trenutkom… Jedna od onih srčanih zračnih pticaRazlije krik,kroz dvije sive, nijeme pučinekoje odrazuju zjenicekoje sad opustjele životarenezgrapno se ljuljuškajući uzibane u dupljama.

Oblačan je osvanuo dan, prohladan,hladan za one koji mrzeObale bez sunca,koje sad prazne surovo zjape,niz koje se prenosi turoban mrmor razbijenih valaod nasukane olupine srdaca.

57

Drhture,uzdrhtale su iznova obalenamrštene, kao dijete spremno plaču,osjećaju kišu.

Kako li će samo sad opustjet plažekojima se uporno primiču kružni koraci,sve više nalik našim.

58

Branka Mlinar

Spomenak na Tina

I.Pružam ti ruke milosno more,bježeći s tobomu val se skrivam.

Dok šapuće svemiri masline plješću,cvrčak u krošnji ljeto priziva.

II.Otplovilo je vrijemeniz oštre stijene,za bokove zemlje vezale se sjene.

Iz zbilje u snovesa usana školjke,u ruke tvoje riječi se love.

III.Darovat ćemo vjetrusve misli i želje puste,utihnule note,mreže razasute.

59

Pod usnulim mostomšto sjećanja spajaživa voda pjeva,druga se obala otvara.

IV.Pjeva voda u prohodimasrebrne melodije,protkana daljinama,ritmom davne mjesečine.

Obrubljena praskozorjem iz kamena,stijegom svetim, nebeskimpjeva voda razdragana,u biserju zastala.

60

Arsen Mužić

Vjenčanje

Rijeka Jadrosvojim koritommirno kroz trsjeodjene mušku košuljuuđe u podatno srebrno more.

Krik galebaotvori ovu zoru,ponudi bol pjenušca,puteni prasak pučinomprvom plodnom Mjesecu na dar.

Bijaše to davno,u doba nevinosti,kad su život i smrtsvjedočili rijeku povratkapravoj prirodi, majčinstvu mora.

61

Egipatske ptice

PticeSu nastanilePrazan gradProkopale kljunomPusto groblje, groboveNema ni kukaca ni zmijaNema ni štakora ni šišmiša.

Sve su progutale.

Ptice – ptičarevePtice – pustinjskePtice – PtolomejvePtice – Hitchockove.

Ptice.

62

Tihomir Ravlić

Izgubljen dan

i dok su takotvoji nježni prstiprelazili tamnim rubom čašetiho posve tihoneki glasi su me dozivalii sve je odisalonekom čudnom tajanstvenošćui velikom šutnjomna tvom blaženom licunije bilo ni pitanjani čuđenjadok si mi pružala rukuriječ je postala izlišna

63

Zrinka Supek-Andrijević

Danas sam kamen

Danas sam kamen na dnu moraTežina me pritišće na pijesakOko mene plava tišinaDaleko, daleko iznadSvjetluca površinaDanas sam kamenNa dnu moraNe želim sePomaknuti.

64

Veselin Vetma

Snene djevojke

Snene djevojkePletu vijence od ivanjskog cvijećaPa ih nosekao vile čarobneI ispunjaju baštu mojuU Srcu

65

Borba

Noćas te eto privrnilo moreVoda je ušla u sve tvoje sobeDajući svijetu da vidi sve tvoje tajneBorio si se, al’ nisi uspio pobijeditiSavez vjetra i valova…

Tamara Vojnović

66

Jasmina Žiljak

Kapetan

Dječak je gradio brodove.Prave pravcate brodove. Od papira!Imali su i provu, i krmu, i jedro bijeloi kapetana što dirigira.Nisu imali mira.Sitni prsti malog kapetanakrupno grozničavi(u strašnom strahu, u strašnom mraku,svi su vikali)na tisuće brodovanisu stali.Ni – kog vidio, ni – kog čuo.Brodovi su ga zatrpali.Zatvorili su ga u kutiju kad je bio mali.„Zločest i nesposoban“ – tako su ga zvali.I svi brodovi su u to povjerovali…***I dalje mašta otploviti negdje Sijed.Nije postao kapetan.I dalje pravi papirnate brodove.U kutiju sad ulazi SAM!

67

Oblutak

Otresi me lagano,držim se umornomaslačkov padobranac,pelud s grana, o tvoj jarBol.Nakrivio se brod.

Pogasi sve svjetionike k’o svjećice na torti,utamni me odjednom.Posrči more slamčicom.Ostavi mi krnjave zvijezde,školjke što zavijajuo Mjesecmorske trave zapetljaneza moje vaze, praznemeduze utrnjenesipkom tišinom.Dno.Ne iščupaj solU stopama rastetik do…obale oblutaka –oblutak s otiskom…tvog palca.

68

Sahara

U moju spiljumore od pijeskanadolazinijemim plimama.Ne branim se više, dapače, Njoj otvaram…Nekad je ovdje plivalo more,danas pluta Pustinja.Konture šture: riječi, boja, mirisaljušturebrodova,i crteži kupača na stijenamasjećaju podmuklo.Liježe se „nešto kao bol“.KotrljamSolbez suze –Ishlapila davno.Tražeć’ more, more presušila sam.Ne znam gdje si.Brdo soli prtim sama.Prevozim karavanama Žeđ.I trampila bi sve za… tvoj smjer.Šutim. Peče.Osluškujem…… Puštam seDevinim nogama…One znaju tvoje boje,okuse dina – oblike valova, pa…(Cvrči pustinja… Mi bez nas. Ti bez mora. Ja bez brodova.)

69

Marina Županović

Učim se pisati dostojno pjesmepuštam noć da uđesrce da više sanja manje mogućekrik je u redui isprikasve što čuvaš za krajraspusti kosu, adute koje nemašreci da voliš toliko dugoda ne znaš kad je početak tog snakrik je u redui isprikaslonovi će nestati kroz satgladni trebaju hranu,(pre)ostali ljubav

70

71

NAGRADE I POHVALE

1. nagrada Mirjana Jurić Nema vremena za uljepšavanje

2. nagradaMario Leko Dječak koji je stvarao rubine

3. nagradaMaja Aralica Tijat

pohvale

Zdravko Milišić Zatražila si pjesmu

Jasmina Žiljak Kapetan

Katarina Botica Ludost

Drago Čondrić Molitva

Jadranka Gegić Blajić Pjesma koralja

Ivan Bužančić O starosti

Tonka Lovrić Besida o Pepu kalafatu iz Komiže

72

Popis autora:

Abramović, Mirta 9

Aralica, Maja 10

Botica, Katarina 12

Bratanić, Miki 15

Buljubašić, Mate 16

Bužančić, Ivan 18

Cikatić Šanić, Domina 21

Crnković, Andrija 23

Čondrić, Drago 24

Ćosić Šurlin, Dajana 27

Gegić Blajić, Jadranka 29

Gluić, Lili 31

Goleš Glasnović, Biserka 32

Grljušić, Slobodanka Boba 33

Gruica Kurtović, Kasja 34

Jurić, Mirjana 35

Kalilić, Dunja 37

Korčulanić, Anđelka 38

73

Kovačević, Milijana 40

Krka, Mario 41

Kuštre, Ante 42

Leko, Mario 43

Lemo, Ivan Leo 46

Lovrić, Tonka 47

Marić, Jadranka 50

Matković, Sanijela 51

Mihanović, Ina 52

Milišić, Zdravko 54

Mlinar, Branka 58

Mužić, Arsen 60

Ravlić, Tihomir 62

Supek-Andrijević, Zrinka 63

Vetma, Veselin 64

Vojnović, Tamara 65

Žiljak, Jasmina 66

Županović, Marina 69

9 7 8 9 5 3 7 8 5 1 0 1 9

ISBN 978-953-7851-01-9

Documents

Nema vremena za uljepšavanje